REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-1246/2021-41

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Violeti Veselić kao sucu pojedincu u pravnoj stvari I. tužiteljice LE, iz [adresa], J. [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i II. tužitelja JE, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po skrbnici LE, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] (ovdje I. tužiteljici), a oboje zastupani po punomoćniku Igoru Metelku, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćniku Marku Kallayu, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Kallay i partneri u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 9. veljače 2026. godine, u prisutnosti punomoćnika i. i II. tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženika RE, odvjetničke vježbenice, dana 24. travnja 2026. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d, OIB: 53056966535 isplatiti I. tužiteljici LE, i II. tužitelju JE, OIB: [osobni identifikacijski broj], ukupni iznos od 4.142,23 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom:

- na iznos od 0,93 EUR od 28. kolovoza 2007. do isplate

- na iznos od 3,82 EUR od 28. siječnja 2008. do isplate

- na iznos od 2,57 EUR od 31. siječnja 2008. do isplate

- na iznos od 8,44 EUR od 28. ožujka 2008. do isplate

- na iznos od 2,09 EUR od 28. travnja 2008. do isplate

- na iznos od 2,2 EUR od 28. svibnja 2008. do isplate

- na iznos od 3,36 EUR od 30. lipnja 2008. do isplate

- na iznos od 0,34 EUR od 28. srpnja 2008. do isplate

- na iznos od 0,47 EUR od 28. kolovoza 2008. do isplate

- na iznos od 2,20 EUR od 29. rujna 2008. do isplate

- na iznos od 25,70 EUR od 28. listopada 2008. do isplate

- na iznos od 8,08 EUR od 28. studenog 2008. do isplate

- na iznos od 16,55 EUR od 29. prosinca 2008. do isplate

- na iznos od 22,42 EUR od 28. siječnja 2009. do isplate

- na iznos od 24,53 EUR od 2. ožujka 2009. do isplate

- na iznos od 24,53 EUR od 2. ožujka 2009. do isplate

- na iznos od 22,42 EUR od 31. ožujka 2009. do isplate

- na iznos od 22,94 EUR od 30. travnja 2009. do isplate

- na iznos od 18,75 EUR od 31. svibnja 2009. do isplate

- na iznos od 15,67 EUR od 30. lipnja 2009. do isplate

- na iznos od 16,49 EUR od 31. srpnja 2009. do isplate

- na iznos od 18,11 EUR od 31. kolovoza 2009. do isplate

- na iznos od 17,97 EUR od 30. rujna 2009. do isplate

- na iznos od 16,33 EUR od 31. listopada 2009. do isplate

- na iznos od 19,41 EUR od 30. studenog 2009. do isplate

- na iznos od 21,88 EUR od 31. prosinca 2009. do isplate

- na iznos od 25,40 EUR od 31. siječnja 2010. do isplate

- na iznos od 24,59 EUR od 1. ožujka 2010. do isplate

- na iznos od 29,37 EUR od 31. ožujka 2010. do isplate

- na iznos od 28,46 EUR od 30. travnja 2010. do isplate

- na iznos od 30,23 EUR od 31. svibnja 2010. do isplate

- na iznos od 45,51 EUR od 30. lipnja 2010. do isplate

- na iznos od 42,36 EUR od 31. srpnja 2010. do isplate

- na iznos od 51,97 EUR od 31. kolovoza 2010. do isplate

- na iznos od 48,65 EUR od 30. rujna 2010. do isplate

- na iznos od 43,31 EUR od 31. listopada 2010. do isplate

- na iznos od 54,57 EUR od 30. studenog 2010. do isplate

- na iznos od 68,91 EUR od 31. prosinca 2010. do isplate

- na iznos od 58,76 EUR od 31. siječnja 2011. do isplate

- na iznos od 62,32 EUR od 28. veljače 2011. do isplate

- na iznos od 57,79 EUR od 31. ožujka 2011. do isplate

- na iznos od 58,60 EUR od 30. travnja 2011. do isplate

- na iznos od 77,82 EUR od 31. svibnja 2011. do isplate

- na iznos od 79,69 EUR od 30. lipnja 2011. do isplate

- na iznos od 95,39 EUR od 31. srpnja 2011. do isplate

- na iznos od 87,18 EUR od 31. kolovoza 2011. do isplate

- na iznos od 78,18 EUR od 30. rujna 2011. do isplate

- na iznos od 76,43 EUR od 31. listopada 2011. do isplate

- na iznos od 75,75 EUR od 30. studenog 2011. do isplate

- na iznos od 79,99 EUR od 31. prosinca 2011. do isplate

- na iznos od 83,69 EUR od 31. siječnja 2012. do isplate

- na iznos od 84,19 EUR od 29. veljače 2012. do isplate

- na iznos od 81,63 EUR od 31. ožujka 2012. do isplate

- na iznos od 83,36 EUR od 30. travnja 2012. do isplate

- na iznos od 84,54 EUR od 31. svibnja 2012. do isplate

- na iznos od 82,55 EUR od 30. lipnja 2012. do isplate

- na iznos od 83,07 EUR od 31. srpnja 2012. do isplate

- na iznos od 81,58 EUR od 31. kolovoza 2012. do isplate

- na iznos od 78,36 EUR od 30. rujna 2012. do isplate

- na iznos od 81,79 EUR od 31. listopada 2012. do isplate

- na iznos od 83,44 EUR od 30. studenog 2012. do isplate

- na iznos od 82,29 EUR od 31. prosinca 2012. do isplate

- na iznos od 75,80 EUR od 31. siječnja 2013. do isplate

- na iznos od 81,31 EUR od 28. veljače 2013. do isplate

- na iznos od 81,79 EUR od 31. ožujka 2013. do isplate

- na iznos od 79,64 EUR od 30. travnja 2013. do isplate

- na iznos od 72,92 EUR od 31. svibnja 2013. do isplate

- na iznos od 72,75 EUR od 30. lipnja 2013. do isplate

- na iznos od 74,40 EUR od 31. srpnja 2013. do isplate

- na iznos od 77,04 EUR od 31. kolovoza 2013. do isplate

- na iznos od 80,70 EUR od 30. rujna 2013. do isplate

- na iznos od 78,82 EUR od 31. listopada 2013. do isplate

- na iznos od 80,15 EUR od 30. studenog 2013. do isplate

- na iznos od 81,67 EUR od 31. prosinca 2013. do isplate

- na iznos od 82,61 EUR od 31. siječnja 2014. godine do isplate

- na iznos od 84,61 EUR od 28. veljače 2014. godine do isplate

- na iznos od 83,95 EUR od 31. ožujka 2014. godine do isplate

- na iznos od 81,75 EUR od 30. travnja 2014. godine do isplate

- na iznos od 81,04 EUR od 31. svibnja 2014. godine do isplate

- na iznos od 81,36 EUR od 30. lipnja 2014. godine do isplate

