Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PAZINU

Franjevačke stube 2

52000 Pazin

P 1717/2019-43

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu po sutkinji Kristijani Matejčić u pravnoj stvari tužitelja EČ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Bojan Zustović, Marina Matanović i Zoran Sloković, odvjetnici u Pazinu, Franine i Jurine 7, protiv tuženika OTP banke d. d. Split, Domovinskog rata 61, OIB 52508873833, kojeg zastupaju punomoćni iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Goran Veljović, i dr., odvjetnici u Puli, Dobrilina 9, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne rasprave zaključene 26. ožujka 2026. u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužitelja te zamjenika punomoćnika tuženika, 24. travnja 2026.

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe ugovora o kreditu broj 050113292053 SB zaključenog između parničnih stranaka i kojeg je tužitelj ovjerio u potpisu kod javne bilježnice Marije Blečić pod brojem OV-205/05 dana 14. siječnja 2005. i to članka 1. u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF), te članka 3. točke 3.3. kojom se promjena kamatne stope vrši izmjenama i dopunama Odluke o kamatama Banke na čiju primjenu Korisnik kredita bezuvjetno pristaje u cijelosti.

II. Utvrđuje se ništetnom odredba iz članka 5. troškovi kredita točka 5.1. ugovora o kreditu br. 050113292053 SB zaključenog između parničnih stranaka i kojeg je tužitelj ovjerio u potpisu kod javne bilježnice Marije Blečić pod brojem OV-205/05 dana 14. siječnja 2005., a koja glasi: „Korisnik kredita se obvezuje platiti Banci troškove/naknadu za odobravanje kredita (troškovi obrade zahtjeva skrbi oko osiguranja i rezerviranja sredstava, kao i administrativnih i drugih radnji po kreditu) – jednokratno 0,99 (nulacijeladevedesetdevetposto) od iznosa odobrenog kredita, unaprijed, a najkasnije prije korištenja odobrenog kredita.“.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati 3.937,76 eura (tri tisuće devetsto trideset sedam eura i sedamdeset šest centi) sa zateznim kamatama koje teku:

– na iznos 2.883,73 eura od dana 1. listopada 2015. pa do isplate,

– na iznos 147,37 eura od dana 14. siječnja 2005. pa do isplate,

do 31. prosinca 2007. po stopi od 15 % godišnje, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od dana 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

IV. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj zahtijeva isplatu 582,53 eura (petsto osamdeset dva eura i pedeset tri centa) sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od dana 1. listopada 2015. pa do isplate (po osnovi razlike glavnica) te u dijelu u kojem zahtijeva isplatu zateznih kamata na iznos 906,66 eura od 9. veljače 2026. do isplate.

V. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tužitelj zahtjeva da se utvrdi ništetnim u cijelosti Dodatak br. 1 ugovora o kreditu broj 151109069234 (novi broj), broj 050113292053 (stari broj) koji je zaključen između parničnih stranaka i kojega je tužitelj solemnizirao kod javne bilježnice Marije Blečić dana 18. siječnja 2016. pod brojem OV-247/16.

VI. Odbija se prigovor radi prijeboja tuženika.

VII. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove postupka isplatom 2.028,80 eura (dvije tisuće dvadeset osam eura i osamdeset centi) sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 24. travnja 2026. do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023.) uvećanoj za tri postotna poena u roku 15 dana.

VIII. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u preostalom

dijelu.

IX. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka u cijelosti.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja da su ništetne odredbe ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s Odlukom Banke, kao i u dijelu u kojem je ugovoreno da se glavnica kredita veže uz valutu švicarskog franka (valutna klauzula), te radi utvrđenja ništetnosti u cijelosti dodataka ugovora o kreditu (sporazuma o konverziji). Ujedno je zatražio isplatu preplaćenih iznosa po osnovi ništetnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu u iznosu 16.808,83 kuna (2.230,92 eura) sa zateznim kamatama koje teku na pojedinačne iznose anuiteta od njihova dospijeća do isplate.

1.1. U tužbi je naveo da je, u svojstvu korisnika kredita, s pravnim prednikom tuženika NOVA BANKA d. d. sklopio ugovor o kreditu broj 050113292053 dana 13. siječnja 2005. Predmetnim ugovorom odobren mu je dugoročni kredit za adaptaciju u iznosu 23.000,00 švicarskih franaka u protuvrijednosti u kunama obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke. Povrat kredita u kunama se obračunavao u švicarskim francima po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za švicarski franak na dan uplate anuiteta. U čl. 3. t. 1. ugovora propisano je da kamatna stopa iznosi 5,39 % godišnje s time da je kamatna stopa promjenjiva. U t. 3.3. ugovora propisano je da se promjena kamatnih stopa vrši izmjenama i dopunama Odluke o kamatama Banke na čiju primjenu korisnik kredita bezuvjetno pristaje. Prilikom sklapanja ugovora o kreditu s tuženikom nije pojedinačno pregovarao o promjenjivoj kamatnoj stopi, a ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate. Za vrijeme trajanja ugovora o kreditu tuženik je u više navrata jednostrano povećao kamatnu stopu te je radi toga došlo do povećanja mjesečnih anuiteta. Također, tuženik ga prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti, kao i o posljedicama promjene tečaja valute švicarski franak što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. U kolektivnom sporu tzv. predmet „Franak“ presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P 1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđenom presudama Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž 7129/2013 od 13. lipnja 2014. i posl. br. Pž 6632/2017 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je utvrđeno da su tužene banke (uključujući i ovdje tuženika) povrijedile kolektivne interese i prava potrošača sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom banke i valutnoj klauzuli za koju je vezana glavnica u švicarskom franku. S tuženikom je 18. siječnja 2016. sklopio Dodatak broj 1 ugovora o kreditu (dalje aneks ugovora) na temelju kojeg je izvršena konverzija kredita u švicarskim francima u kredit u eurima. S obzirom na to da su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu kojim se glavnica i anuitet i kredita vežu za tečaj valute švicarskog franka, time je ništetan u cijelosti i aneks ugovora. U trenutku sklapanja aneksa valuta švicarskog franka u osnovnom ugovoru o kreditu više nije postojala, pa time je nestao glavni razlog i pobuda za sklapanje aneks. Iz tih razloga je u aneksu netočno prikazan iznos preostale neotplaćene glavnice kredita, koji iznos predstavlja bitan sastojak tog aneksa ugovora. Kao potrošač, nakon gotovo deset godina otplate kredita dugovao je tuženiku gotovo jednak iznos kao i prilikom plasmana kredita, pa je bio u zavisnosti od tuženika i primoran provesti tzv. konverziju kako bi mu se smanjila glavnica i olakšala otplata mjesečnih anuiteta. U opisanom postupanju tuženika su ostvarena i obilježja zelenaškog ugovora. Prilikom obračuna pretplate pri potpisivanju aneksa tuženik mu nije uračunao zatezne kamate koje teku na svaki mjesečni preplaćeni iznos od dana plaćanja istog, a koje pravo mu pripada. U skladu s čl. 326. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005., 41/2008., 125/2011.) ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane. Stoga, donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/2015., dalje: ZID ZPK15.) zakonodavac je omogućio konverziju kredita iz švicarskog franka u euro, ali provedbom konverzije nisu otklonjene sve posljedice ništetnosti odredbi ugovora o kreditu u kojima je glavnica vezana za švicarski franak u dijelu koji se tiče valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. S obzirom na to da su ništetne odredbe ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa prema Odluci Banke to mu je tuženik dužan naknaditi preplaćene iznose i to prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi i tečaju švicarskog franka na dan isplate kredita. Na preplaćene mjesečne anuitete mu pripadaju i zatezne kamate od dana uplate pojedinog anuiteta do isplate.

