Poslovni broj: XLII P-3640/2019

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U RIJECI

Frana Kurelca 3, Rijeka

SUD U RIJECI

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sutkinji Martini Maršić Lukić, u pravnoj stvari tužitelja PK iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Vrkić, Beljan i Denona, odvjetnicima u Rijeci, protiv tuženika PORSCHE LEASING d.o.o. iz Zagreba, Velimira Škorpika 21, OIB 90275854576, zastupanog po punomoćniku Borisu Anišiću, odvjetniku u Zagrebu, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 24. ožujka 2026. godine, u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženika, na temelju članka 335. stavka 6. Zakona o parničnom postupku, dana 24. travnja 2026. godine,

p r e s u d i o  j e

I. O d b i j a s e tužbeni zahtjev koji glasi:

"1. Pljenidba i prijenos novčanih sredstava određeni ovršnom ispravom, bjanko zadužnicom javnog bilježnika Marije Grozdanić – Dekleva iz Rijeke, posl. br. OV- 12859/2005 od 28. srpnja 2005. godine, izdane u Rijeci dana 28. srpnja 2005. godine, protiv tužitelja PK iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], proglašavaju se nedopuštenim.

2. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi parnični trošak u roku od 15 dana.“

II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka od 6.125,00 EUR (slovima: šest tisuća sto dvadeset pet eura), u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu poviše dosuđenog iznosa, a do zatraženih 6.375,00 EUR, zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka o d b i j a kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužbenim zahtjevom istaknutim u tužbi podnesenoj sudu 9. srpnja 2019., tužitelj traži da sud po provedenom dokaznom postupku donese presudu kojom će proglasiti nedopuštenom izvansudsku ovrhu pljenidbom i prijenosom novčanih P o s l o v n i b r o j : X L I I P -

3 6 4 0 / 2 0 1 9

sredstava, što se provodi temeljem ovršne isprave – bjanko zadužnice ovjerene po javnoj bilježnici Mariji Grozdanić - Dekleva pod posl. br. OV-12859/2005 od 28. srpnja 2005. godine, izdane u Rijeci 28. srpnja 2005. godine, te obvezati tuženika na naknadu parničnog troška.

2. U prilog tužbenom zahtjevu navodi kako je ovosudnim zaključkom posl. br. Ovr-693/2019 od 24. lipnja 2019. godine, upućen na pokretanje parnice radi proglašenja ovrhe nedopuštenom. Pojašnjava da nema nikakvo dugovanje prema tuženiku kako tuženik tvrdi. Navodi da je tuženik protiv njega vodio zasebni ovršni postupak na pokretninama gdje je ovaj sud pod posl. br. Ovr-2784/2014 donio rješenje o ovrsi, gdje je također dostavljena preslika predmetne zadužnice. Analizirajući ovršnu ispravu tvrdi da je riječ o zadužnici izdanoj od trgovačkog društva Navigator tours d.o.o., dok je on bio jamac platac po bjanko zadužnici. Opisuje da je dužnik Navigator tours d.o.o. plaćao obveze iz posla radi osiguranja kojeg je bjanko zadužnica izdana, a obveze su podmirivane i cesijama i uplatama vršenim od strane treće osobe, društva Navigator tours – exclusive d.o.o. iz Rijeke, koje je bilo u poslovnom odnosu s glavnim dužnikom, društvom Navigator tours d.o.o., koristilo je vozila koje je tuženik dao na korištenje glavnom dužniku i stoga je plaćalo naknadu za njihovo korištenje. Stav je tužitelja da obveza prema tuženiku ne postoji i da je tuženik bjanko zadužnicu ispunio po svom nahođenju, bez utemeljenja u stvarnom dugovanju.

3. Tužitelj osim toga, tvrdi i da tuženik nije ovlašten tražiti izravnu naplatu temeljem predmetne bjanko zadužnice jer je pred ovim sudom već vodio ovršni postupak pod posl. br. Ovr-2784/2014. Ističe i da je nastupila zastara potraživanja s obzirom na protek zastarnih rokova iz osnovnog pravnog posla radi osiguranja plaćanja kojeg je bjanko zadužnica i izdana. Tužitelj dalje navodi da kao jamac platac nije glavni dužnik prema tužitelju, pa se na njega ne mogu primjenjivati teže obveze i stroži rokovi od onih što se primjenjuju na glavnog dužnika. Zaključuje da zastarijevanjem obveze glavnog dužnica zastarijevaju i obveze jamca platca, pa kako je u međuvremenu istekao i desetogodišnji zastarni rok za potraživanja iz ovršnih isprava jer je bjanko zadužnica izdana 2005., a zahtjev za izravnu naplatu je na provedbu predan 2019. godine, zaključuje da tuženik nije ovlašten tražiti izravnu naplatu temeljem bjanko zadužnice. Navodi i da je nemoguća egzistencija dvaju ovršnih postupaka temeljem iste zadužnice jer se bjanko zadužnica ne smije umnožavati što znači da jedna od bjanko zadužnica nije predana u izvorniku i stoga ne predstavlja ovršnu ispravu temeljem koje se može odrediti ovrha.

