REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Trg pobjede 13

35000 SLAVONSKI BROD

Poslovni broj: P-465/2025-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu, po sucu ovog suda Jadranki Babić-Milberg, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja CT, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po Marini Konrad, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Rački i kolege j.t.d. Zagreb, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d. Zagreb, OIB 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, zastupana po Zlatku Knezović, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Knezović & partneri j.t.d. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave dana 31. ožujka 2026., u nazočnosti tužitelja osobno i punomoćnika Marine Konrad, odvjetnice i u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, 24. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i nepoštena odredba članka 7. st. 1. Ugovora o kreditu bez depozita sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, broj: 5140030250-26000070776/2007 od 13. rujna 2007. godine sklopljenog između tuženika ADDIKO BANK d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kao kreditora i tužitelja CT, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kao korisnika kredita, potvrđenog kod Javnog bilježnika Miroslava Bračuna iz Slavonskog Broda 17. rujna 2007. pod brojem OV-30101/2007, koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50 % (slovima: jedanzarezpedesetposto) jednokratno, unaprijed.“

II. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, isplatiti tužitelju CT, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], iznos od 699,84 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 29. rujna 2007. po kamatnoj stopi koja je do 31.12.2007. propisana člankom 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenim na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a počev od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, isplatiti tužitelju CT, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], troškove parničnog postupka u iznosu od 682,79 eura sa zateznim kamatama počev od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s prednikom tuženika, Slavonska banka d.d. Osijek 13. rujna 2007. sklopio Ugovor o kreditu bez depozita sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, broj: 5140030250 - 26000070776/2007., koji je potvrđen kod Javnog bilježnika Miroslava Bračuna iz [adresa] dana 17. rujna 2007. pod brojem OV-30101/2007, a prema kojem je prednik tuženika kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 80.000,00 CHF, prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita.

1.1. Ističe kako se radi o tipskom ugovoru o kreditu, u kojem je u članku 7. st. 1. ugovoreno da je tužitelj u obvezi isplatiti tuženiku jednokratnu naknadu od 1,50 % iznosa kredita, koja je tužitelju naplaćena jednokratno prilikom isplate kredita. Ugovornu odredbu iz članka 7. smatra nepoštenom i ništetnom.

1.2. Poziva se na presude Suda EU, koje su obvezujuće za sudove u Republici Hrvatskoj te pozitivne hrvatske propise i to na presude u predmetima C-84/19 i C- 244/19 u kojima je odlučeno kako i pod kojim okolnostima je nacionalni sud dužan utvrditi da li je odredba koja sadrži troškove obrade kredita ništetna. Vezano uz problematike naplate naknada za obradu kredita utvrđeno je da čl. 2., čl. 4. st. 2 i čl. 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se kao ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom „glavni predmet ugovora“ trebaju shvatiti one koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takvog određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Smatra da nije sporno kako ugovorna odredba o naknadi za odobrenje kredita ne spada pod „ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene“ te se na istu ne odnosi isključenje testa nepoštenosti. Test nepoštenosti preuzet je iz čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ i u vrijeme sklapanja spornog ugovora bio je sadržan u čl. 96. st. 1. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 79/07). Činjenica da je visina naknade za odobrenje kredita bila propisana ugovorom o kreditu nije dokaz da su stranke o toj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovarale.

1.3. Navodi da tuženik nije tužitelju iskazao koji su to točno troškovi u vezi postupka odobravanja kredita pa da bi iste tužitelj morao nadoknaditi niti mu je objašnjena struktura tih troškova i zašto je iznos te naknade u izravnoj korelaciji s iznosom kredita koji se traži. Nadalje, u ugovoru o kreditu nije navedeno po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada (kupovni, srednji ili prodajni) niti je precizirano da li se obračunava tečaj na dan sklapanja ugovora, na dan isplate kredita, ili na neki treć i dan.

