REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola

Poslovni broj P-536/2023-31

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli-Pola, po sutkinji Ani Brgles Keser, u pravnoj stvari tužiteljice BHK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa Tiziano Sošić, odvjetnik u Puli, protiv tuženika GRAD PULA - POLA, OIB: 79517841355, Forum 1, Pula - Pola, radi utvrđenja prava vlasništva, nakon glavne rasprave zaključene 9. ožujka 2026. u prisutnosti tužiteljice i punomoćnika tužiteljice Tiziana Sošića, odvjetnika u Puli te punomoćnika tuženika BH, **.**.2026. objavio i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je tužiteljica BHK, OIB: [osobni identifikacijski broj], osobno i putem svojih pravnih prednika, dosjelošću stekla pravo vlasništva na k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], što je tuženik GRAD PULA - POLA, OIB: 79517841355, dužan priznati i trpjeti da se, po pravomoćnosti ove presude, na navedenoj nekretnini izvrši u zemljišnoj knjizi uknjižba prava vlasništva na ime i vlasništvo tužiteljice BHK, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] uz istodobno brisanje imena tuženika GRADA PULA - POLA, OIB: 79517841355, Forum 1, Pula – Pola iz zemljišne knjige, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku GRAD PULA - POLA, OIB: 79517841355, da tužiteljici BHK, OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi parnični trošak isplatom iznosa od 2.126,32 eura zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 24. travnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.

III. Odbija se u preostalom dijelu u iznosu od 480,86 eura zahtjev tužiteljice za naknadu troškova ovog postupka.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je upisana u zemljišnoj knjizi kao vlasnica k. č. br. [katastarska čestica]/ZGR k. o. [katastarska općina], dok je tuženik formalno upisan u zemljišnoj knjizi kao vlasnik k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]. Obje čestice oduvijek čine jednu jedinstvenu građevinsku i funkcionalnu cjelinu na način da k. č. br. [katastarska čestica]/ZGR. k. o. [katastarska općina] u naravi predstavlja kuću s dijelom okućnice (dvorišta), dok k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] u naravi predstavlja nastavak dvorišta i okućnicu iste kuće. Napominje da je još od drugog svjetskog rata pa sve do rujna 2014. jedini pristup do spomenute k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] bio moguć prolaskom kroz kuću sagrađenu na k. č. br. [katastarska čestica]/ZGR. k. o. [katastarska općina] u vlasništvu tužiteljice, kao i -da je postojao zid koji je fizički odvajao k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] od Goćanske ulice. Naglašava da je neposredno nakon kupnje nekretnine 1968. od strane tužiteljičine majke pok. MH Popisnim listom Ureda za katastar Općine Pula od 1. listopada 1970. utvrđeno da je pok. MH posjednica kuće (148 m2) i dvorišta (114 m2) odnosno ukupno 262 m2, a iste predstavljaju kuću s dvorištem u [adresa] (sada [adresa]). Kad zbrojimo površinu k.č br. 1978/ZGR. k. o. [katastarska općina] (176 m2) i k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] (93 m2) dolazimo do ukupne površine od 269 m2. Dakle, jasno proizlazi zakonitost i istinitost posjeda prednice tužiteljice koja je uvedena u posjed kuće i dvorišta te je potom utvrđena od strane nadležnog tijela prednika tuženika posjednicom predmetne jedinstvene cjeline. Tužiteljica i njeni pravni prednici bili su u zakonitom, istinitim i poštenom posjedu k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] jer su oni jednostavno smatrali da upravo k. č. br. [katastarska čestica]/ZGR. k. o. [katastarska općina] predstavlja kuću sa okućnicom (dvorištem) u svojoj cjelini sve do zida tj. nisu imali saznanja da unutar dvorišta postoji još i neka druga (mala) čestica, odnosno k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]. Pravni prednici tužiteljice dobili su na korištenje predmetnu kuću s okućnicom (dvorištem) još 1959., a potom je njezina majka pok. MH Kupoprodajnim ugovorom od 16.08.1968. kupila k. č. br. [katastarska čestica]/ZGR. k. o. [katastarska općina]. Ugovorom o darovanju nekretnina od **.**.2010. pok. KH darovala je svojoj kćerci ovdje tužiteljici k. č. br. [katastarska čestica]/ZGR. k. o. [katastarska općina]. Od 1959. nadalje pravni prednici tužiteljice koristili su cijelo dvorište pa tako i spornu nekretninu, kao vrt u na kojem su imali salatu i pomidore te ostalo povrće za vlastitu uporabu sve do rušenja zida u rujnu 2014. Nitko nije nikada polagao prava na predmetnoj nekretnini niti branio tužiteljici i njezinim pravnim prednicima pravo na posjed i korištenje navedene nekretnine. Obzirom je suprug tužiteljice ĐH 100%-ni invalid, u namjeri da osigura parkirno mjesto za osobne potrebe unutar vlastitog dvorišta, tužiteljica je u rujnu 2013. porušila stari zid koji je odvajao k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] od Goćanske ulice. Neposredno nakon toga, jedna je susjeda nezadovoljna situacijom da više ne može parkirati na nogostupu pokraj starog zida obavijestila CH i tužiteljicu o tome da dio njihove okućnice predstavlja drugu česticu u vlasništvu tuženika. Obzirom na sve činjenice i dokaze, razvidno je da je tužiteljica osobno i putem pravnih prednika dosjelošću stekla pravo vlasništva na k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], prema čl. 159. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima stoga predlaže donošenje presude kojom će se navedeno utvrditi.

