REPUBLIKA HRVATSKA

P-2027/2025-10

OPĆINSKI SUD U SPLITU

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Splitu, po sucu toga suda Anti Božinoviću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ŽT, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćnici Marini Matković, odvjetnici u Splitu, protiv tuženika OTP BANKA d.d., Split, Ulica Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, zastupana po punomoćnicima, odvjetnicima iz Odvjetničkog društava Anić & Anić d.o.o., Split, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane usmene i javne glavne rasprave, zaključene dne 18. veljače 2026. god. u nazočnosti pun. tužitelja i zam. pun. tuženika, dne 24. travnja 2026. god.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d. Split, Domovinskog rata 61, OIB:52508873833, isplatiti tužiteljici ŽT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 11.201,17 eura, sve sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom obračunatoj u visini od 15% do 31.prosinca 2007.godine, a od 1.siječnja 2008.godine do 31.07.2015.godine po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećano za pet postotnih poena, a od 1.kolovoza 2015.do 31.12.2022.godine, obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. godine do konačne isplate po stopi koja je propisana odredbom članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, a koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koje zatezne kamate teku od dospijeća svake pojedine uplate do konačne isplate, kako slijedi:

- na iznos od 21,72 eur od 10.04.2008. godine pa do isplate

- na iznos od 21,47 eur od 12.05.2008. godine pa do isplate

- na iznos od 21,44 eur od 10.06.2008. godine pa do isplate

- na iznos od 21,36 eur od 10.07.2008. godine pa do isplate

- na iznos od 21,24 eur od 11.08.2008. godine pa do isplate

- na iznos od 21,31 eur od 10.09.2008. godine pa do isplate

- na iznos od 21,95 eur od 10.10.2008. godine pa do isplate

- na iznos od 25,76 eur od 10.11.2008. godine pa do isplate

- na iznos od 22,63 eur od 10.12.2008. godine pa do isplate

- na iznos od 40,50 eur od 12.01.2009. godine pa do isplate

- na iznos od 47,32 eur od 10.02.2009. godine pa do isplate

- na iznos od 55,67 eur od 10.03.2009. godine pa do isplate

- na iznos od 61,19 eur od 10.04.2009. godine pa do isplate

- na iznos od 58,44 eur od 11.05.2009. godine pa do isplate

- na iznos od 56,89 eur od 10.06.2009. godine pa do isplate

- na iznos od 60,00 eur od 10.07.2009. godine pa do isplate

- na iznos od 53,79 eur od 10.08.2009. godine pa do isplate

- na iznos od 56,61 eur od 10.09.2009. godine pa do isplate

- na iznos od 51,77 eur od 12.10.2009. godine pa do isplate

- na iznos od 56,07 eur od 10.11.2009. godine pa do isplate

- na iznos od 53,60 eur od 10.12.2009. godine pa do isplate

- na iznos od 77,89 eur od 11.01.2010. godine pa do isplate

- na iznos od 84,71 eur od 10.02.2010. godine pa do isplate

- na iznos od 83,27 eur od 10.03.2010. godine pa do isplate

- na iznos od 89,06 eur od 12.04.2010. godine pa do isplate

- na iznos od 97,41 eur od 10.05.2010. godine pa do isplate

- na iznos od 104,84 eur od 10.06.2010. godine pa do isplate

- na iznos od 119,09 eur od 12.07.2010. godine pa do isplate

- na iznos od 105,15 eur od 10.08.2010. godine pa do isplate

- na iznos od 140,56 eur od 10.09.2010. godine pa do isplate

- na iznos od 121,99 eur od 11.10.2010. godine pa do isplate

- na iznos od 125,58 eur od 10.11.2010. godine pa do isplate

- na iznos od 140,99 eur od 10.12.2010. godine pa do isplate

- na iznos od 161,35 eur od 10.01.2011. godine pa do isplate

- na iznos od 125,74 eur od 10.02.2011. godine pa do isplate

- na iznos od 132,65 eur od 10.03.2011. godine pa do isplate

- na iznos od 122,87 eur od 11.04.2011. godine pa do isplate

- na iznos od 145,02 eur od 10.05.2011. godine pa do isplate

- na iznos od 160,20 eur od 10.06.2011. godine pa do isplate

- na iznos od 167,09 eur od 11.07.2011. godine pa do isplate

- na iznos od 243,64 eur od 10.08.2011. godine pa do isplate

- na iznos od 171,03 eur od 12.09.2011. godine pa do isplate

- na iznos od 160,20 eur od 10.10.2011. godine pa do isplate

- na iznos od 162,87 eur od 10.11.2011. godine pa do isplate

- na iznos od 161,88 eur od 12.12.2011. godine pa do isplate

- na iznos od 171,33 eur od 10.01.2012. godine pa do isplate

- na iznos od 177,94 eur od 10.02.2012. godine pa do isplate

- na iznos od 179,97 eur od 12.03.2012. godine pa do isplate

- na iznos od 174,89 eur od 10.04.2012. godine pa do isplate

- na iznos od 177,73 eur od 10.05.2012. godine pa do isplate

- na iznos od 180,38 eur od 11.06.2012. godine pa do isplate

- na iznos od 176,42 eur od 10.07.2012. godine pa do isplate

- na iznos od 176,05 eur od 10.08.2012. godine pa do isplate

- na iznos od 168,58 eur od 10.09.2012. godine pa do isplate

- na iznos od 171,13 eur od 10.10.2012. godine pa do isplate

- na iznos od 176,68 eur od 12.11.2012. godine pa do isplate

- na iznos od 174,92 eur od 10.12.2012. godine pa do isplate

- na iznos od 177,46 eur od 10.01.2013. godine pa do isplate

- na iznos od 170,22 eur od 11.02.2013. godine pa do isplate

- na iznos od 167,43 eur od 11.03.2013. godine pa do isplate

- na iznos od 175,40 eur od 10.04.2013. godine pa do isplate

- na iznos od 167,60 eur od 10.05.2013. godine pa do isplate

- na iznos od 163,49 eur od 10.06.2013. godine pa do isplate

- na iznos od 158,84 eur od 10.07.2013. godine pa do isplate

- na iznos od 164,53 eur od 12.08.2013. godine pa do isplate

- na iznos od 167,64 eur od 10.09.2013. godine pa do isplate

- na iznos od 170,59 eur od 10.10.2013. godine pa do isplate

- na iznos od 171,25 eur od 11.11.2013. godine pa do isplate

- na iznos od 175,16 eur od 10.12.2013. godine pa do isplate

- na iznos od 149,15 eur od 10.01.2014. godine pa do isplate

- na iznos od 115,89 eur od 10.02.2014. godine pa do isplate

- na iznos od 118,05 eur od 10.03.2014. godine pa do isplate

- na iznos od 117,65 eur od 10.04.2014. godine pa do isplate

- na iznos od 114,16 eur od 12.05.2014. godine pa do isplate

- na iznos od 113,65 eur od 10.06.2014. godine pa do isplate

- na iznos od 116,68 eur od 10.07.2014. godine pa do isplate

- na iznos od 119,76 eur od 11.08.2014. godine pa do isplate

- na iznos od 121,36 eur od 10.09.2014. godine pa do isplate

- na iznos od 121,55 eur od 10.10.2014. godine pa do isplate

- na iznos od 124,49 eur od 10.11.2014. godine pa do isplate

- na iznos od 125,41 eur od 10.12.2014. godine pa do isplate

- na iznos od 126,60 eur od 12.01.2015. godine pa do isplate

- na iznos od 118,68 eur od 10.02.2015. godine pa do isplate

- na iznos od 118,68 eur od 10.03.2015. godine pa do isplate

- na iznos od 118,68 eur od 10.04.2015. godine pa do isplate

- na iznos od 118,68 eur od 11.05.2015. godine pa do isplate

- na iznos od 118,68 eur od 10.06.2015. godine pa do isplate

- na iznos od 118,68 eur od 10.07.2015. godine pa do isplate

- na iznos od 118,68 eur od 10.08.2015. godine pa do isplate

- na iznos od 118,68 eur od 10.09.2015. godine pa do isplate

- na iznos od 118,68 eur od 12.10.2015. godine pa do isplate

- na iznos od 118,68 eur od 10.11.2015. godine pa do isplate

- na iznos od 118,68 eur od 10.12.2015. godine pa do isplate

- na iznos od 118,68 eur od 11.01.2015. godine pa do isplate,

sve u roku od 15 dana po pravomoćnosti presude i pod prijetnjom ovrhe. r i j e š i o  j e

I. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju po osnovi potplaćenih anuiteta (tzv. negativnih razlika) za razdoblje kad je tečaj CHF u odnosu na HRK bio niži od onoga na dan isplate (plasiranja) kredita, u iznosu od 709,15 Eur ( 5.343,11 kn).