4. U daljnjem tijeku postupka tužitelj tvrdi i da se ista bjanko zadužnica ne može u dva navrata predavati Financijskoj agenciji radi provedbe ovrhe, a što je tuženik učinio jer je bjanko zadužnicu nakon što je brisana iz Očevidnika Financijske agencije, ponovno predao na naplatu. Ukazuje i na stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske o tome da obveze iz bjanko zadužnica koje nisu solemnizirane po javnom bilježniku, zastarijevaju u roku od pet godina. Zaključak je tužitelja da je tuženik bez ovlasti tužitelja objekt leasinga prodao za svega 80.000,00 kn, iako je procijenjen na 151.000,00 kn, i zbog čega je zahtjev tuženika također neovlašten. Prigovara i načinu obračuna duga, tvrdeći da je iz isprava tuženika vidljivo da je učešće uračunavao u iznos duga, što za posljedicu ima povećanje iznosa poreza na dodanu vrijednost za čije se plaćanje tužitelj tereti. Stav je tužitelja i da tuženik nije imao razloga prodavati dalje vozilo, kada je vidljivo da je sam postao vlasnik vozila danog u leasing, zaključno predlažući donošenje presude kako je to opisano u stavku I izreke.

P o s l o v n i b r o j : X L I I P -

3 6 4 0 / 2 0 1 9

5. Tuženik u odgovoru na tužbu i kasnijem tijeku postupka osporava tužbeni zahtjev u cijelosti. Ističe kako iznos za koji se ovrha provodi ima utemeljenje u dugu trgovačkog društva Navigator tours d.o.o., te činjenici što tužitelj kao jamac platac jamči za ispunjenje obveze. Potvrđuje da je trgovačko društvo Navigator tours d.o.o. izdalo tuženiku bjanko zadužnicu posl. br. OV-12859/2005 od 28. srpnja 2005., potvrđenu od javnog bilježnika na iznos od 500.000,00 kn, koju je tužitelj potpisao u svojstvu jamca platca. Međutim, ističe da dugovanje nikada nije podmireno, ni od strane glavnog dužnika koji je u međuvremenu brisan iz sudskog registra, tako ni od strane tužitelja. Tuženik tvrdi da kao ovrhovoditelj nije ograničen u broju ovršnih postupaka koji može voditi na zakonom dopuštenim predmetima ovrhe te pojašnjava da je upravo iz razloga što je ovrha na pokretninama tužitelja bila neuspješna, pokrenuo ovrhu na novčanim sredstvima tužitelja. Ukazuje i na svojstvo bjanko zadužnice iz članka 214. Ovršnog zakona.

6. Protivi se i istaknutom prigovoru zastare navodeći da je ranijim postupkom ovrhe prekinuo rok zastare. U tom smislu ukazuje na članak 241. ZOO navodeći da je zadužnicu 9. lipnja 2010. dostavio radi naplate protiv glavnog dužnika, trgovačkog društva Navigator tours d.o.o., na naplatu Hypo-Alpe-Adria bank d.d. Zaključuje da je tom radnjom prekinuo tijek desetogodišnjeg zastarnog roka, držeći da se prekid zastare odnosi i na glavnog dužnika. Potom, opisuje i da je 17. srpnja 2014. podnio ovome sudu prijedlog za donošenje rješenja o ovrsi što je sud usvojio donijevši rješenje o ovrsi posl. br. Ovr-2784/2014 dana 15. studenog 2018. Opisuje da je taj ovršni postupak obustavljen jer se na javnoj dražbi nije pojavio nitko od kupaca pa je i ta ovrha obustavljena iz razloga na koje tuženik nije mogao utjecati. Stav je tuženika da je ovim radnjama iznova prekidao rok zastare koja je uvijek ponovno počela teći, pa u vrijeme podnošenja bjanko zadužnice na prisilnu naplatu Financijskoj agenciji 9. svibnja 2019., zastara još uvijek nije nastupila.

7. Ističe i da se original bjanko zadužnice nalazi u Financijskoj agenciji te se temeljem nje i provodi postupak izravne naplate, dok je rješenje u postupku ovoga suda posl. br. Ovr-2784/2015 doneseno temeljem ovjerene preslike bjanko zadužnice, na kojoj je utvrđeno da je istovjetna originalu. Posebno naglašava da se zadužnica kao osnova za plaćanje može ponovno uvrstiti u Očevidnik osnova za plaćanje, odnosno temeljem nje se može tražiti izravna naplata putem Financijske agencije. Pozivajući se na praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske u sličnim slučajevima, u podnesku od 16. studenog 2021. detaljno pojašnjava ugovorni odnos stranaka kao i način i iznose pojedinih knjiženja. Posebno ukazuje da je Ugovor br. br. 15344 raskinut 21. listopada 2009. te je obračun izvršen prema prodajnom tečaju na dan raskida. Kako je na dan obračuna vrijednost predmeta leasinga iznosila 216.339,89 kn (bez PDV-om), a od koje vrijednosti je oduzet iznos prodaje predmetnog vozila u visini od 80.000,00 kn (bez PDV-a), to je razlici od 167.698,06 kn (sa PDV-om) pribrojen iznos neplaćenih dugovanja po fakturama u visini od 51.121,92 kn te je zbroj umanjen za iznos uplaćenog učešća od 104.235,81 kn, te je tako dobiven ukupan iznos dugovanja po računu br. 147164-21 u visini od 114.584,17 kn. Dostavlja karticu rasknjiženja učešća od 104.235,51 kn, kao i cjelokupnu konto karticu za tužitelja, iz kojih je tvrdi, vidljiv način zatvaranja mjesečnih rata, a ističe da je tužitelju dostavio obavijest o stornu računa po ugovoru br. 15344 te mu obračunao trošak PDV-a po predmetnom ugovoru od 58.541,57 kn (sa PDV-om). Posebno ističe da je po navedenoj cijeni vozilo bilo ponuđeno na aukciji za od vještaka procijenjenu vrijednost na dan 11. prosinca 2009. P o s l o v n i b r o j : X L I I P -

3 6 4 0 / 2 0 1 9

od 151.307,84 kn, no obzirom da nije bilo kupaca zainteresiranih za kupnju vozila, vozilo je tek na sedmoj aukciji 18. ožujka 2010. prodano za svega 80.000,00 kn (bez PDV-a), a za koji iznos je umanjeno dugovanje tužitelja. U tom smislu ističe da je tržišna vrijednost vozila diktirana zakonom ponude i potražnje i da je prodajni iznos, a ne procijenjena vrijednost vozila, jedino mjerodavan. Konačno, naglašava i da je iznos učešća u cijelosti obračunat prilikom konačnog obračuna duga, zaključno predlažući odbijanje tužbenog zahtjeva kao neosnovanog, uz obvezivanje tužitelja na naknadu troškova postupka.

