REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Avenija Dubrovnik 6

Poslovni broj: Us I-5339/2025-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Mirjani Harapin, te Ljerki Perica, zapisničarki, u upravnom sporu tužitelja DJ, rođ. **.**.1998., državljanina Ruske Federacije, sada boravi u [adresa] na adresi [adresa], kojeg zastupa opunomoćenica Jelena Cekić, odvjetnica iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Jelena Cekić i Iva Vukelić u Zagrebu, Horvaćanska cesta 23a, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za međunarodnu zaštitu, Službe za međunarodnu zaštitu, Zagreb, Ilica 335, OIB: 36162371878, radi međunarodne zaštite, 24. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev za poništenjem rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za međunarodnu zaštitu, Službe za međunarodnu zaštitu, KLASA: UP/I -216- 03/23-04/45498, URBROJ: 511-01-212-25-12 od 19. studenog 2025.

II. Tužitelju se odobrava besplatna pravna pomoć u ovom upravnom sporu.

III. Nalaže se tuženiku da pružatelju pravne pomoći, odvjetnici Jeleni Cekić isplati iznos od 1.250,00 eura (tisućudvjestopedeseteura) u roku od 15 dana od dostave računa za pruženu pravnu pomoć.

IV. U preostalom dijelu zahtjev za naknadu troškova se odbija.

Obrazloženje

1. Osporenim rješenjem tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za međunarodnu zaštitu, Službe za međunarodnu zaštitu, KLASA: UP/I -216-03/23- 04/45498, URBROJ: 511-01-212-25-12 od 19. studenog 2025. odbijen je zahtjev tužitelja za međunarodnom zaštitom u Republici Hrvatskoj (točka I. izreke). Istim rješenjem određeno je a je tužitelj dužan u roku od 15 dana od izvršnosti rješenja napustiti Europski gospodarski prostor (dalje: EGP) uz upozorenje da će u protivnom biti prisilno udaljen s područja EGP-a (točka II. izreke).

2. Pravodobno podnesenom tužbom tužitelj osporava odluku tuženika iz svih zakonom dopuštenih razloga. Ističe da se zbog seksualne orijentacije u Rusiji suočavao sa ozbiljnim pritiscima iz okoline, prijetnjama, te svakodnevnim strahom od otkrivanja. Bio je prisiljen skrivati svoju orijentaciju zbog okruženja koje je izrazito neprijateljsko prema LGBT osobama te rizika od nasilja i društvene stigmatizacije. U Republiku Hrvatsku je došao sa partnerom EJ, morao je pobjeći zbog prijetnji očuha njegovog partnera kao i zbog situacije s policijom i poslodavcem. Naime, partner tužitelja dobivao je preko društvenih mreža razne prijetnje zbog homoseksualne orijentacije te ga je očuh pretukao, pokušao ugušiti , zbog sumnje u njegovu homoseksualnu orijentaciju. Pored toga, tražio je da se tužitelj sastane sa njime, no on se bojao da bi susret mogao završiti nasiljem. Sve navedeno izazvalo je kod njega tjeskobu i strah. Nije mogao kontaktirati policiju niti institucije budući da LGBT osobe u Rusiji nemaju učinkovitu institucionalnu zaštitu, a prijavljivanje može dovesti do dodatne represije, zbog toga nije mogao pribaviti dodatne dokaze, dakle ne radi se o nevjerodostojnosti, već je navedeno posljedica konteksta države iz koje dolazi.

2.1. Ističe da od proglašenja LGBT pokreta ekstremističkim (2023.) svaka prijava policiji s osnove povrede osnovnih ljudskih prava završava interpretacijom, na način da bi prijavitelj, zapravo žrtva bio onaj koji svojim ponašanjem potiče i iskazuje neki oblik seksualne propagande, te bi bio kažnjen. Zapravo od 2024. ruske vlasti koriste taj sudski akt da pokrenu masovne kaznene i administrativne postupke protiv LGBT osoba i njihovih simpatizera. Zabranjeno je objavljivanje, distribucija ili promocija bilo kakvog sadržaja koji se smatra „propagandom netradicionalnih seksualnih odnosa“ i to do 2023., a od 2024. prošireno je i na diskusiju, prikaz, promociju istospolnih veza ili LGBT identiteta. To znači da se bilo kakvo držanje za ruke smatra promocijom, podložno je represiji, kao i identificiranje homoseksualne orijentacije u privatnim krugovima. Stoga su osobe homoseksualne orijentacije u Rusiji prisiljene skrivati se, živjeti u tišini i voditi dvostruki život da izbjegnu progon te je za takve priče i iskaze nemoguće prikupiti formalne dokaze, prijave ili medicinske potvrde.

