REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Bjelovaru

Bjelovar, Josipa Jelačića 3

P-979/2025-45

(ranije spis P-385/2018)

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru, po sucu Sanjinu Miloševiću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja LF OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Hrvoju Čačiću, odvjetnik u Bjelovaru, A. K. Miošića 32, protiv I-tuženika ŽF OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog punomoćniku Zoranu Vukeliću, odvjetniku u Bjelovaru, A. Mihanovića 8b, te II-tuženika Jakova mldb. Babića OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po majci i zakonskoj zastupnici IF, a dotična po punomoćnici Jacinti Toš Špehar, odvjetnici u Bjelovaru, Brune Bušića 2A, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, nakon održane i zaključene glavne, javne rasprave dana 12. ožujka 2026. godine, u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja, punomoćnice II-tuženika, te u odsutnosti punomoćnika I-tuženika, temeljem odredbe čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), dana 24. travnja 2026. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja, koji glasi:

„Proglašava se nedopuštenom ovrha u odnosu na pokretnine koje su popisane i zaplijenjene u ovršnom predmetu Općinskog suda u Bjelovaru, br. Ovr-3561/2017, na uredovanju održanom dana 29. studenog 2017. godine i to :

1.TV-Vivax (60cm),

2. TV Samsung (150 cm),

3. Prijenosno računalo Acer,

4. Pisač, skener, fax HP,

5. Garnitura u boravku,

6. Perilica za suđe Leonard,

7. TV LG (110 cm),

8. Komoda 180x40x90,

9. Klima uređaj Toshiba,

(ranije spis P-385/2018)

10. Pojačalo Sony sa dva zvučnika Benq,

11. Zidna garnitura - 7 dijelova.

II. Tužitelj LF OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], je dužan II-tuženiku Jakovu mldb. Babiću OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], nadoknaditi parnični trošak u iznosu od 2.000,00 Eura u roku od 15 dana.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev II-tuženika u vezi naknade parničnih troškova preko dosuđenog iznosa od 2.125,00 Eura, do zatraženog iznosa od 2.750,00 Eura, odnosno u vezi isplate iznosa od 625,00 Eura, sa zateznom kamatom na taj iznos od 24. travnja 2026. godine, pa sve do isplate.

Obrazloženje

1.Tužitelj je pravovremeno u roku od 15 dana, sukladno zaključku Općinskog suda u Bjelovaru broj Ovr-3561/2017-20 od 27. travnja 2018. godine, podnio u svojstvu treće osobe tužbu, protiv tuženika koji su stranke navedenog ovršnog postupka, radi proglašenja nedopuštenom ovrhe na pokretninama opisanim u točki I. izreke ove presude.

2. U tužbi je tužitelj naveo da je suvlasnik nekretnine upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] – Sredice i to čkbr. [katastarska čestica], na kojoj je dana 29. studenog 2017. godine, provedeno uredovanje (misli se na ovršne radnje popisa pokretnina, procjene pokretnina i pljenidbe pokretnina) od strane sudskog ovršitelja, koji je zaplijenio pokretnine koje su u vlasništvu tužitelja, a ne I-tuženika, koji je ovršenik u ovršnom predmetu Općinskog suda u Bjelovaru broj Ovr-3561/2017.

3. Tužitelj tvrdi kako I-tuženik nema pokretnina na navedenoj nekretnini, koje bi bile njegovo vlasništvo, a da je tužitelj vlasnik svih zaplijenjenih pokretnina je po tužitelju vidljivo iz preslika Obavijesti o učinjenim troškovima (Individualna MasterCard kartica), obzirom da je upravo tužitelj izvršio obročna plaćanja za zaplijenjene pokretnine svojom MasterCard karticom (Lesnina, Prima Commerce).

4. Shodno tome, tužitelj je predložio da se proglasi nedopuštenom ovrha u vezi specificirano navedenih pokretnina istaknutih u izreci ove presude, zaplijenjenih na navedenom uredovanju u navedenom ovršnom postupku, te da se tuženike obveže da mu nadoknade parnične troškove.

5. U pisanom odgovoru na tužbu, I-tuženik (koji je ujedno sin, tužitelja) ŽF je priznao tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, dok je II-tuženik, HF mldb. IF, naveo da u cijelosti osporava navode iz tužbe tužitelja, pa je prvo predložio da sud odbaci tužbu tužitelja, odnosno u suprotnom, da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja, kao neosnovan.