8. Odlučujući o tužbenom zahtjevu, sud je na glavnoj raspravi proveo dokaz čitanjem isprava priloženih spisu, uvidom u ovosudne predmete posl. br. Ovr-807/2019 i posl. br. Ovr-693/2019, kao i predmet Općinskog suda u Crikvenici posl. br. Pu Ovr- 205/2019 (raniji poslovni broj Općinskog suda u Rijeci Ovr-2784/2014), saslušao je tužitelja kao parničnu stranku i svjedokinju BK, te je proveo financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Tomislavu Prpiću, nakon čega je glavna rasprava zaključena sukladno članku 304. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine” br. 53/91, 91/92, 111/99, 88/01,117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, u nastavku teksta: ZPP), jer je prema ocjeni ovoga suda predmet raspravljen u dovoljnoj mjeri za donošenje odluke. Prijedlog tužitelja istaknut u tijeku prethodnog postupka za provođenjem dokaza vještačenjem vrijednosti vozila Volkswagen AUH 2,8 nije prihvaćen jer je tuženik u dostatnoj mjeri obrazložio navode zbog kojih je vozilo prodano za iznos od 80.000,00 kn, a kako će se to pojasniti u daljnjem obrazloženju ove presude, no nakon provedenog financijskog vještačenja tužitelj na ročištu održanom 24. ožujka 2026. nije ni dalje inzistirao na provođenju ovog dokaza.

9. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi članka 8. ZPP, ovaj sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev neosnovan.

10. Naime, u ovom postupku sud je iz očitovanja stranaka, provedenih dokaza i dostavljenih isprava, napose uvida u ovosudne predmete posl. br. Ovr- 807/2019 i posl. br. Ovr-693/2019, kao i predmeta Općinskog suda u Crikvenici posl. br. Pu Ovr-205/2019 (raniji poslovni broj Općinskog suda u Rijeci Ovr-2784/2014), utvrdio slijedeće:

- da je trgovačko društvo Navigator tours d.o.o. 21. srpnja 2005. godine s tuženikom sklopilo ugovor o operativnom leasingu br. 15143 s ugovorenim ostatkom vrijednosti za vozilo Audi A6 diesel, s nabavnom vrijednosti od 42.700,00 EUR, a dana 29. srpnja 2005. godine isto društvo je s tuženikom sklopilo ugovor o operativnom leasingu br. 15344 s ugovorenim ostatkom vrijednosti za vozilo VW LT46 Furgon 2.8 Tdi, s nabavnom vrijednosti od 71.689,00 EUR, sve razvidno iz ugovora na listu 9-12 spisa,

- nije sporno da je tužitelj citirane ugovore potpisao kao jamac platac,

- nadalje, neprijeporno je da je trgovačko društvo Navigator tours d.o.o. tuženiku radi osiguranja naplate njegovog potraživanja po predmetnim ugovorima, izdalo bjanko zadužnicu do iznosa od 500.000,00 kn dana 28. srpnja 2005., koju je kao jamac platac potpisao i ovdje tužitelj, izdavši suglasnost da se radi naplate potraživanje tuženika zaplijene svi računi kod P o s l o v n i b r o j : X L I I P -

3 6 4 0 / 2 0 1 9

svih pravnih osoba koje obavljaju poslove platnog prometa, sve kako to proizlazi iz sadržaja sporne bjanko zadužnice na listovima 16 do 18 spisa,

- među strankama ne bi trebalo biti prijeporno da je potpis tuženika na bjanko zadužnici ovjerila javna bilježnica Marija Grozdanić Dekleva pod brojem OV- 12859/2005., no sama bjanko zadužnica nije i solemnizirana,

- nadalje, među strankama ovog spora ne bi trebalo biti prijeporno da je tuženik sve do 1. listopada 2008. godine bio odgovorna osoba društva Navigator tours d.o.o., kada je poslovanje tog trgovačkog društva prepustio svjedokinji SK,

- neprijeporno je i da društvo Navigator tours d.o.o. anuitete operativnog leasinga sukladno dostavljenim ugovorima, nije plaćalo u roku, pa je tuženik preuzeo vozilo dano u leasing – VW AUH, s time što su predmet ovoga spora jedino neplaćeni iznosi iz ugovora o operativnom leasingu 15344 od 29. srpnja 2005. što se odnose na to vozilo,

- nadalje, nije sporno ni da je tuženik radi naplate svog potraživanje, dopisom od 9. lipnja 2010. (list 30 spisa), zatražio od Hypo-Alpe-Adria bank d.d. naplatu iznosa od 174.646,94 kn s računa društva Navigator tours d.o.o.,

