REPUBLIKA HRVATSKA

Poslovni broj: P-2879/2023-15

OPĆINSKI SUD U ZADRU

Ulica Plemića Borelli 9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zadru, po sutkinji Maji Nevešćanin kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja FN, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupaju punomoćnici Karlo Surić i Ivona Stazić Malbaša, odvjetnici u OD Surić&Partneri d.o.o., protiv tuženika ad.1. ŽN, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], 51500 Krk, ad.2. TN, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], 51500 Krk, oboje zastupani po punomoćniku Hrvoje Demo, odvjetniku iz Krka, radi ispravka, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 17. ožujka 2026., u nazočnosti tužitelja osobno i punomoćnika te tuženih osobno uz punomoćnika, po objavi presude 24. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se Općinskom sudu u Zadru, Zemljišnoknjižni odjel Zadar, uspostava ranijeg zemljišnoknjižnog stanja na ime tuženika ad. 2., na način da se briše pravo suvlasništva u korist tužene ad. 1., za 10/100 dijela, na nekretnini oznake kat. čest. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], u naravi šuma ukupne površine 13050 m2, upisanoj u zk. ul. [broj ZK uloška], uz istovremeni upis uknjižbe prava vlasništva na navedenoj nekretnini, u korist i na ime tužitelja, FN, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], za 10/100 dijela, koji je upis tužitelj ovlašten zatražiti i ishoditi po pravomoćnosti ove presude, što su tuženici dužni trpjeti, sve u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženicima naknaditi tužitelju parnični trošak zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku počevši od dana donošenja ove presude pa do isplate, sve po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi navodi da je stvarni vlasnik i posjednik nekretnine oznake kat. čest. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], u naravi šuma ukupne površine 13050 m2, upisanoj u zk. ul. [broj ZK uloška], za sveukupno 40/100 dijela, te da trenutno zemljišnoknjižno stanje ne odgovara stvarnom stanju. Tužitelj da je već upisan u zemljišnim knjigama za 30/100 dijela, dok je preostalih 10/100 dijela stekao Ugovorom o kupoprodaji nekretnine, od svoga brata MN, također upisanog zk. vlasnika na predmetnoj nekretnini, za koji je suvlasnički dio nekretnine platio i porez. Nakon sklapanja Ugovora o kupoprodaji nekretnine, i nakon što je nekretnina koja je bila predmet tog ugovora bila predana tužitelju u posjed, TN, ovdje tuženik ad. 2., da je otuđio svojoj supruzi ŽN, ovdje tuženoj ad. 1., istu tu nekretninu Ugovorom o dosmrtnom uzdržavanju od 15.11.2021. godine temeljem kojeg ugovora je tužena ad. 1. upisala svoje pravo vlasništva.

1.1. Ovom tužbom tužitelj na temelju odredbe čl. 125. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima zahtijeva brisanje prava vlasništva tužene ad. 1. i uspostavu ranijeg zemljišnoknjižnog stanja, s obzirom na to da su ispunjene sve pretpostavke za primjenu te odredbe. Naime, kupoprodajnim ugovorom je TN otuđio predmetnu nekretninu i predao je u samostalan posjed tužitelju. Nadalje, kod sklapanja Ugovora o dosmrtnom uzdržavanju, tužena sasvim sigurno nije bila u dobroj vjeri jer je znala da je predmetna nekretnina već valjano otuđena i predana u samostalni posjed tužitelju. Obzirom da su tuženici bračni drugovi, istoj nije moglo ostati nepoznato da je predmetna nekretnina ranije otuđena. Predlažu donijeti presudu kojom se usvaja tužbeni zahtjev tužitelja.

