Republika Hrvatska

Županijski sud u

Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-53/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinje Brankice Malnar predsjednice vijeća, Tajane Polić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Alena Perhata člana vijeća, u pravnoj stvari 1. tužiteljice HU, OIB: [osobni identifikacijski broj] i 2. tužitelja TU, OIB: [osobni identifikacijski broj], oboje iz [adresa], oboje zastupani po punomoćniku Danijelu Trubiću, odvjetniku iz Varaždina protiv tuženika OTP BANKA d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, zastupan po punomoćnicima iz OD Žurić i Partneri d.o.o., odvjetnicima iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj P- 685/2023 od 25. listopada 2024., u sjednici vijeća održanoj 24. travanj 2026.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj P-685/2023 od 25. listopada 2024. u točkama I., II., IV. i V. izreke.

II Tuženiku se ne dosuđuju troškovi žalbenog postupka.

Obrazloženje

1.Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke utvrđene su ništetnim odredbe čl. 2., 5., 10. i 11. Ugovora o kreditu od 13. travnja 2007. u dijelu promjenjive kamatne stope koja se mijenja na temelju jednostrane odluke tuženika, te u dijelu valutne klauzule vezane za CHF. U točki II. izreke naložena je isplata iznosa od 4.248,27 eur sa zateznom kamatom kao razlika između početnog tečaja i početne kamate i iznosa priznatog konverzijom, dok je u točki III. odbijen tužbeni zahtjev iznad iznosa od 4.248,27 eur do traženog iznosa od 11.015,99 eur. U točki IV. izreke odbijen je prigovor prijeboja, a u točki V. izreke naloženo je tuženiku da tužiteljima naknadi parnični trošak od 2.550,92 eur sa zateznom kamatom.

2. Protiv dosuđujućeg dijela presude i u dijelu u kojem je odbijen prigovor radi prijeboja žali se tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 ; dalje ZPP) pri čemu predlaže uvažiti žalbu i preinačiti presudu u smislu žalbenih navoda, a podredno je ukinuti.

3. Tužitelji nisu odgovorili na žalbu.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Tuženik se u žalbi tvrdi kako je sud prvog stupnja ostvario apsolutno bitnu povredu odredba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer da presuda ne sadrži razloge u pogledu prigovora radi prebijanja i o pravu tuženika na isplatu negativnih tečajnih razlika. Protivno stajalištu žalitelja, presuda sadrži jasne, neproturječne i provjerljive razloge o tim odlučnim činjenicama, a to što se žalitelj ne slaže s pravnim stajalištem suda prvog stupnja ne dovodi do ostvarenja citirane povrede postupka, a niti je na taj način tuženiku onemogućen pristup sudu. Tijekom prvostupanjskog su postupka obje stranke iznijele tvrdnje o predmetu spora, predložile dokaze tome u prilog, a sud je prvog stupnja predložene dokaze izveo i u pobijanoj je presudi ocijenio osnovanost tvrdnji stranaka, pa to što je pravno shvaćanje suda prvog stupnja podudarno sa shvaćanjem tužitelja ne predstavlja onemogućavanje pristupa sudu ili nejednakost oružja na štetu tuženika, već ispunjenje ustavne zadaće suda da donosi odluke. Kako nije ostvarena ni jedna druga povreda postupka na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP presudu je moguće ispitati.

6. Predmet spora predstavlja zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, te zahtjev radi isplate preplaćenih iznosa po osnovi ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi uz temeljnu tvrdnju da tužitelji imaju pravo na potpunu restituciju jednako kao i potrošači koji nisu sklopili Dodatak Ugovora o kreditu. S druge strane, tuženik smatra da je sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu koji je sklopljen slobodnom voljom ugovornih strana i u skladu sa prisilnim propisima sadržanim u ZID ZPK nastala nova pravna osnova što je potvrđeno i odlukom donesenom u oglednom postupku Gos-1/19, čime je postignuta ravnoteža u pravnom odnosu stranaka i svrha restitucije konvertiranjem kredita iz CHF u euro kredit. Stoga smatra kako tužitelji nemaju pravo na obeštećenje, sve to tim više što su Dodatkom ugovora razriješeni svi sporni odnosi s učinkom „ex tunc“, konverzija je provedena na zakonit način i u takvoj se pravnoj situaciji ne može primjenjivati čl. 502. c ZPP o direktnom učinku utvrđenja iz pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu Potrošač.