- iz predmeta Općinskog suda u Crikvenici posl. br. Pu Ovr-205/2019 koji se ranije pred ovim sudom vodio pod posl. br. Ovr-2784/2014, proizlazi da je 16. srpnja 2014. godine tuženik podnio prijedlog za ovrhu protiv ovdje tužitelja kao ovršenika, tražeći da se temeljem ovršne isprave – bjanko zadužnice ovjerene po javnoj bilježnici Mariji Grozdanić Dekleva iz Rijeke pod brojem OV-12859/2005 dana 28. srpnja 2005., a radi naplate iznosa od 177.001,77 kn, kao i naplate troškova ovrhe, provede ovrha na pokretninama ovdje tužitelja kao ovršenika,

- nije sporno niti da je tada Općinski sud u Rijeci - Stalna služba u Crikvenici, u tom predmetu pod posl. br. Ovr-2784/2014 dana 14. studenog 2018. donio rješenje o ovrsi kojom je usvojio prijedlog za ovrhu ovdje tuženika, a koje je potvrđeno rješenjem Županijskog suda u Vukovaru posl. br. Gž Ovr-14/2019 od 29. siječnja 2019.,

- dopisom posl. br. Pu Ovr-205/2019 od 30. svibnja 2019. sada Općinskog suda u Crikvenici pred kojim se postupak nastavio voditi, predmet je radi provedbe ovrhe na pokretninama ovršenika dostavljen Općinskom sudu u Rijeci kao sudu gdje se očekivano nalazi imovina tužitelja kao ovršenika,

- nastavljajući postupak provedbe ovrhe pod posl. br. Ovr-807/2019, Općinski sud u Rijeci je proveo dva bezuspješna pokušaja pljenidbe, dok su u trećem pokušaju oduzete pokretnine od tužitelja, no kako na javnu dražbu nije pristupio nitko, to je ovaj sud rješenjem posl. br. Ovr-807/2019 od 3. ožujka 2021. obustavio postupak ovrhe na pokretninama i ukinuo sve ovršne radnje, u obrazloženju odbivši i prijedlog tuženika kao ovrhovoditelja za provođenjem druge javne dražbe, a citirano rješenje postalo je pravomoćno 25. ožujka 2021. (vidljivo iz dostavnica priloženih tom rješenju),

- među strankama nije prijeporno da je tuženik još za vrijeme trajanja postupka posl. br. Ovr-2784/2014, dana 9. svibnja 2019. godine, predao Financijskoj agenciji zahtjev za izravnu naplatu kojom na temelju ovršne isprave – bjanko zadužnice izdane od društva Navigator tours d.o.o. koju je ovdje tužitelj potpisao kao jamac platac i koja je ovjerena od javne bilježnice Marija Grozdanić Dekleva iz Rijeke pod brojem OV-12859/2005., zatražio provedbu ovrhe pljenidbom i prijenosom novčanih sredstava tužitelja kao ovršenika,

P o s l o v n i b r o j : X L I I P -

3 6 4 0 / 2 0 1 9

- tužitelj je nesporno saznavši za taj zahtjev tuženika ovome sudu podnio prijedlog za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim ističući u bitnome razloge koje navodi u ovoj parnici, koji je zaprimljen pod posl. br. Ovr-693/2019,

- konačno, nije sporno niti da je tuženik kao ovrhovoditelj osporio zahtjev tužitelja kao ovršenika za proglašenjem pljenidbe i prijenosa nedopuštenima u ostavljenom roku, pa je Općinski sud u Rijeci pod posl. br. Ovr-693/2019 dana 24. lipnja 2019. donio zaključak kojim je uputio tužitelja kao ovršenika na pokretanje parnice radi proglašenja ovrhe nedopuštenom iz razloga iz članka 50. stavak 1. točka 7., 9., 10. i 11. Ovršnog zakona, a što je tužitelj i učinio.

11. Ono što je sporno jest pitanje je li tužitelj dokazao da nikakvo dugovanje prema tuženiku ne postoji, potom da tuženik nije ovlašten na pokretanje ovršnog postupka jer ne raspolaže izvornikom bjanko zadužnice, zato što je sporni postupak izvansudske ovrhe pokrenuo za vrijeme trajanja drugog ovršnog postupka, odnosno zato što je prethodno od Financijske agencije već tražio provedbu ovrhe pljenidbom i prijenosom novčanih sredstava tuženika. Nadalje, prijeporno jest i je li tražbina tuženika zastarjela u vrijeme kad je tužitelj više nije mogao istaknuti u postupku iz kojeg potječe odluka, odnosno je li tuženik imao ovlaštenje prodati vozilo koje je bilo predmet leasinga za ostvareni iznos kupoprodajne cijene.

12. U odnosu na prvo prijeporno pitanje je li tuženik bio ovlašten na pokretanje izvansudske ovrhe pljenidbom i prijenosom novčanih sredstava pred Financijskom agencijom, u vrijeme kada je protiv tužitelja još pred ovim sudom vodio postupak radi naplate novčane tražbine ovrhom na pokretninama, treba istaknuti kako ove tvrdnje tužitelja nisu osnovane. Naime, nije sporno da je tuženik dana 9. svibnja 2019. godine uputio Financijskoj agenciji zahtjev za izravnu naplatu, dok je postupak Općinskog suda u Rijeci posl. br. Ovr-807/2019 što se vodio radi ovrhe na pokretninama obustavljen tek rješenjem od 3. ožujka 2021. Međutim, nijedna odredba Ovršnog zakona ne sprječava ovrhovoditelja da kraj sudske, zatraži i provedbu izvansudske ovrhe. U konačnici, postupak ovrhe na pokretninama tužitelja i obustavljen je iz razloga što ovrha nije bila uspješna, što ukazuje da je prijedlog za ovrhu tuženika na novčanim sredstvima tužitelja bio opravdan.