time da do 31.12.2007.godine zatezna kamata teče po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 01.01.2008. godine do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023. godine do 29.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena te od 30.12.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535 naknaditi I. tužiteljici LE, OIB: [osobni identifikacijski broj] i II. tužitelju JE, OIB: [osobni identifikacijski broj], parnični trošak u ukupnom iznosu od 2.356,87 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 24. travnja 2026. godine, kao dana presuđenja, do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelji u tužbi od 22. veljače 2021. godine te daljnjem tijeku postupka navode da je prednik tužitelja ŠE, kao korisnik kredita, sa tuženikom, kao kreditorom, dana 26. svibnja 2007. godine sklopio Ugovor o kreditu broj 188-50-4139807, prema kojem je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje predniku tužitelja kredit u kunskoj protuvrijednosti od 22.689,62 CHF po srednjem tečaju tuženika važećem na dan korištenja kredita. Nadalje, tužitelji ističu kako su zakonski nasljednici i univerzalni sukcesori iza sada pokojnog ŠE, temeljem rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda u Velikoj Gorici, poslovni broj O-1125/16 od 18.10.2016. godine.

2. Tužitelji, dalje pozivajući se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/12 od 4.7.2013. godine, koja je u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž- 6632/17 od 14.6.2018. godine (donesenim u kolektivnom sporu između tužitelja "Potrošač" – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača i 8 tuženih banaka, između kojih je i tuženik), te navode da je tom presudom utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

3. Slijedom navedenog, tužitelji navode kako je, na temelju nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, povišenjem tečaja švicarskog franka, na strani tuženika došlo do stjecanja bez osnove pa stoga konačno preciziranim tužbenim zahtjevom u podnesku od 16.12.2025. godine traže da sud naloži tuženiku da tužiteljima, kao stečeno bez osnove, isplati preplaćeni iznos od 4.142,23 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na svaki pojedini utuženi iznos od dana plaćanja svakog pojedinog utuženog iznosa do isplate te potražuju naknadu parničnog troška sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate.

4. U odgovoru na tužbu i daljnjem tijeku postupka tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja navodeći da u trenutku smrti prednika tužitelja (korisnika kredita ŠE) predmetno potraživanje nije postojalo niti je isto utvrđeno rješenjem o nasljeđivanju kao dio ostavinske mase iza pokojnog ŠE te navodeći da je sada pokojni ŠE prije svoje smrti ispunio sve obveze po predmetnom Ugovoru o kreditu te bio u mogućnosti podnijeti predmetnu tužbu, što isti nije učinio. Nadalje, tuženik navodi kako su presude u spomenutom kolektivnom sporu donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača te da se takva zaštita pruža na općenitoj razini, dok je na svakom pojedinom potrošaču da u zasebno pokrenutom parničnom postupku dokaže da bi pojedine odredbe nekog konkretnog ugovora o kreditu bile ništetne tj. da se u ovom parničnom postupku treba utvrditi nalaze li se nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli i u predmetnom ugovoru o kreditu. Također, tuženik ističe kako je sporna odredba o valutnoj klauzuli u švicarskim francima (CHF) bila dopuštena te je predniku tužitelja bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo te da nije, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (prednika tužitelja). Navodi, dalje, da je tuženik sa svoje strane poduzeo sve moguće mjere kako bi predniku tužitelja, prilikom pregovaranja o ponudi kredita, bile predočene sve relevantne informacije i rizici povezani s valutnom klauzulom u CHF, u onoj mjeri u kojoj je to tuženiku, u datom trenutku, bilo poznato, a osim toga, predmetni Ugovor o kreditu je i solemniziran po javnom bilježniku koji je objasnio ugovornim stranama smisao i posljedice pravnog posla. Također, ističe kako je predmetni ugovor o kreditu sklopljen na vremensko razdoblje od 7 godina pa nije životno uvjerljivo da prednik tužitelja ne bi bio svjestan da u tom periodu neće doći do promjene tečaja. Obzirom na navedeno, tuženik smatra da je prednik tužitelja donio promišljenu i informiranu odluku da želi sklopiti predmetni Ugovor o kreditu sa svim njegovim odredbama. Nadalje, tuženik osporava predniku tužitelja svojstvo potrošača, smatrajući da ga tužitelji nisu ničim dokazali. Također, ističe prigovor promašene pasivne legitimacije te prigovor zastare, a prigovara i visini tužbenog zahtjeva. Predlaže tužbeni zahtjev odbiti uz naknadu parničnog troška tuženiku sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

5. Također, tuženik je istaknuo kako su konačno postavljenim tužbenim zahtjevom tužitelji preinačili tužbu jer su povisili tužbeni zahtjev te se tuženik usprotivio preinaci tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva te je istaknuo da, ukoliko sud dopusti preinaku tužbe, da tuženik ističe prigovor zastare za preinačeni dio tužbenog zahtjeva jer se zastarni rok u odnosu na preinačenu tužbu računa od dana preinake.

6. Vezano uz prigovor tuženika da se protivi preinaci tužbe u konačno postavljenom tužbenom zahtjevu (što je tužbeni zahtjev iz podneska tužitelja od 16.12.2025. godine), ovaj sud je utvrdio da su tužitelji konačno postavljenim tužbenim zahtjevom povisili tužbeni zahtjev za iznos od 2.814,87 EUR potražujući isplatu iznosa od 4.142,23 EUR u odnosu na tužbeni zahtjev postavljen u tužbi kojim su tužitelji tražili isplatu iznosa od 10.001,00 kn (sada 1.327,36 EUR).

7. Tužbeni zahtjev kako su ga tužitelji konačno postavili u podnesku od 16.12.2025. godine, smatra ovaj sud, predstavlja preinaku tužbe u smislu čl. 191. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07,84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje ZPP), međutim, čl. 190. st. 2. ZPP-a određeno je da tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka.