1. 2. U daljnjim podnescima od 12. prosinca 2019., 25. rujna 2020. i 14. ožujka 2023. tužitelj je u bitnom ponovio pravna shvaćanja iznijeta u tužbi s pozivanjem na odgovarajuću sudsku praksu.

1. 3. Prije zaključenja prethodnog postupka tužitelj je u dva navrata izvršio preinaku tužbe.

U podnesku od 25. rujna 2020. je zatražio isplatu daljnjeg iznosa 315,55 kuna s pripadajućim zateznim kamatama po osnovi više uplaćenih iznosa zbog nezakonitog povećanja kamatne stope i primjene valutne klauzule u razdoblju od 1. listopada 2015. do 31. prosinca 2015.

Na pripremnom ročištu 22. ožujka 2023. tužitelj je proširio tužbu na način da potražuje isplatu razlike konvertirane glavnice i glavnice po početnom otplatnom planu, a koja razlika iznosi ukupno 5.448,06 kuna odnosno 723,08 eura zajedno sa zateznim kamatama od dana provedene konverzije 13. siječnja 2016. do isplate . Od tuženika potražuje i trošak odobravanja kredita koji mu je naplaćen nezakonito na temelju čl. 5. ugovora o kreditu od 13. siječnja 2005. u visini od 0,99% iznosa odobrenog kredita , odnosno 148,85 eura. Na taj iznos potražuje i zatezne kamate od 14. siječnja 2005. do isplate. S tuženikom nije pregovarao o predmetnoj ugovornoj odredbi, te kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe, već je banka sama donijela odluku o visini te naknade čime je ta odredba prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na njegovu štetu, kao potrošača pa je ta ugovorna odredba ništetna. Osim toga, odredba iz čl. 5. Ugovora o kreditu nije mu bila razumljiva i u ugovoru nije određeno na koji se način i prema kojim parametrima formira visina naknade za obradu kredita. U skladu s time tužbenom zahtjevu je dodao točke 4. i 5.: "4. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 5. troškovi kredita, t. 5. t. 1. Ugovora o kreditu br. 050113292053 Sb zaključenog između parničnih strana dana 13. siječnja 2005. i kojeg je tužitelj ovjerio u potpisu kod javnog bilježnika Marije Blečić iz Pazina, pod brojem Ov-205/05 dana 14. siječnja 2005., a koja glasi: korisnik kredita se obvezuje platiti banci troškove kroz naknadu za odobravanje kredita (troškovi obrade zahtjeva, skrbi oko osiguranja i rezerviranje sredstava kao i administrativnih i drugih radnji po kreditu), jednokratno, 0,99% od iznosa odobrenog kredita unaprijed, a najkasnije prije korištenja odobrenog kredita."

"5. Nalaže se tuženiku OTP banka Hrvatska d. d., OIB 52508873833 da tužitelju EČ, OIB [osobni identifikacijski broj], isplati novčani iznos od 871,93 eura odnosno 6.569,56 kuna sa zakonskim zateznim kamatama koje na pojedine iznose teku kako slijedi: na iznos od 148,85 euro od dana 14. siječnja 2005. pa do isplate te na iznos 723,08 eura od dana 13. siječnja 2016. pa do isplate, sve po stopi koja se određuje temeljem odredbe iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima u roku od 15 dana." Iako se tuženik usprotivio preinaci tužbe, raspravnim rješenjem posl. br. P 1717/2019-21 od 22. ožujka 2023. dopuštena je preinaka tužbe u skladu s čl. 190. st. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023., dalje: ZPP) jer je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama.

1. 4. Po provedenom financijskom vještačenju, tužitelj je u podnesku od 9. veljače 2026. uskladio tužbeni zahtjev s utvrđenjima iz nalaza i mišljenja vještaka u dijelu u kojem potražuje isplatu na način da od tuženika potražuje 4.520,29 eura sa zateznim kamatama koje teku na iznos 2.883,73 eura od 1. listopada 2015. do isplate, na iznos 906,66 eura od 9. veljače 2026. do isplate, na iznos 582,53 eura od 1. listopada 2015. do isplate, na iznos 147,37 eura od 14. siječnja 2005. do isplate. Obrazložio je da iznos od 2.883,73 eura potražuje na ime pretplate po osnovi preplaćene kamate i pozitivnih tečajnih razlika do 30. rujna 2015. Prema obračunu vještaka zatezne kamate na svaki pojedinačni iznos pretplate s osnove preplaćene kamate i tečajne razlike do 30. rujna 2015. iznose 1.256,88 eura. Navedeni iznos umanjio je za utvrđeni iznos pretplate 350,22 eura koji mu je tuženik priznao u konverziji. Stoga po osnovi obračunatih dospjelih zateznih kamata do 30. rujna 2015. potražuje daljnji iznos 906,55 eura sa zateznim kamata koje na taj iznos teku od 9. veljače 2026. Na ime razlike između kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice konvertiranog kredita s valutnom klauzulom u eurima i kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima potražuje 582,53 eura. Iznos od 147,37 eura potražuje na ime jednokratno naplaćene naknade za obradu kredita 14. siječnja 2005.