13. Odredbom članka 183. stavka 7. Ovršnog zakona iz 1996. ("Narodne novine" br. 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04 i 88/05, dalje: OZ/96, na snazi u vrijeme potpisivanja bjanko zadužnice), zadužnica definirana stavkom 1. i stavkom 2. tog članka pored učinka koje ima kao rješenje o ovrsi, ima i svojstvo ovršne isprave na temelju koje se može tražiti ovrha protiv dužnika ili jamca platca (ovdje tužitelja) na drugim predmetima ovrhe. Prema članku 21. stavku 6. Ovršnog zakona (sada članak 23. stavak 6. Ovršnog zakona, "Narodne novine" br. 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22 i 6/24m dalje: OZ) pod ovršnom ispravom smatra se i svaka druga isprava koja je zakonom određena kao ovršna isprava, pa se tako i zadužnica ima smatrati ovršnom ispravom, jer je to tako određeno člankom 183. stavkom 7. OZ/96. Prema ocjeni ovog suda dvostruki karakter zadužnice koja može imati svojstvo rješenja o ovrsi sukladno odredbi članka 181. stavka 1. OZ/96, ali i svojstvo ovršne isprave kada se ovrha provodi na drugim sredstvima ovrhe, a ne na sredstvima na računu ovršenika, kako je to propisano odredbom članka 183. stavkom 7. OZ/96, znači da su ova dva svojstva zadužnice posve ravnopravna pa se stoga sve odredbe koje P o s l o v n i b r o j : X L I I P -

3 6 4 0 / 2 0 1 9

se odnose na ovršnu ispravu odnose i na zadužnicu kada se u postupku koristi u tom svojstvu. Naime, niti jedno ograničenje glede primjene zadužnice kao ovršne isprave nije propisano odredbom članka 183. Ovršnog zakona koje bi pred ovrhovoditelja stavljalo veća ograničenja nego što bi to bilo kada bi se ovrha predlagala na temelju neke druge ovršne isprave, pa stoga ne može sud postavljati veće prepreke nego one koje su određene zakonom.

14. Prema tome, u pravu je tuženik kao ovrhovoditelj kada je zatražio povrat izvornika bjanko zadužnice koju je potom u izvorniku dostavio Financijskoj agenciji radi provedbe ovrhe pljenidbom i prijenosom novčanih sredstava tužitelja kao ovršenika.

15. Nije u pravu tužitelj niti kada tvrdi da tuženik kao ovrhovoditelj nakon pokušane izvansudske ovrhe koja se provodila kod Hypo-Alpe-Adria bank d.d., temeljem prijedloga tuženika od 9. lipnja 2010., ne može iznova tražiti provedbu izvansudske ovrhe pljenidbom i prijenosom novčanih sredstava ovoga puta tužitelja kao jamca platca, kod Financijske agencije. Naime, ništa ne priječi tuženika da kao ovrhovoditelj nakon bezuspješne ovrhe na novčanim sredstvima glavnog dužnika, iznova pokuša provedbu te ovrhe kako na sredstvima glavnog dužnika, tako i jamca platca, dakako ukoliko njegovo potraživanje u međuvremenu nije zastarjelo ili je obveza prema vjerovniku prestala iz drugih razloga.

16. U tom smislu, tužitelj u tijeku parnice ističe i prigovor zastare. Naime, sporno jest je li nastupila zastara potraživanja tužitelja, odnosno je li podnošenjem zahtjeva Hypo-Alpe-Adria bank d.d. protiv glavnog dužnika (Navigator tours d.o.o.) radi prisilne naplate potraživanja tužitelja temeljem bjanko zadužnice, došlo do prekida zastarijevanja i u odnosu na tuženika kao jamca-platca iz Ugovora o operativnom leasingu br. 15344 od 29. srpnja 2005., kao i to djeluje li navedena radnja tužitelja poduzeta radi naplate potraživanja od glavnog dužnika kojom dolazi do prekida zastarijevanja u odnosu na glavnog dužnika, jednako i prema tuženiku kao jamcu- platcu, tj. je li navedenom radnjom tužitelja došlo i do prekida zastarijevanja i u odnosu na tuženika kao jamca-platca.

17. U tom smislu, ističe se da je odredbom članka 183.a stavak 1. OZ/96, propisano da dužnik može ispravom na kojoj je javno ovjerovljen njegov potpis dati suglasnost da se radi naplate tražbine čiji će iznos biti naknadno upisan u ispravi zaplijene svi njegovi računi kod banke te da se novčana sredstva s tih računa, u skladu s njegovom izjavom sadržanom u toj ispravi, izravno s računa isplate vjerovniku koji je određen u ispravi ili koji će naknadno biti u nju upisan (bjanko zadužnica). Takva isprava izdaje se u jednom primjerku. Stavkom 2. istoga članka propisano je da ispravu iz stavka 1. ovoga članka s naknadno upisanim iznosom tražbine i podacima o vjerovniku banci dostavlja vjerovnik s učincima dostave pravomoćnoga sudskog rješenja o ovrsi, neposredno u prijamnom uredu banke, preporučenom pošiljkom s povratnicom ili preko javnoga bilježnika. Dostavom te isprave zapljenjuje se tražbina po računu i prenosi se na vjerovnika. Nadalje, odredbom članka 183.a stavka 3. OZ/96 propisano je da se odredbe članka 183. stavka 2. te 4. do 8. tog Zakona primjenjuju na odgovarajući način i na bjanko zadužnicu, a odredbom članka 183. stavka 7. OZ/96 se može tražiti ovrha protiv dužnika ili jamaca plataca na drugim predmetima ovrhe.