2.2. Pogrešnim smatra navod tuženika da se progon može izbjeći i da ne postoje dokazi da se LGTB osobe sustavno izlažu mučenju, smrtnoj kazni ili drugim oblicima ekstremnog zlostavljanja od strane države samo zbog svog identiteta , te da bi se presude sudova Ruske Federacije odnosile samo na LGBT aktiviste, a ne na privatni život pojedinca. Sukladno čl. 4. Direktive 2011/95/EU pri procjeni zahtjeva potrebno je uzeti u obzir individualne iskaze, osobne okolnosti te objektivnu situaciju u zemlji podrijetla, a posebno kada formalni dokazi objektivno ne mogu postojati zbog represivnog karaktera režima. EU sudska praksa potvrđuje da se od osoba ne može tražiti da se skrivaju ili mijenjanju svoju seksualnu orijentaciju kako bi izbjegli progon. Tako govori i sudska praksa Suda u EU broj C-199/12. C-200/12, C-201/12 gdje je sud utvrdio da je zabrana izražavanja seksualne orijentacije oblik progona.

2.3. Ističe da je trebalo primijeniti načelo benefit od the doubt (nenametanja nerealnih tereta), a što nije učinjeno.

2.4. U slučaju povratka u Rusiju navodi da bi bio izložen ozbiljnom i realnom riziku kaznenog ili administrativnog progona zbog svoje orijentacije, prijetnjama, nasilju, nečovječnom postupanju i zlostavljanju bez stvarne mogućnosti zaštite, bio bi izložen društvenoj izolaciji i degradaciji kao i povredi temeljnih ljudskih prava, uključujući i pravo na slobodu izražavanja i privatni život. Zbog toga je povratak u Rusku Federaciju nesiguran i neprihvatljiv, boji se progona i ozbiljne štete, a taj strah je dobro utemeljen te je skrivanje identiteta zbog opravdanog straha od progona valjan razlog za priznanje međunarodne zaštite.

2.5. Pogrešnim cijeni navod tuženika kada tvrdi da se tužitelj boji da bi ga mogli poslati u rat jer to nije niti izjavio prilikom dva intervjua već je isto tuženikova interpretacija, stoga je neutemeljeno obrazlaganje tuženika kako isti neće biti mobiliziran s obzirom na to da navedeno nije bio razlog traženja međunarodne zaštite.

2.6. Tužbom zahtjeva da sud poništi osporeno rješenje i pruži mu međunarodnu zaštitu, uz odobrenje besplatne pravne pomoći i nalog tuženiku da plati troškove spora.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava navode tužbe u cijelosti, obrazlaže da je u konkretnom predmetu izveo i ocijenio sve potrebne dokaze, potpuno i točno utvrdio činjenično stanje te postupak povodom zahtjeva za međunarodnu zaštitu okončao sukladno materijalnim i procesnim odredbama Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti („Narodne novine“, broj: 70/15, 127/17, 33/23 i 17/25, dalje: Zakon) i Zakona o strancima („Narodne novine“, broj: 133/20, 114/22 i 151/22), uz dosljedno poštivanje osnovnih načela navedenih zakona.

3.1. Ne osporava da u Ruskoj Federaciji postoje opći problemi u pogledu položaja LGBT osoba, međutim međunarodna zaštita se ne odobrava temeljem opće situacije u zemlji podrijetla, već isključivo na temelju individualiziranog i osobnog rizika konkretnog podnositelja zahtjeva, a tužitelj nije učinio vjerojatnim da je bio izložen progonu u smislu članka 20. Zakona, niti da mu prijeti stvarna opasnost od ozbiljne nepravde u smislu članka 21. Zakona, s obzirom na to da se njegovi navodi svode na opći strah i opise društvene netrpeljivosti, bez konkretnih, provjerljivih i osobno usmjerenih radnji državnih tijela ili privatnih osoba uz toleriranje države.

3.2. Ukazuje na nedosljednosti i naknadne izmjene navoda tužitelja, koje opravdano dovode u pitanje vjerodostojnost njegovog iskaza. Naime, tijekom saslušanja tužitelj je, na pitanje je li njegova poslodavka reagirala loše kada je policija postavljala pitanja vezana uz njegov privatni život, naveo da „nije reagirala baš loše“. Međutim, u tužbi se prvi put navodi da je njegov poslodavac navodno saznao informacije od policije te ga potom maltretirao i vrijeđao zbog njegove seksualne orijentacije, što tužitelj nije naveo tijekom upravnog postupka, iako je o toj temi izravno ispitivan. Navedeno predstavlja bitnu proturječnost između iskaza danih u upravnom postupku i navoda iz tužbe, zbog čega tuženik osnovano smatra da su pojedine tvrdnje naknadno konstruirane radi jačanja zahtjeva. Nadalje, navodi o prijetnjama i nasilju od strane očuha partnera odnose se na privatni sukob, bez dokaza da su državna tijela Ruske Federacije u tome sudjelovala ili da nisu bila spremna pružiti zaštitu. Tužitelj u postupku nije pokušao zatražiti institucionalnu zaštitu, niti je učinio vjerojatnim da mu ista ne bi bila dostupna u konkretnim okolnostima. Činjenica da pojedinci iskazuju neprijateljsko ponašanje ne predstavlja sama po sebi proganjanje u smislu međunarodne zaštite, ukoliko nije dokazano da država takvo ponašanje potiče.