1.4. Dodatno se poziva ina odredbu čl. 96. st. 1. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača /07.

1.5. Slijedom navedenog, a budući da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru o kreditu, unaprijed formuliranom od strane tuženika na koji tužitelj nije imao utjecaja, o predmetnoj naknadi se nije pojedinačno pregovaralo te kako se o odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da bi se ista smatrala nepoštenom treba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovati neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača. Poziva se i na odredbu čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača kojom je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

1.6. Navodi da je tužitelju zaračunata naknada za kredit u visini 1,50 % iznosa kredita što je iznosilo 1.200,00 CHF te da je naplaćena dana 28. rujna 2007. u kunskoj protuvrijednosti od 5.272,94 kn; a što preračunavanjem u valutu euro iznosi 699,84 eura. Isto predstavlja visinu tužbenog zahtjeva, a koji iznos je tuženik, prilikom isplate kredita, tužitelju neosnovano uskratio od glavnice kredita te ga je tuženik, kao nepošten stjecatelj, obvezan vratiti tužitelju sa zakonskom zateznom kamatom, od dana stjecanja.

1.7. Predlaže da se u ovom postupku utvrdi ništetnost ugovorne odredbe o ulaznoj naknadi i tuženik obaveže na plaćanje stečenog brz osnova kao i parničnog troška, skupa sa zakonskim zateznim kamatama.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe da su tužba i tužbeni zahtjev neosnovani u cijelosti.

2.1. Ne osporava da je po predmetnom Ugovoru o kreditu naplaćena naknada za obradu kredita 28.9.2007. u iznosu od 5.272,94 HRK.

2.2. Ističe prigovor zastare.

2.3. Navodi da uvažavajući činjenice da je ugovorom o kreditu dobio na raspolaganje 80.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, a tužbenim zahtjev traži isplatu u iznosu od 699,84 EUR, da je u slučaju ništetnosti spornih odredbi, što tuženik osporava, riječ o zabrani manjeg značaja u smislu člana 326., stavka 2. Zakona o obveznim odnosima .

2.4. Tuženik ističe i da tužitelju osporava status potrošača.

2.5. U odnosu na članak 7. Ugovora o kreditu (troškovi obrade kredita) , smatra da je jasno navedeno kako se prije isplate kredita korisniku kreda jednokratno odbijaju troškovi u iznosu od 1,5% jednokratno, unaprijed, tako da je činidba na koju se tužitelj obvezao u potpunosti određena. Poziva se na članak 1022., stavak 2. ZOO-a 05 kojim je propisano: Ugovorom o kreditu utvrđuje se iznos te uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita. Troškovi obrade kredite jesu uvjeti davanja kredita, što je naknadno i potvrđeno u članku 2., stavku 1., točki 7. Zakona o potrošačkom kreditiranju, što sve govori u prilog tomu da je tuženik imao pravo naplatiti tužitelju i druge naknade, što uključuje i troškove obrade kredita.

2.6. Navodi da je banka dužna na pogodnom mjestu u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim informacije o uvjetima pružanja usluga potrošačima, što je tuženik i učinio, a trošak obrade kredita je naplaćen kroz efektivnu kamatnu stopu (EKS). Ističe kako je ulazna naknada, prema stavu Hrvatske narodne banke dio efektivne kamatne stope koja predstavlja cijenu u smislu članka 84. ZZP -a te se posljedično prema istom ne provode testovi transparentnosti i poštenosti.

2.7. Tuženik posebno ističe da se predmetna naknada izrijekom navodi u članku 3. Pravilnika o naknadama na potrošačke kredite i to kao naknada za obradu kreditnog zahtjeva, naknada za vođenje kredita, naknade za promjene po kreditu, naknade za prijevremenu otplatu kredita, naknade za otkaz ugovora o kreditu, naknade za izdavanje obavijesti i potvrda na zahtjev klijenta ili zbog okolnosti na koje vjerovnik nije mogao utjecati, naknada/premija za osiguranje potraživanja.

2.8. U odnosu na tužiteljeve tvrdnje o navodnoj nepoštenosti i posljedično ništetnosti sporne ugovorne odredbe, tuženik ističe da je članak 7. Ugovora o kreditu jasna, lako uočljiva i razumljiva odredba. Jasna jer je navedeno da se prije isplate kredita od iznosa kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade. Lako uočljiva jer je navedena u članku 7. istim fontom i veličinom slova kao što su ispisane ostale odredbe Ugovora o kreditu te da je tako sročena odredba razumljiva. Time je ostvaren zahtjev transparentnosti iz članka 84. Zakona o zaštiti potrošača.

