Republika Hrvatska

Općinski sud u Požegi

Svetog Florijana 2, Požega

Poslovni broj: P-266/2023-23

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Požegi, po sucu Anamariji Kovačević Turac, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja OB, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], iz [adresa] zastupan po punomoćniku Mirni Ryvola, odvjetnici u [adresa], protiv tuženika Hrvatska poštanska banka dioničko društvo, OIB: 78427478595, [adresa], iz [adresa], radi isplate, nakon glavne rasprave održane 11. ožujka 2026. u nazočnosti punomoćnika tužitelja, 24. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I.Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., iz 10 000 [adresa], OIB: 87939104217, da tužitelju DB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati na ime stečenog bez osnove iznos od 3.475,05 EUR-a, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, počevši od dana podnošenja tužbe 7.6.2023. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se izračunava za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., iz 10 000 [adresa], OIB: 87939104217, da tužitelju DB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove predmetnog parničnog postupka u iznosu od 1.670,25 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, počevši od dana presuđenja pa do isplate po kamatnoj stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika u kojoj navodi da je kao korisnik kredita sa tuženikom kao kreditorom dana 12. 03. 2008. godine sklopio Ugovor o kreditu broj 215442, a kojim Ugovorom je kreditor odobrio tužitelju kredit u iznosu od 15.833,83 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate, na rok otplate u 84 mjesečnih anuiteta u iznosu od 234,36 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju Volksbank d.d. tečaju za devize važećem na dan dospijeća, odnosno plativo u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju Kreditora za CHF na dan odobrenja žiro-računa banke, a prema otplatnom planu. Od dokumentacije tužitelj posjeduje samo Ugovor o kreditu, a za ostatak dokumentacije se tuženik oglušuje, stoga se pod dokaz stavlja, kako slijedi, a što je nužno za pribaviti radi provedbe ove parnice. Više puta je tužitelj odlazio u poslovnicu tuženika, još dok je bio pravni prednik tuženika- Volksbank, pa nadalje, te mu nikada nisu htjeli dati ništa više od dokumentacije, to se sada, a kada se bliži rok krajnji za utuženje i mail-om preko opunomoćenika obratio tuženiku, no, postoji opravdana bojazan, što tužitelji traži, da to cijenjeni Sud pribavi službenim putem. Naime, ako od početka ugovornog odnosa/Ugovora o kreditu do danas, na opetovano traženje tužitelja tuženik istomu nije ništa htio dostaviti, male su šanse da ih hoće, a o tome imamo vidjeti i kroz sudsku praksu.

1.1. Tužitelj je od tuženika zatražio dokumentaciju u vezi navedenog Ugovora o kreditu i to otplatni plan, obavijest o ukupno plaćenoj glavnici, redovnoj kamati, zateznoj kamati i troškovima, specifikaciju uplata po partiji kredita, obavijest o promjenama kamatnih stopa za vrijeme otplate kredita te pregled prometa po ugovoru o kreditu, ali mu tuženik nije dostavio.

