REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U POŽEGI

Sv. Florijana 2, Požega

Poslovni broj: P-101/2025-20

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Požegi, po sucu Snježani Polgar, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja ĆB iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] zastupan po punomoćniku OD Hećimović i partneri d.o.o. iz Slavonskog Broda, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. Zagreb, Trg bana J. Jelačića 10, OIB 92963223473 zastupane po Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija iz Zagreba, Iblerov trg 10/VII, p.p.92, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, v.p.s. 2.456,06 EUR, nakon glavne rasprave zaključene 11. ožujka 2026., u prisutnosti tužitelja osobno, opunomoćenika tužitelja odvjetnice Ane Čulo u OD Ć i partneri i opunomoćenice tuženika Hane Porobije, odvjetnice u OD Porobija & Porobija, na temelju članka 335. stavak 4. ZPP-a, dana 24. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o namjenskom kreditu broj 3207881493 od 16. studenog 2006. sklopljenog između tuženika Zagrebačke banke d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kao kreditora i tužitelja ĆB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u dijelu u kojem je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika kao kreditora (u dijelu članka 2. i 7. ugovora) te u dijelu u kojem je iznos kredita iskazan kao kunska protuvrijednost CHF 31.479,04 po srednjem tečaju tečajne liste Hrvatske narodne banke važeće na dan isplate kredita, a način otplate kredita mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju tečajne liste Hrvatske narodne banke važeće na dan plaćanja (u dijelu članka 1., 2. i 7. ugovora)

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, isplatiti tužitelju ĆB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime stečenog bez osnove po osnovi razlike u tečaju CHF te po osnovi preplaćenih kamata iznos od 2.456,06 EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznos od:

-48,60 eur od dana 16.07.2012. do isplate,

-68,82 eur od dana 16.08.2012. do isplate,

-63,71 eur od dana 16.09.2012. do isplate,

-68,12 eur od dana 16.10.2012. do isplate,

-70,16 eur od dana 16.11.2012. do isplate,

-68,80 eur od dana 16.12.2012. do isplate,

-67,17 eur od dana 16.01.2013. do isplate,

-66,61 eur od dana 16.02.2013. do isplate,

-66,03 eur od dana 16.03.2013. do isplate,

-70,09 eur od dana 16.04.2013. do isplate,

-64,11 eur od dana 16.05.2013. do isplate,

-63,13 eur od dana 16.06.2013. do isplate,

-63,72 eur od dana 16.07.2013. do isplate,

-63,10 eur od dana 16.08.2013. do isplate,

-65,29 eur od dana 16.09.2013. do isplate,

-66,71 eur od dana 16.10.2013. do isplate,

-67,40 eur od dana 16.11.2013. do isplate,

-69,86 eur od dana 16.12.2013. do isplate,

-67,04 eur od dana 17.01.2014. do isplate,

-57,76 eur od dana 16.02.2014. do isplate,

-59,21 eur od dana 16.03.2014. do isplate,

-57,95 eur od dana 16.04.2014. do isplate,

-56,13 eur od dana 16.05.2014. do isplate,

-56,52 eur od dana 16.06.2014. do isplate,

-57,82 eur od dana 16.07.2014. do isplate,

-58,85 eur od dana 16.08.2014. do isplate,

-59,11 eur od dana 16.09.2014. do isplate,

-60,22 eur od dana 16.10.2014. do isplate,

-61,81 eur od dana 16.11.2014. do isplate,

-62,11 eur od dana 16.12.2014. do isplate,

-62,34 eur od dana 16.01.2015. do isplate,

-62,22 eur od dana 16.02.2015. do isplate,

-62,22 eur od dana 16.03.2015. do isplate,

-62,22 eur od dana 16.04.2015. do isplate,

-62,22 eur od dana 16.05.2015. do isplate,

-62,22 eur od dana 16.06.2015. do isplate,

-62,22 eur od dana 16.07.2015. do isplate,

-62,22 eur od dana 16.08.2015. do isplate,

-62,22 eur od dana 16.09.2015. do isplate,

i to od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenim na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, a sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, isplatiti tužitelju ĆB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove parničnog postupka u iznosu od 1.839,53 EUR na koje troškove teku zakonske zatezne kamate po kamatnoj stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3%-tna poena, počev od 24. travnja 2026. pa do isplate, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj ĆB podnio je dana 5. lipnja 2019. tužbu protiv tuženika Zagrebačke Banke d.d. (dalje u tekstu: ZABA d.d.) u kojoj navodi da su dana 16. studenoga 2006. tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o namjenskom kreditu broj: 3207881493, temeljem kojeg ugovora je tuženik kao kreditor odobrio tužitelju kao korisniku kredita iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti od 31.479,04 CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF s rokom otplate kredita od 13 godina.

1.1. Navedenim ugovorom o kreditu, u članku 7., ugovoreno je da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 265,50 CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan dospijeća.

1.2. Pored iznosa glavnice tužitelj se prema čl. 2. ugovora obvezao platiti i redovnu kamatu, ugovorenu kao godišnju i promjenjivu, u skladu sa odlukom o kamatnim stopama tuženika, koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,50 % godišnje.

1.3. Tužitelj ističe da niti o ugovornoj kamati s ugovorenom promjenjivom, godišnjom kamatnom stopom, niti o valutnoj klauzuli ugovorene stranke nisu posebno pregovarale, obzirom da se radilo o tipskom ugovoru kreditora na sadržaj kojega tužitelj nije imao mogućnost utjecati. Tužitelj je za vrijeme trajanja otplate kredita jednostrano mijenjao kamatnu stopu, bez da se o tome pojedinačno pregovarao te je tako ista više puta mijenjana na štetu tužitelja.

1.4.Tužitelj se poziva na Presudu Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine, potvrđenu presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015. godine, kojom se u točki 1. izreke, utvrđuje da je tuženik Zagrebačka banka d.d., u razdoblju od 01.04.2005. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koje utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, te je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te Zakona o obveznim odnosima.

1.5. S obzirom da su pravomoćnim presudama utvrđene ništetnim i nepoštenim ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. godine, to je tuženik sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima, u vezi s člankom 1111., člankom 1115., te člankom 1046. istog Zakona, dužan vratiti tužitelju sve što je primio na temelju takvih odredbi ugovora.

1.6. Ističe da je člankom 502.c Zakona o parničnom postupku propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. istog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, te da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

1.7. Člankom 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07 i 79/09), odnosno člankom 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14 i 110/15), propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

1.8. Tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, kao kreditor, sklopili su dana 17.12.2015. godine Dodatak ugovoru o kreditu temeljem odredbi članka 19.a do 19.i Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/2009 – 102/2015), kojim Dodatkom je izvršena konverzija tužiteljevog kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kunski kredit s valutnom klauzulom u EUR.

1.9. Unatoč ugovorenoj konverziji, tužitelj i nadalje ima pravni interes ustrajati s tužbom na utvrđenje ništetnim ugovornih odredbi Ugovora o kreditu od 16.11.2006. godine, kojim je kamatna stopa određena kao promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika, kao i s kondemnatornim zahtjevom za isplatu.

1.10. Tužitelj upućuje na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u rješenju br. Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. godine, u kojoj odluci se u bitnom navodi da sama činjenica da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditu (Narodne novine, broj 102/15 – u daljnjem tekstu: ZIDZOPK) – Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR – kojim su odredbe iz Ugovora o namjenskom kreditu izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te je postignut sporazum o raspolaganju preplatom – ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, to stoga što tužitelj ističe da mu nije u cijelosti podmiren dug i postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatom. Osim toga, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla, pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni (da je zabrana manjeg značaja i da je ugovor u cijelosti ispunjen). Vrhovni sud Republike Hrvatske zaključuje da tužitelj ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvario eventualna prava za koja smatra da mu pripadaju.

1.11. Slijedom navedenoga predlaže da se utvrde ništetnim odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu u kojem je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva u skladu sa odlukom o kamatnim stopama tuženika te da sud naloži tuženiku isplatiti tužitelju na ime stečenog bez osnove iznos od 12.000,00 HRK sa pripadajućim zakonskim kamatama.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu (list 22-29) u cijelosti osporava istaknute zahtjeve kao neosnovane u pogledu pravne osnove, visinu te činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu u ovom sporu.

2.1. Tuženik se protivi tužiteljevom dokaznom prijedlogu o provođenju financijskog vještačenja i svih ostalih dokaza predloženih od tužitelja radi utvrđivanja činjenica s obzirom da se u konkretnom slučaju spor vodi u vezi s pravnim pitanjem.

2.2. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na sve/bilo koji iznos dospio prije 5. lipnja 2014.

2.3. Nadalje navodi da je predmetni kredit konvertiran sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN br. 102/2015 - u nastavku „ZID ZPK/15“) s obzirom na to da su tužitelj i tuženik 17. prosinca 2015. godine sklopili Dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita s CHF valutnom klauzulom u kredit s EUR valutnom klauzulom. Sve tužiteljeve uplate ( i s osnove svakog povišenja CHF kamatne stope tijekom otplate, kao i sa osnove svakog povišenja CHF tečaja tijekom otplate) uzete su u obzir prilikom izrade konverzije i iskorištene odnosno uračunate za otplatu usporednog EUR kredita u skladu sa odredbama ZID ZPK/15. Banka je izračun konverzije izvršila u skladu sa zakonom a što je potvrdio neovisni revizor. Nakon što je tužitelj dobio od banke zakonom propisane iscrpne podatke za donošenjem informirane odluke hoće li ili neće prihvatiti konverziju, uključujući podatak o preplatama iz razdoblja primjene valutne klauzule u CHF i promjenjive kamate, tužitelj je svojom slobodnom voljom prihvatio konverziju. Sklapanjem dodatka/aneksa ugovoru o kreditu između tužitelja i tuženika nastao je pravni odnos koji je zakonodavac upravo i imao u vidu kada je tužitelju ponudio mogućnost konverzije koju mu banka nije mogla uskratiti. Sklopljeni pravni posao povodom tužiteljeva prihvata konverzije koji je tuženik morao prihvatiti pod prijetnjom zakonom propisanih sankcija jest pravni posao kojim su stranke, isključivo po izboru tužitelja, riješile sve svoje pravne odnose, prije i poslije konverzije na način propisan zakonom. Dakle, sklapanjem dodatka, tužitelj i tužena banka su u skladu s odredbama ZID ZPK/15 trajno i konačno uredili svoj pravni odnos u pogledu svih ranije izvršenih preplata po ranijoj CHF kreditnoj partiji te su stoga konverzijom posljedice nepoštene, ništetne odredbe CHF ugovora o kreditu uređene voljom stranaka što smisleno isključuje pravo tužitelja da uz provedenu konverziju istodobno traži i povrat stečenoga bez osnove pozivom na uvjete ugovora o kreditu u CHF-u koji je konverzijom ab initio otpao i nadomješten je novom, nesporno zakonitom osnovom (EUR ugovor) temeljem koje je tužitelj stekao na zakonu utemeljeno potraživanje preplate. To pak znači da tužitelj u ovom postupku nakon konverzije ne može imati bilo kakvu tražbinu na povrat stečenoga bez osnove zbog bilo kakve preplate, odnosno stjecanja bez osnove iz vremena kad se primjenjivao ugovor o kreditu u protuvrijednosti CHF jer je izabrao izjednačiti se u svojem pravnom položaju s dužnikom u eurski denominiranom kreditu u skladu s odredbama ZID ZPK/15. Time je tužitelj raniju pravnu osnovu s koje je primio i po kojoj je do tada otplaćivao kredit s retroaktivnim učinkom zamijenio posve novom pravnom osnovom. Stoga tužitelj više ne raspolaže zahtjevom koji bi se oslanjao na pravnu osnovu koja je njegovom voljom ab initio izgubila svaki pravni učinak u pogledu visine kreditne obveze, kojega je imala po izvorno sklopljenom ugovoru o kreditu u kunskoj protuvrijednosti CHF.

2.4. Nadalje, tuženik navodi da su tužitelju povijesne kamatne stope u trenutku prihvata konverzije bile poznate u brojčanom iznosu kao da su bile ugovorene kao fiksne a nakon toga razdoblja, kamate su se ravnale prema ugovorenom parametru i fiksnom dijelu kamatne stope za EUR kredite. Prihvatom takvog ugovora o konverziji, sukladnog ZID ZPK/15, potrošač više nije bio u poziciji da "ne može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze." odnosno da ne može predvidjeti opravdanost budućih promjena kamatnih stopa.

2.5. Na temelju svega navedenog, tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev u cijelosti i naloži tužitelju da tuženiku podmiri parnične troškove zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja prvostupanjske odluke do isplate.

3. Očitujući se na navode iz odgovora na tužbu, tužitelj u podnesku od 7.1.2020. ističe da je tuženikov prigovor zastare neosnovan iz razloga što je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smisli čl. 241. ZOO/05 kakav stav je zauzet i u presudi VSRH broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018.

3.1. Nadalje navodi da unatoč ugovorenoj konverziji, ima pravni interes ustati sa tužbom na utvrđenje ništetnim ugovornih odredbi ugovora o kreditu, kojim je kamatna stopa određena kao promjenjiva, a što proizlazi iz pravnog shvaćanja VSRH u rješenju broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019.

3.2. Podneskom od 11.4.2023. ( list 63-67) tužitelj je uredio tužbeni zahtjev na način da je uz postavljeni tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnim ugovornih odredbi predmetnog ugovora o kreditu o promjenjivosti kamatne stope jednostranim odlukama tuženika te za isplatom preplaćenih iznosa zbog promjena kamatnih stopa istakao i tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništenim ugovorenih odredbi kojima se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak te za isplatom preplaćenih iznosa zbog promjena valute za vrijeme od 16.11.2006. do 17.12.2015., potražujući na ime stečenog bez osnove po osnovi razlike u tečaju CHF te po osnovi preplaćenih kamata iznos od 4.910,74 EUR.

3.3 Tužitelj smatra da ima pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe predmetnog ugovora o kreditu ništene te za postavljanjem kondemnatornog dijela tužbe.

3.4. Ističe da je Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, točkom I izreke, potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, ovdje tuženik, u razdoblju od 1. travnja 2005. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te Zakona o obveznim odnosima.

3.5. Presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-2221/2018 11 od 3. rujna 2019. godine, odbijena je revizija tuženih banaka podnesena protiv navedene drugostupanjske presude - presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine (točke 1., 2., 3., 4, 5., 6., i 7. izreke) u ranije citiranom dijelu, te je Vrhovni sudu Republika Hrvatske potvrdio stav niže stupanjskih sudova da su banke, među kojima i ovdje tuženik, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

3.6. U postupku koji je prethodio donošenju navedenih sudskih odluka sudovi su utvrdili da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene pa prema tome ništetne, jer su banke prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustile informirati potrošče o četiri činjenice: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro, jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a, o tome da je rast tečaja švicarskog franaka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

3.7. S obzirom da su pravomoćnim presudama utvrđene ništetnim i nepoštenim ugovorne odredbe o ugovorenoj valuti uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 1. travnja 2005. godine do 31. prosinca 2008. godine, to je tuženik sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima, u vezi i s člankom 1111., člankom 1115., te člankom 1046. istog Zakona, dužan vratiti tužitelju sve što je primio na temelju takvih odredbi ugovora.

4. Tuženik u podnesku od 16.5.2025. (list 123-133) ustraje na osporavanju istaknutih tužbenih zahtjeva, ukazujući na određene odluke VSRH i to broj Rev-1359/2019-8, broj Rev-586/19-14, broj Rev-637/19-2, te na presude Županijskog suda u Zagrebu. Nadalje ističe da je Ustavni sud potvrdio ustavnost ZID ZPK/15 dok je VSRH ocijenio kako su sporazumi o konverziji sklopljeni na osnovi ZID ZPK/15 valjani i imaju pravne učinke. Također ukazuje i na presudu EU C-567/20 iz koje proizlazi da, u smislu čl. 1. st. 2. direktive 93/13, ugovorne odredbe koje su odraz odredaba ZID ZPK/15 "čiji je cilj nadomjestiti ništene odredbe koje se nalaze u ugovoru o kreditu sklopljen sa potrošačem, ne podliježu odredbama te direktive".

4.1. Tuženik ističe da se tehnika konverzije temeljila na retroaktivnom obračunu kunskih iznosa koje je tužitelj platio banci po izvornom ugovoru denominiranom u CHF i ex post obračunatih iznosa kao da je tužitelj izvorno uzeo kredit denominiran u EUR.

4.2. Smatra da tužitelj nakon konverzije ne može imati bilo kakvu tražbinu na povrat stečenoga bez osnove zbog bilo kakve preplate, odnosno stjecanja bez osnove iz vremena kad se primjenjivao ugovor o kreditu u protuvrijednosti CHF, jer je tužitelj izabrao izjednačiti se u svojem pravnom položaju s dužnikom u eurski denominiranom kreditu, u skladu s odredbama ZID ZPK/15. Time je tužitelj raniju pravnu osnovu, s koje je primio i po kojoj je do tada otplaćivao kredit s retroaktivnim učinkom, zamijenio posve novom pravnom osnovom. Stoga tužitelj više ne raspolaže zahtjevom koji bi se oslanjao na pravnu osnovu koja je njegovom voljom ab initio izgubila svaki pravni učinak u pogledu visine kreditne obveze, kojega je imala po izvorno sklopljenom ugovoru o kreditu u kunskoj protuvrijednosti CHF.

4.3. Uz sve navedeno tuženik osporava tužitelju i svojstvo potrošača a obzirom da tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da su se sredstva kredita koristila isključivo za potrošačke svrhe.

5. Sud je kao nesporno utvrdio da su tužitelj i tuženik dana 16. studenoga 2006. sklopili ugovor o kreditu na iznos od 31.479,04 CHF u kunskoj protuvrijednosti, kao i da su dana 17. prosinca 2015. sklopile dodatak ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj: 102/2015.) – konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR.

6. Sporna je međutim osnova i visina tužbenog zahtjeva, zastara potraživanja, te je li tužitelj imao svojstvo potrošača.

7. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u ugovor o namjenskom kreditu od 16.11.2006. (list 6-11), dodatak ugovoru o kreditu od 17.12.2015., obavijest tuženika tužitelju od 12.11.2015 sa izračunom konverzije (list 32-46), u nalaz i mišljenje vještaka Borisa Belunjaka od 10.12.2025. (list 172-202), saslušao je tužitelja te je izvršio uvid u sve priloge spisu.

8. Nakon provedenog financijskog knjigovodstvenog vještačenja, tužitelj je podneskom od 22. prosinca 2025. (list 209-211) u skladu sa nalazom i mišljenjem vještaka, uredio tužbeni zahtjev potražujući na ime stečenog bez osnove po osnovi razlike tečaja CHF te po osnovi preplaćenih kamata iznos od 2.456,06 EUR ( izračun samo više plaćenih anuiteta, uključen utjecaj kamate i valutne klauzule, umanjeno za pretplatu po konverziji obračunatu 30. rujna 2015.)

9. Tuženik se u podnesku od 25. 2.2026. usprotivio preinaci tužbenog zahtjeva, ističući prigovor zastare na preinačeni dio. Navodi, naime, da je zastara za kamatu nastupila 14. lipnja 2019. a za valutu 15. lipnja 2023. tako da je tužiteljev zahtjev zastario jer je za računanje zastare odlučan dan preinake tužbe ( 22. prosinac 2025.) a ne dan podnošenja tužbe, Isto tako smatra da zakonske zatezne kamate na preinačen dio mogu teći od trenutka kada je isti postavljen a jer tuženik ne može biti u zakašnjenju u odnosu na razdoblje prije nego je uopće postavljen preinačeni dio tužbenog zahtjeva.

10. Sud je na glavnoj raspravi održanoj 11. ožujka 2026. dopustio preinaku tužbenog zahtjeva temeljem čl. 190. st. 2 i 3. ZPP-a.

11. Sud je nakon provedenog dokaznog postupka, analizirajuću dokaze sukladno čl. 8. ZPP-a ("Narodne novine" broj: 35/91, 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 ,dalje: ZPP-a), utvrdio je da je tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti, odlučivši kao u izreci presude.

12. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koji je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Navedena presuda potvrđena je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. Nadalje presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P 1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđene u tom dijelu PRESUDOM VSRH br. PŽ 7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostavnom odlukom tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom potvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koje utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čime je tuženik u razdoblju do 6. kolovoza 2007. godine postupio suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90 Zakona o zaštiti potrošača ( NN 66/03) a od 7. kolovoza 2007. godine pa nadalje protivno odredbama čl. 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 97/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

13. Prema odredbi čl. 502.a. st. 1. ZPP-a, udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete utvrđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

13.1. Prema odredbi čl. 502.c. ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a. st. 1 toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati.

13.2. Dakle, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi isplate, odnosno navedena presuda ima izravan učinak na ovaj postupak radi individualne zaštite tužitelja kao potrošača te i u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača i čl. 502. c ZPP-a obvezuje sud u ovom postupku.

14. Uvidom u predmetni Ugovor o kreditu od 16. studenoga 2006. utvrđeno je da je prema čl. 2 i 7. tuženik korisniku kredita stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 31.479,04 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, sa rokom vraćanja 13 godina, uz mjesečnu otplatu anuiteta u iznosu od 265,50 CHF. Prema čl. 2. ugovora kamatna stopa je promjenjiva i u trenutku ugovaranja iznosi 4,50% a ugovorne strane su suglasne da se za vrijeme trajanja ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećima odlukama banke.

15. Kako je sud u ovoj parnici vezan za utvrđenja u parnici vođenoj povodom kolektivne tužbe, odnosno za utvrđenja u parnici br. Pž-1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđenoj presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017 u odnosu na valutnu klauzulu, te potvrđenoj presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. u odnosu na ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, to su dakle ništetne odredbe predmetnog Ugovora u kojima je upravo ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF te odredba čl. 2. i 7. kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s odlukom tuženika.

15.1. Naime, i Vrhovni sud RH u odluci br. Rev-3142/2018-2 od 26. svibnja 2020; te Ustavni sud RH u odluci br. U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020. u pogledu učinka pravomoćne odluke donesene u kolektivnom sporu, zauzeli su stav da nije potrebno provoditi dokazni postupak na okolnost nepoštenosti (ništetnosti) odredbi ugovora u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, obzirom da postoji temeljem naprijed navedene odredbe čl. 502. c ZPP-a, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14, 110/15-dalje ZPP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. stavak 1. ZPP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

16. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je kredit podigao 2006. godine u svrhu kupnje stambene kuće, i koju nije u potpunosti renovirao tako da nije još uselio. Kredit je digao u iznosu od oko 30.000,00 franaka. Obzirom da je njegova matična banka bila Zagrebačka banka odlučio je tamo podići kredit. U banci su mu savjetovali da podigne kredit u francima jer je to bio trenutno najpovoljniji kredit i da svi uglavnom uzimaju kredite u francima. Kako su i sami službenici uzimali kredite u francima on je vjerovao da je to najpovoljniji kredit. Nitko mu nije rekao da postoji bilo kakva rizik od ishođenja kredita u francima niti je upozoren da HNB štiti tečaj kune u odnosu na euro dok u odnosu na franak ne štiti. Mislio je da može doći do promjene tečaja ali takve drastične promjene nije mogao zamisliti. Znao je da je kamatna stopa promjenjiva i da rata može otići neznatno uslijed promjene kamatne stope ali mu nije objašnjeno niti je informiran, o kojim parametrima ovisi promjenjivost kamatne stope. Kada se odlučio, prema savjetu tuženika, na iznos kredita u francima, u banci su sastavili ugovor odnosno pripremili su mu sadržaj ugovora i dali su ga na potpis. Kredit je bio na ovjeri kod bilježnika , ne sjeća se da su ga tamo upozorili na bilo kakav rizik. Osobno je poznavao službenike koje rade u banci i savjetovali su ga na ugovor u francima, imao je puno povjerenje i ni u jednom trenutku nije mogao pomisliti da će rate znatno porasti. Ne sjeća se koliko su iznosile rate i na koji iznos su otišle uslijed promjene tečaja i povećanja kamatne stope samo zna da mu je čak bila upitna egzistencija. Odlučio se na konverziju jer je rečeno da će sve biti vraćeno te je prihvatio ono što su mu ponudili, misleći da je obeštećen. Nije znao da su ništetene odredbe ugovora o promjenjivosti kamatne stope i valute u CHF u trenutku sklapanja ugovora o konverziji. Nije imao obrt, niti udio u trgovačkom društvu a niti je kuću iznajmljivao odnosno ostvarivao neku dobit.

16.1. Iz iskaza tužitelja kojem ovaj sud u cijelosti poklanja vjeru proizlazi dakle da tuženik nije potrošaču objasnio razloge i iznio točne i razumljive kriterije na temelju kojih prosječni potrošač može predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz spornih odredbi. Po ocjeni suda tuženik je propustio informirati potrošača o općem riziku uz svaku valutnu klauzulu, a osobito da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezano za CHF neusporedivo veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzuli vezano za EUR, budući da se tečajna politika HNB-a temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema EUR dok tečaj ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a. Tuženik također nije tužitelju objasnio točne i razumljive kriterije glede promjenjivosti kamatne stope odnosno od kojih parametara ovisi promjenjivost kamatne stope.

16.2.Tužitelj je dobio unaprijed sastavljen ugovor, koji je sadržavao unaprijed ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a tuženik nije dokazao da je potrošaču objasnio razloge i iznio točne i razumljive kriterije na temelju kojih prosječni potrošač može predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz spornih odredbi odnosno nije dokazao da je tužitelju dao dostatne informacije kako bi mogao donijeti informiranu odluku.

17. Ocjena ovoga suda je da postupanje tuženika u pogledu valutne klauzule i ugovaranja promjenjive kamatne stope sukladno odluci banke nije bilo dopušteno, da je riječ o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao stranke ugovora, slijedom čega sud nalazi da je tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti i odredbi ugovora o kreditu koji se odnosi na valutnu klauzulu te kojim zahtjeva utvrđenje ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi čl. 1. 2. i 7. ugovora osnovan, odlučivši kao u izreci presude po točkom I.

18. Obzirom da su stranke sklopile ugovor koji sadrži ništetne odredbe to se na sporni odnos stranaka primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023.; dalje u tekstu: ZOO) koje se odnose na ništetne ugovore tj. odredbe od čl. 322-329. ZOO-a.

19. Prema čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora.

19.1. Odredbom članka 1111. ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

19.2. Prema članku 1115. istog zakona kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

19.3. Kako je na temelju naprijed navedenog utvrđeno da su odredbe ugovora o kreditu zaključenog između stranaka, kojim se korisnik kredita obvezao kreditoru vratiti iznos kredita u kojem se kamata i glavnica vežu uz valutu švicarski franak uz primjenu promjenjive kamatne stope sukladno odluci banke nepoštene, posljedica čega je ništetnost takvih odredbi pa tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvih ništetnih ugovornih odredbi naplatio i primio od tužitelja, ocjenjujući da je ništetnim odredbama tuženik tako naplaćeni novčani iznos stekao bez osnove u smislu članka 1111. ZOO-a.

20. Po ocjena suda, izvršena konverzija kredita i sklopljeni sporazum ugovornih strana ne utječu na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama zakona temeljem kojega je izvršena konverzija, a niti sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima je ugovorena promjena kamatne stope i valutne klauzule i posljedice tih odredbi koje su utvrđene ništetnim. Dakle, time se nije rješavalo pitanje preplaćenih anuiteta kredita zbog promjene kamatne stope i valutne klauzule za ovdje utuženo razdoblje.

20.1. Sud nalazi da tužitelj, iako je izvršena konverzija kredita, ima pravo utvrđivati ništetnost odredbi osnovnog ugovora o kreditu i sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru i provođenjem konverzije ne gubi pravo na potraživanje stečenog bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF.

20.2. Sud je pri tome imao u vidu i Odluku Europskog suda (C-452/2018) te činjenicu da tužitelj u trenutku sklapanja dodatka ugovoru o kreditu od 17. prosinca 2015. nije mogao znati za ništetnost spornih odredbi, a koje su utvrđene tek Odlukom Trgovačkog suda br.P-1401/2012 potvrđenoj u odnosu na valutnu klauzulu odlukom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/2017 te potvrđenoj u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu odlukom istog suda br. Pž-7129/2013., a niti se tužitelj odrekao zaštite koju mu pruža Direktiva vijeća br. 93/2013/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima.

20.3. Osim toga, u odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/15 koji je stupio na snagu 30. rujna 2015.) nije predviđeno i propisano da se sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu gubi pravo temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja dodatka ugovoru. Isto tako, iz samog dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita provođenjem konverzije odrekao prava koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju imao je osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima (članak 19. a do članka 19. e ZIDZPK/15). Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne sklapanju sasvim novog ugovora i osnovni ugovor o kreditu vrijedio je od dana sklapanja pa do sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i imao je pravne posljedice te nema zapreke za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru stranke su utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, ali ničim nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije.

21. Visinu tužbenog zahtjeva sud je utvrdio temeljem nalaza i mišljenja knjigovodstveno financijskog vještaka Borisa Belunjaka od 10. prosinca 2025. (list 182- 202) koji nalaz ocjenjuje stručnim i objektivnim a na koji nalaz i mišljenje stranke nisu imale primjedbi.

21.1. Iz nalaza i mišljenja imenovanog vještaka Borisa Belunjaka proizlazi da ukupno više plaćeni anuiteti izračunati zbog primjene promjenjive redovne kamatne stope kada je bila veća u odnosu na početno ugovorenu i primjene "valutne klauzule" odnosno zbog primjene srednjeg tečaja HNB za CHF za HRK u otplati anuiteta po kreditu kada je bio veći u odnosu na srednji tečaj HNB za CHF za HRK na dan isplata kredita, iznose 34.493,48 HRK/ 4.578,08 EUR, dok iskorištena preplata po konverziji preračunata u EUR iznosi 2.122,02 EUR/ 15.505,19 HRK, tako da izračunata umanjena razlika više plaćenog od tužitelja u korist tuženika tijekom kreditnog odnosa iznosi 18.505,19 HRK odnosno 2.456,06 EUR, a koje razlike po svakom pojedinačnom anuitetu su navedene u tablici 8 u kolonama od 4 do 8 ( list 192-194 nalaza).

21.2. Prihvaćajući u cijelosti nalaz i mišljenje vještaka iz kojeg dakle proizlazi da izračun samo više plaćenih anuiteta s osnova povećanja kamate i valutnog utjecaja, umanjenog za obračunsku preplatu u iznosu od 2.122,02 EUR po konverziji na dan 30. rujna 2015. iznosi 2.456,06 EUR, sud je dosudio tužitelju navedeni iznos, odlučivši kao pod točkom II. izreke presude.

22. Prigovor zastare tuženika nije osnovan.

22.1. Naime, prema stavu VSRH ( Rev-2245/17-2) pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, tako da zastara za kamatnu stopu teče od 14. lipnja 2014. a za valutu od 15. lipnja 2018. Kako je tužba kojom se zahtjeva isplata stečenog bez osnove s osnova ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, podnesena 11. lipnja 2019. to nije nastupila zastara potraživanja s toga osnova.

22.2. Nadalje tužitelj je preinačio tužbeni zahtjev kojim uz postavljeni tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnim ugovornih odredbi o promjenjivosti kamatne stope ističe i zahtjev za utvrđenjem ništetnim ugovornih odredbi kojim se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak te za isplatom preplaćenih iznosa zbog promjene valute za vrijeme od 16.11.2006. do 17.12.2015., potražujući sa oba osnova ukupan iznos od 4.910,74 EUR a to podneskom od 11. travnja 2023.( list 63-67). Kako zastara za valutu nastupa 15.6.2023. a tužitelj je preinačio tužbeni zahtjev 11.4.2023., to je neosnovan prigovor zastare tuženika za preinačeni dio tužbe. Napominje se da je sud dopustio preinaku tužbenog zahtjeva na glavnoj raspravi od 11. ožujka 2026.

23. Iz ugovora o kreditu proizlazi da je namjena kredita adaptacija kuće te je tužitelj kako to iz njegova iskaza proizlazi kredit iskoristio u svrhu kupnje stambene kuće koju nije u potpunosti renovirao ali kuću nije iznajmljivao niti je ostvarivao ikakvu dobit tako da je bez dvojbe tužitelj u trenutku sklapanja ugovora o kreditu imao status potrošača, odnosno kredit je iskorišten u potrošačke svrhe.

24. Neosnovan je prigovor tuženika vezano za tijek zakonskih zateznih kamata, jer prema čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, tako da od primitka svakog anuiteta teku zakonske zatezne kamate.

25. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a u svezi sa odredbom čl. 155. ZPP-a.

25.1. Sud je tužitelju na ime troškova parničnog postupka priznao nagradu za sastav tužbe u iznosu od 200,00 EUR, nagradu za sastav podneska od 7.1.2020. u iznosu od 200,00 EUR, nagradu za sastav podneska od 11.4.2023. u iznosu od 200,00 EUR, nagradu za zastupanje na pripremnom ročištu u iznosu od 100,00 EUR, nagradu za sastav podneska od 22.12.2025. u iznosu od 200,00 EUR i nagradu za zastupanje na glavnoj raspravi od 11.3.2026. u iznosu od 200,00 EUR. Ukupni troškovi na ime zastupnja sa PDV-om iznose 1.375,00 EUR. Trošak vještačenja iznosi 398,17 EUR a pristojba na tužbu 66,36 EUR koji iznos je tužielj platio 31.12.2021.

25.2. Slijedom navedenog sud je tužitelju odmjerio troškove parničnog postupka u iznosu od 1.839,53 EUR.

26. Zbog izloženog odlučeno je kao u izreci presude.

U Požegi 24. travnja 2026.

Sudac

Snježana Polgar

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka, putem ovog suda za županijski sud. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava obavljena onog dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

DNA:

1. OD Hećimović i partneri, Slavonski Brod, Ante Starčevića 40

2. OD Porobija & Porobija, Zagreb, Iblerov trg 10/VII