Time tužitelj u odnosu na raniji tužbeni zahtjev potražuje isplatu većeg iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi u odnosu na raniji zahtjev kojim je potraživao isplatu u ukupnom iznosu 3.144,73 eura. Kako se tuženik nije usprotivio tako postavljenom tužbenom zahtjevu, na temelju čl. 190. st. 2. ZPP-a dopuštena je preinaka tužbe jer tužitelj uskladio tužbeni zahtjev u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti po osnovi i visini te istaknuo prigovor zastare. Nije sporno sklapanje ugovora o kreditu, kao ni ugovaranje promjenjive kamatne stope u skladu s Odlukom Banke (čl. 3. st. 1. i 3. ugovora o kreditu) te valutne klauzule vezane za švicarski franak (čl. 1. st. 3. - 5.). U čl. 16. st. 1. ugovora o kreditu određeno je da će ugovorne strane u sporu rješenje potražiti u pregovorima. Kako tužitelj nije dostavio dokaz da je prethodno pokušao riješiti spor u pregovorima, predložio je odbacivanje tužbe kao preuranjene. Osporio je da se o navedenim odredbama nije pregovaralo te da nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate. Tužitelj je prilikom sklapanja ugovora o kreditu bio upoznat s važećim aktima Banke, između ostalog i s Odlukama o kamatama Banke na temelju kojih je bila ugovorena promjena kamatnih stopa, kao i s Općim uvjetima i Politikama Banke te je na takve odredbe pristao svojom voljom. Iz odredbi navedenih isprava vidljivo je da se promjenjiva kamatna stopa mijenjala točnim, unaprijed utvrđenim kriterijima te da Banka ne može odluku o promjeni kamatne stope donositi proizvoljno po svom nahođenju. Ugovor o kreditu sadrži jasnu, uočljivu i razumljivu odredbu da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom Banke, a kriteriji za promjenu sadržani su u navedenim ispravama, koje su objavljene na njegovim web stranicama. Navedena odredba ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Predmetni ugovor je odraz slobodnih volja ugovornih strana te je tužitelj svjesno i slobodno odabrao upravo ugovor s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom vezanoj za švicarski franak, iako je mogao odabrati kredit s fiksnom kamatnom stopom i u nekoj drugoj valuti. Tužitelj, kao poslovna sposobna osoba prilikom pregovora i razmatranja ugovora o kreditu nije izdvojio niti jednu odredbu kao spornu niti je zatražio pojašnjenja ugovornih obveza. Odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije zabranjena i ništetna da bi bila protivna prisilnom propisu, a kamatna stopa tijekom otplate nije prelazila zakonom najvišu dopuštenu stopu ugovorne kamate. Osporio je da bi tužitelja propustio informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti, kao i o mogućim posljedicama uslijed promjene tečaja valute za koju je ugovor vezan. Obje ugovorne strane su svjesno i dobrovoljno prihvatile rizik mogućeg nepovoljnog tečaja švicarskog franka za koju je vezana obveza povrata kredita. Zbog toga ugovorne strane imaju jednaka prava i položaj te su ravnopravne u konkretnom ugovornom odnosu. On nije imao bilo kakvog utjecaja na kretanja valute švicarskog franka, pa se ne može na njegov teret prebacivati okolnost da se tužitelj nije dovoljno informirao o posljedicama sklapanja ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu. U kolektivnom postupku „Potrošač“ sudovi su utvrđivali tek apstraktnu zaštitu u odnosu na prosječnog potrošača, pa je u svakom individualnom postupku sud dužan ispitati i utvrditi sve okolnos ti pojedinog ugovornog odnosa. U konkretnom slučaju se utvrđenja iz navedenog kolektivnog spora ne mogu primijeniti jer se ne radi o parnici za naknadu štete u skladu s čl. 502.c ZPP- a. Kada bi se utvrđenja i mogla primijeniti na konkretan pravni odnos ne radi se nepoštenim i ništenim ugovornim odredbama. Nije sporno da je s tužiteljom sklopio Dodatak br. 1. ugovora o kreditu u skladu s čl. 19.a – 19.i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/2015.). Prema tim odredbama konvertiran je ugovor o kreditu u valuti švicarski franak u ugovor o kreditu u valuti euro, čime je početni ugovor o kreditu u valuti švicarski franak prestao postojati, a sporne odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi su izmijenjene i usuglašene s odredbama ZID ZPK/15. Konverzijom kredita obuhvaćeni su svi iznosi koje tužitelj potražuje u ovom postupku jer su u konverziji obračunate sve uplate po kreditu. Konverzija kredita provedena je u skladu s kogentnim odredbama ZID ZPK/15., prema kojim su banke bile dužne obračunati i klijentima ponuditi konverziju kredita, ali klijenti nisu bili dužni ju prihvatiti. Tužitelj je dobrovoljno prihvatio konverziju kredita. Shvaćanje tužitelja da na predmetni ugovorni odnos valja primijeniti početno ugovorenu kamatnu stopu i srednji tečaj švicarskog franka prema tečajnoj listi HNB -a na dan korištenja ugovora o kreditu je suprotno volji stranaka i pravnom poslu. Volja stranaka je bila ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu.

2. 1. U podnesku od 28. rujna 2020. tuženik se pozvao na pravno shvaćanje iznijeto u oglednom postupku rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. da su sporazumi o konverziji koji su sklopljeni u skladu sa ZID ZPK/15. valjani i proizvode pravne učinke bez obzira što je pravomoćno presuđeno da su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli izraženoj u švicarskim francima. Istaknuo je i procesni prigovor radi prijeboja na ime utvrđene i podmirene pretplate iz postupka konverzije u iznosu 2.640,08 kuna (350,40 eura) sa zateznim kamatama od 19. siječnja 2016. do dana prijeboja.

2. 2. U podnesku od 13. ožujka 2023. se pozvao na sudsku praksu te je u bitnome ponovio da da je tužbeni zahtjev neosnovan u cijelosti i s obzirom provedenu konverziju u skladu sa ZID ZPK/15., dok je u podnesku od 21. travnja 2024. osporio da bi ugovorna odredba o naplati naknade za obradu kredita iz čl. 5. ugovora bila ništetna. Sporna odredba nije nerazumljiva, nejasna, protivna načelu savjesnosti i poštenja, niti uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja. Nije protivna ni kogentnim odredbama Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03.) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Naknada banke bila je propisana Odlukom o tarifi naknade banke s kojom odlukom se tužitelj suglasio potpisom ugovora o kreditu.

3. U dokaznom postupku pročitani su povijesni izvadak iz sudskog registra (str. 9), ugovor o kreditu (str. 10-15), amortizacijski plan (str. 16-23), promet po računu (str. 24-27, 236-241), dodatak broj 1 ugovora (str. 28-32), obavijest banke (str. 33-39), tečajne liste (str. 40-41), obračun pretplate (str. 42), Opći uvjete odobravanja nenamjenskih, gotovinskih, stambenih i kredita za individualne iznajmljivače u turizmu (str. 45-60), politike mijenjanja nominalnih kamatnih stopa u poslovanju sa stanovništvom (str. 61-66), obavijesti o izmjeni kamatne stope (str. 272-276), odluke (str. 512-514), nalaz i mišljenje financijskog vještaka (str. 535-789). Pored toga saslušan je tužitelj (str. 832-833).

4. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

Prigovor radi prebijanja nije osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrdi ništetnim dodatak 1. ugovora o kreditu (sporazum o konverziji), kao i da se utvrde ništetnim odredbe ugovora o kreditu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz švicarski franak i naknada za obradu kredita te isplata preplaćenih iznosa po osnovi ništetnih ugovornih odredbi uvećano za zatezne kamate od dospijeća (s time da su dospjele zatezne kamate do 30. rujna 2015. umanjene za iznos pretplate koji je tužitelju priznao tuženik u konverziji). Zahtjev se temelji na pravnim shvaćanjima izraženim u pravomoćnim odlukama donesenim povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, neovisno o tome što je sklopljen dodatak broj 1 ugovora o kreditu u skladu s ZID ZPK/15. Ujedno je predmet postupka zahtjev za isplatu razlike između kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice konvertiranog kredita s valutnom klauzulom u eurima i kunskom protuvrijednosti nedospjele glavnice kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima obračunate po početnom tečaju.

6. Nije sporno da su pravni prednik tuženika Nova Banka d. d., kao kreditor, tužitelj, kao korisnik kredita, AČ, kao sudužnik i PČ, kao jamac 13. siječnja 2005. sklopili ugovor o kreditu broj 050113292053 SB, na kojem je ovjeren potpis tužitelja kod javnog bilježnika Marije Blečić pod posl. br. OV 205/2005 od 14. siječnja 2005. (dalje: ugovor o kreditu). Tužitelju je odobren kredit u iznosu 23.000,00 švicarskih franaka u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za namjenu kupnje stambenog prostora, adaptaciju, gradnju ili dovršenje stambenog objekta. U čl. 1. 4. i 1. 5. tog ugovora utvrđeno je da su ugovorne strane suglasne da se iznosi isplata kredita i otplate (obveza) kredita obračunavaju primjenom valutne klauzule. Svaki će se povrat izvršen u kunama obračunavati u švicarskim francima po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za švicarski franak na dan uplate anuiteta. U čl. 2. t. 3. i 4. ugovoreno je kredit odobren na rok od dvadeset pet godina i otplata kredita vršit će se u tristo jednakih mjesečnih anuiteta čiju visinu utvrđuje Banka planom otplate. Mjesečni anuitet dospijevao je na naplatu svakog dvadesetog tekućeg mjeseca (čl. 2. t. 7.). Također su ugovorili (čl. 3 ugovora o kreditu) da kamatna stopa iznosi 5,39 % godišnje s time da je kamatna stopa promjenjiva. Promjena kamatnih stopa vrši se izmjenama i dopunama Odluke o kamatama Banke na čiju primjenu Korisnik kredita bezuvjetno pristaje (čl. 3. 3. ugovora o kreditu). Tijekom otplate kredita kamatna stopa mijenjala se od početno ugovorene od 5,39 % u nekoliko navrata, pa je tako u razdoblju od 14. siječnja 2005. do 30. rujna 2005. iznosila 5,39 %, od 1. listopada 2005. do 31. prosinca 2007. 4,89 %, od 1. siječnja 2008. do 31. svibnja 2008. 5,89 %, od 1. lipnja 2008. do 30. lipnja 2008. 6,25 %, od 1. srpnja 2008. do 31. prosinca 2010. 7,49 %, od 1. siječnja 2011. do 31. siječnja 2011. 7,24 %, od 1. veljače 2011. do 31. prosinca 2013. 6,74 %. Od 1. siječnja 2014. do dana konverzije iznosila je 3,23 % u skladu s Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 143/2013.), čije su odredbe regulirale kamatnu stopu na stambene kredite nominirane u švicarskim francima. Tijekom otplate mijenjao se i tečaj švicarskog franka. Tužitelj je u skladu s čl. 5. ugovora o kreditu tuženiku podmirio naknadu za odobravanje kredita