1.2. Ubrzo nakon sklapanja navedenog Ugovora, a zbog tužitelju nejasnih tržišnih prilika i u vrijeme sklapanja ugovora izglednog stanja nestabilnosti CHF na novčarskom tržištu, koje tužitelju nisu objašnjene na kvalitetan i stručan način prilikom zaključenja Ugovora, došlo je do znatnih promjena tečaja CHF u odnosu na kunu, što je imalo za posljedicu povećanje obveze tužitelja prilikom otplate anuiteta u protuvrijednosti CHF. U samoj ugovornoj odredbi o valutnoj klauzuli nisu objašnjeni razlozi niti su vidljivi kriteriji na temelju kojih je tužitelj kao potrošač mogao predvidjeti ekonomske posljedice valutne klauzule vezane uz CHF. Kamatna stopa mijenjala se temeljem jednostrane Odluke o kamatnim stopama tuženika, a rast tečaja CHF u kreditu bio je više nego značajan. Nakon promjene tečaja CHF u odnosu na kunu tužitelj je tuženiku uplaćivao veće iznose od iznosa prema anuitetu definiranom s obzirom na otplatni tečaj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Tužitelj je unatoč promjene tečaja CHF u odnosu na kunu a time i promjene visine anuiteta i povećanja ukupne novčane obveze, uredno ispunjavao dospjele obveze otplate predmetnog Ugovora. Zbog opisane netransparentne i ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, posljedično je mijenjan svaki iznos anuiteta, te je tuženik prema mišljenju tužitelja stekao bez osnove iznos o kojem tužitelj nema precizna saznanja, te ne može postaviti određeni zahtjev prije nego dođe do podataka koje mu tuženik ne želi dati, premda njima raspolaže, a koji mu je prema sadržaju građanskog odnosa dužan dati, odnosno isti se mogu smatrati zajedničkima za obje stranke. Zbog toga tužitelj traži od suda da tuženika obveže na isplatu iznosa čiju će visinu tužitelj odrediti nakon što tuženik dostavi potrebne podatke, te nakon što se provede financijsko-knjigovodstveno vještačenje, a sve temeljem čl. 186.b. Zakona o parničnom postupku (ZPP). Tužitelju uz glavnicu pripadaju i zakonske zatezne kamate koje će odrediti naknadno nakon provedenog vještačenja i u roku koji odredi Sud, a sve sukladno čl. 186.b. ZPP-a. Dana 14. lipnja 2018. godine Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio je presudu broj:

43 Pž-6632/2017-10 kojom je potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/12 od dana 04. srpnja 2013. godine u toč. I. izreke kojom je utvrđeno da je tuženik u periodu od 01. travnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tuženik postupao protivno pozitivnim propisima. Presudom i rješenjem Vrhovnog suda RH br. Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019. god. odbačena je revizija tuženih banaka protiv presude br. P-1401/2021 od 04.07.2013. god. Na sjednici održanoj 03.02.2021. god. Ustavni sud RH odbio je i odbacio ustavne tužbe banaka protiv citiranih presuda Vrhovnog suda RH i Visokog trgovačkog suda RH u kolektivnom sporu. Predmetna pravomoćna presuda obvezuje tuženika, a koji je u tom postupku sudjelovao kao treće tuženik, te se u pogledu ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli odnosi na svaki kredit sklopljen kroz period od 01.04.2004. do 31.12.2008.g. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 riješeno je prethodno pravno pitanje ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF kao i ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi za koja pravna utvrđenja je vezan sud temeljem čl. 502.c Zakona o parničnom postupku. U konkretnom se citirana sudska praksa i stajalište sudova ima primijeniti i na predmetni Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102739462 od 29.11.2005.g., kojeg je sa tuženikom sklopio tužitelj.

1.3.Stoga tužitelj predlaže da sud donese presudu kojom se nalaže tuženiku Nova hrvatska banka d.d da tužitelju isplati na ime stečenog bez osnove iznos koji će se utvrditi nakon što tuženik dostavi sve potrebne podatke za određivanje visine novčane tražbine i tek nakon što se provede financijsko-knjigovodstveno vještačenje temeljem čl. 186. b. st. 3. Zakona o parničnom postupku.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je obavijestio sud kako je došlo do statusnih promjena na strani tuženika i da je rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. Tt-23/25802 od 3.7.2023. u sudski je registar upisano pripajanje društva Nova hrvatska banka d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 78427478595 društvu Hrvatska poštanska banka d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 87939104217, čime je navedeno dioničko društvo postalo pravni sljednik tuženika.

2.1.Prije upuštanja u raspravljanje, tuženik je prigovorio mjesnoj nadležnosti Općinskog suda u Požegi zbog sporazumno ugovorene mjesne nadležnosti suda u Zagrebu. Člankom 11. st. 5. Ugovora o kreditu sklopljenog između tužiteljice i prednika tuženika 13.2.2008. ugovorena je nadležnost suda u Zagrebu za sve sporove koji proizlaze iz Ugovora.

