Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Stalna služba u Valpovu

Kralja P. Krešimira IV br. 3

31550 Valpovo

Poslovni broj: P-990/2023-39

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, po sucu Zvonimiru Rogić, kao sucu pojedincu u građansko-pravnoj stvari tužitelja LM, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupan po pun. Marinku Brajko, odvjetniku iz Đakova, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana J. Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupan po Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. Zagreb, radi ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave dana 9. travnja 2026., na osnovi čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" broj 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, dalje: ZPP), objavljene 24. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 7. Ugovora o kreditu broj 7103332510 sklopljen 05. listopada 2006. između tužitelja i tuženika, a kojom odredbom se Korisnik kredita obvezao kredit otplaćivati u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja te ista ne proizvodi pravne učinke.

II. N a l a ž e s e tuženiku Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana J. Jelačića 10, OIB: 92963223473, da tužitelju LM, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], isplati iznos od 5.797,54 € (pettisućasedamsto- devedesetsedameuraipedesetčetiricenta) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01.10.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 31.12.2023. po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01.01.2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, dok se tužitelj s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 18.758,84 € o d b i j a .

III. N a l a ž e s e tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od

2.853,25 € (dvijetisućeosamstopedesettrieuraidvadesetpetcenti) sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, tekućom od presuđenja, tj. 24. travnja 2026. do isplate, a sve u roku od 15 dana, dok se tužitelj s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troškova postupka u iznosu od 3.096,75 € o d b i j a .

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom 05. listopada 2006. sklopio Ugovor o kreditu broj 7103332510 na iznos od 57.300,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a na dan korištenja kredita sa svrhom stambene adaptacije s rokom otplate na 30 godina u mjesečnim anuitetima obračunatim u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja.

1.1. Navodi da je tuženik na taj način u Ugovor o kreditu inkorporirao valutnu klauzulu kojom je glavnicu, koja čini predmet Ugovora o kreditu, vezao za tečaj švicarskog franka u odnosu na hrvatsku kunu, a čijim nekontroliranim rastom je oštećen za razliku između tečaja švicarskog franka koji je iznosio na dan isplate kredita i tečaja koji se naknadno tijekom postojanja ugovorne obveze povećavao. Ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak bile su mu nerazumljive, kao prosječnom potrošaču, nepoštene i prema tome ništetne, jer je tuženik kao kreditor u vrijeme zaključivanja ugovora propustio ga informirati o četiri činjenice: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro, o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Prema članku 81. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje propisano je da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, a što je ovdje upravo slučaj.

1.2. Poziva se na odluke Ustavnog suda RH br. U-III-2521/2015, Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/2017-10 od 14.6.2018. te Vrhovnog suda RH br. Rev- 2221/18 od 3.9.2019. kojima je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi koje su banke primjenjivale na korisnike kredita, a koje se odnose na promjenjivu valutnu klauzulu.

1.3. Napominje kako su sve ove odluke donesene u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa gdje je tuženik bio stranka, a pokrenutom sukladno članku 502. a ZPP- a te se pravne i fizičke osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozivati na utvrđenja iz tih odluka radi ostvarivanja vlastitih prava, a sud je u individualnim parnicama vezan za ta utvrđenja, sve sukladno članku 502. c ZPP-a.

1.4. Ističe kako je predmetni kredit 18. veljače 2016. konvertiran iz valutne klauzule u CHF u valutnu klauzulu u EUR s datumom 30.09.2015. sukladno članku 19. e st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2015., a zaključno s tim datumom potražuje preplaćene iznose na ime ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF. Priznata mu je konverzijom preplata u visini od 6.328,67 kuna/ 839,96 €.