3.3. U odnosu na izvješća međunarodnih organizacija o općem položaju LGBT osoba u Ruskoj Federaciji tuženik ističe da su navedeni izvori uzeti u obzir pri donošenju odluke, međutim isti ne mogu zamijeniti dokaz o osobnoj, stvarnoj i neposrednoj ugroženosti tužitelja. Opći podaci o stanju ljudskih prava ne dokazuju automatski da je svaki pripadnik određene skupine izložen proganjanju u smislu Zakona.

3.4. Neosnovanim smatra navode tuženika o prebacivanju tereta dokaza na tužitelja budući da je proveo postupak u suradnji s tužiteljem, ali je tužitelj, sukladno pravilima postupka, dužan iznijeti sve relevantne činjenice i učiniti svoje navode barem vjerojatnima. Načelo beneflt of the doubt ne primjenjuje se automatski, već samo u situacijama kada je iskaz podnositelja općenito vjerodostojan i dosljedan što u konkretnom slučaju nije ispunjeno.

3.5. U slučaju žalbe tuženik predlaže sudu da postupi po čanku 51. stavku 3. Zakona, pozivom na praksu izraženu u presudi Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Usž-4354/19-3 iz 2020.

3.6. Predlaže odbiti tužbu kao neosnovanu.

4. Sukladno članku 6. stavku 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, 36/24. dalje u tekstu: ZUS) 10. travnja 2026. u prisutnosti tužitelja osobno i opunomoćenika stranaka, te sudskog tumača za ruski jezik, Vlatke Hižar, održana je usmena rasprava, na kojoj je strankama omogućeno da se izjasne o zahtjevima i navodima protivne stranke te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet spora.

4.1. Na navedenoj raspravi stranke spora u bitnome navode kao u tužbi odnosno odgovoru na tužbu.

5. Na temelju odredbe članka 90. stavka 2. i 3. ZUS-a i članka 12. stavka 1. Zakona sa navedene rasprave javnost je isključena raspravnim rješenjem suda.

6. Sud je proveo dokazni postupak na način da je izvršio uvid u sudski spis i uz odgovor na tužbu dostavljeni spis tuženika, te je saslušan tužitelj na okolnosti iz tužbe . Također je izvršen uvid u spis ovog suda poslovni broj: UsI-5338/025 partnera tužitelj ČJ protiv tuženika u predmetu međunarodne zaštite.

6.1. Raspravnim rješenjem suda odbijen je prijedlog tužitelja za saslušanjem svjedoka ČJ.

7. Pri donošenju odluke sud je uzeo u obzir dokaze izvedene i činjenice utvrđene u postupku koji je prethodio ovom sporu, kao i činjenice koje je sam utvrdio.

8. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, sukladno članku 114. stavku 3. ZUS-a, utvrđeno je da je tužbeni zahtjev neosnovan.

9. Iz podataka spisa predmeta proizlazi da je osporeno rješenje doneseno po zahtjevu tužitelja od 13. studenog 2023. (zapisnik KLASA: UP/I-216-03/23-06/4598, URBROJ: 511-01-213-23-2), a zahtjev je odbijen nakon provedenog postupka u kojemu je tužitelj saslušan dana 22. rujna 2025. (zapisnik KLASA: UP/I-216-03/23- 06/4598, URBROJ: 511-01-212-25-10).

