Poslovni broj: P-935/2024-12

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U CRIKVENICI

STALNA SLUŽBA U KRKU

Bodulska 2/d, Krk

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Crikvenici - Stalna služba u Krku, po sutkinji Tini Gorički, u pravnoj stvari tužitelja MM iz [adresa], 42477 Radevormwald, OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Anamariji Križanović, odvjetnici u Rijeci, protiv tužene RM iz [adresa], 51511 Malinska-Dubašnica, OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Duji Žagaru, odvjetniku u Rijeci, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 17. ožujka 2026. u prisutnosti tužitelja i njegove punomoćnice te punomoćnika tuženice, 24. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnim ugovor o zajmu zaključen između tužitelja MM i pravnog prednika tužene RM, sada pok. NM, kojim je tužitelj pok. NM dana 12. kolovoza 2015.g. dao zajam u iznosu od 200.000,00 EUR i dana 28. prosinca 2015.g. u iznosu od 150.000,00 EUR, o čemu je naknadno sastavljena i pisana isprava naziva „Privatni ugovor o zajmu“ od 1. srpnja 2016.g.

II. Nalaže se tuženoj da tužitelju isplati iznos od 350.000,00 EUR sa zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku od 22. listopada 2024.g. pa do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženoj da tužitelju isplati troškove postupka u iznosu od 22.059,43 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj tužbenim zahtjevom traži utvrđenje ništetnim ugovora o zajmu zaključenog između njega i prednika tuženice, kojim je tužitelj pokojnom NM **.**.2015. pozajmio novčani iznos od 200.000,00 EUR i 28. prosinca 2015. novčani iznos od 150.000,00 EUR, o čemu je naknadno 1. srpnja 2016. sastavljena i pisana isprava naziva Privatni ugovor o zajmu te isplatu iznosa od 350.000,00 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 22. listopada 2024. odnosno od dana podnošenja tužbe.

1.1. NM da je tužitelja posjetio u Njemačkoj gdje mu je tužitelj isplatio novac, a primitak iznosa da je isti potvrdio na potvrdi koja je sačinjena prethodno toj isplati i na kojoj je tiskanim slovima navedeno da je primio iznos od 300.000,00 EUR 10. kolovoza 2015., međutim rukom je nadopisano da je NM primio dio zajma od 200.000,00 EUR, što je potpisano od tužitelja i NM. 28. prosinca 2015. tužitelj da je NM pozajmio daljnjih 150.000,00 EUR, na način da je novac doznačen s tužiteljeva računa u Švicarskoj na račun NM u Erste & Steiermärkische banci. Pojašnjava da su on i NM bili dugogodišni prijatelji, poznavali su se dulje od 45 godina te mu je tužitelj te 2015. godine izašao u susret i pozajmio navedeni novčani iznos obzirom da mu je bio potreban novac.

1.2. Iduće godine tužitelj i NM da su zaključili pisani ugovor o zajmu sačinjen na obrascu na njemačkom jeziku i to 1. srpnja 2016. kada su ga obje strane potpisale. Istim da je ugovoreno da je tužitelj NM pozajmio iznos od 350.000,00 EUR uz kamatu od 3% godišnje, naveden je bankovni broj računa NM te nije ugovoren rok povrata zajma. Navedeni ugovor da se odnosio upravo na iznos od 350.000,00 EUR koji je tužitelj NM ranije isplatio.

1.3. NM da je tužitelju u ljeto 2022. najavio skori povrat zajma, međutim iznenada je preminuo **.**.2022. a njegovom jedinom nasljednicom da je proglašena njegova supruga, ovdje tužena. Iz rješenja o nasljeđivanju da je razvidno i da je pok. NM bio vlasnik računa u Erste banci na koji je tužitelj isplatio iznos zajma od 150.000,00 EUR. Tužitelj da se nakon smrti NM više puta obraćao njegovim sinovima M i BM, koji su tužitelju uvijek govorili da trebaju još vremena i da će mu se javiti. Tužitelj je tuženoj poslao i dopis od 04. veljače 2024. u kojem ju pita na koji način mogu riješiti povrat zajma koji dopis da je ona primila 16. veljače 2024.