6. Radi razrješenja spornih i odlučnih činjenica izvedeni su dokazi uvidom u materijalnu dokumentaciju - presliku zaključka Općinskog suda u Bjelovaru, broj Ovr- 3561/2017-20 od 27. travnja 2018.g, neslužbeni izvadak iz zemljišne knjige za nekretnine upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]-Sredice, Obavijest o učinjenim (ranije spis P-385/2018)

troškovima individualne MasterCard kartice, preslike predračuna, računa, narudžbenice za montažu, očitovanje Prima commerce d.o.o. [adresa] od 08. travnja 2019.g., sa preslikom avansnog računa, računa i dostavnice, te je izvršen uvid u priloženi ovršni spis broj Ovr-3561/17.

7. Osim toga, izvedeni su dokazi saslušanjem tužitelja, I-tuženika i majke, odnosno zakonske zastupnice malodobnog II-tuženika u svojstvu stranaka.

8. Svi izvedeni dokazi su ocijenjeni u smislu čl. 8. ZPP.

9. Tužbeni zahtjev tužitelja, nije osnovan.

10. Prije svega valja naglasiti da je u parnici između gore navedenih stranaka već bila donesena presuda i to broj P-385/18-17, dana 30. listopada 2019. godine, te da je ta ovosudna presuda povodom žalbe koju je II-tuženik podnio, a koja žalba je bila usvojena, ukinuta rješenjem Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-4738/2019-9 od 25. studenog 2025. godine (nakon gotovo punih 6 godina, računajući od dana kada je drugostupanjski sud, primio uz popratno izvješće spis ovoga suda broj P-385/2018, imajući u vidu da se taj ovosudni spis zagubio i nestao u gotovo cijelom dijelu, dok se nalazio kod drugostupanjskog suda), a predmet je vraćen ovome sudu na ponovni postupak.

11. Navedenom ovosudnom, ukinutom, presudom je bio usvojen tužbeni zahtjev tužitelja, te je ovrha bila proglašena nedopuštenom na svim zaplijenjenim pokretninama, a drugostupanjski Županijski sud u Zagrebu je u obrazloženju svog rješenja broj Gž-4738/2019-9 od 25. studenog 2025. godine, jasno naglasio:

- kako osnovano žalitelj ističe „da postoji navedena proturječnost između iskaza tužitelja i zaključka suda drugog stupnja da su popisane stvari tužiteljevo vlasništvo“ (ovdje se očito radi o omašci u pisanju jer je trebalo biti navedeno „zaključka suda prvog stupnja“, umjesto „ zaključka suda drugog stupnja“),

- „….kako se ne može prihvatiti zaključak suda prvog stupnja da je tužitelj kao treća osoba sa sigurnošću doista i dokazao svoje pravo vlasništva na popisanim pokretninama“,

- „Kako u pobijanoj presudi o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju računa i iskazu tužitelja glede tih računa te proturječnost u iskazu samog tužitelja glede popisanih pokretnina, to je došlo do bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354.st.2. t.11. ZPP.“,

- da sud u ponovnom postupku treba otkloniti bitnu povredu postupka na koju mu je ukazao sud drugog stupnja, da treba imati na umu predmet spora i na nedvojben način raspraviti i utvrditi prijeporne činjenice u skladu sa dokaznim prijedlozima stranaka i donijeti novu, zakonitu odluku.

12. Između tužitelja i II-tuženika je sporno može li se ili ne proglasiti nedopuštenom ovrhu na pokretninama (navedenim u točci I., izreke ove presude) koje su popisane, procijenjene i zaplijenjene na uredovanju koji je sudski ovršitelj obavio dana 29. studenog 2017. godine u vezi ovršnog postupka koji se vodi kod Općinskog suda u Bjelovaru pod brojem Ovr-3561/2017.

13. Nije sporno između stranaka da tužitelj pokušava u ovoj parnici i to u svojstvu treće osobe u odnosu na preostale stranke ovršnog postupka, dokazati da su sve te (ranije spis P-385/2018)

zaplijenjene stvari bile njegovo vlasništvo u trenutku pljenidbe, niti je sporno da su u trenutku zaplijene, sve te stvari, navedene u izreci ove odluke, bile u posjedu I- tuženika, odnosno unutar stambenog prostora koji je koristio I-tuženik.

14. U ovoj parnici je tužitelj svoje pravo vlasništva na u izreci ove odluke navedenim zaplijenjenim stvarima tijekom ovrhe pod brojem Ovr-3561/2017, pokušao dokazati materijalnim dokazima, te svojim iskazom, ali i iskazom I-tuženika.

