REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula – Pola

Poslovni broj: Gž-1243/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli – Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca: Marije Sošić, kao predsjednice vijeća, Igora Rakića kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Helene Poropat kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ČČK, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćnici Jeleni Blagović Pleše, odvjetnici u Delnicama, protiv tuženika ČČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Vinku Radovaniju, odvjetniku u Splitu, radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Splitu , Stalne službe u Starom Gradu poslovni broj: P-1528/2022 od 10. lipnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 24. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljice te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Starom Gradu poslovni broj: P-1528/2022 od 10. lipnja 2024.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadu troškova žalbe.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za utvrđenje da je tužiteljica suvlasnica 1/2 dijela kč. br. [katastarska čestica], u naravi zgrada od 47 m2 i šuma od 1053 m2, ukupne površine 1100 m2, upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], uz popratni zahtjev za uknjižbu tog prava u zemljišnu knjigu (točka I. izreke). Ujedno je naloženo tužiteljici naknaditi tuženiku, u roku od 15 dana, parnične troškove u iznosu od 2.250,00 eura s pripadajućom zateznom kamatom u slučaju zakašnjenja (točka II. izreke).

2. Navedenu presudu pravodobnom i dopuštenom žalbom pobija tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. Žalbeni je prijedlog tužiteljice preinačiti pobijanu presudu na način da se tužbeni zahtjev prihvati uz dosudu parničnog troška tužiteljici, podredno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Tužiteljica potražuje i troškove žalbe.

3. Sa žalbom tužiteljice postupljeno je prema odredbi članka 359. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 155/23 i 146/25 – dalje: ZPP).

3.1. Tuženik je podnio odgovor na žalbu u kojem osporava žalbu i žalbene navode tužiteljice, predlažući odbijanje žalbe kao neosnovane. Potražuje troškove odgovora na žalbu.

4. Žalba tužiteljice nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje i uknjižbu prava suvlasništva u 1/2 dijela na kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], u naravi zgrada površine 47 m2 i šuma površine 1053 m2, ukupne površine 1100 m2, a po osnovi činjenice da su stranke za vrijeme trajanja bračne zajednice stekle zemljište koje da im je usmeno zajednički darovao stric tuženika, da bi u periodu od 1989. do 1994. na tom zemljištu stranke izgradile kuću.

6. Prvostupanjski sud je odbio u cijelosti tužbeni zahtjev, u bitnome s obrazloženjem da do usmenog darovanja od strane strica tuženika pok. ŠČ zvanog Č nije došlo niti je ono bilo moguće prema propisima važećima 80 -ih godina, koji su zahtijevali kako pisano formu darovnog ugovora tako i stjecanje prava vlasništva upisom u zemljišne knjige, međutim prvostupanjski sud smatra da je tuženik stekao predmetnu nekretninu na temelju zakona, dosjelošću, a da se uknjižio kao vlasnik 2015. godine temeljem presude poslovni broj P-395/09. Nadalje, prvostupanjski sud ističe da prema tada važećem zakonodavstvu nije postojala presumpcija jednakih bračnih udjela u bračnoj stečevini kako to tužiteljica pretendira tužbenim zahtjevom, a na temelju zajedničkih ulaganja u nekretninu da tužiteljici može pripadati obveznopravni, a ne stvarnopravni zahtjev.

7. Ispitavši prvostupanjsku presudu u granicama žalbenih navoda tužiteljice, a pazeći pritom dodatno po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava (osim u odluci o parničnim troškovima) i na zakonom predviđene apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka (članak 365. ZPP-a), ocjena je ovog suda da je prvostupanjska presuda pravilna i zakonita, iako dijelom iz drugih materijalnopravnih razloga utvrdivih iz prvostupanjske presude i stanja spisa.

8. Suprotno žalbenim navodima tužiteljice, prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, njena izreka je određena, jasna i u suglasju s obrazloženjem u okviru kojeg su navedeni valjani i dostatni razlozi o odlučnim činjenicama koje su utvrđene na temelju slobodne ocjene izvedenih dokaza, a u pogledu kojih ne postoji proturječnost između njihovog sadržaja u spisu i onoga što se o njihovom sadržaju navodi u prvostupanjskoj presudi. Drugačija ocjena dokaza iznesena u žalbi, a koja se u bitnome svodi na nezadovoljstvo tužiteljice utvrđenim činjeničnim stanjem, ne čini sama po sebi prvostupanjsku presudu nepravilnom i nezakonitom. Stoga nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju tužiteljica sadržajno upire u žalbi.