II. Nalaže se tuženiku, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, nadoknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.217,99 Eur sa zateznom kamatom koja teče od

24. travnja 2026. god. do isplate.

III. Nalaže se tužitelju, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, nadoknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 375,00 Eur sa zateznom kamatom koja teče od

24. travnja 2026. god. do isplate.

Obrazloženje

1. U tužbi se navodi da su 10.05.2006. godine tužitelj i I-IVB SPLITSKA BANKA d.d., pravni prednik tuženika, sklopili Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 41812/06 od 10.05.2006.god. ovjeren po Javnom bilježniku Željeni Biuk iz Trogira broj OU337/06 od 16.svibnja 2006.god., temeljem kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužitelju kredit u iznosu od 86.934,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom deviznom tečaju tuženika kao Kreditora vrijedećem za CHF na dan korištenja kredita. Sklopljenim ugovorom, odnosno odredbom čl. 5. istog određena je nominalna kamatna stopa u visini od 4,20 % godišnje , promjenjiva, a čl. 11. Točka 1. je ugovoreno kako je redovna kamatna stopa promjenjiva, a utvrđuje se odlukom Kreditora-tuženika. Tužitelj smatra kako je naprijed označenom odredbom Ugovora koja se odnosi na kamate povrijeđeno njeno pravo kao potrošača budući da je tuženik koristio nedopuštene, odnosno u osnovi ništetne odredbe, kojim mu je omogućeno da jednostrano mijenja kamatnu stopu. Ništetnost ovakve odredbe je potvrdio odlukom i Visoki trgovački sud RH koji je dana 16.07.2014. godine donio presudu broj Pž-7129/13 u kolektivnom postupku koji je savez udruga za zaštitu potrošača Potrošač, kao ovlašteni tužitelj temeljem tužbe od 04. travnja 2012. godine pokrenuo i vodio protiv osam banaka, između ostalih i ovdje tužene. Pravomoćnom presudom utvrđeno je u točki II slijedeće:…potvrđuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 04.04.2013. godine u dijelu točke...3...izreke, kojim se utvrđuje da su u razdoblju os 10.09.2003. godine do 31.12.2008. godine, a koje povrede traju i dalje, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koriste nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. "U točki IV predmetne presude utvrđeno je i slijedeće:…potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu 1)-1401/12 od 04.04.2013. godine u dijelu točke 9 i točke 10 izreke kojom se u potrošačkim ugovorima o kreditima....nalaže prekinuti s korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu sa njihovim jednostranim odlukama, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i kojima im se zabranjuje takvo ili slično ponašanje ubuduće. Temeljem članka 118. Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku, pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu. Identičan stav u pogledu zakonitosti ugovaranja najprije označene ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope isključivo voljom tuženika zauzeo je i Županijski sud u Splitu u odluci pod poslovnim brojena Gžo-199/14 u kojem postupku je tuženik također bio parnična stranka , a pri čemu se navedeni Sud poziva i na odluku Europskog suda od 30. travnja 2014. godine broj C-26/13.

1.1. Tuženik i pored gore označenih pravomoćnih presuda sudova u RH odbija postupati po njima i prestati s korištenjem ništetne odredbe, odnosno smatra da ne postoji obveza banke za vraćanjem preplaćenih iznosa, a da je banka svoje poslovanje uskladila sa zakonom koji uređuje potrošačko kreditiranje u pogledu načina promjene visine ugovorene promjenjive kamatne stope. Tuženik je proveo „usklađenje” kamatnih stopa sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju od 01. siječnja 2014. godine u buduće, a protivnost pozitivno pravnim propisima RH primjene promjenjivih kamata kako je to činio samostalno tuženik od dana sklapanja Ugovora do01. siječnja 2014. godine utvrđena je pravomoćnim sudskim odlukama.

1.2. „Usklađenje" se odnosi na period od 01. siječnja 2014. godine pa ubuduće, dok je tuženik najmanje do dana primjene izmijenjenih općih uvjeta banke, a to je 01. siječnja 2014. godine, kamatnu stopu određivao na temelju ugovorne odredbe koja je ocijenjena ništetnom. Svako povećanje kamatne stope na temelju ništetne odredbe prouzrokovalo je stjecanje bez osnove na strani tuženika, a po pravnoj osnovi koja je naknadno utvrđena ništetnom, dakle, otpala je. Slijedom navedenog, tužitelj potražuje od tuženika povrat svih iznosa koje je pretplatio temeljem povećane kamatne stope protivno pozitivno pravnim propisima RH.

1.3. Visoki trgovački sud RH je dana 13. lipnja 2014. god., odlučujući po žalbi tuženika, presudom pod poslovnim brojem PM 129/13-4, u točki II., potvrdio presudu TS u Zagrebu, poslovni broj 1)-1401/12, kojom se utvrđuje da je tuženik S.G.S.B. (sada OTP banka) u razdoblju od 1. listopada 2004. god. do 1. prosinca 2008. god. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, a time interese i prava tužitelja, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Visoki trgovački sud RH je presudom pod poslovnim brojem 1%-6632/2017-10 od 14.6.2018. potvrdio presudu TS u Zagrebu, poslovni broj 1)-1401/12, kojom se utvrđuje da je tuženik u razdoblju od 1. listopada 2004. do 1. prosinca 2008. povrijedio interese i prava potrošača korisnika kredita, a time interese i prava ovdje tužitelja, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 96/13) te odredbama Zakona o obveznim odnosima.

1.4. Ukoliko se iznos neosnovano stečenog utvrđuje kao razlika isplaćenog po kamatnoj stopi koja je prvotno ugovorena, a kasnije utvrđena i aneksima označenog ugovora o kreditu i povećane kamatne stope tijekom otplatnog perioda, tužitelj je pretplatio iznos od 38.570,05 kn. Tužiteljica u pogledu neosnovano naplaćenog iznosa temeljem ništave odredbe o valutnoj klauzuli čekati će odluku po reviziji banaka, što će eventualno potraživati u proširenju ove tužbe ili u novoj tužbi. Tužiteljica ističe kako je na ime kamata uplatila manje i to: za srpanj 2006. god. 0,42 kn, listopad 2006. god. 0,38 kn, prosinac 2006. god. 0,05 kn, te siječanj 2007. god. 0,38 kn, ožujak 2007. god. 0,28, travanj 2007. god. 0,18 kn, srpanj 2007. gd. 0,04, prosinac 2007. god. 0,18 i ožujak 2008. god. 0,05 kn odnosno sveukupno za navedene mjesece 1, 95 kn, pa za navedeni iznos umanjuje svoju tražbinu za veljaču 2007. god. i to potražuje iznos od 95,91 kn (97, 86-1,95 kn).

1.5. Slijedom navedenog tužiteljica u tužbi te preciziranim tužbenim zahtjevom u podnesku od 05.06.2023. god. predlaže donijeti presudu kojom bi se naložilo tuženiku isplatiti joj iznos od 10.876,96 eura s pripadajućom zateznom kamatom koja teče od dospijeća svake pojedine uplate do konačne isplate.

2. Tuženik se protivi tužbi i postavljenom tužbenom zahtjevu, osporava osnovu i visinu, ističe prigovor zastare, te predlaže da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan uz osudu tužitelja na snašanje troškova parničnog postupka, a za slučaj da sud nađe da je tužbeni zahtjev osnovan ističe i prigovor radi prebijanja.

2.1. Tužbeni zahtjev je u cijelosti neosnovan jer tužitelj nema pravne osnove za vođenje ove parnice budući je kredit s valutnom klauzulom u CHF na koji se tužitelj poziva, u skladu s odredbama ZID ZPK (NN 102/15) koji je stupio na snagu 30.09.2015., konvertiran u EUR kredit, slijedom čega su ugovorne stranke suglasno izmijenile osnovni ugovor, i to s važenjem ex tunc.

