REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg J. F. Kennedyja 11

P-110/2025-17

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu Ivi Karin Šipek, u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o. Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, kojeg zastupa punomoćnik Domagoj Tomić, odvjetnik iz Zagreba, Ulica Franje Župana 18 , protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kojeg zastupa punomoćnica Petra Vatavuk, odvjetnica iz Zagreba, Ulica grada Vukovara 274, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 31. ožujka 2026. u prisutnosti punomoćnika stranaka, s danom objave 24. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna ugovorna odredba sadržana u čl. 11.3. Ugovora o kreditu broj: 9011438653 sklopljenog dana 29. svibnja 2006. između JL, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita s jedne strane i Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 , kao kreditora s druge strane, i to u dijelu koji glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% (slovima: jedan posto) od iznosa kredita...“

II. Nalaže se tuženiku u roku od 15 (petnaest) dana isplatiti tužitelju iznos od 132,84 EUR sa zateznom kamatom od 1. lipnja 2006. do 31. prosinca 2007. po stopi propisanoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi odrađenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi određenoj uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Nalaže se tuženiku u roku od 15 (petnaest) dana nadoknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 308,19 EUR sa zateznom kamatom od 24. travnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

IV. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troškova postupka za iznos od 825,00 EUR sa zateznom kamatom od 24. travnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1.1. Tužitelj je ovom sudu podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti i isplate u bitnom navodeći kako aktivna legitimacija tužitelja proizlazi iz Ugovora o ustupu/prijenosu tražbine (cesija), a koji su Ugovor sklopili JL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao ustupitelj s jedne strane i tužitelj kao primatelj s druge strane, a kojim Ugovorom je tražbina koja je predmet ovog parničnog postupka u cijelosti prenesena na ovdje tužitelja kao novog vjerovnika, o kojem prijenosu tražbine je uredno obaviješten tuženik. Prema tvrdnjama tužitelja, pasivna legitimacija tuženika proizlazi iz toga što su JL kao korisnik kredita i ovdje tuženik kao kreditor, dana 29. svibnja 2006. sklopili Ugovor o kreditu broj: 9011438653, kojim Ugovorom o kreditu, točnije čl. 11.3. tog Ugovora, je ugovoreno naplaćivanje administrativne naknade za obradu kreditnog zahtjeva, i to kako slijedi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% (slovima: jedan posto) od iznosa kredita...“, a da je predmetna naknada od korisnika kredita naplaćena u iznosu od 1.000,92 kn/132,84 EUR zaključno sa 1. lipnjem 2006. Ističe da je korisnik kredita potrošač, a podredno i da nije, da bi ugovorna odredba koja je predmet ovog postupka bila ništetna. Naime, tvrdi da se radi o tipskom i adhezijskom Ugovoru o kreditu tuženika, a na koji sadržaj korisnik kredita nije imao, a niti je mogao imati bilo kakvog utjecaja, pa tako niti na sadržaj predmetne ugovorne odredbe.