8. Obzirom da se u ovom postupku radi o isplati stečenog bez osnove, a tuženik se protivio visini tužbenog zahtjeva, to je bilo potrebno provesti financijsko vještačenje po financijskom vještaku kao stručnoj i nepristranoj osobi jer sud nema dovoljno stručnih znanja bez provođenja financijskog vještačenja utvrditi visinu tužbenog zahtjeva. Kako je financijsko vještačenje provedeno nakon zaključenja prethodnog postupka, to ovaj sud smatra da su tužitelji, u smislu čl. 190. st. 2. ZPP-a imali pravo preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave jer su tek na temelju provedenog financijskog vještačenja, mogli sa sigurnošću postaviti svoj tužbeni zahtjev. Naime, ako je sudu potrebno stručno znanje financijskog vještaka kako bi mogao odlučiti o tužbenom zahtjevu, onda je i tužiteljima potrebno stručno znanje financijskog vještaka kako bi sa sigurnošću mogli precizirati tužbeni zahtjev, osobito imajući u vidu da se tuženik protivio visini tužbenog zahtjeva. Prethodno obrazloženi stav ovog suda u skladu je i sa zaključkom usvojenim na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 26.11.2021. godine, posl.br. Su- IV-162/2021 u kojem je navedeno da je u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog financijskog vještačenja. Stoga ovaj sud smatra da je dopuštanje preinake tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva kao u podnesku tužitelja od 16.12.2025. godine svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama, u smislu čl. 190. st. 3. ZPP- a te je na ročištu za glavnu raspravu održanom 09.02.2026. godine dozvolio preinaku tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva na iznos od 4.142,23 EUR kako su ga tužitelji postavili u podnesku od 16.12.2025. godine te je ovom presudom odlučio upravo o konačno postavljenom tužbenom zahtjevu od 16.12.2025. godine.

9. U tijeku dokaznog postupka sud je izvršio uvid u: rješenje o nasljeđivanju javnog bilježnika Ivana Malekovića iz Velike Gorice poslovni broj O-1125/16, UPP-OS-VG- 125/16 od 18.10.2016. (listovi 4-5 spisa), Ugovor o kreditu broj 188-50-4139807 od 26. svibnja 2007. (listovi 6-9, 43-47 spisa), otplatni plan (listovi 10-18 spisa), prijepis knjigovodstvene kartice po predmetnom kreditu (listovi 19-24 spisa), zahtjev za kredit od 25.05.2007. (list 35 spisa), ponudu za kupnju motornog vozila od 25.05.2007. (list 39 spisa), dopis Porezne uprave, Područnog ureda Zagrebačke županije, Ispostave Velika Gorica od 23.05.2022. (list 72 spisa), rješenje Centra za socijalnu skrb Velika Gorica od 26.08.2016. (listovi 123-124 spisa), rješenje Hrvatskog zavoda za socijalni rad, Područni ured Velika Gorica od 30.09.2025. (listovi 133-134 spisa), saslušana je I. tužiteljica (list 78 spisa), proveden je dokaz financijskim vještačenjem. po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću iz Darfin d.o.o (listovi 85-102 spisa) te je izvršen uvid u ostalu dokumentaciju koja prileži spisu.

10. Na temelju tako provedenog dokaznog postupka, cijeneći sve provedene dokaze, sukladno čl. 8. ZPP-a, u njihovoj ukupnosti i svaki zasebno, ovaj sud smatra konačno postavljeni tužbeni zahtjev u cijelosti osnovanim.

11. Među strankama je nesporno da je dana 26. svibnja 2007. godine između prednika tužitelja ŠE i tuženika sklopljen ugovor o kreditu u kojem se glavnica kredita veže uz valutu švicarskog franka, a koji ugovor o kreditu je 30.05.2007. godine solemniziran po javnom bilježniku Ranki Spevec iz Velike Gorice pod brojem OV-8575/2007. Isto tako nije sporno da je za vrijeme otplate kredita tečaj švicarskog franka rastao.

12. Sporno je jesu li tužitelji aktivno legitimirani u ovoj parnici te je sporna pasivna legitimacija tuženika. Sporno je ima li prednik tužitelja svojstvo potrošača, jesu li nepoštene, a slijedom toga i ništetne ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula prema kojoj se glavnica kredita veže uz tečaj švicarskog franka te posljedično tome je li na strani tuženika došlo do stjecanja bez osnove. Dakle sporan je osnov, kao i visina tužbenog zahtjeva te je li nastupila zastara.

Vezano uz prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja, sud ističe kako je izvršio uvid u pravomoćno rješenje o nasljeđivanju iza sada pokojnog ŠE koji je bio korisnik predmetnog kredita. Uvidom u pravomoćno rješenje o nasljeđivanju posl. broj O-1125/16, UPP-OS-VG-125/16 od 18.10.2016. godine, doneseno po javnom bilježniku Ivanu Malekoviću kao povjereniku Općinskog suda u Velikoj Gorici, sud je utvrdio kako su nasljednicima iza pokojnog ŠE, proglašeni njegova supruga LE (ovdje I.tužiteljica) te sin JE (ovdje II. tužitelj). Dakle, ovdje tužitelji su, kao nasljednici pokojnog korisnika kredita ŠE, njegovi opći (univerzalni) pravni slijednici te je u trenutku njegove smrti na njih kao nasljednike prešla ostavina te su u trenutku njegove smrti stekli nasljedno pravo, kao i ostala prava i obveze vezano uz njihovo svojstvo nasljednika, a kako to proizlazi iz čl. 5. i čl. 129. st. 1. i 2. Zakona o nasljeđivanju (NN 48/03, 163/03, 35/05, 127/13, 33/15, dalje: ZN). Slijedom navedenog, stav je ovog suda da je u trenutku smrti ostavitelja tj. korisnika kredita ŠE na tužitelje, kao njegove nasljednike, prešla i utužena tražbina s osnova preplaćene razlike anuiteta zbog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF sadržanoj u predmetnom ugovoru o kreditu. Ta tražbina nije strogo osobne naravi već se radi o imovinskoj tražbini koja, stav je ovog suda, može biti predmet nasljeđivanja i koju su tužitelji, kao nasljednici pokojnog korisnika kredita L, naslijedili trenutkom njegove smrti, pri čemu je irelevantno što ista nije navedena u rješenju o nasljeđivanju jer rješenje o nasljeđivanju ima samo deklaratorni karakter, obzirom da ostavina umrle osobe prelazi na njezine nasljednike po sili zakona, u trenutku njezine smrti, a ne donošenjem rješenja o nasljeđivanju. Također, na prijenos i nasljedivost predmetne tražbine nije od utjecaja niti činjenica da je predmetni kredit otplaćen prije smrti sada pokojnog korisnika kredita jer da je ta činjenica od utjecaja, niti živi korisnici već otplaćenih kredita ne bi mogli tužiti preplaćenu razliku anuiteta zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF sadržanoj u predmetnom ugovoru o kreditu, a isti su aktivno legitimirani za podnošenje takve tužbe. Slijedom navedenog, ovaj sud smatra da je tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja neosnovan.