15. Naime, tužitelj je uz tužbu dostavio u spis Obavijest o učinjenim troškovima po vlastitoj MasterCard kartici (iz koje između ostalog, proizlazi da je obročno u 12 rata plaćao Lesnini, određene mjesečne iznose u svrhu otplate za kupljene stvari), te neslužbeni izvadak iz zemljišne knjige za nekretninu upisanu u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]- Sredice (u naravi dvorište, stambenu zgradu u [adresa], poslovnu zgradu i radionu, sa skladištem) koji dokazuje istinitost tvrdnje tužitelja iznesene u historijatu tužbe o tome da je zajedno sa RF, upisan kao suvlasnik te nekretnine u jednakim omjerima u zemljišnoj knjizi Općinskog suda u Bjelovaru. Tijekom postupka je na pripremnom ročištu održanom dana 20. ožujka 2019. godine, tužitelj predao u spis i pojedine račune i predračune u formi preslika i to za pokretnine kupljene u Lesnini i Primi, a kasnije je uz podnesak od 01. travnja 2019. godine, dostavio i neke druge račune u formi preslika.

16. Saslušan u svojstvu stranke, tužitelj je na raspravi održanoj dana 07. listopada 2019. godine, pred sutkinjom koja je donijela prvu – ukinutu, presudu u predmetu broj P-385/2018, naveo slijedeće:

- da su sve stvari koje su predmet tužbenog zahtjeva, njegovo vlasništvo i da u predmetni stan na katu kuće (u kojem je u trenutku obavljanja navedenih ovršnih radnji popisa, procjene i pljenidbe pokretnina, živio samo ŽF – opaska suca) nije uneseno ništa što tužitelj nije platio,

- da u prizemlju kuće živi bivša supruga tužitelja,

- da je sin tužitelja (I-tuženik), svojevremeno stanovao u nekoj iznajmljenoj garsonijeri u [adresa], od oko 30m2, pa je tužitelj nakon prodaje stana u [adresa], uredio svoj stan na adresi [adresa] u okviru kuće u [adresa], svom sinu, a u kojem stanu sada stanuje sin tužitelja (I-tuženik), zbog čega I-tuženik više ne živi u navedenoj garsonijeri i ne plaća najamninu za tu svrhu,

- da je zaplijenjena garnitura u dnevnom boravku kupljena u Lesnini, a sastojala se od trosjeda, dvosjeda i stola bez stolica, te da je tu garnituru tužitelj kupio sa još nekim stvarima i otplaćivao ju je 12 mjeseci,

- da je kompletnu gornju etažu kuće u kojoj živi I-tuženik (sin tužitelja), tužitelj financirao u vezi renoviranja, sa iznosom od nekih 20.000,00 Eura, a i namjestio ju je sa stvarima za svog sina jer je prethodno svojoj kćeri napravio kuću u istom naselju,

- da je od zaplijenjenih pokretnina TV Vivax bio u iznajmljenom stanu tužitelja u [adresa], pa je tužitelj sebi kupio veliki TV, a ovaj sporni je prenio u stan u kojem živi I-tuženik,

- da je TV Samsung kupljen kod Peveca ili u Metrou u Zagrebu, da je prijenosno računalo iz tužiteljeve firme Siop, a I-tuženik ga samo koristi, pri čemu je tužitelj istako da je 10 metara od tog stana imao kancelariju i u njoj oko 10-tak pisača, skenera i faksova, tj. radi se o jednom uređaju koji ima sve te funkcije, a zapravo ne zna koji je to uređaj predmet tužbenog zahtjeva od tih stvari,

- da je kompletnu kuhinju kupio u Lesnini, a u okviru te kuhinje se nalazi i perilica suđa, Leonard,

(ranije spis P-385/2018)

- da je TV LG postojao i prije renoviranja stana u spavaćoj sobi, a radilo se o starom TV-u, koji se tamo nalazio još prije nego li je tužitelj iselio iz kuće i ne zna kada je kupljen taj TV,

- da je komoda 180 x 40 x 90 prenesena iz stana tužitelja u stan u kojem I-tuženik živi, a radi se o ladičaru izrađenom od L,

- da je klima uređaj Toshiba, ugrađen prije 10-15 godina, kada su ugrađeni i uređaji u drugom dijelu kuće,

- vezano za pojačalo Sony i 2 zvučnika Beniq, tužitelj nije ništa znao i nije mogao ukazati na porijeklo tih stvari, odnosno nije se sjećao da li je te stvari uopće kupio tužitelj ili I-tuženik,

- da se zidna garnitura nalazi u 7 dijelova u dnevnom boravku, te ju je kupio u Primi, kako bi iznenadio sina,