1.2. Nastavno tužitelj tvrdi da je ugovorna odredba, kojom je ugovorena obveza korisnika kredita da plati naknadu za navodnu obradu zahtjeva i odobravanje kredita, a visinu koje naknade bi tuženik određivao jednostrano , netransparentna, nepoštena, nezakonita i ništetna, a navedeno iz razloga što se, među strankama, o tim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo niti je korisnik kredita imao bilo kakvog utjecaja na sadržaj istih pa se iste smatraju nepoštenima. Nadalje, prema tvrdnjama tužitelja tuženik prije i u vrijeme sklapanja ugovora nije informirao korisnika kredita o tome koji bi eventualni stvarni troškovi bili obuhvaćeni predmetnom naknadom , o razlozima koji bi eventualno opravdavali naplaćivanje takve naknade, o eventualnoj svrsi naknade, a niti o relaciji odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga pa da stoga korisnik kredita nije mogao na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti koje ekonomske posljedice za njega temeljem takve odredbe uopće proizlaze. Tužitelj posebno napominje kako je predmetna naknada ustegnuta od samog iznosa kredita iz čega proizlazi da je korisnik kredita na kraju tuženiku morao plaćati i kamate na naknadu koja mu je naplaćena, a čime je i dodatno narušena već postojeća znatna neravnoteža u pravima i obvezama između ugovornih stranaka, na štetu korisnika kredita. Navedeno postupanje je prema tvrdnjama tužitelja omogućilo tuženiku proizvoljno određivanje naknade za obradu kredita, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, kako je tuženik i postupio, te je samim time ista odredba nepoštena i ništetna sukladno relevantnim odredbama Zakona o zaštiti potrošača, dok su sama obveza korisnika kredita i eventualni stvarni troškovi na koje bi se ista imala odnositi, neodređeni i neodredivi sukladno odredbi članka 272. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23, dalje u tekstu: ZOO). Kako je tuženik predmetnu naknadu naplatio temeljem ništetne ugovorne odredbe, istu je dužan vratiti korisniku kredita, odnosno platiti njegovom pravnom sljedniku, ovdje tužitelju, sve sukladno članku 1115. ZOO-a, pa slijedom toga tužitelj naplaćeni iznos naknade od 132,84 EUR potražuje ovom tužbom od tuženika, zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, tekućom od dana plaćanja iste pa sve do isplate (povrata) od strane tuženika.

2.1. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva te ističe da je tužba u cijelosti neosnovana. Također ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije iz razloga što prema tvrdnjama tuženika tužitelj nije ovlašten podnijeti ovu tužbu jer nije potrošač koji je, sukladno važećim propisima, osobno pokrenuo parnicu radi naknade štete koja bi mu bila uzrokovana eventualnim postupanjem tuženika. Kako tvrdi da tužitelj nije potrošač te da nije s tuženikom niti u kakvom odnosu, smatra da se na njega kao treću osobu ne proteže zaštita koju su potrošači osobno mogli ostvarivati temeljem Zakona o zaštiti potrošača jer se takva zaštita odnosi na one potrošače koji osobno pokrenu postupke radi naknade štete koja bi im bila uzrokovana eventualnim postupanjem tuženika. Potrošačka prava strogo su vezana za konkretnu osobu potrošača, a ocjena poštenosti odredaba ugovora temelji se na okolnostima prije sklapanja ugovora te okolnostima u vrijeme sklapanja ugovora, odnosno potrošačka prava su vezana za status potrošača, pa tako daju posebna prava predviđena Zakonom o zaštiti potrošača i ostalim propisima, stoga se takva tražbina koja proizlazi iz eventualne ništetnosti pojedinih odredaba ugovora o kreditu smatra tražbinom koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga, pa zbog toga tužitelj ustupom utužene tražbine prema tvrdnjama tuženika ne može stupiti u pravni položaj svojeg prednika. Tuženik navodi kako tužitelj nije sklopio pravni posao s tuženikom, da pravne osnove nema pa tako nema niti osnove za isplatom koja se traži. Sukladno svemu navedenom, tuženik predlaže sudu da tužbu odbaci zbog nedostatka aktivne legitimacije, a podredno odbije tužbeni zahtjev tužitelja.

