REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

Stalna služba u Donjoj Stubici

Matenačka cesta 3/1

Posl.br. P-258/2024-29

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Donjoj Stubici po sutkinji Vesni Posavec, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice DVAH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po pun. Mariu Patači, odvjetniku u Zagrebu, Ivana Šibla 15, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB:92963223473, zastupana po pun. Kruni Kneževiću, odvjetniku u OD Metelko, Knežević i partneri d.o.o. u Zagrebu, nakon zaključene glavne rasprave održane 03. ožujka 2026.god. u prisutnosti punomoćnika obiju stranaka, a objavljene dana 24. travnja 2026.god.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3209709192/07 od 13.06.2007. godine, koji su zaključili tužiteljica DVAH (OIB: [osobni identifikacijski broj]) kao korisnik kredita i tuženik Zagrebačka banka d.d. (OIB: 92963223473) kao kreditor, u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, 10 000 Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, isplatiti tužiteljici DVAH, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], iznos od 12.114,00 eura (dvanaesttisućastočetrnaest eura) zajedno sa zateznom kamatom tekućom od dana 01. listopada 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine pa do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, 10 000 Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, naknaditi tužiteljici DVAH, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], troškove parničnog postupka u iznosu od 2.387,50 eura, zajedno sa zateznom kamatom koja teče od dana donošenja presude pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu u kojoj navodi da je dana 13. lipnja 2007.god. s tuženikom sklopio Ugovor o namjenskom kreditu br. 3209709192/07 na iznos od 106.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF Hrvatske narodne banke, važeći na dan korištenja kredita te uz promjenjivu redovnu kamatnu stopu. Namjena kredita je bila za kupnju stana, a rok otplate 30 godina u jednakim mjesečnim anuitetima.

Osim što je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva, prilikom sklapanja ugovora, tužitelju nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka, kao i uvećanja mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja. Kasnije je sklopljen anex ugovoru kojim se regulira konverzija kredita u kredit s valutnom klauzulom u eurima.

Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4.7.2013.god., utvrđeno je da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditu koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te mijenjao visinu kamatne stope samostalnim odlukama, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora u svezi zaključenja predmetnih ugovora, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obavezama ugovornih strana time da su tužene banke, a među njima i Zagrebačka banka d.d., postupile suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), u razdoblju od 10.09.2003. do 6.08.2007.g., i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07 -133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

Posljedica koju na konkretan predmet imaju utvrđenja iz pravomoćnih odluka Vrhovnog suda u predmetu "Franak" jest da se u konkretnom predmetu ima primijeniti početni tečaj valute CHF kroz cijelo vrijeme trajanja kredita, a koji je tada iznosio 4,0211/kn. U konverziji je utvrđena glavnica kredita koja je u kunama iznosila 433.592,17 kuna. Da se kod obračuna glavnice u konverziji primijenio početni tečaj glavnica bi bila veća za 3.839,96 eura /28.932,20 kuna. Slijedom navedenoga, uzevši u obzir sve razlike između stvarno plaćenih kunskih anuiteta i kunskih anuiteta prema prvom otplatnom planu, uz primjenu početnog tečaja CHF na dan isplate kredita pa do zaključenja dodatka ugovoru, tužitelj je prilikom podnošenja tužbe zatražio od tuženika plaćanje iznosa od 9.428,49 eur. Nakon provedenog vještačenja, precizirao je tužbeni zahtjev na iznos od 12.114,00 eura, koji uključuje razliku glavnice, iznos preplate s osnove ništetnog tečaja i iznos zateznih kamata, te uračunavanje preplate iz konverzije, a sve s kamatama od 1.10.2015. do isplate.

2.U odgovoru na tužbu, kao i tijekom postupka, tuženik u cijelosti osporava pravnu osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, te činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu. Drži da je u više odluka Vrhovnog suda RH, a nastavno na odluku Suda Eu u predmetu C-567/20 i rješenje posl.br. Gos 1/2019, zauzeto i potvrđeno pravno shvaćanje da nakon provedene konverzije ugovora tužitelj ne raspolaže valjanom pravnom osnovom za potraživanjem bilo kakvih iznosa s osnove preplaćenih tečajnih razlika i kamata.