2.2. Na okolnost postojanja pravnog interesa i eventualno pozivanje tužitelja na odluku Vrhovnog suda RH, posl. broj: Rev-2868/18 od 12.02.2019., Vrhovni sud RH je ovom odlukom zauzeo stav samo glede procesne dopuštenosti tužbe, odnosno stav da takvu tužbu nije moguće odbaciti, već da sud treba meritorno suditi. Kako tuženik ne predlaže odbacivanje tužbe zbog toga što tužitelj nema pravnog interesa za njeno podnošenje, nego predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva zato što tužitelj nakon provedene konverzije kredita nema pravnog osnova, pa time niti interesa za vođenje ove parnice, pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH izraženo u odluci, posl. broj: Rev- 2868/18 od 12.02.2019., irelevantno je u ovoj pravnoj stvari. Tužitelj tvrdi da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF ništetne, ignorirajući činjenicu da je provedenom konverzijom kredita, ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF izmijenjen u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR, i to na način kao da je od početka bio sklopljen u EUR. Tuženik upućuje na odredbu čl. 19.a st. 1. alineja 3. ZID ZPK (NN 102/15) koja određuje da se ovim Zakonom uređuje odnos između vjerovnika i potrošača „u postupku konverzije tražbine nastale zbog prestanka ugovora o kreditu“ denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Dakle, kada je tužitelj prihvatio ponudu tuženika i konvertirao CHF kredit, ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF je pravno prestao postojati, i to kao da ga nikada nije ni bilo, a nastao je novi ugovorni odnos, tj. ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR s važenjem ex tunc, dakle kao da je takav bio od samog početka.Slijedom naprijed navedenog, tužitelj nema pravne osnove i interesa za vođenje ove parnice jer je kredit s valutnom klauzulom u CHF u skladu s odredbama ZID ZPK (NN 102/15) konvertiran u EUR kredit, slijedom čega su stranke suglasno izmijenile osnovni ugovor glede valutne klauzule i primijenjenih kamatnih stopa s važenjem ex tunc i načina promjene kamatne stope nakon provedene konverzije, tako da sporne ugovorne odredbe, suglasnom voljom ugovornih stranaka više nisu na snazi i ne proizvode nikakve pravne učinke, jer se radi o pravno nepostojećim ugovornim odredbama. Naime, u skladu s odredbama ZID ZPK (NN 102/15) u postupku provođenja konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, tužitelj je sukladno odredbi čl. 19.e st. 5. prihvatio konverziju kredita nakon čega je s tuženikom sklopio Dodatak br. 1. Ugovora o kreditu (dalje: Dodatak br. 1) kojim je provedena konverzija. U skladu s odredbom čl. 19.b ZPK konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, provodi se na način da se položaj potrošača ovdje tužitelja izjednači s položajem u kojem bi tužitelj bio da je od početka koristio kredit s valutnom klauzulom u EUR. Ovo dosljedno znači da konverzija kredita i svi učinci konverzije djeluju od trenutka sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, dakle ex tunc. Sklapanjem Dodatka br. 1. dosljedno je provedeno načelo konverzije kredita iz odredbe čl. 19.b ZID ZPK i upravo zato što konverzija djeluje ex tunc, u skladu s odredbom čl. 19.c ZPK došlo je do promjene, ali ne samo valutne klauzule na način da je iznos početno odobrene glavnice sada izračunat prema tečaju EUR, već je izmijenjena i početno ugovorena kamatna stopa, početno utvrđeni otplatni plan i sve njegove izmjene (dakle i kamatne stope) zamijenjeni su novim otplatnim planom, pa su dosljedno i svi iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka konvertirani u EUR po tečaju na dan uplate. Samo zato što konverzija kredita djeluje od trenutka sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, dakle ex tunc, i samo zato što je sklapanjem Dodatka o konverziji, konverzija ovog kredita dosljedno provedena, kod tužitelja je, kao rezultat ukupnosti svih ovih promjena: utvrđena preplata u ukupnom iznosu od 709,15 EUR / 5.343,11 kn, koja je u skladu s odredbom čl. 19.c st. 1. t. 5 alineja 1. i 2. ZID ZPK i Sporazumom o korištenju preplate iskorištena za namirenje 50% budućih obroka kredita, te je; utvrđen novi iznos nedospjele glavnice iskazan u valuti EUR. Tuženik ističe da je glede učinaka konverzije kredita potpuno nebitno kolika je visina preplate, jer je mogao biti utvrđen i dug po konverziji, već je bitno to da je izračun konverzije rezultat, ne samo promjene valute obveze, već i rezultat činjenice da su na tužiteljev kredit u trenutku sklapanja Dodatka br. 1. o konverziji primijenjene potpuno određene kamatne stope koje je tuženik primjenjivao na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR, a koje kamatne stope su tužitelju bile poznate.

2.3. U prilog tome da je tužitelj bio dobro informiran o načinu na koji će se konverzija provesti treba navesti i činjenicu da je tuženik prije sklapanja Dodatka br. 1. Ugovora o kreditu dopisom od 09.11.2015., predočio tužitelju sve informacije i objašnjenja o tome što je konverzija i na koji način će se Ugovor o kreditu konvertirati, informativni izračun konverzije za potrebe provjere izračuna uz korisničko ime i lozinku putem koje tužitelj može pristupiti na internetsku stranicu banke, kontakt broj telefona za sve dodatne informacije, te pregled uplata po originalnom CHF kreditu, te simulirani otplatni plan kredita u valuti EUR na dan 30.09.2015., a iz kojeg je vidljivo kako se mijenjala kamatna stopa za vrijeme cijelog otplatnog razdoblja, odnosno na koji će se način mijenjati prihvaćanjem konverzije, i to sve u skladu s odredbom čl. 19.d ZID ZPK (NN 102/15) kojom je propisan postupak informiranja potrošača prije konačnog prihvaćanja konverzije ugovora o kreditu.

2.4. Tuženik posebno ističe da odredbe ZID ZPK (NN 102/15) o konverziji kredita predstavljaju lex specialis, pa stoga imaju prednost pred drugim normama hrvatskog pravnog sustava, pa tako i općim odredbama ZOO-a o ništetnosti ugovora i bilo kojim drugim pravilima koja bi bila u izravnoj koliziji s pravilima ZPK o konverziji kredita. Ovo stoga što je zakonodavac radi ostvarenja zaštite korisnika CHF kredita to mogao postići donošenjem ovog Zakona i s retroaktivnom primjenom, a što je zakonodavac detaljno obrazložio u konačnom prijedlogu Zakona broj: 899. od 10.09.2015. Kako dakle nije sporno da je između ugovornih stranaka predmet ugovora o kreditu sklapanjem Dodatka br. 1. ugovoren na drugačiji način nego što je ugovoren osnovnim ugovorom i to s učincima od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, to sporazum stranaka o konverziji kredita predstavlja novu pravnu osnovu kojom su stranke odredile svoja uzajamna prava i obveze, pa stoga tužitelj nema osnova, pa time niti prava potraživati bilo kakvu isplatu temeljem osnovnog ugovora, pa iz tog razloga niti presude iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača ne mogu predstavljati pravni temelj za utuženo potraživanje.

2.5. Tuženik posebno ističe da u skladu s načelom slobode uređivanja obveznih odnosa, sudionici u prometu slobodno odlučuju o sklapanju ugovora i preuzimanju prava i obveza koja proizlaze iz sklopljenih ugovora, pa tako slobodno odlučuju i o izmjeni već sklopljenih ugovora. Iznimka od ovog načela predviđena je odredbom čl. 248. st. 1. ZOO-a koja propisuje obvezno sklapanje i obvezni sadržaj ugovora. U skladu s tom odredbom ako je netko po zakonu obvezan sklopiti ugovor, zainteresirana osoba može zahtijevati da se takav ugovor bez odgađanja sklopi. U ovom konkretnom slučaju tuženik je u skladu s odredbama ZID ZPK (NN 102/15) bio obvezan tužitelju ponuditi sklapanje dodatka ugovora o konverziji kredita, a u slučaju prihvata konverzije s tužiteljem je bio dužan sklopiti ugovor. Tužitelj u skladu s načelom slobode uređivanja obveznih odnosa nije bio dužan prihvatiti izračun konverzije, niti je bio dužan sklopiti Dodatak br. 1. o konverziji kredita. Da tužitelj nije prihvatio izračun konverzije i da nije sklopilo Dodatak br. 1., odredbe ZPK o konverziji kredita ne bi imale nikakav učinak na sklopljeni ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i otplata tog kredita nastavila bi se prema važećim ugovorenim uvjetima (čl. 19.e st. 6. ZPK). Međutim, kada je tužitelj svojom slobodnom voljom prihvatio ponudu tuženika i sklopio sporazum kojim je konverzija kredita dosljedno provedena, onda se prava i obveze ugovornih stranaka moraju prosuđivati isključivo i jedino u skladu sa sklopljenim Dodatkom br. 1. Ugovora o kreditu. Prihvaćanjem izračuna konverzije i sklapanjem Dodatka br. 1. Ugovora o kreditu i Sporazuma o korištenju preplate, tužitelj je postupio u skladu s načelom slobode uređivanja obveznih odnosa iz odredbe čl. 2. ZOO-a, a sklopljeni Dodatak br. 1. izraz je njegove autonomne volje, a sve izmjene ugovora su pravno valjane jer nisu u protivnosti s Ustavom RH i prisilnim propisima, odnosno sve izmjene ugovora su u skladu s imperativnim odredbama ZID ZPK (NN 102/15).

2.6. Nastavno na sve naprijed navedeno tuženik upućuje i na pravno shvaćanje koje je Vrhovni sud RH zauzeo u odluci, posl. broj: Rev-1172/18 od 19.03.2019. Naime, Vrhovni sud RH je u ovoj odluci zauzeo sljedeće pravno shvaćanje: U odnosu na pitanje kako se mogu nadomjestiti odredbe ugovora o potrošačkom kreditiranju koje su utvrđene ništetnim: Načelno promatrano izvor obveze može biti volja stranaka, zakon i odluka suda ili koje druge vlasti, pa se i ništetna odredba nekog ugovora također može nadomjesti voljom stranaka (što je uobičajeni način izmjene i dopune ugovora), odlukom suda te izravnom primjenom prisilnog propisa koji na jasan način dopunjava ili mijenja odredbe ugovora.”

2.7. Uostalom mogućnost izmjene ništetnih ugovornih odredbi voljom stranaka ili odlukom suda izrijekom je predviđena i u ZOO-u npr. kod zelenaških ugovora, koji su također ništetni i na koje se primjenjuju odredbe ZOO-a o posljedicama ništetnosti i o djelomičnoj ništetnosti, ali sukladno odredbi čl. 329. st. 3. ukoliko oštećena strana zahtijeva da se njezina obveza smanji na pravičan iznos, sud će udovoljiti takvom zahtjevu ako je to moguće, a u kojem slučaju ugovor s odgovarajućom izmjenom ostaje na snazi, time da izmjena vrijedi od trenutka sklapanja ugovora.

2.8. Kako je u međuvremenu Ustavni sud RH donio rješenje, posl. broj: U-I- 3685/15 i dr. od 04.04.2017., kojim nije prihvatio prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti ZID ZPK (NN 102/15) s Ustavom RH, valja ukazati da je Ustavni sud RH ovom odlukom potvrdio shvaćanje tuženika da je osporenim Zakonom, a radi rješavanja problema korisnika kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF, određen normativni okvir za konverziju kredita u CHF u kredite s valutnom klauzulom u EUR, kako bi se korisnike kredita u CHF izjednačilo s položajem u kojem bi se oni nalazili da su od početka imali ugovorene takve kredite, i da se taj cilj mogao postići jedino na način da relevantne odredbe tog Zakona imaju retroaktivni učinak. Kako su svi predlagatelji za ocjenu suglasnosti ZID ZPK (NN 102/15) s Ustavom RH prigovarali da zakoni sukladno odredbi čl. 90. st. 4. Ustava RH, ne mogu imati povratno (retroaktivno) djelovanje, to je Ustavni sud RH utvrdio “...da je ZIDZoPK u suglasnosti s člankom 90. Ustava” jer se u ovom slučaju radi o tzv. “prividnoj retroaktivnosti” budući se isti primjenjuje na odnose koji su nastali prije njegovog stupanja na snagu, ali nisu dovršeni, te da se cilj koji se donošenjem tog Zakona htio postići, nije mogao ostvariti na drugi način, te ističe “…da je takvo povratno djelovanje nove zakonske mjere na slučajeve nastale prije njegovog stupanja na snagu neophodno za postizanje željenog cilja.” Ustavni sud RH je u naprijed citiranoj odluci također zauzeo shvaćanje da je postupak konverzije kredita bio dobrovoljan za korisnike CHF kredita, koji su imali mogućnost izbora konvertirati kredit u eure ili nastaviti s otplatom vezanom uz CHF “…dok je konverzija prisilna za vjerovnike (kreditne institucije) ukoliko se potrošači CHF kredita nakon zaprimljenih izračuna odluče za konverziju.” Dosljedno naprijed navedenom, Ustavni sud RH je zaključio da se konverzija kao zakonski mehanizam izmjene ranije sklopljenih kreditnih ugovora “…ne provodi po sili zakona – ex lege učinkom – nego tek u provedbi budućih (novih, odnosno izmijenjenih) ugovora o kreditu čije sklapanje ovisi o volji dužnika-potrošača…” Upravo s obzirom na naprijed navedeno, na ovaj slučaj nije moguće primijeniti niti presudu Suda EU u predmetu Ž, posl. broj: C-118/17 od 14.03.2019., jer se radi o bitno različitoj situaciji, kako činjeničnoj tako i pravnoj. Naime, u predmetu Ž radilo se o primjeni različitog tečaja kod plasiranja i vraćanja kredita, a mađarski zakonodavac je donio zakon s ex lege učinkom za sve ugovorne stranke kojim je ugovoreni tečaj zamijenio službenim tečajem koji je za odgovarajuću stranu valutu odredila Mađarska narodna banka. Isto je potvrdio i Vrhovni sud RH u obrazloženju rješenja, posl. broj: Gos-1/19 od 04.03.2020., navodeći kako: „..temeljna razlika u okolnostima u kojima je donesena navedena presuda Europskog suda i učincima ZID ZPK je u tome da je navedena presuda donesena povodom izravne zakonske intervencije u svaki ugovorni odnos, dok su prema ZID ZPK korisnici kredita mogli odbiti konverziju koju su im prethodno banke morale ponuditi.”

2.9. Tuženik ističe da je postupak koji je prethodio sklapanju Dodatka br. 1. Ugovora o kreditu proveo u skladu s odredbama ZID ZPK (NN 102/15), te da je sklapanjem ovog sporazuma konverzija kredita provedena u skladu sa Zakonom na način da je dosljedno provedeno načelo konverzije kredita iz odredbe čl. 19.b po kojem je položaj potrošača-ovdje tužitelja kao korisnika kredita s valutnom klauzulom u CHF izjednačen s položajem u kojem bi bio da je od početka koristio kredit s valutnom klauzulom u EUR. Tuženik ističe da niti jednim zakonskim propisom tužitelj nije bio ograničen u mogućnosti izmjene već sklopljenog ugovora, bilo da ta izmjena važi pro futuro, ili s retroaktivnim učinkom, kao što je ovdje slučaj, ali kada je na tu izmjenu dobrovoljno pristao ne može se više pozivati na eventualnu ništetnost spornih ugovornih odredbi, jer pravno one više niti ne postoje.

2.10. Konačno, a postupajući u oglednom postupku pokrenutom po prijedlogu Općinskog suda u Pazinu, Vrhovni sud RH je donio rješenje, posl. broj: Gos-1/19 od 04.03.2020., kojim je odgovorio na postavljeno pravno pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava na način da: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“ Nakon donošenja ovog rješenja i zauzetog pravnog shvaćanja Vrhovnog suda RH, više nema nikakve dvojbe da su sporazumi o konverziji sklopljeni u skladu s odredbama ZID ZPK (NN 102/15) pravno valjani sa svim pravnim učincima koji iz toga proizlaze, čak i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pa stoga sporazum o konverziji, bez obzira u kojoj formi je sklopljen „…predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske.“ Također, valja istaknuti da je Vrhovni sud RH na jasan i nedvosmislen način dao odgovor i na pitanje postojanja odnosno nepostojanja pravnog interesa glede zahtjeva koji se temelje na ništetnosti spornih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima, a bez obzira na sklopljeni sporazum o konverziji kredita, i pozivanje tužitelja na ranije rješenje Vrhovnog suda RH, posl. broj: Rev-2868/18 od 12.02.2019. Naime, u obrazloženju rješenja, posl. broj: Gos-1/19 od 04.03.2020., Vrhovni sud RH, a imajući u vidu relevantne odredbe ZPP-a, jasno ističe da se postojanje pravnog interesa, posebice kod kondemnatornih zahtjeva, ne može načelno isključiti. Vrhovni sud RH nadalje ističe da se pravni interes za takvo traženje ne bi mogao isključiti u slučaju postojanja onih razloga koji izviru iz općeg obveznog uređenja (npr. poslovna nesposobnost) ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene u skladu sa strogim odredbama ZID ZPK (NN 102/15), kao što pravni interes za isticanje takvih zahtjeva postoji i u slučaju ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF kod kojih voljom potrošača nije sklopljen sporazum o konverziji kredita (o čemu je Vrhovni sud RH već zauzeo pravno shvaćanje u odluci, posl. broj: Rev-2221/18 od 03.09.2019.). U vezi s prethodnim, a u odnosu na rješenje Vrhovnog suda RH, posl. broj: Rev-18/18 od 26.05.2020., ističe se kako je ono doneseno je u postupku koji glede činjeničnog i pravnog stanja nije istovjetan ovom sporu za rješenje kojeg je ovaj sud vezan pravnim shvaćanjem iz rješenja, posl. broj: Gos-1/19 od 04.03.2020., a koja odluka je donesena u oglednom postupku i u kojoj odluci je Vrhovni sud RH obrazložio smisao i svrhu instituta oglednog postupka, ali je dodatno pojasnio i svoju odluku, posl. broj: Rev- 2868/18 od 12.02.2019. Slijedom navedenog, budući da za svaki postavljeni zahtjev tužitelj, kako bi u konačnici uspio u parnici mora imati pravni interes, utvrđivanje kojeg se kod kondemnatornih zahtjeva svodi na pravila o teretu dokazivanja, tuženik je osnovano istaknuo da je tužbeni zahtjev neosnovan jer tužitelj nema pravnog osnova, a time niti pravnog interesa za vođenje ove parnice jer je tuženik predloženim dokazima potkrijepio svoje navode da je između stranaka sklopljen sporazum o konverziji koji predstavlja novu pravnu osnovu u skladu s kojom treba razriješiti i ovaj spor. Zaključno, tuženik ističe da je u obrazloženju rješenja Vrhovnog suda RH, posl. broj: Gos-1/19 od 04.03.2020., posebno istaknuta i svrha oglednog postupka i donošenja tog rješenja, a to je „…da se u većem broju istovrsnih parničnih sporova koji su već pokrenuti ili se njihovo pokretanje očekuje u kraćem razdoblju (...) donese jedinstvena odluka u kojoj Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzima pravno shvaćanje o postavljenom pravnom pitanju“, a u skladu s odredbom čl. 502.n st. 1. ZPP-a sudovi su vezani zauzetim pravnim shvaćanjima Vrhovnog suda RH.