13. U ocjeni osnovanosti konačno postavljenog tužbenog zahtjeva ovaj sud prihvaća kao osnovane navode tužitelja. To iz sljedećih razloga. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. godine u odnosu na tuženika utvrđeno je da je u razdoblju od 01.travnja 2005. do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je pak imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, točnije protivno čl. 81, 82 i 90 (NN 96/03, dalje, ZZP/03) te kasnije protivno odredbama važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/07, 79/09, 89/09 i 133/09, dalje ZZP/07) i to čl. 96. i 97. tog Zakona te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

14. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14.6.2018. godine potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P- 1401/2012. od 4. srpnja 2013. godine u odnosu na tuženika u dijelu kojim je utvrđena ništetnost odredbi ugovora o kreditu kojim se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo niti je tuženik potrošae u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je pak suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve isključivo na štetu potrošača.

15. Navedene odluke i pravna stajališta potvrdio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev 2221/18 od 3.9.2019. godine. Navedenom presudom u cijelosti su potvrđena ranija utvrđenja iz spora kolektivne pravne zaštite o tome kako su banke ugovorile nepoštenu i ništetnu odredbu o valuti CHF.

16. Navedenim sudskim odlukama utvrđeno je da je tuženik znao za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nije na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom je glavnicu vezao za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestio potrošače, na način da svaki potrošač dobije i razumljivo upozorenje kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće. U opisanim okolnostima tuženik nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupao obzirno, savjesno, moralno ni pošteno te je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovorih strana na štetu potrošača. Valja reći da se tužitelji u traženju pravne zaštite u ovom konkretnom slučaju poziva ju upravo na utvrđenja iz navedenih odluka.

17. Odredba čl. 502.c ZPP-a propisuje direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i pravu potrošača i obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u kolektivnoj tužbi. Nadalje, i prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15, 14/19, dalje: ZZP/14), koja odredba je identična odredbi čl. 138a ZZP/07, kao i prema odredbi čl.126. Zakona o zaštiti potrošača (NN 19/22) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, u smislu postojanja povrede propisa zaštitite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi povrata preplaćenih anuiteta kredita, a koje preplata je uzrokovana postupanjem tuženika.

18. I odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-5458/21 od 30. lipnja 2022. godine utvrđeno je, kako to navodi Ustavni sud RH: "…da su u kolektivnom sporu, na temelju tamo izvedenih prikladnih dokaza, pravomoćno utvrđene slijedeće okolnosti: nerazumljivost osporenih ugovornih odredaba prosječnom potrošaču zbog izostanka odgovarajućih obavijesti potrošačima u općim informacijama koje su kroz opće ili tržišne komunikacije davale banke; nemogućnost pojedinačnog pregovaranja o njihovom sadržaju te posljedično tome postojanje znatne neravnoteže u međusobnim pravima i obvezama." U navedenoj odluci Ustavni sud se poziva i na svoj predmet broj U-III-1170/2021 navodeći da je u tom predmetu odbačen kao očito neosnovan prigovor banke da joj je povrijeđeno pravo na jednakost oružja neizvođenjem dokaza na okolnost pojedinačnog pregovaranja o sadržaju standardnog (formularnog) ugovora, odnosno okolnost je li potrošač mogao utjecati na ili mijenjati sadržaj unaprijed pripremljenih standardnih odredaba ugovora o kreditu i to stoga jer su te okolnosti pravomoćno utvrđene u kolektivnom sporu i stoga se, uslijed primjene čl. 502.c ZPP-a, na te okolnosti ne mogu ponovno izvoditi dokazi u pojedinačnom potrošačkom sporu. Dakle, o svim prethodno navedenim okolnostima koje spominje Ustavni sud Republike Hrvatske u citiranim odlukama odnosno predmetima, sukladno čl. 502.c ZPP-a, ne mogu se ponovno izvoditi dokazi u ovom pojedinačnom parničnom postupku.

19. Nadalje, iz odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-5458/21 od 30.6.2022. godine proizlazi da predmet kolektivnog spora i dokazivanja u tom postupku nisu bile obavijesti koje su dane određenim potrošačima u predugovornoj fazi sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu, iz čega proizlazi da u konkretnom parničnom postupku treba utvrditi je li prednik tužitelja od strane banke bio informiran o rizicima ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF. Međutim, kako je prednik tužitelja preminuo prije pokretanja ovog parničnog postupka to istog nije bilo moguće saslušati dok ovaj sud nije kao svjedoke saslušao zaposlenike banke NE i EE koje su u ime i za račun banke (tuženika) potpisale predmetni ugovor o kreditu (kako to proizlazi iz solemnizacije predmetnog ugovora o kreditu – list 47 spisa) jer takve dokazne prijedloge u ovom parničnom postupku nije predložila niti jedna parnična stranka, a sud sukladno čl. 7. ZPP-a izvodi samo one dokaze koje su stranke predložile, osim ako se radi o nedopuštenim raspolaganjima iz čl. 3. st. 3. ZPP- a, o čemu u konkretnom predmetu nije slučaj. Sud nije saslušao niti zaposlenicu banke UE jer je dokazni prijedlog za njenim saslušanjem tuženik povukao na pripremnom ročištu održanom 10.05.2022.godine. Nadalje, sud je odbio dokazni prijedlog za saslušanjem zaposlenice banke (tuženika) KE jer je tuženik nju predložio saslušati na okolnost informiranja djelatnika banke o načinu na koji trebaju informirati klijente o rizicima valutne klauzule iz čega proizlazi da njeno saslušanje nije predloženo na okolnost pregovaranja ugovornih strana u predugovornoj fazi sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu niti na okolnost zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu, radi čega ovaj sud smatra da svjedokinja KE nema neposrednih saznanja o tome jesu li predniku tužitelja u predugovornoj fazi i prilikom zaključenja predmetnog ugovora o kreditu dane obavijesti o rizicima fluktuacije tečaja švicarskog franka, pri čemu sud ističe kako je ovakav stav ovog suda u skladu sa stavom Ustavnog suda Republike Hrvatske iz odluka U-III- 2267/19 i U-III-5458/21, iz kojih proizlazi da saslušanje zaposlenika banaka koji nemaju neposrednih saznanja o sklapanju potrošačkog ugovora po svojoj dokaznoj vrijednosti nisu prikladni za utvrđivanje obavijesti koje su dane konkretnom potrošaču u predugovornoj fazi i prilikom sklapanja osporenog ugovora. Također, sud nije kao svjedoka saslušao niti javnog bilježnika Ranku Spevec koja je solemnizirala predmetni ugovor o kreditu. Naime, sud ističe kako je činjenica solemnizacije Ugovora o kreditu bez utjecaja na osnovanost navoda tužbe i tužbenog zahtjeva jer solemnizacija ne može ugovornu odredbu koja je nerazumljiva predniku tužitelau kao potrošaču učiniti razumljivom (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, Pž-6632/17, od 14. lipnja 2018., iz kolektivnog spora zaštite interesa potrošača). Naime, sukladno odredbi čl. 57. Zakona o javnom bilježništvu, javni bilježnik mora ispitati jesu li stranke sposobne i ovlaštene za poduzimanje i sklapanje ugovora, objasniti strankama smisao i posljedice posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. Dakle, razumijevanje se odnosi na smisao i posljedice sklopljenog pravnog posla, a ne na smisao i posljedice pojedinih ugovornih odredbi. Uostalom, javni bilježnik se sigurno ne može sjećati solemnizacije konkretnog ugovora o kreditu koji je zaključen i solemniziran 2007. godine, dakle 14 godina prije podnošenja tužbe.