2.U odgovoru na tužbu tuženi osporavaju tužbu i tužbeni zahtjev, te ističu prigovor zastare pokretanja brisovne tužbe u skladu s odredbom članka 150. Zakona o zemljišnim knjigama (“Narodne novine”, broj 63/19 i 128/22). S obzirom da je predmetni Ugovor o kupoprodaji nekretnine između 2. tuženog TN i tužitelja EN sklopljen još 11. lipnja 2010. godine (vidljivo iz Poreznog rješenja koje je dostavljeno uz tužbu), a prijenos sa 2. tuženog TN na 1. tuženu ŽN, temeljem Ugovora o darovanju nekretnina od 2. veljače 2015. godine, je u zemljišnim knjigama Zemljišnoknjižnog odjela Zadar Općinskog suda u Zadru proveden Rješenjem, poslovni broj: Z-1625/2015 od 5. veljače 2015. godine, odnosno uknjižba je provedena prije više od 8 godina, brisovnoj se tužbi ne može udovoljiti iz razloga što je ista u zastari, slijedom čega predlaže da sud tužitelja odbije s tužbom i tužbenim zahtjevom u cijelosti, uz naknadu parničnog troška tuženicima. Tuženici osporavaju tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti. Ističu kako je točno da je tužitelj u zemljišnim knjigama upisan kao vlasnik 30/100 dijela cijele (1/1 dijela) predmetne nekretnine opisane kao k. č. br. [katastarska čestica], šuma površine 13050 m², upisana u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], u katastarskom operatu je predmetna nekretnina označena kao k. č. br. [katastarska čestica], ukupne površine 13050 m² od čega šuma površine 4050 m², oranica površine 8721 m² i put površine 279 m², upisana u Posjedovni list broj 2190, k. o. [katastarska općina]. Također, tuženici ne osporavaju da je tužitelj dana 11. lipnja 2010. godine od 2. tuženog JN kupio 10/100 dijela cijele (1/1 dijela) predmetne nekretnine opisane kao k. č. br. [katastarska čestica], šuma površine 13050 m², upisana u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina]. No, tuženici ukazuju kako su suvlasnici predmetne nekretnine izvršili diobu predmetne nekretnine u naravi, kako svaki suvlasnik predmetne nekretnine ima u posjedu točno određeni dio predmetne nekretnine, pa tako i tužitelj (dijelovi označeni zelenom bojom) i 1. tužena ŽN (dio označen plavom bojom), i to tužitelj ima 30/100 dijela predmetne nekretnine na kojem je upisan u zemljišnim knjigama koji predstavlja točno određeni dio predmetne nekretnine, te kupljenih 10/100 dijela predmetne nekretnine koji također predstavlja točno određeni dio predmetne nekretnine u čiji posjed ga je prodavatelj, ovdje 2. tuženik TN, prilikom sklapanja Ugovora o kupoprodaji nekretnine od dana 11. lipnja 2010. godine, i uveo (označeno plavom šrafurom), sve kako je to prikazano na e-Izvod iz Geoportal.dgu.hr . Dakle, tuženici ne osporavaju da je tužitelj vlasnik točno određenog dijela predmetne nekretnine, ali ističu kako ne postoji suvlasništvo predmetne nekretnine, stoga smatraju da je tužbeni zahtjev pogrešno postavljen.

2.1. Tuženi ističu i nedostatak aktivne legitimacije tužitelja, u skladu sa člankom 150. stavkom 1. Zakona o zemljišnim knjigama. Dakle, aktivno legitimiran u ovoj parnici može biti isključivo nositelj knjižnog prava, dakle, onaj koji je bio upisan u zemljišne knjige neposredno prije napadane promjene u zemljišnim knjigama. Stoga, u ovoj parnici tužitelj, kao izvanknjižni nositelj stvarnog prava, nije aktivno legitimiran. Također, još se jednom ukazuje da je predmetni Ugovor o kupoprodaji nekretnine između 2. tuženog TN i tužitelja EN sklopljen još 11. lipnja 2010. godine, a prijenos sa 2. tuženog TN na 1. tuženu ŽN, temeljem Ugovora o darovanju nekretnina od 2. veljače 2015. godine, je u zemljišnim knjigama Zemljišnoknjižnog odjela Zadar Općinskog suda u Zadru proveden Rješenjem, poslovni broj: Z-1625/2015 od 5. veljače 2015. godine, odnosno uknjižba je provedena 5 godina od nakon dana sklapanja predmetnog Ugovora u kojem roku je tužitelj mogao podnijeti prijedlog za uknjižbu, a nije, iz čega ne stoji navod tužitelja da postoji očita namjera i izbjegavanje obveze prema tužitelju, ali i nesavjesnost tuženika. Dakle, ponovno se ističe kako je predmetna uknjižba provedena prije više od 8 godina (tužba podnesena 7. prosinca 2023. godine), stoga se brisovnoj tužbi ne može udovoljiti iz razloga što je istekao prekluzivni rok od 3 godine . Tuženici još jednom ukazuju kako su suvlasnici predmetne nekretnine opisane kao čest. br. 1835/2, šuma površine 13050 m², upisana u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina]. izvršili diobu predmetne nekretnine u naravi. S tim u svezi, tužitelj više nije suvlasnik predmetne nekretnine, već vlasnik točno određenog dijela predmetne nekretnine. Stoga tuženici smatraju da je tužbeni zahtjev pogrešno postavljen. Slijedom navedenog, tuženici predlažu naslovnom sudu da, nakon provedenog dokaznog postupka, iz razloga nedostatka aktivne legitimacije, ali i isteka prekluzivnog roka, odbije tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, uz nalog tužitelju da tuženicima naknadi parnične troškove.