9.1. Tuženik obrazlaže da iz navoda tražitelja proizlazi da je zemlju podrijetla napustio prvenstveno zbog osobnih okolnosti povezanih s partnerom i partnerovim očuhom, koji je pratio kretanje njegovog partnera te mu upućivao prijetnje nakon što je saznao da planiraju otputovati u Tursku. Na pitanje je li netko konkretno prijetio njemu osobno, tražitelj odgovara da nije, već da su prijetnje bile usmjerene prema njegovom partneru. Kao okolnost koja ga je dodatno uznemirila, navodi incident u kojem su on i partner sjedili u automobilu, nakon čega se policija navodno raspitivala o njemu na njegovom radnom mjestu, no sam potvrđuje da mu zbog toga nije izrečena nikakva sankcija, niti je dobio otkaz. Za svoje navode nije dostavio materijalne dokaze, navodeći jedino informaciju koju mu je prenijela njegova poslodavka. Tražitelj nadalje navodi da se bojao donošenja novih zakonskih odredbi koje se odnose na tzv. LGBT propagandu, za koje smatra da bi, u slučaju da policija sazna za njegovu vezu, mogle dovesti do njegovog pritvaranja. Istodobno ističe da nikada nije javno izražavao pripadnost LGBT zajednici, niti je bio aktivist te da nije bio član niti u kontaktu s organizacijama koje se bave zaštitom LGBT prava. Navodi i da ne poznaje druge osobe u zemlji podrijetla koje su imale problema zbog svog LGBT identiteta, te da sam nikada nije prijavljivao nadležnim tijelima bilo kakve prijetnje, uz obrazloženje da se „svi skrivaju". Iz njegovih iskaza proizlazi da nije bio izložen fizičkom nasilju niti drugim teškim oblicima postupanja, već situacijama koje opisuje kao neugodne ili uznemirujuće. Kao dodatni razlog straha od povratka navodi mogućnost da bi ga, po povratku u Rusiju, vlasti mogle ispitivati o njegovom višegodišnjem odsustvu te da postoji mogućnost mobilizacije i slanja u rat, što također pridonosi njegovom osjećaju nesigurnosti. Međutim, iz njegovih navoda ne proizlazi da je bio izložen proganjanju od strane državnih tijela ili drugih aktera nad kojima država ne bi mogla ili htjela pružiti zaštitu, niti da je pokušao iskoristiti dostupne mehanizme zaštite u zemlji podrijetla. S obzirom na sve navedeno, ocjenjuje se da okolnosti koje tražitelj opisuje nisu vezane uz njegov LGBT identitet, nego uz strah vezan uz mogućnost mobilizacije po povratku u zemlju podrijetla. Stoga, iz njegovih iskaza ne proizlazi da bi kao LGBT osoba bio izložen proganjanju ili ozbiljnoj nepravdi, niti da bi zbog svoje spolne orijentacije bio u posebno nepovoljnijem položaju u odnosu na opću populaciju u pogledu mobilizacije. Uzimajući u obzir sve navedeno te činjenicu da tražitelj nije pružio vjerodostojne dokaze kojima bi potkrijepio navode o prijetnjama ili postupanju državnih tijela prema njemu osobno, zaključuje se da iznesene okolnosti ne dosežu prag potrebne ozbiljnosti za utvrđivanje postojanja progona u smislu Zakona.

9.2. U procjeni budućeg rizika analizom podataka o stanju u zemlji podrijetla, vezano za 2023. godine od strane Vrhovnog suda Ruske Federacije proglašenje LGBT pokreta ekstremističkim i zabranjenim, tuženik navodi da se presuda suda ne odnosi na privatni život LGBT osoba, već na LGBT aktiviste. Ističe da sama seksualna orijentacija ili rodni identitet, ne predstavlja kazneno djelo niti prekršaj prema važećem zakonodavstvu Ruske Federacije, dakle, zakonske mjere prvenstveno se usmjeravaju na izražene oblike aktivizma, a ne na privatni život pojedinaca. Iznose se podaci o sigurnosnim incidentima u području Vladikavkaza, u kojem je tražitelj živio prije napuštanja zemlje te iznosi zaključak kako sigurnosna situacija u Ruskoj Federaciji, posebice u području Vladikavkaza, ne doseže razinu nesigurnosti koja bi automatski opravdavala međunarodnu zaštitu te ne postoji sigurnosni rizik koji doseže mjeru ugroze života civilnog stanovništva.

9.3. Zahtjev je odbijen pozivom na odredbe članka 20. i 21. Zakona, imajući u vidu dostupne informacije i važeći zakonodavni okvir Ruske Federacije, tuženik zaključuje da osobe koje pripadaju LGBT zajednici, načelno nisu izložene proganjanju isključivo zbog svoje seksualne orijentacije ili rodnog identiteta, ukoliko se pridržavaju važećih zakona i suzdrže od javnog iskazivanja tzv. „netradicionalnih seksualnih odnosa", kako ih definira rusko zakonodavstvo. Iako su zakonska ograničenja u pogledu javnog izražavanja LGBT identiteta neosporna i mogu rezultirati prekršajnim sankcijama (pretežito u vidu novčanih kazni), ne postoji općeprihvaćeni dokaz da bi sama činjenica pripadnosti LGBT zajednici, bez dodatnih otegotnih okolnosti, automatski dovela do izloženosti mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju od strane državnih tijela. Stoga se, uzimajući u obzir trenutačne okolnosti, može razumno pretpostaviti da se tražitelj, u slučaju povratka u zemlju podrijetla te pri životu u skladu s lokalnim zakonima i društvenim normama, neće suočiti s ozbiljnim rizikom. Dakle, povratkom u zemlju podrijetla tražitelju ne prijeti opasnost u smislu ozbiljne nepravde koja bi uključivala smrt, mučenje ili nečovječno postupanje. Postoje određeni društveni i pravni izazovi, ali LGBT osobe i dalje mogu potražiti pomoć brojnih organizacija koje djeluju unutar Rusije i koje pružaju pravnu, psihološku i socijalnu podršku.