1.5. Navodi da postavlja neodređeni tužbeni zahtjev i pridržava pravo konačnog uređenja i postavljanja tužbe i tužbenog zahtjeva, kako u njegovoj ukupnosti, tako i po pojedinačnim mjesečnim preplaćenim iznosima s tijekom zateznih kamata na svaki taj iznos i to po dostavi kreditne dokumentacije od tuženika i po provođenju financijskog vještačenja na okolnost koliko je platio više tuženiku anuitete zbog rasta tečaja CHF naspram tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita tužitelju na korištenje i to u periodu od početka otplate kredita do dana izvršenja konverzije u valutu EUR, izuzev razlike nastale na ime promjene redovne kamatne stope te predlaže da sud sukladno odredbi čl. 186 b. st. 3. ZPP-a usvoji tužbu i tužbeni zahtjev od 12. lipnja 2023.

2. Nakon obavljenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja podneskom od 05.03.2026. (list spisa 412-414) i 08.04.2026. (list spisa 531-533) specificirao je tužbeni zahtjev opisan kao u izreci ove presude predlažući da sud tako postavljeni tužbeni zahtjev usvoji u cijelosti.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Ističe kako tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe.

3.1. Navodi kako je dodatak ugovoru o kreditu, kao pravni posao, sklopljen na temelju posebnog zakona ZIDZPK/15 i voljom stranaka proizvodi pravne učinke od samog početka i valjan je. Dodatkom ugovora o kreditu stvorena je nova pravna osnova koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu i koja uspostavlja ravnotežu između tužitelja kao potrošača i njega kao trgovca. Tužitelj nema pravni interes utvrđivati ništetnost odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove. Tužitelj je prihvaćanjem konverzije odnosno sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa te ga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR-ima koji se ne može pozivati na odluke iz kolektivnog spora jer se kolektivni spor odnosi samo na CHF korisnike kredita.

3.2. Ističe i prigovor zastare te predlaže da sud tužitelja s tužbom i tužbenim zahtjevom odbije

4. Sud među strankama smatra neprijepornim i utvrđenim i to:

- da su parnične stranke sklopile 05. listopada 2006. Ugovor o kreditu broj 7103332510 na iznos od 57.300,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a na dan korištenja kredita;

- da je namjena kredita adaptacija kuće;

- da je rok otplate kredita 30 godina u mjesečnim anuitetima obračunatim u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja;

- da su stranke sklopile 18. veljače 2016. Dodatak ugovoru o kreditu kojim je u utvrđena preplata na dan 30.09.2015. u iznosu od 839,96 €.

5. Među strankama je prijeporno i to:

- da li je ništetna odredba članka 7. Ugovora o kreditu kojom odredbom se Korisnik kredita obvezao kredit otplaćivati u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja;

- da li tužitelj ima pravni interes za vođenje ovog postupka;

- da li je osnovan prigovor tuženika da tužitelj nije potrošač;

- da li je osnovan istaknuti prigovor tuženika zastare potraživanja.