2.9. U pogledu jasnosti i uočljivosti tuženik nadodaje kako su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali prilikom sklapanja ugovora, te su tužitelju odnosno klijentu stavljeni na uvid svi podaci i uvjeti kreditiranja te je tuženica postupala sukladno prisilnim propisima i pod nadzorom Hrvatske narodne banke.

2.10. Tuženik ukazuje kako je Ugovor solemniziran sukladno članku 3. Zakona o javnom bilježništvu, stoga je tužitelj potpisivanjem Ugovora iskazao svoju volju za sklapanjem Ugovora pod predočenim uvjetima.

2.11. Ističe da bi stav da trgovci moraju potrošače obavještavati o svim svojim troškovima i mehanizmima kako su ih utvrdili, doveo do nesagledivih ekonomskih posljedica.

2.12. Smatra da je tuženik jasno i transparentno prikazao trošak svoje usluge koji nije obuhvaćen ugovorenom kamatnom stopom koja predstavlja prihod od plasmana i ne obuhvaća troškove poslovanja, koji se mogu samostalno ugovoriti, kako je to učinjeno u članku 6. Ugovora o kreditu. Navodi da je naknada za obradu troškova kredita standard je bankarskog poslovanja u svim državama svijeta s razvijenim tržišnim gospodarstvom i da je bankarski sektor jedan od reguliranijih sektora u gospodarstvu, vjerojatno i najreguliraniji jer je tuženik konstantno pod intenzivnim nadzorom Hrvatske narodne banke, koja nikada nije dovodila u pitanje zakonitost naplaćivanja predmetne naknade, a ni danas je ne dovodi u pitanje – upravo zato što ta naknada predstavlja standard bankarskog poslovanja u cijelom svijetu.

2.13. Dostavlja u spis odluku banke o naplati usluga banaka u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora.

2.14. Poziva se na postojeću sudsku praksu i na izvod iz zapisnika s prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH (1/04) održane 05. ožujka 2004., Su-IV-222/04 koji kaže da „ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva“. Što znači da čak i u slučaju kada bi bio opravdan zahtjev za povrat plaćenog (što tuženik osporava), tužitelju ne bi pripadale zatezne kamate od dana naplaćene naknade.

2.15. Zaključno, predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan i obvezati tužitelja da tuženiku naknadi troškove postupka.

3. U nastavku postupka parnične strane su u bitnome ostale kod svojih navoda.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti odredbe članka 7. stavak 1. Ugovora o kreditu bez depozita temeljem koje je tuženik obvezao tužitelja na plaćanje naknade, u skladu s Odlukom o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50% jednokratno, unaprijed, a što je tužitelju naplaćeno 28. rujna 2007. iz realiziranog kredita, u iznosu od 5.272,94 HRK.

5. U postupku je utvrđeno i nije sporno:

- da su 13. rujna 2007. tužitelj i prednik tuženika Slavonska banka d.d. Podružnica Slavonski Brod, zaključili Ugovor o kreditu bez depozita br. broj: 5140030250- 26000070776/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, prema kojem je prednik tuženika kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio kredit u iznosu od 80.000,00 CHF protuvrijednosti u HRK prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita (članak 2.), koji kredit je tužitelj bio u obvezi otplatiti u roku od 20 godina (članak 3.1.),

-da je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu u skladu s Odlukom o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutno iznosi 1,50% jednokratno, unaprijed (članak 7.1.),

- da je kredit odobren kao stambeni kredit za Adaptaciju (članak 2.),

- da je naknada naplaćena 28. rujna 2007. iz realiziranog kredita, u iznosu od protuvrijednosti 5.227,94 HRK.

6. Sporno je da li je odredba kojom je ugovoreno plaćanje jednokratnih troškova obrade sadržana u članku 7. stavak 1. Ugovora o kreditu, ništetna. Sporno je da li tužitelj ima status potrošača i sporno je da li je nastupila zastara potraživanja.

7. U dokaznom postupku sud je proveo dokaz uvidom u Ugovor o kreditu bez depozita broj: [broj depozita]/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od 13. rujna 2007. (str. 6-15 spisa), u potvrdu tuženika od 12. rujna 2025. (str. 16-17 spisa), u dokument tuženika Odluka o naknadama HYPO-ALPE-ADRIA BANK d.d. (str. 87-111 spisa), te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja.

8. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a primjenom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje u tekstu: ZPP) sud je ocijenio da je postavljeni tužbeni zahtjev osnovan.

9. Saslušan pred sudom tužitelj je iskazao da se sjeća da je 2007. realizirao predmetni kredit u svrhu adaptacije obiteljske kuće, te da u to vrijeme nije imao nikakav obrt, niti udjela u trgovačkom društvu. Istakao je da je kredit realizirao nakon razgovora u banci tuženika kojom prilikom nije bilo govora o ničemu osim o visini kredita i periodu otplate, odnosno da mu je taj kredit preporučen kao najpovoljniji. Naveo je da je kredit bio vezan uz valutu CHF i da je pred ovim sudom pokrenuo postupke za ostvarivanje prava na stečeno bez osnove temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi. Istakao je da nije bilo govora o nikakvoj naknadi za koju je znao da će banka nešto ustegnuti, ali da mu nije pojašnjeno za što će se navedena naknada utrošiti. Kredit otplaćuje sam na način da je nakon realizacije kredita imao trajni nalog na plaći, te kako je jedno vrijeme bio nezaposlen, nakon toga uplaćuje sam dužne anuitete. Naveo je da je ugovor pročitao u dijelu u kojem je isti razumio i bilo mu je jasno koliki iznos kredita realizira, na koji rok i kolika će mu rata kredita ubuduće biti. Kod javnog bilježnika nije bilo nikakvog razgovora već da je samo odnio ugovor na potpis. O ugovornim odredbama, valutnoj klauzuli, promjenjivoj kamatnoj stopi i odredbi o naknadi za kredit tvrdi da nije bilo razgovora već samo o potrebnoj dokumentaciji za kredit, iznosu kredita i mogućem roku otplate. Tvrdi da mu nije bio predočen iznos visine naknade već je iz ugovora mogao vidjeti da će se nešto ustegnuti o čemu nije bilo nikakvog razgovora. Tvrdi da nije bila nikakva mogućnost pregovara s bankom o pojedinim ugovornim odredbama jer se radilo u ugovoru koji je banka sastavila sama na temelju podatka o visini kredita i periodu otplate.

10. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je kredit realizirao za osobne potrebe, za adaptaciju stambenog objekta, kako je to i navedeno u ugovoru o kreditu. Uvažavajući pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH u odluci broj Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020. koje glasi: „Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru.“ Iz navedenog shvaćanja slijedi predmnijeva da fizička osoba koja sklapa s bankom ugovor o kreditu ima status potrošača, a banka koji tvrdi drugačije mora tu tvrdnju dokazati.

11. Slijedom navedenog, ovaj sud smatra dokazanim da je tužitelj u predmetnom ugovornom odnosu imao status potrošača, zbog čega se prigovor tuženika ukazuje neosnovanim u tom dijelu.

12. Pročitanu materijalnu dokumentaciju sud je u cijelosti prihvatio jer nitko od stranaka nije sporio njezinu vjerodostojnost. Nadalje, iz iskaza tužitelja koji je dan logično i uvjerljivo, te mu sud u cijelosti priklanja vjeru, utvrđeno je da se o spornoj ugovornoj odredbi o naknadi nije pregovaralo. Osim toga, sud prihvaća iskaz tužitelja istinitim u dijelu u kojem iskazuje da se prodajni razgovor vodio samo vezano uz uvjete za realizaciju kredita, da mu nije pojašnjeno na što će se naknada trošiti, da n ije mogao utjecati na njezinu visinu i da je odredba o naknadi bila predviđena u osnovu i visini na unaprijed sačinjenom ugovoru.

13. Nadalje, ovaj sud smatra da je sporna odredba čl. 7. stavak 1. Ugovora o kreditu ništetna u smislu odredbi čl. 81. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 - dalje: ZZP), te i pozivom na odredbe čl. 4. i čl. 296. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZOO)

14. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st. 2., smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

15. Tuženik nije dokazao da bi korisnike kredita, niti konkretno tužitelja, valjano upozorio i upoznao s odredbom o ugovornoj naknadi, niti mu je pojašnjeno kako se ista formira i koji troškovi su njome obuhvaćeni, odnosno na čemu tuženik temelji osnovanost potraživanja ugovorne naknade u naznačenoj visini.