9.4. Odluka o napuštanju EGP-a donesena je pozivom na odredbe Zakona i Zakona o strancima, a u odnosu na određeni rok tuženik obrazlaže da se vodilo računa o tome da određeni rok za napuštanje EGP-a bude primjeren rok unutar kojega tražitelj međunarodne zaštite s obzirom na osobne okolnosti, odnosno činjenicu da se radi o punoljetnoj osobi dobrog zdravstvenog stanja koja posjeduje osobne isprave, ima dovoljno vremena za napuštanje EGP-a.

10. Člankom 20. Zakona propisano je da će se azil priznati tražitelju koji se nalazi izvan zemlje svog državljanstva ili uobičajenog boravišta, a osnovano strahuje od proganjanja zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili političkog mišljenja zbog čega ne može ili ne želi prihvatiti zaštitu te zemlje.

11. Člankom 21. stavkom 1. Zakona propisano je da će se supsidijarna zaštita priznat tražitelju koji ne ispunjava uvjete za priznavanje azila iz članka 20. ovoga Zakona ako postoje opravdani razlozi koji ukazuju da će se povratkom u zemlju podrijetla suočiti sa stvarnim rizikom trpljenja ozbiljne nepravde i koji nije u mogućnosti ili zbog takvog rizika ne želi prihvatiti zaštitu te zemlje.

11.1. Prema stavku 2. članka 21. Zakona ozbiljna nepravda podrazumijeva prijetnju smrtnom kaznom ili smaknućem, mučenje, nečovječno ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje te ozbiljnu i individualnu prijetnju životu civilnog stanovništva zbog proizvoljnog općeg nasilja u situacijama međunarodnog ili unutarnjeg oružanog sukoba.

12. Člankom 38. stavkom 1. točkom 3. Zakona propisano je da Ministarstvo donosi odluku o osnovanosti zahtjeva kojom odbija zahtjev ako tražitelj ne ispunjava uvjete iz članaka 20. i 21. Zakona.

13. Analizom cjelokupnog spisa predmeta, pri ocjeni zakonitosti osporenog rješenja, primjenjujući citirane odredbe, a polazeći pri tom od sadržaja obrazloženja osporene odluke tuženika, te u postupku koji je prethodio ovom sporu , kao i u upravnom sporu utvrđenog činjeničnog stanja, sud cijeni kako navodima tužbe i tijekom spora pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja nije dovedena u pitanje, kao niti primjena materijalnog prava.

14. Kao što je iz obrazloženja osporenog rješenja razvidno tuženik je naveo razloge zbog kojih odbija zahtjev kao i pravne propise koji s obzirom na iznesene razloge upućuju na rješenje koje je dano, te se očitovao na sve okolnosti i navode koje je tužitelj iznosio, a na kojima je temeljio zahtjev za međunarodnu zaštitu te je dao obrazloženje za odluku, u skladu s odredbom članka 98. stavka 5. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ broj: 47/09 i 110/21, dalje: ZUP) kojim je propisano što sve obrazloženje rješenja treba sadržavati.

14.1. Stajalište tuženika izneseno u osporenom rješenju u cijelosti prihvaća i ovaj sud, jer za navedeno postoji uporište u dostavljenom spisu upravnog tijela , prvenstveno navodima tužitelja koji su detaljno razmotreni i odredbama Zakona koje se u obrazloženju odluke citiraju.

15. Niti saslušanjem tužitelja pred sudom, prema ocjeni suda zaključci tuženika izneseni u osporenom rješenju da u predmetu tužitelja nisu ispunjeni uvjeti za odobravanjem međunarodne zaštite, nisu dovedeni u pitanje.

15.1. Naime, ispitan pred sudom tužitelj je u bitnome ostao kod navoda koje je iznio u postupku pred tuženikom, kako u pogledu razloga napuštanja zemlje podrijetla, tako i u pogledu problema koje je imao sa poslodavcem navodeći da je nakon saznanja poslodavke za njegovu seksualnu orijentaciju o čemu je saznao od policije koja je vidjela njega i partnera kako su zajedno u automobilu (grlili su se, držali za ruke), krenula podsmjehivanja, otkaz nije dobio budući da je bio jedini zaposlenik, a nije mogao otići s posla jer bi šefica mogla razgovarati s drugim potencijalnim poslodavcem, vezano za njegovu orijentaciju. Nadalje, tužitelj je iskazao da je očuh partnera znao za njegovu spolnu orijentaciju, te je htio s njim razgovarati ali mu je EJ (partner) rekao da je on agresivna osoba, da je tukao i gušio EJ stoga se nije htio naći s njim, bojao se, ali mu je poručio ako on neće doći da će ga on naći.