2.11. U vezi s prethodnim, tuženik ističe da se u postupcima koji se temelje na istovrsnom činjeničnom i pravnom osnovu (provedena konverzija kredita) donose presude kojima se pravomoćno odbijaju tužbeni zahtjevu i to upravo s izričitim upućivanjem na pravna shvaćanja zauzeta u rješenju Vrhovnog suda RH, posl. broj:

Gos-1/19 od 04.03.2020., pa tuženik ukazuje na neke od njih: Županijski sud u Puli, posl. broj: Gž-925/17 od 20.03.2020.; Županijski sud u Karlovcu, posl. broj: Gž-73/19 od 28.04.2020.; Županijski sud u Splitu, posl. broj: Gž-2427/18 od 10.06.2020.; Županijski sud u Varaždinu, posl. broj: Gž-1658/18 od 07.12.2020. Za ukazati je i na presudu Županijskog suda u Splitu, posl. broj: Gž-1487/22 od 06.10.2022., kojom je preinačena prvostupanjska presuda na način da je tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen kao neosnovan, i to upravo pozivom na obvezujuća pravna shvaćanja Vrhovnog suda RH zauzetima u rješenju, posl. broj: Gos-1/19 od 04.03.2020. Također, i recentnom presudom Županijskog suda u Varaždinu, posl. broj: Gž244/19 od 14.06.2023., potvrđena je prvostupanjska presuda kojom je u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev kao neosnovan zbog provedene konverzije kredita.

2.12. Za potvrdu svojih navoda tuženik upućuje i na presudu Suda EU, posl. broj: C-452/18 od 09.07.2020., u kojoj odluci je sud u postupku, koji se doduše ne temelji na istovjetnom činjeničnom i pravnom stanju kao i ovaj spor, uzimajući u obzir pravo Europske unije (Direktivu 93/13/EEZ) i svoju dosadašnju praksu zauzeo stav: da pravo na djelotvornu zaštitu potrošača, a uzimajući u obzir njegovu volju, podrazumijeva i mogućnost potrošača da odustane od ostvarenja svojih prava i da Direktiva 93/13/EEZ ne ide tako daleko da sustav zaštite protiv korištenja prodavatelja robe ili pružatelja usluga nepoštenih odredaba koji je uspostavila u korist potrošača čini obvezatnim. Polazeći od naprijed navedenih stavova, Sud EU je u ovoj presudi odgovorio na ključno postavljeno pitanje zauzevši pravno shvaćanje, da unatoč odredbi Španjolskog građanskog zakonika da je obnova ništava, ako je ništava i prvotna obveza, da i ugovor koji sadržava nepoštene ugovorne odredbe može valjano biti predmetom ugovora o obnovi, a što je na nacionalnom sudu da provjeri. U vezi s prethodno navedenim, za istaknuti je da je u rješenju, posl. broj: Gos-1/19 od 04.03.2020., Vrhovni sud RH, kao najviši nacionalni sud u RH, zauzeo pravno shvaćanje da sporazum o konverziji predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom RH, pa da u skladu s time valja riješiti nastali spor među strankama. Dakle, prema mišljenju tuženika ne bi trebale postojati dvojbe oko valjanosti sklopljenog Dodatka o konverziji, kao niti oko njegovih pravnih učinaka, koje je tuženik prethodno detaljno razložio. Nakon donošenja presude Suda EU, posl. broj: C-567/20 od 05.05.2022., da se Direktiva 93/13/EEZ ne primjenjuje na sporazum stranaka o konverziji kredita dodatno su osnažena pravna shvaćanja koja je Vrhovni sud RH zauzeo u svom rješenju, posl. broj:

Gos-1/19 od 04.03.2020., da je ZID ZPK (NN 102/15) donesen u cilju uspostavljanja narušene ravnoteže u odnosima banaka i potrošača koji su sklopili ugovore o CHF kreditu, da su banke bile obvezne postupiti po tom zakonu ali ne i potrošači, koji zakon je Ustavni sud RH ocijenio suglasnim s Ustavom RH, slijedom čega sklopljeni sporazum o konverziji kredita predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom popisu koji je u skladu s Ustavom RH.

2.13. Povrh svega dosad navedenog tuženik ističe da je deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnosti iz točke 1. tužbenog zahtjeva u svakom slučaju neosnovan, budući isti obuhvaća odredbu čl. 5. st. 1. Ugovora o kreditu u cijelosti, pa tako između ostalog i odredbu o početnoj kamatnoj stopi od 4,20%, bez koje odredbe predmetni ugovor ne može opstati jer se radi o njegovom bitnom sastojku. Takvo traženje tužitelja je u suprotnosti s relevantnim odredbama materijalnog prava, ali i ustaljenom praksom Vrhovnog suda RH. Zbog toga je tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti iz točke 1. ujedno kontradiktoran kondemnatornom tužbenom zahtjevu iz točke 2. koji se temelji na razlici između plaćenog po početnoj kamatnoj stopi i plaćenog po kamatnoj stopi koju je tuženik naknadno mijenjao svojim odlukama.

2.14. Tuženik opreza radi ističe prigovor zastare i osporava visinu tužbenog zahtjeva, te ističe da nije jasno kojom je metodologijom tužitelj došao do utuženog iznosa od 5.119,13 EUR. U svakom slučaju tuženik naglašava kako isključivo sud rukovodi vještačenjem, označuje što će se vještačiti (predmet vještačenja) i na koji način, traži razjašnjenja i postavlja pitanja u vezi provedenog vještačenja, a sve u skladu s odredbom čl. 259. st. 1. ZPP-a. Naime, kako je tužitelj angažirao privatnog vještaka da izradi izračun priložen uz tužbu, a koji nije imao uvid u cjeloviti spis predmeta, tuženik dovodi u pitanje upute po kojima je isti izrađen, a u konačnici i same rezultate privatnog izračuna. Međutim, ako sud ipak prihvati izvesti po tužitelju predloženi dokaz financijskim vještačenjem, iako ga tuženik drži suvišnim s obzirom na neosnovanost tužbenog zahtjeva zbog provedene konverzije iz svih prethodno navedenih razloga, za istaknuti je sljedeće. S obzirom na pravnu osnovu tužbenog zahtjeva – stjecanje bez osnove – i odredbe ZPP-a, ali i s obzirom da prava i obveze stranaka proizašle iz ugovora o kreditu treba prosuđivati kao jedinstvenu cjelinu, vještak bi trebao izračunati razliku između iznosa kojeg je banka imala pravo naplatiti po početnim parametrima (početnom otplatnom planu i početno ugovorenoj kamatnoj stopi) i iznosa kojeg je stvarno naplatila po promijenjenim parametrima (provedenom otplatnom planu i stvarno primijenjenim kamatnim stopama), a to onda znači da je vještak postupajući lege artis dužan u nalazu i mišljenju prikazati ne samo pozitivne već i tzv. negativne razlike, jer kada se radi o povratu stečenog bez osnove, a predmet stjecanja je novac, ne može se banka obvezati da na ime pretplate vrati glavnicu koja je nominalno veća od glavnice koju je eventualno neosnovano stekla.