2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu. Ističe da su činjenični navodi u historijatu tužbe paušalni, proturječni i nisu na dokazima utemeljeni pa ih tuženik osporava. Prvenstveno, ističe da u ovoj pravnoj stvari nisu ispunjene zakonske pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću temeljem odredbi Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, dalje u tekstu: ZV) budući da tužiteljica nije bila u zakonitom, istinitom i poštenom posjedu nekretnine k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]. Nastavno, ističe da tužiteljica uz tužbu nije dostavila nikakve dokaze da u odnosu na nekretninu k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] ima posjed određene kakvoće, odnosno nije dostavila nikakve dokaze da su ona odnosno njezini prednici imali i imaju samostalan i pošten posjed odnosno da su izvršavali faktičnu vlast na spornoj nekretnini kao da su vlasnici te nekretnine te da u trenutku stjecanja posjeda ili kasnije nisu znali, odnosno s obzirom na sve okolnosti imali razloga posumnjati da im ne pripada pravo na samostalan posjed. Nadalje, tužiteljica ne navodi niti dostavlja dokaze na okolnost kada su njezini pravni prednici stupili u samostalni posjed sporne nekretnine niti da li se radi o neprekinutom posjedu kao ni dokaze je li njihov posjed bio samostalan i pošten već paušalno navodi da je putem svojih pravnih prednika u posjedu predmetne k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] još od 1959. godine. Nastavno, tuženik ističe da tužiteljica nema niti je ikada imala valjan pravni osnov za posjed predmetne nekretnine. Naime, MH, pravna prednica tužiteljice, je od Stambenog poduzeća Pula kupila stambenu zgradu u [adresa], sagrađenu na k. č. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]. Iz Članka 1. Kupoprodajnog ugovora vidljivo je da predmet kupoprodaje nije bilo okolno zemljište odnosno k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]. Također, Ugovorom o darovanju nekretnine od 13.06.2010. pravna prednica tužiteljice MH darovala je tužiteljici nekretninu k. č. br. zgr [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]. Člankom 1. Ugovora utvrđeno je da je predmet ugovora nekretnina k. č. br. zgr [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] te je jasno napisano da predmetna nekretnina u naravi predstavlja zgradu površine 176 m2. Iz navedenog, razvidno je da niti tužiteljica niti njezini pravni prednici nisu imali nikakav pravni osnov za posjed navedenih nekretnina, a što im je bilo vrlo dobro poznato. Nadalje, neuvjerljive su i nisu životne tvrdnje tužiteljice da su ona kao i njezina pravna prednica kupivši stambenu zgradu sagrađenu na k. č. br. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] imale razloga smatrati da su vlasnice i susjednog zemljišta k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], a uzimajući u obzir da je predmet kupoprodaje, a kasnije i predmet darovanja bila samo stambena zgrada izgrađena na k. č. br. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]. Naime, iz Kupoprodajnog ugovora i Ugovora o darovanju nekretnina razvidno je da predmet kupoprodaje nije bilo niti zemljište na kojem se nalazi stambena zgrada, a koje je situirano na k. č. br. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], a pogotovo ne sporna nekretnina k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], već samo stambena zgrada sagrađena na k. č. br. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]. Također, tuženik ističe da su navodi tužiteljice da predmetna nekretnina k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] predstavlja okućnicu zgrade izgrađene na k. č. br. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] u potpunosti netočni. Naime, ni tužiteljica niti njezina pravna prednica nikad nisu pokrenule postupak izdavanja rješenja o utvrđivanju građevne čestice s ciljem utvrđivanja okućnice zgradi izgrađenoj na k. č. br. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] na način da bi okućnicu predstavljala i k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], niti su od Grada Pule-Pola tražili da izloži prodaji k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]. Slijedom navedenog, razvidno je da su pravna prednica tužiteljice kao i tužiteljica znale da nisu vlasnice susjedne nekretnine k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], a budući da njihov posjed nije pošten nisu mogle steći pravo vlasništva dosjelošću. Nastavno, iz Popisnog lista Ureda za katastar Općine Pula od 01.10.1970. proizlazi da pravna prednica tužiteljice koristi kuću i dvorište ukupne površine 262 m2. Međutim, iz Popisnog lista nije razvidno na koju se katastarsku česticu odnosi, a uspoređujući površine navedene u popisnom listu i to kuća površine 148 m2 i dvorište površine 114 m2 s površinama k. č. br. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] (zgrada površine 176 m2) i k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] (dvorište površine 93 m2) razvidno je da se ne radi o istim nekretninama te da se Popisni list ne odnosi na k. č. br. zgr [katastarska čestica] i k. č. br. [katastarska čestica] obje k. o. [katastarska općina]. Nadalje, iz povijesnog zk izvatka vidljivo je da je predmetna nekretnina k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] dolazila upisana kao društveno vlasništvo

– korisnik Općina Pula sve do 2004. kada je rješenjem ovoga suda posl.br. broj Z- 11892/2004 od 24.11.2004. uknjiženo pravo vlasništva Grada Pule-Pola. Sukladno pravnom stajalištu iz Odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske VSRH Rev 3462/1993 od 3. svibnja 1995. vrijeme potrebno za dosjelost na nekretninama u društvenom vlasništvu počinje teći od dana stupanja na snagu Zakona o preuzimanju Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Narodne novine“ br. 53/91), a to je 8. listopada 1991. iz razloga što je čl.29. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima bilo određeno da se pravo vlasništva ne može steći dosjelošću na stvarima u društevnom vlasništvu odnosno da takve stvari nisu bile sposobne za dosjedanje. Obzirom da je sporna nekretnina sve do 2004. dolazila upisana kao društveno vlasništvo to proizlazi da se tužiteljicu niti uz postojanje drugih pretpostavki (koje nije dokazala) u vrijeme dosjedanja ne može uračunati vrijeme od 6. travnja 1941. do 8. listopada 1991. pa je slijedom toga razvidno da nije ispunjena niti zakonom predviđena pretpostavka neprekidnog trajanja posjeda kroz određeno vrijeme kao nužna pretpostavka stjecanja prava vlasništva dosjelošću. Slijedom navedenog, tuženik predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva uz nalog tužiteljice za plaćanje troškova postupka.

3. U dokaznom postupku pročitani su izvadak iz zemljišne knjige, izvod iz katastarskog plana, izvod iz posjedovnog lista, prijepis posjedovnog lista, popisni list, Kupoprodajni ugovor, smrtni list, Ugovor o darovanju nekretnine, rješenje Z-8165/10, račun od 16. rujna 2024., fotografije, povijesni prikaz iz zemljišne knjige, povijesni izvaci, povijest promjena na katastru, zapisnik s uviđaja od 24. travnja 2025., iskazi svjedoka ZH, ĆH, NH, JH, HH, FH, DH i CH, iskaz tužiteljice, nalaz i mišljenje vještaka mjernične struke Veting d.o.o. od 8. svibnja 2025. te sva druga dokumentacija priležeća spisu.

4. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom članka 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/1, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan u cijelosti.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje da je sama i putem svojih pravnih prednika dosjelošću stekla pravo vlasništva na nekretnini k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], koja u naravi predstavlja dvorište u funkciji kuće sagrađene na nekretnini u vlasništvu tužiteljice k. č. br. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina].