1.4. Razloge za ništetnost ugovora o zajmu nalazi u tome da je tužitelj njemački državljanin sa prebivalištem u [adresa], dok je NM bio hrvatski državljanin sa prebivalištem u [adresa], slijedom čega je tužitelj je s pok. NM ugovorio zajam u stranoj valuti, što je prema tada važećem Zakonu o deviznom poslovanju bilo zabranjeno. Stoga smatra da je predmetni ugovor o zajmu ništetan, jer je sklopljen protivno prisilnim propisima, a posljedica toga je da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora, pri čemu je tužena kao nasljednica pok. NM obvezna tužitelju vratiti ono što je njen pravni prednik primio temeljem ništetnog ugovora.

2. Tužena u odgovoru na tužbu ističe kako se tužitelj, kao njemački državljanin s prebivalištem u [adresa], smatra nerezidentom, sukladno članku 2. Zakona o deviznom poslovanju pa da odredba iz članka 17. Zakona o deviznom poslovanju, a koja se odnosi isključivo na rezidente, nije u primjeni. Smatra da je i sam tužitelj potvrdio da je ugovor o zajmu sklopljen prilikom posjete gospodina NM tužitelju u [adresa], gdje je NM primio 200.000,00 EUR od tužitelja prilikom čega je potpisana potvrda, dok je preostali iznos od 150.000,00 EUR gospodinu NM isplaćen s računa tužitelja otvorenog u banci u Švicarskoj. S obzirom da je tužitelj nerezident i da su isplate izvršene u Njemačkoj, tužitelj da nije niti mogao pozajmiti predniku tužene novac u drugoj valuti, osim u eurima. Isprava koja prati Ugovor o zajmu je sastavljena naknadno 01. srpnja 2016., a navedena isprava, kao i svi popratni prilozi, su sastavljeni na njemačkom jeziku i potpisani u Njemačkoj, iznos zajma je upisan u eurima kao službenoj valuti SR Njemačke te je navedeno da se zakonska zatezna kamata obračunava sukladno kamati Njemačke središnje banke. S obzirom na sve istaknute okolnosti, smatra je da je za predmetni ugovor o zajmu mjerodavno njemačko pravo, jer je sukladno članku 4. stavku 3. Uredbe br. 593/2008 (Rim I) mjerodavno pravo države s kojom je iz svih okolnosti očigledno da je ugovor u užoj vezi, što da je u konkretnom slučaju SR Njemačka. I prema članku 20. Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, kao mjerodavno pravo za ugovor o zajmu da se primjenjuje pravo mjesta gdje se u vrijeme primitka ponude nalazilo prebivalište odnosno sjedište zajmodavca, ovdje tužitelja, što bi također bilo njemačko pravo. Njemački građanski zakonik da ne predviđa da bi ugovor bio ništetan iz navedenog razloga valute pa smatra da isti nije suprotan zakonskim odredbama i ne predstavlja ništetan pravni posao.

3. Tužitelj očitujući se na odgovor na tužbu navodi da nije sporno da je tužitelj u trenutku zaključenja ugovora o zajmu bio nerezident, a pok. NM rezident Republike Hrvatske. Zakon o deviznom poslovanju da je u odredbi čl. 17. st. 1. propisivao da kredite u stranim sredstvima plaćanja mogu rezidentima odobravati banke. Člankom 63. st. 1. bilo je propisano da davanje ili uzimanje zajma u stranoj gotovini predstavlja prekršaj. Odredbom toga zakona je domaćim fizičkim osobama (rezidentima RH) zabranjeno pozajmljivanje strane valute te je stoga predmetni pravni posao između tužitelja i pravnog prednika tužene NM ništetan pa je prednik tužene stekao 350.000,00 EUR bez valjane pravne osnove. Ugovor ne može biti ništetan samo u odnosu na jednu ugovornu stranu, kako je pok. prednik tužene kao rezident uzeo u zajam stranu gotovinu, ugovor je ništetan kako za zajmodavca, tako i za zajmoprimca.