3. U odnosu na navode iz odgovora na tužbu tuženik tužitelj je naveo da je prigovor zastare. Tuženici navode da je tužena ad. 1. ŽN stekla predmetnu nekretninu temeljem Ugovora o darovanju nekretnina od 2. veljače 2015., odnosno temeljem prijedloga za uknjižbu zaprimljenog pod brojem Z-1625/2015, pa da je zato nastupila zastara temeljem čl. 150. Zakona o zemljišnim knjigama. Prvenstveno se ističe da rok iz čl. 150. Zakona o zemljišnim knjigama nije zastarni, nego prekluzivni rok. Nadalje, tužitelj ukazuje tuženicima da iz povijesnog zk. izvatka jasno proizlazi da je tužena ad.

1., nakon provedbe i uknjižbe prava vlasništva na njeno ime 2015., ponovno darovala istu nekretninu tuženom ad. 2. RN, temeljem Ugovora o darovanju od 4. studenog 2021., a koji je proveden u zemljišnim knjigama pod brojem Z-30874/2021. Nakon stjecanja nekretnine u korist tuženog ad. 2., isti prenosi vlasništvo na tuženu ad. 1. temeljem Ugovora o dosmrtnom uzdržavanju od 15. studenog 2021., temeljem kojeg je ista uknjižena u zemljišnim knjigama dana 16.11.2021. pod brojem Z- 32332/2021. Tužba u predmetu pod gore navedenim poslovnim brojem podnesena je 7. prosinca 2023., dakle unutar prekluzivnog roka od tri godine, a koji je propisan gore navedenom odredbom Zakona o zemljišnim knjigama, slijedom čega je prigovor tuženika neosnovan. To da su tuženici međusobno prenosili vlasništvo nekretnine s jednog na drugog temeljem raznih pravnih osnova ne mijenja činjenicu da je tuženoj ad. 1. prestalo vlasništvo onda kada je nekretninu darovala tuženom ad. 2., odnosno dana 4.11.2021., kao i da je istu (ponovno) stekla u vlasništvo tek 16.11.2021., otkada počinje teći prekluzivni rok od tri godine. Štoviše, upravo navedene pravne radnje, odnosno prijenos vlasništva s muža na ženu pa s žene na muža, pa ponovno s muža na ženu ukazuju na očitu namjeru i izbjegavanje obveze prema tužitelju, ali i nesavjesnost tuženika prilikom traženja upisa uknjižbe prava vlasništva u zemljišne knjige. Tuženici u točki IV. svog podneska navode da ne osporavaju da je tuženik ad.

2. otuđio temeljem Ugovora o kupoprodaji nekretnine idealni dio od 10/100 dijela predmetne nekretnine svom bratu, ovdje tužitelju.Nadalje, priznaju i da je tužitelj ušao u samostalni posjed kupljenih 10/100 dijela, onda kada navode koji realni dio bi pripao tužitelju pa konstatiraju da je posjed tužitelja označen zelenom bojom (30/100 dijela + kupljenih 10/100 dijela). Slijedom navedenog, tuženici su priznali odlučne činjen ice propisane čl. 125. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, dakle da je 1) TN otuđio nekretninu LN; kao i da je 2) TN predao nekretninu LN u samostalni posjed.