6. Sud je u dokaznom postupku saslušao tužitelja te izvršio uvid u materijalnu dokumentaciju priloženu spisu.

7. Tužitelj BM, ostajući u cijelosti kod tužbe i tužbenog zahtjeva, iskazala je da je 2006. zaključila ugovor o namjenskom kreditu s tuženikom u njegovoj poslovnici u Osijeku. Kredit joj je bio potreban za izgradnju obiteljske kuće u [adresa] u vrijednosti oko 40.000,00 € i tražila je najpovoljniji kredit, a djelatnik banke joj je ponudio kredit u CHF kao najpovoljniji. Nije ju prethodno upozorio da HNB ne štiti tečaj kune u odnosu na tečaj CHF kao što to čini u odnosu na euro niti ju je upozorio na promjenjivost kamatne stope. Pristala je na navode djelatnika banke i popunila zahtjev za kredit nakon što je pribavila podatke o plaći. Tada je postala klijent te banke kako bi kredit ostvarila po povoljnijim uvjetima. Banka je sačinila ugovor isključivo po svojim uvjetima i nije mogla utjecati niti na jednu odredbu. Nakon što je banka sačinila ugovore iste je odnijela na solemnizaciju kod javnog bilježnika u Osijeku, a javni bilježnik joj nije tumačio pojedine odredbe iz ugovora te je ugovore nakon toga vratila u banku i kredit joj je odobren i isplaćen u kunama. Sav kredit je utrošila u izgradnju obiteljske kuće i podigla ga je isključivo kao fizička osoba. Kuća nikada nije iznajmljivana niti se u njoj obavljala bilo kakva trgovačka ili pravna djelatnost i u istoj živi i dan danas sa svojim suprugom i djecom. Početne rate su bile oko 1.300,00 kn da bi se zbog promjene tečaja i valute rata kredita povećale na iznos od preko 2.000,00 kn. Da je početna rata kredita iznosila preko 2.000,00 kn ne bi uopće ispunjavala uvjete za kredit. Dobivala je obavijesti iz banke da se rate povećavaju zbog promjene tečaja, valute i kamatne stope. 2016. dobila je poziv iz banke s mogućnošću sklapanja aneksa osnovnom ugovoru i banka ga je sačinila opet po svojim uvjetima i nije mogla utjecati ni na jednu odredbu. Banka joj je priznala određenu preplatu koju joj nije isplatila već ju je uračunala u buduće rate i kredit je konvertiran u euro. Smatra da nije dobila potpunu informaciju o posljedicama konverzije i da se odričem od prava na povrat više plaćenih iznosa vezano za ništetnosti određenih odredbi ugovora. Nakon konverzije rata joj je nešto umanjena, ali joj je ostala fiksna jer je ugovor pretvoren u euro.

8. Iz uvida u pismeni nalaz i mišljenje i to zaključka vještakinje Dajane Vuković zasnovanog na financijsko-knjigovodstvenoj dokumentaciji priloženoj spisu, razvidno je da pozitivna tečajna razlika iznosi 4.098,77 €, a priznata preplata u postupku provođenja konverzije iznosi 828,36 €.

9. Tužitelj je podneskom od 2. siječnja 2026. zatražio dopunu vještačenja sukladno podnesku od 20. veljače 2025.

10. U dopuni nalaza i mišljenja vještakinja je navela da preplaćene pozitivne tečajne razlike iznose 4.098,77 €. Pregledom izračuna konverzije vještakinja je utvrdila da je tuženik u izračun uvrstio sve iznose koji se odnose na povrat glavnice i ugovornih kamata, sve sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i konverzija je matematički točna. Iznos preplate utvrđen u postupku konverzije iznosi 828,36 €, a preplata je korištena u otplati budućih anuiteta. Izračun zakonskih zateznih kamata iznose 2.527,13 €. Prema dodatku ugovoru o kreditu iznos nedospjele glavnice iznosi 335.554,61 kn (čl. 4), a prema prvom otplatnom planu nedospjela glavnica iznosila je 41.698,04 CHF x 4,655874 kn = 194.140,82 kn, što predstavila razliku od 141.413,79 kn/18.768,84 €. Vještakinja navodi da iz navedenog proizlazi da tužitelj nije u cijelosti obeštećen konverzijom iako je konverzija prema odredbama Zakon sačinjena kako bi izjednačila korisnike kredita u valuti CHF s korisnicima kredita u valuti EUR.

11. Tužitelj nije imao primjedbi na dopunu nalaza i mišljenja, a tuženik ne prigovara matematičkom izračunu vještaka, ali i dalje osporava osnovu potraživanja tužitelja.

12. Sud je u cijelosti prihvatio pismeni nalaz i mišljenje kao i dopunu vještakinje jer su isti dan po pravilima struke i na osnovi knjigovodstvene dokumentacije priložene spisu i stranke nisu imale primjedbi na iste.

13. Analizirajući navode tužbe i odgovora na tužbu, iskaz tužitelja, materijalnu dokumentaciju priloženu spisu, svaki dokaz posebno, sve dokaze zajedno, kao i rezultat cjelokupnog postupka, sud smatra djelomično osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja opisan kao u izreci presude.