18. Prema odredbi članka 2. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima ("Narodne novine" br. 68/18, 2/20, 47/20, 46/20, 83/20 i 133/20, dalje:

P o s l o v n i b r o j : X L I I P -

3 6 4 0 / 2 0 1 9

ZPONS) ovrhu na novčanim sredstvima na temelju tog Zakona provode Financijska agencija (u daljnjem tekstu: Agencija), Hrvatska narodna banka i banke, a jednako je bilo određeno i ranijim člankom 2. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima ("Narodne novine" br. 91/10 i 112/12, dalje: ZPONS/10). Prema odredbi članka 36. ZPONS/10 od 1. siječnja 2011. na provedbu ovrhe na novčanoj tražbini ovršenika i osiguranja prethodnim i privremenim mjerama te na postupak izvansudske ovrhe uređene Ovršnim zakonom ("Narodne novine" broj 57/96, 29/99, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05 i 67/08) i Općim poreznim zakonom ("Narodne novine" broj 147/08) odgovarajuće se primjenjuju odredbe toga Zakona, a posebno pri dostavi rješenja o ovrsi, traženju podataka o računima i štednim ulozima ovršenika, određivanju ovrhe na novčanoj tražbini ovršenika, provedbi ovrhe po računima ovršenika, provedbi ovrhe po zadužnici, odgovornosti u provedbi ovrhe i redoslijedu naplate, a odredbom članka 37. ZPONS/10 propisano je da navedene odredbe stupaju na snagu od 1. siječnja 2011.

19. Nadalje, odredbom članka 104. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23, dalje: ZOO) propisano je da se ugovorom o jamstvu jamac obvezuje prema vjerovniku da će ispuniti valjanu i dospjelu obvezu dužnika, ako to ovaj ne učini, odredbom članka 105. ZOO propisano je da ugovor o jamstvu obvezuje jamca samo ako je izjavu o jamčenju učinio u pisanom obliku, a odredba članka 111. stavak 3. ZOO određuje da ako se jamac obvezao kao jamac platac, odgovara vjerovniku kao glavni dužnik za cijelu obvezu i vjerovnik može zahtijevati njezino ispunjenje bilo od glavnog dužnika bilo od jamca ili od obojice u isto vrijeme.

20. Prema odredbi članka 241. ZOO zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Nadalje, člankom 126. stavkom 1. ZOO propisano je da zastarom obveze glavnog dužnika zastarijeva i obveza jamca, a stavkom 3. istog članka propisano je da prekid zastare tražbine prema glavnom dužniku djeluje i prema jamcu samo ako je do prekida došlo nekim postupkom vjerovnika pred sudom protiv glavnog dužnika.

21. U konkretnom slučaju nije sporno među strankama da su tražbine po računima tužitelja dospjele i to za iznos 176.646,94 kn, kao i to da je tužitelj pokušao naplatiti svoje potraživanje prema glavnom dužniku Navigator tours d.o.o. provedbom ovrhe na novčanim sredstvima društva Navigator tours d.o.o. (glavnog dužnika) podnošenjem zahtjeva za naplatu Hypo-Alpe-Adria bank d.d. na temelju bjanko zadužnice, koja u smislu odredbe članka 183.a OZ ima učinak pravomoćnog rješenja o ovrsi. Stoga, s obzirom da je postupak naplate protiv glavnog dužnika podnošenjem zahtjeva tužitelja za naplatu na temelju zadužnice Hypo-Alpe-Adria bank d.d. podnesen 9. lipnja 2010. (dakle, prije isteka pet godina od kad je potraživanje tuženika dospjelo obzirom da je bjanko zadužnica izdana s danom 28. srpnja 2005. godine), dakle, unutar roka zastare, to je navedenom radnjom u odnosu na glavnog dužnika došlo do prekida zastare u smislu članka 241. ZOO.

22. Nadalje, s obzirom na utvrđenje da je tuženik jamac platac, jer se isti potpisom ugovora o financijskom leasingu broj 15344 od 29. srpnja 2005. i sporne bjanko zadužnice, obvezao kao jamac platac tužitelju kao vjerovniku za dugove P o s l o v n i b r o j : X L I I P -

3 6 4 0 / 2 0 1 9

glavnog dužnika društva Navigator tours d.o.o., to slijedom toga tuženik odgovara vjerovniku kao i glavni dužnik u smislu odredbe članka 111. stavak 3. ZOO.

23. Pritom, činjenica što je tužitelj protiv glavnog dužnika Navigator tours d.o.o. pokrenuo postupak provedbe ovrhe na novčanim sredstvima glavnog dužnika u smislu odredbe članka 183.a OZ/96 na temelju bjanko zadužnice (a koja isprava ima učinak pravomoćnog rješenja o ovrsi), podnošenjem zahtjeva Hypo-Alpe-Adria bank 9. lipnja 2010., a koja radnja prema ocjeni ovog suda ima značaj pokretanja postupka vjerovnika pred sudom protiv glavnog dužnika u smislu odredbe članka 126. stavka 3. ZOO, to je kao posljedica navedene radnje vjerovnika nastupio prekid zastare i prema tuženiku kao jamcu platcu.