2.2. U odnosu na navode tužitelja o ništetnosti odredbe ugovora o kreditu te prijedlogu tužitelja da sud naloži isplatu na ime uplate naknade za obradu kredita, tuženik u bitnome navodi da pozitivnim propisima nije zabranjeno ugovaranje predmetne naknade te da je ugovaranje takve naknade dopušteno te se temelji na slobodi ugovaranjima i na posebnim propisima namijenjenim zaštiti potrošača pa da je tako dopuštena i predviđena naknada za obradu kredita i Pravilnikom o naknadama na potrošačke kredite (članak 3.) te ih vjerovnik u kreditnom poslovanju obračunava i naplaćuje sukladno tarifi, odnosno aktu vjerovnika kojim su određene naknade ovisno o vrsti kredita. Također tvrdi da je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu naplata naknade za obradu kredita bila redoviti trošak kreditiranja, koji je prepoznat kako u nacionalnom zakonodavstvu, tako i na razini Europske unije (Direktiva 2008/48/EZ), a da je zakonodavac tek Zakonom o stambenom potrošačkom kreditiranju iz 2017., propisao da kreditne institucije ne smiju naplatiti naknadu za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, dakle, samo u slučaju stambenih potrošačkih kredita, i samo u odnosu na naknadu za obradu kredita, pri čemu se ta zabrana ne primjenjuje na ugovore o kreditu koji su sklopljeni prije stupanja na snagu predmetnog Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju. S obzirom da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen 2006. godine, isključenje propisivanja plaćanja naknade za obradu kredita ne odnosi se na kredit koji je predmet spora.

2.3. Tuženik tvvrdi da su neosnovane tvrdnje tužitelja vezano za ništetnost predmetne odredbe te da ista ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu, pa samim time, kako nema značajne neravnoteže, nema niti ništetnosti sporne odredbe, a da sporna odredba nije nejasna/neodređena s obzirom da je tužitelj u trenutku sklapanja ugovora znao da će naknada iznositi određeni, ugovorom definirani postotak od iznosa kredita i na nju je pristao. Dakle tvrdi kako je iznos naknade fiksan i poznat u trenutku sklapanja ugovora o kreditu, a da nije bio dužan u ugovoru nužno navoditi što točno i konkretno naknada predstavlja je r to nije bila obveza tuženika, kao što nije niti danas. Tuženik tvrdi kako činjenica da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ne vodi automatski do zaključka da je među ugovornim stranama nastala značajna neravnoteža te ističe kako se ne može smatrati da bi predmetna ugovorna odredba uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama, i da bi se posljedično imala smatrati nepoštenom, odnosno jer je ista u vrijeme sklapanja ugovora bila izričito dopuštena temeljem zakonskih odredaba, ugovorena na jasan, uočljiv i lako razumljiv način, fiksno određena, tj. odrediva u svakom trenutku, dakle, ugovaranje odredbe o naplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva nesporno je u skladu s odredbama zakona, a što čini neosnovanima navode tužitelja o eventualnoj nepoštenosti, odnosno ništetnosti iste. Predmetna odredba sastavljena je na jasan i razumljiv način, a zbog čega je tužitelj razumio doseg i posljedice, a što je u konačnici potvrđeno u pisanom obliku; predmetna odredba nedvojbeno je jasna te unesena u ugovor o kreditu na uočljivom mjestu i bez dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ugovora o kreditu. Tuženik ističe i da je točkom 3.8. Općih uvjeta poslovanja s građanima koji su bili na snazi u vrijeme na koje se odnosi tužbeni zahtjev, određeno da korisnik kredita plaća naknadu za obradu kreditnog zahtjeva utvrđenu odlukom o naknadama i drugim troškovima Banke i ugovorom o kreditu. Također je određeno i da su važeće naknade iskazane u pisanom obliku i dostupne klijentima u poslovnoj mreži i drugim distribucijskim kanalima Banke. Tuženik dalje ističe da sama naknada za obradu kredita predstavlja naknadu za sam proces odobravanja kredita, a da je tužitelj pristao platiti iznos određen sukladno predmetnoj odredbi koja je jasno koncipirana ugovorom o kreditu te je jasno i nesumnjivo izražena volja ugovornih strana. Također, prije sklapanja ugovora o kreditu tužitelj je od strane službenika tuženika mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana predmetnu odredbu. Kada su riječi pisane isprave jasne ne može se dokazivati da je volja sastavljača bila drugačija jer se tumačenje jasnih ugovornih odredbi protivi pojmu i smislu tumačenja. Time bi bilo povrijeđeno osnovno načelo slobodnog uređivanja obveznog odnosa.