6. 1. Stranke su 13. siječnja 2016. sklopile Dodatak broj 1 ugovora o kreditu u skladu ZID ZPK/15. (čl. 1. aneksa), kojim se regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u švicarskim francima u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima. Prema sačinjenom izračunu konverzije iznos nedospjele glavnice u usporednom kreditu u valuti euro po realiziranoj otplati bio je 11.270,81 eura. Tužitelju je takvim izračunom utvrđeno da po provedbi konverzije postoji više uplaćen iznos (pretplata) koja je korištena za namirenja obveza po konvertiranom kreditu s valutnom klauzulom u eurima, odnosno za podmirenje 50 % iznosa budućih anuiteta sve dok se iznos te pretplate ne iskoristi u cijelosti. Ukupan iznos preplate na dan 30. rujna 2015. iznosio je 350,22 eura.

6. 2. Tužitelj je ugovor o kreditu sklopio u svojstvu potrošača, što tuženik nije ni osporio u postupku. Da je tužitelj predmetni kredit sklopio kao potrošač u skladu s čl. 3. ZZP/03. utvrđeno je i iz njegovog iskaza, koji je u tom dijelu cijenjen kao istinit, u kojem je naveo da je sredstva iz kredita utrošio za potrebe adaptacije i nadogradnje stare kuće na adresi [adresa], u kojoj je s obitelji stanovao do unazad dvije godine. U vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije bio vlasnik obrta ni trgovačkog društva.

7. Sporni su osnova i visina tužbenog zahtjeva te da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja. Sporna je i osnovanost prigovora radi prijeboja tuženika. Pritom je odlučno za predmet spora da li tužitelj može osnovano zahtijevati utvrđenje ništetnim dijela odredbi ugovora o kreditu vezano za način promjene kamatne stope i primjenu valutne klauzule vezanu uz švicarski franak nakon što je sklopio aneks osnovnom ugovoru u skladu sa ZID ZPK/15., te slijedom toga ima li pravo na povrat s osnove preplaćenih kamata i valutne klauzule vezane uz švicarski franak.

8. Zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim ugovornih odredbi o kamatnoj stopi promjenjivoj prema odluci tuženika i valutnoj klauzuli vezanoj uz švicarski franak se temelji na pravnim shvaćanjima izraženim u pravomoćnim odlukama donesenim povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (u tzv. predmetu „Potrošač“).

8. 1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P 1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž 7129/13–4 od 13. lipnja 2014. i posl. br. Pž 6632/2017–10 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je presuđeno da je tuženik u razdoblju od 1. rujna 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima su ugovorene valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim njegovim internim aktima, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnik kreditnih usluga, kao potrošač, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača. Stoga se radi o ništetnim ugovornim odredbama.

8. 2. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odlukama posl. br. Revt–249/2014–2 od 9. travnja 2015. i posl. br. Rev–2221/2018–11 od 3. rujna 2019. potvrdio utvrđenja iz odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske da je tuženik u ugovorima o potrošačkom kreditiranju koristio nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi.

8. 3. Navedene presude donijete su povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnijete na temelju čl. 502.a – 502.h Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013.) i čl. 131. – 141.b Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/2007., 125/2007., 79/2009., 89/2009., ZZP/07.) te su subjektivne granice njezine pravomoćnosti proširene na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu. U skladu s tim se tužitelj u ovoj parnici može pozivati na spomenuta utvrđenja iz tih presuda prema kojima su povrijeđeni njegovi interesi time što je na osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, koja je visinu obveze vezala uz tečaj kune za švicarski franak, vršio isplate većih anuiteta u odnosu na anuitete iz otplatnog plana sastavljenog u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

8. 4. Dakle, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom koja je visinu obveze vezala uz tečaj kune za švicarski franak u skladu s čl. 502. c. ZPP–a i čl. 118. ZZP/14 postoji vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.

8. 5. Predmetni ugovor o kreditu sklopljen je u razdoblju na koje se odnose utvrđenja iz kolektivnog spora te predstavlja potrošački ugovor. Stoga se i na taj ugovor primjenjuju utvrđenja iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P 1401/12 od 4. srpnja 2013. te presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž 7129/13–4 od 13. lipnja 2014. i posl. br. Pž 6632/2017–10 od 14. lipnja 2018.

8. 6. Tuženik je osporavajući osnovanost tužbenog zahtjeva u tom dijelu, u bitnome, naveo sve činjenice već istaknute, preispitane i otklonjene u postupku kolektivne zaštite. Njegovi navodi da je tužitelj, kao potrošač u postupnosti bio upoznat sa svim elementima promjene kamatne stope i valutne klauzule odnosno povećanja tečaja švicarskog franka na osnovu kojih je mogao donijeti informiranu odluku nisu prihvaćeni kao osnovani.

8. 7. Iz iskaza tužitelja, koji je u cijelosti pozitivno cijenjen, utvrđeno je da od strane tuženika nije bio obaviješten o posljedicama i eventualnim rizicima sklapanja predmetnog ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom vezanom za švicarski franak. U banci su mu ponudili uvjete kreditiranja po načelu: "uzmi što ti se nudi ili ostavi". Tražio je kreditiranje u kunama, međutim u tom slučaju bila mu je ponuđena znatno veća kamata u odnosu na kredit u švicarskim francima. Kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima prikazan mu je kao najpovoljniji. Banka je sastavila ugovor o kreditu; nije mogao pregovarati s bankom o uvjetima kreditiranja kao ni o sadržaju ugovora. Djelatnik banke mu nije posebno objašnjavao ugovorne odredbe.

8. 8. Na tuženiku je bio teret dokaza tvrdnje da je tužitelj, kao korisnik kredita bio upoznat sa svima elementima i rizicima promjene kamatne stope i promjene tečaja, a na osnovi kojih bi onda mogao donijeti informiranu odluku o pravnim i ekonomskim posljedicama koje su za njega proizlazile iz predmetnog pravnog posla, što tuženik nije dokazao u ovom postupku. Na njemu je bio i teret dokaza da je tužitelj kao potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbi ugovora koje je definirao trgovac na način da je pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe odnosno da je prije sklapanja ugovora o kreditu bio ispunjen uvjet prethodnog pregovaranja. Međutim, u postupku je utvrđeno da tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj ugovora o kreditu. Radilo se o tipskom, unaprijed formuliranom ugovoru od strane banke.