14. Po ocijeni suda, nije prijeporno da su stranke ugovorile valutu uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, te da je tužitelj dobrovoljno pristao na ugovaranje valutne klauzule, no po stavu suda tuženik prije i u vrijeme zaključenja citiranog ugovora o kreditu nije u cijelosti informirao tužitelja o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, čime je postupio suprotno odredbama čl. 5. u vezi sa čl.62.st.1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03.).

15. Sporno pitanje predvidivosti određenih ekonomskih kretanja za tužitelja, kao potrošača i za tuženika, kao banku odnosno gospodarstvenika-trgovca. O valutnoj klauzuli tužitelj kao obični građanin ne može znati puno, u odnosu na tuženika koji je banka i gospodarstvenik-trgovac. Naime, banke su po definiciji trgovačka društva koja se bave kreditiranjem, pa sve što se tiče valutne klauzule, tečajeva valuta, a u konkretnom slučaju kamatnih stopa banci je poznato u najvišem stupnju, pa stoga nije moguće njeno neznanje o kretanjima tečajeva i kamatnih stopa, kao što je to slučaj kod tužitelja koji je obični građanin-potrošač.

15.1. Tuženik je znao, odnosno mogao je predvidjeti kretanje tečaja švicarskih franaka, ali i kretanje kamatnih stopa na svjetskim tržištima za tečaj švicarskog franka, pa je za banku kretanje tečajeva valuta i referentnih kamata predvidivo, u odnosu na tužitelja koji je neuk po tom pitanju.

16. Stav je suda da je materija rizika i kamatnih stopa predmet poslovanja banke, a pravni standard Zakona o obveznim odnosima prema kojem se to neznanje i nepredvidivost procjenjuje, nije jednak za građane i za banke, jer je banka kao profesionalac u ovom području dužna postupati uz povećanu pažnju prema pravilima struke i običajima, a što je nepošteno i u suprotnosti načelu savjesnosti i poštenja propisano čl.4. ZOO-a.

16.1. Navedeno isto tako uzrokuje i značajnu neravnotežu, odnosno neravnopravnost u pravima i obvezama ugovorenih strana na štetu tužitelja kao potrošača, što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima propisanom čl.3. ZOO-a.

17. O ugovornoj odredbi vezanoj za rast tečaja švicarskog franka trebalo se posebno pregovarati s tužiteljem, a kako to nije učinjeno ovo se smatra nepoštenim ponašanjem tuženika i u suprotnosti sa načelom savjesnosti i poštenja, te ravnopravnosti u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja. Dakle, tužitelj prilikom zaključenja ugovora kao neuka strana nije mogao predvidjeti da će doći do drastične promjene vrijednosti novca, a što je tuženik kao bankarska organizacija svakako mogao predvidjeti, budući da je znao da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema CHF, onako kako to čini u odnosu prema EUR, čime je rizik uzimanja kredita u CHF veći, pa je sklapanjem citiranog ugovora tužitelj doveden u izrazito nepovoljan položaj.

17.1. Sud smatra da tužitelj prigodom ponude i ugovaranja kredita nije bio adekvatno informiran o svim uvjetima kredita, pa tako niti o rastu tečaja švicarskog franka.

18. Sadržaj Ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika nije prijeporan, prijeporne su odredbe ugovora kojima je ugovorena valutna klauzula CHF.

19. Nepoštenost sud nalazi iz razloga što je predmetni ugovor tipizirani ugovor prema kojem korisnik kredita nema nikakvog utjecaja osim prihvatiti ga ili ne, tj. bio je ovisan o novcu potrebnom za kupnju motornog vozila pa je banka u konkretnom slučaju jača strana koja određuje pravila igre.

20. Prema odredbi čl. 96. ZZP/07 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Isto propisuje odredba čl. 49. ZZP-a/2014. Tuženik tu činjenicu nije uopće dokazivao.

21. Ni odredbe ZZP-a ni ZOO ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja.

22. U čl. 4. ZOO-a samo je propisano da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanja prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.

23. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese druge strane, vodeći pri tome računa u smislu i svrsi obveznog odnosa. Kao mjerilo ponašanja uzima se u obzir kako bi se ponašao prosječan čovjek, s jedne strane, odnosno uredan i savjestan gospodarstvenik, s druge strane.

24. Odredbom čl. 138.a ZZP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

25. Prema odredbi direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. godine, u čl. 5. u slučaju ugovora u kojemu se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Kao nepoštene odredbe mogu se smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelj usluga da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom.

26. Odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužiteljica ovlaštena štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

27. Osim toga, čl. 322. ZOO-a propisano je da je Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

28. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-6632/2017- 10 od 14. 06. 2018.g. u čl. 1., potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P- 1401/2012, od 04. 07. 2013.g. u dijelu točke 1-7 izrijeke kojom se utvrđuje da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećega Zakona o zaštiti potrošača te Zakona o obveznim odnosima.

29. Navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt- 2221/2018 od 3. rujna 2019.

30. Slijedom navedenog, a uvažavajući stav Vrhovnog suda RH svoje mišljenje da je nerazumljiva odredba vezana uz promjenjivu kamatnu stopu, kao i valutnoj klauzuli vezanoj za sve CHF, faktički dovela do izmjena anuiteta kako po osnovi dizanje kamate, tako je po osnovi dizanja tečaja od strane banke pa su time prijeporne odredbe potpisanog ugovora o kreditu ništetne, a tako i u odnosu na Dodatak ugovoru.

31. Takav stav Vrhovni sud RH zauzima i u odluci Rev 18/2018-2 od 26.05.2020., Rev 809/2021 od 21.12.2022. i Rev 57/2024 od 23.01.2024.

32. Stoga činjenica da je prijeporni ugovor raskinut i da je sklopljen Sporazum o konverziji ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi osnovnog Ugovora, a što je i već utvrđeno u odlukama u kolektivnom sporu temeljem pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 04.07.2013.

33. U odnosu na provedenu konverziju i način izračuna konverzije kredita čl. 19.c. ZID ZPK propisuje:

"(1) Konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se:

1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,

2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, 3. početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. ovoga stavka, i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta,

4. iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz točke 3. ovoga stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja dospjelih obveza sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavaju zatezne kamate,

5. ukupni uplaćeni iznos utvrđen u EUR i valutnoj klauzuli u EUR na način iz točke 4. ovoga stavka veći od ukupnog iznosa obroka ili anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih na način iz točke 3. ovoga stavka smatra preplatom koja se:

– ako iznos preplate ne prelazi ukupni zbroj obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, koristi za namirenje budućih obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR koji će dospjeti na način da se sukcesivno kod plaćanja budućeg obroka odnosno anuiteta koji će dospjeti iznos do najviše 50% dospjelog obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR namiri preplatom, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi, pri čemu ako iznos preplate prelazi više od 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, vjerovnik i potrošač sporazumom definiraju način iskorištavanja iznosa preplate iznad 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR,

– ako iznos preplate prelazi ukupni zbroj obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, vraća potrošaču od strane vjerovnika u roku od 60 dana od datuma prihvata konverzije od strane potrošača,

Iznos preplate iz ove točke preračunava se u kune po tečaju na dan 30. rujna 2015. i na njega vjerovnik nije dužan obračunati kamatu niti tečajnu razliku, već njih snosi potrošač.

6. ukupni uplaćeni iznos utvrđen u EUR i valutnoj klauzuli u EUR na način iz točke 4. ovoga stavka manji od ukupnog iznosa obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih na način iz točke 3. ovoga stavka, namiri vjerovniku od strane potrošača sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača, a obveze po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR nastave ispunjavati od strane potrošača, 7. iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR utvrđuje na dan 30. rujna 2015., kao razlika novog otplatnog plana utvrđenog sukladno točki 3. ovoga stavka i uplaćenih iznosa utvrđenih sukladno točki 4. ovoga stavka, pri čemu iznos preplate utvrđen u točki 5. ovoga stavka ne umanjuje iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR, a manje uplaćeni iznos utvrđen u točki 6. ovoga stavka namiruje se sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača,