7. Sud prvog stupnja utvrđuje da su 1. tužiteljica kao korisnica kredita te 2. tužitelj kao sudužnik s tuženikom kao kreditorom sklopili Ugovor o kreditu od 3. travnja 2007. kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje 1. tužiteljici kao potrošaču kredit radi izgradnje kuće u iznosu od 47.434,06 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita. Istim je ugovorena redovna kamatna stopa koja se tijekom postojanja obveze može mijenjati sukladno jednostranoj odluci banke, a koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,70% te se tijekom otplate kredita mijenjala odnosno povisivala. Također je ugovorena otplata kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja, s time da se početni anuitet tijekom otplate mijenjao, odnosno povisivao. Tuženik je s 1. tužiteljicom kao korisnicom kredita i 2. tuženikom kao sudužnikom i založnim dužnikom sklopio Dodatak Ugovoru o kreditu od 10. veljače 2016. kojim je izvršena konverzija denominacijom kredita u kredit sa valutnom klauzulom u EUR.

8. Sud prvog stupnja nadalje utvrđuje da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača utvrđeno da je ovdje tuženik u relevantnom razdoblju povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, kao i na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima, pa cijeneći da je pozivom na čl. 502.c ZPP u svezi sa čl. 3., te evidentno primjenjujući čl. 81., 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03., 46/07., 79/07., dalje: ZZP/03) odnosno čl. 96. i 97. i 138. a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09, dalje ; ZZP/07) u ovom postupku vezan pravnim utvrđenjima iz pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu, kao i da tuženik s obzirom na iznesene tvrdnje i predložene dokaze nije doveo u pitanje navode tužitelja da se o spornim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, zaključuje kako su navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu nepoštene i ništetne. I da su kao takve o kojima se nije pregovaralo i koje nisu transparentne uzrokovale znatnu neravnotežu u ugovornom odnosu stranaka na štetu tužitelja kao potrošača budući je kredit zatražen i odobren radi rješavanja stambenog pitanja. U odnosu na učinke konverzije i unatoč tome što je provedena na zakonit način, sud prvog stupnja smatra kako nije došlo do potpunog obeštećenja tužitelja kao potrošača čime nije otklonjena neravnoteža u ugovornom odnosu stranaka. Utvrđuje kako se tužitelji potpisivanjem Dodatka Ugovoru nisu odrekli prava na obeštećenje, pa utoliko ocjenjuje da imaju pravo osnovom ništetnih ugovornih odredbi na restitucijski zahtjev u visini određenoj financijskim vještačenjem.

9. Dakle, temeljem rezultata provedenog financijskog vještačenja utvrđuje da unatoč konverziji nije postignuta ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka jer da su protivno načelu savjesnosti i poštenja takvim ugovornim odredbama tužitelji stavljeni u neravnopravni položaj kao slabija ugovorna strana, pa zauzima stav da utoliko imaju pravo na utvrđenje nepoštenosti ugovorenih odredbi i pravo na restitucijski zahtjev po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi u visini od 4.248,27 eur sa zateznom kamatom od dana plaćanja anuiteta do isplate. Stoga obvezuje tuženika na isplatu tog iznosa za koje smatra da ih je tuženik stekao na temelju ništetnih ugovornih odredbi i bez osnove u smislu odredbi čl. 1111. st. 1. u vezi s čl. 323. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18., dalje: ZOO). Odluku o zateznim kamatama prvostupanjski sud temelji na čl. 1115. ZOO-a pa tužitelju dosuđuje zatezne kamate od dana stjecanja, odnosno dospijeća do isplate cijeneći da je tuženik nepošten stjecatelj.