16. Na ove okolnosti tuženik je predložio samo uvid u dokument tuženika Odluka o naknadama HYPO-ALPE-ADRIA BANK d.d. (str. 87-111 spisa), temeljem koje su se naknade obračunavale u određenoj visini i u odnosu na konkretne postupke. Priloženom Odlukom je tuženik samo dokazao na čemu temelji svoje pravo na naplatu naknade u određenoj visini ali istovremeno ne dokazuje koje su radnje obuhvaćene predviđenom naknadom. Tužitelj je informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade ali ne i o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih). Tužitelj je prije sklapanja ugovora imao informaciju o obvezi plaćanja predmetne naknade i mogao je razumno izvesti zaključak o njenoj visini ali ne i njenoj krajnjoj svrsi.

17. U kontekstu svega navedenog, potrebno je ukazati i na odluku Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-620/17, ECLI:EU:C:2019:820, kojom je odlučeno:

"1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

2. Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.".

18. Pojedine direktive se ne primjenjuju izravno u našem pravnom sustavu već je iste potrebno implementirati pri čemu proizlazi da u vrijeme kada je sklopljen ugovor o kreditu, Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije. Međutim, Sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice, a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti.

19. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 78/12).

20. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 100. ZZP/07 (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

21. Ugovaranje naknade kao troška obrade kredita je dopušteno i zakonito, no u konkretnom slučaju potpuno nedostaju parametri koji jasno i transparentno opravdavaju njezinu visinu, pa je odredba o naknadi za trošak obrade kredita nepošteno ugovorena. Tim više na činjenični supstrat ovog postupka, u kojem je iskazom tužitelja utvrđeno da je sklapanjem spornog Ugovora o kreditu u potpunosti izostalo pregovaranje o trošku obrade kredita i tužitelju kao potrošaču nije na jasan i razumljiv način prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade (konkretne usluge, materijalnih troškova i dr.).

22. U kontekstu svega navedenog, sud je uzeo u obzir da je tužitelj kao potrošač bio u slabijem položaju u odnosu na drugu ugovornu stranu glede njegove pregovaračke moći, razine znanja, te nemogućnosti utjecaja na sadržaj odredbe. Tužitelj je po zanimanju prodavač, tako da nije imao financijskih znanja kao tuženik, niti je mogao sa njime ravnopravno razgovarati.

23. Sud smatra da je u konkretnom slučaju dopušteno provoditi test poštenja ugovorne odredbe o naknadi. Naime, odredba čl. 7. st.1. Ugovora o kreditu u dijelu ugovaranja naknade prema mišljenju suda predstavlja ugovornu odredbu čiji je sadržaj jasan i lako uočljiv, ali ne i ugovornu odredbu čiji je sadržaj lako razumljiv u smislu odredbe čl. 84. ZZP.

24. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena treba uzeti u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora kao i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora. Imajući u vidu činjenicu da je potrošač bio ograničen uvjetima iz ponude, može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Iz iskaza tužitelja je nesporno da je za visinu naknade doznao tek prilikom realizacije kredita i da na istu nije mogao utjecati jer je kredit mogao realizirati samo pod tim uvjetima koje je nametnula banka.

25. Postojanje znatnije neravnoteže se ne može ograničiti samo na visinu iznosa sporne naknade u odnosu na ukupni iznos dobivenog kredita. Značajna neravnoteža postoji kada se dovoljno ozbiljno dovodi u pitanje položaj potrošača kao "slabije" stranke predmetnog ugovora nametanjem dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima. Pritom se napominje da se ocjena uzrokuje li se spornim ugovornim odredbama značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ne vrši samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade), a iz iskaza tužitelja proizlazi da nije imao nikakve mogućnosti utjecati na sadržaj ugovora jer mu je predmetni ugovor ponuđen kao takav, iz čega se može zaključiti da je imao mogućnost ili prihvatiti takav ugovor koji je banka unaprijed sastavila, ili odustati od realizacije tog pravnog posla. Dakle, neprihvaćanjem predmetne ugovorne odredbe tužitelj bi bio onemogućen u sklapanja pravnog posla sa tuženikom. Slijedom navedenog neosnovan je i prigovor tuženika da bi se u konkretnom slučaju, a zbog visine naplaćene naknade, moglo govoriti i o zabrani manjeg značaja u smislu članka 326. stavak 2 ZOO-a.