3.1. Osporava tvrdnju da je za ugovor mjerodavno njemačko pravo i navodi da ugovorne strane nisu odabrale njemačko kao mjerodavno pravo, odnosno, nisu uopće odabrale mjerodavno pravo i da je za takve pravne situacije primjenjiva Uredba br. 593/2008 koja predviđa da ugovor podliježe pravu države u kojoj ugovorna strana koja na karakterističan način mora ispuniti ugovor ima uobičajeno boravište. Zaključuje da je budući da je ugovor o zajmu trebao ispuniti pok. NM vraćanjem zajma a njegovo uobičajeno boravište je u [adresa], mjerodavno hrvatsko pravo. Ističe i da isprava koja prati ugovor o zajmu naziva „Ugovor o zajmu“ potpisana dana 10. lipnja i 1. srpnja 2016. nije potpisana u Njemačkoj kako to pogrešno navodi tužena. Njemačka da nema bližu vezu s predmetnim ugovorom, a uostalom, mjerodavno pravo prema bližoj vezi da se određuje tek ako prema prethodnim pravilima nije moguće utvrditi mjerodavno pravo, a što je u konkretnoj situaciji apsolutno moguće i to prema pravu države u kojoj ugovorna strana koja na karakterističan način mora ispuniti ugovor ima uobičajeno boravište. Navedeno da je razvidno iz sadržaja odredbe čl. 4. st. 4. Uredbe br. 593/2008. Tvrdi ne primjenjuje se Zakon o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja s obzirom da je Uredba br. 593/2008 u cijelosti obvezujuća i izravno se primjenjuje u svim državama članicama u skladu s Ugovorom o osnivanju Europske zajednice. Kako su Republika Hrvatska i Savezna Republika Njemačka u vrijeme zaključenja ugovora o zajmu bile punopravne članice Europske unije, nema dvojbe o tome da isključivu primjenu na ovaj pravni odnos ima Uredba br. 593/2008, a ne Zakon o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja.

4. Na glavnoj raspravi proveden je dokaz čitanjem dokumentacije priložene spisu i to: potvrde s lista 7 spisa (prijevod koje je na listu 63-66 spisa), elektroničke pošte koju je tužena 8. prosinca 2015. uputila tužitelju, ovjerenog prijevoda zadužnice (list 9-13 spisa), ovjerenog prijevoda privatnog ugovora o zajmu (list 14-22 spisa), pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju ovog suda posl. br. O-31/2023-13 od 20. travnja 2023. iza pok. NM (list 23-26 spisa), dopisa tužitelja od 4. veljače 2024. upućenog tuženici s povratnicom (list 27-28 spisa) i dopisa Erste & Steiermärkische banke od 11. rujna 2025. (list 61 spisa). Proveden je i dokaz saslušanjem stranaka pri čemu je tužitelj dao svoj iskaz dok tužena nije došla na saslušanje a njezin je punomoćnik obavijestio sud da je odlučila ne davati iskaz navodeći da je osoba visoke životne dobi i nema saznanja o predmetu postupka.

5. Iz iskaza tužitelja utvrđeno je da ga je NM, koji mu je dugogodišnji prijatelj, 2015. u Malinskoj zamolio za financijsku pomoć i tada su se dogovorili da će NM doći u Njemačku i da će mu tužitelj posuditi 200.000,00 eura u gotovini, a u Njemačkoj da su dogovorili da će mu preko bankovnog računa uplatiti još 150.000,00 eura. NM došao je kod tužitelja u Njemačku 10. kolovoza 2015. i donio unaprijed napisanu potvrdu koja je bila i potpisana od NM i njegovog odvjetnika, a onda su NM i tužitelj promijenili iznos pa su rukom nadopisali iznos od 200.000,00 eura i datum i NM se ponovno potpisao. Odvjetnik Perković nije bio prisutan. Tom prilikom su dogovorili i isplatu iznosa od 150.000,00 eura putem računa, što je malo potrajalo, ali dogodilo se u istoj godini. Nisu ugovorili rok u kojem će se vratiti pozajmljeni iznos, rok je ostao otvoren. Naknadno je tužitelj sastavio ugovor na način da je skinuo predložak s interneta i zbrojio oba pozajmljena iznosa i dao NM da potpiše. Tužitelj je tu ispravu potpisao kod kuće u [adresa] 10. lipnja 2016. a NM 1. srpnja u Malinskoj. Za navedenu ispravu tužitelj je iskazao da je to bio samo "sažetak" kako bi on imao neki dokaz, temeljem njega nije bilo nikakve isplate, ugovor je potpisan samo kao potvrda o dugu.

