REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Osijeku

Stalna služba u Belom Manastiru

31300 Beli Manastir, Kralja Tomislava 53

P-839/2024-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Belom Manastiru po sucu Suzani Nađ, u pravnoj stvari tužitelja TZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Marijanu Belčić, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Addiko bank d.d. [adresa], OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćniku Iris Šanjug, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti / isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 30.3.2026. godine u nazočnosti tužitelja i punomoćnika stranaka, 24.4.2026.

p r e s u d i o  j e

I/. Utvrđuje se da je ništetna odredba:

- iz čl. 6. st. 1. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita broj: [broj depozita]/2007. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine prijenosom prava vlasništva na pokretnini u korist Banke, sklopljenog dana 8. lipnja 2007. godine između tužitelja i prednika tuženika, potvrđenog dana 13. lipnja 2007. godine po javnom bilježniku Lidiji Perić iz Osijeka pod brojem: OV-17136/07, u dijelu odredbe koji glasi: “…prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 2,00% jednokratno, unaprijed…“

II/. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. [adresa], OIB: 14036333877, da tužitelju TZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 209,22 EUR ( slovima: dvjesto devet eura i dvadeset dva centa) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznos tekućom od dana 25.09.2007. godine do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine do 31.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01.01. 2024.godine pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III/. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. [adresa], OIB: 14036333877, da tužitelju TZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 359,38 eura ( slovima: tristo pedeset devet eura i trideset osam centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 24.4.2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi putem svog punomoćnika navodi je sa pravnim prednikom tuženika Slavonskom bankom d.d. Osijek dana 08.06.2007. godine sklopio Ugovor o kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2007. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine prijenosom prava vlasništva na pokretnini u korist Banke, a koji je potvrđen dana 13.06.2007. godine po javnom bilježniku Lidiji Perić iz Osijeka pod brojem: OV-17136/07, prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 17.800,00 CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita. Citiranim Ugovorom, ugovoren je rok otplate kredita u trajanju od 7 godina kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima. Predmetnim tipskim Ugovorom u članku 6. ugovorena je naknada za obradu zahtjeva kredita i to u iznosu 2,00% jednokratno, unaprijed od ukupnog iznosa kredita. Tuženik je prilikom isplate kredita dana naplatio tužitelju naknadu za obradu zahtjeva kredita u iznosu od 1.576,38 kn, a koja protuvrijednost, prema fiksnom tečaju konverzije HRK u EUR utvrđenog Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, iznosi 209,22 eura. O ugovornoj odredbi za tzv. „ulaznu naknadu“ nije se pojedinačno pregovaralo, već je ista kao takva unaprijed formulirana i od strane tuženika (banke) implementirana u tipskom ugovoru na koji tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja. Naime, tužitelju nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i usluga na ime kojih se ista naplaćuje. Navedena odredba nije bila ugovorena u dobroj vjeri te je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, zbog čega je ista nepoštena i ništetna te ne proizvodi pravni učinak. S obzirom da je tuženik temeljem gore navedene nepoštene odredbe o ulaznoj naknadi u predmetnom ugovoru istu naplatio i time stekao nepripadajuću imovinsku korist, navedeni je kao nepošten stjecatelj, sukladno čl. 1115. ZOO-a, takovu dužan vratiti zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Stoga punomoćnik tužitelja predlaže da sud donese presudu kao u izreci ove odluke.

2. U svom odgovoru na tužbu punomoćnik tuženika prigovara naznačenoj vrijednosti predmeta spora te predlaže da sud odredi vrijednost predmeta spora na iznos od 209,22 eura. Također ističe materijalnopravni prigovor zastare, osporava sve činjenične navode tužbe i iznesena tumačenja tužitelja. Smatra da su neosnovani navodi tužitelja o ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora te da je tuženiku bilo dopušteno ugovaranje naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Navodi da je odredba Ugovora jasna i nedvosmislena te u skladu sa zakonskim propisima i nije podložna jednostranim promjenama od strane tuženika. Tuženik osporava zatraženi tijek kamata. Predlaže sudu odbijanje tužbenog zahtjeva u cijelosti te nalaganje tužitelju da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka.

3. Sud je proveo dokaze uvidom u rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu, Tt- 09/1533-3 od 27.2.2009. te u rješenje istog suda broj Tt-16/22619-2 od 11. srpnja 2016. ( list 5-6 spisa), uvidom u Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita od 8.6.2007. ovjeren kod javnog bilježnika Lidije Perić u Osijeku 13.6.2007. pod brojem OV-17136/07 ( list 7-11 spisa, list 153-161 spisa), uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u e spisu ( list 25-73 spisa i 82-137 spisa), čitanjem zapisnika ovog suda od 6.5.2025. ( list 138 spisa) te čitanjem zapisnika od 11.2.2026. ( list 144-145 spisa), uvidom u isplatni nalog ( list 142 spisa), te uvidom u dostavu podataka od 10. lipnja 2024. ( list 143-146 spisa) te saslušanjem tužitelja na ročištu od 30.3.2026. ( list 147- 148 spisa).

4. Rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu, Tt-09/1533-3 od 27.2.2009., utvrđeno je da se u sudski registar po prijedlogu predlagatelja Hypo-Alpe-Adria bank d.d. upisuje pripajanje društva Slavonska banka d.d. Osijek dioničkom društvu pod nazivom Hypo-Alpe-Adria bank dioničko društvo, sa sjedištem u [adresa]. Nadalje, uvidom u rješenje istog suda broj Tt-16/22619-2 od 11. srpnja 2016. utvrđeno je da se u sudski registar istog suda po istom predlagatelju upisuje promjena tvrtke i promjena odredbi Statuta u dioničkom društvu pod nazivom Adiko bank dioničko društvo sa sjedištem u [adresa].

5. Uvidom u Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita od 8.6.2007. ovjeren kod javnog bilježnika Lidije Perić u Osijeku 13.6.2007. pod brojem OV-17136/07 ( list 7-11 spisa, list 153-161 spisa), sklopljen između tužitelja i bivše Slavonske banke d.d. Osijek utvrđeno je da je u članku 6. stavak 1. istog Ugovora navedeno da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 2,00 % jednokratno, unaprijed.

6. Uvidom u odgovor na zahtjev Addiko bank od 29.7.2024. ( list 12 spisa) sud je utvrdio da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva (ulazna naknada ) naplaćena u skladu s predmetnim ugovorom o kreditu dana 16.6.2007. godine prilikom korištenja kredita u iznosu od 1.576,38 HRK.

7. Na pripremnom ročištu održanom dana 11.2.2026. punomoćnik tuženika je istakao da ne osporava visinu isplaćene naknade, a niti datum isplate. Sud je na istom ročištu utvrdio vrijednost predmeta spora na iznos od 209,22 eura, jer je deklaratorni zahtjev istaknut u tužbi trebao poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva za činidbu te se stoga ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora.

8. Saslušanjem tužitelja TZ na ročištu od 30.3.2026. ( list 147-148 spisa) sud je utvrdio da se isti tijekom 2007. godine obratio Auto kući Opel u Osijeku jer je imao namjeru kupiti osobni automobil u toj Auto kući pa su ga oni uputili radi podizanja kredita u bivšu Slavonsku banku navodeći da s njima surađuju. Stoga je otišao u Poslovnicu Slavonske banke u Osijek gdje su mu odmah predočili već unaprijed napisani i pripremljeni ugovor koji je on pročitao i potpisao. Djelomično je razumio ugovorne odredbe. Nije znao da mora platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva. Koliko se sjeća nitko od djelatnika banke ga nije na to upozorio. Tužitelju je bio bitan iznos kredita, iznosi mjesečnih rata i rok otplate. Po struci je pravnik, ali nije toliko obraćao pažnju na ostale odredbe ugovora. U to vrijeme imao je OPG i bio je vlasnik OPG-a, ali nije odbio niti PDV, a osobni automobil mu je trebao za osobne potrebe jer je u to vrijeme već imao obitelj i to suprugu i sina. U to vrijeme njegova supruga je bila teško bolesna te ju je tužitelj morao često voziti u bolnicu u Osijek na terapije i kontrole. Pred ovim sudom po predmetnom Ugovoru o kreditu tužitelj je vodio parnični postupak radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi te radi isplate preplaćenih iznosa pa je ovaj postupak pravomoćno okončan, banka mu je isplatila preplaćene iznose zajedno sa kamatama i troškovima. Tužitelj je osobno otplaćivao predmetni kredit i u cijelosti ga je otplatio. Sredstva isplaćena predmetnim Ugovorom o kreditu upotrebljena su u svrhu kupovine osobnog automobila za vlastite i obiteljske potrebe. Nitko u banci ga od djelatnika nije upozorio da mora platiti naknadu za obavljanje bankarskih usluga, a niti mu je rečeno kolika je visina te naknade. Nije niti znao da je naplaćena ta naknada.

9. Iskazu tužitelja sud je u cijelosti povjerovao, cijeneći njegov iskaz istinitim i uvjerljivim te u skladu sa drugim provedenim dokazima. Tužitelj je imao status potrošača u smislu odredbe čl. 3. st.1. Zakona o zaštiti potrošača ( N.N.79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 – dalje ZZP/07) prema kojoj je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhu koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Iz predmetnog ugovora o kreditu i iskaza tužitelja razvidno je da je tužitelj isti sklopio kao fizička osoba za vlastite osobne potrebe pa je tužitelj svoje potrošačko svojstvo dokazao navedenim ugovorom o kreditu i vlastitim iskazom.

10. Glede istaknutog prigovora zastare za istaći je i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. godine zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO/05 ( čl.104. st. 1. ZOO/91), kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi. Stoga se ukazuje neosnovanim prigovor zastare istaknut od strane tuženika i to kako u odnosu na glavnicu, tako i kamate koje zastarijevaju tek zastarom glavnog potraživanja.

11. Prema odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine 96/03, dalje: ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Isto propisuje i odredba članka 49. ZPP-a. Tuženik tu činjenicu uopće nije dokazivao.

12. Prema odredbi čl. 328. Zakona o obveznim odnosima pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi te je to pravo neograničeno. Na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozvati svaka zainteresirana osoba ( čl. 327. st. 1. ZOO-a ). Zbog navedenog, zahtjev čiji predmet je utvrđenje da su pojedine ugovorne odredbe ništetne i zabrana njihovog korištenja, ne zastarijeva. Dužnost povrata plaćenog temeljem ništetne odredbe o jednokratnoj naknadi za obradu kreditnog zahtjeva proizlazi iz članka 323., članka 1111., članka 1115., te članka 1046. Zakona o obveznim odnosima ( N.N. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18).

13. Prema odredbi 93/13/EEZ čl. 5. u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Direktivom 93/13 EEZ od 5.travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke. Prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 ( koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom ) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. Naime, iz toga slijedi da je tužitelju trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi on mogao predvidjeti posljedice koje iz sporne odredbe proizlaze. Stoga se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

14. Nesporno je da je prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita tuženik imao određene troškove, ali ugovorenom naknadom za obradu kreditnog zahtjeva nisu bili " pokriveni" stvarni troškovi tuženika jer tuženik nije naveo koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obavljanje bankarskih usluga.

15. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sud je stekao uvjerenje da tužitelj nije mogao pregovarati o spornoj odredbi o jednokratnoj naknadi za obradu kreditnog zahtjeva već je ta odredba ponuđena u unaprijed formuliranom tzv. tipskom ugovoru. Naknada nije ugovorena u dobroj vjeri te je prouzročila neravnotežu na štetu tužitelja kao korisnika kredita. Sporna odredba, iako jasna i uočljiva, bila je unaprijed formulirana od strane banke te na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja pa je stoga takva odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i uzrokovala je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to neovisno o visini iznosa naknade. Nadalje, tužitelju nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i pruženih usluga, u smislu da nije bilo razjašnjeno koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obavljanje bankarskih usluga ( Rev-673/23 od 13.2.2024). Stoga je takva odredba ništetna u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03 te je tuženik dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na povrat naknade za obradu kredita, pri čemu je uvidom u potvrdu – odgovor na zahtjev tuženika od 29.7.2024. utvrđeno da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva ( ulazna naknada) za predmetni ugovor o kreditu naplaćena dana 16.6.2007. prilikom korištenja kredita u iznosu od 1.576,38 HRK. Prema fiksnom tečaju konverzije ovaj iznos predstavlja iznos od 209,22 eura. Sud je prilikom donošenja odluke imao u vidu i činjenicu da je tužitelj već vodio sudski postupak pred ovim sudom radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi po predmetnom ugovoru o kreditu sklopljenim sa tuženikom te mu je dosuđena naknada s osnove preplaćenih mjesečnih iznosa, a koju naknadu je zajedno sa kamatama i troškovima postupka banka u cijelosti isplatila tužitelju temeljem pravomoćne presude. Stoga je odlučeno kao u točki I/ i II/ izreke ove presude.

16. Odluka o kamatama temelji se na odredbi čl. 29. ZOO-a. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužiteljici primjenom članka 1115. ZOO-a pripada pravo na zatezne kamate od dana plaćanja naknade. Prema stajalištu VS RH (Revd-1294/2021 od 12.10.2021.) savjesnost se prosuđuje prema okolnostima svakog pojedinog slučaja, a time što je u ovom slučaju utvrđeno da su odredbe nepoštene, podrazumijeva se nesavjesnost banke kao kreditne institucije. Tužitelju je naknada naplaćena 16.6.2007. godine te je stoga sud dosudio zatezne kamate, ne prekoračujući tužbeni zahtjev, sukladno postavljenom tužbenom zahtjevu.

17. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u svezi sa odredbom čl. 155. Zakona o parničnom postupku ( N.N. 53/91., 91/92., 112/99, 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08, 57/11., 148/11., 25/13., 28/13.,70/19 , 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje ZPP ) te je sud, imajući u vidu vrijednost predmeta spora i važeću Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika punomoćniku tužitelja priznao trošak sastava tužbe u iznosu od 50,00 eura, trošak sastava podneska od 19.11.2024. u iznosu od 50,00 eura, troškove zastupanja na ročištima od 6.5.2025., 11.2.2026. i 30.3.2026. u pojedinačnom iznosu od 50,00 eura, trošak sastava podneska od 19.11.2025. u iznosu od 12,50 eura, te trošak pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 25,00 eura, odnosno ukupno 287,50 eura + PDV od 25 % u iznosu od 71,88 eura, odnosno sveukupno 359,38 EUR. Punomoćniku tužitelja nije priznat zatraženi trošak sastava podneska od 10.2.2026. jer se podnesak sa tim datumom ne nalazi u sudskom spisu, a niti trošak sastava dopisa banci od 10.6.2024. godine jer takav trošak nije bio potreban za vođenje ovog parničnog postupka. Nadalje, nisu priznati zatraženi troškovi sudskih pristojbi na tužbu i presudu jer tužitelj te troškove nije još niti platio pa takav materijalni trošak nije za njega niti nastao u vrijeme zaključenja glavne rasprave. Stoga je odlučeno kao u točki III/ izreke ove presude.

Beli Manastir, 24.4.2026.

S u d a c :

Suzana Nađ

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, od dana primitka iste, nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi pisano.

Dostaviti:

1. Tužitelju putem punomoćnika

2. Tuženiku putem punomoćnika