Predmetni kredit je konvertiran sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i u 2015.g. sklopljen je Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija predmetnog kredita s CHF valutnom klauzulom u kredit s EUR valutnom klauzulom. Sve tužiteljeve uplate ( i s osnove svakog povišenja CHF tečaja i povećanja kamatne stope tijekom dotadašnje otplate) uzete su u obzir prilikom izrade konverzije. Sam način izračuna konverzije propisan je odredbama ZID ZPK-/15, a tužitelj je izričito prihvatio izračun preplate koju je imao zbog kredita u CHF valuti u odnosu da je kredit imao u EUR valuti i slobodnom voljom pristao na konverziju, odnosno imao je izbor. Nadalje, tuženik ukazuje na to da zastarni rok s naslova naknade štete počinje teći od trenutka kad je šteta nastala, a ističe protekom roka od 3 godine od svake pojedine uplate. Glede navoda tužitelja o valutnoj klauzuli, tuženik navodi da je ista zakonom izrijekom dopuštena, a banka nije znala niti mogla znati za rast tečaja CHF, ali je u javnosti pa i u izvješćima HNB-a bilo upozorenja o mogućem rastu valute CHF. Sam tuženik je destimulirao korisnike da uzimaju kredite u CHF valuti time što je nudio najviše kamatne stope na takve kredite u odnosu na druge banke, ali banka nije mogla informirati korisnike o nečemu što ni sama nije znala. U Odluci Suda EU broj C-567/20, navodi se da članak 3. Direktive 93/13 ne primjenjuje se na originalni ugovor. Da nije sklopljen anex ugovora, otplata kredita bi se nastavila po postojećem ugovoru, sukladno čl. 19.e ZID ZPK.

Nadalje, tuženik navodi da tužitelj nije dokazao da je potrošač.

Predlaže se odbiti tužbeni zahtjev.

3. Tijekom postupka proveden je uvid u ugovor o namjenskom kreditu (list 36-42), dodatak ugovoru o kreditu(list 368-374) u izračun efekata konverzije (list 22-26), u knjigovodstvenu karticu prometa (list 78-94), te je provedeno financijsko vještačenje po vještaku iz tvrtke Darfin d.o.o. (list 403-415), a ispitana je i tužiteljica (list 393-395).

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Nesporno je da su tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, kao davatelj kredita sklopili 13. lipnja 2007. ugovor o kreditu br. 3209709192/07 za kupnju stana kojim se tuženik obvezao staviti tužitelju na raspolaganje iznos od 106.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate, dok se tužitelj obvezao isti iznos vratiti s pripadajućom redovnom kamatom u skladu s Odlukom o kamatnim stopama.

Korisnik kredita, ovdje tužiteljica, obvezala se kredit vratiti kroz 30 godina "u mjesečnim anuitetima, u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja." ( čl.7.stavak 1. Ugovora).

6. U svojem iskazu, tužiteljica je izjavila da je 2007.g. morala riješiti stambeno pitanje i u Zagrebačkoj banci predočila je svoje financijsko stanje, a bila je slobodna umjetnica i u razgovoru s djelatnicom o mogućnostima kreditiranja, ponuđen joj je kredit u CHF valuti, jer je tečaj CHF-a bio nizak, a ostali uvjeti povoljni. Ugovor je prije potpisivanja pročitala, ali kao umjetnica nije sve razumjela, ali nikakva dodatna objašnjenja nije dobila. Početni otplatni obrok bio joj je cca 2.700,00 kuna, a narastao je na iznos od 4.500,00 kuna. Tada je u više navrata kontaktirala banku. A li od djelatnika nije dobila nikakve konkretne odgovore. Kupila je kreditnim sredstvima stan u kojem je donedavno stanovala, a sada stanuje na drugoj adresi.