8. 9. Točno tuženik navodi da je volja ugovornih stranaka bila da kamatna stopa bude promjenjiva, ali je upravo u tom dijelu odredba nepoštena u smislu čl. 81. i 82. ZZP/03., ne zbog ugovaranja same promjenjivosti, već zato što se o veličini te promjene nije pojedinačno pregovaralo niti su ugovorom o kreditu utvrđeni egzaktni parametri i metoda izračuna tih parametara. Ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je jasna i uočljiva, ali nije razumljiva, jer je jedini siguran element o kojem ovisi visina kamatne stope odluka banke. Takva ugovorna odredba uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. U konkretnom je slučaju početna kamatna stopa iznosila 5,39 % da bi tijekom otplate narasla i na 7,49 %. Tuženik se pozvao na Politike mijenjanja nominalnih kamatnih stopa, međutim na temelju istih nije moguće utvrditi da je tuženik u vrijeme sklapanja ugovora utvrdio egzaktne parametre promjenjivosti kamatne stope i s time upoznao tužitelja, tim više što u postupku nije dostavio Politiku mijenjanja nominalnih kamatnih stopa koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, tako ni Opće uvjete odobravanja nenamjenskih, gotovinskih, stambenih i kredita za individualne iznajmljivače u turizmu (dostavljeni Opći uvjeti iz siječnja 2006.). Pritom, nije odlučna okolnost (koju ističe tuženik) da visina kamatne stope tijekom otplatnog perioda nije prelazila najvišu zakonom dopuštenu kamatnu stopu jer navedena okolnost ne može biti opravdanje za jednostrano mijenjanje kamatne stope od strane tuženika, bez precizno određenih uvjeta promjenjivosti i načina njihove primjene.

8. 10. Vezano za navode tuženika da je ugovaranje valutne klauzule dopušteno, valja navesti da je u postupku kolektivne zaštite pravomoćno utvrđeno da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, u smislu čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003., dalje: ZZP/03.), jasne i uočljive, ali nisu razumljive, jer potrošačima nisu objašnjeni razlozi niti kriteriji na temelju kojih bi prosječni potrošač, kao slabija i ranjivija strana, mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tih odredaba za njega proizlaze, dok je bankama bila poznata priroda i specifičnost valute švicarski franak, njeno kretanje u budućnosti, kao i to da je uz tu valutu vezan poseban rizik, a koji rizik u cijelosti preuzima potrošač. Stoga su takve ugovorne odredbe uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg kao dužnik ima obvezu vratiti banci.

8. 11. Predmetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ugovora o kreditu koje su visinu obveze vezale uz švicarski franak su nepoštene budući da se o njima nije pojedinačno pregovaralo, već ih je unaprijed na standardnom ugovoru, na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaj, formulirala banka, a tuženik kao trgovac nije ga kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o sklapanju ugovora o kreditu kod ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, pa kako promjenjivost kamate i vezanost glavnice uz određenu valutu ovisi isključivo o volji jedne ugovorne strane – tuženika, te su navedene odredbe protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa su zbog toga na osnovi čl. 81. u vezi 87. st. 1. ZZP/03. nepoštene, a time i ništetne.

9. Nisu osnovani navodi tuženika da tužitelj ne može osnovano tražiti utvrđenje ništetnim dijela odredbi ugovora o kreditu vezano za način promjene kamatne stope i valutnu klauzulu u švicarskim francima nakon što je sklopio dodatak broj 1. ugovora o kreditu u skladu s ZID ZPK/15.

9. 1. Pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi u skladu s čl. 110. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 53/1991., 73/1991., 3/1994., 111/1993., 107/1995., 7/1996., 91/1996., 112/1999., 88/2001., dalje: ZOO/91.), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Tužitelj ima pravni interes tražiti utvrđenje ugovora ništetnim jer se ništetnost ugovora u skladu s čl. 104. i 107. st. 1. ZOO/91. utvrđuje ex tunc odnosno od sklapanja ugovora. U čl. 107. st. 1. ZOO/91 je određeno da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane.

9. 2. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u rješenju posl. br. broj Rev– 2868/2018–2 od 12. veljače 2019. utvrdio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu u skladu sa ZID ZPK/15. tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava za koja smatraju da im pripadaju.

10. Neosnovan je prigovor tuženika da je tužba preuranjena jer mu se tužitelj nije obratio sa zahtjevom za mirno rješenje spora. Ugovorom o kreditu nije ugovorena obvezatnost pokušaja mirnog rješenja spora, niti su ugovorene posljedice za slučaj ako se tužitelj ne bi obratio tuženiku prije pokretanja sudskog postupka.

11. Slijedom navedenog utvrđeno je da su ništetne odredbe ugovora o kreditu u članka 1. u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF), te članak 3. točke 3.3. kojom se promjena kamatne stope vrši izmjenama i dopunama Odluke o kamatama Banke na čiju primjenu Korisnik kredita bezuvjetno pristaje u cijelosti (t. I. izreke).

12. Zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti sporazuma o konverziji nije osnovan. Neovisno o utvrđenju ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZKP/15. ima pravne učinke i valjan je.

12. 1. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u rješenju posl. br. Gos–1/2019–36 od 4. ožujka 2020. iznio pravno shvaćanje da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15. ima pravne učinke i valjan je i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

12. 2. Vještak Goranka Šmer Maraš je u nalazu i mišljenju, koji nalaz je u tom dijelu prihvaćen kao objektivan i jasan, utvrdila da je predmetni sporazum o konverziji sklopljen u skladu s odredbama ZID ZPK/15.

12. 3. Stoga je odbijen u tom dijelu tužbeni zahtjev i odlučeno kao u t. V. izreke.

13. Suprotno navodima tuženika, sklapanje sporazuma o konverziji, samo po sebi ne dovodi do prestanka prava tužitelja da potražuje povrat preplaćenog, odnosno onog što je kao davatelj kredita naplatio od tužitelja na temelju ništetnih ugovornih odredbi, ako glede toga nije u potpunosti obeštećen iznosom priznatim prilikom konverzije.

13. 1. Konverzija kredita izvršena je na temelju ZID ZPK/15. kojim je bankama naložena izmjena odredbi osnovnog ugovora te eventualno do tada sklopljenih dodataka, i to valute kredita, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te je između ugovornih strana postignut sporazum o konverziji iz čl. 19. b i 19.c ZID ZPK/15. na način kako je to propisano tim zakonom. Svrha tog zakona bila je da se položaj korisnika kredita u valuti švicarski franak kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti euro. Odredbama ZID ZPK/15., a niti u sporazumima sklopljenim na temelju tog zakona izrijekom se ne spominje način rješavanja pitanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u švicarskim francima ugovarala promjenjiva kamatna stopa niti se navodi način rješavanja eventualne ništetnosti ugovornih odredbi koje se tiču promjenjive kamate stope i valutne klauzule, a ništetnost je nastupila iz razloga što su banke bez prethodnog pregovaranja s potrošačima kao korisnicima kredita jednostrano odnosno nepošteno mijenjale početno ugovorenu kamatnu stopu te ugovarale nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli vezanu uz švicarski franak. Konverzija kredita u valuti švicarski franak u kredit u valuti euro, izvršena na temelju ZID ZPK/15., odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, a ne i na izvanugovorne obveze stranaka kao što su restitucijski zahtjevi korisnika kredita s osnove ništetnih ugovornih odredbi. Stoga prema pravnom shvaćanju ovog suda korisnicima kredita unatoč sklopljenim dodacima ugovora kojima je izvršena konverzija pripada pravo na obeštećenje i potpunu restituciju kroz povrat svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