8.2. Nisu počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

9. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da tužiteljica predmetno zemljište nije stekla darovanjem, već da nekretnina predstavlja samovlasništvo tuženika, međutim takva utvrđenja temelje se dijelom na drugim materijalnopravnim razlozima od onih koje navodi prvostupanjski sud.

10. Naime, kraj činjenice da je tuženik (s tadašnjom obitelji) nesporno stupio u posjed predmetne nekretnine radi gradnje, ovaj sud ne prihvaća shvaćanje prvostupanjskog suda da nije došlo do darovanja predmetnog zemljišta, budući da i neformalan ugovor o darovanju postaje valjan ako je izvršen, a stranke i svi svjedoci u ovome postupku su potvrdili da je tuženikov stric pok. ŠČ darovao predmetnu nekretninu (barem dijelom) tuženiku, ali je ostalo sporno je li se pritom svijest i namjera darovanja (tzv. animus donandi) odnosila i na ovdje tužiteljicu kao tadašnju suprugu tuženika.

11. S time u vezi, ostalo je sporno da li je u trenutku kada su parnične stranke započele gradnju na predmetnom zemljištu isto predstavljalo (predmnijevano) vlasništvo tuženika ili obiju parničnih stranaka.

12. U situaciji kada su darovatelj i obdarenik u bližem stupnju srodstva (stric i nećak), kada su tuženik, njegov otac i stric zajednički rješavali imovinske odnose na dijelu matične kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] koji je stečen agrarom (agrarna odluka broj A 3015/47) i na kojem su zajednički utvrđeni vlasnicima (presuda poslovni broj P-291/87) iako se potom nisu uspjeli knjižiti, kada je stric tuženika jednako postupio prema oboje djece svoga brata (oca tuženika) te je i nećakinji, tuženikovoj sestri Š, darovao zemljište radi gradnje obiteljske kuće, kada su takva darovanja nećacima očito bila potaknuta razrješavanjem imovinskih i obiteljskih odnosa između braće - oca i strica tuženika (o čemu suglasno iskazuju tuženik i svjedok NČ spominjući raniji prijepis djedovine s oca na strica tuženika radi ostvarivanja dječjeg doplatka, na kojem tragu iskazuje i svjedokinja ĆČ, kći tuženikovog strica) - to je ocjena ovog suda da je darovanje predmetnog zemljišta učinjeno u namjeri da se obdari osobno tuženik, ne i tužiteljica kao tadašnji bračni drug tuženika u jednakom suvlasničkom dijelu.

12.1. S druge strane, iz utvrđenja prvostupanjskog suda i stanja spisa ne proizlaze tako specifične okolnosti iz kojih bi slijedilo da je darovanje zemljišta bilo neposredno usmjereno i na tužiteljicu osobno, neovisno o činjenici što je bila u dobrim odnosima sa širom obitelji tuženika i što je predmetno zemljište bilo namijenjeno upravo gradnji kuće, što ne predstavlja neuobičajen način „ulaganja” posebne imovine bračnog druga za dobrobit cijele obitelji, kako bi se osigurao smještaj za vrijeme ljetovanja.

12.2. Iz provedenih personalnih dokaza učinjeno je nespornim da je stric tuženika darovao dva zemljišta radi izgradnje kuće svakome od nećaka, tuženiku i njegovoj sestri. Pritom je i svjedokinja ĆČ, sestrična tuženika koja je u dobrim odnosima s tužiteljicom, iskazala kako joj je otac ŠČ zvan Č pokazao objekt čija je izgradnja započeta na predmetnom zemljištu i rekao da pripada nećaku, a njen ispravljeni navod kako pretpostavlja da je darovanje zemljišta učinjeno tuženiku i tužiteljici zajedno budući da su stranke tada bile obitelj, prema ocjeni ovog suda, ostaje na razini pretpostavke i laičkog viđenja stvari, ne i neposrednog, konkretnog saznanja svjedokinje. U istom smislu ocjenjuje se i iskaz svjedokinje BČ, kćeri stranaka, koja je u to doba bila djevojčica koja nije mogla shvatiti kontekst imovinskih odnosa tuženika i njegove primarne obitelji odnosno rodbine s jedne strane, te tuženika i njegove sekundarne obitelji s druge strane. Stupanj vjerodostojnosti iskaza svjedoka FČ već je ocijenio prvostupanjski sud (točka 13. obrazloženja prvostupanjske presude), a takvu ocjenu, cijeneći sadržaj iskaza tog svjedoka i uvažavajući načelo neposrednosti, prihvaća i ovaj sud.