7. Ugovor o kreditu sklopila je tužiteljica kao fizička osoba i nesporno pripada u kategoriju potrošača, sukladno Zakonu o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj, 96/03) koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora. Ugovor je sklopljen s istim odredbama kao i ostali potrošački ugovori o kreditima. Ugovor je sastavio tuženik i nije bilo mogućnosti promjene nijedne standardne ugovorne odredbe.

8. Temeljem odredbe čl. 328. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. – dalje ZOO) pravo na isticanje ništetnosti ne gasi se, te temeljem čl. 327. ZOO-a, na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozvati svaka zainteresirana stranka, a tužitelj ima pravni interes za vođenje ovog postupka, iako je kredit konvertirao, jer istim traži vraćanje iznosa koje je preplatio temeljem ništetnih odredbi ugovora.

Naime, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od trenutka sklapanja ugovora, pri čemu ništetne odredbe ugovora niti ne postoje, te konverzijom kredita ništetne ugovorne odredbe nisu postale valjane, i tužitelj postavlja zahtjev za isplatu, zbog ništetnih odredbi ugovora, to on ima pravni interes za vođenje ovoga postupka.

9. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012, kojom je, između ostalog, utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o sklapanju pravnog posla, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. .

Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta , uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

10. Sukladno članku 502.c Zakona o parničnom postupku i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ( NN 41/14,110/15,14/19) ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da su ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli.

11. U odnosu na tvrdnju tuženika da su stranke u konkretnom slučaju provele konverziju kredita, da je tužitelj na isto pristao i da iz navedenog tužitelj više nema pravo ništa potraživati s osnova predmetnog ugovornog odnosa, za navesti je da je provedenim vještačenjem utvrđeno da unatoč provedenoj konverziji nije postignuta ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka, te kako zaštita potrošača u odnosu na stupanj zaštite omogućava potrošaču ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, to tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na utvrđenje same nepoštenosti početno ugovorenih odredbi tako i na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj. Da je to doista tako proistječe iz presude suda Europske unije C118/17 od 14. 3. 2019., u predmetu DV protiv Erste Bank Hungary Zrt, koja daje odgovor na pitanja o kreditima s ništetnim ugovornim odredbama, a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o ništetnim uvjetima u potrošačkim ugovorima u kojoj je utvrđeno da se čl. 6. st. 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio, da navedena odredba ne postoji. Činjenica da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Isto tako je odlukom Vrhovnog suda Rev 18/18 od 26. 5. 2020. izneseno stajalište da Sporazum o konverziji kojim su odredbe osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznos preostale neplaćene glavnice, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, jer ništetnost nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kad uzrok ništetnosti naknadno nestane osim u izuzetnim slučajevima kad je zabrana manjeg značaja i u cijelosti je ugovor ispunjen. U odnosu na navedeno također valja istaknuti da je u rješenju Vrhovnog suda RH broj Rev- 2868/2018 od 12.02.2019. zauzeto stajalište da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu, tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim zahtjevima. Kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog ugovornog odnosa koji sadrži nepoštenu odredbu, to tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u predmetnom ugovornom odnosu, slučaj. Budući provedena konverzija nije ispravila posljedicu nepoštenog ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, to istaknuti prigovor tuženika u odnosu na provođenje konverzije i njezin utjecaj na mogućnost kondemnatorne zaštite tužitelja kao potrošača, nije osnovan.

12. Prigovor zastare nije osnovan. Podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 s izmjenama i dopunama, u daljnjem tekstu: ZOO), zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 14. lipnja 2018. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 12. lipnja 2023., to do tada nije istekao zastarni rok od pet godina po čl. 225. ZOO-a, a sve sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018.g. i objedinjenom pravnom shvaćanju od 31. siječnja 2022.

13. Sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05, 41/08,125/11, 78/15 i 29/18, u daljnjem tekstu: ZOO) tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom.

14. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i razlike glavnice.