13. 2. Takvo pravno shvaćanje u skladu je i s pravnim shvaćanjem Suda EU izraženom u presudi broj C–118/17 od **.**.2019. – GČ protiv Erste Bank Hungary ZrtSF, prema kojem potrošaču pripada pravo na potpuno obeštećenje tj. na uspostavu činjenično i pravno one situacije u kojoj bi se nalazio da nepoštena odredba nije postojala, a osobito pravo ostvariti povrat koristi koju je trgovac neopravdano stekao na njegovu štetu na temelju nepoštene i ništetne ugovorne odredbe. Pri tome, nije relevantno što je u tom predmetu riječ o zakonskoj intervenciji na temelju sudskog utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe, a u konkretnom slučaju je riječ o izmjeni ugovora intervencijom stranaka jer je ZID ZPK/15. predvidio mogućnost potrošača da odbije sklapanje ponuđenog sporazuma o konverziji, a s obzirom na okolnosti u kojima je donesen taj zakonski propis i u kojima je vršena konverzija (stalni rast i nepredvidivost tečaja švicarskog franka te posljedično tome značajno povećanje iznosa mjesečnih anuiteta u odnosu na vrijeme sklapanja osnovnog ugovora o kreditu) upitno je da li je potrošač stvarno bio slobodan u izboru prihvatiti ili odbiti konverziju. Jedina alternativa potrošaču bila je ostanak u ugovornom odnosu u kojem je njegova novčana obveza bila sve veća i nepredvidiva u odnosu na vrijeme sklapanja ugovora o kreditu s obzirom na kretanje tečaja švicarskog franka, a mnogi potrošači sklapali su dodatke ugovora upravo iz razloga spašavanja vlastite egzistencije, što u konkretnom slučaju proizlazi iz iskaza tužitelja, koji je i u tom dijelu prihvaćen kao istinit. U iskazu je tužitelj naveo da je smatrao sklapanje sporazuma o konverziji jedinim izlazom iz nečega što je tada smatrao dužničkim ropstvom jer od danas do sutra nije znao koliko će mu rasti rata kredita. To je vidljivo iz činjenice da mu je nakon devet godina otplate kredita glavnica bila veća u odnosu na početnu.

13. 3. Također, prema pravnom shvaćanju Suda Europske unije izraženom u presudi broj C–452/18 od 9. srpnja 2020. – XZ protiv Ibercaja Banco SA nepoštene odredbe ugovora koji je trgovac sklopio s potrošačem nisu obvezujuće za potrošača i uzima se kao da nikada nisu postojale te nemaju učinak prema potrošaču. Posljedično tome one se izuzimaju od primjene, osim ako potrošač na temelju slobodnog i informiranog pristanka izjavi da se protivi isključenju njihove primjene i učinaka koji bi mogli za njega proizaći iz nepoštenih odredbi ugovora. U konkretnom slučaju nije utvrđeno da bi se tužitelj prilikom sklapanja Dodatka br. 1. odrekao svojih prava da ostvaruje pravo na povrat uplaćenih iznosa s osnova ništetnih odredbi ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

13. 4. Takva pravna shvaćanja iznijeta su i odlukama Županijskog suda u Rijeci posl. br. Gž–3773/2020–5 od 26. lipnja 2024. i Gž 2356/2021–7 od 24. travnja 2025., kao i Županijskog suda u Puli – Pola posl. br. Gž–498/2024–2 od 2. rujna 2024. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev 1096/2022–2.

13. 5. Slijedom navedenog tužitelju pripada pravo na povrat preplaćenih iznosa po osnovi ništetnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu na temelju čl. 104. st. 1. ZOO/91. u vezi s čl. 210. st. 1. ZOO/91. Tuženik je dužan vratiti tužitelju utužene iznose koji predstavljaju razliku između plaćenih anuiteta i anuiteta koje bi bio obvezan platiti u slučaju da nije došlo do njihovog povećanja zbog toga što je dolazilo do rasta kamatne stope i tečaja švicarskog franka i to prema početno kamatnoj stopi od 5,39 % do 31. prosinca 2013., a od 1. siječn ja 2014. do konverzije po stopi 3,23 % (prema zakonskom propisu) te srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita (1 švicarski franak je iznosio 4,8762790 kuna).

14. Tužitelj je u postupku zatražio i utvrđenje ništetnosti i isplatu preplaćenog iznosa na temelju ugovorne odredbe čl. 5. ugovora o kreditu po osnovi koje je podmirio tuženiku naknadu za obradu kredita. Tvrdi da se radi o nepoštenoj time i ništetnoj ugovornoj odredbi.

14. 1. Prema čl. 81. st. 4. ZZP/03 na tuženiku je bio teret dokazivanja da je s tužiteljom pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Na temelju iskaza tužitelja (kako je naprijed navedeno) te sadržaja ugovora o kreditu, utvrđeno je da se radilo o standardnim, unaprijed formuliranim odredbama od strane tuženika prema kojim se tužitelj obvezao prilikom isplate kredita platiti banci naknadu u visini 0,99 % iznosa kredita. Iz odredbe je vidljivo da tužitelju kao potrošaču nije bilo jasno i nedvosmisleno prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade. Tuženik u ovom postupku nije obrazložio (time ni dokazao) koje usluge ili koji troškovi su podmireni iz te naknade za obradu zahtjeva, a koji bi bili u izravnoj vezi s ugovorom o kreditu. Time on nije dokazao opravdanost ugovaranja naknade za obradu kredita u postotku odobrenog iznosa glavnice kredita. Činjenica da su korisnici kredita kojima je bio odobren veći iznos kredita plaćali i višu naknadu, dovodi do zaključka da predmetnom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Valja ukazati da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem u tipskom ugovoru ugovarati ulazne naknade o troškovima obrade kredita za koje ne postoji obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni ili neproporcionalni.

14. 2. U odnosu na navode tuženika da se radi o jasnoj, razumljivoj i lako uočivoj ugovornoj odredbi, valja navesti da se sporna ugovorna odredba naizgled čini kao jasna i razumljiva, u smislu obveze tužitelja na plaćanje naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, i visine te naknade (navedeno da naknada iznosi 0,99 % od iznosa kredita), međutim prema stavu ovog suda ona nije u potpunosti jasna i razumljiva jer u njoj nije jasno i određeno navedeno na što se ti troškovi odnose, a nelogično je i da njihova visina ovisi o visini iznosa kredita. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP/03. podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci posl. br. Rev 266/2024-2 od 9. listopada 2024.).

14. 3. U vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje ili zabrana ugovaranja utužene naknade, ali ta činjenica ne čini predmetnu odredbu o naknadi za obradu kredita valjanom budući da je nakon provođenja testa poštenosti utvrđeno da tuženik nije postupao u dobroj vjeri.

14. 4. Slijedom svega navedenog, sporna odredba ugovora očito prouzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, kao potrošača i slabije ugovorne strane. Slijedom toga radi se o nepoštenoj odredbi ugovora u skladu s čl. 81. ZZP/03. te ništetnoj u smislu čl. 87. st. 1. ZZP/03., pa je odlučeno kao u t. II. izreke.