2.4. Tuženik nadalje navodi kako je sporna naknada za obradu kredita plaćena 2006., a tužba je podnesena 2025., pa je očito da je predmetni kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva u zastari temeljem odredbe članka 215. st. 1. i odredbe članka 225. ZOO-a još od 2011. kada je istekao petogodišnji zastarni rok, a kako je kondemnatorni dio u zastari, smatra da tužitelj nema niti pravni interes za utvrđenje ništetnosti. Naime, deklaratorni tužbeni zahtjev ne može biti sam sebi svrha, već interes za takav zahtjev mora proizlaziti iz primjerice, mogućnosti da tužitelj tužbom potražuje povrat nečeg plaćenog temeljem ništetne odredbe.

2.5. Završno tuženik je prigovorio naznačenoj vrijednosti predmeta spora kao suviše visoko postavljenoj obzirom da je tužitelj postavio kondemnatorni zahtjev za isplatu na iznos od 132,84 EUR.

3. Tužitelj se nastavno navode iz odgovora na tužbu očitovao podneskom od 5. ožujka 2025., kojim podneskom se očitovao i na prigovor naznačenoj vrijednosti predmeta spora iz tužbe.

4. U pogledu prigovora vrijednosti predmeta spora ovaj sud je u skladu s odredbom članka 40. stavak 3. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP) brzo i na prikladan način provjerio točnost naznačene vrijednosti predmeta spora te je rješenjem odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 132,84 EUR (rješenje na listovima 118. i 119. spisa, zapisnik s ročišta od 31. ožujka 2026.).

5. Tijekom postupka sud je izveo dokaze uvidom u sadržaj isprava priloženih spisu predmeta i to u: Plan otplate (list 7. do 10. spisa), pregled uplata po kreditu na dan 20. studenog 2024. (list 11. do 12. spisa), obavijest o ustupu tražbine od 14. lipnja 2023. (list 14. spisa), obavijest o preuzimanju tražbine, zahtjev za dostavom dokumentacije, prijedlog izvansudske nagodbe od 14. lipnja 2023. (list 15. spisa), Ugovor o ustupu tražbine od 10. lipnja 2023. (list 16. do 21. spisa), dopis tuženika od 22. studenog 2024. (list 22. do 25. spisa), otplatna tablica sa prikazom efektivne kamatne stope (list 26. do 27. spisa), Ugovor o kreditu broj 9011438653 od 29. svibnja 2006. (list 28. do 39. spisa), knjigovodstvena kartica (list 40. do 53. spisa), Izvadak po transakcijskom računu (list 54. do 67. spisa), Opći uvjeti poslovanja s građanima (list 78. do 86. spisa) te je proveden dokaz saslušanjem svjedoka JL (iskaz na listu 108. spisa).

6. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i u njihovoj ukupnosti te na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka u skladu s odredbom članka 8. ZPP-a ovaj sud je došao do uvjerenja da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti dijela ugovorne odredbe sadržane u članku 11.3. Ugovora o kreditu broj 9011438653 sklopljenog 29. svibnja 2006. između JL, kao korisnika kredita s jedne strane i tuženika kao kreditora s druge strane, i to u dijelu koji glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% (slovima: jedan posto) od iznosa kredita...“ te zahtjev za povrat plaćene naknade po osnovi ništetnosti odredbe članka 11.3. Ugovora u iznosu od 132,84 EUR s kamatama, a koju tražbinu je tužitelju ustupio korisnik kredita JL.

8. Među strankama nije sporno da je tuženik s korisnikom kredita JL sklopio predmetni Ugovor o kreditu od 29. svibnja 2006., nije sporan status korisnika kredita kao potrošača, nije sporno da je korisnik kredita s ovdje tužiteljem 10. lipnja 2023. sklopio Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesija), nije sporno da je tuženik obaviješten o cesiji dana 14. lipnja 2023., nije sporno da je 1. lipnja 2006. korisniku kredita naplaćena naknada u iznosu od 132,84 EUR pa stoga nije sporna visina točke II. tužbenog zahtjeva, a nije sporan niti utuženi tijek zateznih kamata na utuženi iznos naknade.