- da predračun iz Lesnine glasi na I-tuženika, obzirom da je dotični dan prije kupnje, otišao tamo i izabrao kuhinju, dnevni boravak i sobu, te je slijedeći dan otišao tužitelj sa suprugom u Lesninu, izabrao stvari za svoj stan u [adresa] i sve zajedno platio,

- da su sve stvari koje je kupio za sina, tj. za taj stan bile ispod 30.000,00 kuna, dok su stvari koje je kupovao za sebe, bile skuplje, tako da je ukupan račun iznosio oko 65.000,00 kuna,

- da je tužitelj dopustio da si njegov sin (I-tuženik) izabere stvari za stan u kojem stanuje, ali da su sve te stvari koje su zaplijenjene u navedenom ovršnom postupku, vlasništvo tužitelja,

- da je tužitelj jednoj kćerci u istom naselju napravio kuću i ta kuća je njezino vlasništvo i njezinog supruga, a drugoj kćerci koja živi u [adresa] je isto tako nešto dao, te da je gledao da svako dijete s nečim osigura,

- da na sina (I-tuženika) još nije prepisao taj stan i stvari, već mu je osigurao da može ugodno živjeti, a kada to prepiše da će to tada biti njegovo.

17. Na istoj raspravi je bila saslušana i majka, malodobnog II-tuženika, IF, koja je navela da nema nikakvih osobnih saznanja o stvarima koje su predmetom tužbenog zahtjeva, no da je čula kako je bivša supruga tužitelja, rekla da je taj stan namješten i da su stvari kupljene za ŽF.

18. Također, na istoj raspravi je bio saslušan i II-tuženik, ŽF, koji je naveo da je na adresi u [adresa], živio od malena, te da je odrastao u toj kući , a iselio je sa tog objekta jer ga nije smatrao dobrim za život i živio je u unajmljenom stanu, kod kafića Čarli, oko godinu i pol ili dvije godine. Nakon što je bilo dovršeno renoviranje stana (cca tijekom 2016.g.), tada se vratio u stan koji se nalazi u kući u kojoj je nekada živio i odrastao. Istakao je da je sve stvari koje su predmetom tužbenog zahtjeva, kupio njegov otac – tužitelj i to za uređenje stana u kojem I-tuženik živi (u prizemlju živi majka I-tuženika, a potkrovlje je zatvoreno), pri čemu je I-tuženik u par navrata išao gledati stvari koje je njegov otac kupovao za stan, a tako je u Lesnini i rezervirao na svoje ime neke stvari. Tuženik ŽF je potvrdio da je istina sve što je njegov otac kazivao. Tuženik je dodao da je otac četvero djece, od kojih je troje malodobno, a uzdržavanje za malodobnog HF, plaća na način da gotovinu uplaćuje na račun majke djeteta, IF.

19. Nakon ukidanja ranije donesene presude, spis je dodijeljen u rad novom sucu, pa su pred novim sucem u smislu ZPP, saslušane iste osobe, na raspravi održanoj (ranije spis P-385/2018)

dana 13. veljače 2026. godine, kada su svi naglasili da ostaju kod svih iznesenih navoda.

20. Osim toga, tužitelj LF je dodao da je na adresi u [adresa] u [adresa], živio do kraja 2019. godine ili do početka 2020. godine, a od tada je počeo živjeti u kući na adresi [adresa] i to na katu koji koristi i njegov sin (I-tuženik), za svoj život, pri čemu tužitelj koristi jednu sobu. Ujedno je dodao da tužitelj sada, zajedno sa svojim sinom, koristi samo dio stvari koje su bile zaplijenjene u navedenom ovršnom postupku jer nekih od tih stvari više nema u stanu (pa tako ne postoji više u stanu niti jedan od tri popisana televizora, a nema ni prijenosnog računala Acer, te pisača, skenera i faxa, time da je i klima uređaj Toshiba u međuvremenu zamijenjen sa drugim klima uređajem).

21. Također, ŽF je prilikom dopunskog saslušanja pred novim sucem dodao da je njegov otac istinito kazivao o činjenicama koje je naveo na tom ročištu, navevši da ne zna gdje se nalaze stvari koje su bile zaplijenjene u ovršnom postupku, a kojih sada više nema u kući, dio koje koristi zajedno sa ocem. Na upit gdje su nestale sve te zaplijenjene stvari koje je pobrojao tužitelj, I-tuženik je tek pod prijetnjom izricanja novčane kazne naveo da je osobno odnio sva tri zaplijenjena televizora u reciklažno dvorište, tvrdeći da su svi izgorjeli i da nisu bili funkcionalni , dok je za zaplijenjeni klima uređaj Toshiba, dopustio da je eventualno u posjedu majstora koji je zamijenio taj stari uređaj za novi klima uređaj, a za pisač, skener i fax je naveo da se radilo o stvarima koje nisu bile funkcionalne pa ih je sam odnio u reciklažno dvorište, dok je prijenosno računalo Acer, pokušao popraviti kod majstora i kako to nije uspjelo, ostavio je tu stvar kod majstora.

22. Majka II-tuženika, IF je navela da njezin malodobni sin HF ima 14 godina i da ona ne komunicira sa tužiteljem, niti sa I -tuženikom, te da ništa ne zna o tome da neke od zaplijenjenih stvari više nisu u kući u kojoj su bile zaplijenjene.

23. Analizirajući iskaze svih saslušanih osoba, svaki zasebno, ali i u njihovoj međusobnoj povezanosti, imajući u vidu pri tome i sadržaj baš svih materijalnih dokaza koji se nalaze u spisu, sud utvrđuje da tužitelj nije dokazao u ovoj parnici da bi sve stvari ili bilo koja od stvari, koje su bile zaplijenjene dana 29. studenog 2017. godine, od strane sudskog ovršitelja, prilikom provođenja ovršnih radnji u predmetu koji se vodi kod ovoga suda pod brojem Ovr-3561/2017, bile vlasništvo tužitelja, a izvedeni dokazi upućuju upravo na suprotno da se radi ili se radilo (obzirom da po kazivanju tužitelja i I-tuženika nekih od predmetnih zaplijenjenih pokretnina više nema na mjestu – u kući u kojoj su zaplijenjene) o stvarima koje su bile u vlasništvu I-tuženika.

24. Ovaj zaključak je izveden na temelju okolnosti da je tužitelj sam, prilikom saslušanja istakao da je jednoj kćerci napravio kuću, da je drugoj kćerci dao određena novčana sredstva prije više godina i da je odlučio svom sinu, tj. I-tuženiku urediti stan i opremiti ga (tužitelj je izričito rekao „namjestiti za sina“ jer je prethodno kćeri napravio kuću u istom naselju), odnosno da je vodio računa o tome da svako dijete s nečim osigura.

25. Nadalje, okolnost da su tužitelj i I-tuženik najbliži srodnici, odnosno otac i sin, sama po sebi upućuje na zaključak da su obojica zainteresirani da tužitelj uspije u ovoj parnici u kojoj je praktički u interesu obojici, da se ovrha proglasi nedopuštenom na (ranije spis P-385/2018)

zaplijenjenim stvarima, odnosno da se na taj način bojkotira i onemogući uspjeh malodobnog II-tuženika i njegove majke u ovršnom postupku (koji se vodi pod brojem Ovr-2561/2017) u svojstvu ovrhovoditelja, koji je pokrenut protiv ovršenika, ŽF. U tom kontekstu sud i tretira tužiteljev pokušaj da dokaže da su sve zaplijenjene pokretnine kupljene od strane tužitelja i da samim tim činom predstavljaju vlasništvo tužitelja, kako bi tužitelj uspio u ovoj parnici, a samim time i I-tuženik, koji je priznao tužbeni zahtjev.

26. Međutim, valja uočiti da tužitelj nije niti tvrdio da bi osobno kupio pojačalo Sony sa dva zvučnika koji su predmetom tužbenog zahtjeva i koje stvari su bile zaplijenjene prilikom provođenja ovršnih radnji u predmetu broj Ovr-3561/2017, na uredovanju održanom dana 29. studenog 2017. godine, pa iako je I-tuženik osobno u vezi tih stvari naveo da je pojačalo doneseno iz radionice – sobe za radnike, a zvučnici od njegove majke, odnosno iz sobe u prizemlju kuće, nedvojbeno je da su te stvari bile u posjedu I-tuženika na dan pljenidbe tih pokretnina i to na adresi stanovanja I -tuženika – u stambenoj jedinici koju je na katu kuće upravo I-tuženik koristio za stanovanje, a ne tužitelj, pa se svakako radilo o stvarima za koje se predmnijevalo u tom trenutku da su vlasništvo I-tuženika. Suprotne tvrdnje tužitelja o tome, da bi te stvari (pojačalo Sony i dva zaplijenjena zvučnika) bile vlasništvo tužitelja, te da ih treba zbog toga izuzeti od ovrhe, tužitelj ne samo da nije dokazao, nego se nije čak niti potrudio dokazati tijekom ove parnice, pa je u vezi tih stvari odbijen, kao neosnovan, tužbeni zahtjev tužitelja.