10. Prigovor zastare u odnosu na valutnu klauzulu smatra neosnovanim pozivom na čl. 241. ZOO-a, te evidentno primjenjujući pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. jer cijeni da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare tako da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Pri tome utvrđuje da je kolektivni spor u odnosu na ništetnost ugovorne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi pravomoćno okončan donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike poslovni broj Pž-7129/13 dana 13. lipnja 2014., a u odnosu na ništetnu valutnu klauzulu donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike poslovni broj Pž-6632/2017 dana 14. lipnja 2018., dok je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 12. lipnja 2019. Stoga odlučuje kao u točkama I. i II. izreke usvajajući zahtjeve radi ništetnosti ugovornih odredbi i radi isplate iznosa od 4.248,27 eur sa zateznom kamatom, dok u točki III. izreke odbija tužbeni zahtjev radi isplate iznosa iznad 4.248,27 do tužbom zatraženog iznosa od 11.015,99 eur sa zateznom kamatom. Točka III. izreke zbog izostanka žalbe tužitelja postala je pravomoćnom i nije predmet ispitivanja u ovom žalbenom postupku.

11. Prigovor radi prebijanja zatražen temeljem negativnih razlika odbija kao neosnovan evidentno primjenjujući odredbu čl. 1111. ZOO uz obrazloženje kako se ovdje ne radi o stjecanju bez osnove jer tužitelji ništa nisu stekli budući imovina tuženika nije ušla u imovinu tužitelja, niti pravila o stjecanju bez osnove predviđaju uzajamna vraćanja. K tome utvrđuje kako je tuženik propustio informirati 1. tužiteljicu o riziku ugovaranja valutne klauzule čime očito smatra kako kao nepošteni stjecatelj nema pravo na naknadu štete.

12. Tuženik nezadovoljan pravnim stajalištem suda prvog stupnja o pravu na restituciju tvrdi kako je zahtjev trebao odbiti u cijelosti upravo sa shvaćanjem da su Dodatkom Ugovora stranke riješile sve pravne odnose pa ne opstoji pravo na restituciju, a niti pravni interes za utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu koji je pored sklopljenog Dodatka postao bespredmetan u odnosu stranaka. Podredno i kada bi se uzelo da bi pravo na restituciju bilo osnovano, smatra da to može biti samo u ograničenom opsegu na način da se nadoknade zatezne kamate na više plaćene iznose koji su priznati u konverziji kako je to zaključeno na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda održanoj 13. i 20. prosinca 2022.

13. Odgovarajući na prednje žalbene navode tuženika treba reći da ovaj sud prihvaća pravno shvaćanje suda prvog stupnja koje je podudarno sa stajalištem tužitelja kako se samom činjenicom sklapanja Dodatka osnovnom ugovoru i provođenjem konverzije ne gubi pravo na potraživanje stečenog bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF. Prije svega ovaj sud u odredbama ZID ZPK/15 nigdje ne vidi da bi taj zakon predviđao i propisao da se sklapanjem dodatka Osnovnom ugovoru o kreditu gube prava temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja tog dodatka. Također iz samog Dodatka Osnovnom ugovoru o kreditu nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita provođenjem konverzije odrekao prava (kada bi to i mogao u konkretnoj situaciji) koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

14. ZID ZPK/15, prema pravnom shvaćanju ovoga suda, imao je osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF, te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR (čl. 19.a do čl. 19.e ZID ZPK/15).

15. Zakonitost i provedba konverzije sukladno ZID ZPK/15 je utvrđena rješenjem ovoga suda broj Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. kao i odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. Međutim, sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač i korisnik kredita u CHF nije izgubio pravo potraživati stečeno bez osnove tijekom razdoblja važenja ugovora o kreditu u CHF po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, a što je djelomično otklonjeno provedenom konverzijom.

16. Sklapanjem Dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora pa je stoga neprihvatljivo pravno shvaćanje da osnovni ugovor o kreditu u CHF nije uopće postojao kada je u konkretnom slučaju od dana sklapanja Osnovnog ugovora o kreditu 2006. pa do sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu vrijedio punih devet godina i imao sve pravne posljedice kao i kod korisnika kredita koji nisu sklopili dodatak osnovnom ugovoru i proveli konverziju. Čak kada bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu (tako i u odluci VSRH br. Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.)

17. Sklapanjem Dodatka Osnovnom ugovoru stranke su utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja Osnovnog ugovora o kreditu, ali ničime nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije. Vrhovni je sud još u odluci broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. zauzeo pravno shvaćanje da korisnik kredita samim sklapanjem dodatka Osnovnom ugovoru o kreditu nije izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, a slijedom toga i pravo na postavljanje kondemnatornih zahtjeva za isplatu temeljem tako utvrđenih nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu.