8. učinak konverzije utvrdi kao razlika:

– stanja neotplaćene glavnice u CHF i valutnoj klauzuli u CHF evidentirane u poslovnim knjigama vjerovnika na dan 30. rujna 2015. izračunata u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na dan 30. rujna 2015., a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se ograničenje tečaja iz članka 11.d ovoga Zakona odnosi na obroke odnosno anuitete u CHF i valutnoj klauzuli u CHF koji dospijevaju do isteka roka ograničenja iz članka 11.d ovoga Zakona i

– iznosa neotplaćene glavnice iz točke 7. ovoga stavka.

(2) Stavak 1. ovoga članka na odgovarajući način primjenjuje se i na izračun obveze vraćanja primljenog nastale zbog prestanka ugovora o kreditu pri čemu se konverzija provodi na dan 30. rujna 2015. odnosno na dan prestanka ugovora o kreditu."

34. Sud smatra da je konverzija u cijelosti provedena sukladno Zakonu i izračunata sukladno Zakonu te je mišljenja da priznatim iznosom preplate u konverziji, nije namirena razlika koja je nastala primjenom metodologije o ništetnosti odredbi o promjeni visine kamatne stope i primjeni valutne klauzule. Dodatak ugovoru je sačinjen isključivo po uvjetima koje je odredio tuženik, a tužitelj nije imao mogućnosti nego uvjete prihvatiti ili plaćati povećanu ratu kredita.

35. Citirani Zakon ne provodi Konverziju na način da utvrđuje ništetnom odredbu o promijeni visine kamatne stope. Stoga je sud tražio izračun na način da se kamatna stopa kroz razdoblje otplate ne mijenja, odnosno da se primjenjuje tečaj koji je važio na dan korištenja kredita. Dakle, provedba konverzije je izračunata na potpuno drugačiji način, i sukladno zakonu, a ovaj izračun je po drugoj osnovi.

36. Osim toga, iako su stranke zaključile Dodatak Ugovoru, sud smatra da se ne radi o novacijonom ugovoru.

37. Naime, čl. 145.st.2. ZOO-a propisuje da sporazum vjerovnika i dužnika kojim se mijenja ili dodaje odredba o roku, o mjestu ili načinu ispunjenja, zatim naknadni sporazum o kamatama, ugovornoj kazni, osiguranju ispunjenja ili o kojoj drugoj sporednoj odredbi, a i sporazum o izdavanju nove isprave o dugu ne smatraju se obnovom.

38. Sud Europske unije u lipnju 2023. donio je presudu kojom je potvrđeno pravo potrošača na naknadu štete čak i nakon što su krediti konvertirani iz CHF u eure. Sud je utvrdio da sama konverzija ne poništava prava potrošača na povrat preplaćenih iznosa, ako su ugovorni uvjeti prethodno proglašeni nepoštenima (presuda Suda EU C-567/20 kao i odluke Županijskog suda u Bjelovaru br. Gž-599/2024-2 od 30.10.2024., Županijskog suda u Zadru br. Gž-109/2022 od 25.03.2022., Županijskog suda u Velikoj Gorici br. Gž-375/2022 od 04.10.2022., Županijskog suda u Karlovcu br. Gž-416/2024-2 od 19.06.2024. kao i Županijskog suda u Vukovaru br. Gž-94/2022- 4 o 5.11.2024.).

39. Kako je uslijed ništetnosti takvih odredbi tužitelj oštećen, pripada mu pravo na povrat onoga što je na temelju takvog ugovora tuženik primio, a sve sukladno odredbi čl. 323 st. 1. u svezi čl. 1111. ZOO-a pa je sud usvojio tužbeni zahtjev opisan kao izreci ove presude u skladu s pravnim shvaćanjem proširenog vijeća VSRH istaknutog u postupku VSRH posl. broj: Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023. koji glasi "Obzirom na navedeno, kada tuženica samo općenito, kao u ovom slučaju, stavlja materijalnopravni prigovor kojim zapravo (samo) osporava visinu potraživanja tužitelj temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji se odnose na CHF valutnu klauzulu, sud nije ovlašten niti dužan umanjivati potraživanje tužitelja s negativnim tečajnim razlikama nastalim u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate."