15. Radi utvrđivanja kolika je razlika u mjesečnim anuitetima kredita između iznosa koje je tužitelj preplatio zbog valutne klauzule, u odnosu na iznose da je kroz čitavo ugovoreno vrijeme tečaj CHF bio kao na dan korištenja kredita provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću, iz čijeg nalaza i mišljenja je utvrđeno da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze 1. kolovoza 2007. do dana konverzije 30. rujna 2015. iznosi ukupno 9.257,77 eura, zatezne kamate obračunate na spomenute razlike iznose 3.264,83 eura, a kad se oduzme od zbroja razlika i kamata preplata utvrđena u konverziji kredita od 4.321,34 eura, ukupno je preplaćeno 8.201,26 eura. Vještak je također, sukladno nalogu suda, izračunao razliku glavnice na način da je izračunao glavnicu kredita prije konverzije u eurski kredit temeljeći izračun na ništetnoj odredbi o valutnoj klauzuli, tj. prema početnom valutnom tečaju i time izračunao razliku u odnosu na utvrđenu visinu glavnice u konverziji ugovora. Razlika preostale glavnice iznosi 3.912,74 eura. Stoga je tužiteljica ukupno preplatila 12.114,00 eura.

16. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje financijskog vještaka, budući je isti dat od stalnog sudskog vještaka, po pravilima struke, temeljem vjerodostojne dokumentacije, vještak je svoj nalaz i mišljenje izradio prema zadatku koji mu je dao sud, te je isti jasan, logičan i detaljno obrazložen.

17. Tužiteljica je precizirala tužbeni zahtjev nakon provedenog vještačenja sukladno čl. 190. st.2. ZPP-a na iznos utvrđen vještačenjem, što je tuženik definirao kao djelomično povlačenje tužbe i usprotivio se, ali sud je mišljenja da je time tužitelj samo precizirao tužbeni zahtjev sukladno citiranoj zakonskoj odredbi. Također, tuženik je prigovorio da je tužiteljica promijenila istovjetnost tužbenog zahtjeva jer da je istakla novi zahtjev za isplatu razlike glavnice, ali to nije točno, jer je isto istakla u tužbi, a specificirala nakon vještačkog nalaza.

18. Kako se imovina tuženika bez osnove povećala, to je tuženik dužan tužitelju vratiti ove iznose zajedno s kamatom, koja teče od 1. listopada 2015.g.

Odluka o visini stope zatezne kamate temelji se na odredbi čl. 29.st. 2. ZOO-a.

19. Kako je tužitelj u cijelosti uspio s tužbenim zahtjevom, valjalo je temeljem odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a, tuženiku naložiti da naknadi parnični trošak tužitelju.

Tužitelju su, kao potrebni priznati troškovi zastupanja po Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika koji se sastoje od: sastava tužbe po Tbr. 7/1 u iznosu od 200,00 eura, zastupanje na ročištima dana 09.10.2024., 22.01.2025. i 3.3.2026. po Tbr.9/1 u iznosu od 200,00 eura svaki, za podneske od dana 12.04.2024., 23.01.2026. i 13.02.2026. svaki 200,00 eura po Tbr. 8/1, za podneske od dana 21.03.2024., 09.10.2024. i 24.9.2025. po Tbr. 8/4 u iznosu od 50,00 eura svaki, što ukupno iznosi 1.550,00 eura, što uvećano za 25% PDV u iznosu od 387,50 eura, ukupno iznosi 1.937,50 eura, te su priznati trošak vještačenja u iznosu od 450,00 eura, tako da ukupni iznos parničnog troška iznosi 2.387,50 eura.

Na trošak je dosuđena i zakonska zatezna kamata koja teče od presuđenja.

20. Stoga je odlučeno kao u izreci.

21. O troškovima delegacije predmeta odlučit će se posebnim rješenjem.

U Donjoj Stubici, 24. travnja 2026.god.

S U D A C:

Vesna Posavec

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može uložiti žalbu u roku od 15 dana, po primitku prijepisa iste. Žalba se podnosi pismeno putem ovog suda, a o istoj odlučuje Županijski sud.

DN-a:

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženiku