REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Trg pobjede 13

35000 SLAVONSKI BROD

Poslovni broj: P-592/2025-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu, po sucu ovog suda Jadranki Babić-Milberg, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja VO, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po punomoćniku Andreju Garić, odvjetniku iz Slavonskog Broda, protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69 , radi utvrđena ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave dana 9. travnja 2026., u nazočnosti tužitelja osobno i punomoćnika tužitelja Andreja Garića, odvjetnika, i u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, 24. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba iz točke.3. Ugovor o kreditu br. 528-50- 3624520, sklopljenog dana 25.8.2006. između tužitelja i tuženika, u dijelu odredbe koji glasi: „Naknada: 3,30 % (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“

II. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69 da tužitelju VO, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 803,10 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine , sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je 25.8.2006. sa tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 528-50-3624520 prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 10.097,58 CHF prema srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita, na rok otplate kredita u trajanju od 72 mjeseca kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti.

1.1. Navodi da je predmetnim tipskim Ugovorom u točki 3. ugovorena naknada za obradu zahtjeva kredita i to u iznosu jednokratno 3,30% iznosa kredita, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita te da je tuženik prilikom isplate kredita 29.8.2006. naplatio tužitelju naknadu za obradu zahtjeva u iznosu od 1.539,91 HRK, a koja protuvrijednost, sukladno fiksnom tečaju konverzije HRK u EUR iznosi 204,30 EUR.

1.2. Ističe da se o ugovornoj odredbi za tzv „ulaznu naknadu“ nije pojedinačno pregovaralo, već je ista kao takva unaprijed formulirana i od strane tuženika (banke) implementirana u tipskom ugovoru na koji tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja i tužitelju nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i usluge na ime koje se ista naplaćuje.

1.3. Navedena odredba nije bila ugovorena u dobroj vjeri te je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, zbog čega je ista nepoštena i ništetna te ne proizvodi pravni učinak.

1.4. Zaključno, tužitelj navodi da s obzirom da je tuženik temeljem gore navedene nepoštene odredbe o ulaznoj naknadi u predmetnom ugovoru istu naplatio i time stekao ne pripadajuću imovinsku korist, navedeni je kao nepošten stjecatelj, sukladno čl. 1115. ZOO-a, takove dužan vratiti zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

1.5. Predlaže da se u ovom postupku utvrdi ništetnost ugovorne odredbe o ulaznoj naknadi i tuženik obaveže isplatiti tužitelju troškove postupka.

2. Tuženik pozvan rješenjem ovoga suda poslovni broj P-592/2025-2 od 25. rujna 2025. podnijeti pisani odgovor na tužbu, u ostavljenom roku od 30 dana nije dostavio svoje očitovanje.

3. Kako se traži utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe Ugovora o kreditu, sud je proveo postupak i dokaze predložene po tužitelju.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti odredbe članka 3. Ugovora o kreditu broj 528-50-3624520 od 25. kolovoza 2006. koja glasi: „NAKNADA 3,30 % (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita “ .

5. U postupku je utvrđeno i nije sporno:

- da su 25. kolovoza 2006. tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu broj 528-50-3624520 kojim je kreditor stavio tužitelju na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 10.097,58 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja (članak 1.),

-da je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti jednokratnu naknadu (za obradu kredita) u iznosu od 3,30% od iznosa kredita (članka 3. ),

- da je kredit odobren za kupnju rabljenog vozila (članak 6.),

- da je naknada naplaćena 29. kolovoza 2006. u iznosu od 1.539,31 HRK.

6. Sporno je da li je odredba kojom je ugovoreno plaćanje jednokratne naknade sadržana u članku 3. Ugovora o kreditu, ništetna. Sporno je da li tužitelj ima status potrošača.

7. U dokaznom postupku sud je proveo dokaz uvidom u Ugovor o kreditu broj 528- 50-3624520 od 25. kolovoza 2006. (str. 6-10 spisa), u potvrdu banke od 5. rujna 2025. (str. 5 spisa) te u dopis tužitelja od 17. srpnja 2025. (str. 11 spisa). Proveden je i dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke.

8. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a primjenom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje u tekstu: ZPP) sud je ocijenio da je postavljeni tužbeni zahtjev osnovan.

9. Saslušan pred sudom tužitelj je iskazao da se sjeća da je u 2006. realizirao predmetni kredit u svrhu kupovine auta, da mu je vozilo trebao za privatne potrebe i da nije imao nikakav obrt, niti udjele u trgovačkom društvu. Naveo je da je kredit realizirao nakon razgovora u auto kući, odnosno da je jedine informacije o kreditu dobio od prodavača u auto kući, te da je u banku išao jedino potpisati ugovor i odnijeti ga kod javnog bilježnika. Inače da mu je prodavač preporučio navedeni kredit kao najpovoljniji. Kredit je bio vezan uz CHF i nije bilo govora o nikakvoj naknadi za koju je znao da će banka nešto ustegnuti, ali mu nije pojašnjeno za što će se navedena naknada utrošiti. Ugovor koji ga je dočekao u banci je bio unaprijed sačinjen, pročitao ga je u dijelu u kojem je razumio, ali istakao da nikakvog govora nije bilo o naknadi za obradu kredita. Kredit je uredno otplatio, a novčani iznos kredita je doznačen na račun auto kuće, tako da on nije niti znao koliki iznos je njima doznačen i za koliki iznos je eventualno umanjena isplata u svrhu za naknadu za obradu kredita.

10. Iz iskaza tužitelja je nesporno utvrđeno da je realizirao namjenski kredit koji je utrošio za kupovinu rabljenog vozila za osobne potrebne, odnosno da realizirani iznos kredita nije koristio u bilo kakve poslovne svrhe. Vrhovni sud RH u odluci broj Rev- 18/2018-2 od 26. svibnja 2020. navodi svoje pravno shvaćanje koje glasi: „Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru.“ Iz navedenog shvaćanja slijedi predmnijeva da fizička osoba koja sklapa s bankom ugovor o kreditu ima status potrošača, a banka koji tvrdi drugačije mora tu tvrdnju dokazati. Slijedom navedenog, ovaj sud smatra dokazanim da je tužitelj u predmetnom ugovornom odnosu imao status potrošača.

11. Pročitanu materijalnu dokumentaciju sud je u cijelosti prihvatio jer nitko od stranaka nije sporio njezinu vjerodostojnost. Nadalje, iz iskaza tužitelja koji je dan logično i uvjerljivo, te mu sud u cijelosti priklanja vjeru, utvrđeno je da se o sporn im ugovornoj odredbi, o ulaznoj naknadi, nije pregovaralo. Osim toga, sud prihvaća iskaz tužitelja istinitim u dijelu u kojem iskazuje da se prodajni razgovor vodio samo vezano uz visinu kredita i periodu otplate, da mu je taj kredit preporučen kao najpovol jniji, da mu nije pojašnjeno na što će se naknade trošiti, da nije mogao utjecati na njezinu visinu i da su odredbe o naknadama bila predviđena na unaprijed sačinjenom tipskom ugovoru. Za istaći je i činjenica da je informacije u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, dobio od prodavača u auto kuću koji nije niti kompetentan za pružanje svih informacija.

12. Nadalje, ovaj sud smatra da je sporna odredba čl. 3. Ugovora o kreditu ništetna u smislu odredbi čl. 81. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 - dalje: ZZP), i pozivom na odredbe čl. 4. i čl. 296. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZOO).

13. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st. 2., smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

14. Tuženik nije osporio navode tužbe tako da nije dokazao da bi korisnike kredita, niti konkretno tužitelja, valjano upozorio i upoznao s odredbom o ugovornoj naknadi, niti mu je pojašnjeno kako se ista formira i koji troškovi su njome obuhvaćeni, odnosno na čemu tuženik temelji osnovanost potraživanja ugovorne naknade u naznačenoj visini.

15. Uvidom u ugovor o kreditu nesporno je da u odredbi vezanoj uz naknadu ništa nije navedeno osim da će se naknada naplatiti kao trošak kredita u visini koja je navedena u postotku odobrenog kredita. Tužitelj je takvom odredbom imao informaciju o obvezi plaćanja predmetne naknade ali ne i o njezinoj visini niti razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih), odnosno nije imao informaciju o njenoj krajnjoj svrsi.

16. U kontekstu svega navedenog, potrebno je ukazati i na odluku Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-620/17, ECLI:EU:C:2019:820, kojom je odlučeno:

"1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

2. Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.".

17. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 78/12).

18. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 100. ZZP/07 (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

19. Ugovaranje naknade kao troška obrade kredita je dopušteno i zakonito, no u konkretnom slučaju potpuno nedostaju parametri koji jasno i transparentno opravdavaju njezinu visinu, pa je odredba o naknadi za trošak obrade, odnosno prijevremenog zatvaranja kredita, nepošteno ugovorena. Tim više na činjenični supstrat ovog postupka, u kojem je iskazom tužitelja utvrđeno da je sklapanjem spornog Ugovora o kreditu u potpunosti izostalo pregovaranje o trošku obrade odnosno zatvaranja kredita i tužitelju kao potrošaču nije na jasan i razumljiv način prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade (konkretne usluge, materijalnih troškova i dr.). A banka ga je naplatila i to prilikom realizacije kredita, unaprijed.

20. U kontekstu svega navedenog, sud je uzeo u obzir da je tužitelj kao potrošač bio u slabijem položaju u odnosu na drugu ugovornu stranu glede njegove pregovaračke moći, razine znanja, te nemogućnosti utjecaja na sadržaj odredbe. Tužitelj je po zanimanju tesar i nema financijskih znanja kao tuženik, niti je mogao sa njime ravnopravno razgovarati.

21. Sud smatra da je u konkretnom slučaju dopušteno provoditi test poštenja ugovorne odredbe o naknadi. Naime, odredba čl. 3. Ugovora o kreditu u dijelu ugovaranja naknade prema mišljenju suda predstavlja ugovornu odredbu čiji je sadržaj jasan i lako uočljiv, ali ne i ugovornu odredbu čiji je sadržaj lako razumljiv u smislu odredbe čl. 84. ZZP.

22. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena treba uzeti u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora kao i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora. Imajući u vidu činjenicu da je potrošač bio ograničen uvjetima iz ponude, može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu kredita ni oko njegovog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

23. Postojanje znatnije neravnoteže se ne može ograničiti samo na visinu iznosa sporne naknade u odnosu na ukupni iznos dobivenog kredita. Značajna neravnoteža postoji kada se dovoljno ozbiljno dovodi u pitanje položaj potrošača kao "slabije" stranke predmetnog ugovora nametanjem dodatne obveze koja ni je predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima. Pritom se napominje da se ocjena uzrokuje li se spornim ugovornim odredbama značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ne vrši samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade), a iz iskaza tužitelja proizlazi da nije imao nikakve mogućnosti utjecati na sadržaj ugovora jer mu je predmetni ugovor ponuđen kao takav, iz čega se može zaključiti da je imao mogućnost ili prihvatiti takav ugovor koji je banka unaprijed sastavila, ili odustati od realizacije tog pravnog posla. Dakle, neprihvaćanjem predmetne ugovorne odredbe tužitelj bi bio onemogućen u sklapanja pravnog posla sa tuženikom.

24. Kako se o odredbi o plaćanju naknade za obradu kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), te da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita, sud je odlučio kao pod I. izreke presude.

25. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i 155. ZPP. Tužitelj je u cijelosti uspio u sporu u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev i sud je tužitelju dodijelio pravo na naknadu nužnih i potrebnih troškova.

26. Tužitelj je zatražio naknadu troška u iznosu od 803,10 eura. Priznat mu je trošak zastupanja po punomoćniku u skladu s vrijednosti predmeta spora , priloženom troškovniku i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 69/93, 11/96, 91/04, 37/05, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23, dalje: Tarifa) i to trošak sastava tužbe 200,00 eura (Tbr. 7/1), trošak zastupanja na ročištu 11.3.2026. i 9.4.2026. u iznosu od 200,00 eura za svako ročište, ili ukupno 400,00 eura (Tbr.9/1 Tarife), trošak zastupanja na ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 eura (Tbr.9/3 Tarife) kao i trošak zahtjeva za dostavom dokumentacije u iznosu od 50,00 eura (Tbr. 32. Tarife) ili ukupni troškovi zastupanja po punomoćniku u iznosu od 750,00 eura. Tužitelju su priznati troškovi pristojbi na tužbu i presudu (26,55 eura i 26,55 eura) ili ukupni troškovi postupka u visini od 803,10 eura.

27. Na priznati trošak tužitelju su priznate i kamate od dana donošenja presude u skladu sa zatraženim u skladu sa zatraženim te primjenom čl. 151. st.3. ZPP -a i čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona (Narodne novine, broj: 112/2012., 25/2013., 93/2014., 55/2016., 73/2017., 131/2020., 114/2022, 6/2024).

28. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod II. izreke presude.

Slavonski Brod, 24. travnja 2026.

Sudac

Jadranka Babić-Milberg

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda nadležnom županijskom sudu. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana objave presude, za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana primitka pisanog otpravka presude.

Dna:

1. Odvj. Andrej Garić, Slavonski Brod,

2. Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69.