Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Trg B.J.Šokčevića 17

OIB: 77561654785

Poslovni broj: P-307/2024-27

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A I  R J E Š E N J E

Općinski sud u Vinkovcima, po sucu Ivani Božić Pišćak kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja VM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnicima Marinko Brajko i Marin Brajko, odvjetnicima u Đakovu, protiv tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d. Jadranski Trg 3A, Rijeka, zastupan po punomoćnicima odvj. iz OD Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., Zagreb, nakon održane i zaključene glavne, javne i usmene rasprave održane dana 26.veljače 2026. godine u prisutnosti punomoćnika tužitelja u zamjeni Hane Lukić Hob, odvj. u Vinkovcima i punomoćnika tuženika u zamjeni Valentine Mađaroš, odvjetnice u OD Zec i partneri iz Osijeka, potom donijete i objavljene presude na ročištu za objavu održanom 24.travnja 2026. godine, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, dana 24.travnja 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 7. Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/ 51401652-5102935642 sklopljen između tužitelja i tuženika dana 05. travnja 2006. godine, a koja odredba glasi: „Povrat obveza iz ovog Ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat će se po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan odobrenja žiro računa tuženika.“ te ista ne proizvodi pravne učinke.

II. Nalaže se tuženiku Erste & Steiermärkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, da tužitelju VM, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku 15 dana isplati iznos od 2.450,69 EUR (slovima: dvijetisućečetiristopedeset eura i šezdesetdevet centi) sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 01.10.2015. godine do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 01.01.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. godine pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine

III. Odbija se kao neosnovan, zahtjev tuženika za utvrđivanje tuženikovog potraživanja prema tužitelju s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta i to u iznosu od 3.632,46 EUR zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:

- EUR 0,02 od 02.05.2006. pa do isplate,

- EUR 0,41 od 02.07.2006. pa do isplate,

- EUR 0,65 od 02.08.2006. pa do isplate,

- EUR 0,29 od 02.12.2006. pa do isplate,

- EUR 2,06 od 02.01.2007. pa do isplate,

- EUR 3,25 od 02.02.2007. pa do isplate,

- EUR 2,70 od 02.03.2007. pa do isplate,

- EUR 3,02 od 02.04.2007. pa do isplate,

- EUR 6,04 od 02.05.2007. pa do isplate,

- EUR 6,78 od 02.06.2007. pa do isplate,

- EUR 7,76 od 02.07.2007. pa do isplate,

- EUR 7,75 od 02.08.2007. pa do isplate,

- EUR 6,41 od 02.09.2007. pa do isplate,

- EUR 8,40 od 02.10.2007. pa do isplate,

- EUR 8,45 od 02.11.2007. pa do isplate,

- EUR 7,05 od 02.12.2007. pa do isplate,

- EUR 7,21 od 02.01.2008. pa do isplate,

- EUR 4,21 od 02.02.2008. pa do isplate,

- EUR 2,23 od 02.03.2008. pa do isplate,

- EUR 0,27 od 02.04.2008. pa do isplate,

- EUR 4,87 od 02.05.2008. pa do isplate,

- EUR 6,15 od 02.06.2008. pa do isplate,

- EUR 4,75 od 02.07.2008. pa do isplate,

- EUR 7,53 od 02.08.2008. pa do isplate,

- EUR 6,91 od 02.09.2008. pa do isplate,

- EUR 4,16 od 02.10.2008. pa do isplate,

i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01.01.2023. godine po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.

IV. Odbija se kao neosnovan, zahtjev tuženika za utvrđivanje tuženikovog potraživanja prema tužitelju koja iznosi 2.471,18 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od 2.298,49 eura od 01.10.2015. do isplate, a na iznos od 172,68 eura od 11.01.2016. do isplate, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodiš ta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01.01.2023. godine po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.

V. Nalaže se tuženiku Erste & Steiermärkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, da naknadi tužitelju VM, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 2.250,00 eura (slovima: dvijetisućedvjestopedeset eura) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 24.travnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana.

r i j e š i o  j e

Odbija se kao neosnovan prigovor tuženika u pogledu mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Vinkovcima, za postupanje u ovom predmetu.

O b r a z l o ž e n j e

1. Tužitelj je kod ovog suda dana 26. svibnja 2023 g. podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate. Tužitelj u tužbi navodi da je kao korisnik kredita s tuženom bankom kao kreditorom dana 05. travnja 2006. godine sklopio Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/ 51401652-5102935642 na iznos od 27.000,00 CHF protuvrijednost u kunama po srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj sa svrhom adaptacije obiteljske kuće s rokom otplate na 15 godina. Člankom 7. Ugovora tužitelj i prednik tuženika su ugovorili odredbu kojom se tužitelj obvezao otplaćivati obveze iz predmetnog Ugovora po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan odobrenja žiro računa tuženika. Tuženik je na taj način u članku 7. Ugovora inkorporirao valutnu klauzulu kojom je glavnicu, koja čini predmet Ugovora o kreditu, vezao za tečaj švicarskog franka u odnosu na hrvatsku kunu, a čijim nekontroliranim rastom je tužitelj oštećen za razliku između tečaja švicarskog franka koji je iznosio na dan isplate kredita tužitelju i tečaja koji se naknadno ti jekom postojanja ugovorne obveze povećavao. Naime, ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak bile su nerazumljive tužitelju, kao prosječnom potrošaču, nepoštene i prema tome ništetne. Naime, prema članku 81. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača iz 2003.g. ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje propisano je da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, a što je ovdje upravo slučaj.

1.1. O ništetnosti navedenih ugovornih odredbi već su se pravomoćno izjasnili domaći sudovi i to povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, slijedom čega o pravnoj osnovi ove tužbe već postoji pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 04.07.2013. godine, koja je u dijelu koji se odnosi na promjenljive kamate potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13-4 od 13. 06.2014. godine, s tim da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u tom dijelu odbio revizije tuženih banaka protiv naznačene drugostupanjske presude; a u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/17-10 od 14.06.2018.g.