3.1.Tužbeni zahtjev je ispravno postavljen iz razloga što tužitelj ovom tužbom namjerava dokazati da je stekao idealni dio suvlasništva temeljem pravnog posla, nakon čijeg je sklapanja došlo do višestrukog otuđenja predmetnog idealnog dijela u korist tužene ad. 1. Tužitelj ovim putem želi istaknuti kako on nije upisan u zemljišnim knjigama kao vlasnik za ukupno 40/100 dijela, a koji idealni dio mu pripada, niti je bio u prilici taj upis zatražiti temeljem isprava kojih posjeduje te upravo ovom tužbom tek treba osigurati pretpostavku da zatraži upis prava vlasništva za (još) 10/100 dijela nekretnine, nakon čega bi stekao preduvjet za daljnje rješavanje suvlasničkih odnosa s preostalim suvlasnicima, odnosno eventualnu diobu. Stoga, tužitelj nije ni mogao tužbom za utvrđenje prava vlasništva zatražiti realni dio predmetne nekretnine, kako to pogrešno tumače tuženici. Suprotno navodima tuženika, tužbeni zahtjev odnosno izreka presude može sadržavati i samo iznos idealnog suvlasničkog dijela, neovisno o tome posjeduje li tužitelj samo jedan, točno određeni i od strane svjedoka i vještaka opisani dio, o čemu govori i sudska praksa, i to presuda Županijskog suda u Zagrebu od 23.10.2018., poslovni broj: Gž-5334/18, kojom presudom je označen suvlasnički udio idealnog dijela te se navodi na stranici 3.: ”Konkretno, suvlasnik može steći pravo vlasništva na suvlasničkom dijelu nekretnine pri čemu takav suvlasnički dio nekretnine predstavlja određeni konkretni dio katastarske čestice – pokazan od strane stjecatelja, utvrđen i opisan od strane vještaka mjernika na nalazu istog vještaka, a sve na način da tužbeni zahtjev odnosno izreka presude sadrži samo iznos idealnog suvlasničkog dijela.” Štoviše, Županijski sud u Velikoj Gorici u predmetu pod poslovnim brojem Gž- 1130/2022, u kojem je predmetu pravna osnova također višestruko otuđenje, između ostalog zaključuje i da nije potrebno provoditi očevid na licu mjesta uz vještačenje po vještaku mjerničke struke kako bi se utvrdilo kojih to točno 3/21 dijela nekretnine tužitelj ima u samostalnom posjedu obzirom da se tužbeni zahtjev u navedenom predmetu temeljio na pravnom poslu kojim je tužitelj stekao idealni dio suvlasništva sporne nekretnine, a ne na dosjelosti na točno određenom dijelu konkretne nekretnine (str. 3.). Dakle, materijalno pravo koje se u konkretnom slučaju ima primijeniti je odredba čl. 125. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, a koja odredba ujedno određuje i koje su odlučne činjenice koje se u postupku imaju utvrditi. Okolnost je li predmet spora idealni dio, realni dio ili cijela čestica nije od utjecaja za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva koji je postavljen ovako kako jest. Štoviše, svaki drugi pravni put zaštite prava tužitelja bio bi pogrešan, imajući u vidu nesporno višestruko otuđenje tuženika ad. 2., a kako to utvrđuje i Županijski sud u Varaždinu, u presudi poslovni broj: Gž-452/2018-2 od 20. svibnja 2020., kada ističe da: ''Tužbeni zahtjev kod višestrukog otuđenja iste nekretnine koja je upisana u zemljišnu knjigu mora glasiti na brisanje prava vlasništva tuženika iz zemljišne knjige i uknjižbu prava vlasništva na toj nekretnini u korist tužitelja. Naposlijetku, ukoliko tuženici uistinu, u smislu točke III. ovog podneska, ne osporavaju tužbenu osnovu, odnosno činjenično stanje, s obzirom da tako proizlazi iz njihovog odgovora na tužbu te ukoliko smatraju da je riječ o isključivo pravnom pitanju o kojem ima odlučiti sud, odnosno o pitanju odabrane pravne zaštite tužitelja, pozivaju se o tome nedvosmisleno izjasniti kako bi se spriječili nepotrebni troškovi i ubrzao postupak. U odnosu na prigovor aktivne legitimacije od strane tuženika navodi se kako je naveden prigovor neosnovan obzirom da i osoba i koja nije bila uknjižena kao vlasnik predmetnog dijela na kojem je svoje vlasništvo upisala tuženica ŽN ima pravo tražiti brisanje upisa prava vlasništva i uspostavu zemljišno knjižnog stanja. Naime sama činjenica da tužitelj nije bio uknjižen na dijelu predmetne nekretnine na kojem je svoje vlasništvo upisala tuženica ŽN ne znači da tužitelju knjižna prava nisu mogla biti povrijeđena. U vidu navedenog ovim putem se prilaže i praksa Vrhovnog suda RH od dana 24. siječnja 2024. godine posl. broj Rev 779/2023.