12.3. U prilog činjenici da je zemljište darovano osobno tuženiku ide i izjava potpisana od strane strica tuženika ŠČ u [adresa] dana 27. kolovoza 1989. (stranica 40 spisa) - neovisno o tome što ne predstavlja formalno potpun ugovor o darovanju (jer nema izjave i potpisa obdarenika) – u odnosu na koju ni svjedokinja ĆČ, kći tuženikovog strica, u svom iskazu ne isključuje mogućnost da je potpis na toj izjavi upravo potpis njenog oca, iako je s druge strane razumljivo da je ta svjedokinja, u nastavku iskaza, imala drugačije viđenje oko pitanja razrješavanja imovinskih odnosa između njezinog i tuženikovog oca, a time i tuženika, budući da su unutar same njene primarne obitelji po tom pitanju postojale razmirice, o čemu suglasno iskazuje i tuženik kada govori o tome da su se stričeva supruga i kći protivile da se išta od nekretnina vrati tuženikovom ocu odnosno tuženiku.

12.4. Ta se izjava životno i logično nadovezuje na okolnost što je sastavljena i potpisana nakon što su otac i stric tuženika te sam tuženik zajednički ishodili presudu poslovni broj P-297/87 od 19. prosinca 1988. (stranice 180-182 spisa) kojom su utvrđeni vlasnicima na realnom dijelu matične nekretnine kč. br. [katastarska čestica] površine 10.000 m2 koji je prethodno stečen agrarom, ali se na temelju te presude nisu uspjeli uknjižiti, kao i na okolnost što je ta izjava izdana nakon što je tuženik, u pripremi za gradnju, ishodio uvjerenje o uvjetima uređenja prostora od 24. travnja 1989. (stranice 175-178 spisa), cijeneći među ostalim i to što je u tim uvjetima navedeno da je za ishođenje budućeg akta o gradnji potrebno priložiti dokaz o vlasništvu, pa je prema ocjeni ovog suda zaista prihvatljivo da je ta izjava, neovisno o tome tko ju je sastavljao odnosno po čijem je diktatu sastavljena, potpisana po stricu tuženika, u prilog čemu su iskazali tuženik i svjedok NČ.

12.5. Nisu pritom odlučni navodi prvostupanjskog suda da se darovanje kao osnova stjecanja ne spominje u presudi poslovni broj P-395/09 od 30. studenog 2011. (stranice 51-53 spisa) na temelju koje je tuženik konačno uknjižio svoje pravo vlasništva budući da iz njenog sadržaja proizlazi da je ovopredmetni svjedok LČ i u tom postupku potvrdio kako su tuženiku (ondje tužitelju) njegov otac i stric darovali upravo predmetni dio zemljišta, pri čemu je u toj formalnoj parnici presuda ishođena na temelju priznanja i izostanka više od 30 tuženika kojima - uključujući kćeri strica tuženika VČ i ovdje svjedokinju ĆČ, kao i u ovom predmetu saslušanog FČ – nije bilo sporno da predmetna nekretnina predstavlja vlasništvo tuženika , a time nije bilo potrebno ni da tuženik (ondje tužitelj) dodatno razlaže i drugim dokazima detaljnije dokazuje osnovu svog stjecanja.

13. Iz navedenog, prema ocjeni ovog suda, unatoč drugačijem materijalnopravnom pristupu, ukazuje se ispravnim konačni zaključak prvostupanjskog suda da je samovlasnik predmetnog zemljišta (na kojem je započeta gradnja objekta) bio tuženik, dok tužiteljica darovanjem od strica tuženika, a što predstavlja činjeničnu osnovu tužbe, nije stekla pravo suvlasništva na zemljištu, pa nije mogla steći ni 1/2 suvlasničkog dijela cijele nekretnine, kako je zahtijevala tužbom.