1.2. Nadalje, predmetni kredit je dana 11. siječnja 2016.g. konvertiran iz valutne klauzule u CHF u valutnu klauzulu u EUR s datumom 30.09.2015. g. sukladno članku 19. e st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2015.g., a zaključno s tim datumom tužitelj potražuje preplaćene iznose na ime ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF. Konverzijom je tužitelju priznata preplata u visini od 18.619,14 kn/ 2.471,18 eura, što tužitelj ne spori. Uvažavajući stav sudske prakse Vrhovnog suda RH, Ustavnog suda RH i VTS-a kao relevantnih i u ovom predmetu, a posebice pravno shvaćanje doneseno na sjednici Građanskog odjela VSRH dana 30. siječnja 2020.g. broj Su -IV- 47/2020-2 o zastarijevanju restitucijskih zahtjeva temeljem ništetnog ugovora, odnosno odredbi, tužitelj smatra kako je odredba koja se odnosi na valutnu klauzulu CHF ništetna, te da je tuženik dužan vratiti tužitelju sve što je temeljem takvog ugovora odnosno dijela ugovora primio, a sve to sukladno odredbama čl. 1111. ZOO -a o stjecanju bez osnove.

1.3. Dalje, tužitelj ovom tužbom postavlja zahtjev za vraćanje (restituciju) onog što je primljeno na osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli. Slijedom navedenog tužitelj predlaže sudu da donese presudu kojom će utvrditi ništetnim odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/ 51401652-5102935642 od 05. travnja 2006. godine, te naložiti tuženiku da mu s naslova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem povećanja tečaja CHF u odnosu na kn tijekom trajanja razdoblja otplate kredita, isplati novčani iznos od 4.114,41 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka.

1.4. Nakon provedenog vještačenja podneskom od 19. siječnja 2025.g. tužitelj je uredio svoj tužbeni zahtjev u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka Mate Ivanović od 20.11.2025.g., pa sada potražuje od tuženika iznos od 2.450,69 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 01.10.2015.g. Tuženik u podnesku od 17. prosinca 2025.g. ističe da se protivi djelomičnom povlačenju tužbe s obzirom da je tužitelj tužbom potraživao iznos od 11.281,44 eura a podneskom od 19. siječnja 2025.g, kojim uređuje tužbeni zahtjev potražuje iznos od 4.114,41 eura, pa je ovdje riječ o povlačenju tužbenog zahtjeva u iznosu od 1.663,72 eura.

1.5. Sukladno zaključku donesenom na sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Vrhovnog suda RH od 26. studenog 2021. u predmetima u tužbi korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem, a tužitelj je u ovom predmetu smanjio tužbeni zahtjev, i time u biti povukao tužbu. Vrhovni sud u svojoj odluci Rev -551/22 izrijekom je na dopušteno pitanje zauzeo pravno shvaćanje po kojem valja smatrati da je u takvoj situaciji potrebno za uspjeh u sporu gledati isključivo konačno postavljeni zahtjev te se na taj način radi o uspjehu u sporu u smislu odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a. Stoga ovaj sud smatra, na temelju izraženog pravnog shvaćanja Vrhovnog suda, da u konkretnom slučaju tužitelju valja priznati pravo na cjelokupni trošak prvostupanjskog postupka na temelju odredbe članka 154. stavak 5. ZPP -a. (Županijski sud u Splitu Gž-594/2023 od 11. svibnja 2023.g.).

2. U odgovoru na tužbu tuženik prvenstveno ističe prigovor mjesne nadležnosti ovog suda, u cijelosti se protivi tužbi i tužbenog zahtjevu, osporava status potrošača tužitelju, te ističe prigovor zastare. Tuženik ističe da je odlučna činjenica koju treba uzeti u obzir u ovom predmetu da su tužitelj i tuženik dana 11. siječnja 2016 godine sklopili Aneks Ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Tim Aneksom su parnične stranke stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove, na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. S obzirom na navedeno smatra da korisnici kredita koji su konvertirali svoj kredit po ZIDZPK/15 nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja koja bi mogla proizlaziti iz odnosa između banke i korisnika kredita, a koji odnos je naknadno uređen sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovom među strankama.

2.1. Nadalje ističe, da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u predmetnom ugovoru je odraz dispozitivne zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima te je stoga sukladno mišljenju Suda EU izraženom u odlukama C-81/19 i C- 243/20 isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, čak i ako se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Stoga, sukladno recentnom stajalištu Suda EU izraženom u odluci br. C-81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) i odluci C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) ta je odredba isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti pa se predlaže naslovnom sudu odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja s te osnove. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbaci tužbu tužitelja, a podredno odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka. U podnesku od 19.11.2024.g. ističe prigovor prijeboja s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 3.632,46 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose, te prigovor radi prijeboja, kojim predlaže da sud utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju, s osnove pretplate priznate u konverziji, koja iznosi 2.471,18 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na sljedeće iznose:

17.318,02 kn / EUR 2.298,49 od 01.10.2015. do isplate, i 1.301,12 kn/ EUR 172,68 od 11.01.2016. do isplate.

2.2. Istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda od strane tuženika sud je odbio kao neosnovan.

2.3. Nesporno je da je čl. 14. Ugovora određeno da je za sve sporove iz istog ugovora nadležan sud prema sjedištu kreditora, odnosno da su stranke ugovorile mjesnu nadležnost određenog suda sukladno odredbi čl. 70. st. 1. Zakona o parničnom postupku ( "Narodne novine" RH br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 dalje ZPP-a). Također je utvrđeno da je ista odredba u pogledu ugovaranja mjesne nadležnosti sastavni dio unaprijed formuliranog obrasca ugovora o kreditu, a iz čega onda proizlazi da tužitelj nije imao utjecaj na njezin sadržaj. U navedenom ugovoru tužitelj ima status potrošača, a tuženik status trgovca, odnosno pružatelja usluge te u tom kontekstu dolazi do primjene mjerodavno potrošačko pravo, a što je stajalište Sudske prakse izraženo u odluci Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-859/2019-2 od 15. srpnja 2019. godine.

2.4. Prema odredbi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03), a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, određeno je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Takvu istovjetnu regulativu sadrži odredba čl. 49. aktualnog Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14, 110/15 i 14/19) koji je usklađen s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva). Prema čl. 3. Direktive ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetima u dobroj vjeri, na štetu potrošača, prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora, time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora. Iz daljnje odredbe čl. 6. Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor o tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredbi. O prethodno navedenom je svoje stajalište izrazio i Sud Europske unije u presudi od 27. lipnja 2000. u spojenim predmetima C-240/98 do C-244/98.