24. U suprotnom kada bi se pojam pokretanja postupka pred sudom tumačio usko, to bi značilo da bi vjerovnik bio u nepovoljnijem položaju glede pitanja prekida zastare prema solidarnom dužniku ili jamcu platcu kada je pokrenuo postupak naplate svoje tražbine izvan sudskog postupka, makar mu je taj put pravne zaštite propisan, što je s pozicije pravne sigurnosti i jednakosti svih pred zakonom nedopušteno.

25. Prema tome, u situaciji kada vjerovnik na temelju bjanko zadužnice podnese protiv glavnog dužnika zahtjev za naplatu potraživanja banci sukladno zakonskim pravilima u to vrijeme, u smislu odredbe članka 183.a OZ/96, te u situaciji ako se vjerovniku za obvezu glavnog dužnika ugovorom obvezala treća osoba kao jamac platac, u takvoj situaciji se pokretanjem postupka provedbe ovrhe protiv glavnog dužnika na njegovim novčanim sredstvima podnošenjem zahtjeva za naplatu na temelju bjanko zadužnice (koja ima učinak pravomoćnog rješenja o ovrsi), prekida zastara ne samo u odnosu na glavnog dužnika u smislu odredbe članka 241. ZOO, već i u odnosu prema jamcu platcu u smislu odredbe članka 126. stavka 3. ZOO, s obzirom da podnošenje zahtjeva protiv glavnog dužnika za naplatu potraživanja na temelju bjanko zadužnice (u smislu odredbe članka 183.a OZ/96), predstavlja vjerovnikovu radnju koja ima značaj pokretanja postupka vjerovnika pred sudom protiv glavnog dužnika radi ostvarenja potraživanja (jednako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi posl. br. Rev-2423/2017 od 28. rujna 2022. godine).

26. Zastara je prema tome prekinuta i prema društvu Navigator tours d.o.o. kao glavnom dužniku i prema tužitelju kao jamcu platcu podnošenjem zahtjeva za izravnu naplatu Hypo-Alpe-Adria bank d.d. dana 9. lipnja 2010. Dugovanje prema glavnom dužniku tom prilikom nije naplaćeno te je rok zastare tada ponovno počeo teći.

27. Pritom, što se tiče zastarnog roka u primjeni u odnosu na tražbinu iz sporne bjanko zadužnice, ukazuje se na stav Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 19. studenog 2018. prema kojemu na tražbinu iz zadužnice koja je privatna isprava i na kojoj je potpis dužnika samo ovjeren kod javnog bilježnika (zadužnice sastavljene prije 1. siječnja 2011.) i koje nisu potvrđene od javnog bilježnika (solemnizirane), primjenjuje se opći zastarni rok od 5 godina iz članka 371. ZOO/91 (sada članak 225. ZOO/05), dok se na tražbine iz zadužnice koje su potvrđene kod javnog bilježnika (solemnizirane) primjenjuje zastarni rok od 10 godina iz članka 379. ZOO/91 (sada članak 233. ZOO/05). Dakle, na tražbinu iz bjanko zadužnice primjenjuje se kako pravilno tužitelj navodi, zastarni rok od pet, a ne 10 godina, jer nije 1 0

P o s l o v n i b r o j : X L I I P -

3 6 4 0 / 2 0 1 9

riječ o bjanko zadužnici koja je solemnizirana od javnog bilježnika, već je potpis tužitelja kao jamca platca samo ovjeren po javnom bilježniku.

28. Kako je tuženik podnošenjem zahtjeva na naplatu Hypo-Alpe-Adria bank d.d. dana 9. lipnja 2010. godine protiv glavnog dužnika prekinuo petogodišnji zastarni rok koji je tog dana iznova počeo teći i prema glavnom dužniku i tužitelju kao jamcu platcu, to je jasno da u trenutku kada je tuženik kao ovrhovoditelj dana 16. srpnja 2014. podnio prijedlog za ovrhu na pokretninama protiv tužitelja kao jamca platca, njegovo potraživanje nije bilo zastarjelo.

29. Ovršni postupak na pokretninama tužitelja obustavljen je iz razloga što se nijedan kupac nije odazvao javnoj dražbi, dakle, nije obustavljen iz razloga koji se mogu pripisati krivnji tuženika kao ovrhovoditelja. Stoga u času podnošenja prijedloga za izvansudsku ovrhu Financijskoj agenciji 9. svibnja 2019. koji je predan prije isteka zastarnog roka od pet godina, potraživanje tuženika iz ovršne isprave nije zastarjelo.

30. Nije u pravu tužitelj kada tvrdi da tuženik kao vlasnik motornog vozila, nakon što je stupio u njegov posjed zbog neplaćanja rata leasinga, isto nije mogao prodati. Upravo suprotno, tuženik je kao vlasnik zasigurno mogao odlučiti hoće li zadržati ili prodati motorno vozilo te je iz ostvarene prodajne cijene umanjio dugovanje tužitelja. Jednako tako, tuženik je u tijeku postupka dostavio procjenu vještaka sačinjenu u postupku prodaje vozila, kao i evidenciju javnih dražbi, početnih cijena i ishoda dražbi, pojasnivši da je vozilo prodano tek na sedmoj javnoj dražbi za cijenu koja se mogla ostvariti na tržištu od 80.000,00 kn, čime je otklonio prigovore tužitelja. Naime, i ovaj sud prihvaća navode tuženika o tome da je jedino ostvarena vrijednost na javnoj dražbi mjerodavna, pa imajući u vidu brojnost dražbi na kojima vozilo nije moglo biti prodano za svaki puta nižu cijenu, to i ovaj sud zaključuje da tužitelj nije oštećen takvim postupanjem tuženika, odnosno podajom vozila na javnoj dražbi.

