Pr-2205/2021-32

Republika Hrvatska

Općinski sud u Splitu

Gundulićeva 27

Split

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sucu ovog suda Jerki Kovačić Garac, temeljem prijedloga više sudske savjetnice-specijalistice Natalije Đurašinović, u pravnoj stvari tužiteljice ŽG, OIB: [osobni identifikacijski broj] [adresa] zastupana po pun. Martini Radić Šunjić, odvj. u [adresa], protiv Klinički bolnički centar Split, OIB:51401063283, Spinčićeva 1, Split, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 18.ožujka 2026. u nazočnosti zam. pun. tužitelja, po objavi dana 24.travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju razliku manje isplaćene naknade troškova prijevoza u ukupnom iznosu od 1.231,85 EUR-a neto zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne mjesečne iznose od:

- 35,11 EUR teče od 15.rujan 2017.g.;

- 9,62 EUR teče od 15.listopad 2017.g.;

- 9,62 EUR teče od 15.studeni 2017.g.;

- 11,41 EUR teče od 15.prosinac 2017.g.

- 0,13 EUR teče od 15.siječanj 2018.g.;

- 0,13 EUR teče od 15.veljača 2018.g.;

- 4,64 EUR teče od 15.ožujak 2018.g.;

- 11,41 EUR teče od 15.travanj 2018.g.;

- 9,16 EUR teče od 15.svibanj 2018.g.;

- 6,09 EUR teče od 15.srpanj 2018.g.;

- 11,41 EUR teče od 15.kolovoz 2018.g.;

- 38,49 EUR teče od 15.rujan 2018.g.;

- 38,49 EUR teče od 15.listopad 2018.g.;

- 38,49 EUR teče od 15.studeni 2018.g.;

- 38,49 EUR teče od 15.prosinac 2018.g.;

- 38,49 EUR teče od 15.siječanj 2019.g.;

- 38,49 EUR teče od 15.veljača 2019.g.;

- 38,49 EUR teče od 15.ožujak 2019.g.;

- 22,70 EUR teče od 15.travanj 2019.g.;

- 22,70 EUR teče od 15.svibanj 2019.g.;

- 38,49 EUR teče od 15.lipanj 2019.g.;

- 38,49 EUR teče od 15.srpanj 2019.g.;

- 38,49 EUR teče od 15.kolovoz 2019.g.;

- 38,49 EUR teče od 15.rujan 2019.g.;

- 38,49 EUR teče od 15.listopad 2019.g.;

- 38,49 EUR teče od 15.studeni 2019.g.;

- 38,49 EUR teče od 15.prosinac 2019.g.;

- 38,49 EUR teče od 15.siječanj 2020.g.;

- 38,49 EUR teče od 15.veljača 2020.g.;

- 38,49 EUR teče od 15.ožujak 2020.g.;

- 38,49 EUR teče od 15.travanj 2020.g.;

- 38,49 EUR teče od 15.svibanj 2020.g.;

- 38,49 EUR teče od 15.lipanj 2020.g.;

- 38,49 EUR teče od 15.srpanj 2020.g.;

- 38,49 EUR teče od 15.kolovoz 2020.g.;

- 38,49 EUR teče od 15.rujan 2020.g.;

- 38,49 EUR teče od 15.listopad 2020.g.;

- 38,49 EUR teče od 15.studeni 2020.g.;

- 38,49 EUR teče od 15.prosinac 2020.g.;

- 38,49 EUR teče od 15.siječanj 2021.g.

- 38,49 EUR teče od 15.veljača 2021.g.

do isplate, koja se zakonska kamata na navedene iznose do 31.12.2022. obračunava po stopi u skladu sa odredbom čl.29. st.2. ZOO-a (''NN'' 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21), a od 1.1.2023. pa do 31.12.2023. po stopi iz izmijenjene odredbe čl.29. st.2. ZOO-a (''NN'' 114/22), te Uredbe o izmjeni ZOO-a (''NN'' 156/22), i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana trećeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1.1.2024. do isplate po referentnoj stopi, odnosno stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke uvećanoj za 3 (tri) postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

II. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužiteljici parnični trošak u iznosu od 1.464,70 eura sa zakonskom kamatom koja teče od presuđenja do isplate po referentnoj stopi, odnosno stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke uvećanoj za 3 (tri) postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1.U tužbi zaprimljenoj kod ovog suda dana 22.siječnja 2021. tužiteljica navodi da je zaposlena kod tuženika na radnom mjestu medicinske sestre na Zavodu za urologiju. Tužiteljica ima prebivalište na adresi [adresa], koja adresa stanovanje je od adrese mjesta rada, [adresa] ([adresa]), udaljena 2,04 km prema planeru putovanja HAK-a. Prema cjeniku trgovačkog društva PROMET d.o.o. mjesečna pokazna karta I. za tarifnu zonu iznosi 290,00 kuna mjesečno. Odredbom čl.67.st.1.TKU-a (NN br.141/2012, 14/2012, 150/2013), odnosno čl.66. st.1. TKU-a (NN br.24/2017) koji su primjenjivani do 30.11.2017. je propisano da se zaposleniku nadoknađuju troškovi mjesnog javnog prijevoza za dolazak na posao i povratak s posla u visini za poslodavca najpovoljnijeg troška javnog prijevoza koji mu omogućuje redoviti dolazak na posao i povratak s posla i to za udaljenost veću od dva kilometra. Odredbom iz čl.66. st.1.TKU-a (NN br.128/2017, 47/2018, 123/2019, 66/2020) koji se primjenjuje do 01.12.2017. je propisano zaposlenik ima pravo na naknadu troškova prijevoza dolaska na posao i odlaska s posla (u daljnjem tekstu: naknada troškova prijevoza), pod uvjetom da je udaljenost od njegovog prebivališta, odnosno boravišta do mjesta rada najmanje dva kilometra. S obzirom na prethodno citirane odredbe TKU-a i odlučnu činjenicu da udaljenost mjesta prebivališta tužiteljice od mjesta rada veća od 2 km, tužiteljica ima pravo na naknadu troškova prijevoza mjesečne karte za I. tarifnu zonu, u mjesečnom iznosu od po 290,00 kuna mjesečno. Kako tuženik ne isplaćuje tužiteljici naknadu troškova prijevoza, sukladno odredbama TKU-a i Pravilnika o plaćama, naknadama plaća i drugim materijalnim pravima radnika KBC Split, tužiteljica je prisiljena na podnošenje tužbe u ovom predmetu. Stoga predlaže donošenje presude kojom bi se obvezalo tuženika na isplatu iznosa od 17.400,00 kn za razdoblje od 02/2016. -01/2021.

2.U svom odgovoru na tužbu tuženik je osporio osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Naime, tužiteljica da je zaposlena kod tuženika od 30.08.2017. pa slijedom toga da joj ne pripada trošak prijevoza za razdoblje od 15.03.2016. Nadalje, sukladno čl.66 st.1. TKU, a na temelju planera putovanja HAK, tužiteljica da je imala pravo na naknadu troškova prijevoza jer je udaljenost između adrese stanovanja i adrese rada iznosila 2,04 km. Stoga da je tuženik tužiteljici u razdoblju od 30.08.2017. do srpnja 2018. isplaćivao naknadu za troškove prijevoza. Sukladno čl.67 st.1. TKU udaljenost da je utvrđena prema planeru HAK na temelju kartografske podloge Google Maps kao najkraća automobilska ruta, prema čemu tužiteljica da nije imala pravo na trošak prijevoza budući da je ta udaljenost iznosila 1,86 km, dakle manje od 2 km. Nadalje, s obzirom da je HAK prestao koristiti kartografsku podlogu Google Maps, tuženik da je dana 10.04.2019. donio odluku po kojoj se pravo na naknadu troškova prijevoza utvrđuje prema planeru HAK, na temelju kartografske podloge Mireo. Sukladno navedenom, tužiteljica da je imala pravo na naknadu troška prijevoza od 10.03.2019.-04.04.2019. Na temelju Tumačenja br.101/19 od 05.04.2019. navodi se da s obzirom da je HAK ukinuo Google Maps udaljenost u smislu čl.66. st.14. da se utvrđuje na temelju karte Google Maps, pa tužiteljici ne pripada pravo na naknadu za trošak prijevoza iz razloga što bi joj udaljenost od mjesta prebivališta do mjesta rada iznosila 1,9 km.