15.2. Odgovarajući na upit suda da li je bio legitimiran od strane policije te kako je policija znala tko mu je poslodavac tužitelj je iskazao da se radi o kafiću – kombiju, pored njega je bio auto u kojemu je sjedio s partnerom i svaka dva sata policija tuda patrolira, stoga su ih vidjeli. Poslodavka mu je rekla da se tako ne ponašaju dva dečka, otprilike dva mjeseca prije napuštanja zemlje, a i dalje radio kod iste poslodavke jer su mu trebali novci, a ona je dolazila navečer i vrijeđala ga i ponižavala vezano za spolnu orijentaciju.

15.3. Odgovarajući na upit suda tužitelj je iskazao da je Danilov očuh znao da su zajedno u vezi, ne zna kako, možda ih je negdje vidio. Smatra da bi povratkom u Rusiju mogao imati problema, ne zna što bi se dogodilo, možda sa traženjem posla, zbog spolne orijentacije, pa onda i s radnim kolektivom, a moglo bi biti problema sa policijom koja ih je vidjela, policija bi ih mogla naći, vidjeti da se drže za ruke i na temelju toga pokrenuti postupak vezano za Zakon o propagandi LGBT zajednice.

15.4. Nadalje, odgovarajući na upit opunomoćenice tužitelja da objasni svoj navod o vrijeđanju i ponižavanju od strane poslodavca, s obzirom na navod pred tuženikom da „šefica nije reagirala baš loše“ tužitelj je iskazao da je ona prvi puta s njim samo razgovarala i to nije bilo na razini vrijeđanja, međutim, zadnja dva mjeseca radilo se o vrijeđanju i ponižavanju zbog njegove spolne orijentacije. Nadalje je iskazao da je koliko on zna, Danilov očuh njega tukao i gušio zbog spolne orijentacije. Također da nikada nije bio aktivist LGBT zajednice niti istu, korištenjem društvenih mreža ili na drugi način, podupirao. Vezano za mobilizaciju iskazao je da je ograničeno sposoban, imao je dvije operacije na desnom bubregu međutim, u slučaju ratnog stanja mogu ga pozvati, odgovarajući na daljnji upit da li se ratno stanje odnosi na Ukrajinu ili Rusku federaciju tužitelj je iskazao da se odnosi na Rusku Federaciju.

15.5. Odgovarajući na pitanja opunomoćenice tuženika o tome da objasni svoj navod da je dva mjeseca radio kod poslodavke nakon prethodno opisanog događaja , a s obzirom na navod iz zapisnika o saslušanju da se događaj s policijom dogodio u 6. mjesecu 2022. tužitelj je iskazao da je moguće da je tamo duže radio, zaboravio je, a na daljnji upit koliko je onda radio kod iste poslodavke s obzirom da je napustio zemlju 2023. tužitelj je iskazao da je tako nekako bilo, dva mjeseca, ne zna koliko je to trajalo.

15.6. Na daljnji upit opunomoćenice tuženika da li je homoseksualnost u Rusiji ilegalna te da li se novi zakon odnosi samo na LGBT aktiviste tužitelj je iskazao da homoseksualnost nije ilegalna međutim da se najmanji znak pažnje koji jedna osoba pokloni osobi istog spola može od strane policije tumačiti da se radi o propagandi te primijeniti Zakon o propagandi LGBT zajednice, dakle osoba ne mora biti aktivist da bi bila kažnjena, on osobno ne zna nikoga da bi bio kažnjen, a svoju seksualnu orijentaciju bi morao skrivati po povratku u Rusiju jer bi inače imao problema.

16. U konkretnom predmetu sud je iskaz tužitelja cijenio takvim da ne dovodi do drugačije odluke u predmetnoj upravnoj stvari. Naime, navodi tužitelja izneseni pred sudom predstavljaju ponovljene navode koje je iznosio tijekom upravnog postupka, a koje je pravilno, prema ocjeni suda cijenio tuženik u postupku donošenja rješenja o zahtjevu tužitelja za međunarodnom zaštitom u Republici Hrvatskoj. Prema ocjeni suda tužitelj nije bio uvjerljiv i konkretan, a okolnosti o kojima je iskazivao ne dovode do zaključka da bi u zemlji podrijetla bio izložen rizicima trpljenja ozbiljne nepravde, na što opravdano ukazuje tuženik u osporenom rješenju navodeći da postoje određena zakonska ograničenja u pogledu javnog izražavanja LGBT identiteta , ista su neosporna i mogu rezultirati prekršajnim sankcijama (pretežito u vidu novčanih kazni), međutim, ne postoji općeprihvaćeni dokaz da bi sama činjenica pripadnosti LGBT zajednici, bez dodatnih otegotnih okolnosti, a koje kod tužitelja sud nije utvrdio, automatski dovela do izloženosti mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju od strane državnih tijela. Stoga se, uzimajući u obzir trenutačne okolnosti, može razumno pretpostaviti da se tražitelj, u slučaju povratka u zemlju podrijetla te pri životu u skladu s lokalnim zakonima i društvenim normama, neće suočiti s ozbiljnim rizikom.