2.5. Odredbom članka 50. Zakona o zaštiti potrošača propisane su ugovorne odredbe koje bi se uz ispunjenje pretpostavki iz odredbe članka 49. tog Zakona mogle smatrati nepoštenima pa tako, između ostalih i odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom.

2.6. Sud Europske unije je u presudi od 27. lipnja 2000. godine u spojenim predmetima C240/98-C-244/98 zaključio da se ugovorna odredba o prorogaciji nenadležnosti u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog mjesta poslovanja prodavatelja ili dobavljača treba smatrati nepoštenom u smislu članka 3. Direktive ako se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje tom Odlukom sud Europske unije presudio je da zaštita potrošača propisana Direktivom uključuje mogućnost da nacionalni sud prilikom odlučivanja jesu li nacionalni sudovi nadležni za raspravljanje određenog tužbenog zahtijeva ocijeni odredbu ugovora kojeg razmatra nepoštenom, a presudio je da obveza tumačenja nacionalnih odredbi u skladu s Direktivom zahtijeva da nacionalni sud prednost dade tumačenju koju omogućuje da se sud, čija je nadležnost prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim.

2.7. Odredba o nadležnosti iz Ugovora o kreditu zaključenom između stranaka, kao odredba unaprijed formuliranog ugovora, nije bila posebno pregovarana te tužitelj nije mogao utjecati na njezin sadržaj, a ona uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača jer bi on čije je prebivalište u [adresa], radi zaštite svojih prava, u slučaju vođenja parničnog postupka pred Općinskim sudom u Rijeci, bio izvrgnut dodatnim troškovima i potrebi ulaganja dodatnog vremena, odnosno to bi uzrokovalo značajnu financijsku neravnotežu, obzirom na udaljenost od cca 450 km i cijenu putovanja iz mjesta stanovanja u [adresa] i natrag (u slučaju putovanja automobilom trošak puta iznosi minimalno 300,00 eura), kao i zbog gubitka vremena, dok se jednako ne odnosi na tuženika s obzirom da se njegovo sjedište nalazi upravo u Rijeci, budući da je ranije navedeno da prema Odluci suda Europske unije treba favorizirati tumačenje nacionalnih odredbi u skladu s Direktivnom koju omogućuje da se sud po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim onda kada je njegova nadležnost prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, u kontekstu svega navedenog treba zaključiti da se na temelju nepoštene odredbe ugovora o kreditu ne može zasnivati nadležnost Općinskog građanskog suda u Zagrebu, a što je stajalište Sudske prakse izraženo u odluci Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-859/2019-2., Odluci Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-982/19-2 od 21. ožujka 2019. godine, Odluci Županijskog suda u Slavonskom Brodu broj Gž-136/2019-2 od 27. veljače 2019. godine, Odluci Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž-499/19. od 26. svibnja 2020. godine, Odluci Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž-426/2020. od 04. lipnja 2020. godine, Odluci Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-1347/20. od 03. lipnja 2020. godine, Odluci Županijskog suda u Splitu broj Gž-674/2020. od 29. lipnja 2020. godine, Odluci Županijskog suda u Varaždinu broj Gž862/2020. od 08. srpnja 2020. godine, Odluci Županijskog suda u Zagrebu broj Gž1191/2020. od 18. kolovoza 2020. godine.

2.8. Uz navedeno odredbom članka 2. Zakona o potrošačkom kreditiranju, propisano je da je potrošač fizička osoba koja u transakcijama obuhvaćenim tim Zakonom djeluje izvan poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, dok je ugovor o kreditu u smislu tog Zakona Ugovor u kojem vjerovnik odobrava ili obećava odobriti potrošaču kredit u obliku odgode plaćanja, zajma ili slične financijske nagodbe, osim ugovora o trajnom pružanju usluge ili isporuke proizvoda tijekom cjelokupne isporuke u obliku obroka.

2.9. U konkretnom slučaju stranke su točkom 14. Ugovora ugovorile da je za eventualne sporove iz ovoga ugovora nadležan sud prema sjedištu Banke, koja odredba je sastavni dio tipskog ugovora tuženika, na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaj što uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama i predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu.

2.10. Naime, u slučaju da se postupak vodi pred Općinskim sudom u Rijeci tužitelj bi trebao putovati iz Vinkovaca u Rijeku, te bi putovanje za istu iziskivalo znatne troškove a samim tim tužitelj bi bio ograničen u izboru punomoćnika odnosno odvjetnika, te ne bi imao mogućnost izbora odvjetnika čije je sjedište ureda u mjestu njezina stanovanja i na taj način bi mu bila otežana komunikacija s odvjetnikom o samom tijeku spora. Radi odlaska u Rijeku tužitelj uvijek gubi barem jedan radni dan budući da put u jednom smjeru traje minimalno 5 sati, a ako ide javnim prijevozom oko 7 sati, a tužitelj bi svakako više puta morao putovati u Rijeku (radi pronalaska odvjetnika i potpisivanja punomoći nepoznatom odvjetniku, radi saslušanja na sudu itd.).

2.11. Budući da je ranije navedeno da prema odluci Suda Europske unije treba favorizirati tumačenje nacionalnih odredbi u skladu s Direktivom koja omogućuje da se sud po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim onda kada je njegova nadležnost prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, u kontekstu svega navedenog treba zaključiti da se na temelju nepoštene odredbe ugovora ne može zasnovati nadležnosti Općinskog suda u Rijeci. Prema tome, proizlazi da među strankama nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe čl. 70. st. 1. do 4. ZPP-a).

2.12. Nadalje, iz ugovora o kreditu nedvojbeno proizlazi da je isti zaključen u Vinkovcima, tj. u tuženikovoj podružnici u Vinkovcima. Kako se radi o potraživanju koje je vezano upravo za navedeni ugovor, a koji je zaključen u Vinkovcima, to ovaj sud izvodi nedvojben zaključak kako je isti nadležan za suđenje u ovom predmetu, obzirom se podružnica tuženika nalazi na području nadležnosti ovoga suda.

2.13. S obzirom na navedeno kako je tužitelj postupak pokrenuo pred sudom nadležnim prema mjestu zaključenja ugovora, to imajući u vidu odredbu čl.59. ZPP -a, obzirom tuženik ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, a spor je nastao u povodu djelatnosti te jedinice, to je neosnovan prigovor tuženika.