4.Sud je tijekom dokaznog postupka izvršio uvid u slijedeće isprave i to: Porezno Rješenje (l.s. 3), Ugovor o kupoprodaji (l.s. 4), zk. izvadak (l.s. 7), povijesni zk. izvadak (l.s. 8), Rješenje Z- 1625/15 od 5. veljače 2015. godine (l.s. 20), Posjedovni list broj 2190, k. o. [katastarska općina] (l.s. 23), Izvod iz katastarskog plana za predmetnu nekretninu (l.s. 24), e-Izvod iz Geoportal.dgu.hr za predmetnu nekretninu (l.s. 25), sudska praksa (l.s. 30-39), te saslušao stranke u postupku. (l.s. 63-65). Sud nije provodio daljnje dokaze predložene od strane stranaka budući je činjenično stanje dovoljno raspravljeno za donošenjem odluke u ovoj pravnoj stvari.

5.Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za uspostavom ranijeg zk. stanja na ime tuženika TN, i to na način da se briše pravo suvlasništva u korist tužene ŽN za 10/100 dijela na predmetnoj nekretnini čest. 1835/2 k. o. [katastarska općina] radi višestrukog otuđenja od strane tuženog TN i uz istovremeni upis uknjižbe prava vlasništva u korist i na ime tužitelja.

7. Temeljem odredbe čl. 125. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 103/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 3/09, 153/09, 143/12 i 152/14 - dalje ZVDSP) kojom odredbom je propisano da kada je više osoba sklopilo s otuđivateljem pravne poslove radi stjecanja vlasništva iste nekretnine, vlasništvo će steći ona koja je u dobroj vjeri prva zatražila upis u zemljišnu knjigu ako su ispunjene i sve ostale pretpostavke za stjecanje vlasništva, dok je st. 2. navedenog članka propisano da brisanje upisa vlasništva osobe iz stavka 1. toga članka i uknjižbu u svoju korist može zahtijevati osoba kojoj je otuđivatelj otuđio nekretninu i predao joj u samostalni posjed, ako dokaže da stjecateljica nije postupila u dobroj vjeri, jer je u trenutku kada je sklopila pravni posao s otuđivateljem znala da je nekretnina drugomu već valjano otuđena i predana u samostalni posjed, a st. 3. navedenog članka propisano je da se zahtjev za brisanje može postaviti u roku od 3 godine od upisa čije se brisanje zahtijeva.

8. Tužbeni zahtjev kod višestrukog otuđenja nekretnine mora glasiti na brisanje prava vlasništva stjecatelja (tuženika) i uknjižbe prava vlasništva u korist tužitelja, a kakav tužbeni zahtjev u konkretnom je tužitelj i postavio ovom tužbom. U pravu je tužitelj koji navodi da okolnost je li predmet spora idealni dio, realni dio ili cijela čestica nije od utjecaja za ocjenu osnovanosti ovakvo postavljenog tužbenog zahtjeva.

9. Nakon provedenog postupka sud utvrđuje:

-da je tužitelj od svog brata tuženika ad. 2 kupio temeljem Ugovora o kupoprodaji od 11. lipnja 2010 godine 10/1000 dijela čest. br. 1835/2 k.o. Posedarje

- da je tužitelj temeljem takovog ugovora platio porez na promet nekretnina od 5 %

- da tužitelj temeljem istog Ugovora nije prenio vlasništvo na svoje ime i upisao se (su)vlasnikom u zemljišnim knjigama, što nije sporno među strankama,

- da su na predmetnoj nekretnini između ostalih trenutno upisani tužitelj za 30/100 dijela i tužena ad.1 za 42/100 dijela, i tuženi ad. 2 za 4/100 dijela (l.s. 7),

-iz povijesnog zk. izvatka (l.s. 8) da je tuženi ad. 2 TN, (nakon zaključene i realizirane prodaje iz 2010 g) svojoj supruzi tuženoj ad. 1 temeljem Ugovora o darovanju od 02. veljače 2015 godine darovao svoj suvlasnički dio, te da je tužena ad.