16.1. Izvješća na koja ukazuje tužitelj uzeta su u obzir prilikom donošenja odluke o ne/osnovanosti zahtjeva tužitelja, te je tuženik valjano i na sudu prihvatljiv način obrazložio iz kojih razloga, imajući u vidu osobne okolnosti i činjenice na kojima tužitelj temelji zahtjev, te podatke citiranih izvješća o općem stanju ljudskih prava, posebno vezano za pripadnost određenoj društvenoj skupini (LGBT osobe) ne dovode do drugačije odluke s obzirom na zaključke o nedokazanoj osobnoj, stvarnoj i neposrednoj ugroženosti tužitelja u zemlji podrijetla.

16.2. Niti podaci spisa partnera tužitelja (UsI-5338/25) ne dovode u pitanje zaključke tuženika iznesene u osporenom rješenju.

16.3. Imajući u vidu da je u postupku u potpunosti i pravilno utvrđeno činjenično stanje, nije bilo razloga provođenju daljnjeg dokaznog postupka saslušanjem svjedoka, partnera tužitelja, stoga je raspravnim rješenjem suda izvođenje ovog dokaza sud odbio, kao nepotrebno i neekonomično, te u suprotnosti s člankom 8. ZUS -a koji propisuje načelo učinkovitosti spora. Odluka o dokaznom prijedlogu temelji se na odredbama članka 49. stavka 4. ZUS-a prema kojemu stranke mogu predlagati koje činjenice treba utvrditi te dokaze kojima se one mogu utvrditi, ali sud nije vezan tim prijedlozima.

17. Stoga, zaključke i stajalište tuženika izneseno u osporenom rješenju u cijelosti prihvaća i ovaj Sud.

17.1. Imajući u vidu da je tuženik u cijelosti ispitao okolnosti na kojima je tužitelj temeljio zahtjev za međunarodnu zaštitu, činjenica da je obrazložio i neispunjavanje uvjeta za međunarodnu zaštitu s aspekta eventualne mobilizacije tužitelja, s obzirom na sukob između Rusije i Ukrajine, nije povreda na štetu tužitelja, imajući u vidu da je tužitelj na pitanje da li postoji neki drugi razlog zbog kojeg se ne može vratiti u zemlju podrijetla iskazao da bi ga mogli poslati u rat (zapisnik od 22. rujna 2025., str. 10, prvo pitanje).

18. Člankom 28. Zakona propisano je utvrđivanje činjenica i okolnosti, pa u dijelu propisane obveze upravnog tijela prilikom razmatranja zahtjeva, sud nije utvrdio povrede koje bi bile na štetu tužitelja. Odluka o zahtjevu tužitelja donesena je nakon pomnog razmatranja iznesenih razloga i opisanih okolnosti traženja međunarodne zaštite, nakon saslušanja te dovođenjem u vezu iznesenih razloga koje predstavljaju osnov traženja međunarodne zaštite i stanja u zemlji podrijetla tužitelja.

18.1. Niti povrede odredaba članka 29. Zakona sud nije našao. Tim je člankom propisano da će se iskaz tražitelja smatrat će se vjerodostojnim u dijelu u kojem određena činjenica ili okolnost nije potkrijepljena dokazima ako: 1. je utvrđena opća vjerodostojnost iskaza tražitelja, 2. je tražitelj uložio istinski napor da potkrijepi dokazima svoj zahtjev, 3. su svi relevantni elementi koji su mu na raspolaganju podneseni uz zadovoljavajuće objašnjenje glede nedostataka ostalih relevantnih elemenata, 4. je utvrđeno da su izjave tražitelja dosljedne i uvjerljive te da nisu u suprotnosti s dostupnim specifičnim i općim informacijama koje su relevantne za odlučivanje o zahtjevu i 5. je tražitelj zatražio međunarodnu zaštitu što je moguće prije ili je opravdao razlog zašto nije tako postupio. Okolnosti propisane ovim člankom u predmetu tužitelja, nisu ispunjene, pa nema osnova za primjenu načela blagodati sumnje.

18.2. Povrede odredaba postupka zbog kojih bi osporeno rješenje bilo nezakonito, sud nije našao.

19. Slijedom navedenog, navode tužbe sud nije prihvatio osnovanima.

20. Osporenim rješenjem uz obrazloženje koje je dano, nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja, pa se to rješenje ne može ocijeniti nezakonitim.