2.14. Stoga u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni odredbe čl. 46. i čl. 48. ZPP-a, o opće mjesnoj nadležnosti suda na koje se tuženik poziva već odredbi čl. 19. st. 1. ZPK-a (kao u odluci Vrhovnog suda RH br. Gr1-143/2019 od 11.12.2019.) Tužitelj ima prebivalište na području nadležnosti ovoga suda, pa prigovor mjesne nadležnosti istaknut od strane tuženika, nije osnovan.

2.15. S obzirom na navedeno utvrđeno je da bi iz naprijed navedenih razloga bila ništetna odredba čl. 14. zaključenog Ugovora, pa je stoga odlučeno kao u izreci rješenja.

3. U dokaznom dijelu postupka sud je izvršio uvid u ugovor o kreditu (list 5 - 15 spisa), dodatak (list 16-20 spisa), otplatnu tablicu (list 21-25 spisa), obavijest (list 26 spisa), plan otplate (list 27-39 spisa), dokumentaciju (list 59- 178 spisa spisa), pročitan je iskaz tužitelja sa zapisnika od 5.veljače 2025., (list 287-288 spisa), te nalaz i mišljenje vještaka od 13.listopada 2025 (list 295-336 spisa).

4. Temeljem provedenog dokaznog postupka, cijeneći brižljivo i savjesno svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a sud je utvrdio slijedeće:

4.1. Između stranaka je nesporna činjenica da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao davateljem kredita dana 05. travnja 2006.g. zaključio ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/ 51401652-5102935642 kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti 27.000,00 CHF a da je ugovorena redovna kamata 8,25% godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora. Stranke su dana 11. siječnja 2016.g. sklopile Sporazum o konverziji tražbine po kreditu br. 2402006-1031262160/ 51401652-5102935642, kojim su ugovoreni uvjeti za provedbu konverzije kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kunski kredit s valutnom klauzulom EUR.

4.2. Uvidom u dokumentaciju priloženu spisu nesporno je utvrđeno da se tijekom otplate kredita u nekoliko navrata mijenjala visina ugovorene kamate, te da se istodobno mijenjala i visina tečaja CHF u odnosu na kunu, tako da se visina mjesečnog anuiteta povećavala.

4.3. Nesporno je također da je donesena pravomoćna odluka u postupku koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/12 od 4. srpnja 2013. te da je presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. utvrđeno da je tuženik u postupku pod brojem P-1401/12 u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke. Nije sporno da je u pogledu ništetnosti u ugovaranju valutne klauzule ista presuda Trgovačkog suda u Zagrebu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. a da je istu presudu potvrdio i Vrhovni sud RH u predmetu poslovni broj Rev-2212/18 od 3. rujna 2019.

4.4. Nesporno je među parničnim strankama da je u postupku koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/12, od 4. srpnja 2013., donesena pravomoćna presuda, a kojom presudom je utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora ista banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te da je istom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, od 4. srpnja 2013., utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima na način da je koristio u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja istih ugovora tužena banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima potrebnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Nesporno je da je naprijed navedena prvostupanjska presuda u odnosu na tuženika u pogledu ništetnosti ugovaranja valutne klauzule i načina promjene kamatne stope potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17, od 14. lipnja 2018. U pogledu dosega ovako pravomoćne presude donesene povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača nesporno je da se u tom postupku utvrđivalo i ocjenjivalo da li su tužene banke, pa tako i ovdje konkretno tuženik, potrošačima objasnili razloge i iznijeli točne i razumljive kriterije na temelju kojih prosječni potrošač može predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz spornih odredaba, odnosno u postupku koji se vodio povodom kolektivne tužbe nije utvrđivano da li je pojedini potrošač dobio sve relevantne informacije za donošenje informirane odluke hoće li ugovor s takvim odredbama sklopiti ili ne.

4.5. Sukladno članku 502.c ZPP-a i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba ugovora o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. Odredbe Zakona o zaštiti potrošača o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima implementirane su temeljem Direktive vijeća 93/13 EEZ od 5. 4. 1993., kao temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe i pružatelja usluge i potrošača. U odnosu na pravne odnose i sporove koji su nastali prije ulaska RH u Europsku uniju u kojem se razdoblju neposredno nije primjenjivalo pravo Europske unije, postojala je obveza suda da tumači nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje i praksu suda EU), a na što se RH obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.

5. Između stranaka je sporno pitanje zastare, status potrošača tužitelja, ima li tužitelj pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli s obzirom da je sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama ZIDZPK/15), je li presuda Trgovačkog suda u Zagrebu donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na ovaj konkretni slučaj tj. na zaključeni ugovor o kreditu između tužitelja i tuženika, pitanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana.

6. Na okolnost dostupnosti informacija i načina pregovaranja i pojašnjenja značenja ugovornih odredbi prilikom zaključenja ugovora izveden je dokaz saslušanjem tužitelja. Tužitelj saslušan kao stranka iskazao je da je sporni Ugovor sklopio 2006. Kredit je bio namjenski, za adaptaciju kuće. U to doba tužena banka nije bila njegova banka, pa je na preporuku prijatelja otišao u tuženu banku, jer je čuo da nude najpovoljnije kredite. Kredit u CHF je podigao iz razloga što je to tada bilo najpovoljnije, sa najpovoljnijom kamatom. Od bankara nije dobio nikakve posebne informacije vezane za ugovor o kreditu, osobni bankar ga nije nagovarao na sklapanje ovog ugovora, ali mu je isti ponuđen kao najpovoljniji, sa bankarom se prije realizacije kredita sastao dva tri puta. Naime nitko mu nije objasnio rizike vezane za sam ugovor. Prilikom sklapanja ugovora nije razumio značaj valutne klauzule, kao niti promjenjive kamatne stope, a u banci mu vezano za ove termine nije ništa objašnjeno, nitko mu nije rekao da bi rate kredita mogle toliko narasti. Iako mu je dosta toga bilo nejasno, nije ništa prigovarao, budući mu je kredit bio potreban. Nije bio svjestan rizika valutne klauzule, nije mu objašnjeno do kojih bi granica tečaj mogao varirati odnosno rasti. Ugovor je bio na već pripremljenom obrascu, pročitao ga je, a s bankarom nije pregovarao o pojedinim odredbama ugovora. Što se tiče konverzije, aneks je sklopio 2015. godine, priznat mu je određeni iznos, ne može se sjetiti koji, a korišten je za umanjenje budućih rata sve dok se taj iznos ne potroši. S obzirom na navedeno smatra da nije obeštećen sklapanjem aneksa ugovora o kreditu, ali u to doba ni je imao drugog izbora, samo je htio da mu se rate kredita barem malo umanje. Nadalje navodi da je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bio zaposlen u MORH-u. Navodi da nema obrt niti je član trg.društva. Kredit je otplaćen, on je redovno, osobno plaćao rate kredita. Sjeća se da je početna rata bila oko 1000 kuna, a kasnije narasla na oko 1850,00 kn.