2.15. Osim toga, odredba čl. 258. st. 1. ZPP-a obvezuje vještaka da predmet vještačenja brižljivo razmotri i da točno navede sve što opazi i nađe i da svoje mišljenje iznese savjesno i u skladu s pravilima znanosti i vještine.

2.16. Opreza radi, a za slučaj da sud ignorira sve tuženikove navode potvrđene i od strane Vrhovnog suda RH i odluči ne postupiti u skladu s obvezujućim pravnim shvaćanjima zauzetima u rješenju Vrhovnog suda RH, posl. broj: Gos-1/19 od 04.03.2020., te prihvati tužbeni zahtjev, tuženik u odnosu na tužbeni zahtjev radi isplate ističe prigovor radi prebijanja (compensatio per iudicem) svoje tražbine, a po osnovu utvrđene i iskorištene preplate u ukupnom iznosu od 709,15 EUR / 5.343,11 kn, uvećano za zatezne kamate koje na taj iznos teku od 11.05.2016. do 31.12.2022. prema stopi obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do isplate prema stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena. Prigovor radi prebijanja u odnosu na tužbeni zahtjev radi isplate tuženik ističe zato što osoba koja je isti dug platila dva puta ima pravo zahtijevati povrat, a upravo do dvostruke plateži dovelo bi prihvaćanje tužbenog zahtjeva na isplatu u okolnostima tuženikova propuštanja da istakne compensatio per iudicem. Naime, tužitelj postavlja tužbeni zahtjev na isplatu usprkos činjenici da je sklopljen Dodatak o konverziji kojim je provedena konverzija, a na temelju kojeg je tužitelju već, u suštini, isplaćen iznos od 709,15 EUR / 5.343,11 kn po osnovu preplaćenih anuiteta. Dakle, tužitelj podnosi tužbu usprkos nagodbi sui generis tužitelja i tuženika koja je proizvela sve prethodno razložene pravne učinke. Pravno je i logički neodrživo da tužitelj zadrži isplaćeno na temelju Dodatka o konverziji (nagodbe sui generis) uz supostojanje prava istoga da na temelju presude primi određeni iznos novca po istom tom osnovu. Drugim riječima, eventualno donošenje presude kojom se prihvaća tužbeni zahtjev ipso facto dovodi do otpadanja pravne osnove po kojoj je tužitelj stekao iznos 709,15 EUR / 5.343,11 kn, pa zato tuženik ističe prigovor radi prebijanja, ali samo za slučaj prihvaćanja tužbenog zahtjeva.

2.17. Naposljetku i samo opreza radi, tuženik ističe da je odredbama ZZP-a propisano da se nepoštenom smatra ona ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Po predmetnom Ugovoru o kreditu, kamatna stopa se s početne u visini od 4,20% povećala na maksimalnih 6,20% i u toj visini se koristila u jednom kraćem razdoblju, da bi se zatim smanjila na 5,79% u kojoj visini se koristila od 11.10.2010. sve do 10.01.2014. kad je kamatna stopa zakonom fiksirana na 3,23%, pa se s obzirom da je ovaj kredit ugovoren s rokom otplate od 240 mjeseci i s obzirom na promjene kamatnih stopa nikako ne može zaključiti da je sporna ugovorna odredba o načinu promjene kamatnih stopa dovela do značajne neravnoteže u pravima i obvezama na strani tužitelja.

3. U podnesku od 09.02.2026. god., nakon provedenog financijskog vještačenja, tužitelj je konačno precizirao tužbeni zahtjev i sada od tuženika potražuje iznos od 11.201,17 Eur sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne uplate počevši od dospijeća svake pa do isplate, a sve kako je navedeno u izreci presude.

4. Tuženik se protivio i preciziranom tužbenom zahtjevu.

5. U postupku su izvedeni dokazi pregledom Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 41812/06 od 10. svibnja 2006. god., izvoda iz sudskog registra za tuženika, pregleda (kartica) otplate kredita tužiteljice, financijskog izvješća izrađenoga po vještaku Mati Zeljku od 01.04.2015. god., Dodatka br 1. Ugovora o kreditu br. 41812/06 sa Sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava od 21.01.2016. god., ponude tuženika za konverziju kredita s prilozima, Sporazuma o korišteniju preplate, prometa po računu kredita-korištenje preplate, primijenjenoga otplatnoga plana, nalaza i mišljenja stalnoga sudskog vještaka za financije Marijana Jovića od 01. siječnja 2026. god., preslušanjem tužiteljice.

6. Stranke su zatražile trošak postupka.

7. Tužbeni zahtjev je osnovan.

8. Tuženikov prigovor prebijanja nije osnovan.

9. U postupku je neprijeporno da je između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora 10. svibnja 2006 god., zaključen Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju s prijenosom prava vlasništva broj 41812/06, a temeljem kojega je ugovora tuženik odobrio i plasirao tužitelju kredit u iznosu od 86.934,00 CHF (švicarski franak), s kamatnom stopom u visini od 4,20 % godišnje, s tim da je kamatna stopa promjenjiva. Otplata kredita vrši se u 120 jednakih mjesečnih anuiteta čiju visinu utvrđuje banka Planom otplate.

10. Neprijeporno je da su stranke 21. siječnja 2016. god. sklopile Dodatak br. 1 Ugovora o kreditu br. 41812/06 sa Sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava.

11. Prijeporna je osnova i visina tužbenoga zahtjeva.

12. Tuženik je prigovorio zastari tužiteljeva potraživanja u odnosu na povrat mjesečnih anuiteta na ime ništetne valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

13. Prigovor tuženika nije osnovan.

14. Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj je odluci posl. br. rev-2245/17-2 od 20.03.2018. god., vezano za problematiku zastare u parnicama o tzv. "švicarcima", zauzeo stav da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje u tekstu: ZOO) te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u povodu te tužbe.

15. U konkretnom slučaju, u odnosu na valutnu klauzulu, presuda Trgovačkoga suda u Zagrebu posl. br. P-1402/12 od 04.07.2013. god. postala je pravomoćna 14. 06. 2018. god te je danom pravomoćnosti te presude zastarni rok od 5 godina počeo teći ispočetka i završava 14.06.2023. god. Budući da je tužitelj podnio tužbu 11. 06. 2019. god. razvidno je kako zastara za povrat stečenoga bez osnove još nije nastupila, a u zastari nije ni potraživanje dijela mjesečnih anuiteta.

16. Tuženik je nadalje prigovarao da prijeporne odredbe predmetnoga ugovora o kreditu nisu nepoštene, odnosno ništetne.

17. Tužiteljica je u iskazu danom sudu navela da je predmetni ugovor sklopila s prednikom tuženika Splitskom bankom u svibnju ili lipnju 2006. god., a radilo se o ugovoru o namjenskom kreditu za kupnju stana. Ugovor je sklopljen u valuti CHF. Budući da je htjela podignuti kredit radi kupnje stana, obratila se zaposlenicima Splitske banke u podružnici u zračnoj luci Split. Voditeljica poslovnice, koju je poznavala, preporučila joj je ugovor u CHF jer da su to povoljni krediti. Bankovni službenici ništa joj nisu objašnjavali vezano za eventualnu promjenu kamatne stope ili tečaja valute. Rate kredita počele su rasti već 2008. god., a vrhunac doživjele 2011. god., kada se mjesečna rata sa 2.500,00 kn povećala na preko 4.100,00 kn,. ugovor o kreditu solemnizirala je kod javno bilježnika, a ni on joj nije dao nikakva objašnjenja ili upozorenja. Cjelokupni iznos kredita potrošila je na kupnju stana i to na način da je s računa banke prebačen na račun prodavatelja stana. U trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije bila obrtnik niti vlasnik tvrtke. Kupljenu nekretninu nije koristila za iznajmljivanje nego za stanovanje. Ugovor o kreditu pročitala je prije potpisivanja i donekle ga razumjela jer je stručno napisan. Pročitala je i razumjela ponudu za konverziju i ona joj je bila "svjetlo na kraju tunela" jer je tečaj CHF tada jednostavno "divljao". Prilikom konverzije vraćen je dio sredstava, misli oko 800,00 eura

18. Prema odredbi članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje: ZZP), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok odredba st. 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Iz citirane odredbe proizlazi da značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana mora biti na štetu potrošača.

19. Navedene odredbe ZZP-a se temelje na Direktivi Vijeća 93/13/ EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L 95/29, dalje Direktiva 93/13). Tako se prema Direktivi 93/13 (čl. 3. st. 2.) smatra da odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njen sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu, a koje pravilo se u svjetlu ostalih odredbi i cilja Direktive 93/13 tumači restriktivno na način da se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njen sadržaj utjecao, tj. nije ga primijenio, ugovorna odredba se smatra jednostrano određena. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. godine u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

20. Nadalje, čl. 4. ZOO-a propisano je da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obje ugovorne strane, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač, s jedne strane, odnosno, uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane.

21. Prema odredbi čl. 322. st. 1. ZOO-a, Ugovor koji je suprotan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva je ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

22. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

23. Prema odredbi čl. 324. st. 1. ZOO-a, ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ujedno i ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

24. Prema odredbi čl. 295. st. 2. ZOO-a, opći uvjeti Ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru, i u pravilu obvezuju kao i ove.

25. Prema odredbi čl. 272. st. 1. ZOO-a, činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ga odredi, dok iz stavka 2. te odredbe proizlazi da ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti predmet obveze, ugovor je ništetan.

26. Prema odredbi članka 295. ZOO opći uvjeti su ugovorne odredbe sastavljene za već i broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formuliranom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva; opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru, i u pravilu obvezuju kao i ove i da opći uvjeti obvezuju ugovornu stranu ako su joj bili poznati ili morali biti poznati u vrijeme sklapanja ugovora.

27. Vezano za ugovaranje valute u švicarskim francima, nije prijeporno da su stranke ugovorile valutu uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, te da je tužitelj dragovoljno pristao na ugovaranje valutne klauzule, međutim tuženik ga prije i u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu nije u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, čime je postupio suprotno odredbama čl. 5. u vezi sa čl.62.st.1. ZZP-a.

28. O valutnoj klauzuli tužitelj, kao obični građanin ne može znati puno, u odnosu na tuženika koji je banka i gospodarstvenik-trgovac. Banke su po definiciji trgovačka društva koja se bave kreditiranjem, pa sve što se tiče valutne klauzule, tečajeva valuta, a u konkretnom slučaju kamatnih stopa banci je poznato u najvišem stupnju, pa stoga nije moguće njeno neznanje o kretanjima tečajeva i kamatnih stopa, kao što je to slučaj kod tužitelja koji je obični građanin-potrošač.

29. Dakle, tuženik je znao, odnosno mogao je predvidjeti kretanje tečaja švicarskih franaka, ali i kretanje kamatnih stopa na svjetskim tržištima za tečaj švicarskog franka, pa je za njega kretanje tečajeva valuta i referentnih kamata predvidivo, u odnosu na tužitelja koji je neuk po tom pitanju. Banka je kao profesionalac u ovom području dužna postupati uz povećanu pozornost prema pravilima struke i običajima, a što je nepošteno i u suprotnosti načelu savjesnosti i poštenja propisano je čl.4. ZOO-a.

30. Navedeno isto tako prouzrokuje i značajnu neravnotežu, odnosno neravnopravnost u pravima i obvezama ugovorenih strana na štetu tužitelja kao potrošača, što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima propisanom čl.3. ZOO.

31. Dakle, tužitelj prilikom zaključenja ugovora kao neuka strana nije mogao predvidjeti da će doći do drastične promjene vrijednosti novca, a što je tuženik kao bankarska organizacija svakako mogao predvidjeti, budući da je znao da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema CHF, onako kako to čini u odnosu prema EUR, čime je rizik uzimanja kredita u CHF veći, pa je sklapanjem citiranog ugovora tužitelj doveden u izrazito nepovoljan položaj.

32. Razvidno je iz navedenoga kako je odredba o valutnoj klauzuli ništetna i primijenjena protivno članku 3. ZOO-a, načelu savjesnosti i poštenja iz čl.4. ZOO-a, suprotno načelu zabrane zlouporabe prava iz čl.6. ZOO-a i suprotno načelu jednake vrijednosti činidba iz čl.7. ZOO-a, suprotno načelu uzdržavanja od postupka kojim se može drugome prouzročiti šteta iz čl. 8. ZOO-a, suprotno načelima ponašanja pažnjom dobrog gospodarstvenika u ispunjavanju obveza i ostvarivanja prava iz čl. 10. ZOO, čl. 27. ZOO-a vezano za ništetnost odredbi ugovora kojom se predviđa da će na kamate kada dospiju za isplatu, početi teći kamate ako ne budu isplaćene.

33. Navedena pravna stajališta, potvrđena su presudom Visokog trgovačkog suda posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda poslovni broj P-1401/12 od 4.7.2013. Trgovačkog suda u Zagrebu koji je utvrdio da je tuženik u razdoblju od 1.4.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time postupili suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača.

34. O ništetnosti valutne klauzule govori i odluka VSRH br. Rev-2221/2018-11 od 03.09.2019. kojom je odbijena revizija tuženika i utvrđeno je da su sve banke, uključujući i tuženika, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditu na način da su koristile u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

35. Također, u istoj odluci je izneseno i stajalište kako odredbe ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača (ZZP) propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude.

36. Kako je spomenutim pravomoćnim presudama VTS-a utvrđena ništetnost ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu to je takvim postupanjem tužitelju nastala šteta u vidu umanjenja njegove imovine, stoga je tuženik sukladno odredbama čl.1111. i čl. 1115. ZOO-a dužan vratiti sve što je primio bez osnove odnosno na temelju ništetnih odredbi Ugovora.

37. Tuženik je neosnovano isticao da tužitelj u ovom postupku nema pravo tražiti isplatu i postavljati kondemnatorni tužbeni zahtjev jer da su sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu riješene sve posljedice koje bi proizlazile iz ništetnosti prijeporne odredbe o kamatnoj stopi i CHF valutnoj klauzuli.

38. Naime, iz presude suda Europske unije br. C-452/18 od 09. srpnja 2020. god. jasno proizlazi da sporazum o konverziji kojim je promijenjena ništetna odredba o valutnoj klauzuli i posljedično kredit prebačen u euro može biti valjan i prouzročiti odricanje potrošača od daljnjih potraživanja temeljem te ništetne odredbe, ali samo pod uvjetom da je to odricanje rezultat potrošačevog slobodnog i informiranog pristanka. U konkretnom slučaju to se nije moglo ostvariti jer u trenutku kada je rađena konverzija, valutna klauzula CHF nije bila pravomoćno utvrđena kao ništetna i nepoštena, pa potrošač nije bio, niti mogao biti informiran da obnavlja odredbu koja je ništetna, a što posljedično može prouzročiti njegovo odricanje od restitucije temeljem njezine ništetnosti. Stoga, kako nema informiranog pristanka potrošača o ništetnosti odredbe koja se obnavlja sporazumom, isti je ništetan.

39. Dakle, potrošači su se mogli odreći svojih prava samo izričito, slobodno i informirano, što znači da su morali u trenutku sklapanja sporazuma znati da je odredba po kojoj se odriču svojih prava nepoštena i ništetna, a kako je u trenutku konverzije valuta švicarski franak bila valjana, potrošači nisu znali, niti su mogli znati iznos obeštećenja kojeg se eventualno odriču, pa stoga, logično, nisu se u tom smislu ni mogli odreći svojih prava.

40. Ovakvom zaključku ide u prilog i činjenica da se mogu preispitivati transparentnost i poštenost odredbe kojom je zamijenjena prijašnja nepoštena i ništetna odredba, iz čega proizlazi da se i odredba Dodatka Ugovora o kreditu kojim je učinjena konverzija može proglasiti nepoštenom, ako se ispostavi da stranke o njoj nisu pojedinačno pregovarale i ako je uzrokovala znatnu neravnotežu u ugovornim pravima i obvezama.

41. Prednje navedeno potvrđuje i odluka C-452/18, suda Europske unije. Prema toj odluci, sporazum o konverzije nije valjan jer se nije ispunio gore navedeni uvjet prema kojemu su potrošaču trebali biti jasno i transparentno predočeni konkretni matematički izračuni što bi za njega značilo odricanje od ništetnosti odredbi), kao i zato što nisu ispunjena niti preostala dva kumulativna uvjeta: zakon je trebao imati za glavni cilj i svrhu otklanjanje ništetnosti odredbi/ugovora, što se nije ostvarilo, jer je nesporno da konverzija takav cilj nije uopće imala; banka i potrošač su trebali transparentno pregovarati o otklanjanju ništetnosti, što se nije ostvarilo, jer u trenutku konverzije nije bila pravomoćno utvrđena ništetnost valutne klauzule.