9. Među strankama su sporne osnova tužbenog zahtjeva, sporna je aktivna legitimacija tužitelja jer tuženik tvrdi da predmet tužbe nije mogao biti predmet cesije te je sporno je li nastupila zastara.

10. Uvidom u predmetni Ugovor o kreditu (list 28. do 32. spisa), utvrđeno je da je isti sklopljen između korisnika kredita JL i tuženika kao kreditora te da je tuženik stavio na raspolaganje korisniku kredita iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 21.484,02 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita, i to s namjenom kupnje vozila (članak 2. predmetnog Ugovora).

11. Dijelom ugovorne odredbe članka 11.3. predmetnog Ugovora o kreditu, naziva "ZAVRŠNE ODREDBE", korisnik kredita se obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00 % (slovima: jedan posto) od iznosa kredita.

12. Kako je to već ranije navedeno među strankama nije sporno da je korisniku kredita 1. lipnja 2006. naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 132,84 EUR, slijedom čega među strankama nije sporna visina točke II. tužbenog zahtjeva.

13. Uvidom u Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesija) od 10. lipnja 2023. (list 16. do 20. spisa) utvrđeno je da je istim korisnik kredita JL, kao ustupitelj, ustupio tužitelju, kao primatelju, sve svoje tražbine prema tuženiku s osnove ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu s naslova valute, kamate i svih plaćenih naknada, o čemu je tuženik nesporno obaviješten dana 14. lipnja 2023. (učinjeno nespornim na pripremnom ročištu).

14. Odredbom članka 80. stavak 1. ZOO-a određeno je da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. Tuženik u ovom predmetu tvrdi da tražbina koju je korisnik kredita prenio na tužitelja nije mogla biti predmet cesije.

15. Valja istaknuti da tražbina korisnika kredita iz ugovora o kreditu ne mijenja svojstvo zbog ustupa tražbine trećoj osobi koja nije potrošač. Dakle, u ovom slučaju nije riječ o osobnoj tražbini koja bi po svojoj naravi bila vezana samo uz osobu ustupitelja i koja bi se po svojoj naravi protivila prenošenju na drugoga, kako to tuženik tvrdi, a nije riječ niti o prijenosu koji bi bio zabranjen zakonom. Naprotiv, riječ je o novčanoj tražbini za povrat preplaćenih novčanih sredstava koje je korisnik kredita, kao potrošač, valjano prenio na ovdje tužitelja. Time primatelj (ovdje tužitelj) prema dužniku (ovdje tuženiku) ima ista prava koja je ustupitelj (korisnik kredita – potrošač) imao prema dužniku do ustupanja (čl. 84. st. 1. ZOO). Dakle, novčana tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač što znači da se i u odnosu tužitelja kao primatelja te tražbine i tuženika kao dužnika primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača (jednako pravno shvaćanje izraženo je u presudi Europskog suda pod brojem C- 383/18 od 23. svibnja 2019.).

16. Pritom je potrebno navesti da je tražbina iz članka 2., u vezi članka 1. Ugovora o ustupu/prijenosu tražbine, novčana tražbina, a novčane tražbine nisu strogo osobne naravi neovisno o svojstvu ustupitelja kao potrošača niti se njihova narav protivi ustupu. Također, premda Ugovorom o ustupu nije naveden konkretan novčani iznos, tražbina koja je predmet ustupa je odrediva jer ugovor sadrži konkretne podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja je predmet ustupa, vidljivo je da se ustupa cjelokupna tražbina ustupitelja prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu s naslova valute, kamate i svih plaćenih naknada.

17. Slijedom iznijetoga ovaj sud je od tuženika istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije ocijenio neosnovanim.

18. S obzirom da među strankama nije sporno da je korisnik kredita JL prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nastupao kao potrošač u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, 46/07 i 79/07, dalje u tekstu: ZZP) pa stoga nije sporno niti da predmetno Ugovor o kreditu predstavlja potrošački ugovor.