6. Pri tom između parničnih stranaka nije sporno:

- da je tuženik upisan kao vlasnik i posjednik predmetne nekretnine k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] u zemljišnoj knjizi i u posjedovnom listu (na katastru),

- da predmetna nekretnina k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] u posjedovnom smislu predstavlja jednu cjelinu zajedno s njoj susjednom nekretninom k. č. br. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] (koja je u vlasništvu tužiteljice),

- da je tužiteljica nekretninu k. č. br. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] stekla darovanjem od svoje pok. majke Libere Orbanić 2010., koja je predmetnu nekretninu kupila od tuženika 1968. s time da je u posjedu bila i ranije,

- da je tužiteljica slijednica svoje pokojne majke MH,

- da je majka tužiteljice od kraja 1950.- ih u posjed obje nekretnine i to na način da je u posjed uvedena, što je konstatirano u Popisnom listu Stambenog poduzeća [adresa] od 1. listopada 1970. uz naznaku da je u posjedu kuće i dvorišta ukupne površine 262 m2.

6.1. Osim što predmetne činjenice nisu sporne proizlaze iz provedenih materijalnih dokaza i to zemljišnoknjižnih izvadaka, izvoda iz katastarskog plana, posjedovnih listova, Popisnog lista od 1. listopada 1970., Kupoprodajnog ugovora od 1. kolovoza 1968., smrtnog lista pok. MH, Ugovora o darovanju nekretnina od 16. lipnja 2010. i rješenja posl.br.Z-8165/10 od 21. lipnja 2010.

7. Međutim sporno je jesu li na strani tužiteljice ispunjeni zakonski uvjeti za utvrđenje da je tužiteljica vlasnica predmetne nekretnine k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina].

8. Na uviđaju je mjernični vještak Tino Verbanac (zz Veting d.o.o.) identificirao nekretninu koja je predmet postupka te opisao da u naravi predstavlja dvorište i pomoćnu građevinu, da zajedno sa k. č. br. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] čini cjelinu te da između te dvije čestice ne postoji vidljive ograde. Vještak je potom predmetne nekretnine prikazao na skici lica mjesta u nalazu i mišljenju, kojemu je priložio fotografije sačinjene na uviđaju. Na nalaz i mišljenje sudskog vještaka stranke nisu imale primjedbi, a istog i sud prihvaća kao stručnog i objektivnog.

9. Na okolnost posjedovnog stanja predmetne nekretnine iskazivali su svjedoci ZH, ĆH, NH, JH, HH, FH, DH i ĐH te tužiteljica. Svi svjedoci redom su osobe poznije odnosno starije životne dobi, a njihova su saznanja o posjedovanju predmetne nekretnine neposredna s obzirom da su svi susjedi tužiteljice. Svjedoci su iskazivali jasno, uvjerljivo, koncizno i sigurno, a njihovi su iskazi međusobno sukladni i sukladni drugim provedenim dokazima (dokumentaciji u spisu). Vjerodostojno je iskazivao i svjedok ĐH, suprug tužiteljice, čiji je iskaz, unatoč zainteresiranosti za uspjeh svoje supruge u ovom postupku, istinit i uvjerljiv jer je sukladan iskazima drugih svjedoka. Vjerno je iskazivala i tužiteljica, njen je iskaz uvjerljiv, koncizan i životno logičan te sukladan drugim dokazima.

9.1. Iz iskaza svjedoka i tužiteljice utvrđeno je da se tužiteljica kao djevojčica krajem 1950.-ih doselila sa svojom obitelji (majkom KH, ocem i bratom) na adresu [adresa], u kuću s dvorištem u koju je jedini mogući ulaz bio iz [adresa]. Utvrđeno je da se samo prolaskom kroz kuću moglo pristupiti dvorištu "iza kuće" koje se koristilo i kao vrt i bilo je omeđeno zidom prema Gočanskoj ulici. Utvrđeno je i to da tada (pa do 1970.-ih) Gočanska ulica nije bila asfaltirana te da se zid koji je odvajao dvorište od Gočanske ulice protezao duž Gočanske ulice u kontinuitetu i odvajao i susjednu kuću s dvorištem od iste ulice i to onu u kojoj žive svjedoci ZH i ĆH.