6. Ocjenjujući sve provedene dokaze sukladno čl. 8. ZPP-a, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

7. Iz navoda odgovora na tužbu proizlazi da tužena nije osporila da je njezin pok. suprug od tužitelja primio s osnove zajma ukupno 350.000,00 EUR, a što proizlazi i iz potvrde sa lista 7 spisa, isprave nazvane "Privatni ugovor o zajmu" i dopisa banke u kojoj je njezin suprug imao otvoren račun (list 61 spisa).

7.1. Tužitelj je na pripremnom ročištu učinio nespornim, a što proizlazi i iz činjenica navednih u tužbi i iz iskaza tužitelja da je isplata 200.000,00 EUR izvršena u Njemačkoj u gotovini. Nesporno je i da je isplata 150.000,00 EUR izvršena bankovnom doznakom sa računa tužitelja u Švicarskoj, a što proizlazi i iz zadužnice UBS Switzerland i iz dopisa Erste & Steiermärkische banke od 11. rujna 2025.

7.2. Nije sporna niti činjenica da zajam nije vraćen a niti da je tužitelj nerezident a prednik tužene rezident niti da je tuženica jedina nasljednica pok. NM.

8. Sporno je zapravo pravno pitanje - je li ugovor o zajmu ništetan odnosno koje se mjerodavno pravo primjenjuje na ugovor zaključen između tužitelja i prednika tužene kao i je li zahtjev tužitelja za isplatom u zastari, koji prigovor je tužena istaknula na ročištu za glavnu raspravu.

9. U pravu je tužitelj kada navodi da se ima primjeniti Uredba (EZ) br. 593/2008 Europskog parlamenta i vijeća od 17. lipnja 2008. o pravu koje se primjenjuje na ugovorne obveze (Uredba Rim I, u daljnjem tekstu: Uredba) a ne Zakon o rješavanju sukoba zakona i to iz razloga što je ugovor o zajmu zaključen 2015. godine, dakle nakon pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji pa se Uredba primjenjuje izravno i obvezujuće u svim državama članicama te ima prednost pred nacionalnim zakonima.

10. Uredba u članku 3. postavlja načelo slobodnog izbora prava koje se primjenjuje na ugovorni odnos stranaka. Predmetni ugovor o zajmu sklopljen je u usmenom obliku, a naknadno je sačinjena pisana isprava. Iz iskaza tužitelja i isprava sud nije utvrdio da bi stranke izabrale mjerodavno pravo. Naime, za ugovor o zajmu nije propisana pisana forma te se isti može zaključiti i u usmenom obliku, što je ovdje i slučaj. Iz iskaza tužitelja nije utvrđeno da bi stranke prilikom zaključenja usmenog ugovora o zajmu izabrale mjerodavno pravo. Glede tvrdnje tužene da bi stranke izabrale kao mjerodavno njemačko pravo u pisanoj ispravi, jer se u istoj propisuje primjena kamatne stope objavljene od strane Njemačke središnje banke, utvrđeno je iz iskaza tužitelja da nije izabrano mjerodavno pravo, da se radilo o obrascu ugovora s interenta, koji je služio samo kao potvrda o dugu, koji iskaz sud u cijelosti prihvaća kao istinit, jer je i iz samog "Privatnog ugovora o zajmu" razvidno da se radi o tipskom obrascu, da većina obrasca nije niti ispunjenja, da jedini podaci koju su upisani su brojevi računa stranaka i potpis, pri čemu je isprava i potpisana u dva različita mjesta u različito vrijeme, iz čega proizlazi da ta isprava ima značaj samo potvrde o dugu a ne izbora mjerodavnog prava.

11. S obzirom da stranke nisu izabrale mjerodavno pravo valja primijeniti odredbu članka 4. stavak 2. Uredbe prema kojoj ugovor koji nije obuhvaćen stavkom 1. toga članka, podliježe pravu države u kojoj ugovorna strana koja na karakterističan način mora ispuniti ugovor ima uobičajno boravište. Kako je predmetni ugovor o zajmu trebao ispuniti prednik tužene i to na način da vrati zajam, a njegovo boravište je bilo u [adresa], primjenom citiranog članka 4. stavak 2. Uredbe kao mjerodavno pravo treba primijeniti hrvatsko pravo.