27. Nadalje, okolnost da je tužitelj kupio neke od zaplijenjenih stvari ili veliku većinu, pa čak i da je eventualno kupio baš sve te zaplijenjene stvari, izuzev navedenog pojačala marke Sony i dva zvučnika, ne znači ujedno sama po sebi, da je tužitelj bio vlasnik tih stvari u trenutku njihove zaplijene. Analogno tome, okolnost da je tužitelj u okviru svoje bivše firme Siop, koja inače više pravno ne egzistira, imao više pisača, skenera i faksova, ali i da je imao svojevremeno i zaplijenjeno prijenosno računalo marke ACER, koje stvari su zaplijenjene u postupku koji se vodi kod ovoga suda pod brojem Ovr-3561/2017, u stambenom prostoru koji je tada u trenutku zaplijene tih stvari koristio upravo I-tuženik (bez obzira što je u trenutku obavljanja ovršnih radnji pljenidbe u stanu bio zatečen otac I-tuženika - tužitelj), ne znači sama po sebi da te stvari ne pripadaju I-tuženiku ili da I-tuženik nije bio posjednik i vlasnik tih stvari u trenutku kada ih je sudski ovršitelj zaplijenio u stanu u kojem je samo I-tuženik živio, a ne i tužitelj.

28. Naime, kako to ukazuje i drugostupanjski sud u svojoj navedenoj odluci datiranoj sa 25. studenim 2025. godine, sukladno članku 138.st.2. Ovršnog zakona, popisati se i zaplijeniti u ovršnom postupku mogu i one pokretnine koje se nalaze u posjedu ovršenika, a kako iz suglasnih iskaza tužitelja i I-tuženika, jasno proizlazi da je upravo I-tuženik koristio i posjedovao na katu kuće u [adresa] u [adresa], stambenu jedinicu u okviru kata kuće koja kuća je inače suvlasništvo tužitelja i bivše supruge tužitelja, svakako su navedene ovršne radnje (popisa, procjene i zaplijene svih stvari koje su predmet ove parnice), izvršena od strane sudskog ovršitelja, kritičnog dana bila obavljena u skladu sa tom zakonskom odredbom.

29. Pored toga, vlasništvo pokretne stvari se stječe u smislu čl. 116.st.1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, predajom te stvari stjecatelju u samostalni posjed, na temelju valjano očitovane volje dotadašnjeg vlasnika usmjerene na to da njegovo vlasništvo prijeđe na stjecatelja, ako zakonom nije određeno drugačije, pa u kontekstu slijedećih činjenica:

(ranije spis P-385/2018)

- da je sam tužitelj izjavio prilikom svog saslušanja na raspravi održanoj dana 07. listopada 2019. godine, da je odlučio urediti stan svom sinu, te da je stan „namjestio“ za sina jer je prethodno kćeri napravio kuću u istom naselju, odnosno da je vodio računa o tome da svako dijete s nečim osigura,

- da je stvari koje je kupio svojim novcem, predao u posjed sinu ili da su te stvari bile dovezene upravo u kuću koju je na katu, kao stambeni prostor koristio isključivo I - tuženik (a ne i tužitelj, koji je u vrijeme pljenidbe prebivao na sasvim drugoj adresi),

- da su neke od zaplijenjenih stvari bile od ranije u tom stambenom prostoru koji prostor je tužitelj, sa stvarima u njemu, namijenio svom sinu – I-tuženiku, a I-tuženik je te stvari praktički i posjedovao u kontekstu ostvarivanja sadržaja stanovanja u tom stambenom prostoru, odnosno neposrednog posjeda svih zaplijenjenih stvari, koje su predmet ove parnice, sud ne može drugačije, nego zaključiti da je upravo I -tuženik bio vlasnik svih tih zaplijenjenih pokretnina u trenutku njihove zaplijene, tj. na dan 29. studenog 2017. godine.

30. Tužitelj, tijekom ove parnice nije na nedvojben način dokazao da su njegovo vlasništvo sve stvari, ili barem neke od njih, koje je sudski ovršitelj, dana 29. studenog 2017. godine, prilikom obavljanja službenih ovršnih radnji popisa, procijene i zaplijene pokretnina ovršenika ŽF, popisao, procijenio i zaplijenio na adresi na kojoj je za razliku od tužitelja, živio upravo I-tuženik, a činjenica da na toj adresi već više godina, sada živi i tužitelj, nije odlučna, po uvjerenju ovoga suda, u kontekstu navedenog ovosudnog zaključka, imajući u vidu da je upravo na tužitelju bio teret dokazivanja da su sve te svari bile vlasništvo tužitelja u trenutku zaplijene.