19. Odredbom članka 81. stavak 1. i 2. ZZP-a određeno je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Prema stavku 3. navedenog zakonskog članka, činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo , ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Također, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. (stavak 4.).

20. Odredbom članka 83. ZZP-a određeno je da će se, prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimati u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

21. Odredbom članka 87. stavak 1. i 2. ZZP-a određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništava, s time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

22. Na tuženiku je teret dokazivanja da je sa prednikom tužitelja, korisnikom kredita, pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i visini te naknade. Međutim, tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, a već i iz sporne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora kojom se korisnik kredita obvezuje platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% od iznosa kredita. Prilikom ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja treba ocijeniti je li tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošač prihvatio takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tome mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu.

23. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u presudi pod brojem Rev-673/2023 od 13. veljače 2024. izrazio slijedeće pravno stajalište: "Sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita, već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP."

24. Ovaj sud je kao svjedoka saslušao korisnika kredita JL (iskaz na listu 108. spisa). Iz iskaza navedenog svjedoka proizlazi da je predmetni Ugovor bio unaprijed pripremljen od strane banke te ga je kao takav dočekao kod javnog bilježnika kod kojeg je potpisao i ovjerio svoj potpis. Svjedok je nadalje iskazivao kako on nije bio u mogućnosti pregovaranja niti jedne odredbe tog Ugovora pa tako niti odredbe članka 11.3. Ugovora o kreditu kojom je regulirano plaćanje naknade za obradu kredita te da njemu nitko od strane banke nije objasnio na koji način se naknada za obradu kreditnog zahtjeva obračunava, što sve ta naknada u sebi sadrži te na koji način je uopće ona obračunata u visini od 1% iznosa kredita, a niti mu je itko objasnio koju eventualno protuuslugu dobiva plaćanjem te naknade. Svjedok se nije mogao sjetiti da bi ta naknada uopće bila tema razgovora koji su prethodili sk lapanju samog Ugovora o kreditu, dok se sjećao da je tu naknadu morao platiti u banci i prije potpisa samog Ugovora, ali da u svakom slučaju nije bilo nikakve mogućnosti pregovora visine iste. Nadalje je iskazivao da je plaćanjem te naknade bilo uvjetovano i samo sklapanje Ugovora. Završno je iskazivao kako se on prvi put s tim Ugovorom susreo kod javnog bilježnika kod kojeg je bila gužva jer je još ljudi čekalo iz istog razloga kao i on, tako da je Ugovor uspio samo preletjeti te da mu je ostalo u sjećanju da je tada vidio kako u Ugovoru piše da mu je predočen otplatni plan, a koji mu uopće do tada nije bio predočen, međutim, kako se radilo o situaciji "uzmi ili ostavi" on je taj Ugovor potpisao.

25. Stoga je ovaj sud iz provedenih dokaza, posebice sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu te iz iskaza saslušanog svjedoka, kojem iskazu je ovaj sud poklonio vjeru kao iskrenom, uvjerljivom i životno logičnom, zaključio da je predmetni Ugovor bio unaprijed pripremljen od strane banke, odnosno da se radilo o tipskom, unaprijed od strane banke sastavljenom ugovoru, da korisnik kredita nije imao mogućnosti pregovaranja niti jedne odredbe istoga pa tako niti sporne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, pri čemu korisnik kredita nije bio informiran o načinu na koji se naknada za obradu kreditnog zahtjeva obračunava, što sve ta naknada u sebi sadrži te na koji način je uopće ona obračunata u visini od 1% iznosa kredita, a niti mu je itko objasnio koju eventualno protuuslugu dobiva plaćanjem te naknade, kao i da je sklapanje predmetnog Ugovora bilo uvjetovanjem plaćanje sporne naknade.