9.2. Svjedoci detaljno iskazuju o tome kako je izgledalo dvorište kuće tužiteljice pa je iz njihovih iskaza i iskaza tužiteljice utvrđeno da je dvorište bilo isprva betonirano, na betonskog površini nalazio se betonski stol, iza njega nizak poprečni zidić koji je odvajao betoniranu površinu od vrta, a vrt se protezao do zida iza kojeg je bila Gočanska ulica. Iz njihovih je iskaza utvrđeno da je u dvorištu bila i garaža, s time da je samo garaža imala izlaz na Gočansku ulicu, no iz garaže nije bilo moguće ući u dvorište. Svi saslušani svjedoci potvrdili su da je opisano stanje bilo kao na fotografiji s lista 26 spisa, dakle prije rušenja zida prema Gočanskoj ulici.

9.3. Iz iskaza svjedoka CH i tužiteljice sud je dodatno utvrdio da je krajem 2013. tužiteljica dala ukloniti ogradni zid na kraju dvorišta prema Gočanskoj lici kako bi osigurala mjesto za parkiranje u svom dvorištu. Upravo je zatečeno stanje opisano u zapisniku s uviđaja. Dakle, iz iskaza svih saslušanih svjedoka i tužiteljice utvrđeno je da se predmetna nekretnina zasigurno od 1957. koristila kao dio dvorišta kuće tužiteljice i to prije no što je tužiteljičina majka s obitelji doselila, što u svom iskazu izričito navodi svjedoka HH koja je u tu ulicu doselila prije tužiteljičine majke i to 1957. pa spominje da je prije pok. KH u toj kući živjela gospođa B. Utvrđeno je i da nitko drugi predmetnu nekretninu nije koristio, niti polagao prava na nju niti im je korištenje te nekretnine branio. Dodatno je iz iskaza CH i tužiteljice utvrđeno da su im se ubrzo nakon rušenja zida obratili komunalni redari postupajući p nečijoj prijavi i ukazali da je taj dio općinsko zemljište, međutim nakon što im je ĐH rekao da je tu nekretninu njegova supruga dobila darovanjem od svoje majke, nitko im se dalje nije javio.

10. Iz provedenih je dokaza, dakle, utvrđeno da predmetna nekretnina zajedno s nekretninom tužiteljice predstavlja jedno uporabnu posjedovnu cjelinu i to obiteljsku kuću s dvorištem zasigurno od 1957. Predmetne su se nekretnine na jedan način koristile do 2013. kada je uklonjen ogradni zid. Uvidom u fotografije te opažanjem na uviđaju, sud je utvrdio da je prije uklanjanja zida prema Gočanskoj ulici u dvorište kuće tužiteljice bilo moguće pristupiti jedino i samo prethodnim prolaskom kroz kuću tužiteljice u koju se ulazi s [adresa]. Dakle, s ulice se ulazilo prvo u kuću da bi se potom prolaskom kroz kuću pristupalo dvorištu i spornoj čestici kao dijelu dvorišta koje je završavalo ogradnim zidom prema Gočanskoj ulici. Uklanjanjem zida stanje je promijenjeno, jer je na mjestu nekadašnjeg vrta do uklonjenog zida, napravljeno mjesto za parkiranje, kako je to prikazano na fotografijama sačinjenim na dan uviđaja. Utvrđeno je i to da tužiteljici, odnosno njenim prednicima nitko nije osporavao pravo na posjed niti ih na bilo koji način sprječavao ili ograničavao u vršenju vlasničkih ovlasti.

11. Na temelju svega iznijetog, sud je utvrdio da su tužiteljica i njena pravna prednica bile samostalne, istinite i poštene posjednice, koje nisu znale niti imale razloga posumnjati da im ne pripada pravo na posjed, a tuženik nije s uspjehom osporio utvrđenu kvalitetu njihova posjeda. Naime, iz provedenih je dokaza utvrđeno da je upravo Stambeno poduzeće Pula predmetnu nekretninu zajedno s k. č. br. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] predao pravnoj prednici tužiteljice u posjed, što je izričito navedeno u Popisnom listu od 1. listopada 1970. u kojem je navedena i površina dvorišta koja upućuje na predmetni zaključak pa stoga, iako predmetna čestica, nije navedena u Kupoprodajnom ugovoru, ovaj je sud utvrdio da niti pravna prednica tužiteljice niti tužiteljica nisu imale nikakvog razloga sumnjati da predmetna kuća s dvorištem u naravi predstavlja dvije katastarske čestice i to na način da se samo jedan dio dvorišta nalazi na posebnoj čestici. Dakle, sud je utvrdio da su i tužiteljica i njena pokojna majka opravdano bile uvjerenja da sve ono što su posjedovali predstavlja jednu česticu (i to onu koje je tužiteljica vlasnica). Tužiteljica je vjerno objasnila kako je sasvim slučajno došla do drugačije spoznaje, a tuženik od 2014. (otkada su na lice mjesta izašli komunalni redari) nije poduzeo pravne radnje radi eventualne zaštite svoga prava vlasništva niti to čini (primjerice protutužbom radi predaje u posjed) u ovom postupku.

12. Jedan od načina stjecanja prava vlasništva na osnovi zakona predstavlja pravni institut dosjelosti na kojem tužitelj zasniva svoj tužbeni zahtjev. Dosjelost prava vlasništva je stjecanje tog prava neprekidnim izvršavanjem njegovog sadržaja kroz zakonom određeno vrijeme. Dosjelost pretvara faktičnu vlast u pravnu, posjed u subjektivno pravo. Posjednik izvorno-originarno, na temelju zakona, stječe ono što je do tada posjedovao kroz zakonom propisano vrijeme.

13. Prema čl. 388. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 143/12., 152/14., 81/15. – pročišćeni tekst, dalje: ZVDSP) stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu toga Zakona prosuđuju se prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih učinaka, a prema st. 3. istog zakonskog članka rokovi koji su za stjecanje i prestanak stvarnih prava određeni tim zakonom, ako su bili počeli teći prije nego što je on stupio na snagu nastavljaju teći u skladu s odredbom st. 2., ali ne dulje nego što bi trebao isteći rok određen tim zakonom ako bi počeo teći u času njegova stupanja na snagu.

14. Do 1. rujna 1980. primjenjivala su se pravna pravila Općeg građanskog zakonika (dalje: OGZ) na temelju Zakona o načinu primjene pravnih pravila donesenih prije 6. travnja 1941. OGZ je za dosjelost zahtijevao pošteni posjed i rok posjedovanja od 30 godina (prema paragrafu 1468.), a za nekretnine posebnih kategorija vlasnika (države, crkve, općina) 40 godina (prema paragrafu 1472.).

14.1. Prema čl. 28. st. 2. i 4. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (Službeni list SFRJ broj 6/80., 36/90.), koji se primjenjivao u razdoblju od 1. rujna 1980. do 31. prosinca 1996., savjesni i zakoniti posjednik nepokretne stvari, na koju drugi ima pravo vlasništva, stječe pravo vlasništva na tu stvar (redovnom) dosjelošću protekom deset godina, a (samo) savjesni posjednik (izvanrednom dosjelošću) protekom dvadeset godina.

14.2. Dana 1. siječnja 1997. stupio je na snagu ZVDSP. Odredbom čl. 159. toga zakona kao temeljne pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću predviđene su – samostalan posjed određene kakvoće i vrijeme dosjelosti određeno zakonom. U slučaju redovite dosjelosti, dakle one koja se temelji na kvalificiranom (zakonitom, istinitom i poštenom) posjedu, za stjecanje prava vlasništva dosjelošću potreban je rok od deset godina, dok kod izvanredne dosjelosti, koja se temelji samo na poštenom posjedu, taj rok iznosi dvadeset godina. Prema čl. 159. st. 4. ZVDSP kada se radi o nekretninama u vlasništvu Republike Hrvatske i jedinica lokalne samouprave, ti su rokovi dvostruko duži pa za redovitu dosjelost rok iznosi dvadeset, a za izvanrednu četrdeset godina. Odredbom čl. 160. st. 2. ZVDSP propisano je da se u vrijeme potrebno za dosjelost uračunava i vrijeme za koje su prednici sadašnjega posjednika neprekidno posjedovali kao zakoniti, pošteni i istiniti samostalni posjednici odnosno kao pošteni samostalni posjednici.

15. Odredbom čl. 388. st. 4. ZVDSP propisano je da se u rok za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na nekretninama koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu ne računa vrijeme posjedovanja proteklo prije 8. listopada 1991. Međutim, odredbu čl. 388. st. 4. ZVDSP valja tumačiti u duhu pravomoćne presude Europskog suda za ljudska prava Trgo protiv Hrvatske broj 35298/04 od 11. lipnja 2009. U toj presudi je upravo u odnosu na ovu odredbu utvrđena povreda prava na mirno uživanje vlasništva zajamčeno čl. 1. Protokola 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, prema kojemu svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svojega vlasništva te se nitko ne smije lišiti svoga vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

15.1. Naime, čl. 29. ZOVO bilo je propisano da se na stvarima u društvenom vlasništvu pravo vlasništva ne može steći dosjelošću. Ta odredba je stavljena izvan snage čl. 3. Zakona o preuzimanju ZOVO („Narodne novine“ broj 53/91) pa se od 8. listopada 1991. na stvarima u društvenom vlasništvu moglo steći pravo vlasništva dosjelošću odnosno moglo je početi teći vrijeme dosjedanja.