6.1. Iskaz saslušanog tužitelja kao parnične stranke, u pogledu radnji i informacija koje je dobio od strane tuženika prije zaključenja Ugovora o kreditu, sud je cijenio kao istinitim i uvjerljivim, a sve to iz razloga jer tuženik tijekom postupka niti na koji način nije dokazao svoje tvrdnje iz odgovora na tužbu da je tužitelja prilikom pregovaranja upoznao sa spornim odredbama i da je tužitelj mogao utjecati na njihov sadržaj.

6.2. Uvidom u izjavu svjedoka HM utvrđeno je da ista nije neposredno sudjelovala u zaključenju konkretnog Ugovora o kreditu, već iz njene izjave proizlazi da je ona u razdoblju od 1998.g. do danas na poziciji voditelja Službe upravljanja iskustvom klijenata.

6.3. Uvidom u zaključeni Ugovor o kreditu nesporno je utvrđeno da je isti ugovor tužitelj zaključio kao fizička osoba i da mu je isti kredit odobren kao namjenski kredit i to na način da je u čl. 3. istog Ugovora određeno da se radi o hipotekarnom kreditu građana.

6.4. S obzirom na navedeno, stav je suda da tužitelju pripada pravo na pravnu zaštitu temeljem Zakona o zaštiti potrošača i to iz razloga jer njegovo svojstvo potrošača proizlazi iz samih odredbi zaključenog Ugovora o kreditu, iz kojeg je vidljivo da namjena istog kredita nije bila za nikakve poslovne, obrtničke ili druge namjene.

7. Tako sustav zaštite koji provodi direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacije ( presuda Europskog suda C194/14 CM i BM od 17.7.2014.) prvi put unutar testa nepoštenosti pretpostavlja postojanje ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo.

7.1. Sukladno čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, stoga proizlazi kako su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive. Nadalje, sukladno čl. 295. Zakona o obveznim odnosima, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove. O odredbama Općih uvjeta poslovanja koji su sadržani u samom ugovoru stoga se niti ne može pojedinačno pregovarati. Čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača, kao što je ranije navedeno, propisano je što mora sadržavati ugovor o potrošačkom zajmu. Prema članku 272. Zakona o obveznim odnosima činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavila trećoj osobi da je odredi, a ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan.

7.2. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao s valutnim rizikom i rizikom promjene kamatne stope, budući da u ugovoru nije navedeno koji su to rizici i učinci koji mogu proizaći iz promjene kamatne stope i promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovora. Navedena odredba ugovora, koja promjenu ugovorene kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopa za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer u takvoj situaciji vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, dok se pravilnost promjene ne može ni provjeriti, jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

7.3. Osim toga, tuženik je bio dužan tužitelja kao potrošača u cijelosti informirati o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF i o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a što tuženik očito učinio nije, a što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da tužitelj ne može predvidjeti visinu svoje obveze. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao sa rizikom ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom, tj. da je tuženik kao kreditor objasnio taj rizik i da je tužitelj bio upoznat i svjestan činjenice da povećanje tečaja valute utječe na povećanje glavnice duga, pripadajućih kamata, pa tako i na povećanje mjesečnih anuiteta. Takva jednostrana ugovorna odredba je nerazumljiva i protivna načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim odnosima jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj ima obvezu vratiti banci, kao i ci jena (kamata također predstavlja cijenu).

7.4. Također se posebno napominje da je na tuženiku teret dokazivanja glede činjenice da su stranke pojedinačno pregovarale o spornoj odredbi, a što tuženik tijekom postupka nije dokazao prvenstveno imajući u vidu činjenicu da se radi o tipskom ugovoru. Da se radi o unaprijed pripremljenom obrascu ugovora o kreditu vidljivo je iz samog priloženog ugovora o kreditu, a iz kojeg nesporno proizlazi da isti predstavlja tipski ugovor u kojem se samo unose podaci o datumu zaključenja ugovora, korisniku kredita, sredstvima osiguranja, mijenjaju se podaci o iznosu kredita i roku otplate, dok je iz samog ugovora o kreditu nesporno utvrđeno da su sporne odredbe članka 7. unaprijed formulirane i da dakle nisu bile podložne nikakvoj mogućnosti pregovaranja parničnih stranaka i eventualnom utjecaju tužitelja na iste odredbe. Upravo zbog tog razloga stav je suda da su odredbe članka 7. Ugovora o kreditu nepoštene ugovorne odredbe u smislu odredbe članka 81. stavak 1. ZZP/03, zbog čega su iste i ništetne sukladno članku 87. stavak 1. ZZP/03. Kod utvrđivanja ništetnosti u odredbi ugovora o kreditu, a koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule, sud je posebno vodio računa da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14, 110/15, nastavno: ZZP/14), u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. toga zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, ali i odredbe članka 502.C. Zakona o parničnom postupku kojim je propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih prava i interesa, a kojom je određeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćen tužbeni zahtjev iz tužbe za kolektivnu zaštitu potrošača te da je u tom slučaju sud u pojedinačnom postupku vezan za ta utvrđenja. Cijeneći naprijed navedeno, a posebno da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope i o ugovaranju valutne klauzule, to je primjenjujući odredbe Zakona o parničnom postupku, presudu donesenu u tom sporu sud primijenio na ovaj konkretan slučaj.

7.5. Nadalje st. 4. čl. 81 ZZP određeno je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, da je dužan to dokazati. Kako iz stanja spisa proistječe da tuženik provedenim dokazima nije osporio navode tužitelja da se o spornim ugovornim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, stoga je nedvojbeno da se radi o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru o kreditu u kojem tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj navedenih odredbi, stoga su po shvaćanju ovoga suda sporne ugovorne odredbe zaista prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te su ništetne, u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03.