Nadalje, ovaj sud smatra da činjenica da su u zahtjevu za kredit od 25.05.2007. godine (list 35 spisa) navedene i druge valute, osim CHF ne znači da je u konkretnom slučaju tuženik predniku tužitelja nudio zaključenje ugovora o kreditu i u nekoj drugoj valuti, osim u CHF jer se radi o tipskom zahtjevu za kredit, unaprijed formuliranom po tuženiku. Navedeno, smatra ovaj sud, upućuje na neosnovanost tuženikovih navoda da su korisnici kredita, pa tako i prednik tužitelja, imali mogućnost izabrati između kredita sa valutnom klauzulom u EUR ili CHF.

20. Također, ovaj sud ističe kako iz iskaza I. tužiteljice proizlazi da sa svojim suprugom (sada pokojnim ŠE koji je bio korisnik po predmetnom Ugovoru o kreditu) nije bila u banci niti prije zaključenja ugovora o kreditu, niti nakon što su rate kredita porasle, da joj nije poznato je li on prigovarao banci radi povećanja tih rata, niti joj je poznato je li zbog povećanja kreditnih rata njen suprug od banke dobivao ikakve izmijenjene otplatne planove. Obzirom na taj dio iskaza I. tužiteljice te budući da iz predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi da po tom kreditu I-tužiteljica nije bila niti ugovorna stranka niti sudužnik, ovaj sud smatra da I. tužiteljica nema nikakvih neposrednih saznanja o tome je li njen suprug (prednik tužitelja) od strane banke (tuženika), u predugovornoj fazi i prilikom zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu, bio informiran o rizicima ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF odnosno o rizicima fluktuacije tečaja švicarskog franka, radi čega spomenuti dio iskaza I. tužiteljice ovaj sud nije posebno cijenio jer ne pridonosi utvrđenju pravno relevantih činjenica.

U preostalom dijelu svog iskaza I. tužiteljica je iskazala da je njen, sada pokojni, suprug u cijelosti isplatio predmetni kredit, da njezin suprug nije bio vlasnik nikakvog obrta niti trgovačkog društva već je bio zaposlen u Dalekovodu kao radnik te da je završio srednju školu za montera centralnog grijanja, kao i da je osobni automobil koji je kupio predmetnim ugovorom o kreditu, koristio za osobne odnosno privatne potrebe. Taj dio iskaza I. tužiteljice ovaj sud je prihvatio kao istinit i vjerodostojan jer je I. tužiteljica iskazivala uvjerljivo i životno logično, a niti tuženik nije prigovorio istinitosti njezinog iskaza, a taj dio njenog iskaza dijelom je potvrđen i dokumentacijom koja prileži spisu.

21. Naime, iz predmetnog Ugovora o kreditu vidljivo je da je predmetni ugovor o kreditu sa tuženikom, prednik tužitelja zaključio kao fizička osoba. Isto tako, iz čl. 6. Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o kreditu za kupnju vozila, što potvrđuje i I. tužiteljica svojim iskazom, a također, iz iskaza I. tužiteljice proizlazi da je automobil koji je kupio predmetnim kreditom prednik tužitelja koristio za svoje osobne potrebe, iz čega proizlazi da se radi o ugovoru o kreditu koji je zaključen radi zadovoljenja osobnih potreba prednika tužitelja, što znači da je prednik tužitelja imao status potrošača u smislu čl. 3. st. 1. ZZP/03, koji je važio u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu, a isto tako i u smislu kasnijeg čl. 3. st. 1. ZZP/07, koji je stupio na snagu tijekom otplate predmetnog kredita. Navedeno utvrđenje suda da je prednik tužitelja imao status potrošača, potvrđuje i dopis Porezne uprave, Područnog ureda Zagrebačke županije, Ispostava Velika gorica od 23.05.2022. godine, kojim je na rješenje suda da se dostavi podatak je li prednik tužitelja osobni automobil koji je kupio predmetnim kreditom unio u imovinu obrta ili trgovačkog društva, odnosno koristio kakva prava u kontekstu poreznih propisa uz to vozilo, odgovoreno da ne postoje podaci da je prednik tužitelja to vozilo unio u imovinu nekog obrta ili trgovačkog društva odnosno koristio kakva prava u kontekstu poreznih propisa uz to vozilo.

22. Slijedom svega prethodno navedenog, iako je prema čl. 22. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, dalje ZOO) ugovaranje valutne klauzule bilo dopušteno u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, ovaj sud smatra da je sporna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli veznoj uz CHF nepoštena ugovorna odredba u smislu čl. 81. i čl. 82. ZZP/03, da kao takva nije predniku tužitelju bila lako razumljiva te da nepoštenost te ugovorne odredbe dovodi do ništavosti iste u smislu čl. 87. st. 1. ZZP/03. Pri tome, vezano uz odredbu čl. 84. ZZP/03 u kojoj je određeno da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, sud ističe da zahtjev iz čl. 84. ZZP/03 prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena, podrazumijeva ne samo gramatičku razumljivost te odredbe potrošaču, već „…u duhu prakse suda Europske unije, ocjena je li neka ugovorna odredba sastavljena jasno i razumljivo, nalaže da se pri sklapanju ugovora o kreditu klijentu transparentno izlože konkretna djelovanja i učinak svih faktora koji utječu na kreditnu zaduženost, a sve uz predočenje točnih i razumljivih kriterija na temelju kojih potencijalni korisnik kredita može procijeniti ukupne posljedice koje će za njega proizaći sklapanjem ugovora o kreditu.“ (tako VSRH u rješenju broj Revt-575/16 od 3.10.2017. godine), a tuženik u ovom parničnom postupku nije predložio adekvatne dokaze kojima bi dokazao da je postupio na opisani način.