2.1.U odnosu na navode iz odgovora na tužbu, tužiteljica priznaje činjenicu da se kod tuženika nalazi u radnom odnosu od 30.08.2017. U konkretnom slučaju nije sporno da tužitelj sukladno odlukama tuženika ima pravo na naknadu troškova prijevoza u visini mjesečne karte javnog prijevoznika PROMET d.o.o. iz Splita za I. zonu koja iznosi od po 38,49 EUR-a/290,00 kuna mjesečno za razdoblje od kolovoza 2017.g. do srpnja 2018.g., te od ožujka 2019.g. do travnja 2019.g. Iz platnih lista koje su dostavljene uz odgovor na tužbu proizlazi da je tuženik za navedeno nesporno razdoblje svaki mjesec neosnovano umanjivao troškove prijevoza. Naime, obzirom da tužitelj ima pravo na isplatu mjesečne pokazne karte, sukladno odredbi iz čl.66. st.17.TKU-a (NN br.128/2017, 47/2018, 123/2019, 66/2020) je propisano ako zaposlenik ostvaruje pravo na naknadu troška mjesečne karte, zbog korištenja godišnjeg odmora zaposleniku se naknada troškova prijevoza neće isplatiti za jedan mjesec i to onaj u kojem koristi pretežiti dio godišnjeg odmora. Prema tumačenju br.33/18 od 20.06.2018. zaposleniku koji ostvaruje pravo na naknadu troška mjesečne karte odnosno koristi mjesečnu kartu, naknada za trošak prijevoza neće se isplatiti za onaj mjesec u kojem koristi pretežiti dio godišnjeg odmora. Naknada troška mjesečne karte odnosno mjesečna karta neće se uskratiti u ostalim mjesecima u kojima zaposlenik koristi godišnji odmor. Dakle, sukladno citiranim odredbama TKU-a i tumačenjima, tužitelju je naknada troškova mjesečne karte mogla biti umanjena zbog korištenja godišnjeg odmora samo za jedan mjesec i to onaj u kojem koristi pretežiti dio godišnjeg odmora, ali ne i za ostale mjesece u godini. Tužitelj ističe da se mjesečna karata kupuje na početku mjeseca na mjesečnoj razini, pa naknadu troškova mjesečne karte nije moguće umanjiti za pojedine dane u mjesecu kada je tužitelj zbog opravdanih razloga bio spriječen dolaziti na posao (npr. bolovanje), kako to pogrešno primjenjuje tuženik. Nadalje, u konkretnom slučaju sporno je ostalo razdoblje u kojem tuženik uopće nije isplaćivao troškove prijevoza pogrešno utvrđujući da udaljenost od mjesta prebivališta tužitelja do mjesta rada iznosi manje od 2 km, odnosno 1,9 km. S obzirom na navedenu spornu činjenicu tužitelj predlaže provođenje vještačenja po vještaku prometno-tehničke struke na okolnost utvrđenja točne udaljenosti od adrese prebivališta tužitelja ([adresa]) do mjesta rada, pa shodno tome postavlja novi tužbeni zahtjev prema kojem potražuje isplatu iznosa od 1.231,85 eura za razdoblje od 30.kolovoza 2017.- 31.siječnja 2021. U odnosu na tako postavljeni tužbeni zahtjev tuženik se na istog nije posebno očitovao u pogledu visine.

3.Sud je tijekom postupka izveo dokaz: čitanjem Ugovora o radu od 29.08.2017., platnih lista i evidencije radnog vremena za tužiteljicu, Odluku KBC Split klasa:121-01/17-01/04, URBROJ:2181-147-02/ZD-17-336 od 30.08.2017., Izjave tužiteljice o načinu ostvarivanja prava na naknadu za troškove prijevoza od

29.08.2017., Odluke KBC Split klasa:121-01/19-01/147, URBROJ:2181-147-01/JM- 19-1 od 10.04.2019., Odluke KBC Split klasa:121-01/18-01/238, Urbroj:2181-147- 02/ZD-19-196 od 09.01.2020., Odluke KBC Split klasa:121-01/18-01/07, Ur.broj:2181-147-02/ZD-18-1 od 11.09.2018., saslušanjem tužiteljice kao parnične stranke te vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za strojarstvo i cestovni promet.

4.Tužbeni zahtjev tužiteljice je osnovan na način određen u izreci presude.

Tužiteljica je popisala parnični trošak.

5.Prema posljednjem postavljenom tužbenom zahtjevu radi se o sporu male vrijednosti (1.231,85 eura) zbog čega je u postupku trebalo primijeniti odredbe čl.457.

- 467. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 148/11-pročišćeni tekst 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, u daljnjem tekstu ZPP) budući se tužbeno potraživanje odnosi na potraživanje u novcu koje ne prelazi iznos od 1.320,00 eura.

6.Tužiteljev radni odnos reguliran je Zakonom o radu (NN 93/14, 127/17, 98/19, 151/22, dalje: ZR), Kolektivnim ugovorom za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (NN 143/13), Kolektivnim ugovorom za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (NN 29/18, dalje: KU/18), Dodatkom I. Kolektivnom ugovoru za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (NN 35/19, 78/19. dalje: Dodatak I. KU), Dodatkom II. (NN 92/19), Dodatkom III. (NN 56/20), Dodatkom IV. (NN 3/23), Temeljnim kolektivnim ugovorom za službenike i namještenike u javnim službama (NN 24/17, 128/17, 47/18, 2/19,123/19, 56/22, 29/24 dalje: TKU).

7.Troškovi prijevoza nisu sastavni dio plaće jer predstavljaju materijalno pravo radnika koje nije utemeljeno na odredbama ZR već na ugovoru o radu i Temeljnom kolektivnom ugovoru za službenike i namještenike u javnim službama (NN 141/12, 128/17, 47/18 i 123/19, dalje u tekstu TKU/17).

8.Odredbom čl.67. st.18. Temeljnog kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“ br.141/2012, 150/2013), čl.66. st.18. TKU-a („Narodne novine“ br.24/2017), čl.66. st.9.TKU-a („Narodne novine“ br..128/2017, 47/2018, 123/2019 i 66/2020) propisano je da redoviti dolazak na posao i povratak s posla osigurava onaj javni prijevoznik kod kojeg je vozni red organiziran na način da vrijeme čekanja do dolaska u mjesto rada do početka radnog vremena zaposlenika te vrijeme čekanja do završetka radnog vremena do polaska redovite linije prema prebivalištu odnosno boravištu zaposlenika ne prelazi 45 minuta.

8.1.Odredbom čl.66. st.1. TKU/17 („Narodne novine“ br.128/2017., 47/2018., 123/2019., 66/2020., u tekstu TKU/17), odnosno čl.65. st.1. TKU/22 („Narodne novine“ br.56/2022., 127/2022., 58/2023., u tekstu TKU/22), odnosno čl. 75. st. 1. TKU/24 ("Narodne novine" br. 29/2024, u tekstu TKU/24) propisano je da zaposlenik ima pravo na naknadu troškova prijevoza dolaska na posao i odlaska s posla, pod uvjetom da je udaljenost od njegovog prebivališta, odnosno boravišta do mjesta rada najmanje dva kilometra.

8.2.Odredbom čl.66.st.7. TKU/17, odnosno čl.65. st.10. TKU/22, odnosno čl. 75. st. 1. TKU/24, propisano je ako je od prebivališta, odnosno boravišta zaposlenika do mjesta rada organiziran javni prijevoz, da zaposlenik ima pravo na naknadu troška godišnje karte ako postoji mogućnost kupnje godišnje karte, mjesečne karte ako ne postoji mogućnost kupnje godišnje karte, odnosno pojedinačne karte ako ne postoji mogućnost kupnje godišnje ili mjesečne karte.

8.3.Odredbom čl. 66.st.17. TKU/17, odnosno čl.65. st.23. TKU/22, odnosno čl. 75. st. 24. TKU/24, propisano je ako zaposlenik ostvaruje pravo na naknadu troška mjesečne karte, da se zbog korištenja godišnjeg odmora zaposleniku naknada troškova prijevoza neće isplatiti za jedan mjesec i to onaj u kojem koristi pretežiti dio godišnjeg odmora.

8.4.Vezano za odredbu čl. 66. st.17. TKU/17, Zajedničko povjerenstvo za tumačenje TKU-a navodi u Tumačenju br. 31/18 od 20.6.2018. da se naknada za trošak prijevoza neće isplatiti za vrijeme privremene spriječenosti za rad i za dane kada zaposlenik više od dva dana uzastopce nije u obvezi dolaska na posao, a u Tumačenju br. 103/19 od 17. travnja 2019. navodi se da se zaposleniku naknada troškova prijevoza neće isplatiti u slučajevima kada zaposlenik više od dva dana uzastopce nije u obvezi dolaska na posao. Iz navedenog proizlazi da se naknada za trošak prijevoza zaposleniku ima isplatiti za one dane kada nije u obvezi dolaziti na posao do dva dana.

9.Tužiteljica saslušana u svojstvu parnične stranke iskazala je da cijelo vrijeme živi na adresi [adresa] u [adresa] i da otkad da se zaposlila imala je pravo na troškove prijevoza. Izjasnila se da će koristi vlastiti prijevoz sve do jednog dana kada je dobila rješenje da više nema pravo na troškove prijevoza iako cijelo vrijeme živi na istoj adresi. Na isto da se žalila, čak da se raspitivala zašto je to tako. Da je dobila neko rješenje koje je bilo jako šturo obrazloženo u kojem da je bio izračun odnosno planer putovanja napravljen za izračun pješke na način da je pisalo da od kuće do posla ima 1,9 km pješke. Na posao da inače dolazi vlastitim prijevozom.

10.Od trenutka zaposlenja tužiteljice kod tuženika, dakle od 30.08.2017., tuženik je donio nekoliko odluka glede prava i načina na isplatu troškova prijevoza za tužiteljicu koje prileže spisu.

10.1.Prvenstveno, u spisu se nalaze dvije odluke datirane s 30.kolovoza 2017. U Odluci klasa:121-01/17-01/04, URBROJ:2181-147-02/ZD-17-336 od 30.08.2017. odlučeno je da tužiteljici pripada naknada troškova mjesnog prijevoza prema visini cijene mjesečne pokazne karte I. zone javnog prijevoza grada Splita te druga Odluka klasa:121-01/17-01/04, URBROJ:2181-147-02/ZD-17-338 prema kojoj tužiteljica da nema pravo na naknadu troškova prijevoza za dolazak na posao i povratak s posla jer da joj je udaljenost od adrese stanovanja do mjesta rada manja od 2 km. Nadalje, dana 11.rujna 2018. donesena je Odluka klasa:121-01/18-01/07, URBROJ:2181-147-02/ZD-18-1 u kojoj je navedeno da tužiteljica nema pravo na naknadu za trošak prijevoza počevši od 01.08.2018., te konačno dana 9.siječnja 2020. donesena je Odluka klasa:121-01/18-01/238, Ur.broj:2181-147-02/ZD-19-196 prema kojoj tužiteljica ima pravo na naknadu za trošak mjesnog prijevoza po cijeni mjesečne pokazne karte za I.zonu, s tim da je u toč.4 Odluke navedeno da se stavljaju izvan snage sve ranije odluke o naknadi troškova prijevoza te da navedena odluka stupa na snagu s danom donošenja, a da se primjenjuje za razdoblje od 10.03.2019.-04.04.2019.

10.2.U navedenim odlukama razvidno je konfuzno postupanje tuženika kao poslodavca glede utvrđivanja materijalnog prava tužiteljice kao radnika.

11.S obzirom da je tijekom postupka bilo prijeporno ima li tužiteljica uopće pravo na naknadu troškova prijevoza, a s obzirom na udaljenost od mjesta stanovanja do mjesta rada, te uzimajući u obzir različite odluke poslodavca, izveden je dokaz vještačenjem po vještaku za cestovni promet.

11.1.Vještak u svojem nalazu i mišljenju navodi da je vještačenje obavio na okolnost najkraćeg puta kojeg tužiteljica prijeđe od adrese prebivališta do radnog mjesta. Tužiteljica ima mjesto boravka na adresi [adresa] u [adresa], a mjesto rada u sklopu bolnice Križine u Splitu, na adresi [adresa]. Kada bi se tužiteljica kretala osobnim vozilom na posao, tada bi minimalna dužina puta i po karti HAK , a koja ima za podlogu MIREO kartu i po priloženoj Google maps karti iznosila najmanje 2 km, i to kada tužiteljica ide sa svoje kućne adrese [adresa] na posao u bolnicu Križine na adresu [adresa]. Kada se tužiteljica vraća s posla kući, tj. s adrese [adresa] ([adresa]), na adresu stanovanja [adresa] u [adresa], put kretanja osobnim vozilom je nešto duži i prema karti Google maps iznosi najmanje 2,8 km. Dakle, kod povratka s posla na kućnu adresu, a prema usmjerenosti kolničkih površina, najkraća moguća putanja kretanja tužiteljice s osobnim vozilom iznosi 2,8 km. Dakle, konačni zaključak vještaka je slijedeći: kada bi se tužiteljica kretala osobnim vozilom na posao, tada bi minimalna dužina puta i po karti HAK-a, a koja ima za podlogu MIREO kartu i po priloženoj Google maps karti iznosila najmanje 2 km (s kućne adrese [adresa] adresu rada [adresa]). Kada se tužiteljica vraća s posla kući, tj. s adrese [adresa] ([adresa]), na adresu stanovanja [adresa], put kretanja osobnim vozilom je nešto duži zbog usmjerenosti kolničkih površina i prema karti Google maps iznosi najmanje 2,8 km.

12.U odnosu na navedeni nalaz i mišljenje vještaka tuženik navodi da nema primjedbi na provedeno prometno vještačenje. Upravo je ono što je i tuženik napravio 09.01.2020., a kojom prilikom je Internet stranica Google maps dala drugačije rezultate nego što ih je dala prometnom vještaku šest godina kasnije. Tada je ta ista stranica utvrdila kako je udaljenost između adrese stanovanja tužitelja i adrese tuženika manja od 2 kilometra pa je tuženik postupio po važećim propisima i ukinuo tužitelju pravo na isplatu troškova prijevoza. Tuženik je tužitelju do siječnja 2020. isplaćivao troškove prijevoza pa je stoga neosnovan onaj dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu troškova prijevoza u cijelosti za razdoblje od 01.08.2017. do 01.01.2020. jer tužitelj u tužbi tvrdi kako mu tuženik nikada u utuženom periodu nije isplaćivao troškove prijevoza. Onaj dio tužbenog zahtjeva kojeg je tužitelj postavio podneskom od 14.03.2024. kojim traži isplatu razlike između isplaćenog na ime troškova prijevoza i visine cijene mjesečne pokazne karte (umanjenje za dane nedolaska na posao) tuženik ističe da tužitelju u utuženom periodu nije isplaćivao putne troškove (umanjivao je cijenu visine pokazne karte) za dane nedolaska na posao bilo radi bolovanja bilo radi korištenja godišnjeg odmora što da je razvidno iz platnih lista za svaki mjesec iz utuženog razdoblja za koji tužitelju nije isplaćena puna visina cijene mjesečne pokazne karte.

13.Kako je vještak tijekom postupka utvrdio da je tužiteljici udaljenost od mjesta stanovanja do mjesta rada te obrnuto minimalno 2 km, bilo prema karti HAK- a, a koja ima za podlogu MIREO kartu i po priloženoj Google maps, sud je stava da je tužiteljica za cijelo utuženo razdoblje imala pravo na naknadu troškova prijevoza i to prema cijeni mjesečne pokazne karte za I.tarifnu zonu javnog prijevoznika Promet d.o.o. Split.

14.Od 1.prosinca 2017. bio je na snazi bio TKU (NN128/17, 47/18 i 123/19, dalje u tekstu TKU /17 ) gdje je odredbom čl. 66. st.1 bilo propisano da zaposlenik ima pravo na naknadu troškova prijevoza dolaska na posao i odlaska s posla pod uvjetom da je udaljenost od njegovog prebivališta, odnosno boravišta do mjesta rada najmanje dva kilometra. Članak 66. st.7 TKU-a/17 propisuje da ako je od prebivališta odnosno boravišta zaposlenika do mjesta rada organiziran javni prijevoz, zaposlenik ima pravo na naknadu troška godišnje karte ako postoji mogućnost kupnje godišnje karte, mjesečne karte ako ne postoji mogućnost kupnje godišnje karte, odnosno pojedinačne karte ako ne postoji mogućnost kupnje godišnje ili mjesečne karte. Članak 66. st.16. TKU-a/17 propisuje da se zaposleniku naknada troškova prijevoza isplaćuje najkasnije do 15-og u mjesecu za prethodni mjesec, s time da se neće isplatiti za dane godišnjeg odmora, rodiljnog i roditeljskog dopusta, privremene spriječenosti za rad i za druge dane kada zaposlenik više od dva dana uzastopce nije u obvezi dolaska na posao.

14.1.Zajedničko Povjerenstvo za tumačenje Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama donijelo je slijedeća tumačenja:

- Tumačenje TKU br.32/2018 od 20.lipnja 2018. koje glasi: Zaposleniku koji ostvaruje pravo na naknadu troška mjesečne karte odnosno koristi mjesečnu kartu, naknada za trošak prijevoza neće se isplatiti za onaj mjesec u kojem koristi pretežiti dio godišnjeg odmora. Naknada troška mjesečne karte odnosno mjesečna karta neće se uskratiti u ostalim mjesecima u kojima zaposlenik koristi godišnji odmor.

- Tumačenje br. 148/23 od 17. listopada 2023. koje glasi: Zaposleniku se naknada za trošak prijevoza neće isplatiti za vrijeme korištenja rodiljnog i roditeljskog dopusta, privremene spriječenosti za rad (bolovanje) i za sve druge dane kada zaposlenik više od dva dana uzastopce nije u obvezi dolaska na posao. Osim zbog bolovanja i korištenja godišnjeg odmora, zaposlenik nije u obvezi dolaska na posao primjerice kada koristi plaćeni ili neplaćeni dopust i slično. Pod pojmom „više od dva dana uzastopce“ podrazumijeva se više od dva radna dana uzastopce (primjerice: ponedjeljak, utorak, srijeda ili petak, ponedjeljak, utorak). Kada zaposlenik nije u obvezi dolaska na posao jedan dan ili dva dana uzastopce, naknada mu se ne uskraćuje. Ako zaposlenik nije u obvezi dolaska na posao više od dva dana uzastopce, naknada mu se uskraćuje za sve dane izostanka s posla. Zaposleniku koji ostvaruje pravo na naknadu troška mjesečne karte odnosno koristi mjesečnu kartu, naknada za trošak prijevoza neće se isplatiti za onaj mjesec u kojem koristi pretežiti dio godišnjeg odmora pa mu se naknada troška mjesečne karte odnosno mjesečna karta neće na navedeni način uskratiti u ostalim mjesecima u kojima zaposlenik koristi godišnji odmor. Ako poslodavac zaposleniku isplaćuje naknadu troškova prijevoza u visini cijene pojedinačne karte, dužan je zaposleniku isplatiti točan iznos cijene pojedinačne karte određen od strane prijevoznika. Poslodavac ne smije cijenu pojedinačne karte utvrđivati samostalno, odnosno na temelju cijene mjesečne karte i broja dolazaka zaposlenika na posao umanjivati cijenu pojedinačne karte. U slučaju postojanja organiziranog javnog prijevoza kojeg zaposlenik koristi, zaposlenik je dužan poslodavcu dostaviti dokaz o kupljenoj karti (kupljena karta na uvid, preslika kupljene karte, običan račun za kupljenu kartu), a u slučaju postojanja organiziranog javnog prijevoza kojeg zaposlenik ne koristi, zaposlenik nema obvezu dostavljanja dokaza o kupljenoj karti poslodavcu.