8. Neutemeljeni su navodi tuženika da je sklapanjem konverzije za potrošače pa tako i za tužitelja otpao pravni interes za postavljanje bilo deklaratornog bilo kondemnatornog zahtjeva vezano za obeštećenje po osnovi ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu koji je konvertiran. Naime, sklapanjem Dodatka Ugovora nisu otklonjene posljedice eventualne ništetnosti spornih ugovornih odredaba koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu, a to stoga jer je predmetni Dodatak Ugovora samo izjednačio položaj tužitelja kao korisnika kredita u valuti CHF s položajem u kojem bi bio da je ugovorio kredit u valuti euro, pri čemu niti odredbama ZID ZPK na temelju kojih je zaključen Dodatak Ugovora nije regulirana pravna sudbina onih odredaba kojima se u ugovorima o kreditima koji su izraženi u valuti CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, niti je propisano na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost takvih odredaba koja bi nastupila zbog toga što bi banke bez prethodnog dogovaranja sa korisnicima kredita same i nepošteno mijenjale prvobitno ugovorene kamatne stope. Dodatkom Ugovora (konverzijom) nije riješeno pitanje preplaćenih ugovornih kamata i tečaja prije konverzije. ( stav je Županijskog suda Rijeci u odluci posl.br. Gž-3948/2020 od 08.11.2023.).

8.1. Provedenim vještačenjem utvrđeno je da unatoč provedenoj konverziji nije postignuta ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka. Kako zaštita potrošača u odnosu na stupanj zaštite omogućava potrošaču ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu , to tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na utvrđenje same nepoštenosti početno ugovorenih odredbi tako i na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj. Da je to doista tako proistječe iz presude suda Europske unije C-118/17 od 14. 3. 2019., u predmetu AM protiv Erste Bank Hungary Zrt) koja daje odgovor na pitanja o kreditima s ništetnim ugovornim odredbama, a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o ništetnim uvjetima u potrošačkim ugovorima u kojoj je utvrđeno da se čl. 6. st. 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio, da navedena odredba ne postoji. Činjenica da su određene ugovorne odredbe bila proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Isto tako je u odluci Vrhovnog suda Rev 18/2018 od 26. 5. 2020. izneseno stajalište da Sporazum o konverziji kojim su odredbe osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznos preostale neplaćene glavnice, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, jer ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kad uzrok ništetnosti naknadno nestane osim u izuzetnim slučajevima kad je zabrana manjeg značaja i u cijelosti je ugovor ispunjen. Slijedom navedenog sud je utvrdio da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula CHF.

8.2. Za donošenje odluke o zahtjevu za plaćanje novčane svote na ime restitucije relevantno je je li tužiteljevo pravo na restituciju prestalo stupanjem na snagu ZIDZPK/15 i sklapanjem Aneksa ugovora i treba li svotu dobivenu u konverziji odbiti od tužiteljeve preplate.

8.3. Ovdje valja navesti da ništetni ugovor ne postaje valjan kada uzrok ništetnosti naknadno nestane (članak 326. stavak 1. ZOO), da je obnova bez učinka ako je prijašnja obveza ništetna (članak 148. stavak 1. ZOO) te da je ništetna nagodba o pravnom poslu i kada su ugovaratelji znali za ništetnost i htjeli je nagodbom otkloniti (članak 157. stavak 2. ZOO).

8.4. Ništetne odredbe ugovora o kreditu, dakle nisu mogle biti konvalidirane, obnovljene, a niti se o njima moglo nagoditi. Cilj ZIDZPK/15 je bio da se položaj korisnika kredita s valutnom klauzulom vezanom za tečaj CHF, kao potrošača, izjednači sa položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u valuti EUR.

8.5. Međutim, niti jednom odredbom ZIDZPK/15, ali ni Aneksom ugovora koji je sklopljen na osnovi ZIDZPK/15 i u skladu s člankom 19.c ZIDZPK/15 nije regulirano pitanje rješavanja preplata u primjeni ništetnih ugovornih odredbi kredita, tj. nije riješeno pitanje posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi, onih o promjenjivoj kamatnoj stopi ni o valutnoj klauzuli. Ovdje valja navesti da pitanje rješavanja posljedica nepoštenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli nije ni moglo biti rješavano dodatkom ugovora ni ZIDZPK/15 jer u tom trenutku nije bilo ni utvrđeno da su i te odredbe ništetne. Dakle, zakonodavac nije imao u vidu tu okolnost kod donošenja zakona a niti su potrošači mogli uzeti u obzir i tu činjenicu kod sklapanja Dodatka ugovora.

8.6. Ako sud nađe da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ništetna tužitelj i dalje ima pravo na restituciju, ono nije prestalo sklapanjem Aneksa ugovoru jer to nije ugovoreno, niti iz ZIDZPK/15 proizlazi da bi mu to pravo prestalo. Pravo na restituciju proizlazi iz odredbi članaka 323. stavak 1, 324. i 1111. ZOO. Ovdje valja navesti da je Europski sud u predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 definirao pravila koja vrijede o djelotvornoj zaštiti od nepoštenih (ništetnih) ugovornih odredbi pa je tako utvrdio da u slučaju utvrđenja odredbe nepoštenom učinci djeluju od sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena odredba nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak na potrošača a sudsko utvrđenje ništetnosti mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije za potrošače kao da nije bilo navedene odredbe, da potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju i da ima pravo na punu restituciju svih neosnovano plaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora.

8.7. Iako Aneks ne sadrži odredbe koje bi regulirale pravo na restituciju valja skrenuti pozornost da se dvojbene ili nerazumljive odredbe tumače u skladu koji je povoljniji za potrošača (članka 86. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03, 46/07 i 79/07 – dalje: ZZP/03), članka 101. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača - "Narodne novine", broj:79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13 i 41/14 – dalje: ZZP/07 i članka 54. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača - "Narodne novine", broj: 41/14, 110/15, 14/19 i 19/22 – dalje: ZZP/14. Dakle, kada bi odredbe Aneksa ugovora i bile dvojbene, a one to nisu, trebale bi se tumačiti na način koji je povoljniji za potrošača, dakle, na način da potrošač ima pravo na restituciju.