23. Nadalje, u presudi Suda Europske unije, poslovni broj C-186/16, od 20. rujna 2017., u predmetu Ruxandra Paula J i dr. protiv Banca Romaneasca SA, stoji da čl. 4., st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti da zahtjev prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena podrazumijeva da u slučaju ugovora o kreditu, financijske institucije moraju korisnicima kredita pružiti dovoljno informacija kako bi mogli donositi razborite i informirane odluke. U tom pogledu taj zahtjev znači da ugovornu odredbu prema kojoj se zajam mora vratiti u istoj valuti kao u onoj u kojoj je ugovor o zajmu sklopljen, potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također u pogledu njezina konkretnog dosega, u smislu da prosječan potrošač koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću može ne samo znati za mogućnost aprecijacije ili deprecijacije strane valute u kojoj je ugovor o zajmu sklopljen, već mora i procijeniti potencijalne znatne ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze, a za što tuženik nije predložio adekvatne dokaze.

24. Valja reći i to da je Vrhovni sud Republike Hrvatske, u odluci Rev-2245/17 prihvatio stav suda EU izražen u odluci C-154/15, C-307/15 i C-308/15 te izražava da se smatra da nepoštena ugovorna odredba nije nikada bila ugovorena pa tako ne može imati učinak na potrošača, a utvrđenje nepoštenosti mora imati za posljedicu ponovno uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da te odredbe nije bilo.

25. Utvrđenjem ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF ništetnom nastaje za potrošača subjektivno pravo na restituciju time da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Učinak ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli pretpostavlja pravo tužitelja na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku prednik tužitelja bio dužan platiti da se od početka otplate za cijelo vrijeme primjenjivala otplata prema tečaju CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita, a sve sukladno odredbi čl. 1111. ZOO-a.

26. U odnosu na istaknuti prigovor zastare, ovaj sud ističe kako se radi o stečenom bez osnove, tako da se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina iz čl. 225. ZOO-a. Stav je ovog suda da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (tužba u tom predmetu je podnesena 4.4.2012. godine), prekinuta zastara na temelju čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a što je u odnosu na tuženika pogledu vraćanja stečenog bez osnove zbog ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, dana 14.06.2018. godine, kada je donesena pravomoćna presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-6632/17 tj. kada je pravomoćno okončan prethodno spomenuti postupak po kolektivnoj tužbi u odnosu na ovdje tuženika (tako i Vrhovni sud RH u svojoj odluci broj Rev-2245/17-2 od 20.3.2018. godine). Dakle, na temelju čl. 245. st. 3. ZOO-a, zastarni rok od 5 godina počeo je iznova teći 14.6.2018. godine te istekao 14.6.2023. godine, a kako je tužba u ovom predmetu podnesena 22.02.2021. godine, to proizlazi da je tuženikov prigovor zastare neosnovan.

27. Vezano za zastaru preinačenog dijela tužbenog zahtjeva u iznosu od 2.814,87 EUR iz podneska tužitelja od16.12.2025. godine valja navesti da je i taj prigovor tuženika neosnovan obzirom su i tužbeni zahtjev tužitelja iz tužbe te preinačeni tužbeni zahtjev iz podneska tužitelja od 16.12.2025. godine, identični po svojoj činjeničnoj i pravnoj osnovi te se ne radi o promjeni istovjetnosti zahtjeva, nego je riječ o istom zahtjevu o kojem parnica već teče od podnošenja tužbe i glede kojeg tužitelji ne mogu pokrenuti tužbom drugi parnični postupak jer bi se to protivilo zabrani dvostruke litispendencije. Slijedom navedenog, i na preinačeni (povišeni) dio tužbenog zahtjeva iz podneska tužitelja od 16.12.2025. godine zastara se računa od dana podnošenja tužbe, a ne od dana preinačenja tužbenog zahtjeva, povećanjem istog (tako i Županijski sud u Zagrebu u presudi Gž-1488/22-2 od 11.10.2022. godine i presudi Gž- 1971/22-2 od 3.1.2023. godine), a što je i stav Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzet na 2. sjednici tog Odjela održanoj 27.5.2024. godine na kojoj sjednici je zauzeto pravno shvaćanje da se, u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (čl. 190. i čl. 191. ZPP-a), zastara prekida već podnošenjem tužbe, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.

28. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva proveden je dokaz financijskim vještačenjem.

Iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka od 22.12.2022. godine, proizlazi da ukupna preplata s osnove valutne klauzule vezane uz CHF tj. zbog rasta tečaja CHF tijekom otplate kredita, u odnosu na tečaj važeći na dan isplate kredita, iznosi 31.209,77 kn, odnosno 4.142,23 EUR, dok tzv. negativne razlike uslijed sniženja tečaja CHF tijekom otplate kredita, u odnosu na tečaj koji je vrijedio u trenutku isplate kredita iznose -59,34 kn, odnosno -7,87 EUR.

29. Na pisani nalaz i mišljenje financijskog vještaka tužitelji nisu imali primjedbi, a niti tuženik mu nije prigovarao u računskom smislu niti je predlagao usmeno očitovanje financijskog vještaka (kako je to izričito naveo na ročištu za glavnu raspravu održanom 09.02.2026.), već je istaknuo kako izračun vještaka nema smisla jer je ugovor o kreditu sklopljen sa valutnom klauzulom u CHF, slijedom čega je bilo razumno očekivati određena kretanja tečaja, dok je nalaz i mišljenje vještaka izrađen za slučaj da se tečaj nije mijenjao pa je kao takav bespredmetan.

30. Ovaj sud prihvaća pisani nalaz i mišljenje financijskog vještaka budući da je isti izrađen u skladu sa zadatkom suda, savjesno, detaljno i objektivno, u skladu sa pravilima financijske struke te na temelju uvida u relevantnu dokumentaciju i to: predmetni ugovor o kreditu, otplatni plan po predmetnom Ugovoru o kreditu te prijepis knjigovodstvene kartice po predmetnom Ugovoru o kreditu.