18. Ovaj sud posebno kod toga ističe odluku Suda Europske unije u spojenim predmetima C-596/15 P i C-597/15 P u predmetu Bionorica SE i Diapharm GmbH & Co. KG gdje je pod toč. 85. odluke od 23. studenoga 2017. navedeno da postojanje pravnog interesa pretpostavlja da tužba svojim ishodom može donijeti osobnu korist stranci koja ju je podnijela, a nasuprot tomu, pravni interes ne postoji kada povoljan ishod neke tužbe u svakom slučaju tužitelju ne može donijeti zadovoljštinu. Iz navedene presude Suda Europske unije jasno proizlazi da ne može postojati apstraktni pravni interes, a koji je, kao što je navedeno u odluci Vrhovnog suda broj Rev- 2868/2018 od 12. veljače 2019. potpuno određeno i jasno naveden za koje zahtjeve takav pravni interes postoji. Ovaj sud je dužan postupati u duhu i prema načelima prakse Suda Europske unije temeljem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je Republika Hrvatska potpisala 29. listopada 2001., a koji sporazum je stupio na snagu 1. veljače 2005. (dalje: SSP), što znači i prije sklapanja spornog osnovnog ugovora o kreditu. Posebno je potrebno naglasiti odredbu čl. 74. st. 2. al. 1. SSP u kojoj se Republika Hrvatska obvezala osigurati usklađivanje zakonodavstva i prilagođavanje zaštite potrošača u Republici Hrvatskoj zaštiti koja je na snazi u Europskoj uniji.

19. Također je potrebno dodati da je odlukom Suda Europske unije broj C- 118/17 GU protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019. zauzeto načelno pravno shvaćanje kako sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovno uspostavu pravno i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju navedene nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji. Dakle, iz te odluke može se zaključiti da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZID ZPK/15 potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora.

20. Ovaj sud prihvaća da bi se potrošač, a u konkretnom slučaju korisnik kredita u CHF, mogao nagoditi i dogovoriti sa davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi, ali samo pod uvjetom da su potrošaču bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu. U odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu u CHF odluka u kolektivnom sporu uslijedila je tek tri godine nakon sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i provođenju konverzije te potrošači i korisnici kredita zasigurno nisu mogli u cijelosti imati sve informacije i sagledati u cijelosti koje su sve odredbe nepoštene i ništetne u konkretnom ugovoru i kada bi se jedino mogli pravovaljano odreći tih svojih prava. Takav zaključak proizlazi i iz odluke Suda Europske unije od 9. srpnja 2020. u predmetu C-452/18 XZ protiv Ibercaja Banko S.A. Stoga ako se povežu pravna shvaćanja iz odluka Suda EU C-452/18 od 9. srpnja 2020. u predmetu XZ protiv Ibercaja Banko S.A i C-118/17 od 14. ožujka 2019. u predmetu GU protiv Erste Bank Hungary Zrt. potrošačima i korisnicima kredita u CHF pripada pravo na puno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

21. Nadalje, u jednoj od posljednjih odluka Europskog suda za ljudska prava u predmetu H protiv Republike Hrvatske od 1. rujna 2022. Europski sud za ljudska prava je između ostalog naveo "da banka potpisivanjem aneksa (dodatak ugovoru o kreditu) nije udovoljila tužbenom zahtjevu", kako je to formulirao podnositelj, pa se može zaključiti kako Europski sud za ljudska prava smatra kako sklapanjem sporazuma o konverziji nije udovoljeno zahtjevu temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

22. S obzirom na izraženo pravno shvaćanje ovo žalbeno vijeće smatra da na izloženi način dolazi do izjednačenja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak Ugovoru o kreditu i proveli konverziju u odnosu na one korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili takav dodatak ili isti nisu mogli sklopiti. U razdoblju od sklapanja Osnovnog ugovora o kreditu pa do dana konverzije takvi potrošači imali su jednak pravni status i trpjeli su jednake pravne posljedice nepoštenih ugovornih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu. Stajalište je ovog suda podudarno sa pravnim stajalištem Vrhovnog suda izraženog u odluci Rev-1096/2022 u kojoj je odgovoreno na postavljeno pitanje na slijedeći način:

"Sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15 ne gubi se pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji."

23. Iz svega navedenog slijedi kako tuženik nije u pravu kada odriče tužiteljima pravo na podnošenje tužbe radi utvrđenja ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu i pravo na isplatu kada tvrdi da bi sklapanjem Dodatka, osnovni Ugovor o kreditu ostao bez učinka uz stajalište da bi stranke ugovorile novi pravni odnos i time anulirale posljedice nepoštenih ugovornih odredbi. Naprotiv tužitelji osnovano tvrde kako im pripada pravo na obeštećenje u vidu razlike između iznosa koji je uračunat konverzijom i iznosa kredita prema početnoj kamatnoj stopi i početnom tečaju CHF sa zateznom kamatom.

24. U tom je kontekstu prvostupanjski sud na temelju valjano utvrđenog činjeničnog stanja pravilno odlučio o ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu vezanih za promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu. S obzirom na direktan učinak pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno čl. 502.c ZPP-a i čl. 118. ZZP/14, sud je u pojedinačnim postupcima koje pokreću potrošači vezan za utvrđenja o ništetnosti spornih ugovornih odredbi u ugovorima o kreditu i to u odnosu na ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke banke u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a u odnosu na ništetnost valutne klauzule u CHF u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008., kao što je predmetni, pri čemu tuženik nije pružio dokaze da su tužiteljima dane odgovarajuće obavijesti o spornim ugovornim odredbama prije sklapanja predmetnog ugovora o kreditu koje bi bile od utjecaja na određivanje novčane obveze i da su unatoč takvoj obaviještenosti 1. tužiteljica kao korisnica kredita i 2. tužitelj kao sudužnik pristali na sklapanje tog ugovora iz čega proizlazi kako je pravilan stav prvostupanjskog suda da je riječ o nepoštenim i ništetnim ugovornim odredbama. Protivno tome, tužitelji su u iskazu pojasnili sve okolnosti slučaja odričući da bi stranke pregovarale odnosno da bi odredbe bile transparentne. Sukladno Direktivi vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL L 95, str. 29.; SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 12., str. 24.; u daljnjem tekstu: Direktiva 93/13) nepoštenost ugovornih odredbi ima za posljedicu neobvezujući karakter tih odredbi za potrošača od trenutka sklapanja ugovora (ex tunc) i ponovnu uspostavu ravnoteže između ugovornih strana odnosno ponovnu uspostavu činjenične i pravne situacije u kojoj bi tužitelj kao potrošač bio da nepoštene i ništetne ugovorne odredbe nisu postojale.

25. Naime, odredbe Ugovora kojima je ugovorena mogućnost promjene kamatne stope prema odluci tuženika ne sadrži bilo kakav ugovoreni parametar, kriterij koji prati promjenu prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope od 5,70%, o kojima bi tužitelji kao potrošači prilikom sklapanja ugovora na jasan i transparentan način bili informirani već se takvom odredbom ugovora tuženiku kao jačoj ugovornoj strani ostavlja mogućnost da ugovornu promjenjivu kamatnu stopu određuje svojim jednostranim odlukama, a da se pritom ne ostavlja mogućnost 1. tužiteljici kao slabijoj ugovornoj strani i 2. tužitelju kao sudužniku, potrošačima, da utječu te u sporazumu s tuženikom utvrđuju uvjete, način i kriterije promjene prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope, zbog čega je ista nepoštena te posljedično tome ništetna. Osim toga, tuženik u ovom postupku nije dokazao da je kao trgovac tužitelje u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima te elementima koje dovode do promjene valutnog tečaja tijekom otplate kredita odnosno pružio potpunu obavijest osnovom koje bi bili upoznati s negativnim efektom galopirajućeg rasta tečaja, te da bi osnovom toga, naročito 1. tužiteljica kao korisnica kredita donijela informiranu odluku i pristala na utjecaj tih efekata na svoju ekonomsku sferu. Time je tuženik ugovorio netransparentnu odredbu o kojoj se nije pregovaralo i postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je predmetna ugovorna odredba nepoštena te kao takva ništetna.

26. Odluka o ništetnosti odredaba spornog potrošačkog Ugovora o kreditu temelji se na presumpciji da potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, pa je tuženik u konkretnom slučaju bio ovlašten dokazivati da je u postupku sklapanja predmetnog Ugovora dao odgovarajuću obavijest tužiteljima o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredbi koje su od utjecaja na određivanje novčane obveze i da je unatoč punoj obavijesti svejedno dan pristanak na sklapanje takvog ugovora, koje okolnosti tuženik u ovom postupku nije dokazao. Utoliko nisu od utjecaja žalbene tvrdnje da je sukladno nacionalnom zakonodavstvu izvršena konverzija budući navedeno ne odriče pravo potrošaču da ostvari zahtjev na restituciju ukoliko se takve odredbe nađu ništetnima. Slijedom je svega narečenog žalbu tuženika valjalo odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu u toč. I. izreke kojima je usvojen zahtjev radi utvrđenja ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi sve sukladno odredbi čl. 368. st. 1. ZPP.

27. Visina tužbenog zahtjeva pravilno je utvrđena na temelju nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka financijske struke na kojeg stranke u smislu matematičkog obračuna nisu imale primjedbe, a niti tuženik žalbom iznosi razloge kojima bi pobijao nalaz vještaka. Kraj činjenice da je nalazom vještaka utvrđena razlika (preplata) između početnog tečaja u CHF i denominiranog iznosa glavnice prilikom provođenja konverzije u visini od 4.248,27 eur pravilno je sud prvog stupnja taj iznos dosudio sa zateznom kamatom od dana stjecanja (uplate anuiteta) budući je tuženik koji je svojim ponašanjem uzrokovao ništetnost odredbi Ugovora o kreditu bez daljnjeg nepošten i nesvjestan stjecatelj, sve to sukladno odredbama čl. 1111. i 1115. ZOO. Dakle, primjenom pravila o konverziji nije došlo do uspostavljanja ravnoteže u ugovornom odnosu stranaka budući nisu otklonjene posljedice ništavosti ugovornih odredbi Ugovora o kreditu jer se prilikom konverzije nije polazilo od izračuna prema početnom tečaju jer to nije predviđeno odredbom 19. c ZID ZPK. Također je žalitelju za odgovoriti kako je sud prvog stupnja o prigovoru zastare zauzeo pravilno stajalište kada je zaključio da glavna i sporedna tražbina nisu u zastari pa se tuženik upućuje detaljne razloge pobijane odluke. Utoliko je i u ovom dijelu žalba tuženika odbijena i presuda suda prvog stupnja potvrđena u toč. II. izreke sukladno odredbi čl. 368. st. 1. ZPP.

28. Pravilna je i zakonita odluka suda prvog stupnja o odbiću prigovora radi prijeboja budući se ovaj sud slaže sa sudom prvog stupnja kako imovina tuženika nije prešla u imovinu tužitelja da bi u primjenu došle zakonske odredbe o stjecanju bez osnove iz odredbe čl. 1111. ZOO, niti bi tuženik kao nesavjesna strana koja je uzrokovala djelomičnu ništetnost Ugovora o kreditu i koja je ujedno trgovac kojem ne pripada pravo na pravnu zaštitu koja je pridržana za potrošače, ostvarivao isplatu osnovom naknade štete. Utoliko je sud prvog stupnja pravilno utvrdio i dosudio restitucijski zahtjev prema varijanti vještaka bez uračunavanja negativnih tečajnih razlika, a ne prema varijanti koju zagovara tuženik a kojom je dan izračun uz umanjenje negativnih razlika.

29. Kako je sud prvog stupnja odlučujući u točki IV. izreke presude pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo, jednako kao i donoseći odluku u točkama I. i II. izreke, to je žalbu tuženika valjalo odbiti i presudu potvrditi.

30. Odluku o troškovima postupka sud je utemeljio na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP i odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23). Odredbom je čl. 365. st. 2. ZPP propisano kako žalbeni sud kod odluke o trošku ne pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava po službenoj dužnosti, pa u situaciji kada su u žalbi izostali prigovori tuženika protiv zakonitosti odluke iz točke V. izreke kojom je tuženik obvezan na naknadu troškova postupka od 2.550,92 eur sa zateznom kamatom, valjalo je njegovu žalbu odbiti i odluku o trošku potvrditi sukladno odredbi čl. 380. st. 1. toč. 2. ZPP.

31. Tuženik nije uspio u žalbenom postupku pa nema pravo na naknadu troškova istog.

U Rijeci 24. travnja 2026.

Predsjednica vijeća

Brankica Malnar