15.2. Međutim, 1. siječnja 1997. stupio je na snagu ZVDSP koji je u čl. 388. st. 4. propisivao da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana. Dakle, 1. siječnja 1997. ostvarena je zakonska mogućnost da se posjednicima čija kvaliteta posjeda im je omogućavala stjecanje prava vlasništva dosjelošću, vrijeme posjedovanja prije 8. listopada 1991. uračuna u rok za stjecanje prava vlasništva dosjelošću. Dana 14. prosinca 1999. objavljena je Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-58/1997 od 17. studenoga 1999. („Narodne novine“ broj 137/99) kojom je ukinuta odredba čl. 388. st. 4. ZVDSP („Narodne novine“ broj 91/96). Zakonom o izmjeni i dopuni Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 114/01) koji je stupio na snagu 20. prosinca 2001. dodan je st. 4. čl. 388. koji glasi: „U rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, ne računa se i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana.“ Dakle, ukinuta odredba čl. 388. st. 4. ZVDSP, prema kojoj se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana, zamijenjena je odredbom suprotnoga sadržaja. Od 1. siječnja 1997. do 14. prosinca 1999. bila je na snazi odredba koja je omogućavala uračunavanje u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina i vrijeme posjedovanja proteklo prije 8. listopada 1991.

15.3. U odnosu na navedene propise i prava stranaka koja su stečena na temelju ukinutih zakonskih odredaba se izjasnio Europski sud za ljudska prava u više svojih presuda, primjerice: Gashi protiv Hrvatske po zahtjevu broj 32457/05, Trgo protiv Hrvatske po zahtjevu broj 35298/04, Radomilja i dr. protiv Hrvatske po zahtjevu broj 37658/10. U tim presudama Europski sud je zauzeo pravno shvaćanje da, u takvim okolnostima, tužitelj koji se oslonio na zakonodavstvo koje je kasnije bilo ukinuto, te u odsutnosti štetnih posljedica na prava trećih osoba ne bi smio snositi posljedice neustavnog propisa koji je posljedica greške same države koja je takav propis i donijela već, upravo suprotno, vlasništvo imovine koju je tužitelj stekao dosjelošću je na temelju ukinute neustavne odredbe vraćeno državi koja je na taj način imala korist od vlastite greške. Pri tome sud podsjeća na pravno načelo prema kojemu rizik od bilo koje greške koju počini država mora snositi sama država te da pogreške ne smiju biti ispravljene na teret pojedinaca, posebno onda kada nema drugih suprotstavljenih privatnih interesa.

16. Po shvaćanju ovoga suda, stajalište Europskog suda za ljudska prava zauzeto u pravomoćno dovršenom predmetu Trgo protiv Hrvatske primjenjivo je i u ovom predmetu radi sprječavanja povrede prava na mirno uživanje imovine iz čl. 1. Protokola 1. EKLJP, koja predstavlja ratificirani međunarodni ugovor, odnosno propis po snazi jači od zakona, a primjenjivati Konvenciju znači primjenjivati i sudsku praksu Europskog suda za ljudska prava, posebice onih presuda u odnosu na Hrvatsku koje ukazuju na opasnost od ponovne povrede ljudskih prava. U konkretnom slučaju je stajalište iz presude Trgo protiv Hrvatske primjenjivo jer se radi o nekretninama koje su bile u društvenom vlasništvu te su uknjižene kao vlasništvo Republike Hrvatske, a prihvaćanjem tužbenog zahtjeva ne bi se vrijeđala prava trećih osoba na tim nekretninama, budući da nije utvrđeno da bi se itko pozivao na postojanje takvih prava.

17. Valja napomenuti da i Vrhovni sud Republike Hrvatske i dalje zastupa stajalište izraženo u presudi Trgo protiv Hrvatske pa se tako u rješenju poslovni broj Rev 4243/2019-2 od 3. ožujka 2020. pozvao na stajališta iznesena u revizijskim odlukama poslovni broj Rev-1480/2016 od 5. studenog 2019., Rev-2771/2013 od 13. kolovoza 2013., Rev-291/14 od 17. travnja 2018., u kojima je izraženo sljedeće shvaćanje: „Kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08 i 38/09 - dalje: ZVDSP), nego na temelju drugih odredaba tog Zakona. Rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela, mora snositi država i ne smiju se ispravljati na teret pojedinca koji je stekao pravo vlasništva dosjelošću na temelju zakonske odredbe koju je Ustavni sud Republike naknadno ukinuo, posebice u onom slučaju kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes trećih osoba.“

18. Stoga, kako se odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske od 17. studenog 1999. ne mogu negirati stečena prava, za utvrđenje osnovanosti tužbenog zahtjeva valjalo je utvrditi jesu li se pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću ispunile do 14. prosinca 1999.

18.1. Budući da nije sporno, a utvrđeno je iz iskaza svjedoka i tužiteljice da je tužiteljica preko svojih pravnih prednika u posjedu predmetne nekretnine od 1957., a da tuženik nije uspio osporiti presumpciju o samostalnosti i poštenju toga posjeda, ispunjene su pretpostavke za stjecanje vlasništva izvanrednom dosjelošću na predmetnoj nekretnini, jer je do 14. prosinca 1999., kada je objavljena odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske o ukidanju čl. 388. st. 4. ZVDSP, istekao četrdesetogodišnji rok za stjecanje vlasništva na nekretnini jedinice lokalne samouprave.

18.2. Valjalo je stoga prihvatiti tužbeni zahtjev za utvrđenje prava vlasništva dosjelošću i odlučiti kao u točki I izreke presude.

19. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a. Tužiteljica je uspjela u sporu pa joj je tuženik dužan naknaditi troškove postupka u cijelosti.

19.1. Tužiteljica je u ovoj pravnoj stvari zastupana po punomoćniku odvjetniku pa joj pripada nagrada u visini od po 100 bodova za sastav tužbe (Tbr.7.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika -„Narodne novine“, broj: 138/23, dalje: Tarifa), za sastav podnesaka od 1. prosinca 2023. i 22. svibnja 2025. (Tbr.8.1. Tarife) te za zastupanje na ročištima 27. studenog 2024., 24. travnja 2025. (uviđaj) i 9. ožujka 2026. (Tbr.9.1. Tarife). Tužiteljici se priznaje i nagrada od 25 bodova za sastav podneska od 14. studenog 2023. (Tbr.8.4. Tarife). Time je tužiteljici priznato ukupno 625 bodova, što uzimajući u obzir vrijednost boda (Tbr.54. Tarife) i PDV (Tbr.46. Tarife), ukupno iznosi 1.562,50 eura.

19.2. Nadalje, tužiteljici je priznat trošak uplaćenog i utrošenog predujma za provedbu vještačenja i izlazak suda na lice mjesta u ukupnom iznosu od 417,36 eura. Također, priznat joj je trošak sudske pristojbe za tužbu u plaćenom iznosu od 73,23 eura te isti iznos za presudu jer će biti u mogućnosti koristiti "privilegij" (kako je to učinila plaćajući pristojbu na tužbu) plaćanja polovice punog iznosa pristojbe, a odredbom članka 10. ZPP-a propisano je da su i stranke (osim suda) dužne voditi računa da se postupak provede sa što manje troškova.

19.3. Dakle, naloženo je tuženiku da tužiteljici naknadi troškove postupka isplatom ukupnog iznosa od 2.126,32 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od donošenja presude do isplate, sukladno odredbi članka 151. stavka 3. ZPP-a.

20. Odbijen je u preostalom dijelu zahtjev tužiteljice za naknadu troškova u daljnjem iznosu od 480,86 eura. Troškovi sastava preostalih podnesaka nisu bili potrebni za vođenje ove parnice s obzirom da su isti dostavljeni kao prilog dokazu o uplati pristojbe i predujma, odnosno predstavljaju "požurnice". Trošak zastupanja na ročištu za objavu presude nije priznat jer na isto nije nitko pristupio.

21. Slijedom navedenog, sud je odlučio kao u izreci ove presude.

U Puli 24. travnja 2026.

Sutkinja

Ani Brgles Keser

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu, u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

1. Tužiteljici po punomoćniku, uz R/sudska pristojba na presudu (uz točku II)

2. Tuženiku