42. Tužitelj se sklapanjem Ugovora o konverziji nije izričito i nakon informiranja odrekao svojih prava, a nije ostvario u cijelosti povrat onoga što mu je bilo nezakonito naplaćeno na temelju ništetnih odredbi osnovnog Ugovora pa je stoga tužbeni zahtjev osnovan jer tužitelj konverzijom osnovnoga kredita nije ostvario zaštitu koju mu jamči Direktiva 93/13 EU, a koja je implementirana u naš pravni sustav.

43. Osim toga, Zakon o potrošačkom kreditu nije rješavao pitanje naknade potrošača prema osnovnim ugovorima, te se konverzija provela radi promjene valute (čl. 19.b i c) kako bi se dužnicima omogućio jedan ravnopravan položaj i izbjeglo dužničko ropstvo. Budući da posljedice ništetnosti nisu nestale time što je izvršena konverzija, tužitelj ima pravo tražiti saniranje svih posljedica koje je ništetnost proizvela.

44. U odnosu na status tužitelja kao potrošača, treba navesti da je prema članku 3. stavak 1. točke 1. ZZP-a/03 potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. U ovom slučaju kredit je bio namjenski, a novčana sredstva je tužitelj utrošio kao fizička osoba za osobne potrebe, dok tuženik nije za suprotni zaključak pružio nijedan dokaz, niti postoje okolnosti koje bi upućivale na zaključak da je tužitelj ugovor sklopio u svrhe koje su namijenjene njegovom zanimanju, poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, pa se tužitelja ima smatrati potrošačem.

45. Na okolnost visine tužbenoga zahtjeva, sud je proveo dokaz vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za financije Marijanu Joviću. Taj vještak je u svome nalazu i mišljenju od 01. siječnja 2026. god. naveo da je izvršio uvid u dokumentaciju priloženu spisu te je na osnovi podataka izvršio obračun i izradio nalaz. Konverzija kredita u euro napravljena je sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i sve su uplate izvršene u korist CHF kredita preračunate u eur. Tužitelj je po izvršenom obračunu konverzije na dan 21.01.2016. god. preplatio iznos od 709,15 Eur, a koji iznos mu je tuženik vratio kroz otplatu 50 % anuiteta nakon provedene konverzije.

46. Tužitelj kao korisnik i tuženik kao kreditor sklopili su ugovor o kreditu broj 41812/06. u razdoblju od 10.03.2008. do 01.01.2014. Tuženik je na više mijenjao kamatnu stopu u odnosu na ugovorenu, te ja za plaćanje anuiteta korišten prodajni tečaj CHF/KN kreditora važeći na dan dospijeća. Tužitelj je kao korisnik kredita zbog mijenjanja kamatne stope u razdoblju od 12.03.2007. do 10.01.2014. platio veće iznose anuiteta od anuiteta koji bi bili plaćeni da je tijekom cijeloga razdoblja otplate primijenjena početno ugovorena kamatna stopa u ukupnom iznosu od 3.569,79 Eur. Taj iznos je kumulativ mjesečnih iznosa dospjelih sukladno otplatnoj dinamici kredita. Tužitelj je kao korisnik kredita zbog primjene valutne klauzule i mijenjanja tečaja CHF u odnosu na kunu u razdoblju cjelokupne otplate platio pojedinačne veće iznose anuiteta od anuiteta koji bi bili plaćeni da je tijekom cijelog razdoblja otplate primijenjen tečaj CHF u odnosu na kunu prema kojem je kreditu isplaćen u ukupnom iznosu od 7.631,38 Eur. Zbirni iznos preplate anuiteta iznosi 11.201,17 Eur. Navedeni iznosi su kumulativ mjesečnih iznosa dospjelih sukladno otplatnoj dinamici kredita. Prikaz pojedinačnih mjesečnih iznosa predočen je tablično na stranicama 3 do 6 nalaza i mišljenja vještaka Jovića.

47. Vještak je izračunao i tzv. negativne razlike. Tužitelj je kao korisnik kredita zbog promjene valutne klauzule i mijenjanja tečaja CHF u odnosu na kunu, za vrijeme nižega tečaja od tečaja po kojem je isplaćen kredit, platio pojedinačne manje iznose anuiteta od anuiteta koji bi bili plaćeni da je tijekom cijeloga razdoblja otplate primijenjen tečaj CHF u odnosu na kunu prema kojem je kredit isplaćen u ukupnom iznosu od 543,21 Eur. Navedeni iznos je kumulativ mjesečnih iznosa dospjelih sukladno otplatnoj dinamici kredita. Prikaz pojedinačnih mjesečnih iznosa predočen je tablično na stranicama 6 i 7 nalaza i mišljenja vještaka Jovića.

48. Nalazu i mišljenju vještaka Marijana Jovića stranke nisu prigovarale, a sud je taj nalaz i mišljenje u cijelosti prihvatio kao logičan, objektivan i dan u skladu s pravilima struke i znanosti. Tužitelj je prema nalazu i mišljenju precizirao tužbeni zahtjev, vještačenjem je sa sigurnošću utvrđen iznos pozitivne preplaćene razlike kao i negativne razlike, a osnovanost tužiteljeve tražbine utvrđena je kako je to navedeno naprijed u obrazloženju presude.

49. Sukladno izračunu vještaka, pozitivne tečajne razlike odnosno preplate anuiteta iznose s osnove primjene valutne klauzule i mijenjanja tečaja CHF u odnosu na kunu u razdoblju cjelokupne otplate 11.201,17 Eur. Tužitelj je precizirao tužbeni zahtjev prema izračunu iz nalaza vještaka.

50. S obzirom na sve navedeno tužbeni zahtjev je prihvaćen te je suđeno kao u izreci presude.

51. Odluka o kamatama temelji se na odredbi čl. 29. st.2. ZOO-a.

52. Negativne razlike, po izračunu vještaka iznose 543,21 Eur.

53. Između parničnih stanaka nije prijeporno da se potraživanje tuženika istaknuto prigovorom radi prebijanja odnosi na razdoblje od 12.06.2006. god. do 11.01.2016. god. odnosno na nadnevak 21. siječnja 2016. god. (to proizlazi i iz nalaza vještaka Jovića), dok je tuženik prigovor radi prebijanja istaknuo u odgovoru na tužbu od 22. prosinca 2023. god., odnosno po proteku općega zastarnog roka od 5 godina od dospijeća, pa je očito da je potraživanje koje tuženik ističe prigovorom radi prebijanja u zastari.

54. Ovaj sud isto tako prihvaća i pravna stajališta sadržana u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-580/07 od 29. kolovoza 2007. god. i posl. br. Rev-2624/15 od 23. siječnja 2019. god., da je onaj tko je znao ili morao znati da drugome nešto daje bez osnove, nesavjestan, zbog čega nema pravo na povrat danoga.

55. Osim toga, ovaj sud cijeni da novčani iznosi tzv. negativne razlike u tečaju CHF svakako nisu, niti mogu biti predmet tužbenog zahtjeva tužitelja u okviru kojega ovaj sud donosi svoju odluku.

56. Slijedom navedenoga, prigovor tuženika radi prebijanja je odbijen kao neosnovan te je donijeta odluka o nepostojanju potraživanja tuženika spram tužitelja po osnovi potplaćenih anuiteta(tzv. negativnih razlika) za razdoblje kad je tečaj CHF u odnosu na HRK bio niži od onoga na dan isplate (plasiranja) kredita. Budući da je tuženik prigovor radi prebijanja postavio za iznos od 709,15 Eur za taj iznos je i odbijen njegov prigovor.

57. Odluka o parbenom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a.

58. Tužitelju je priznat trošak za sastav tužbe, pristup na tri ročišta (03.04.2024., 08.10.2024., 18.02.2026.) i sastav dva podneska (14.03.2024., 09.02.2026.) po 100 bodova, te za pristup na ročište od 22.02.2024. god. 25 bodova, ukupno 625 bodova. Pomnoženo s vrijednošću boda, prema važećoj OT, uvećano za PDV,400,00 Eur troškova vještačenja, 97,55 Eur troška sudske pristojbe tužbe i 157,94 Eur troška sudske pristojbe presude, dobiven je dosuđeni iznos parničnog troška tužitelju od 2.217,99 Eur.

59. Budući da su ročišta od 27.02.2025. god. (50 bodova) i 20.05.2025. god. (100 bodova) održana krivnjom tužitelja, trošak za ta ročišta priznaju se tuženiku, ukupno 150 bodova. Množenjem s vrijednošću boda i uvećanjem za paušal dobiven je iznos od 375,00 Eur, koliko je na ime troška dosuđeno tuženiku.

U Splitu, dne 24. travnja 2026. god.

S U D A C

ANTO BOŽINOVIĆ

NAPUTAK O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu, u roku od 15 dana od dana dostave. Žalba se podnosi putem ovog suda, u tri primjerka.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika

- u spis