2.2. Tuženik je nadalje istakao prigovor zastare potraživanja ovisno o pravnoj kvalifikaciji tužbe, a obzirom je parnični postupak pokrenut dana 7.6.2023., sukladno odredbama čl.230. i 226., odnosno čl. 371. ZOO-a.

2.3. Nadalje navodi da utvrđenja iz parnice „Potrošač“ nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet tužbe jer je u istoj utvrđivana apstraktna pravna zaštita čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se o tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz parnice "Potrošač" i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na „prosječnog potrošača“, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama ispituju i ocjenjuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača.

2.4. Tuženik ne osporava da su tužitelj i pravni prednik tuženika sklopili Ugovor o kreditu na razdoblje od 84 mjeseca u iznosu od 15.833,83 CHF. Nesporno je i da je temeljem odredbe članka 4. ugovorena valutna klauzula kao i da je člankom 8.uređen način otplate na način da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvreijdsnoti po sredenjm tečaju HNB-a za devize važećem na dan dospijeća.

2.5.Tuženik smatra da sve kada bi presuda iz parnice "Potrošač" i bila primjenjiva, da nema mjesta izravnoj primjeni presude VTS i automatike vezanosti ovoga suda utvrđenjima iz navedene presude, već da je sud u svakom pojedinom slučaju dužan ocijeniti sve relevantne okolnosti ugovornog odnosa. Isto tako ističe da ugovorne odredbe Ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnim u parnici "Potrošač". Tuženik ističe da ne postoji uporište niti u jednom pravnom propisu iz kojih bi proizlazila i najmanja sumnja da je postupao nedopušteno, tj. protivno prisilnim propisima ili Ustavu RH. Materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja ugovora (čl. 26. ZOO-a te Zakona o zaštiti potrošača i naknadno doneseni Zakon o potrošačkom kreditiranju) izrijekom je predviđalo mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju.

2.6. Nadalje tuženik ističe da tužiteljica nije dokazala da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, dovele do neravnoteže među strankama. Da bi se navedene odredbe mogle utvrditi ništetnim potrebno je da se kumulativno ispune uvjeti i to da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je odredba i /ili nejasna, i /ili teško razumljiva, i/ili teško uočljiva, te da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Niti jedna od navedene tri pretpostavke nije ispunjena.

2.7. Tuženik nadalje navodi da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer je jasno koncipirana ugovorom, a i sam tužitelj je potvrdio upoznatost sa značenjem i posljedicama spornih odredbi potpisom Ugovora. Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, ukazuje da je tužiteljica prethodno sklapanju ugovora, kao savjesna ugovorna strana, bila dužna informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obveze iz Ugovora. Kako je sporna odredba ugovora o valutnoj klauzuli jasna, lako uočljiva i razumljiva, da sukladno odredbi čl. 84. ZZP-a ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz čl. 81. ZZP-a nije dopuštena. Tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji, nije znao, niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF. Kretanje tečaja CHF nakon 2010. godine, i to aprecijaciju bez presedana, kao posljedicu svjetske ekonomske krize, nitko nije mogao predvidjeti, pa niti tuženik. Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti, a time i ništetnosti primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako tužitelj, tako i tuženik, imali jednake i ravnopravne startne pozicije. Tuženik je kao i tužiteljica bio izložen riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe.

2.8. Kako tužitelj nije dokazao osnovu tužbenog zahtjeva, tuženik smatra da nema mjesta raspravljanju o visini tužbenog zahtjeva, te se protivi dokaznom prijedlogu za provođenje financijskog vještačenja i osporava anticipiranu metodu kojom tužitelj postavlja zahtjev za isplatu. Slijedom navedenoga tuženik je predložio da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti.

3. Na pripremnom ročištu održanom dana 20. prosinca 2023. tužitelj je uredio tužbeni zahtjev na način da je kao tuženika označio Hrvatsku poštansku banku d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 87939104217.

4. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u ugovor o kreditu br. 215442 od 12. ožujka 2008. godine, obavijest o promjeni anuiteta od Volksbank d.d. od 14. kolovoza 2009. godine, pisani nalaz i mišljenje knjigovodstveno financijskog vještaka Sande Marinac od 11. rujna 2025. i ostale priloge i podneske u spisu, te je saslušao tužitelja OB. Tijekom postupka tužitelj je odustao od dokaznog prijedloga za saslušanjem svjedoka ŽB.

5. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14. i 70/19. - dalje: ZPP) ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev osnovan.

6. Predmet spora je isplata na ime stečenog bez osnove.

7. U postupku je sporna osnova i visina tužbenog zahtjeva i zastara potraživanja. U odgovoru na tužbu tuženik je istakao i prigovor mjesne nadležnost ovoga suda od kojeg je odustao na pripremnom ročištu.

8. U postupku nije sporno da su tužitelj i pravni prednik tuženika Volksbank d.d. zaključili Ugovor o kreditu broj 215442 dana 12. ožujka 2008. u iznosu od 15.833,83 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate.

9. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorene obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i ugovorom utvrdilo egzaktne parametre i metoda izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

9.1. Istom presudom utvrđeno je da je tuženik (kao osmotuženik) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnike kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istim ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora osmotuženik Sberbank d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time isti postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

10. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu broj Pž 6632/2017 kojom je odbijena, između ostalog i žalba ovdje tuženog protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu koji se odnosi na povredu kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula) i za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja ugovorene obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom broj Rev- 2221/2018-4 od 3.rujna 2019.odbio kao neosnovanu reviziju, između ostalih i reviziju ovdje tuženika, protiv navedene presude Visokog trgovačkog suda RH u tom dijelu.

10.1. Naprijed navedeni postupak, predstavlja kolektivni postupak, a sukladno odredbi čl. 502.c ZPP-a, pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu.

11. Prema odredbi čl. 502.a. st. 1. ZPP-a, udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete utvrđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Prema odredbi čl. 502.c. ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a. st. 1. toga Zakona, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati.

12. Dakle, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanje povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete ili isplate koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

13. Kako je sud u ovoj parnici vezan za utvrđenja u parnici vođenoj povodom kolektivne tužbe, odnosno za utvrđenja u parnici br. Pž-1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđenoj presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017 u odnosu na valutnu klauzulu, to je dakle ništave odredbe predmetnog Ugovora u dijelu u kojemu je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, te u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu jednostranom odlukom banke.

14. Odredbom čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007 propisano je kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, pogotovo ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, što je ovdje slučaj, te je posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost iste.

15. Prema članku 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/07) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja, dok je trgovac bilo koja osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u okviru svoje poslovne djelatnosti ili u okviru obavljanja djelatnosti slobodnog zanimanja.

16. Člankom 2. Direktive br. 93/13 od 5. travnja 2013. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, dok je prodavatelj (robe) ili pružatelj (usluge) svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu.

17. Sud je na okolnosti sklapanja ugovora saslušao tužitelja i iz njegovog iskaza zaključio da se u konkretnoj pravnoj stvari radi o potrošačkom ugovoru koji je tužitelj zaključio kao fizička osoba koja je sklopila ugovor u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj ili poduzetničkoj djelatnosti, da nije pregovarao o pojedinim odredbama ugovora, niti su ga informirali o posljedicama i rizičnosti tečaja u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF.

17.1. Tužitelj DB je iskazao da je u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu 2008. godine bio u mirovini kao RVI. Nije bio nositelj obrta u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu, niti kakve druge profesionalne djelatnosti. Sredstva kredita je utrošio za kupnju automobila za osobne potrebe. Kredit za kupnju vozila zaključio je s Volksbank d.d. na 84 rate i odgovarala mu je visina rate i valuta CHF kao najpovoljnija. Iskazao je da su mu u banci nudili i kredit u eurima ali je bila veća rata pa mu je kredit u CHF bio povoljniji. Obišao je sve banke ali su mi u auto-kući preporučili banku tuženika. Djelatnik tuženika mu nije objasnio rizičnost sklapanja ugovora u valuti CHF niti što znači promjenjiva kamatna stopa i kako se formira kamatna stopa, niti je mogao pregovarati oko odredbi ugovora, bio je to standardni ugovor. Ugovor je letimično pročitao prije nego što ga je potpisao. Odredbe ugovora je načelno razumio a kada ga se pita zna li što znači promjenjiva kamatna stopa odgovorio je da ne zna i da je bio prisiljen podići kredit kako bi kupio vozilo i nije razmišljao o kamatnoj stopi.

18. Sud cijeni da je iskaz tužitelja kao istinit i logičan, te podudaran utvrđenju suda u kolektivnom sporu.

18.1. Naime, iz obrazloženja pravomoćne presude iz kolektivnog spora proizlazi da na temelju dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredaba, kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, informirano se odlučiti o sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama. Tužene banke nisu na transparentan način informirale potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo, jer suprotno tuženik nije dokazao. Ugovorna odredba kojom se promjena ugovorne kamatne stope čini ovisnom o odluci banke, jasna je i lako uočljiva, ali nije razumljiva, jer je jedino sigurno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke, a pri tome se ne navode kriteriji i mehanizmi promjene kamatne stope, uslijed čega bi tužitelj mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. O tome je svoj stav izrazio i Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci U-III-223/19 od 10. lipnja 2020.

19. Tako je sud imajući u vidu izvedene dokaze utvrdio da se u konkretnoj pravnoj stvari radi o potrošačkom ugovoru čija je odredba kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF i kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa jednostranom odlukom banke - ništetna. Pri tome, riječ je o djelomičnoj ništetnosti koja za sobom ne povlači i ništetnost cijelog ugovora.

20. Odredbom čl. 1111. st. 1., 2. i 3. ZOO-a, propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obaveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Odredbom čl. 1115. ZOO-a, propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

21. Stoga je sud mišljenja da je tuženik dužan vratiti tužitelju ono što je na temelju ništetnih odredbi od njega naplatio i primio, jer je tako naplaćeni novčani iznos tuženik stekao bez osnove, u smislu odredbe čl. 1111. ZOO-a.

22. Visinu tužbenog zahtjeva sud je utvrdio temeljem nalaza i mišljenja knjigovodstveno-financijskog vještaka Sande Marinac.

22.1. Prema nalazu i mišljenju imenovanog vještaka od 11.9.2025. zbog povećanja tečaja CHF na dan plaćanja kredita u odnosu na tečaj na dan isplate kredita (tečajne razlike), tužitelj je više platio iznos od 24.940,28 kuna (tablica 1, stupac 10) što po konverzijskom tečaju kuna/euro 7,5345 iznosi 3.310,14 eura (tablica 1, stupac 12). Zbog smanjenja tečaja CHF na dan plaćanja kredita u odnosu na tečaj na dan isplate kredita (tečajne razlike), tužitelj je manje platio iznos od 105,41 kuna (tablica 1, stupac 11) što po konverzijskom tečaju kuna/euro 7,5345 iznosi 13,99 eura (tablica 1, stupac 13). U privitku je dostavila tablicu 1. u kojoj je prikazan izračun više/manje plaćenih tečajnih razlika za svaku ratu kredita. Za svaku ratu, odnosno uplatu rate kredita je utvrđena razlika između umnoška naplaćena rate kredita u CHF i srednjeg tečaja banke za CHF na dan plaćanja kredita i umnoška naplaćene rate kredita u CHF i srednjeg tečaja banke za CHF na dan isplate kredita.