1. nakon provedbe i uknjižbe prava vlasništva na svoje njeno ime 2015., ponovno darovala istu nekretninu tuženom ad. 2. RN, temeljem Ugovora o darovanju od 4. studenog 2021., a koji je proveden u zemljišnim knjigama pod brojem Z-30874/2021, te da je nakon stjecanja nekretnine u korist tuženog ad. 2., isti pren io vlasništvo na tuženu ad. 1. temeljem Ugovora o dosmrtnom uzdržavanju od 15. studenog 2021., temeljem kojeg je ista uknjižena u zemljišnim knjigama dana 16.11.2021. pod brojem Z-32332/2021

10. Iz iskaza saslušanog tužitelja proizlazi da je 2010. godine kupio od brata RN suvlasnički dio nekretnine, te je iste godine stupio u posjed tog dijela nekretnine i na istom dijelu zasadio masline koje su i danas na terenu. Iskazuje da je nakon kupnje brat dio nekretnine prebacio na svoju suprugu i on da želi ovom tužbom da se briše njeno pravo sa tog dijela nekretnine. Tužitelj, a nakon što mu je predočen ortofoto (l.s. 25), pokazuje i označava plavom kemijskom dio nekretnine na kojem je zasadio masline.

10.1. Tuženi ad.2) priznaje da je bratu 2010. godine prodao 1/10, odnosno 1305 kvadrata realnog dijela parcele i to sjeverno, a supruzi da je temeljem ugovora o darovanju darovao 2015. godine njegov dio i to 42% nekretnine odnosno istočni dio parcele, a ne dio koji je tužitelju prodao 2010. godine. Nije istina da je na toj nekretnini zasadio masline 2011. godine jer je u to vrijeme njegov sin bio nepokretan i on da ga je njegovao i nije se mogao brinuti o maslinama, a niti ih saditi. Svojoj supruzi da je darovao sve nekretnine koje su bile u njegovom vlasništvu u Dalmaciji, budući je ista na svoje ime otvorila OPG. Na upit pun. tužitelja koji ste suvlasnički dio imali na predmetnoj nekretnini, isti odgovara da je imao 42% i to nakon diobe sa tužiteljem i još dva brata i taj postotak da je darovao svojoj supruzi, a tko je kriv tužitelju što se po kupoprodajnom ugovoru nije upisao u zemljišne knjige. Na upit pun. tužitelja je li vam možda supruga vratila suvlasnički dio na predmetnoj nekretnini nakon darovanja, isti navodi kako je njegova supruga njemu vratila nekretninu i to temeljem darovanja, a onda je on ponovno ugovorom o dosmrtnom uzdržavanju nekretninu prebacio na svoju suprugu. Na upit pun. tužitelja da li je vaš brat ovdje tužitelj stupio u posjed nekretnine nakon kupoprodaje, isti odgovara da su i on i supruga bili upoznati da je tužitelj stupio u posjed prodanih nekretnina. Isti pokazuje (l.s. 25) koji je točno dio prodao bratu crvenim markerom i označava taj dio nekretnine.

10.2. Tužena ad.1) u cijelosti se pridružuje navodima tuženika ad.2) te nema potrebe objašnjavati pravni slijed, a koji je njen suprug već iskazao i za koju dokumentacija postoji u spisu. Na upit. pun. tužitelja zašto ste primili darovanje nekretnine za koju ste znali da je već prodana, ista odgovara da je primila darovanje svog supruga u cijelosti na sve što je bio upisan.

11.Slijedom svega navedenog, sud zaključuje kako se tužbeni zahtjev temelji na činjeničnim navodima da se radilo o višestruko ugovorenom otuđenju u smislu odredbe čl. 125. st. 1. ZVDSP.