8.8. Tužiteljevo pravo na restituciju moglo je prestati odricanjem, ali nije ni na taj način prestalo.

8.9. Shvaćanje po kojemu ugovorna odredba koji su sklopili potrošač, s jedne strane, i prodavatelj robe ili pružatelj usluge, s druge strane, koja se može utvrditi nepoštenom u sudskom postupku može valjano obnoviti i potrošač se nakon sklapanja sporazuma, kojim se zamjenjuje ništetna ugovorna odredba novom odredbom, može odreći zaštite (prava na restituciju) koju mu pruža Direktiva 93/13, pod uvjetom da je dao slobodan i informiran pristanak na to odricanje i da je znao čega se takvim pristankom odriče, te da je bio upoznat sa iznosom koji bi mu pripao temeljem nepoštenih ugovornih odredbi.

8.10. Za primijetiti je i to da je Europski sud za ljudska prava u predmetu V protiv Republike Hrvatske između ostalog naveo " da banka potpisivanjem aneksa (dodatka ugovora o kreditu) nije udovoljila tužbenom zahtjevu", a tužitelj je u tom postupku tražio određenu novčanu svotu zbog preplate temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, pa se može opravdano zaključiti da Europski sud za ljudska prava smatra da sklapanjem ugovora o konverziji nije udovoljeno zahtjevu temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

8.11. Sklapanjem aneksa ugovora kojim je izvršena konverzija kredita prema odredba ZID ZKP/15 tužitelj nije izgubio pravo potraživati preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu, pa s obzirom na izvršenu konverziju ima pravo na eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora i svote koju je dobio u konverziji.

9. U pogledu utvrđenja visine preplaćenog dijela zbog primjene valutne klauzule i promjenjive kamatne stope provedeno je vještačenje po vještaku Mati Ivanović iz Županje, koji u svom nalazu navodi da su tužena banka kao kreditor i tužitelj ugovorili gotovinski kredit uz hipoteku u iznosu od 27.000,00 CHF sa rokom otplate 180 mjeseci i kamatnom stopom 8,25 %, a početni iznos anuiteta 261,94 CHF primjenom srednjeg tečaja Banke na dan korištenja kredita, odnosno dana 13.04.2006. godine u visini 4,630600 kuna za 1 CHF iznosi 1.212,94 kuna. Visina tečaja CHF u odnosu na kunu mijenjala se cijelo vrijeme otplate kredita.

9.1. Tužitelj i tuženik sklopili su 11. siječnja 2016. godine Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj 5102935642 kojim je utvrđeno prihvaćanje izračuna konverzije sukladno Zakonu o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiraju, a sukladno Članku 5. navedenog aneksa ukupan iznos preplate na dan 30. rujna 2015. godine, koji je tužitelju priznat u postupku konverzije iznosi 17.318,02 kuna, odnosno 2.298,50 EUR primjenom fiksnog tečaja konverzije. Nakon provedenog obračuna konverzije koji uključuje i dospijeća i uplate u prijelaznom razdoblju od 30. rujna 2015. godine do provedbe konverzije na dan 11. siječnja 2016. godine preplata koja će se koristiti za podmirenje 50 % budućih anuiteta iznosi 18.619,14 kuna, odnosno 2.471,18 EUR primjenom fiksnog tečaja konverzije.

9.2. Ukupna razlika u visini anuiteta u odnosu na povećanje tečaja CHF -a i to uzimajući u obzir tečaj CHF-a na dan korištenja kredita i naknadna povećanja tečaja CHF-a, odnosno promjene na više i to u razdoblju od početka otplate kredita do konverzije dana 30. rujna 2015. godine predstavlja tzv. pozitivne razlike i iznosi 27.385,90 kuna, odnosno 3.634,73 EUR primjenom fiksnog tečaja konverzije.

9.3. Ukupna razlika u visini anuiteta u odnosu na smanjenje tečaja CHF -a i to uzimajući u obzir tečaj CHF-a na dan korištenja kredita i naknadna smanjenja tečaja CHF-a, odnosno promjene na niže i to u razdoblju od početka otplate kredita do konverzije dana 30. rujna 2015. godine predstavlja tzv. negativne razlike i iznosi -- 906,87 kuna, odnosno -120,36 EUR primjenom fiksnog tečaja konverzije.

9.4. Ukupna razlika u visini anuiteta u odnosu na promjenu tečaja CHF -a i to uzimajući u obzir tečaj CHF-a na dan korištenja kredita i naknadne promjene tečaja CHF-a, odnosno promjene na više i na niže i to u razdoblju od početka otplate kredita do konverzije dana 30. rujna 2015. godine iznosi 26.479,03 kuna, odnosno 3.514,37 EUR primjenom fiksnog tečaja konverzije.

9.5. Ukupan iznos zakonskih zateznih kamata obračunatih na razlike u visini anuiteta u odnosu na povećanje tečaja CHF-a koje iznose 27.385,90 kuna, odnosno 3.634,73 EUR i to od dospijeća svakog pojedinog anuiteta do izvršene konverzije na dan 30. rujna 2015. godine iznosi ukupno 8.396,29 kuna, odnosno 1.114,46 EUR primjenom fiksnog tečaja konverzije.

10. Tužitelj na nalaz i mišljenje vještaka nije imao primjedbi, te je svoj tužbeni zahtjev u pismenom podnesku od 156. prosinca 2025.g. uskladio sa nalazom vještaka. Tuženik je imao primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka, međutim iste su pravne prirode.

11. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Mate Ivanović, cijeneći isti stručnim i objektivnim, zasnovanim na vjerodostojnoj dokumentaciji i sačinjenim prema opće prihvaćenoj metodologiji izračuna u identičnim predmetima.