31. Također, izjava tužitelja, na uredovanju održanom dana 29. studenog 2017. godine, kada se tužitelj zatekao na mjestu pljenidbe spornih stvari od strane sudskog ovršitelja, o tome da se radi upravo o stvarima tužitelja (to je vidljivo iz zapisnika o pljenidbi sa lista 30, priloženog spisa ovoga suda broj Ovr-3561/2017), a što tužitelj tvrdi i u historijatu svoje podnesene tužbe, predstavlja samo tvrdnju tužitelja, koja nije dokazana u ovoj parnici, a upravo je na tužitelju bio teret dokaza u vezi te tvrdnje.

32. Osim navedenog, nije na odmet ponoviti, kako i navedeni drugostupanjski sud u opisanim okolnostima slučaja, sadržajem i obrazloženjem svoje navedene odluke broj Gž-4738/2019-9 od 25. studenog 2025. godine, nije prihvatio utvrđenje iz ranije prvostupanjske presude po kojem je sutkinja zadužena za donošenje odluke, prihvatila tužbeni zahtjev tužitelja, bez valjane kritičke analize izvedenih dokaza, a posebice iskaza tužitelja i utvrđenih činjenica u čijem su se posjedu nalazile zaplijenjene stvari, te od kakvog su značaja za donošenje odluke u ovome predmetu materijalni dokazi koje je tužitelj dostavio sudu. Taj drugostupanjski sud je na jasan i određen način ukazao da prvostupanjska utvrđenja iz ranije donesene presude su proturječna iskazu samog tužitelja.

33. U drugu ruku, kako se radi o ocu i sinu, kada se govori o tužitelju i I -tuženiku, kako je tužitelj kao otac bio razočaran sa uvjetima stanovanja svog vlastitog sina dok je ovaj živio kao podstanar u malenoj garsonijeri, za koju je i plaćao najamninu, a prethodno je taj otac I-tuženika, na određen konkretan način osigurao svoje kćeri, odnosno pomogao svojim kćerkama i u smislu stanovanja, odnosno novčano, te je želio na neki konkretan način i svog sina osigurati, navod tužitelja o tome, da je financirao kompletno preuređenje kata kuće i krovišta na adresi u [adresa] (na kojoj nekretnini je tužitelj suvlasnik), te da je kupio sinu, određene (ranije spis P-385/2018)

stvari za namještanje kata kuće koji je I-tuženik nastavio koristiti po preuređenju, ne upućuje na zaključak da je sve te stvari (među kojima su i neke predmetom ove parnice) tužitelj uopće kupovao sebi ili za sebe i da uopće predstavljaju vlasništvo tužitelja, nego upravo suprotan zaključak, da ih je kupovao isključivo za svog sina o čemu je inače i sam tužitelj kazivao, kada je saslušan u svojstvu stranke, primjerice govorio da je za sebe kupovao skuplje stvari u Lesnini, a za sina jeftinije.

34. Jasno je da je tužitelj zainteresiran da uspije u ovoj parnici, a na taj način i da omogući svom sinu, da se na neki način bezuspješno za II-tuženika iz ove parnice, završi ovršni postupak u predmetu pod brojem Ovr-3561/2017, koji je pokrenuo II- tuženik u svojstvu ovrhovoditelja, protiv I-tuženika, pa je u tom kontekstu, po uvjerenju ovoga suda, tužitelj i tvrdio da su sve zaplijenjene stvari tijekom navedene ovrhe, vlasništvo tužitelja, no takva tvrdnja nije dokazana po uvjerenju ovoga suda u ovoj parnici, od strane tužitelja.

35. Zbog toga je u cijelosti odbijen, kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja , pri čemu za navedeno utvrđenje, nije od značaja da su tužitelj i I-tuženik, prilikom nastavnog saslušanja u ovome predmetu, pred novim sucem, naveli da pojedine stvari koje su zaplijenjene tijekom navedene ovrhe pod brojem Ovr-3561/2017, više nisu na mjestu na kojem su bile zaplijenjene, obzirom da se u ovoj parnici raspravlja samo o tome da li je ta ovrha na tim stvarima koje su bile zaplijenjene dana 29. studenog 2017. godine, dopuštena ili ne zbog toga što je tužitelj tvrdio da se nije radilo o stvarima I- tuženika, na dan kada su obavljene navedene ovršne radnje popisa stvari, procjene njihove vrijednosti i pljenidbe pokretnina.