31. Na koncu, radi utvrđivanja osnovanosti prigovora tužitelja koji tvrdi da ne postoji dugovanje glavnog dužnika Navigator tours d.o.o., provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku financijske struke Tomislavu Prpiću. Vještak je istaknuo kako dugovanje tužitelja prema tuženiku, na dan 19. ožujka 2010., prema ugovoru za vozilo Volkswagen AUH, uključujući i umanjenje zbog plaćenog učešća, te prodaju vozila, iznosi 174.646,95 kn / 23.179,63 EUR, dok dugovanje tužitelja prema tuženiku, na dan 16. studenog 2011. prema ugovoru za vozilo Audi A6, iznosi 2.354,83 kn / 312,54 € a i odnosi se na obračunatu naknadu za plaćene troškove naplate potraživanja i zatezne kamate / opomene, pri čemu sud ponovno naglašava da je među strankama nesporno da potraživanja temeljem ugovora o leasingu za vozilo Audi A6 nisu predmet spora. U odnosu na prodajnu vrijednost vozila Volkswagen AUH od 80.000,00 kn, što je manje od procijenjene vrijednosti, vještak je istaknuo da je vozilo prodano na sedmoj aukciji, te da prodajna vrijednost vozila nije u domeni financijskog vještaka. Što se pak tiče prigovora tužitelja obračunu iznosa učešća, naglasio je da se za iznos učešća umanjuje osnovica za obračun kamate ugovora o financijskom leasingu, dok se konačni obračun računovodstveno provodi (knjiži) na način na koji je tuženik to i učinio, te da pri obračunu učešća tužitelj nije oštećen.

32. Vještak je dakle, potvrdio postojanje dugovanja u iznosu od 174.646,95 kn / 23.179,63 EUR temeljem ugovora o financijskom leasingu broj 15344 od 29. srpnja 2005. za vozilo Volkswagen AUH, čiju naplatu tuženik izvansudskom ovrhom i traži,

1 1

P o s l o v n i b r o j : X L I I P -

3 6 4 0 / 2 0 1 9

pa kako ni stranke tom nalazu i mišljenju vještaka nisu imali prigovora, to ga je i ovaj sud ocijenio kao utemeljenim na zakonu i pravilima struke, objektivnim i jasno obrazloženim.

33. Prema tome, sud je utvrdio da je tuženik kao ovrhovoditelj ovlašten tražiti ovrhu na temelju ovršne isprave, odnosno ovlašten je tražiti ovrhu protiv tužitelja kao ovršenika, da tražbina tuženika nije prestala na temelju činjenice koja je nastala u vrijeme kad je ovršenik više nije mogao istaknuti nakon ovjeravanja javnobilježničke isprave, da ispunjenje tražbine nije odgođeno, zabranjeno, izmijenjeno ili na drugi način onemogućeno zbog činjenice koja je nastala u vrijeme kad je tužitelj više nije mogao istaknuti nakon ovjeravanja javnobilježničke isprave, i da nije nastupila zastara tražbine tuženika, odnosno da ne postoje razlozi iz članka 50. stavka 1. točke 7., 9., 10. i 11. Ovršnog zakona („Narodne novine“ br. 112/2012, 25/13 i 93/14, 55/16, 73/17, u daljnjem tekstu: OZ, u primjeni s obzirom na vrijeme pokretanja postupka) na koje upire tužitelj. Iz iznesenih je razloga valjalo odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan te presuditi kao u izreci.

34. Odluka o parničnom trošku zasniva se na članku 154. stavku 1. u vezi članka 155. ZPP i čini trošak zastupanja tuženika po profesionalnom punomoćniku pri čemu se sud vodio troškovnikom tuženika te vrijednošću predmeta spora od 23.179,63 EUR, kao i odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 138/2023 i 107/25, u daljnjem tekstu: Tarifa). Opravdan je zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na tužbu od zatraženih 500,00 EUR (Tbr. 8/1 u vezi Tbr. 7/1 Tarife), a jednaka nagrada pripada mu za sastav obrazloženih podnesaka od 16. studenog 2021., 17. veljače 2022. i 27. listopada 2025. (Tbr. 8/1 Tarife). Podnesak od 23. lipnja 2021. nije priložen spisu pa je zahtjev tuženika u tom dijelu neosnovan. U pravu je tuženik kada za zastupanje profesionalnog punomoćnika na ročištima održanim 4. lipnja 2021., 12. listopada 2021., 15. veljače 2022., 21. rujna 2023., 30. studenog 2023. i 24. ožujka 2026. pripada po 500,00 EUR za svako ročište (Tbr. 9/1 u vezi Tbr. 7/1 Tarife). Tuženiku je tako za zastupanje odvjetnika dosuđeno 5.000,00 EUR, uvećano za porez na dodanu vrijednost od 25 % u iznosu od 1.250,00 EUR. Tuženiku je tako s osnova parničnog troška sveukupno dosuđeno 6.250,00 EUR, dok je u preostalom dijelu do zatraženih 6.375,00 EUR, zahtjev za naknadu troškova odbijen kao neosnovan.

35. Slijedom izloženih razloga, odlučeno je kao u izreci presude.

U Rijeci, 24. travnja 2026.

S u t k i n j a:

Martina Maršić Lukić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba u roku od petnaest dana od dana dostave ovjerenog prijepisa iste. Žalba se podnosi u dovoljnom broju istovjetnih primjeraka za sud i sve stranke postupka putem ovoga suda, a o žalbi odlučuje županijski sud.

1 2

P o s l o v n i b r o j : X L I I P - 3 6 4 0 / 2 0 1 9