12. Kako iz nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka proizlazi da ukupna razlika u visini anuiteta u odnosu na povećanje tečaja CHF-a, uzimajući u obzir početno ugovoreni tečaj CHF-a u vrijeme korištenja kredita i naknadna povećanja tečaja CHF-a, odnosno promjene na više od početno ugovorenog tečaja i to u razdoblju od početka otplate kredita do konverzije dana 30. rujna 2015. godine iznosi 3.634,73 EUR, a na tako utvrđene iznose svakomjesečne preplate vještak je zaključno sa danom 30.09.2015. godine izračunao iznos pripadajuće zatezne kamate koja teče od dana preplate svakog pojedinog anuiteta do 30. rujna 2015.g. kao dana izvršenja konverzije i to u visini od 1.114,46 EUR, konverzijom je tuženik priznao tužitelju iznos preplate u visini od 2.298,50 EUR, pa je tužitelj sukladno pravilima o uračunavanju iz članka 172. Zakona o obveznim odnosima, od zateznih kamata utvrđenih na dan 30. rujna 2015.g. oduzeo preplata priznatu u konverziji, međutim kako je preplata iz konverzije utvrđena u većem iznosu nego utvrđena zatezna kamata, tužitelj ostatak preplate iz konverzije koji ostane prebija sa utvrđenom preplatom po rastu tečaja. Dakle, nakon prebijanja na dan konverzije ostaje iznos preplate u visini od 2.450,69 eura, koji iznos tužitelj potražuje u konačno uređenom tužbenom zahtjevu.

13. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, a prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Dakle, prema naprijed citiranim odredbama kad se radi o stjecanju bez valjane pravne osnove, a to u ovom slučaju jeste s obzirom da su kamatne stope određene po ugovornoj odredbi koja je suprotna zakonu i zbog nepoštene valutne klauzule vezane uz švicarski franak, dakle ništetne, tada je stjecatelj, u ovom slučaju tuženica, dužna stečeno s pripadajućim kamatama vratiti, temeljem čl. 215. ZOO, od dana stjecanja, a kako se u konkretnom slučaju primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. ZOO (5 godina).

14. Prigovor prijeboja istaknut od tuženika sud je odbio kao neosnovan jer nije osnovano potraživanje tuženika prema tužitelju, a radi plaćanja anuiteta po tečaju nižem od početnog. Plaćanjem tih anuiteta po tečaju nižem od početnog, odnosno po fiksnoj kamatnoj stopi tužitelj nije primio niti stekao bez osnove ništa jer je čitavu uplatu primio tuženik pa ni ne postoji njegova obveza za vraćanjem nečega što nije primio. Zato ne postoji niti tražbina tuženika po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. Tuženik je svjesno prešutio i zatajio tužitelju okolnosti vezane uz rizičnost valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, pa je krivnja za ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi na tuženiku. Prigovor prijeboja je onda neosnovan i s osnova naknade štete. (Županijski sud u Dubrovniku posl. br. Gž-725/21-3 od 25.09.2024.g.)

14.1. Osim toga eventualno potraživanje tuženika je u zastari, i po osnovi plaćanja anuiteta po tečaju nižem od početnog, i po osnovi iznosa priznatog u konverziji. Prigovor radi prebijanja je istaknut u podnesku od 19. studenog 2024.g., što uz opći zastarni rok od pet godina iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima znači da su u ova potraživanja u zastari. Podnošenje tužbe u kolektivnom sporu ima učinka na prekid zastare samo za potraživanja potrošača prema bankama čija su prava i interesi povrijeđeni sklapanjem kredita s nepoštenim ugovornim odredbama.

15. Čl. 245. st. 1. ZOO-a propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. Imajući u vidu gore navedene odredbe ZOO - a o zastari, podnošenjem kolektivne tužbe dana 4. travnja 2012. Trgovačkom sudu u Zagrebu u navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut je tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. god. zastara počela teći ispočetka, a vrijeme prije prekida neće se uračunati u tijek zastare.

15.1. Dakle, prigovor zastare tuženika je neosnovan i to iz razloga jer je prema pravnom shvaćanju Vrhovnoga suda Republike Hrvatske, iznesenom u njegovoj odluci poslovni broj: Rev 2245/17, od 20. ožujka 2018., određeno da podnesena tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača predstavlja radnju vjerovnika kojom se prekida zastara sukladno odredbi čl. 241. Zakona o obveznim odnosima i zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka tek od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu kojom je utvrđena ništetnost valutne klauzule potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., to znači da je rok zastare počeo je teći 15. lipnja 2023.g. a zbog čega je sukladno odredbi čl. 112. st. 3. ZPP posljednji dan roka za podnošenje tužbe bio 15. lipnja 2023. kada je i tužba podnesena (jednako stajalište izraženo je i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd 124/25 od 28. siječnja 2025.g.). Obzirom je tužba podnesena 26. svibnja 2023.g. to znači da potraživanje tužitelja nije obuhvaćeno zastarom.

16. Imajući u vidu sve naprijed izloženo ovaj sud je donio odluku kao u izreci ove presude.

17. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1 i članku 155. Zakona o parničnom postupku te je sukladno označenoj VPS i važećoj Odvjetničkoj tarifi tužitelju za poduzete radnje zastupanja po punomoćniku odvjetniku priznat trošak u ukupnom iznosu od 2.250,00 eura. Odobreni trošak odnosi se na radnje zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to za: sastav tužbe = 100 bodova (Tbr. 7 toč. 1 OT), zastupanje na 3 ročišta kod suda svako ročište po 100 bodova (Tbr. 9. toč. 1 OT), sastav 3 obrazložena podneska po 100 bodova (Tbr. 8. toč. 1 OT), pristup ročištu za objavu presude 50 bodova (Tbr. 9. toč. 3 OT) koje radnje ukupno iznose 750 bodova, što pomnoženo sa vrijednošću boda od 2,00 EUR-a, iznosi 1.500,00 eura što uz PDV i odobren trošak knjigovodstveno-financijskog vještačenja u iznosu od 500,00 EUR-a, čini sveukupno dosuđeni parnični trošak u iznosu od 2.250,00 eura.

17.1. Na dosuđeni iznos parničnog troška, sud je tužitelju priznao zateznu kamatu od dana donošenja ove presude po osnovi odredbe članka 30. stavak 2 Ovršnog zakona.

Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u dispozitivu presude.

U Vinkovcima, 24.travnja 2026. godine.

Sudac

Ivana Božić Pišćak

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana. Žalba se podnosi u pisanom obliku putem ovoga suda u četiri primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

Stranci koja je pristupila ročištu radi uručenja presude rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano. Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a uredno je obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano. Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a nije uredno obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana dostave prijepisa presude.

Dostaviti:

1. Punomoćnik tužitelja Marinko Brajko i Marino Brajko, odvj. u Đakovu

2. Punomoć.tuženika, odvj. iz OD Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. u Zagrebu