31. Sud ističe kako pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je pojedina ugovorna odredba nepoštena odnosno ništetna ide u pravcu da ti učinci djeluju unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikada nije bila ugovorena, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača. Sudsko utvrđenje nepoštenosti i ništetnosti takve odredbe, mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača, u kojoj bi se on nalazio da navedene odredbe nije bilo, što u konkretnom predmetu znači da je razliku izvršene preplate bilo moguće izračunati jedino kao razliku između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate kredita i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme korištenja kredita. Tu posebice sud ističe i to da i u okolnostima da švicarski franak nije rastao, neravnoteža između prava i obveza stranaka ne nastaje ostvarenjem postojećeg rizika niti prestaje pod utjecajem sniženja tečaja švicarskog franka već nastaje samim sklapanjem ugovora koji sadrži predmetne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojim je pojedini potrošač tečajni rizik preuzeo na sebe, ne znajući za njega jer ga banka o tome nije informirala. I da tečaj CHF stvarno nije narastao, neravnoteža koja je prouzročena predmetnom ugovornom odredbom u tipskom ugovoru koji je sastavila banka, unaprijed, bez pojedinačnog pregovaranja, postojala bi. Neravnotežu nije prouzročila promjena tečaja valute CHF nego ništetne ugovorne odredbe koje su se primjenjivale za cijelo vrijeme otplate kredita.

32. Sud, također, ističe kako tuženik u tijeku ovog postupka ističe materijalnopravni prigovor kojim osporava visinu tužbenog zahtjeva, ali nije postavio protutužbeni zahtjev niti procesnopravni prigovor radi prebijanja, niti materijalnopravni prigovor prijeboja pa je stoga stav ovoga suda da se prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu ne mogu uzeti u obzir tzv. negativne razlike tj. razdoblja u kojima je tečaj švicarskog franka bio niži od tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita. Pri tome sud ističe kako je čl. 323. st. 1. ZOO-a određeno da je u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a tužitelj radi toga što je u određenom razdoblju tečaj švicarskog franka bio niži od tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita, nije ništa primio bez osnove već je samo plaćao anuitete u nižem iznosu nego je utvrđeno početnim otplatnim planom. Da li je tuženik radi plaćanja nižih anuiteta zbog nižeg tečaja, eventualno izgubio na dobiti, nije relevantno u ovom parničnom postupku, iz razloga što tuženik takve činjenice u tijeku ovog postupka nije isticao niti predlagao dokaze za isto. Radi navedenog, sud nije uzeo u obzir negativne razlike koje je financijski vještak, također, izračunao u svom nalazu i mišljenju, iako iste prihvaća kao računski točne.

33. Ovaj sud ističe kako je stav ovog suda u pogledu ne uzimanja u obzir tzv. negativnih razlika koje se odnose na razdoblje kada je tečaj CHF bio niži od tečaja na dan isplate kredita, istovjetan stavu proširenog vijeća Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetog u odluci Rev-549/2023-4 od 18.12.2023. godine, u kojoj je izričito navedeno: "U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita.". Identičan stav zauzima Vrhovni sud Republike Hrvatske i u odlukama broj Rev-1105/2023-3 od 5.3.2024. i Revd-4340/2023-2 od 7.2.2024. godine.

34. Dakle, preplaćeni (više plaćeni) iznos s osnove ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli iznosi ukupno 31.209,77 odnosno 4.142,23 EUR ( preračunato prema fiksnom konverzijskom tečaju prema kojem 1 EUR iznosi 7,53450 kn, sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj) te navedeni iznos predstavlja stečeno bez osnove jer je navedeni iznos tuženik stekao temeljem ništetnih ugovornih odredbi.

Iznos koji tužitelji potražuju konačno preciziranim tužbenim zahtjevom predstavljaju stečeno bez osnove jer je navedene iznose tuženik stekao temeljem ništetnih ugovornih odredbi, iz čega proizlazi da je tuženik pasivno legitimiran u u ovoj pravnoj stvari, sukladno čl. 323. st. 1. ZOO-a, u vezi s čl. 1111. ZOO-a. Slijedom navedenog, tužiteljima na temelju čl. 1111. ZOO-a, pripada pravo na isplatu utuženog iznosa od 4.142,23 EUR, koji iznos sud dosuđuje tužiteljima u točki I izreke ove presude, a koliko su tužitelji i zatražili konačno postavljenim tužbenim zahtjevom.

35. Na svaki pojedini utuženi iznos, tužiteljima pripada zakonska zatezna kamata tekuća od dana preplate svakog pojedinog anuiteta na temelju čl. 1115. ZOO-a, kojom je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove da se moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Ovaj sud je stava da se tuženik može smatrati nepoštenim stjecateljem obzirom da se u konkretnom slučaju radi o ništetnoj i nepoštenoj ugovornoj odredbi o ugovorenoj valutnoj klauzuli uz koju je vezana glavnica švicarski franak, koju odredbu je u ugovor unio sam tuženik, bez da je prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora, kao trgovac, u cijelosti informirao potrošača ( prednika tužitelja) o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti o mogućnosti i razlozima promjene tečaja švicarskog franka te je na temelju takve nepoštene ugovorne odredbe naplaćivao od prednika tužitelja novčane iznose koji mu nisu pripadali.

36. Dakle, tužiteljima na temelju čl. 29. st. 1. ZOO-a u vezi s čl. 1115. ZOO-a sud dosuđuje zakonsku zateznu kamatu tekuću na svaki pojedini dosuđeni mjesečni iznos od dana plaćanja svakog pojedinog dosuđenog iznosa, kako je tužitelj i zatražio tužbenim zahtjevom. Pri tome sud ističe kako su svi pojedini mjesečni iznosi i točni datumi tijeka zakonske zatezne kamate na svaki pojedini dosuđeni mjesečni iznos utvrđeni u točki I izreke, sukladno provedenom financijskom vještačenju.

37. Visina kamatne stope određena je do 31.12.2007. godine po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1.1.2008. godine do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a. (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23).

38. Odluka o parničnom trošku u ovoj pravnoj stvari temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, a odnosi se na trošak zastupanja tužitelja po odvjetniku, odmjeren sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23, koja se u ovoj pravnoj stvari primjenjuje na temelju Tbr. 52. st. 3. iste) te na trošak sudskih pristojbi tužitelja odmjeren sukladno Zakonu o sudskim pristojbama (NN 118/18 i 51/23, dalje: ZSP) i Tarifi sudskih pristojbi (NN 53/19 i 92/21).

39. Vrijednost predmeta spora (dalje: VPS) je od podnošenja tužbe do 21.01.2023 godine 10.001,00 kn / 1.327,36 EUR, a od 22.01.2023 pa nadalje VPS je 4.142,23 EUR.

40. Trošak zastupanja tužitelja po odvjetniku sastoji se od: sastava tužbe – 100 bodova po Tbr. 7. točka 1, sastava 3 podneska od 22.12.2021. godine, 16.12.2025. (zaprimljen na sud 17.12.2025.) i 12.1.2026. - svaki podnesak po 100 bodova po Tbr 8. toč. 1., sastava 3 podneska od 21.10.2022., 8.1.2025. i 7.10.2025. – svaki podnesak po 25 bodova po Tbr. 8 točka 4 te zastupanja na 3 ročišta – 10.5.2022., 19.10.2022. i 9.2.2026. godine – svako ročište po 100 bodova po Tbr 9. toč. 1., što ukupno iznosi 775 bodova. Kada se utvrđeni broj bodova pomnoži sa vrijednosti boda od 2,00 EUR, dobiva se iznos od 1.550,00 EUR, koji uvećan za 10% (155,00 EUR) radi zastupanja dvije osobe po Tbr. 40, daje iznos od 1.705,00 EUR. Na taj iznos obračunat je PDV (25%) po Tbr. 46., u iznosu od 426,25 EUR tako da priznati trošak zastupanja tužitelja po odvjetniku iznosi 2.131,25 EUR.

41. Tužiteljima nije priznat trošak sastava podneska od 23.2.2021. godine (zaprimljen na sud 24.2.2021.) u prilogu kojeg tužitelji dostavljaju dokaz o plaćenoj sudskoj pristojbi na tužbu i to stoga što sukladno čl. 4. st. 1. t. 1. ZSP-a obveza plaćanja sudske pristojbe na tužbu nastaje prilikom podnošenja tužbe, radi čega ovaj sud smatra da su dokaz o plaćanju sudske pristojbe na tužbu tužitelji trebali dostaviti već u prilogu tužbe. Nadalje, tužiteljima nije priznat trošak sastava podneska od 6.4.2022. godine kojim se isti očituju na, po tuženiku, istaknuti prigovor zastare, obzirom da ovaj sud smatra da su se tužitelji, na prigovor zastare koji je tuženik istaknuo već u odgovoru na tužbu, mogli očitovati već u podnesku od 22.12.2021. godine u kojem su se očitovali na ostale u odgovoru na tužbu istaknute prigovore tuženika, a sastav kojeg podneska je tužiteljima priznat u trošak. Tužiteljima nije priznat niti trošak sastava podneska od 23.1.2023. godine budući je tim podneskom samo I-tužiteljica uskladila tužbeni zahtjev sa provedenim financijskim vještačenjem tražeći od tuženika isplatu iznosa od 4.142,23 EUR, dok su podneskom od 16.12.2025. godine (zaprimljenog na sud 17.12.2025. godine) oba tužitelja konačno postavila tužbeni zahtjev na isplatu ukupnog iznosa od 4.142,23 EUR, usklađujući isti sa nalazom i mišljenjem financijskog vještaka, a sastav podneska od 16.12.2025. godine (zaprimljenog na sud 17.12.2025. godine) priznat je tužiteljima u trošak. Također, tužiteljima nije priznat trošak sastava podneska od 17.3.2023. godine kojim se tužitelji osvrću na prigovore tuženika istaknute na nalaz i mišljenje financijskog vještaka, a sud isto smatra nepotrebnim, obzirom da o osnovanosti istaknutih prigovora na provedeno financijsko vještačenje odlučuje sud, a ne protivna stranka. Sud nije tužiteljima priznao niti trošak sastava podneska od 20.4.2023. godine kojim tužitelji požuruju rad suda odnosno predlažu zakazati ročište, obzirom da sud poduzima radnje u predmetu vodeći računa o stanju predmeta i raspoloživom vremenu, bez obzira na požurnice stranaka. Slijedom svega prethodno navedenog, ovaj sud smatra da sastav podnesaka koji tužiteljima nisu priznati u trošak, nije bio potreban za vođenje ove parnice u smislu čl. 155 st. 1. ZPP- a. Tužiteljima nije priznat niti trošak pristupa na ročište za objavu presude jer za tužitelje nitko nije pristupio na ročište za objavu presude.

42. Trošak sudskih pristojbi tužitelja sastoji se od troška sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,54 EUR uz primjenu čl. 7. st. 1. ZSP-a (dokaz o uplati prileži na listu 27 spisa), dok tužiteljima ne pripada trošak sudske pristojbe na prvostupanjsku presudu obzirom da su tužitelji oslobođeni plaćanja sudske pristojbe na prvostupanjsku presudu na temelju čl. 11. st. 1. točka 20 ZSP-a.

43. Slijedom navedenog, kako su tužitelji u cijelosti uspjeli s osnovnom i visinom tužbenog zahtjeva, to im sud, na temelju čl. 154. st. 1. ZPP-a, dosuđuje cjelokupni naprijed priznati trošak zastupanja po odvjetniku i priznati trošak sudske pristojbe, što s neophodnim troškom financijskog vještačenja u plaćenom iznosu od 199,08 EUR, čini dosuđeni parnični trošak tužitelja u ukupnom iznosu od 2.356,87 EUR, kao u točki II izreke ove presude.

44. Tužitelji su zatražili i zateznu kamatu na parnični trošak te im je sud, temeljem čl. 151. st. 3. ZPP-a, dosudio zakonsku zateznu kamatu na dosuđeni iznos parničnog troška od 2.356,87 EUR, tekuću od 24.4.2026., kao dana donošenja ove presude kojom je tuženiku naloženo plaćanje troškova postupka tužiteljima, do isplate.

45. Tuženiku, na temelju čl.154. st. 1. ZPP-a, ne pripada pravo na parnični trošak jer je u cijelosti izgubio spor.

46. Sud zaključno ističe da je novčane iznose u ovoj presudi, na temelju Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 57/22 i 88/22), preračunao iz kuna u eure prema fiksnom konverzacijskom tečaju prema kojem 1 EUR iznosi 7,53450 kn.

U Zagrebu 24. travnja 2026. godine

Sudac:

Violeta Veselić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna strana ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi pisano, županijskom sudu, putem ovog suda.

DNA:

- pun. I.-II. tužitelja

- pun. tuženika