26. Kako se o odredbi o plaćanju naknade za obradu i odobravanje kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita), sud je odlučio kao pod I. izreke presude.

27. Tuženik nije osporavao visinu postavljenog tužbenog zahtjeva, koji se temelji na potvrdu tuženika od 12. rujna 2025. (str. 16-17 spisa) iz koje je nepobitno da je naknada naplaćena 28. rujna 2007. iz realiziranog kredita, u iznosu od protuvrijednosti 5.227,94 HRK, ili sada 699,84 eura.

28. Osnovna je posljedica ništetnosti ugovora, sukladno čl. 323. st. 1. ZOO, da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, odnosno dati odgovarajuću naknadu u novcu, ukoliko vraćanje nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe smatra se zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove (čl. 1111. ZOO).

29. Tuženik je u postupku istaknuo prigovor zastare, koji prigovor sud nije cijenio osnovanim.

30. U odnosu na deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnim pojedinih odredbi ugovora nije nastupila zastara jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, niti može zastarjeti (čl. 328. ZOO). Neosnovan je tuženikov prigovor zastare i u odnosu na kondemnatroni dio tužbenog zahtjeva jer potraživanje tužitelja zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina prema odredbi članka 371. ZOO-a a kako se radi o restitucijskom zahtjevu temeljem odredbe članka 104. stavka 1. ZOO-a, u kojem slučaju zastara počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, odnosno u konkretnom slučaju od dana donošenja ove prvostupanjske presude, jer je tek ovom presudom utvrđena ništetnost ugovorne odredbe članka 7. Ugovora o kreditu i tuženik obavezan na isplatu kako je to zatraženo, i kao nesavjesni stjecatelj uz obvezu plaćanja zakonskih zateznih kamata od stjecanja do isplate. Navedeno je pravno shvaćanje izneseno i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev- 2245/17 od 20. veljače 2018., suglasno pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. i objedinjenom pravno shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice odjela od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF.

31. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod II. izreke presude.

32. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i 155. ZPP. Tužitelj je u cijelosti uspio u sporu u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev i sud je tužitelju dodijelio pravo na naknadu nužnih i potrebnih troškova.

33. Tužitelj je zatražio naknadu troška u iznosu od 682,79 eura. Priznat mu je trošak zastupanja po punomoćniku u skladu s vrijednosti predmeta spora (2.359,06 eura), priloženom troškovniku i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 69/93, 11/96, 91/04, 37/05, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23, dalje: Tarifa) i to trošak sastava tužbe 150,00 eura (Tbr. 7/1), trošak zastupanja na ročištu 31.3.2026. u iznosu od 150,00 eura (Tbr.9/1 Tarife), trošak zastupanja na ročištu za objavu presude 75,00 eura (Tbr. 9/3 Tarife) i trošak sastava podnesaka od 12.3.2026. kao očitovanja na odgovor na tužbu u iznosu od 150,00 eura (Tbr. 8/1 Tarife) ili ukupni troškovi zastupanja po punomoćniku u iznosu od 525,00 eura skupa s pridodanim PDV-om, ukupno 656,25 eura. Tužitelju su priznati troškovi pristojbi na tužbu i presudu (13,27 i 13,27 eura) ili ukupni troškovi postupka u visini od 682,79 eura.

34. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod III. izreke presude.

35. Na priznati trošak tužitelju su priznate i kamate od dana donošenja presude u skladu sa zatraženim u skladu sa zatraženim te primjenom čl. 151. st.3. ZPP-a i čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona (Narodne novine, broj: 112/2012., 25/2013., 93/2014., 55/2016., 73/2017., 131/2020., 114/2022, 6/2024).

Slavonski Brod, 24. travnja 2026.

Sudac

Jadranka Babić-Milberg

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda nadležnom županijskom sudu. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana objave presude, za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana primitka pisanog otpravka presude.

Dna:

1. OD Rački i kolege, Zagreb, Pisarnica Slavonski Brod,

2. OD Knezović i partneri, Zagreb.