14. Naime, u smislu odredbe članka 272. stavka 2. tada važećeg Zakona o braku i porodičnim odnosima („Narodne novine” broj: 11/78, 45/89 i 59/90 - dalje: ZBPO), imovina koja u tijeku bračne zajednice nije stečena radom ili ne proistječe iz imovine stečene radom, već ju je jedan bračni drug stekao po drugoj zakonom dozvoljenoj osnovi, među ostalim i darovanjem, jest posebna imovina tog bračnog druga, ovdje tuženika.

15. S druge strane, između parničnih stranaka nije bilo sporno da su na predmetnom zemljištu (koje dakle predstavlja posebnu imovinu tuženika) zajedničkim ulaganjima za vrijeme trajanja bračne zajednice pristupile gradnji objekta – obiteljske kuće za odmor.

16. Međutim, bračni drug koji ulaže u posebnu imovinu drugog bračnog druga, nema u pravilu pravo na stvarnopravni zahtjev, već može ostvariti obveznopravni zahtjev na ime izvršenih ulaganja. Stvarnopravni zahtjev bračni drug će moći ostvarivati samo iznimno, ako je stjecanje stvarnih prava dopuštao pravni režim primjenjiv na bračnu stečevinu u vrijeme stjecanja, ako je o tome postojao sporazum stranaka te ako je s obzirom na vrijednost, opseg i intenzitet ulaganja odnosno izvedenih radova došlo do ekonomski bitne promjene u stanju, vrijednosti i identitetu posebne imovine jednog od bračnih drugova (npr. izgradnja potpuno nove obiteljske kuće) na način da takva promjena, cijeneći pritom i opseg doprinosa bračnog druga, opravdava nastanak stvarnopravnog zahtjeva. Dakle, osnovanost stvarnopravnog zahtjeva ovisi o okolnostima svakog konkretnog slučaja, koje je tužitelj dužan potkrijepiti i dokazati.

17. U situaciji kada je tužiteljica zasnovala svoj tužbeni zahtjev na činjenici da je stekla 1/2 dijela nekretnine po osnovi darovanja od strica tuženika, što se pokazalo netočnim, da s obzirom na tada primjenjiv pravni režim (ZBPO) ne postoji presumpcija jednakih suvlasničkih omjera u bračnoj stečevini, dok tužiteljica svojim zahtjevom nije disponirala na način da je tijekom postupka iznijela i dokazala takve okolnosti koje bi opravdavale nastanak stvarnopravnog zahtjeva na ime ulaganja u nekretninu i njenog doprinosa u tome - to ni prema ocjeni ovog suda nije bilo osnove da se tužiteljici na ime ulaganja priznaju stvarna prava na nekretnini koja je predmet spora. To posebice iz razloga što, sukladno dokazima koji se nalaze u spisu, proizlazi da se radilo o nedovršenom objektu u početnom stadiju izgradnje, odnosno u fazi izvođenja grubih radova (fotografije iz nalaza vještaka Roka Mijanovića od 5. prosinca 2006. na stranici 41-47 spisa i rješenje o izvedenom stanju od 30. listopada 2017. na stranicama 48-50 spisa), za koji objekt nije bila izdana ni građevinska ni uporabna dozvola, niti je kao takav bio uporabljiv, da bi ga naknadno tuženik samostalno ozakonio i nadogradio.

18. Slijedom svega navedenog, kako nije bilo osnove za prihvaćanje tužbenog zahtjeva tužiteljice, to je isti pravilno odbijen od strane prvostupanjskog suda, iako djelomično iz drugih materijalnopravnih razloga, pa je o žalbi tužiteljice valjalo odlučiti, primjenom odredbi članka 373.a ZPP-a, kao u točki I. izreke ove drugostupanjske presude.

19. Tužiteljica nije uspjela sa svojom žalbom pa je, temeljem odredbe članka 166. stavka 1. u vezu s odgovarajućom primjenom članka 154. stavka 1. ZPP-a, odlučeno kao u točki II. izreke ove drugostupanjske presude.

20. Odgovor tuženika na žalbu nije predstavljalo potrebnu radnju za vođenje parnice pa je, temeljem odredbe članka 166. stavka 1. u vezi s odgovarajućom primjenom članka 155. stavka 1. ZPP-a, odlučeno kao u točki III. izreke ove drugostupanjske presude.

U Puli-Pola 24. travnja 2026.

Predsjednica vijeća

Marija Sošić