15. Visina potraživanja po osnovi preplaćenih iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, valutnoj klauzuli i naknadi za obradu kredita utvrđena je na temelju nalaza i mišljenja vještaka Goranke Šmer Maraš od 20. prosinca 2025. Tužitelj je više uplatio na ime razlike po osnovi kamatne stope u odnosu na ugovorenu kamatnu stopu prema početnom otplatnom planu od 5,39 % do 31. prosinca 2013., a od 1. siječnja 2014. do konverzije po stopi 3,23 % (prema tada važećim zakonskim propisima), u razdoblju do 30. rujna 2015. ukupno 1.303,25 eura (tzv. pozitivna pretplata). Po osnovi tečajnih razlika kao višeg tečaja švicarskog franka u odnosu na početni tečaj važeći na dan isplate kredita tužitelj je više uplatio u razdoblju do 30. rujna 2015. pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate tečaj švicarskog franka bio jednak tečaju na dan isplate kredita, ukupno 1.508,48 eura (tzv. pozitivna pretplata). Zatezna kamata obračunata na svaki pojedinačni iznos preplate s osnova promjene kamatne stope i s osnova promjene tečaja i to samo na pozitivne razlike do 30. rujna 2015. ukupno iznosi 1.256,88 eura.

U odnosu na početni tečaj kredita na dan 30. rujna 2015., razlika između kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice konvertiranog kredita s valutnom klauzulom u eurima i kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima obračunate po početnom tečaju iznosi 582,53 eura, koliko je viša kunska protuvrijednost konvertiranog kredita i predstavlja nedovoljno umanjenu glavnicu u provedenoj konverziji.

Tuženik je tužitelju u obračunu konverzije kredita na dan 30. rujna 2015. utvrdio preplatu u iznosu od 350,22 eura koju je tužitelj iskoristio za namirenje do 50% budućih dospijevajućih anuiteta konvertiranog kredita s valutnom klauzulom u eurima nakon provedene konverzije.

Tužitelj je tuženiku podmirio jednokratnu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva i odobrenje kredita u iznosu 147,37 eura dana 14. siječnja 2005.

15. 1. Tužitelj je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka. S druge strane tuženik je u podnesku od 4. ožujka 2026. prigovorio matematičkim izračunima vještaka sadržanim u osnovnom nalazu i mišljenju te je uz to priložio izračune koje je sam sačinio. Na ročištu glavne rasprave naveo je da nema potrebe u daljnjem tijeku postupka izvesti dokaz usmenim pojašnjenjem pisanog nalaza i mišljenja vještaka jer da su njegove primjedbe pravne naravi.

15. 2. Prigovori tuženika ocijenjeni su paušalnim. Kako su same stranke navele da ne predlažu usmeno saslušanje financijskog vještaka, to nije određeno izvođenje navedenog dokaza. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka kao argumentiran, jasan i objektivan. Vještak je u cijelosti odgovorio na određeni zadatak vještačenja.

16. U konkretnom slučaju je na temelju provedenog vještačenja utvrđeno da je tužitelj sklapanjem dodatka o konverziji samo manjim dijelom obeštećen i to za utvrđeni iznos pretplate u visini 350,22 eura, budući da je uslijed povećanja kamatne stope i povećanja tečaja švicarskog franka od isplate kredita do provedene konverzije ukupno preplatio 2.883,73 eura uvećano za pripadajuće zatezne kamate. Stoga sklapanjem dodatka o konverziji nije došlo do uspostave ravnoteže između stranaka nakon utvrđenja ništetnima ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

17. Dakle, tužitelj je ukupno preplatio 2.883,73 eura po osnovi predmetnih ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, na koje iznose teku zatezne kamate do isplate anuiteta, a koje do dana 30. rujna 2015. iznose 1.256,88 eura. Tužitelj je po osnovi ništetne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita tuženiku isplatio 147,37 eura od 14. siječnja 2005. Zatezne kamate pripadaju mu na iznose preplate po osnovi ništetnih ugovornih odredbi od dana plaćanja, odnosno od dana kada je tuženik primio uplate kao nepošteni stjecatelj (čl. 210. u vezi s čl. 214. ZOO/91.). To stoga što je tuženik na temelju ništetnih odredbi ugovora o kreditu od tužitelja naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti. Pritom, stav je ovoga suda da je tuženik nepošten stjecatelj jer je, s obzirom na čl. 81. ZZP/03., već u trenutku sklapanja ugovora o kreditu mogao znati da su navedene ugovorne odredbe ništetne te da, sve ono što na temelju njih bude primio, da mu ne pripada. Iz pregleda uplata po kreditu te nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno je da je tužitel j vršio uplate mjesečnih anuiteta u ugovorenom roku dospijeća (dvadesetog dana u mjesecu).

18. Tužitelj u konačno postavljenom tužbenom zahtjevu potražuje isplatu dospjelih zateznih kamata na preplaćene iznose po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli do dana konverzije umanjen za iznos pretplate priznat u konverziji u skladu s izračunom vještaka primjenom čl. 312. ZOO/91 , odnosno 906,66 eura (razlika 1.256,88 eura - 350,22 eura). Navedeno je u skladu s pravnim shvaćanjem iznijetim u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev 1096/2022 od 8. studenog 2022.

19. Međutim, nije osnovan zahtjev tuženika u dijelu u kojem potražuje isplatu daljnjih zateznih kamata na iznos 906,66 eura od 9. veljače 2026. do isplate. U skladu s čl. 279. st. 1. ZOO/91. na dospjele, a neisplaćene zatezne kamate ne teku zatezne kamate, osim kad je to zakonom određeno. Zatezne kamate mogu se utužiti u apsolutnom iznosu uz glavni dug, ali od dana podnošenja tužbe na njih ne teku procesne kamate jer zatezne kamate i dalje teku na glavno potraživanje (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci posl. br. Rev-327/2013). Stoga je odbijen tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj zahtijeva isplatu zateznih kamata na iznos 906,66 eura od 9. veljače 2026. do isplate (dio t. IV. izreke).

20. Slijedom navedenog tuženik je tužitelju dužan isplatiti 3.937,76 eura i to 2.883,73 eura po osnovi preplaćenih iznosa po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 1. listopada 2015. do isplate, 147,37 eura po osnovi ništetne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 14. siječnja 2005. do isplate te iznos 906,66 eura na ime dospjelih zateznih kamata obračunatih do 30. rujna 2015. na iznose pretplate po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

20. 1. Od 15. studenog 2004. do 31. prosinca 2007. visina zateznih kamata se izračunavala u skladu s Uredbom o visini stope zatezne kamate (Narodne novine br. 91/04, 35/05) po stopi od 15 % godišnje. U razdoblju od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. visina zateznih kamata se izračunavala u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05., 41/08.) uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu. Eskontna stopa je do 30. lipnja 2011. godine iznosila 9 %, a od 1. srpnja 2011. godine 7 %. U ovom slučaju ta se stopa uvećava za pet postotnih poena pošto se ovdje ne radi o odnosu iz trgovačkog ugovora, a ni o ugovoru između trgovca i osobe javnog prava. Od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. kamatna stopa se određivala za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena.

21. Stoga je odlučeno kao u t. III. izreke.

22. Prigovor zastare tuženika je neosnovan.

22. 1. Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 104. st. 1. ZOO/91., kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Takav stav je izražen u pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020.

22. 2. Kako je kolektivni spor u kojem je utvrđena ništetnost ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pravomoćno okončan u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž 7129/13–4 od 13. lipnja 2014., a u odnosu na valutnu klauzulu odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž 6632/2017–10 od 14. lipnja 2018., to do dana podnošenja tužbe u ovoj pravno j stvari 10. lipnja 2019. nije protekao opći zastarni rok od pet godina.

22. 3. Valja nadodati da nije osnovan niti tuženikov prigovor zastare u dijelu u kojem je došlo do preinake tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva. Prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike posl. br. Su -IV- 123/2024-5 od 27. svibnja 2024. u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.

22. 4. Prema tome, nije nastupila zastara potraživanja tužitelja po osnovi preplaćenih iznosa na temelju ništetnih ugovorenih odredbi o valutnoj klauzuli, promjenjivoj kamatnoj stopi i naknadi za obradu kredita.

23. Osim iznosa po osnovi preplate zbog ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli do dana konverzije, tužitelj potražuje isplatu razlike između nedospjele glavnice definirane od strane tuženika u provedenoj konverziji prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke i glavnice u valuti švicarski franak prema realiziranoj otplati u iznosu 582,53 eura.

23.1. Razlika glavnice je posljedica konvertirane glavnice u skladu s odredbama ZID ZPK/15. u kunama i glavnice kakva bi bila da se preostala glavnica u švicarskim francima pretvori u kunsku po početnom tečaju. S obzirom na to da je u postupku utvrđeno da je sporazum o konverziji valjan i da proizvodi pravni učinak te da je konverzija u cijelosti provedena u skladu s odredbama ZID ZPK/15, tužitelju ne pripada pravo na isplatu razlike glavnice.

23. 2. Slijedom navedenog odbijen je po toj osnovi zahtjev tužitelja za isplatu 582,53 eura sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate (dio t. IV. izreke).

24. Prigovor radi prijeboja tuženika nije osnovan. Tuženik u prijeboj stavlja potraživanje po osnovi pretplate koja je tužitelju priznata prilikom sklapanja dodatka ugovora u skladu s ZID ZPK/15. Međutim, tužitelj uređenim tužbenim zahtjevom traži isplatu iznosa 906,66 eura na ime zatezne kamate, a koji iznos je dobio kad je od iznosa uglavničene zatezne kamate od 1.256,88 eura umanjio priznatu pretplatu konverzije od 350,22 eura pa ovaj sud smatra, budući je pretplata već umanjena, da je prigovor radi prebijanja neosnovan. Stoga je odlučeno kao u t. VI. izreke.

25. Obje stranke podnijele su zahtjeve za naknadu troškova postupka.

26. Prema čl. 154. st. 2. ZPP–a ako su stranke djelomično uspjele u parnici, sud će najprije utvrditi postotak u kojemu je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva.

27. Tužitelj je po ocjeni suda u sporu usp io u pogledu osnove 90 % (zahtjev odbijen samo u dijelu utvrđenja ništetnosti sporazuma o konverziji) i visine 87 %. To znači da uspjeh tuženika u postupku u odnosu na osnovu i visinu iznosi 89 %. Time uspjeh tuženika iznosi 11 %. Kada se nakon toga oduzme veći postotak s kojim je uspio tužitelj od manjeg postotka uspjeha tuženika dobije se 78 %, pa tuženik treba tužitelju naknaditi 78 % opravdanog i potrebnog troška.

28. Tužitelj je zatražio naknadu troškova za zastupanje kod sastava tužbe od 31. svibnja 2019. 200,00 eura, kod sastava podnesaka od 12. prosinca 2019., 25. rujna 2020., 14. ožujka 2023., 4. lipnja 2024. i 9. veljače 2026. po 200,00 eura, kod pristupa ročištima 22. ožujka 2023. i 26. ožujka 2026. po 200,00 eura, sve uvećano za PDV 25 %, ukupno 2.000,00 eura. Pored toga zatražio je i naknadu sudske pristojbe na tužbu 68,75 eura, troškove financijskog vještačenja 500,00 eura te eventualni manjak predujma i sudskih pristojbi prema odluci suda uvećano za zatezne kamate od presuđenja do isplate.

27. 1. U skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/2023., dalje: OT) i čl. 155. ZPP–a tužitelju su priznati troškovi zastupanja kod sastava tužbe od 31. svibnja 2019. u iznosu 200,00 eura (tbr. 7. t. 1. u vezi tbr. 52. t. 3. i tbr. 54. OT), kod pristupa ročištima 22. ožujka 2023. i 26. ožujka 2026. po 200,00 eura (tbr. 9. t. 1. u vezi s tbr. 7. t. 1., tbr. 52. t. 3. i tbr. 54. OT–e), kod sastava podneska od 12. prosinca 2019. (obrazloženi podnesak - očitovanje na odgovor na tužbu), podneska od 4. lipnja 2024. (obrazloženi podnesak u odnosu na provođenje financijskog vještačenja) i podneska od 9. veljače 2026. (obrazloženi podnesak - usklađenje tužbe i tužbenog zahtjeva s nalazom i mišljenjem vještaka) po 200,00 eura (tbr. 8. t. 1. u vezi s tbr. 7. t. 1., tbr. 52. t. 3. i tbr. 54. OT–e). Na tako priznate troškove u iznosu 1.200,00 eura, pripada mu PDV 25 % što iznosi 300,00 eura (Tbr. 46. OT-e). Pored toga priznati su mu troškovi sudske pristojbe na tužbu u podmirenom iznosu 68,75 eura u skladu s tar. br. 1. t. 1. Uredbe o tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine br. 53/2019.) te trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu 6,64 eura (u dijelu u kojem je presuđeno u odnosu na isplatu po osnovi ništetne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita) po tar. br. 2. t. 1. u vezi s tar. br. 1. t. 1. Uredbe u vezi s čl. 7. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine br. 118/2018. i 51/2023.), dok je u preostalom dijelu kao potrošač u postupku pokrenutom na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa oslobođen plaćanja sudskih pristojbi. Time odmjereni troškovi postupka iznose 1.575,39 eura, od čega 78 % iznosi 1.228,80 eura. Uz to, tužitelju je valjalo odmjeriti trošak vještačenja u cijelosti u iznosu 800,00 eura jer se radi o nužnom trošku, a činjenica da je zahtjev odbijen u dijelu za isplatu razlike glavnice ne ukazuje da bi taj trošak vještačenja bio manji. Slijedom toga ukupno priznati troškovi postupka iznose 2.028,80 eura.

27. 2. Tužitelju nisu kao opravdani u smislu čl. 155. ZPP-a priznati troškovi sastava podneska od 25. rujna 2020. jer navodi glede pravnih shvaćanja iz sudskih odluka mogli su biti iznijeti na nekom od ročišta, a tužitelj je preinaku tužbe mogao izvršiti i u ranijem podnesku ili na ročištu. Nije mu priznat ni trošak sastava podneska od 14. ožujka 2023. jer je u tom podnesku opetovano ponovio navode ranije iznijete u postupku, a te navode je mogao iznijeti i na pripremnom ročištu 22. ožujka 2023. za pristup na koje mu je priznata nagrada.

27. 3. Na temelju čl. 151. st. 3. ZPP–a tužitelju na odmjerene troškove postupka pripadaju zatezne kamate od presuđenja do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023., dalje: ZOO/23.) uvećanoj za tri postotna poena.

27. 4. Slijedom navedenog naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi troškove postupka isplatom 2.028,80 eura sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 24. travnja 2026. do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO/23. uvećanoj za tri postotna poena, dok su odbijeni zahtjev tužitelja u preostalom dijelu te zahtjev tuženika u cijelosti (t. VII.-IX. izreke).

U Pazinu 24. travnja 2026.

Sutkinja

Kristijana Matejčić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku 15 dana od dana dostave presude.

DNA:

1. tužitelj p. p., uz rješenje o sudskoj pristojbi na presudu u iznosu 13,27 eura,

2. tuženik p. p.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte