Republika Hrvatska

Općinski sud u Sisku

Stalna služba u Petrinji

Petrinja, Trg dr. Franje Tuđmana 12

Poslovni broj: P-237/2025-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sisku, Stalna služba u Petrinji, po sutkinji Blaženki Navara, u pravnoj stvari tužitelja NŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Željku Stankoviću, odvjetniku iz Siska, protiv tuženika Erste&Steiermarkische Bank d.d., OIB: 23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3A, zastupanog po punomoćniku Damiru Metelko, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene javne glavne rasprave na ročištu 23. siječnja 2025., na ročištu za objavu presude, nakon zaključene glavne javne rasprave održane dana 10. ožujka 2026. u prisutnosti zam. punomoćnika tužitelja, te zam. punomoćnika tuženika, na ročištu za donošenje i objavu presude, dana 24. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba točke 7. Ugovora o kreditu, 2402006- 1031262160/ 51401652-5102726579 od 21.11.2005.g., koji su tužitelj NŠ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnik kredita i tuženik ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320 kao kreditor, sklopili dana 21.11.2005.g. u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.

II. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320 da tužitelju NŠ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 4.830,94 eura sa zakonskom zateznom kamatom i to:

-na iznos od 7,13 € od 01.11.2008.g.

-na iznos od 9,81 € od 01.01.2009.g.

-na iznos od 10,91 € od 01.02.2009.g.

-na iznos od 12,01 € od 01.03.2009.g.

-na iznos od 5,88 € od 01.04.2009.g.

-na iznos od 8,97 € od 01.05.2009.g.

-na iznos od 5,16 € od 01.06.2009.g.

-na iznos od 0,70 € od 01.07.2009.g.

-na iznos od 2,54 € od 01.08.2009.g.

-na iznos od 5,77 € od 01.09.2009.g.

-na iznos od 2,62 € od 01.10.2009.g.

-na iznos od 2,31 € od 01.11.2009.g.

-na iznos od 6,06 € od 01.12.2009.g.

-na iznos od 9,06 € od 01.01.2010.g.

-na iznos od 12,98 €od 01.02.2010.g.

-na iznos od 19,52 € od 01.03.2010.g.

-na iznos od 18,99 € od 01.04.2010.g.

-na iznos od 24,67 € od 01.05.2010.g.

-na iznos od 10,02 € od 01.06.2010.g.

-na iznos od 36,90 € od 01.07.2010.g.

-na iznos od 32,92 € od 01.08.2010.g.

-na iznos od 47,55 € od 01.09.2010.g.

-na iznos od 40,30 € od 01.10.2010.g.

-na iznos od 34,04 € od 01.11.2010.g.

-na iznos od 52,73 € od 01.12.2010.g.

-na iznos od 62,27 € od 01.01.2011.g.

-na iznos od 55,14 € od 01.02.2011.g.

-na iznos od 52,01 € od 01.03.2011.g.

-na iznos od 51,36 € od 01.04.2011.g.

-na iznos od 52,02 € od 01.05.2011.g.

-na iznos od 70,97 € od 01.06.2011.g.

-na iznos od 74,11 € od 01.07.2011.g.

-na iznos od 95,69 € od 01.08.2011.g.

-na iznos od 92,64 € od 01.09.2011.g.

-na iznos od 75,69 € od 01.10.2011.g.

-na iznos od 73,98 € od 01.11.2011.g.

-na iznos od 72,82 € od 01.12.2011.g.

-na iznos od 77,12 € od 01.01.2012.g.

-na iznos od 81,94 € od 01.02.2012.g.

-na iznos od 82,05 € od 01.03.2012.g.

-na iznos od 78,67 € od 01.04.2012.g.

-na iznos od 81,31 € od 01.05.2012.g.

-na iznos od 82,05 € od 01.06.2012.g.

-na iznos od 80,22 € od 01.07.2012.g.

-na iznos od 80,81 € od 01.08.2012.g.

-na iznos od 78,56 € od 01.09.2012.g.

-na iznos od 74,48 € od 01.10.2012.g.

-na iznos od 79,07 € od 01.11.2012.g.

-na iznos od 80,17 € od 01.12.2012.g.

-na iznos od 80,25 € od 01.01.2013.g.

-na iznos od 74,67 € od 01.02.2013.g.

-na iznos od 74,85 € od 01.03.2013.g.

-na iznos od 79,43 € od 01.04.2013.g.

-na iznos od 77,08 € od 01.05.2013.g.

-na iznos od 71,03 € od 01.06.2013.g.

-na iznos od 68,64 € od 01.07.2013.g.

-na iznos od 70,63 € od 01.08.2013.g.

-na iznos od 73,71 € od 01.09.2013.g.

-na iznos od 78,87 € od 01.10.2013.g.

-na iznos od 76,04 € od 01.11.2013.g.

-na iznos od 78,95 € od 01.12.2013.g.

-na iznos od 81,00 € od 01.01.2014.g.

-na iznos od 80,41 € od 01.02.2014.g.

-na iznos od 82,46 € od 01.03.2014.g.

-na iznos od 81,41 € od 01.04.2014.g.

-na iznos od 80,52 € od 01.05.2014.g.

-na iznos od 33,65 € od 01.06.2014.g.

-na iznos od 78,77 € od 01.07.2014.g.

-na iznos od 81,40 € od 01.08.2014.g.

-na iznos od 84,21 € od 01.09.2014.g.

-na iznos od 83,89 € od 01.10.2014.g.

-na iznos od 86,39 €od 01.11.2014.g.

-na iznos od 87,21 € od 01.12.2014.g.

-na iznos od 86,39 € od 01.01.2015.g.

-na iznos od 87,49 € od 01.02.2015.g.

-na iznos od 87,49 € od 01.03.2015.g.

-na iznos od 87,49 € od 01.04.2015.g.

-na iznos od 87,49 € od 01.05.2015.g.

-na iznos od 87,49 € od 01.06.2015.g.

-na iznos od 87,45 € od 01.07.2015.g.

-na iznos od 85,01 € od 01.08.2015.g.

-na iznos od 85,01 € od 01.09.2015.g.,

sve do 31. srpnja 2015.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015.g. pa do 31. prosinca 2022.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 1. siječnja 2023.g. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, sve u roku od 15 dana te od 30. prosinca 2023. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. prema tužitelju NŠ u iznosu od 372,31 eura zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:

- 0,06 EUR od 02.12.2005. pa do isplate,

- 0,11 EUR od 02.01.2006. pa do isplate,

- 1,93 EUR od 02.02.2006. pa do isplate,

- 5,01 EUR od 02.03.2006. pa do isplate,

- 6,56 EUR od 02.04.2006. pa do isplate,

- 5,97 EUR od 02.05.2006. pa do isplate,

- 5,40 EUR od 02.06.2006. pa do isplate,

- 6,53 EUR od 02.07.2006.pa do isplate,

- 6,88 EUR od 02.08.2006. pa do isplate,

- 4,90 EUR od 02.09.2006. pa do isplate,

- 5,55 EUR od 02.10.2006. pa do isplate,

- 5,43 EUR od 02.11.2006. pa do isplate,

- 6,35 EUR od 02.12.2006. pa do isplate,

- 8,96 EUR od 02.01.2007. pa do isplate,

- 10,72 EUR od 02.02.2007. pa do isplate,

- 9,90 EUR od 02.03.2007. pa do isplate,

- 10,38 EUR od 02.04.2007. pa do isplate,

- 14,83 EUR od 02.05.2007. pa do isplate,

- 15,92 EUR od 02.06.2007. pa do isplate,

- 17,36 EUR od 02.07.2007. pa do isplate,

- 17,35 EUR od 02.08.2007. pa do isplate,

- 15,37 EUR od 02.09.2007.pa do isplate,

- 18,31 EUR od 02.10.2007. pa do isplate,

- 18,38 EUR od 02.11.2007. pa do isplate,

- 16,32 EUR od 02.12.2007. pa do isplate,

- 16,55 EUR od 02.01.2008. pa do isplate,

- 12,13 EUR od 02.02.2008. pa do isplate,

- 9,21 EUR od 02.03.2008. pa do isplate,

- 6,31 EUR od 02.04.2008.pa do isplate,

- 13,10 EUR od 02.05.2008. pa do isplate,

- 14,98 EUR od 02.06.2008. pa do isplate,

- 12,92 EUR od 02.07.2008. pa do isplate,

- 17,02 EUR od 02.08.2008. pa do isplate,

- 16,10 EUR od 02.09.2008. pa do isplate,

- 12,05 EUR od 02.10.2008. pa do isplate,

- 7,46 EUR od 02.12.2008. pa do isplate, i to do dana 31 .12.2007. godine po stopi koju određuje članak l. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01.01.2023. godine po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.

IV. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. naknaditi tužitelju NŠ troškove parničnog postupka u iznosu od 1.663,67 eura sa zakonskom zateznom kamatom od dana 24. travnja 2026. pa do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu u iznosu od 222,34 eura zahtjev tužitelja za naknadu troškova odbija.

Obrazloženje

1. Tužitelj NŠ podnio je ovome sudu tužbu protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., radi utvrđenja ništetnosti i isplate. U tužbi je naveo kako je Ugovorom o kreditu, broj: 2402006-1031262160/51401652- 5102726579 od 21.11.2005.g., (dalje Ugovor), tužitelj od tuženika podigao gotovinski kredit u iznosu od 43.391,66 CHF, isplaćen u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Kreditora važeće na dan korištenja kredita. Tužitelj je predmetni krediti u cijelosti otplatio. Točkom 7. predmetnog Ugovora ugovoreno je da se iznos kredita iz točke 1. Ugovora otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, 216 anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja, prema otplatnom planu. Međutim, stranci nisu bile jasno obrazložene navedene odredbe i ista zapravo nije shvatila što one znače. Odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu, pod poslovnim brojem Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.g. pravomoćno je utvrđeno da su banke, a među njima i tužena, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Ista presuda potvrđena je odlukom Vrhovnog suda RH posl.br., Rev-2221/18., od 03. rujna 2019.g. Zakon o parničnom postupku propisuje postupak u slučaju tužbi radi zaštite kolektivnih interesa i prava. Odredbom čl. 502 c propisano je da fizičke i pravne osobe se mogu u posebnim parnicama pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a u kojem je slučaju sud vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se fizička ili pravna osoba na njih pozvati. Prema tome, tužitelj se poziva na pravno utvrđenje iz navedene Presude kojom je utvrđena ništetnost odredbe kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tužitelj je na temelju odredbi Ugovora bio dužan otplaćivati kredit u iznosu od 43.391,66 CHF u jednakim mjesečnim anuitetima čiju visinu određuje tuženik planom otplate, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Banke za CHF na dan plaćanja. Obzirom da je utvrđeno da je navedena ugovorna odredba o ugovorenoj valuti uz koju je vezana glavnica švicarski franak ništetna i nepoštena, to je tužitelj plaćao veći iznos od onoga koji bi plaćao da je da je plaćao anuitete po tečaju CHF na dan korištenja kredita, te je na taj način preplatio tuženiku iznos od 5.088,64 EUR / 38.340,35 kn što po pojedinim mjesecima iznosi kako slijedi: a nakon provedenog dokaznog postupka udovolji njenom tužbenom zahtjevu. Kako je tužena utuženi iznos stekla na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, tužitelj temeljem čl. 1115. ZOO ima pravo i na zakonske zatezne kamate od trenutka stjecanja svakog pojedinog iznosa, pa do isplate. Tužitelj i tuženik sklopili su dana 02.02.2016.g. Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj 5102726579 kojim je predmetni kredit konvertiran u kredit s valutnom klauzulom u EUR-u, međutim, sukladno odluci Vrhovnog suda RH posl. br. Rev-2868/18 od 12. veljače 2019.g. tužitelj i nadalje ima pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe Ugovora o kreditu ništetne, budući da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kad uzrok ništetnosti naknadno otpadne. Slijedom svega navedenoga, predlaže da Sud, a nakon provedenog, udovolji njegovom tužbenom zahtjevu.

2. U odgovoru na tužbu tuženik ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. navodi kako prije upuštanja u raspravljanje u ovoj pravnoj stvari, skreću pažnju da je odredbom čl. 14. Ugovora o kreditu broj 5102726579 od 21. studenog 2005. godine, (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) za slučaj spora ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta Banke. Time su ugovorne strane, ovdje parnične stranke, ugovorom potvrdile zakonske odredbe o općemjesnoj nadležnosti za tuženika, i to odredbe čl. 46. i 48. ZPP. Dakle, sud čija je nadležnost sporazumno određena i sud čija je nadležnost za suđenje ustanovljena zakonom su istovjetni, pa je za suđenje u ovoj stvari nedvojbeno mjesno nadležan Općinski sud u Rijeci. Tuženik u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja i to s više osnova. Naime, tužitelj ne bi bio aktivno legitimiran zahtijevati sve navodne preplate, koje su vršene po ovom kreditu, iz razloga što uplate nisu vršene samo od strane tužitelja, nego i od strane drugih osoba te bi, stoga, tužitelj mogao samo potraživati navodno preplaćene iznose, koje je sam vršio, kada bi uopće zahtjev za isplatu tužitelja bio osnovan, a što se osporava u cijelosti. Iz prometa po partiji kredita razvidno je da su uplate na ime podmirenja ovog kredita, između ostalog, vršene i od strane CŠ. Dodatno tuženik ističe da je FŠ sudionik kreditnog odnosa po predmetnom Ugovoru o kreditu kao sudužnik, odnosno zajedno sa tužiteljem nastupa kao solidarni dužnik te je tuženik sukladno odredbi članka 43. Zakona o obveznim odnosima ovlašten zahtijevati ispunjenje obveza po ugovoru o kreditu od koga hoće sve dok ne bude potpuno namiren. Stoga uplate po predmetnom ugovoru o kreditu koje je izvršio sudužnik iz kreditnog odnosa jesu uplate izvršene u njegovo ime i za njegov račun, a ne za račun tužitelja. Navedeno mišljenje dijeli i Vrhovni sud RH u Odluci posl.br. Rev-478/2008 od 16. srpnja 2013. godine kada navodi „da sudužnik, kao osoba koja pristupa ugovoru o kreditu uz dužnika - korisnika kredita, odgovara (u smislu odredbe čl. 414. st. 1. u svezi odredbe čl. 1004. st. 3. ZOO-a) jednako kao i dužnik - i svaki sudužnik može biti pozvan na plaćanje dospjele obveze prije ili istodobno s glavnim dužnikom … da se tužitelj ne može s uspjehom pozivati na odštetnu odgovornost (prema općim pretpostavkama te odgovornosti) ako sam nije trpio štetu, sve i da je tuženik poduzeo određenu štetnu i ujedno protupravnu radnju.“ Tuženik uz ovaj odgovor dostavlja odluku Ustavnog suda RH U-III-3176/2007, a iz koje odluke proizlazi da je drugostupanjski sud u postupku koji je bio predmetom ispitivanja pred Ustavnim sudom utvrdio da zahtjev zbog stjecanja bez osnove ima pravo podnijeti samo onaj tko je faktično platio tuđe dugovanje. Tuženik napominje da sukladno odredbi članka 161. Zakona o obveznim odnosima obvezu može ispuniti dužnik ili treća osoba, a vjerovnik je ispunjenje dužan primiti od treće osobe ako je dužnik s tim suglasan ali i bez njegova znanja. Obzirom da se tužitelj nije usprotivio plaćanju izvršenom od strane trećih osoba, tuženik nije imao razloga odbiti odnosno vratiti uplate izvršene od strane trećih osoba. Međutim, u slučaju postavljanja zahtjeva za povrat stečenog bez osnove, isti zahtjev ima pravo postaviti samo treća osoba koja je uplatu izvršila, jer u konkretnom slučaju u odnosu na predmetne uplate, tuženik ništa nije stekao bez osnove od strane tužitelja, već eventualno kada bi se i radilo o stjecanju bez osnove, takvi iznosi bili bi stečeni od strane trećih osoba. Stoga, tuženik ističe (sve i da naslovni sud u pogledu navodne ništetnosti prihvati takav stav tužitelja, a što se osporava u cijelosti) kako tužitelju nije pravno dopušteno, a i moguće potraživati povrat navodno preplaćenih iznosa po predmetnom kreditu u cijelosti, budući da uplate nisu vršene samo od strane tužitelja, nego i od strane drugih osoba te stoga tuženik predlaže naslovnom sudu da odbaci tužbu u tome dijelu zbog nedostatka aktivne legitimacije tužitelja, podredno odbije tužbeni zahtjev tužitelja. Slijedom navedenog, tuženik ističe da je u ovom postupku tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača te predložiti dokaze na kojima temelji svoj status potrošača. Tuženik također ističe da tužitelj pogrešno smatra da bi u ovoj stvari uživao zaštitu s osnove Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 78/12 i 56/13, sada NN 41/14, dalje u tekstu: ZZP), te s osnove Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09, 112/12, 143/13, 147/13 i 09/15, u daljnjem tekstu: ZPK). Tužitelj ima/je imao svoj OPG – primarno proizvodnja mlijeka (dobavljač za LURU d.d.) te proizvodnja pšenice. Iz KZAH-a proizlazi da se radi o ozbiljnom poljoprivrednom gospodarstvu – 14 krava + 3 traktora + mehanizacija+49 ha zemlje u zakupu + 7 ha svoje zemlje. Ovim kreditom se zatvarao kredit u Erste (2400007881 – poljoprivredni kredit) i neki manji kredit u PBZ- u, a ostatak je trebao poslužiti za kupnju mehanizacije za potrebe OPG-a. Na folderu je pismo namjere od PBZ-a - piše da je to namjenski kredit no nema detalja. Na tu okolnost treba predložiti tužitelja da se sasluša. Predmetni ugovor o kreditu ne može se smatrati potrošačkim kreditom u smislu odredaba ZZP i ZPK. Naime, radi se zapravo o kreditu čija namjena je bila zatvaranje poljoprivrednog kredita također otvorenog kod tuženika, a namjena za ostatak sredstava kredita služila je za kupnju mehanizacije za potrebe OPG-a kojega je tužitelj vlasnik. Dakle, činjenica je da je tužitelj ugovorio predmetni kredit s ciljem obavljanja obrtničke djelatnosti, a slijedom čega se tužitelj ne može smatrati potrošačem sukladno citiranim zakonskim odredbama. Na ovu okolnost tuženik predlaže saslušanje tužitelja i službenice banke koja je ugovarala ovaj kredit, IŠ, a kojemu se tužitelj obratio s idejom ugovaranja ovoga kredita. Odredba članka 3. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, dalje u tekstu: ZZP) određuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Stoga, kako je namjena predmetnog kredita bila zatvaranje poljoprivrednog kredita te kupnja mehanizacije za potrebe rada OPG-a kupnja poslovnog prostora za obavljanje obrta, tužitelj nije potrošač u smislu odredbi ZZP-a te stoga niti ne uživa zaštitu po odredbama toga zakona. Shvaćanje da u konkretnoj situaciji tužitelju ne pripada pravo na zaštitu po odredbama ZZP-a potvrđeno je i u odlici Županijskog suda u Rijeci, poslovni broj Gž- 1960/2020 od 22. rujna 2021. godine. Tuženik ističe da je očito da postoje okolnosti koje na strani tužitelja otklanjaju svojstva potrošača odnosno u smislu recentnog stajališta Suda EU tužitelj se ima smatrati gospodarskim subjektom u kontekstu predmetnog Ugovora o kreditu, slijedom čega se zahtjev za isplatu tužitelja uopće ne može prosuđivati prema ZZP-u i ZPK-u. Budući da je tuženik osporio tužitelju status potrošača i za to naveo prethodno navedene jasne razloge, tada je na tužitelju da dokaže da je predmetni kredit koristio samo sa osobne potrebe kako bi imao status potrošača prema odredbi članka 3. ZZP-a. Odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu jest da su tužitelj i tuženik dana 2. veljače 2016. godine sklopili Aneks Ugovora o kreditu (dalje u tekstu: Aneks) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15). Tim Aneksom su parnične stranke stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove, na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. VSRH zauzima pravno shvaćanje da načelno korisnici kredita koji su izvršili konverziju kredita iz CHF u EUR imaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve (jer treba poći od toga da podnositelji kondemnatorne tužbe u pravilu ne moraju dokazivati postojanje pravnog interesa), ali ipak samo pod uvjetom da ističu one razloge ili okolnosti eventualne ništetnosti koji se tiču same konverzije, bilo zbog razloga iz općeg obveznog prava bilo zbog toga što konverzija nije eventualno provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15. Dakle, u svim drugim slučajevima, kao što je to i u ovom pojedinačnom predmetu, korisnici kredita koji su konvertirali svoj kredit po ZIDZPK/15 nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja koja bi mogla proizlaziti iz odnosa između Banke i korisnika kredita, a koji odnos je naknadno uređen sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovom među strankama. Pravna stajališta VSRH izražena u odluci posl.br. Gos 1/2019 primjenjiva na ovaj konkretan slučaj su sljedeća: - Aneks ugovora o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika, kao pravni posao koji je sklopljen na temelju posebnog zakona ZIDZPK/15 i voljom stranaka, proizvodi pravne učinke od samoga početka i valjan je; - Aneksom ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika stvorena je nova pravna osnova koja uspostavlja ravnotežu između tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca; - tužitelj kao korisnik kredita u CHF nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli, niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove, - tužitelj je prihvatom konverzije odnosno sklapanjem Aneksa pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa, te ga stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR-ima, koji se ne može pozivati na odluke iz kolektivnog spora, a sve iz razloga što se kolektivni spor odnosi samo na CHF korisnike kredita. Uzimajući u obzir prethodno navedeno i izraženi pravni stav VSRH-a, jasno je da tužitelj nema pravni interes za vođenjem ovog postupka, jer je u ovom slučaju konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15, te ne postoje bilo kakvi drugi razlozi nevaljanosti takvog ugovornog odnosa, a što je uostalom i nesporno među strankama. Slijedom navedenog, očito je da tužitelj nema valjanu pravnu osnovu utvrđivati ništetnost pojedinačnih odredbi te zahtijevati bilo kakvu isplatu s te osnove. Dakle, Sud EU je u pravnoj stvari C-567/20 meritorno odlučio te iznio stav da je Aneks ugovora o kreditu isključen od ispitivanja nepoštenosti i to prije svega uzimajući u obzir članak 1. stavak 2. Direktive 93/13. Naime, navedeni članak se temelji na pretpostavci da zakonske ili regulatorne odredbe država članica kojima se izravno ili neizravno utvrđuju uvjeti potrošačkih ugovora ne sadržavaju nepoštene odredbe, već stvaraju ravnotežu između prava potrošača i prava prodavatelja robe ili pružatelja usluge. Radi se o pravnom stavu koji nije nepoznat u praksi Suda EU i koji je Sud EU već iznio u drugim odlukama koje su posljedica zahtjeva za prethodnu odluku drugih država članica, kao što su primjerice odluke C-81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) od 9. srpnja 2020. godine i C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. godine (štoviše na odluku C-243/20 Sud EU se pozvao i u odluci C-567/20 – vidjeti toč. 57. odluke). Tako je Sud EU u prethodno navedenim odlukama iznio svoj pravni stav koji se reflektira i u odluci C-567/20, a to je da konverzija kredita u EUR, koja je provedena na zakonskoj osnovi i sukladno odredbama ZIDZPK/15 kao i njezini učinci, ne mogu biti predmetom ispitivanja nepoštenosti. Drugim riječima, Sud EU kroz svoje odluke, a sada u konačnici i kroz odluku C-567/20, jasno izražava svoje pravno stajalište da su iz primjene Direktive 93/13/EZ isključene sve one odredbe potrošačkih ugovora koje su posljedica tj. odraz zakonskih odredbi pojedine države članice EU. Zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva. Slijedom navedenog, sukladno utvrđenjima Suda EU iz odluke C-567/20, jasno proizlazi da je konverzija kredita tužitelja iz CHF u EUR, koja je isto tako odraz zakonskih odredbi ZIDZPK/15, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti. Stoga su svi učinci konverzije (koji su usput rečeno nesporno retroaktivni) isključeni iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti i to kao apsolutna pravna predmnijeva tj. neoboriva zakonska presumpcija (praesumptio iuris et de iure) da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca. Odredbom čl. 19.c određen je način izračuna konverzije, gdje se u toč. 1. i 2. navodi da se na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu. Toč. 3. cit. odredbe propisano je da se početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. (kako je prethodno navedeno), i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta. Odredbom čl. 19. c toč. 4. ZIDZPK propisano je da se prilikom konverzije kredita uzimaju u obzir cjelokupni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF te se navedeni cjelokupni iznosi pretvaraju u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate. Dakle, ZIDZPK-om je točno propisano na koji način se vršila konverzija kredita iz CHF u EUR, a tuženik je sukladno tim zakonskim odredbama bio u obvezi ponuditi tužitelju sklapanje Aneksa, a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome želi li ili ne želi izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženikom odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima. Slijedom svega ranije navedenog, uslijed mehanizma konverzije kako je isti propisan ZIDZPK-om, a u skladu sa zaključcima Suda EU iz odluke u predmetu C- 567/20, dolazi se do sljedećih utvrđenja: tužitelj je slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom – provesti konverziju kredita iz CHF u EUR; navedenim je stvorena nova pravna osnova između ugovornih strana, ovdje parničnih stranaka, i to s retroaktivnim učinkom konverzije; pri tome je konverzijom između ugovornih strana uspostavljena ravnoteža, i to retroaktivnim priznavanjem cjelokupnih iznosa uplaćenih na ime povrata kredita u CHF, pa tako i svih mogućih preplata koje bi proizlazile iz osnovnog ugovora o kreditu; tužitelj se u ovom predmetu ne može pozivati na odredbe Direktive 93/13/EZ kao mjerodavne, jer je Sud EU u svojoj odluci u predmetu C-567/20 na to pitanje dao jasan i nedvosmislen odgovor. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbaci tužbu tužitelja, podredno odbije sve tužbene zahtjeve tužitelja i naloži tužitelju da tuženiku naknadi prouzročene troškove ovog parničnog postupka. Tuženik ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja u zastari. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO). Odredbom čl. 118. ZPP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 1. kolovoza 2023. godine, to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. Sve i kada bi sud prihvatio stajalište da je pokretanjem parničnog postupa za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare, a što se osporava u cijelosti, tuženik ističe da bi potraživanje tužitelja po osnovi navodno ništetne valutne klauzule bilo u zastari. Kako je kolektivna tužba podnesena dana 04.04.2012. godine, a čime je navodno došlo do prekida zastare, zastara za podnošenje tužbe za utvrđenje odredbe o valutnoj klauzuli ništetnom, odnosno za isplatu navodnih tečajnih razlika, nastupila bi opet dana 15.06.2023. godine, odnosno tužitelj je mogao podnijeti tužbu za isplatu tečajnih razlika do 14.06.2019. godine, čime tužitelj podnošenjem tužbe na dan 1. kolovoza 2023. godine nema pravo potraživati navodno preplaćene tečajne razlike. U slučaju da sud smatra da nije nastupila zastara navodnog potraživanja tužitelja s osnove tečajnih razlika, tuženik se očituje kako slijedi. Dana 17. rujna 2019. godine objavljena je odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. godine, posl.br. Rev 2221/18, a kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tuženik prije svega ističe da smatra da su obje gore navedene odluke nepravilne i nezakonite. Međutim, ukoliko bi naslovni sud smatrao da je ipak potrebno utvrditi okolnosti informiranosti tužitelja kao potrošača, tj. informacije koje su mu bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kao što to proizlazi iz odluka VTS-a i VSRH-a, tuženik se očituje kako slijedi. Tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Naime, tuženik je prvenstveno u reklamnom materijalu kao i oglasima: u ponudi nudio kredite uz valutnu klauzulu u CHF, EUR i USD (a ne isključivo ponudu kredita u CHF); ni na koji način nije preferirao, sugerirao ili nagovarao druge potrošače pa tako i tužitelja na bilo koju opciju iz ponude; težište stavio na kreditiranje bez jamaca dakle na opću ponudu stambenih kredita bez jamaca; isticao je da svako kreditno zaduživanje, bez obzira na valutnu klauzulu predstavlja određeni rizik kojeg tražitelj kredita pa tako i tužitelj mora biti svjestan; na letcima egzaktno, grafički prikazao kretanje tečaja CHF, EUR i USD u odnosu na kunu za razdoblje od 6 (šest) godina prije 2004. Tuženik nadalje napominje kako su potrošačima pa tako i tužitelju prilikom savjetovanja u bankama predočavani i uručivani obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, te promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula (npr. EUR, CHF ili USD) koja utječe na promjenu iznosa povrata kredita (glavnica, kamate, naknada…) u kunama. U svim poslovnicama Banke svakodnevno je moguće provjeriti i tečaj određene strane valute, a navedene informacije tužitelj je mogao dobiti i na besplatnom info telefonu Banke 0800 7890 ili na Internet stranici Banke www.erstebank.hr. Tuženik je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina. Iz Ugovora o kreditu koji prileži spisu vidljivo je da sadrži posebnu odredbu valutna klauzula u kojoj je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju ERSTE BANKE za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje tužitelj je potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja. Iz - Informacija Pojam «valutna klauzula» i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom - koji su svi potencijalni korisnici kredita mogli preuzeti i koji su bili na dispoziciji svim potencijalnim potrošačima pa tako i tužitelju u poslovnicama jasno je vidljivo da je tuženik dao upozorenje korisnicima kredita. U navedenom dokumentu stoji jasno upozorenje da promjena tečaja stranih valuta za koje je vezana klauzula (npr. EUR, CHF ili USD) utječe na promjenu iznosa povrata kredita u kunama. Navedeni dokument sadrži i primjer promjene mjesečnih anuiteta kada je mjesečni anuitet EUR 100.- . Pa tako se navodi da ukoliko jedan mjesec srednji tečaj banke iznosi kn 739,54 za 100 Eur, a slijedeći mjesec 753,36 za 100 Eur, tada je obveza korisnika kredita za taj mjesec da vrati iznos od kn 753,36. Dakle, prikazan je primjer u Eurima iz kojeg je vidljivo da se mjesečni anuitet u razmaku od samo jednog mjeseca može promijeniti za skoro 2%. Naravno u slučaju da se tečaj promijeni na niže tada je i obveza korisnika kredita manja. Nadalje, u istom dokumentu tuženik informira potrošače pa tako i tužitelja da je svakodnevno moguće provjeriti tečaj određene strane valute i to na besplatnom telefonu banke ili na internet stranici banke. Također je tuženik u tom dokumentu informirao korisnike kredita da ne može preuzeti odgovornost niti jamčiti na bilo koji način za eventualne slučajeve povećanja kunske protuvrijednosti iznosa pri otplati kredita uslijed promjene tečaja. Iz brošure Stambeni krediti ERSTE BANKE koja je bila prilog uz “Novi list”, a koja su također dobivali potencijalni korisnici kredita u banci pa tako i tužitelj, također je vidljivo da je tuženik upozoravao i posebno na rizik podizanja kredita uz valutnu klauzulu u švicarskim francima ili američkim dolarima. Iz nje je vidljivo da je tuženik dao informaciju o kretanju valuta unazad šest godina prema kojoj se vidi da je tečaj EUR bio najstabilniji, potom tečaj CHF-a te nakon toga USD-a. Također je tuženik dao preporuku korisnicima kredita da kredit vežu uz valutnu klauzulu ovisno o primanjima koja imaju i koja su im vezana za neku od navedenih valuta. Svaki korisnik kredita pa tako i tužitelj također je dobio brošuru u kojoj je naveden Grafički prikaz kretanja tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998g. do 2004g. godine u kojoj je tuženik počeo odobravati kredite uz valutnu klauzulu u CHF. Iz navedenih grafova upravo je vidljivo da se tečaj CHF-a u odnosu na kunu kretao u rasponu od 1 CHF = 4,2 kune do 1 CHF = 5,2 kune, dok se tečaj kune u odnosu na Euro kretao od 7 kn za 1 Euro do 7,7 kuna za jedan Euro. Iz navedenog proizlazi da su korisnici kredita u CHF pa tako i tužitelj bili informirani da je volatilnost tečaja kune u odnosu na CHF u zadnjih šest godina bila znatno veća u odnosu na volatilnost tečaja kune u odnosu na Euro. Dakle, iz svega gore navedenog proizlazi kako je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak. Tuženik također ističe kako tužena niti je ostvarila, niti može ostvariti ekstra profit na tečajnim razlikama jer je i sama zadužena u CHF te tako trpi isti tečajni rizik u CHF. U slučaju kada bi se valutna klauzula utvrdila ništetnom kako to predlaže tužitelj, to nikako ne bi značilo da Banka gubi navodno stečeni ekstra profit, nego štoviše da ona kao kreditor snosi izravan gubitak na tečajnim razlikama jer ona i dalje i sama ima kreditnu obvezu prema svojim vjerovnicama. Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovo-predmetnom ugovoru o kreditu je odraz odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Slijedom navedenog odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak ne može uopće biti predmetom ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, a sve i da naslovni sud zauzme stav da može, ista nije nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18) propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Slijedom navedenog, razvidno je da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim. Pored svega dosad iznesenog u ovom postupku, ukoliko sud iz bilo kojeg razloga utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli, a što tuženik osporava u cijelosti, tada tuženik ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od kn 2.805,39 / EUR 372,31 (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja). Slijedom toga, tuženik sudu predlaže presudom utvrditi da postoji tražbina tuženika prema tužitelju koja iznosi kn 2.805,39 / EUR 372,31 zajedno sa zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose kako su dospijevali. Također se sudu predlaže konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja. Tuženik ističe da i dalje ustraje u navodima da tužitelj nema valjanu pravnu osnovu potraživati bilo kakva obeštećenja s osnove možebitne ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu, a sve zbog odlučne činjenice da su ugovorne strane zaključile Aneks Ugovora o kreditu kojim je provedena konverzija sukladno ZIDZPK/15. Međutim, podredno i opreza radi te pod uvjetom da naslovni sud iz bilo kojeg razloga bude smatrao da bi tužbeni zahtjev tužitelja na isplatu bio osnovan, tuženik ističe da naslovni sud ne može zanemariti činjenicu da je tužitelj postavio tužbeni zahtjev na način da od tuženika zahtijeva isplatu preplaćenih iznosa kao razlike između početnih parametara (tečaj odobrenja kredita i početno ugovorena kamatna stopa) i stvarne otplate bez da je umanjio taj iznos za iznos preplate koji mu je tuženik priznao u konverziji. Naime, odredbom čl. 5.3. Aneksa Ugovora o kreditu utvrđeno je da na dan naveden u zaglavlju Aneksa (dakle na dan 2. veljače 2016. godine) postoji više uplaćeni iznos (preplata) tužitelja u iznosu od kn 22.657,35, a čije će se korištenje/isplata regulirati Sporazumom iz čl. 7. toga Aneksa. Odredbom čl. 7. Aneksa Ugovora o kreditu parnične stranke su suglasno utvrdile da će se dio više uplaćenog iznosa, koji ne prelazi 50% iznosa ukupnog zbroja budućih anuiteta/obroka u EUR u kunskoj protuvrijednosti preostalih na dan 30.09.2015. godine, koristiti za podmirenje 50% iznosa budućih anuiteta u EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan podmirenja po njihovom dospijeću sve dok se iznos te preplate ne iskoristi u cijelosti. Na pregledu prometa po partiji kredita (za EURsku konvertiranu partiju) jasno proizlazi da se iznos preplate od kn 22.657,35 uzima u obzir i to s danom 30.09.2015. godine kao iznos od kn 20.586,39 te s danom 2.2.2016. godine (datum sklapanja Aneksa) kao iznos od EUR 271,35 (kn 2.044,49), što ukupno čini iznos od kn 22.657,35. Dakle, nesporno je da je tuženik tužitelju priznao preplatu po konverziji u iznosu od kn 22.657,35 i da bi stoga naslovni sud, u slučaju da dosudi tužitelju preplate po početnim parametrima (a što se osporava u cijelosti), tužitelju dosudio i iznos za koji je tuženik tužitelju već umanjio potraživanje po njihovom ugovornom odnosu. Drugim riječima, usvajanje tužbenog zahtjeva kako ga je postavio tužitelj dovelo bi do nepripadajuće imovinske koristi za tužitelja, i to u visini dvostrukog iznosa koji je tužitelju kao preplata već priznat konverzijom. Stoga, tuženik ovim odgovorom na tužbu ističe uvjetni procesnopravni prigovor radi prijeboja, kojim predlaže da sud utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju, koja iznosi kn 22.657,35 / EUR 3.007,15 zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na sljedeće iznose: - kn 20.586,39 / EUR 2.732,28 od 01.10.2015. do isplate, - kn 2.044,49 / EUR 271,35 od 03.02.2016. do isplate. Također se sudu predlaže konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbaci tužbu tužitelja podredno odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

3. Tijekom dokaznog postupka izvršen je uvid u cjelokupni spis predmeta, ugovor o kreditu, izvadak iz ZK, Anex ugovora o kreditu, planom otplate, sudskom praksom (str. 1-114 spisa), pregled prometa po kreditu (str. 118-148 spisa), informativne letke tuženika, članke, pisani iskaz, obavijesti o izračunu konverzije, izračun, nacrt anexa, obrazac za prihvat izračuna, pregled prometa (str. 149-339 spisa), izvršen je uvid u pisani nalaz i mišljenje vještaka te dopunu kao i usmeni iskaz stalne sudske vještakinje Ksenije Vrebac, saslušani su svjedoci IŠ, FŠ, tužitelj NŠ (str. 423-426 spisa).

4. Svjedok IŠ iskazala je kako je zaposlenica tuženika te je 2005.g. kao i danas obavljala posao financijskog savjetnika za građane. Sjeća se tužitelja kao klijenta te je po primitku poziva za ročište izvršila uvid u sam ugovor koji je predmetom postupka kako bi se prisjetila konkretnih okolnosti. Iako u samom ugovoru nije navedeno da bi se tužitelju on odobrio vezano za djelatnost OPG-a, oni su tu okolnost uzeli u obzir prilikom sklapanja pravnog posla iz razloga jer mu je to bio jedini izvor prihoda, a sama ta njegova djelatnost je izjednačena sa statusom njega kao fizičke osobe. Tužitelju je u konkretnom slučaju odobren hipotekarni gotovinski kredit, a namjena je bila usmjerena na zatvaranje druga dva kredita od kojih je jedan bio kod njihove banke, a drugi kod PBZ d.d.. Osim zatvaranja ta dva kredita, ostatak ugovora se trebao iskoristiti za kupnju mehanizacije. Tužitelju je prilikom sklapanja pružena mogućnost izbora između ugovaranja sa valutnom klauzulom koja je vezana uz valutu CHF ili sklapanja ugovora sa valutnom klauzulom koja je vezana uz EUR, te je pristao na prvi oblik ugovaranja. Sve su stranke pa tako i tužitelja informirali o mogućnosti rasta odnosno osciliranja valute CHF. Može zaključiti da se konkretnog razgovora koji je vođen sada prije gotovo 20 godina naravno ne može sjetiti, a da svoje iskazivanje temelji na uvidu u sam spis i dokumentaciju kojom banka još uvijek raspolaže i koji je izvršila prije pristupa sudu. Banka prilikom odobravanja nenamjenskog kredita ispituje korisnika o njegovoj namjeni. Kako će se koristiti kredit u slučaju poput ovoga odlučuje korisnik kredita, a oni o svrsi s njima razgovaraju. Sjeća se da se u konkretnom slučaju radilo o poljoprivrednoj mehanizaciji, a da li je ona kupljenja uistinu ne zna. Da se tužitelj i nije odlučio za kupnju takve mehanizacije ili da je prezentirao kao želi kupiti npr. osobno vozilo, kredit bi u osnovi bio sastavljen u istovjetnoj formi. Konkretnim kreditom su zatvarana dva kredita, od čega jedan namjenski, a drugi nenamjenski. Da li su osobama s kojim je banka imala sklopljen ugovor u svojstvu nositelja OPG-a, provođene konverzije 2015., ne može sa sigurnošću odgovoriti.

5. Stalna sudska vještakinja Ksenija Vrebac iskazala je kako je za potrebe postupka imenovana vještakom te ovim putem ostaje u cijelosti kod pismenog iznesenog nalaza i mišljenja kao i dopune od 17. siječnja 2025. kojom se očitovala na navode tuženika te iskazala negativnu razliku kao i jasno očitovanje u pogledu iznosa preplate koju u konkretnom slučaju se može i treba uzeti eventualno u obzir. Zadatak vještačenja polazi od nepoštenosti ugovaranja valutne klauzule u CHF, pa je za odgovor na pitanje da li je tužitelj cijelosti obeštećen konverzijom čiji izračun je proveden s 30. rujnom 2015., polazila od dvije komponente. Prvu čini iznos za koji je tužitelj oštećen upravo temeljem valutne klauzule pri čemu je sukladno njegovom tužbenom zahtjevu iskazala samo tzv. pozitivne razlike i gdje se radi o iznosu od 4.830,94 EUR. Osim toga je uzela u obzir i iznos neotplaćene glavnice kredita na dan 30. rujna 2015.. Naime, konverzija je provedena u skladu sa Zakonom te je zasigurno dovela tužitelja u povoljniji položaj od onoga u kojem je bio prije potpisivanja tog dodatka. Međutim, odgovor na pitanje da li je u cijelosti obeštećen zahtjeva analizu njegove situacije uslijed ugovaranja odredbi za koje pretpostavljamo da su nepoštene te one situacije u koju je doveden nakon toga. Da tužitelj nije pristao na konverziju, a da je utužio valutnu klauzulu te pod pretpostavkom da je ona ništetna, neotplaćena glavnica bi na dan 30. rujna 2015., iznosila 131.327,15 KN odnosno 10.112,05 KN ili 1.342,10 EUR manje od neotplaćene glavnice koja je utvrđena konverzijom. Stoga sam i taj element je uzela u međusobni omjer te zbroj u tom smislu iznosi 6.173,04 EUR i riječ je o iznosima za koje je tužitelj oštećen pod pretpostavkom nepoštenog ugovaranja valutne klauzule u CHF. U nekim postupcima je po zahtjevu tužitelja uzimala i iznose za koje su tužitelji oštećeni uslijed ugovaranja promjenjive kamatne stope, ali kako u ovom postupku tužitelj isto nije tražio, taj element nije uzet u obzir. Taj iznos se teoretski može suprotstaviti iznosu pretplate koja je utvrđena konverzijom u iznosu od 2.697,35 EUR pa se zaključno dobiva razlika sa kojom je tužitelj ostao da nije obeštećen, a riječ je o iznosu od 3.475,69 EUR. Samo prebijanje preplate je nezahvalno, ali ako bi se taj iznos prebijao tada smatra da bi najprihvatljivije bilo oduzeti kasnija razdoblja iskazana u tabeli na str. 351 i 352 spisa od 1. rujna 2015., pa prema ranijim datumima, a uzimajući u obzir da je tužitelju taj iznos priznat kasnije u konverziji nakon 30. 9. 2015. U odnosu na samo svojstvo potrošača ne znam u kojem svojstvu je tužitelj pristupio banci, ali može potvrditi da iz samog ugovora o kreditu i dokumentacije u spisu nije razvidno da je isti nositelj OPG-a ili da je kredit u tom svojstvu dodijeljen. Samo je navedeno da je riječ o hipotekarnom kreditu, a nigdje nije pronašla da bi se spominjala kupnja poljoprivredne mehanizacije. Banka nije uzimala u obzir zatezne kamate prilikom izračuna preplate.

6. Svjedok FŠ iskazala jer kako je supruga tužitelja. U braku su od 2004.g., pa se sjeća da se 2005.g., odlučio kreditno zadužiti. Ona je tada bila u trudnoći s drugim djetetom te su željeli renovirati stambeni prostor u kojem žive u selu [adresa], Općini Martinska Ves. Koliko se sjeća novce su iskoristili za renovaciju grijanja. Osim toga, suprug je imao kredit za auto pa misli da je s ovim kreditom zatvorio taj stari kredit za vozilo. Suprug nije 2005.g. bio zaposlen, a koliko se sjeća bio je nositelj poljoprivrednog gospodarstva. U jednom trenutku su držali i životinje, krave i svinje, ali su od toga zbog situacije odustali te se suprug i danas bavi isključivo poljoprivrednom proizvodnjom tako da uzgaja različite kulture. Koliko joj je poznato nikada se nije zaduživao kreditno u svojstvu nositelja OPG-a niti za potrebe obavljanja tog posla. Osim grijanja promijenili su i prozore na kući, stavili laminat i neke stvari za dijete koje im se rodilo 2006.g.. Nisu kupovali nikakvu mehanizaciju za OPG. Ne može se sjetiti da bi suprug imao drugih kreditnih zaduženja osim onog koji je predmetom postupka i kredita za auto koji sam spomenula.

7. Tužitelj NŠ, u svom je iskazu naveo kako se 2005.g. odlučio za kreditiranje kod tuženika s kojim je namjeravao i želio zatvoriti kredit za auto te da mu ostanu sredstva za renoviranje kuće na svojoj adresi prebivališta. Točno je da je nositelj OPG-a od 2003.g., i da se poljoprivredom bavi od 1997.g., ali nije točno da bi ovaj kredit imao ikakve veze s tom djelatnošću ili kupnjom mehanizacije. Naime, za potrebe OPG-a danas ima više traktora, prvi je kupljen 1997., drugi 2003., a treći marke CLASS je kupio preko EU fondova 2022.g.. Stoga 2005.g., nije kupovao nikakav traktor niti mehanizaciju sredstvima kredita. Kako je supruga rekla dobili su sina tj. drugo dijete 2006.g., pa su radi toga se kreditno zadužili i sredstvima ovog kredita renovirali kuću tako da su sredili fasadu, stavili PVC stolariju, centralno grijanje i uredili unutrašnjost. Riječ je o kući na adresi stanovanja čiji je suvlasnik u 2/3 dijela s majkom koja s njima živi. Kuća nije nikada korištena za komercijalne svrhe. Djelatnica banke koja je danas saslušana je navela da je kreditom kupio mehanizaciju što nije točno, a on je dugogodišnji klijent tuženika, s bankaricom se stvarno dobro poznaje te misli da je moguće nešto zamijenila jer joj je pričao da se bavi poljoprivredom i od nje živi. Za OPG se međutim nije kreditno zaduživao preko tuženika, a danas svi znaju da sve uplate moraju ići transparentno upravo s pozivom na tu djelatnost. Prilikom sklapanja ugovora mu je ponuđena i varijanta kredita uz EUR valutu ali su mu sami djelatnici banke sugerirali da je kreditiranje uz valutu CHF za njega povoljnije, a što je stvarno po izračunu mjesečne rate i bilo. Nisu ga upozorili na rizičnost takvog ugovaranja. Početna rata je iznosila nešto više od 1.800,00 kn i bila mu je prihvatljiva, a poslije je ona rasla do skoro 2.500,00 kn što mu je bilo financijsko opterećenje ali je morao plaćati iz jednostavnog razloga što se radilo o hipotekarnom kreditu gdje mu je osigurana kuća u kojom živi. Ugovor je potpisan na standardnom obrascu sastavljenom od strane banke. Nisu uopće osim toga pregovarali o pitanju mjesne nadležnosti niti je uopće bio svjestan da je u ugovoru sadržana odredba o takvoj nadležnosti, a ugovor je sklopio u poslovnici tuženika u Sisku. Nitko u banci nije ga pitao za namjenu kredita prije podizanja. Ne sjeća se koliko je duga iskorišteno za zatvaranje auto kredita. Auto je bio korišten za vlastite osobne potrebe. Kredit je koristio samo za adaptaciju kuće i zatvaranje auto kredita i još jednog kredita koji je imao kod PBZ d.d. Taj kredit je bio možda i od prije 2000., te se ne može sjetiti koja je bila njegova namjena. Auto koji je bio kupljen je bio marke Ford Mondeo te je korišten za osobne potrebe. Ugovor je letimično pročitao. Nije pravnik pa prema tome nije razumio pojam valutne klauzule. Bila mu je bitna isključivo visina mjesečne rate i to da je može plaćati. Zato je i sklopljen na rok od 18 godina. Nije pitao djelatnicu banke da mu pojasni pojam valutne klauzule. U odnosu na mjesnu nadležnost, može reći da nije razmišljao o tome da će morati utužiti potraživanje po kreditu pa se stoga ne može niti očitovati da li bi mu utuživanje pred mjesno nadležnim sudom u Rijeci bilo otegotno.

8. U odnosu na prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda valja reći da se, sukladno odredbi čl. 49. st. 1. i 2. Zakon o zaštiti potrošača (čl. 3., Narodne novine br. 41/14, 110/15 i 14/19) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, dok je odredbom čl. 55. st. 1. navedenog zakona propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

9. Valja ukazati i na presudu Suda Europske unije Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. U toj je odluci sud zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluga treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da nije bila posebno pregovaranja te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

10. U konkretnom slučaju, tužitelj tvrdi, a tuženik nije dokazao suprotno, da je Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51401652-5102726579 od 21. studenog 2005. sklopljen prema unaprijed formuliranom obrascu o kojem se nije pregovaralo, te da tužitelj nije imao utjecaja na njegov sadržaj, pa tako niti na sadržaj klauzule o nadležnosti.

11. Prebivalište tužitelja je u [adresa], a sud čija je mjesna nadležnost određena ugovorom (čl. 14. st. 5. Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/51401652-5102726579 od 21. studenog 2005.) se nalazi u Rijeci, te bi dolaskom na sud u Rijeku tužitelj zbog udaljenosti imao visoke troškove, čime dolazi do znatne procesne neravnoteže ugovornih strana.

12. Također, odredbom čl. 19. st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15 i 52/16) propisano je da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište. Stoga prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda nije osnovan.

13. Nadalje, temeljem svih izvedenih dokaza i na temelju rezultata cijelog postupka zaključak je suda da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.

14. Uvidom u Ugovor o kreditu broj: broj 2402006-1031262160/51401652- 5102726579 od 21. studenog 2005. (dalje: Ugovor), koji je sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika, banke, utvrđeno je da je Ugovor zaključen na temelju kreditnog zahtjeva broj 5040049748 i odluke banke broj 141105040001411 od 14.11. 2005. (čl. 1. Ugovora), da je iznos kredita 43.391,66 CHF protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj (čl. 2 Ugovora), zatim, da je rok vraćanja 216 mjeseci od puštanja kredita u tečaj (čl. 6. Ugovora), da je otplata kredita u 216 mjesečnih anuiteta nakon puštanja kredita u tečaj, kredit dospijeva na naplatu svakog prvog u mjesecu, a anuitet iznosi 386,25 CHF te povrat obveza iz Ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat će se po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa banke (čl. 7. Ugovora), te je odredbom čl. 8. Ugovora ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva i u trenutku ugovaranja iznosi 8,250 % godišnje, a obračunava se primjenom direktne metode kao i da su ugovorne strane suglasne da se za vrijeme trajanja Ugovora mogu izvršiti promjene ugovorene kamatne stope kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama banke.

15. Uvidom u Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj: 5102726579 od 02.02.2016. (dalje: Aneks broj 1) utvrđeno je da stranke suglasno utvrđuju da su 21.11.2005. sklopile Ugovor o kreditu broj: broj 5102726579 na iznos od 43.391,66 CHF u kunskoj protuvrijednosti (čl. 2. Aneksa broj 1), te da navedenim aneksom mijenjaju da je otplata obveza po kreditu iz osnovnog ugovora u CHF umjesto uz valutnu klauzulu u CHF vezana uz valutu u EUR te se korisnik kredita obvezuje obveze iz osnovnog ugovora u CHF podmirivati prema srednjem tečaju HNB za EUR na dan podmirenja; umjesto ugovorne kamatne stope iz osnovnog ugovora u CHF, primjenjuje se kamatna stopa koju Banka primjenjuje na kredite s valutnom klauzulom vezanom uz valutu EUR (čl. 6. Aneksa broj 1); otplatni plan izrađen sukladno odredbama osnovnog ugovora u CHF zamjenjuje se novim otplatnim planom izrađenim sukladno odredbama ZID ZPK, a primjenjuje se za vrijeme važenje ovog Aneksa.

16. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13 od 13. 06. 2014. i presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt 249/14-2 od 9. 4. 2015., između ostalog, potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. 7. 2013. kojom je utvrđeno da je tuženik ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d. u razdoblju od 10. 9. 2003. do 31. 12. 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

17. Nadalje, presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev 2221/2018-11 od 3. 9. 2019. potvrđena je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017-10 od 14. 6. 2018., u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. 7. 2013. kojom je utvrđeno da je tuženik ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d. u razdoblju od 1. 4. 2004. do 31. 12. 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franaka, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, čime je tuženik postupio suprotno odredbama čl. 81., 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03) u razdoblju do 6. 8. 2007., a od 7. 8. 2007. do 31. 12. 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09).

18. Kolektivni interes potrošača (sadašnjih i budućih), prema navedenoj presudi, temelji se na tome da određeni trgovci u svojim standardnim ugovorima ne koriste određene odredbe koje su nepoštene po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača i da njihova poslovna praksa ne bude po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača nepoštena.

19. Nadalje, navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. 7. 2013., temeljem odredbe čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, Narodne novine br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP), obvezuje ovaj sud, jer se u ovom predmetu radi o individualnom sporu kojeg je pojedinačni potrošač, ovdje tužitelj, pokrenuo protiv ovdje tuženika radi stjecanja bez osnove iznosa kojeg je tuženik na temelju ništetnih odredaba čl. 7. i 8. Ugovora o kreditu broj: broj 2402006- 1031262160/51401652-5102726579 od 21. studenog 2005. u dijelu kojem se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, dakle, upravo radi zaštite svog pojedinačnog interesa povrijeđenog postupanjem tuženika protivno propisima o zaštiti potrošača, na štetu ovdje tužitelja, a u odnosu na koju povredu propisa o zaštiti potrošača je donesena osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa.

20. Utoliko što je navedenim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu br. P- 1401/12 od 4. 7. 2013. odnosno Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž- 7129/13 od 13. 6. 2014. i br. Pž-6632/2017-10 od 14. 6. 2018. pružena apstraktna pravna zaštita kolektivnih interesa i prava svih potencijalnih potrošača i koja pravna zaštita nema kompenzacijski karakter, a ne i zaštita svakog potencijalnog potrošača, to tužitelj u ovom sporu ima pravo zahtijevati i isplatu iznosa anuiteta plaćenog preko iznosa po tečaju švicarskog franka na dan isplate kredita.

21. U odnosu na odredbu čl. 7. Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/51401652-5102726579 od 21. studenog 2005., u dijelu u kojem je otplata anuiteta vezana uz valutu švicarski franak, te također imajući u vidu iskaz tužitelja i svjedoka FŠ, Sud zaključuje da tuženik nije na transparentan način informirao tužitelja o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz švicarski franak, o činjenici da je takav rizik veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro, a niti o činjenici povećanog rizika istovremenog ugovaranja i promjenjive kamatne stope i valutne klauzule.

22. Iz iskaza tužitelja i svjedokinje jasno proizlazi da se o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi kao i valutnoj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo odnosno da su navedene odredbe ugovora dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, na koje tužitelj nije imao mogućnost utjecaja, te tuženik, koji je bankarska institucija u čije poslovanje ulazi sklapanje ugovora o kreditu i koji raspolaže stručnim znanjem, u odnosu na kojeg je tužitelj u „slabijem“ položaju, nije tužitelja informirao o mogućim posljedicama sklapanja navedenog ugovora o kreditu, a tuženik nije dokazao suprotno.

23. Pravo je tuženika da s aspekta isplativosti svog poslovanja u ugovorima o kreditu ugovara promjenljivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, međutim, tuženik je bio dužan, nudeći svoj proizvod tužitelju, istog informirati o smislu i sadržaju odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa i kretanje tečaja švicarskog franka u budućem razdoblju trajanja kredita, a tuženik nije podnio sudu dokaze da je to i učinio.

24. Stoga Sud zaključuje da je odredba čl. 7. Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/51401652-5102726579 od 21. studenog 2005., u dijelu u kojem se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, bila sastavni dio ugovora sastavljenog od strane tuženika, da o toj odredbi između stranaka nije bilo pregovora, niti je tužitelj utjecao na sadržaj iste, čime je tužitelju, suprotno načelu savjesnosti i poštenja kao jednom od temeljnih načela obveznog prava, nametnuta obveza koju objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme zaključivanja ugovora, dakle, da je takva odredba nepoštena, sukladno odredbama čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje: ZZP) i čl. 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje: ZZP/07) kojima je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te u konačnici ništetne, sukladno odredbama čl. 87. st. 1. ZZP i čl. 102. ZZP/07.

25. Nadalje, činjenica što je između stranaka dana 02.02.2016. sklopljen Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj 5102726579 od 21. studenog 2005. kojim su izmijenjene odredbe osnovnog ugovora u pogledu valute obveze odnosno valutne klauzule, kamatne stope, te iznosa preostale glavnice nije prepreka za ispitivanje odnosno ocjenu nepoštenosti odnosno ništetnosti pojedinih odredaba Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51401652-5102726579 od 21. studenog 2005., konkretno u dijelu u kojem se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, sukladno navedenim odredbama ZZP i ZZP/07. Ovo iz razloga što ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim slučajevima kad je zabrana manjeg značaja, a ugovor je u cijelosti ispunjen (čl. 326. ZOO), što u ovom predmetu nije slučaj (Rev 2868/2018-2 od 12. 2. 2019., Rev 18/2018-2 od 26. 5. 2020.).

26. Ujedno, u presudi Europskog suda u predmetu C-118/17 N od 14. ožujka 2019., ECLI:EU:C:2019:207., u predmetu u kojemu je navedeni sud raspravljao situaciju unutar mađarskog nacionalnog prava i pitanje njegove usklađenosti sa odredbama čl. 6. st. 1. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, utvrđeno je kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavima te zamijenjene novim odredbama, kako bi se održao predmetni ugovor, ne mogu imati učinak na smanjenje zajamčene zaštite potrošača (par. 43. navedene odluke).

27. Dakle, činjenica da je između stranaka sklopljen Aneks broj 1 osnovnog ugovora o kreditu ne isključuje sama po sebi provođenje kontrole nepoštenosti odnosno ništetnosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi da li je sklapanje Aneksa broj 1 dovelo do uspostavljanja pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka odnosno da li je istim u cijelosti ispravljena neravnoteža koja je nastala utvrđenjem nepoštenosti odnosno ništetnosti navedenih ugovornih odredbi.

28. Nadalje, odredbama čl. 323. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje: ZOO) propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, te da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

29. U odnosu na istaknuti prigovor zastare, valja reći da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu (u predmetu br. P-1401/12) 4. 4. 2012. prekinut tijek zastare sukladno odredbi čl. 241. ZOO-a te je pravomoćnim okončanjem navedenog spora - donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13 od 13. 6. 2014. odnosno presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017-10 od 14. 6. 2018. zastara počela teći iznova, a vrijeme proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru (čl. 245. st. 1. ZOO).

30. Stoga, imajući u vidu da je tužba radi isplate podnesena sudu 09.06.2023., te da je tužitelj tek provedenim vještačenjem utvrdio točnu visinu utužene razlike po osnovi preplate anuiteta, za zaključiti je da temeljem odredbe čl. 255. ZOO-a, nije nastupila zastara utuženog potraživanja tužitelja.

31. Nadalje, Sud je na prijedlog stranaka, izveo dokaz financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji Kseniji Vrebac koja je u svom pismenom nalazu i mišljenju od 06.08.2024. navela kako razlika (samo pozitivna) više plaćenih anuiteta zbog promjene tečaja CHF važećeg na dane pojedinih uplata u odnosu na tečaj koji je važio na dan isplate kredita, ukupno iznosi 36.398,84 kuna, odnosno 4.830,94 eura. Nedospjela glavnica kredita ugovorenog uz valutnu klauzulu u CHF prema početnom otplatnom planu na dan konverzije iznosi 27.670,54 CHF, te uz početno ugovoreni tečaj za CHF (važeći na dan isplate kredita), protuvrijednost u kunama iste nedospjele glavnice iznosi 131.327,15 kuna. U izračunu konverzije, prema simuliranom otplatnom planu uz valutnu klauzulu u EUR valuti, banka je utvrdila nedospjelu glavnicu na dan konverzije u iznosu od 18.532,20 eura, prema tečaju za eur valutu na dan konverzije, u protuvrijednosti od 141.439,20 kuna. Razlika između kunskog iznosa glavnice utvrđene konverzijom i glavnice koliko bi iznosila na dan konverzije uz početno ugovorene uvjete, iznosi 10.112,05 kuna, odnosno 1.342,10 eura. Provedenom konverzijom tužitelj kao potrošač nije doveden u stanje obeštećenja temeljem ništetnih ugovornih odredbi i temeljem kojih je plaćao mjesečne anuitete. Utvrđeni iznos preplaćenih sredstava u ovom vještačenju, s obzirom na primjenu valutne klauzule u CHF tijekom otplate kredita, tužitelju konverzijom nije vraćen. Konverzijom je samo ustanovljena nova glavnica izražena u EUR, s tim da niti ona nije dovoljno smanjena, nego je veća za 10.112,05 kuna, odnosno 1.342,10 eura od onog iznosa koji bi u otplati kredita bio postignut, pod uvjetom ništetnosti predmetnih odredbi ugovora o kreditu. Konverzijom je utvrđena preplata u iznosu od 20.586,39 kuna, odnosno 2.697,35 eura, te je tužitelj u konverziji obeštećen samo djelomično istim iznosom. Isti višak predstavlja razliku između ukupno uplaćenog u korist partije EUR kredita i ukupno dospjelih obveza za EUR kredit do konverzije 30.09.2015. Taj iznos preplate bi se sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju trebao koristiti za namirenje 50% iznosa budućih EUR anuiteta, u razdoblju nakon konverzije. Razlika za koju tužitelj nije obeštećen iznosi u ukupnome 25.924,50 kuna (46.510,89 - 20.586,39), odnosno 3.475,69 eura (6.173,04 - 2.697,35).

32. Nalazu i mišljenju vještakinje Ksenije Vrabac, kako pismeno tako i usmeno iskazanom, ovaj prvostupanjski sud je priklonio vjeru u cijelosti budući da je vještak na izuzetno jasan, stručan, prihvatljiv, logičan i razumljiv način pojasnio metodologiju primjene i sam način izračuna konkretnog potraživanja po svakoj utuženoj osnovi. Vještak se pri tome očitovao i na sve prigovore i navode tuženika u pogledu tzv. negativne razlike kao i pitanja preplate odnosno viška utvrđenog konverzijom. Vještak se osim toga detaljno i razumljivo osvrnuo na provedenu konverziju te ukazao na razloge i zaključak da tužitelj provedenom konverzijom nije obeštećen u pogledu potraživanja koje je predmetom ovog postupka. U svom iskazu navela je kako je konverzija provedena u skladu sa Zakonom.

33. Dakle, temeljem nalaza i mišljenja vještakinje Ksenije Vrebac utvrđeno je da razlika više plaćenih anuiteta zbog promjene tečaja CHF važećeg na dane pojedinih uplata temeljem Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51401652-5102726579 od 21. studenog 2005., u odnosu na tečaj koji je važio na dan isplate kredita, ukupno iznosi 4.830,94 eura.

34. Uvidom u Aneks broj 1, utvrđeno je kako je u čl. 5.3. istog utvrđena preplata tužitelja u iznosu od 22.657,25 kn, a čije korištenje/isplata će se regulirati Sporazumom iz čl. 7. koji čini sastavni dio ovog Aneksa.

35. Sporazumom iz čl. 7.2. Aneksa broj 1 utvrđeno je da će se dio više uplaćenog iznosa (preplate) iz čl. 5.3., a koji ne prelazi 50% iznosa ukupnog zbroja budućih anuiteta/obroka u EUR u kunskoj protuvrijednosti preostalih na dan 30.09.2015. koristiti za podmirenje 50% iznosa budućih anuiteta/obroka u EUR kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan podmirenja po njihovom dospijeću sve dok se iznos te preplate ne iskoristi u cijelosti.

36. Stoga tužitelj, sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, ima pravo na povrat iznosa utuženih razlika po osnovi preplate koje proizlaze iz nepoštenih i ništetnih odredaba Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51401652-5102726579 od 21. studenog 2005., i to u dijelu više plaćenih anuiteta uslijed promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je važio na dan isplate kredita u iznosu od 4.830,94 eura, po mjesecima kako to proizlazi iz izreke presude, sve sukladno nalazu i mišljenju vještakinje Ksenije Vrebac te uzimajući u obzir fiksni tečaj konverzije 7,53450, a zatezna kamata na svaki pojedinačni mjesečni iznos dosuđena je tužitelju temeljem odredaba čl. 29. ZOO-a kao u toč. III. izreke presude, sukladno zahtjevu tužitelja, od kasnijeg datuma od datuma dospijeća svakog pojedinog anuiteta koji proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka.

37. U odnosu na prigovor radi prijeboja kojeg tuženik ističe u odgovoru na tužbu, ističe se kako se takav prigovor sastoji od dva elementa. Prvi se odnosi na tzv. negativne razlike a drugi na preplatu iz konverzije (372,31 eura temeljem negativnih iznosa s osnove tečaja - točka VI. odgovora na tužbu te višak utvrđen konverzijom od 3.007,15 eura - točka VII odgovora na tužbu). Procesnopravni prigovor prijeboja uređen ZPP-om nema iste učinke kao građanskopravna izjava o kompenzaciji. Kod takvog procesnog prigovora prijeboja oba potraživanja egzistiraju i prigovor ih konstitutivno ne gasi. Ovo iz razloga što taj prigovor tek predstavlja zahtjev za kompenzaciju konstitutivnom odlukom suda koja ga treba utvrditi. Stoga u sklopu istaknutog prigovora poput onog koji je predmetom ovog postupka, sud donosi odluku o postojanju ili nepostojanju takvog potraživanja (čl. 333. st. 3. ZPP-a), a nakon čega ako je potraživanje osnovano, temeljem čl. 338. ZPP-a u izreci presude mora izvršiti kompenzaciju konstitutivnom odlukom suda na način da za iznos tražbine koju je utvrdio kao osnovanom na strani tuženika umanjiti tražbinu tužitelja koju je utvrdio kao osnovanom u tom postupku (tako npr. i ŽS Varaždin u odluci Gž-2189/2017-2 od 12. 1. 2018.). U tom smislu valja ponoviti da je potraživanje tužitelja u ovom postupku temeljem nepoštenog ugovaranja valutne klauzule u CHF utvrđeno u visini od 4.830,94 eura. Da bi se takvo potraživanje tužitelja prebilo s potraživanje tuženika, nužno je utvrditi da li tuženik raspolaže istovrsnim i dospjelim potraživanjem koje se može suprotstaviti zahtjevu tužitelja kao potrošača. Da bi se dobio odgovor na to pitanje potrebno je sagledati kakvo potraživanje tuženik predlaže staviti u prijeboj s potraživanjem tužitelja. Jedan prijeboj tuženik temelji na tzv. višku koji je utvrđen konverzijom, da drugi na tzv. negativnim tečajnim razlikama. U odnosu na prijeboj po osnovi viška tj. preplate iz konverzije, valja ponoviti da je u sklopu konverzije s datumom 30.09.2015. sačinjen novi izračun koji je polazio od pretpostavke da je tužitelj 2005. sklopio kredit koji je imao ugovorenu valutnu klauzulu u euru, a ne u CHF. U sklopu takvog simuliranog izračuna je utvrđeno da uplate koje je tužitelj provodio do 30.09.2015. dovode do nastanka nove nedospjele glavnice kredita od 18.532,20 eura (odnosno 141.439,20 kn). Takav simulirani izračun također dovodi do postojanja viška uplata tužitelja za EUR anuitete, a koji na dan izračuna (30.09.2015.) iznose 2.697,35 eura (odnosno 20.586,39 kn). Riječ je o iznosu koji predstavlja razliku između ukupno uplaćenog u korist partije EUR kredita i ukupno dospjelih obveza za EUR kredit do konverzije 30.09.2015. i koji se sukladno odredbama ZIDZPK-a koristi za namirenje 50% iznosa budućih EUR anuiteta, u razdoblju nakon konverzije. Dakle, novčani iznos od 2.697,35 eura utvrđen konverzijom kao višak, ne predstavlja dospjelo potraživanje tuženika (Banke) prema tužitelju (potrošaču), već upravo suprotno, višak uplate samog tužitelja na dan 30.09.2015. prema simuliranom otplatnom planu u eurima. Da bi se tražbina tuženika stavila u prijeboj, mora se raditi o dospjeloj i utvrđenoj tražbini koju on ime prema tužitelju, što međutim utvrđeni višak u sklopu konverzije ne predstavlja jer nije riječ o tražbini tuženika, već višku uplate tužitelja u simuliranom otplatnom planu i prema kojemu tužitelj zapravo ima buduću dospjelu tražbinu u toj visini prema tuženiku koji se pak obvezao istu platiti umanjivanjem budućih iznosa nakon 30.09.2015.. U prilog takvom stajalištu govori i činjenica prema kojoj je konverzija provedena na temelju zakonite i legitimne osnove koju ne osporavaju niti tužitelj a niti tuženik, te tuženik temeljem takve osnove nema pravo od tužitelja kao potrošača potraživati iznos od 2.697,35 eura, jer je riječ o višku koji je zapravo tužitelj kao potrošač preplatio prema simuliranom otplatnom planu na konkretni dan izračuna i koji njemu duguje tuženik na način da će mu za taj iznos umanjivati buduće anuitete nakon potpisane konverzije. Niti iznose tzv. negativnih tečajnih razlika po stajalištu ovog suda nije moguće staviti u prijeboj. Naime, tuženik po toj osnovi odgovorom na tužbu predlaže prebiti iznos od 372,31 eura (str. 168-169 spisa). U odnosu na tzv. negativne razlike prije svega valja ponoviti da je jedna od propisanih pretpostavki nepoštenog ugovaranja postojanje znatne neravnoteže u ugovornim odnosima na štetu potrošača. Takva neravnoteža je postojala kod ugovaranja valutne klauzule u CHF, ali isključivo u mjesecima u kojima je plaćanje za tužitelja kao potrošača bilo nepovoljnije od početno ugovorenih i pretpostavljenih uvjeta po pitanju valutne klauzule (a koji su u izračunu predstavljeni tzv. "pozitivnim razlikama"). S druge strane, to znači da u mjesecima u kojima plaćanje za potrošača nije bilo nepovoljnije o početno ugovorenih uvjeta, nije bilo neravnoteže u ugovornim odnosima, pa se posljedice nepoštenog ugovaranja niti ne odnose na takve periode. Tuženik kao banka je i u takvim periodima (u kojima je plaćanje za potrošača bilo povoljnije od početno ugovorenih uvjeta) također ostvarivao profit i zaradu, ali ne u opsegu koji bi doveo do neravnoteže u ugovornim odnosima. Stoga uzimanje u obzir "tzv. negativnih razlika " i konstitutivno prebijanje istih s pozitivnim razlikama u predmetu poput ovog nije prihvatljivo iz razloga jer bi se time anuiteti u mjesecima u kojima je postojala neravnoteža u ugovornim odnosima između stranaka (tzv. pozitivne razlike) prebijali s anuitetima u kojima takve neravnoteže nije bilo, a potrošač je vršio plaćanja prema uvjetima koji su kao takvi bili povoljniji od početno ugovorenih. Negativni iznosi upravo i potvrđuju ranije iznesena stajališta ovog suda prema kojoj je banka mogla svoje poslovanje voditi pozitivno na način da početno ugovorene uvjete poboljša na korist potrošača, a da svejedno takvim poslovanjem ostvaruje profit. Stoga prijeboj negativnih razlika u konkretnim okolnostima slučaja uslijed nepostojanja znatne neravnoteže na štetu potrošača nije moguće, čemu osim gore navedenog govori u prilog i stajalište (izraženo presudom ŽS Varaždin broj Gž 987/2023-2 od 19.10.2023.) prema kojem banka nema pravo na isplatu tražbine s osnove negativne razlike uslijed primjene čl. 323. st. 2. ZOO-a. Slijedom svega iznesenog istaknuti prigovor prijeboja tuženika u ovom postupku nije osnovan, pa kako sud u sklopu procesnog prigovora temeljem čl. 333. st. 3. ZPP-a mora odlučiti o postojanju ili nepostojanju istoga, to je valjalo odlučiti kao pod točkom III/ izreke presude.

38. Stoga je odlučeno kao u izreci presude.

39. Obzirom da je tužitelj u sporu uspio u cijelosti tuženik mu je dužan sukladno odredbi čl. 154. st. 1. ZPP nadoknaditi parnični trošak u cijelosti. Tužitelju su sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika priznati troškovi za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7. st. 1.), za zastupanja na ročištima 18.06.2024., 23.01.2025. i 10.03.2026. u iznosu od 200,00 eura za svako (Tbr.9.1. Tarife), za sastav podneska od 15.01.2025. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8.1. Tarife), putni trošak odvjetnika u iznosu od 15,00 eura, PDV u iznosu od 275,00 eura, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 48,67 eura te trošak vještačenja u iznosu od 350,00 eura, što sveukupno iznosi 1.788,67 eura, dok mu nije priznat trošak za zastupanje na ročištu za objavu presude jer na isto niti došao kao i sudske pristojbe na presudu jer tužitelj nije obveznik plaćanja iste niti ju je platio.

U Petrinji, 24. travnja 2026.

Sutkinja

Blaženka Navara

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi putem ovoga suda pismeno, u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana objave presude, a o njoj odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

1.Tužitelj po punomoćniku Željku Stankoviću, odvjetniku iz Siska

2.Tuženik po punomoćniku Damiru Metelko, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o. iz Zagreba