14.2.Tumačenja Povjerenstva imaju pravnu snagu i učinke kolektivnog ugovora, dostavljaju se podnositelju upita pisanim putem i objavljuju na web- stranicama ministarstva nadležnog za rad (čl.19. st.6 TKU /17, čl.19. st.7 TKU/22).

15.Dakle tužiteljicu, a s obzirom na činjenicu da postoji organizirani javni prijevoz od njenog mjesta prebivališta do mjesta rada, u utuženom razdoblju je pripadala naknada troška prijevoza u iznosu od 290,00 kn, odnosno sada 38,49 eura koliko je iznosila cijena mjesečne pokazne karte za I.tarifnu zonu PROMET d.o.o. Split koji obavlja prijevoz na tom području, osim za onaj mjesec u kojem koristi pretežiti dio godišnjeg odmora.

16.S obzirom da se radi o jednostavnom matematičkom izračunu budući je riječ o iznosu na ime mjesečne putne karte za I.tarifnu zonu te uzimajući u obzir dostavljene platne liste i plana rada i evidencije o radnom vremenu, sud je prihvatio tužbeni zahtjev postavljen u podnesku od 14.ožujka 2024., a sve uzimajući u obzir odredbu čl.10 ZPP-a.

17.Slijedom svega navedenog, tužiteljica je prema mišljenju suda dokazala osnovanost tužbenog zahtjeva, odnosno da joj je tuženik obračunavao trošak prijevoza protivno citiranim odredbama TKU-a i isplaćivao umanjenu naknadu troškova prijevoza pa je isti prihvaćen kao osnovan, pa je u presudi pod točkom I. odlučeno je da je tuženik dužan isplatiti tužiteljici na ime razlike manje isplaćenih troškova prijevoza neto iznos od 1.231,85 eura. Naime, prema odredbi čl.135. st.1 ZR-a u slučaju radnog spora teret dokazivanja je na osobi koja smatra da joj je neko pravo iz radnog odnosa povrijeđeno, a kako tuženik, s druge strane, nije pružio dokaze kojima bi pobio navode i dokaze tužiteljice, kako u pogledu osnovanosti, tako u pogledu visine tužbenog zahtjeva te kako je vještak utvrdio da je udaljenost od mjesta stanovanja do mjesta rada i obratno najmanje 2 km, valjalo je tužbeni zahtjev u cijelosti prihvatiti kao osnovan.

18.Na dosuđene iznose tužiteljici su priznate zakonske zatezne kamate primjenom odredbe čl. 29. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15) koje teku od dospijeća svakog pojedinačnog dijela iznosa do isplate (čl. 84. st.3. ZR/09 odnosno čl. 92. st.3. ZR/14),

19.Odluka o parničnom trošku temelji se na čl. 154. st. 1. i 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 25/13. i 89/14., drugdje u tekstu ZPP-a), Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine“ br. 138/23), VPS te popisa parničnog troška tužiteljice. Tužiteljici je priznat trošak: za sastav tužbe – 75 bodova, za zastupanje na ročištu od 18.03.2024., 22.04.2024., 19.06.2024., 18.03.2026.- svako po 75 bodova, za sastav podneska od 14.03.2024.-75 bodova, zastupanje na ročištu od 22.05.2024.-18,75 bodova (Tbr.9 toč.5) te pristup na ročište za objavu - 37,5 bodova, ukupno 506,25 bodova (vrijednost 1 boda=2,00 eura) što daje iznos 1.012,50 eura+PDV=1.265,62 eura. Tom iznosu valja dodati trošak vještačenja u iznosu od 199,08 eura, tako da ukupno obistinjen trošak tužiteljici iznosi 1.464,70 eura.

20.S obzirom na sve gore navedeno valjalo je odlučiti kao u izreci.

Split, 24.travnja 2026.

SUTKINJA

Jerka Kovačić Garac

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave odluke. Žalba se podnosi županijskom sudu, putem ovog suda.

DNA:

- pun. tužitelja

- tuženiku