23.2. Tijekom otplate kredita zbog povećanja kamatne stope tužitelj je više platio iznos od 1.242,50 kuna ( tablica 2, stupac 10) odnosno 164,91 eura ( tablica 2, stupac 12). Tijekom otplate kredita zbog smanjenja kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu tužitelj je manje platio iznos od 00,00 kuna ( tablica 2, stupac 11) odnosno 00,00 eura ( tablica 2, stupac 13).

23. Tužitelj je nakon provedenog vještačenja specificirao tužbeni zahtjev podneskom od 2.2.2026. na način da potražuje iznos od 3.475,05 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana podnošenja tužbe pa do isplate.

24. Stoga je sud utvrdio da je tuženik bez valjane pravne osnove naplatio od tužitelja utuženi iznos od 3.475,05 eura u skladu s čim je u smislu odredbe čl. 1111. i 1115. ZOO u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev tužitelja i odlučio kao u izreci, te odredio tijek zakonske zatezne kamate počev od podnošenja tužbe kako je tužitelj postavio zahtjev u uređenom tužbenom zahtjevu.

25. Prigovor zastare nije osnovan.

25.1. Naime, prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Rev-2245/17-2), pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (ovdje 14. lipnja 2018.).

25.2. Imajući u vidu odredbe o zastari propisane Zakonom o obveznim odnosima, te pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ovaj sud zaključuje da je u odnosu na tuženika podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u sporu za zaštitu kolektivnih prava koji je vođen pod br. P-1401/2012, u kojem je tužba podnesena dana 4. travnja 2012., prekinut tijek zastare do pravomoćnog okončanja toga spora koji je pravomoćno završen donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi temeljem valutne klauzule i kamatne stope promjenjive jednostranom odlukom banke, kada je zastara počela teći iz početka.

25.3. Od navedenog dana ponovno teče rok zastare za podnošenje zahtjeva radi isplate svih potraživanja dospjelih od 4. travnja 2007. na dalje, odnosno primjenjuje se novi zastarni rok od pet godina koji teče od 15. lipnja 2018. obzirom da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne uračunava se u tijek zastare.

25.4. Rok zastare dakle počinje teći od 15. lipnja 2018. godine, a predmetna tužba podnesena 7. lipnja 2023. godine. Zakon kod instituta stjecanja bez osnove ne predviđa određeni zastarni rok, zbog čega se ima primijeniti odredba čl. 225. ZOO koja propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, tako da je tužba tužitelja podnesena unutar roka zastare, te prigovor zastare nije osnovan.

26. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 – Odluka US RH, 84/08, 96/08 – Odluka US RH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 - dalje ZPP) tako da je sud naložio tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od ukupno 1.670,25 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana presuđenja pa do isplate i to trošak zastupanja po punomoćniku za sastav tužbe u iznosu od 250,00 eura, zastupanje na ročištu održanom dana 20.12.2023. u iznosu od 125,00 eura, pristup na ročište odgođeno prije početka raspravljanja dana 5.11.2024. u iznosu od 62,50 eura sukladno Tbr.9.t.5 Tarife, zastupanje na ročištima održanima 18.4.2024., 27.2.2026. i 11.3.2026. u iznosu od 250,00 eura za svako ročište i trošak pristupa punomoćnika na ročište za objavu presude u iznosu od 125,00 eura, sastav obrazloženog podneska od 2.5.2024. u iznosu od 250,00 eura. Sud je priznao trošak sudskih pristojbi na tužbu u iznosu od 26,55 eura i na presudu u iznosu od 81,20 eura.

27. Zbog svega navedenoga odlučeno je kao u izreci presude.

U Požegi, 24. travnja 2026.

Sudac:

Anamarija Kovačević Turac

Uputa o pravu na žalbu:

Protiv ove presude dozvoljena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste. Žalba se podnosi ovome sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.

DNA:

1. Odvjetnica Mirna Ryvola, Požega

2. Hrvatska poštanska banka, dioničko društvo, [adresa], iz [adresa]