36. Naime, na koji način će ovršenik odgovarati i da li će uopće odgovarati jer je prema vlastitom iskazu osobno vršio manipulaciju sa spornim stvarima i odnio neke od tih zaplijenjenih stvari iz prostora u kojem su iste procijenjene i zaplijenjene , a što inače nije nikako imao pravo učiniti, ne ulazi u raspravljanje u ovome predmetu, te predstavlja predmet nekog drugog postupka, koji će možda, netko inicirati protiv ovršenika. Isti je slučaj sa konkretnim pitanjem provedbe ovrhe na pokretninama koje su bile zaplijenjene dana 29. studenog 2017. godine, na mjestu pljenidbe u [adresa], na adresi [adresa], a kojih pojedinih stvari sada prema iskazu tužitelja i I-tuženika sa rasprave održane dana 13. veljače 2026. godine, tamo više nema jer je pitanje provedbe ovrhe na pokretninama koje su bile zaplijenjene dana 29. studenog 2017. godine, sastavni dio ovršnog postupka koji se vodi kod ovoga suda pod brojem Ov - 3561/2017, a ne radi se o predmetu ili sastavnom dijelu ove parnice u kojoj se raspravlja samo o tome je li uopće dopuštena ovrha na tim stvarima.

37. Kako je tužitelj izgubio ovu parnicu, a II-tuženik je osporavao tužbeni zahtjev tužitelja i potraživao naknadu parničnih troškova, tužitelj je dužan u smislu čl. 154.st.1. ZPP, nadoknaditi II-tuženiku sve opravdane parnične troškove.

38. Opravdan parnični trošak II-tuženika je odmjeren prema vrijednosti predmeta spora, na temelju troškovnika odvjetnice majke malodobnog II-tuženika, a sukladno odredbama važeće Odvjetničke tarife.

39. Tom tuženiku je za sastav odgovora na tužbu, priznat iznos od 200,00 Eura, za sastav podneska od 15. travnja 2019. godine, priznat je iznos od 200,00 Eura, za sastav žalbe podnesene protiv ranije donesene presude (sa kojom žalbom je II - (ranije spis P-385/2018)

tuženik, uspio) je priznat iznos od 300,00 Eura, a za sastav podneska od 11. prosinca 2025. godine, priznat je II-tuženiku iznos od 50,00 Eura u smislu Tbr.8.t.4. Odvjetničke tarife. Nadalje, za zastupanje na ročištima održanim dana 20. ožujka 2019. godine, 07. listopada 2019. godine, 13. veljače i 12. ožujka 2026. godine, priznat je ukupan iznos od 800,00 Eura ili 200,00 Eura u vezi svake pravne radnje posebno, dok je za zastupanje na ročištu održanom dana 03. lipnja 2019. godine, II-tuženiku priznat iznos od 50,00 Eura, a za zastupanje po tadašnjoj punomoćnici, na ročištu na kojem je bila objavljena ranije donesena presuda pod brojem P-385/2018, priznat je II-tuženiku, iznos od 100,00 Eura.

40. Kako navedeni ukupni opravdani troškovi daju svotu od 1.700,00 Eura, priznat je na taj trošak i iznos od 425,00 Eura u vezi pripadajućeg poreza na dodanu vrijednost, pa je II-tuženiku za sada dosuđen iznos od 2.125,00 Eura, sa opravdano zatraženom zateznom kamatom od dana donošenja ove odluke, dok je preko te svote odbijen preostali zahtjev tog tuženika, kao neosnovan, izuzev zahtjeva koji se odnosio na trošak za zastupanje na ročištu za objavu ove presude i pripadajući porez na taj trošak.

41. Sud je namjerno naglasio u prethodnoj točci, riječi „za sada“ jer je buduća neizvjesna činjenica u odnosu na vrijeme izrade ove presude, da li će odvjetnica majke, II-tuženika, uopće pristupiti na ročište za objavu presude dana 24. travnja 2026. godine, zbog čega je preuranjeno ovom odlukom uopće odlučivati o zahtjevu II - tuženika koji je istaknut u vezi naknade troška za zastupanje na tom ročištu za objavu ove presude i pripadajućem porezu na taj trošak. Naime, o tom zahtjevu II-tuženika, će se odlučiti naknadno, dakle u formi posebnog rješenja, ako bude ispunjen zakonski uvjet da se istom udovolji.

U Bjelovaru, 24. travnja 2026. godine.

Sudac

Sanjin Milošević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi pisano u tri primjerka u roku od 15 dana, računajući od dana 25. travnja 2026. godine, a putem ovoga suda.