12. U trenutku sklapanja predmetnog ugovora o zajmu u stranoj valuti (čl. 499. st. 1. ZOO) 2015. godine na snazi je bio Zakon o deviznom poslovanju („Narodne novine“ broj: 96/03, 140/05, 132/06, 150/08, 92/09, 133/09, 153/09, 145/10 i 76/13 - dalje: ZDP), kojim su u odredbi čl. 15. plaćanje i naplata u stranim sredstvima plaćanja između rezidenata te između rezidenata i nerezidenata u Republici Hrvatskoj dopušteni u slučajevima propisanima zakonom ili odlukom Hrvatske narodne banke. Odlukom o plaćanju i naplati u stranim sredstvima plaćanja u zemlji („Narodne novine“ broj 111/05) taksativno je određen djelokrug poslova kojima je dopuštena mogućnost plaćanja u stranoj valuti, kako između rezidenata tako i između rezidenata i nerezidenata, no na takvom popisu nije ugovor o zajmu. Slijedom toga ugovor o zajmu strane valute kojega su zaključili tužitelj i prednik tužene protivan je prisilnim propisima, jer pozajmljivanje deviza između fizičkih osoba, bile one obje rezidenti ili rezident i nerezident, nije dopušteno niti zakonom niti odlukom Hrvatske narodne banke, a posljedica toga je ništetnost ugovora u smislu čl. 322 ZOO, kojom odredbom je propisano da je ništetan ugovor, između ostalog, i onaj koji je protivan prisilnim propisima.

13. Posljedice ništetnosti pravnog posla propisane su odredbom čl. 323. ZOO. Prema toj odredbi u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora, i samo to, a to je u ovom slučaju ona svota koju je prednik tužene primio.

14. S obzirom na to, da je prednik tužene devizni iznos na ime zajma primio na temelju ništetnog pravnog posla, taj je iznos stekao bez valjane pravne osnove, u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO-a pa je nadalje osnovom čl. 1115. ZOO-a tužena dužna platiti zatezne kamate ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Ugovorne strane iz ugovora o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti treba smatrati savjesnim pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od podnošenja zahtjeva (tako Vrhovni sud u odlukama Rev-x 961/14-2 od 26. siječnja 2016., Rev 2781/11-2 od 16. lipnja 2015. i dr.), pa stjecatelju pripadaju kamate od dana podnošenja zahtjeva dakle od 22. listopada 2024. kada je podnesena tužba.

15. Tužena je na ročištu za glavnu raspravu iznijela i prigovor zastare u vezi čega valja reći da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) zauzeto pravno shvaćanje koje glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, stoga je neosnovan prigovor zastare kojeg je istaknula tužena.

16. O troškovima postupka odlučeno je temeljem odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a. Tužitelj je u cijelosti uspio u sporu pa mu je tužena dužna u cijelosti nadoknaditi troškove postupka koji se odnose na zastupanje po odvjetnici i to za sastav tužbe temeljem Tbr. 7/1 Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023, dalje u tekstu: Tarifa), za sastav podneska od 21. svibnja 2025. temeljem Tbr. 8/1 Tarife te za zastupanje na ročištu 21. siječnja 2026. i na ročištu 17. ožujka 2026. temeljem Tbr.9/1 Tarife i to za svaku od te četiri radnje 5.266,00 EUR (2633 boda), što ukupno iznosi 21.064,00 EUR. Tužitelju je priznat i trošak plaćene sudske pristojbe na presudu u iznosu od 331,81 EUR, kao i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 663,62 EUR na uplatu koje će biti pozvan pa ukupni trošak kojeg je tužena dužna naknaditi tužitelju iznosi 22.059,43 EUR. Zakonska zatezna kamata na trošak teče od presuđenja do isplate, a dosuđena je temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a.

U Krku 24. travnja 2026.

Sutkinja:

Tina Gorički

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od petnaest dana od dana održavanja ročišta za objavu. Žalba se podnosi putem ovoga suda, a o žalbi odlučuje županijski sud.