26. Iz navedenog proizlazi da korisnik kredita nije imao mogućnost pojedinačnog pregovaranja u vezi ove naknade, jednako kao i da mu djelatnik banke nije dao jasne, potpune i točne informacije o predmetnoj naknadi, odnosno što ona sve točno uključuje i na koji se način utvrđuje njezina visina. Iz navedenog stoga proizlazi da korisniku kredita dio ugovorne odredbe članka 11.3. predmetnog Ugovora o kreditu koji se odnosi na spornu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva nije bila jasna, lako uočljiva i razumljiva. Pritom se ukazuje da pojam "jasna", kao i "razumljiva" ne podrazumijeva da je korisniku kredita bilo jasno i razumljivo koliko predmetna naknada matematički iznosi, već se ovi pojmovi odnose na razumijevanje parametara na osnovu kojih se predmetna naknada utvrđuje i što ona konkretno predstavlja.

27. Prema ocjeni ovog suda, koja se temelji na sadržaju predmetnog Ugovora o kreditu, iskazu svjedoka i mjerodavnim propisima, u konkretnom je slučaju povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja budući da, s obzirom na okolnost da se radilo o tipskom ugovoru, što proizlazi iz sadržaja samog Ugovora te iz iskaza svjedoka, da se o spornoj naknadi nije pojedinačno pregovaralo i da u samom Ugovoru nije navedena visina naknade, nego samo način njezina izračuna, odnosno da će se ista platiti u iznosu od 1% iznosa kredita, proizlazi da tuženik nije vodio računa o interesima potrošača. Tuženik nije predložio niti jedan dokaz na okolnost da se o predmetnoj naknadi pojedinačno pregovaralo, niti na okolnost opravdanosti predmetne naknade te da je korisnik kredita bio informiran o razlozima koji bi opravdavali plaćanje te naknade. Stoga je sud, na temelju izvedenih dokaza, utvrdio da korisnik kredita nije mogao izvesti zaključak i o svrsi navedene naknade jer u ugovoru nisu navedeni razlozi koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih).

28. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

29. Okolnost da se u ovom konkretnom slučaju nije pojedinačno pregovaralo o spornoj naknadi ne znači automatski da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi, međutim, kada se ta činjenica dovede u vezu sa ostalim činjeničnim utvrđenjima u ovom sporu, odnosno sa činjenicom da se radi o unaprijed formuliranoj odredbi tipskog ugovora na koju korisnik kredita nije imao mogućnosti utjecaja niti je imao mogućnost pregovaranja, da prilikom ugovaranja tuženik nije jasno i nedvosmisleno ukazao potrošaču o kakvim se konkretnim, stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, kao i činjenicu da je samo sklapanje ugovora bilo uvjetovano plaćanjem sporne naknade, što proizlazi iz iskaza svjedoka, svakako je za zaključiti da je navedena ugovorna odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (korisnika kredita).

30. Slijedom prednjih zaključaka, ocjena je ovog suda kako je ugovorna odredba članka 11.3. predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu kojom je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva, sukladno odredbi članka 81., u vezi s člankom 83. i člankom 87. ZZP-a ništetna, slijedom čega je odlučeno kao u točki I. izreke ove presude.

31. Odredbom članka 324. stavak 1. ZOO-a propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Stoga, ništetnost odredbe o naknadi za obradu kredita ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora jer ugovor može opstati i bez te odredbe.

32. Nadalje, odredbom članka 323. stavak 1. ZOO-a određeno je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

33. Dakle, posljedica ništetnosti predmetne ugovorne odredbe sastoji se u tome da svaka stranka ima pravo na povrat onoga što je dala. Stoga je tuženik dužan vratiti ono što je primio po osnovi ništetne ugovorne odredbe, odnosno iznos od 132,84 EUR, koja visina među strankama nije sporna, slijedom čega je odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.

34. Prema ocjeni ovog suda neosnovan je od tuženika istaknuti prigovor zastare jer zastara tražbine po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne ugovorne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina (članak 225. ZOO) budući da za tu tražbinu nije propisan posebni zastarni rok.

35. Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici građanskog odjela tog suda od 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustavovljena ništetnog ugovora. Budući da je sporna ugovorna odredba utvrđena ništetnom tek ovom presudom, jasno je da zastara još nije počela teći.

36. Prema odredbi članka 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

37. Ocjena je ovog suda da je prednik tuženika morao znati da je odredba o plaćanju naknade za obradu kreditnog zahtjeva ništetna jer korisniku kredita nije dao nikakve jasne obavijesti o tome od kojih se konkretno troškova ta naknada sastoji, a niti navedeno proizlazi iz sadržaja ugovora. Kako je nesporno korisniku kredita 1. lipnja 2006. naplaćena naknada u iznosu od 132,84 EUR, osnovano tužitelj zahtijeva zatezne kamate od navedenog dana pa do isplate, slijedom čega je tužbeni zahtjev i u tom dijelu ocijenjen osnovanim (točka II. izreke), pri čemu valja istaknuti da utuženi tijek zatezne kamate među strankama nije spora.

38. Stopa zatezne kamate određena je na temelju članka 29. stavak 2. ZOO-a za ostale odnose jer utužena tražbina ne proizlazi iz trgovačkog ugovora.

39. Odluka o zahtjevu tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka temelji se na odredbama članka 154. stavak 1., članka 155. stavak 1. i 2. ZPP, u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/2023 i 107/2025, dalje u tekstu: Tarifa), prema zahtjevu za naknadu troškova (list 121. spisa) uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora (utvrđena na ročištu 31. ožujka 2026. u iznosu od 132,84 EUR) i vrijednost boda od 2,00 EUR.

40. Tužitelju su kao potrebni priznati sljedeći zatraženi troškovi:

- trošak sastava tužbe (Tbr. 7.1. Tarife) u iznosu od 50,00 EUR,

- trošak sastava podneska od 5. ožujka 2025. (Tbr. 8.1. Tarife) u iznosu od 50,00 EUR,

- trošak zastupanja po odvjetniku na pripremnom ročištu održanom 21. svibnja 2025. (Tbr. 9.1. Tarife) u iznosu od 50,00 EUR,

- trošak zastupanja po odvjetniku na ročištu održanom 8. rujna 2025. (Tbr. 9.1. Tarife) u iznosu od 50,00 EUR,

- trošak zastupanja po odvjetniku na ročištu održanom 31. ožujka 2026. (Tbr. 9.1. Tarife) u iznosu od 50,00 EUR,

- trošak pristupa na ročište na kojem se objavljuje presuda (Tbr. 9.3. Tarife) u iznosu od 25,00 EUR,

- trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 EUR,

- trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 6,64 EUR, odnosno ukupno mu je priznat trošak parničnog postupka u iznosu od 308,19 EUR slijedom čega je odlučeno kao u točki III. izreke ove presude.

41. Odluku o zateznoj kamati na dosuđeni iznos parničnog troška sud je donio na temelju odredbe članka 151. stavak 3. ZPP-a, dok je visinu stope zatezne kamate odredio u skladu sa odredbom članka 29. stavak 2. ZOO-a.

42. Tužiteljev zahtjev odbijen je u odnosu na neosnovano prekomjerno zatraženi trošak u odnosu na sve zatražene i priznate radnje s obzirom na utvrđenu vrijednost predmeta spora prema kojoj tužitelju nagrada u punom iznosu pripada u iznosu od 25 bodova. Slijedom navedenoga, tužiteljev zahtjev za naknadom troškova ovog parničnog postupka odbijen je kao neosnovan za ukupni iznos od 825,00 EUR slijedom čega je odlučeno kao u točki IV. izreke ove presude.

U Zagrebu 24. travnja 2026.

SUDAC

Iva Karin Šipek

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku 15 (petnaest) dana od dana kada se smatra da joj je dostava presude obavljena, odnosno od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje) odnosno u roku osam dana od dana dostave presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje). Žalba se podnosi putem ovog suda.