20.1. Razlozi ništavosti pojedinačne odluke, na koje sud u skladu s odredbom članka 47. stavka 3. ZUS-a pazi po službenoj dužnosti, nisu utvrđeni.

20.2. Slijedom navedenog, na temelju članka 116. stavka 1. ZUS-a odlučeno je kao u izreci, pod točkom I.

20.3. Prijedlog tužitelja za odgodnim učinkom tužbe sud je cijenio bespredmetnim te o istome nije odlučivao, s obzirom na činjenicu da je tuženik u osporenom rješenju, u uputi o pravnom lijeku ustvrdio da tužba odgađa izvršenje rješenja.

21. Odluka o besplatnoj pravnoj pomoći temelji se na čl. 60. Zakona te na čl. 8. i 9. Pravilnika o besplatnoj pravnoj pomoći u postupku odobrenja međunarodne zaštite (Narodne novine, broj: 140/15. i 155/22., dalje u tekstu: Pravilnik), zahtjevu postavljenom u tužbi, uz kojeg je priložen i obrazac zahtjeva za odobravanje besplatne pravne pomoći, a opunomoćenica tužitelja je na listi pružatelja besplatne pravne pomoći u postupku odobrenja međunarodne zaštite.

21.1. Iz podataka zahtjeva za odobravanje besplatne pravne pomoći proizlazi da tužitelj nema imovine i ne raspolaže novčanim sredstvima potrebnima za podmirenje troškova upravnog spora.

21.2. Prihodi tužitelja iznose prosječno 783,37 eura (prema podacima uplaćenih plaća za studeni 2025., te siječanj i veljaču 2026.), dok troškovi stanovanja prema ugovoru o najmu stana priloženom spisu, a koje troškove prema navodima tužitelj osobno podmiruje u cijelosti iznose 590,00 eura.

21.3. Primjenjujući odredbe članka 8. stavka 2. Pravilnika koji propisuje uvjete pod kojima se tražitelju međunarodne zaštite može odobriti besplatna pravna pomoć te članka 8. stavka 7. Pravilnika prema kojemu se iznos novčanih sredstava koje korisnik izdvaja za troškove smještaja ne uračunava se u iznos iz stavka 2. točke 1. ovoga Pravilnika, u konkretnom predmetu utvrđeno je da iznos novčanih sredstava s kojim tužitelj raspolaže ne prelazi iznos propisan člankom 39. stavkom 2. Zakona o izvršavanju državnog proračuna Republike Hrvatske za 2026. godinu („Narodne novine“ broj: 152/25) prema kojemu osnovica za obračun naknada i drugih primanja iz stavka 1. ovoga članka iznosi 441,44 eura (783,37 – 590,00 =193,37).

21.4. Primjenom Tbr. 27. točka 1. alineja 2. i točki 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/23. dalje: Tarifa) priznat je trošak sastava tužbe i zastupanja na raspravi u visini od 500 bodova za svaku radnju, što uz vrijednost boda od 2,00 eura (Tbr. 54. Tarife) ukupno iznosi 2.000,00 eura umanjeno za 50% (članak 9. stavak 2. Pravilnika) daje iznos od 1.000,00 eura, a kada se tome pridoda iznos poreza na dodanu vrijednost u visini od 25% sukladno Tbr. 46. Tarife što iznosi 250,00 eura, daje iznos naveden u točki III. izreke. Troškove pravne pomoći snosi Ministarstvo sukladno čl. 60. st. 6. Zakona, stoga je riješeno kao u izreci, pod točkom III.

21.5. Zahtjev tužitelja za naknadom troškova za sastav prijedloga za odgodni učinak tužbe, sud nije cijenio osnovanim niti opravdanim. Osim što je prijedlog za odgodni učinak tužbe sastavni dio tužbe, trošak koje je tužitelju priznat, isti je bespredmetan, budući da je tuženik u osporenom rješenju ustvrdio kako tužba odgađa izvršenje rješenja, kako proizlazi iz upute o pravnom lijeku na osporenom rješenju. Imajući u vidu navedeno, o prijedlogu tužitelja za odgodnim učinkom tužbe, sud niti nije posebno odlučio, a zahtjev za trošak sastava tog podneska cijeni neosnovanim.

21.6. Slijedom navedenog, riješeno je kao u izreci, pod točkom IV.

U Zagrebu 24. travnja 2026.

Sutkinja

Mirjana Harapin

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.

Žalba na prvostupanjsku presudu upravnog suda ne odgađa izvršenje rješenja (čl. 51. st. 3. Zakona).

Dna:

1. Odvjetnica Jelena Cekić, Zajednički odvjetnički ured Jelena Cekić i Iva Vukelić, Zagreb, Horvaćanska cesta 23a

2. Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprava za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektor za međunarodnu zaštitu, Služba za međunarodnu zaštitu, Zagreb, Ilica 335

3. U spis