40. Slijedom iznijetog nije osnovan ni prigovor tuženika da tužitelj nije bio u svojstvu potrošača jer je kredit digao kao fizička osoba za izgradnju obiteljske kuće u kojoj i danas živi, a istu nikome nije iznajmljivao niti se u njoj obavljala bilo kakva trgovačka ili pravna djelatnost.

41. Sud je dopustio preinaku tužbe sukladno čl. 190.st.3. ZPP-a jer je to svrsishodno za konačno rješenje cjelokupnog odnosa među strankama.

42. Sud nije prihvatio istaknuti prigovor zastare od strane tuženika, jer isti drži neosnovanim jer sud prihvaća stav tužitelja da je tuženik, s pravnog stajališta, stekao utuženi iznos po osnovi koja je kasnije otpala, i to tek pravomoćnošću presude CHF (14.06.2018.) kojom je utvrđena ništetnost odredbe o ugovaranju valutne klauzule vezivanjem glavnice uz valutu CHF. Od pravomoćnosti te presude teče zastarni rok za isticanje kondemnatornog zahtjeva radi povrata tečajne razlike, a navršava se dana 14.06.2023. Naime, u konkretnom slučaju isprepliću se instituti ništetnosti i stjecanja bez osnove. Onog trenutka kada je presuda u predmetu Franak postala pravomoćna u dijelu koji se tiče konkretnog spora, sve ono što je tuženik stekao od tužitelja ugovaranjem sporne odredbe, ujedno je za tuženika postala „osnova koja je kasnije otpala“. Prema stavu suda zastarni rok od 5 godina, sukladno čl. 220 ZPP-a u kojem potrošači mogu ostvariti svoju individualnu zaštitu prava u ovim posebnim parnicama, teče od 14. lipnja 2018. te su potrošači ovlašteni zahtijevati povrat cjelokupnog preplaćenog iznosa koji je za njih posljedica ugovaranja ništetne ugovorne odredbe. U svezi s tim tužitelj se s pravom poziva na odluku Vrhovnost suda RH br. Rev- 2245/2017 iz čijeg stajališta nedvojbeno proizlazi da u konkretnom slučaju nije nastupila zastara njena potraživanja.

42.1. Stoga sud smatra da se zastara smatra prekinutom danom podnošenja tužbe u kolektivnom sporu u predmetu Franak (4. travnja 2012.) sve u skladu sa čl. 241. i 245 ZOO-a a do pravomoćne odluke (14.6.2018.) ista zastara je bila u prekidu. Jednom prekinuta zastara počinje teći ispočetka, što bi značilo da nije u zastari sve što je uplaćivano unazad 5 godina od dana podnošenja kolektivne tužbe.

43. Sud je odbio tužitelja s dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 18.758,84 €. Naime, tužitelj potražuje i nedospjelu glavnicu na dan konverzije u iznosu od 18.768,84 € kao rezultat ništetne valutne klauzule CHF. Vještakinja je u svojoj dopuni nalaza i mišljenja navela da je konverzija matematički točna i da je tuženik u izračun uvrstio sve iznose koji se odnose na povrat glavnice i ugovornih kamata, sve sukladno ZID ZPK. Glavnica koju tužitelj potražuje posljedica je sklapanja Dodatka ugovora između stranaka, njihovog valjanog dogovora u tom smjeru, a tužitelj ne tvrdi da su odredbe istog ništetne niti se može izvesti zaključak da bi postojali neki razlozi ništetnosti jer je konverzija izvršena sukladno odredbama ZID ZPK. Stoga je sud odbio tužitelja u tom dijelu zahtjeva jer osnova plaćanja tog iznosa nije posljedica ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli iz osnovnog ugovora.