12. U smislu navedene odredbe, prvostupanjski sud zaključuje, suprotno navodima tuženika, kako je tužitelj od prodavatelja svog brata kupio suvlasnički udio od 10/100 dijela predmetne nekretnine, koji je tužitelju i predan u samostalni posjed na kojem dijelu nekretnine je zasadio masline o kojima se i danas brine. Odlučnu činjenicu predaje u posjed ovaj sud je utvrdio i na temelju iskaza stranaka, te stoga činjenica izvršavanja samog posjeda tijekom spornog vremena od strane tužitelja nije pravno odlučna.

13. Ocjenjujući pitanje dobre vjere od strane oba tuženika u ovome postupku , sud smatra da 1. i 2. tuženici nisu postupili u dobroj vjeri, odnosno da su tuženik ad. 2. prilikom sklapanja pravnog posla sa tuženom ad. 1 (2015), pa kasnije i obratno (2021) opet darovanjem a kasnije i pravnim poslom Ugovorom o dosmrtnom uzdržavanju (2021) znali, a što su iskazali u svom iskazu, da je nekretnina tužitelju već valjano otuđena i predana mu u posjed. Neosnovan je i tuženi s ničim nije dokazao ovom sudu tijekom postupka, da je samo svoj suvlasnički dio koji je u njegovom vlasništvu pravnim poslom prenio na svoju suprugu, a kasnijim raspolaganjem i ona na njega, budući je i između ostalog i iskazao za tužitelja "tko je kriv tužitelju što se po kupoprodajnom ugovoru nije upisao u zemljišne knjige" slijedom čega je i sam priznao da je raspolagao pravnim poslom u korist supruge i sa onim dijelom nekretnine (10/100 dijela) koji je bio već otuđen 2010 godine ovdje bratu tužitelju, pa se stoga u ovome postupku ne može pozivati na svoje "neznanje" i činjenicu da je "brat kriv što se po kupoprodajnom ugovoru nije upisao u zemljišne knjige".

14. U odnosu na prigovor tuženika da je tužitelj prekludiran u podnošenju ove tužbe, a koji je po stavu ovog suda ujedno i aktivno legitimiran za podnošenje iste, za navesti je da nakon stjecanja nekretnine u korist tuženog ad. 2., isti ponovno prenosi vlasništvo na tuženu ad. 1. temeljem Ugovora o dosmrtnom uzdržavanju od 15. studenog 2021., temeljem kojeg se ista knjiži u zemljišnim knjigama dana 16.11.2021. pod brojem Z- 32332/2021 (l.s. 10), a kako je tužba podnesena 7. prosinca 2023., dakle unutar prekluzivnog roka od tri godine, a koji je propisan gore navedenom odredbom Zakona o zemljišnim knjigama, odbija se kao neosnovan prigovor tuženika.

15. Slijedom svega naprijed navedenog, na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, i na temelju rezultata cjelokupnog dokaznog postupka, sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Nar. Nov. broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22,114/22–dalje ZPP), ovaj Sud drži osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja a sve kako je gore i obrazloženo, i odučeno pod točkom I. Izreke presude.

16. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a a odnosi se na zastupanje tužitelja po punomoćniku iz redova odvjetnika prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Nar. nov. br: 138/23, 107/25), pa je tako tužitelju trebalo priznati trošak za sastav tužbe od 19.06.2023., ročište od 09.09.2025, od 10. 10.2025. i od 17.03.2026. svako u iznosu od 100 bodova, te ročišta na kojim se nije raspravljalo od 12. siječnja 2026. i 10. veljače 2026. svaki u iznosu od 50 bodova, te podnesak od 21. veljače 2024. u iznosu od 100 bodova, s tim da svaki 1 bod iznosi 2,00 Eura, sve uvećano za iznos 25 % PDV te pristojba na tužbu u iznosu od 26,55 Eur, pristojba na presudu od 53,09 Eura, što sveukupno iznosi 2.909,75 Eura.

Zadar, 24. travnja 2026.

Sutkinja:

Maja Nevešćanin

UPUTA O PRAVU NA ŽALBU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste, putem ovog suda nadležnom županijskom sudu kojemu će se dodijeliti u rad elektroničkom nasumičnom dodjelom s primjenom odgovarajućeg algoritma, sukladno odredbama Sudskog poslovnika, pisano u tri primjerka za sud i protivnu stranku.

DNA:

Tužitelju po punomoćniku

Tuženima po punomoćniku