44. Odluka o kamatama zasniva se na odredbi čl. 29. ZOO-a.

45. Odluka o parničnom trošku zasniva se na odredbi čl. 154 st. 2. i čl. 155. ZPP-a.

46. Tužitelj zahtijeva troškove postupka u iznosu od 5.950,00 €, a tuženik u iznosu od 1.750,00 €.

47. Tužitelju su priznati troškovi postupka u iznosu od 5.575,00 € koji se sastoje i to: iznosa od 500,00 € na ime sastava tužbe po Tbr. 7/1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („NN“, br. 138/23 dalje: Tarife), četiri iznosa od po 500,00 € na ime sastava podneska po punomoćniku od 16.09.2024., 20.02.2025., 05.03.2026. i 26.03.2026. sve po Tbr.8/1. Tarife, tri iznosa od po 500,00 € na ime pristupa punomoćnika na ročišta održana 26.02.2025., 11.04.2025. i 09.04.2026. sve po Tbr. 9/1. Tarife, iznosa od 200,00 € na ime podneska od 08.04.2026. po Tbr. 8/3. Tarife, iznosa od 100,00 € na ime pristupa punomoćnika na ročište za objavu presude po Tbr. 9/3. Tarife, iznosa od 1.075,00 € na ime 25 % PDV-a na iznos od 4.300,00 € te iznosa od 200,00 € na ime troškova vještačenja.

47.1. Sud je odbio tužitelja s dijelom zahtijeva u iznosu od 375,00 € (s uključenih 25 % PDV-a) na ime sastava podneska od 08.04.2026. jer ga je tražio po Tbr. 8/1. Tarife a kako mu je sud već priznao četiri podneska po Tbr. 8/1. Tarife, za ovaj podnesak mu pripada nagrada po Tbr. 8/3. Tarife, a što mu je sud priznao.

48. Tuženiku su priznati zahtijevani troškovi u iznosu od 1.750,00 € koji se sastoje i to: iznosa od 200,00 € na ime odgovora na tužbu po punomoćniku po Tbr. 8/1. Tarife, četiri podneska od po 200,00 € na ime sastava obrazloženog podnesaka po punomoćniku od 30.09.2024., 04.02.2025., 08.01.2026. i 20.03.2026. sve po Tbr. 8/1. Tarife, dva iznosa od po 200,00 € na ime pristupa punomoćnika na ročišta održana 26.02.2025. i 08.04.2026. sve po Tbr. 9/1. Tarife, iznosa od 350,00 € na ime 25 % PDV-a na iznos od 1.400,00 €.

49. Tužitelju su u cijelosti priznati troškovi vještačenja u iznosu od 200,00 € jer su isti nastali neovisno o omjeru uspjeha stranaka u postupku.

50. Kako je tužitelj u cijelosti (100 %) uspio s osnovom tužbenog zahtjeva, a u odnosu na dosuđeni novčani iznos (5.797,54 €) i specificirani tužbeni zahtjev (24.556,38 €) uspio s 23,60 % odn. sa 61,80 % (123,60/2) priznati su mu troškovi postupka u iznosu od 3.521,75 €.

51. Tuženik je u parnici uspio s 38,20 % pa s obzirom na uspjeh u parnici uspio s troškovima postupka u iznosu od 668,50 €.

52. Međusobnim prebijanjem navedenih troškova tuženik je dužan tužitelju isplatiti troškove postupka u iznosu od 2.853,25 € (3.521,75-668,50) pa je sud tužitelja s preostalim dijelom zahtijeva za naknadom troškova u iznosu od 3.096,75 € odbio.

53. Slijedom svega iznijetog, sud je odlučio kao u izreci ove presude.

U Valpovu 24. travnja 2026.

Sudac

Zvonimir Rogić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku 15 dana, od dana objave presude. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka, putem ovoga suda, nadležnom županijskom sudu.

Dostaviti:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika