Republika Hrvatska

Općinski sud u Požegi

Svetog Florijana 2, Požega

Poslovni broj: P-161/2023-20

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Požegi, po sucu Anamariji Kovačević Turac, kao sucu pojedincu, u parničnom predmetu tužitelja ĆZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po punomoćniku Velimiru Galiću, odvjetniku u Požegi, protiv tuženika, OTP banka dioničko društvo, OIB 52508873833, iz Splita Ulica Domovinskog rata 61, zastupana po punomoćniku Belizaru Tomaiću, odvjetniku u Vinkovcima, radi isplate, nakon glavne rasprave održane 12. ožujka 2026. u nazočnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, dana 24. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 2.Ugovora o kreditu, broj 12017/08 od dana 08.02.2008 godine, koji je tužitelj, ĆZ, [adresa], zaključio sa OTP sa prednikom tuženika Splitska banka, koja glasi: 2.Iznos kredita Ugovoreno je da Kreditor odobrava Korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti od CHF 63.000,00. Sva plaćanja novčanih obaveza zasnovanih na Ugovoru (otplata glavnice i kamata, naknada, troškova i drugo) izvršiti će se u kunskoj protuvrijednosti izabrane valute Ugovora, izračunato korištenjem prodajnog tečaja Kreditora vrijedećeg na dan plaćanja.

II. Nalaže se tuženiku, OTP banka Hrvatska dioničko društvo, Split Ulica domovinskog rata 61, da tužitelju ĆZ, [adresa], isplati iznos od 3.356,93 EUR, na ime stečenog bez osnove, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koje teku od dospijeća do 31.srpnja 2008 godine, po stopi od 15%, a od 1. kolovoza 2008 godine, do 31.srpnja 2015 godine, po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, a od 1.kolovoza 2015 godine do 31.srpnja 2022 godine, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referetno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023 godine, pa do isplate, po stopi zateznih kamata koje se određuju za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3% poena, sukladno odredbi članka 29.st.2. Zakona o obveznim odnosima i sukladno članku 1. Uredbe o izmjeni zakona o obveznim odnosima i da joj naknadi trošak parničnog postupka, a sve to u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe i to na dolje navedene iznose kako slijedi:

-za iznos od 112,47 EUR sa z.z.kamatom počevši od 10.12.2013 godine do ispl.

-za iznos od 115,19 EUR sa z.z.kamatom počevši od 10.01.2014 godine do ispl

-za iznos od 119,86 EUR sa z.z.kamatom počevši od 10.02.2014 godine do ispl

-za iznos od 121,90 EUR sa z.z.kamatom počevši od 10.03.2014 godine do ispl

-za iznos od 121,52 EUR sa z.z.kamatom počevši od 10.04.2014 godine do ispl

-za iznos od 118,24 EUR sa z.z.kamatom počevši od 12.05.2014 godine do ispl

-za iznos od 117,76 EUR sa z.z.kamatom počevši od 10.06.2014 godine do ispl

-za iznos od 120,61 EUR sa z.z.kamatom počevši od 10.07.2014 godine do ispl

-za iznos od 123,51 EUR sa z.z.kamatom počevši od 11.08.2014 godine do ispl

-za iznos od 125,01 EUR sa z.z.kamatom počevši od 10.09.2014 godine do ispl

-za iznos od 125,19 EUR sa z.z.kamatom počevši od 10.10.2014 godine do ispl

-za iznos od 127,96 EUR sa z.z.kamatom počevši od 10.11.2014 godine do ispl

-za iznos od 128,82 EUR sa z.z.kamatom počevši od 10.12.2014 godine do ispl

-za iznos od 129,94 EUR sa z.z.kamatom počevši od 12.01.2015 godine do ispl

-za iznos od 122,48 EUR sa z.z.kamatom počevši od 10.02.2015 godine do ispl

-za iznos od 122,48 EUR sa z.z.kamatom počevši od 10.03.2015 godine do ispl

-za iznos od 122,48 EUR sa z.z.kamatom počevši od 10.04.2015 godine do ispl

-za iznos od 122,48 EUR sa z.z.kamatom počevši od 11.05.2015 godine do ispl

-za iznos od 122,48 EUR sa z.z.kamatom počevši od 10.06.2015 godine do ispl

-za iznos od 122,48 EUR sa z.z.kamatom počevši od 10.07.2015 godine do ispl

-za iznos od 122,48 EUR sa z.z.kamatom počevši od 10.08.2015 godine do ispl

-za iznos od 122,48 EUR sa z.z.kamatom počevši od 10.09.2015 godine do ispl

-za iznos od 122,48 EUR sa z.z.kamatom počevši od 12.10.2015 godine do ispl

-za iznos od 122,48 EUR sa z.z.kamatom počevši od 10.11.2015 godine do ispl

-za iznos od 122,48 EUR sa z.z.kamatom počevši od 10.12.2015 godine do ispl

-za iznos od 122,48 EUR sa z.z.kamatom počevši od 11.01.2015 godine do ispl

-za iznos od 179,19 EUR sa z.z.kamatom počevši od 10.02.2016 godine do ispl

-te naknadi parnični trošak tužitelju u iznosu od 1.048,17 eura, sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

III Odbija se tužbeni zahtjev u preostalom dijelu do iznosa od 8.330,74 eura za iznos od 4.973,79 eura (37.475,04 kuna) zajedno sa pripadajućom zajedno sa zateznom kamatom koja teče na pojedinačne iznose za razdoblje od 10.3.2008. sve do 11.11.2013. pa do isplate.

Obrazloženje

1.Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika u kojoj je naveo da je sa tuženikom dana 08.02.2008.godine, zaključio Ugovor o kreditu, broj 12017/08, te su tako sačinjenu privatnu ispravu, podnijeli na potvrdu kod Javnog bilježnika Ante Brekalo, [adresa] . Na osnovu tog ugovora, tužitelj je od tuženika ishodio kredit u iznosu od 63.000,00 CHF u protuvrijednosti u kunama, na rok otplate kredita od 180 mjeseci. Tužitelj je sa tuženikom sačinio konverziju kredita iz CHF u EUR.

1.1. U poglavlju 2. ugovoreno je da kreditor odobrava korisniku kredit u kunskoj protuvrijednosti od CHF 63.000,00. Sva plaćanja novčanih obaveza zasnovanih na Ugovoru (otplata glavnice i kamata, naknada, troškova i drugo) izvršit će se u kunskoj protuvrijednosti izabrane valute Ugovora, izračunato korištenjem prodajnog tečaja kreditora važećeg na dan plaćanja.

1.2. Dana, 12.02.2016.godine parnične stranke su sklopili Dodatak broj 1.gore navedenom ugovoru Ugovoru o kreditu, broj 12017/08,. gdje su sporazumno utvrdili: - da postoji pretplata u iznosu od 37.475,04 kuna, koja je manja od 50% u odnosu na ukupni preostali anuiteta do kraja otplate kredita. Naime, takvim postupanjem, a na način kako je to određeno u članku 1.Ugovora o kreditu, tuženik je doveo do nesrazmjera u pravima i obvezama, do nejednakosti u pravima i obvezama, tj nije savjesno i pošteno, da sklopljeni pravni posao, tj.konkretni ugovor, jednu ugovornu stranu dovede do egzistencijalnih problema i narušavanja životog standarda, što je suprotno moralu društva, te zasigurno to nije bila prava volja tužitelja u trenutku zaključenja tog ugovora. Takvo postupanje tužene, je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, načelu savjesnosti i poštenja, te uz neodredivost promjenjive kamatne stope, što je u ukupnosti dovelo do nejednakosti u pravima i obvezama ugovornih strana, velikog povećanja rata kredita tužitelja, što je itekako dovoljan razlog za utvrđenje tih odredbi ugovora o kreditu ništetnom. Naime, u članku 1 i 7 Ugovora o namjenskom kreditu, a zatim i njenom neopravdanom naplatom, tuženik je nezakonito i neosnovano stavio tužitelja u neravnopravan položaj, protivno dolje navedenim zakonima. Tužitelj također mora upoznati tuženika da je Zakonom o obveznim odnosima u članku 3. određeno, da su sudionici ugovornog odnosa moraju biti ravnopravni, a člankom 4. da se sudionici kod ugovaranja moraju pridržavati načela savjesnosti i poštenja, stoga jednostrana promjena ugovorenih obaveza svakako ne spada u obveznopravni odnos, niti je takav način određivanja obveza utemeljen na načelu savjesnosti i poštenja. Tužitelj je kod tuženika podigao namjenski kredit za adaptaciju kuće, a nakon sklapanja Ugovora o namjenskom kreditu došlo je do primjene tečaja CHF, pri čemu je istovremeno mijenjan (povećan) anuitet kredita. Isto tako, u parnici radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4.srpnja 2013.godine utvrđeno je da je između ostalih banaka i tuženica u razdoblju od 2004.godine, do 31.prosinca 2008.godine, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirala o svim o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu , što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a koje povrede traju i dalje. Isto tako, sklopljeni Dodatak ugovoru o kreditu, koji je između stranaka sklopljen temeljem Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju, tj Konverzija je je ništetna, s obzirom na to, da su u konverziju „ušle“ odredbe o valutnoj klauzuli (a koja je bila ništetna) i promjenjivim kamatnim stopama na način, da se mijenjaju jednostranom odlukom banke (a koja je bila ništetna) a ne početne postavke (početni isplatni tečaj i početna kamatna stopa) a što je uslijed ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli (i promjenjivim kamatnim stopama na način da se mijenja jednostranom odlukom banke) bilo stvarno stanje koje se potvrđuje nepostojanjem podredno ništetnosti „Konverzije“. Sukladno članku 270.st.1. ZOO-a, kada je činidba nemoguća ugovor je ništetan. A konkretno predmet ugovora, konvertiranje CHF-a je ništetna, kao i primjena ništetne kamatne stope. Konkretno, primjena valute CHF, a koji ugovor je bio ništetan, bio je glavni predmet konverzije, uz što je izmijenjena i ništetna cijena. Jasno je, da uslijed ništetnosti glavnog predmeta konverzije, a koje je ništetno stanje je „ušlo“ u konvertiranje sukladno članku 324.st.1 ZOO-a, sklopljena konverzija ne može opstati, jer se iz nje, ne mogu izvući nikakve početne postavke temeljem kojih bi ona mogla valjana. Tužitelj ne spori da mu je tuženik utvrdio gore navedenu pretplatu, međutim ista je provedena protivno zakonu. Kako tužitelj od banke nije mogao dobiti njen izračun, tj. utvrđenu pretplatu, te provjeriti kolika se pretplata odnosi na promjenjivu kamatu, a kolika na valutnu razliku, stoga je prisiljen podignuti ovu „stupnjevitu“ tužbu.

1.3. Stoga tužitelj predlaže sudu da donese presudu kojom se utvrđuje da je ništetna odredba članka 2. Ugovora o kreditu, broj 12017/08 od dana 08.02.2008.godine, koji je tužitelj zaključio sa tuženikom koja glasi: 2. ugovoreno je da Kreditor odobrava Korisniku kredit u kunskoj protuvrijednosti od CHF 63.000,00. Sva plaćanja novčanih obaveza zasnovanih na Ugovoru (otplata glavnice i kamata, naknada, troškova i drugo) izvršit će se u kunskoj protuvrijednosti izabrane valute Ugovora, izračunato korištenjem prodajnog tečaja Kreditora vrijedećeg na dan plaćanja. Utvrđuje se da je ništetna odredba Dodatak broj 1.gore navedenom Ugovoru o kreditu, broj 12017/08, koja glasi: Postoji pretplata u iznosu od 37.475,04 kuna, koja je manja od 50% u odnosu na ukupni preostali anuiteta do kraja otplate kredita“, te se nalaže tuženiku da tužitelju isplati novčani iznos, čija će se visina utvrditi nakon što se provede financijsko- knjigovodstveno vještačenje, sve zakonskom zateznom kamatom.

2. U odgovoru na tužbu tuženik ističe kako je tužitelj u konkretnom slučaju podnio tzv. stupnjevitu tužbu, a da za to uopće nisu bile ispunjene zakonske pretpostavke iz čl. 186. ZPP-a. Naime, tužitelj je kao druga ugovorna strana u posjedu cjelokupne dokumentacije u svezi Ugovora o kreditu broj 12017/08, pa je stoga tužitelj imao mogućnost precizno postaviti svoj tužbeni zahtjev a ne ga postavljati u neodređenom iznosu za koji unaprijed pridržava pravo ga postaviti nakon što se pribavi cjelokupna dokumentacija kredita i provede financijsko vještačenje. Tako je tužitelju uz „osnovni“ Ugovor u CHF uručen inicijalni otplatni plan, a to je tuženik uručivao svim svojim korisnicima kredita. Identična je situacija i sa prijepisom knjigovodstvene kartice kredita. Naime, tužitelj uopće nema pravnog interesa zahtijevati ovaj dokument jer je kao korisnik kredita u posjedu uplatnica koje je dobivao u poslovnicama tuženika prilikom svako mjesečne uplate rate kredita. Tužba i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti su neosnovani te se predlaže njeno odbijanje kao i obvezivanje tužitelja da tuženiku nadoknadi prouzročeni parnični trošak. Nije sporno da je tužitelj s pravnim prednikom tuženika dana 08.02.2008.g. sklopio Ugovor o kreditu broj 12017/08 (u daljnjem tekstu: Ugovor), kojim je tuženik odobrio tužitelju kredit u iznosu od 63.000,00 CHF, u protuvrijednosti u kunama, na rok otplate od 180 mjeseci. Također, nije sporno kako je Ugovorom između stranaka dogovoreno da će se odobreni kredit otplaćivati u mjesečnim anuitetima CHF po prodajnom tečaju prema tečajnoj listi kreditora na dan dospijeća svakog pojedinog mjesečnog anuiteta. Međutim, sporno je, je su li u konkretnom slučaju pojedine odredbe Ugovora nepoštene, a time i ništetne (misli se na odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi). Tužitelj svoj tužbeni zahtjev temelji na tome da je Ugovor u navodnoj suprotnosti sa određenim zakonskim odredbama kojima je uređena zaštita potrošača, kao i Zakonu o obveznim odnosima. Tuženik se takvim tvrdnjama izričito protivi.

2.1.Tuženik prvenstveno ističe prigovor zastare tužiteljevog novčanog potraživanja neovisno da li bi se postupak kvalificirao kao naknada štete, kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta ili stjecanje bez osnove.

2.2. U ovom sporu nema mjestu preslikavanju utvrđenja iz parnice „Potrošač“ (P- 1401/12, Trgovački sud u Zagrebu i Pž-7129/13, Visoki trgovački sud RH) jer je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz parnice „Potrošač“ i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na „prosječnog potrošača“, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama uređuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. Stoga, u individualnom sporu zadatak je suda utvrditi da li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, primjenjuje i na konkretnog potrošača u pojedinačnoj parnici. Drugim riječima, presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivala na svaki pojedinačni spor pokrenutom pojedinačnom tužbom, slijedom čega je neosnovano pozivanje tužitelja na mogućnost automatske primjene utvrđenja iz Parnice Potrošač i Presude VTS-a. U konkretnom slučaju tužitelj je u ovom parničnom postupku morao sudu pružiti dokaze o eventualnoj ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi ne se samo pozivati na presudu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14.06.2018.g.

2.3.U odnosu na ništetnost Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu tuženik ističe kako slijedi. Presuda VTS ne daje pojedinom potrošaču subjektivna prava, s obzirom da je takva presuda usmjerena na apstraktnu zaštitu „prosječnog potrošača“ kao pravnog standarda. Stoga, tužitelj je kao potrošač dužan dokazati da u ugovornom odnosu njega i tuženika postoje sve pretpostavke nepoštenosti valutne klauzule propisane člancima 84. i 81. ZZP-a. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli je jasna, lako uočljiva i razumljiva, slijedom čega osporavana ugovorna odredba uopće ne može biti predmetom ocjene poštenosti (članak 84. ZZP-a). Već samim pregledom Ugovora moguće je zaključiti kako su ispunjene dvije pretpostavke – jasna i lako uočljiva odredba. Člankom 2. Ugovora jasno je propisano da je iznos odobrenog kredita 63.000,00 CHF te da će isti biti plasiran tužitelju u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju Kreditora. Također, daljnjim odredbama Ugovora predviđeno je da će se mjesečni anuiteti plaćati uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti, po prodajnom tečaju Kreditora za CHF na dan dospijeća anuiteta. Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom, te unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tuženik ukazuje da je tužitelj prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora. Kako je u konkretnom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu za tužitelja jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama članka 84. ZZP-a ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz članka 81. ZZP-a nije dopuštena. Međutim, čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi kako jedan od uvjeta iz članka 84. ZZP-a nije ispunjen u konkretnom slučaju, te je osporavana odredba podložna ocjeni poštenosti iz članka 81. ZZP-a, tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja. Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako tužitelj, tako i tuženik, imali jednake i ravnopravne startne (nominalne) pozicije.

2.4. Nadalje tuženik ističe bitnu činjenicu za ovaj parnični postupak, a to je da je 12.02.2016.g. s tuženikom sklopio Dodatak br. 1. Ugovora o kreditu br. 12017/08 sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava (tzv. Konverzija). Navedenim pravnim poslom (tzv. Konverzijom) stranke su sporazumno izmijenile odredbe osnovnog Ugovora o kreditu, a kojima je bila regulirana i valutna klauzula. Dakle, tužitelj je svojevoljno pristao s tuženikom izmijeniti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, dakle, upravo one odredbe za koje u svojoj tužbi navodi da su ništetne. Za tužitelja nije postojala nikakva zakonska obveza sklapanja Dodatka br. 1. Ugovora, nego je to bila samo mogućnost koju je tužitelj u konačnici i prihvatio. Dakle, sklapanjem Dodatka br. 1. Ugovora o kreditu stranke su sporazumno pristale izmijeniti odredbe osnovnog Ugovora o kreditu a na način da je korisnik kredita (ovdje tužitelj) sklapanjem Dodatka br. 1. Ugovora o kreditu postao izjednačen s položajem u kojem bi bila da je koristio kredit denominiran u EUR. Prije sklapanja Dodatka br. 1. Ugovora o kreditu tužitelju je predočen i rastumačen tzv. Obračun konverzije, a koji je sadržavao sve potrebne parametre u pogledu kamatne stope i valute. Ako se pozorno pročita sadržaj sklopljenog Dodatka br. 1. Ugovora dolazi se do zaključka kako su ugovorne stranke (tužitelj i tuženik) tim pravnim poslom izmijenile čl. 5.1., čl. 6., čl. 9.1.1., čl. 10., čl. 11. osnovnog Ugovora tako da su te izvorne odredbe iz osnovnog ugovora prestale vrijediti i proizvoditi pravne učinke među strankama. Ono što je važno za istaknuti je činjenica da su stranke ugovorile kako Dodatak br. 1. Ugovora proizvodi pravne učinke od dana sklapanja osnovnog Ugovora o kreditu dakle od 08.02.2008.g. Stoga, tužitelj nema pravne osnove u ovom parničnom postupku potraživati bilo kakvu „preplatu“ na temelju ugovornih odredbi iz osnovnog Ugovora o kreditu, a koje ugovorne odredbe su stranke naknadno izmijenile sklapanjem Dodatka br. 1. Ugovora o kreditu.

2.5. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obvezati tužitelja naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u sporazum o korištenu preplate po konverziji kredita vezano za CHF valutnu klauzulu Splitske bake, ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva od 8.2.2008. , otplatni plan str. lista 173-1 do 104-4 dodatak ugovora o kreditu od 12.2.2016., pisani nalaz i mišljenje knjigovodstveno financijskog vještaka Filipa Tolića od 25.4.2025. te ostale priloge i podneske spisu. Nadalje je saslušao tužitelja ĆZ u svrhu dokazivanja.

4. Nakon ovako provedenog dokaznog postupka, uz savjesnu i brižljivu ocjenu svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, sud je nedvojbeno utvrdio da su tužba i tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovani do iznosa od 3.356,93 eura, dok je u preostalom dijelu tužbeni zahtjev odbio.

5. Vezano uz prigovor zastare za istaknuti je kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj: P-1401/12 od 04. srpnja 2013. u odnosu na tuženika postala pravomoćna danom donošenja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.broj: Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018., pa stoga prema pozitivnoj sudskoj praksi nema mjesta zastari potraživanja budući je kolektivnom tužbom zastara prekinuta i teče iznova i to od pravomoćnosti odluke o ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli, što u predmetnom slučaju znači da nije prošlo pet godina od 14. lipnja 2018. do podnošenja tužbe dana 21.svibnja 2023., uzimajući u obzir da tražbina s naslova povrata stečenog bez osnove zastarijeva sukladno odredbi čl. 225. ZOO u općem zastarnom roku od pet godina (pravno shvaćanje i Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi posl.broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018.).

5.1. Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, to zastarijevanje zahtjeva za isplatu za izvršenu konverziju počinje teći tek pravomoćnošću odluke kojom su utvrđene ništetnim predmetne odredba Ugovora na temelju čije ništetnost se zahtijeva vraćanje.

6. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koji je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Navedena presuda potvrđena je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula). Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom broj Rev-2221/2018-4 od 3.rujna 2019.odbio kao neosnovanu reviziju, između ostalih i reviziju ovdje tužitelja, protiv navedene presude Visokog trgovačkog suda RH u tom dijelu.

6.1. Prema odredbi čl. 502.a. st. 1. ZPP-a, udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete utvrđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

6.2. Prema odredbi čl. 502.c. ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a. st. 1 toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati.

6.3. Dakle, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanje povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi isplate.

6.4. Kako je sud u ovoj parnici vezan za utvrđenja u parnici vođenoj povodom kolektivne tužbe, odnosno za utvrđenja u parnici br. Pž-1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđenoj presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017 u odnosu na valutnu klauzulu to su dakle ništave odredbe predmetnog Ugovora u kojima je upravo ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF.

6.5. Naime, i Vrhovni sud RH u odluci br. Rev-3142/2018-2 od 26. svibnja 2020; te Ustavni sud RH u odluci br. U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020. u pogledu učinka pravomoćne odluke donesene u kolektivnom sporu, zauzeli su stav da nije potrebno provoditi dokazni postupak na okolnost nepoštenosti (ništetnosti) odredbi ugovora u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, obzirom da postoji temeljem naprijed navedene odredbe čl. 502. c ZPP-a, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 41/14, 110/15-dalje ZPP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. stavak 1. ZPP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

7. U ovoj pravnoj stvari nesporno je utvrđeno da su prednik tuženika i tužitelj dana 08.02.2008.godine zaključili Ugovor o kreditu, broj 12017/08. Na osnovu tog ugovora, tužitelj je od tuženika ishodio kredit u iznosu od 63.000,00 CHF u protuvrijednosti u kunama, na rok otplate kredita od 180 mjeseci. U poglavlju 2. ugovoreno je da kreditor odobrava korisniku kredit u kunskoj protuvrijednosti od CHF 63.000,00. Sva plaćanja novčanih obaveza zasnovanih na Ugovoru (otplata glavnice i kamata, naknada, troškova i drugo) izvršit će se u kunskoj protuvrijednosti izabrane valute Ugovora, izračunato korištenjem prodajnog tečaja kreditora važećeg na dan plaćanja. Tužitelj je sa tuženikom sačinio konverziju kredita iz CHF u EUR

8. Predmetni Ugovor o kreditu zaključen je između stranaka 8.2.2008. U vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/2007, u daljnjem tekstu ZZP).

8.1. Prema članku 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/07) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja, dok je trgovac bilo koja osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u okviru svoje poslovne djelatnosti ili u okviru obavljanja djelatnosti slobodnog zanimanja.

8.2. Člankom 2. Direktive br. 93/13 od 5. travnja 2013. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, dok je prodavatelj (robe) ili pružatelj (usluge) svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu.

8.3. Sud je na okolnosti sklapanja ugovora saslušao tužitelja i iz njegovog iskaza zaključio da se u konkretnoj pravnoj stvari radi o potrošačkom ugovoru koji je tužitelj zaključio kao fizička osoba koja je sklopila ugovor u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj ili poduzetničkoj djelatnosti, da nije pregovarao o pojedinim odredbama ugovora, niti su ga informirali o posljedicama i rizičnosti tečaja u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF.

8.4. Tužitelj ĆZ je iskazao da je u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu bio zaposlen u vojsci kao zapovjednik, nije bio nositelj OPG-a niti obavljao kakvu drugu poslovnu ili profesionalnu djelatnost. Sredstva kredita je utrošio za izgradnju obiteljske kuće u kojoj živi i koju nije nikada iznajmljivao. U banci tuženika su mu rekli kada je pitao za kredit u eurima, da je povoljniji kredit u kojemu je valuta vezana uz CHF. Konačna odluka je bila na njemu ali rata kredita je porasla sa 2.300,00 kn na 3.800,00 kn s tim da su se iznosi mijenjali. Nije detaljno pročitao ugovor o kreditu prilikom potpisivanja, nešto je pročitao, predočen mu je od strane djelatnika banke i nekih posebnih pitanja nije imao. Nisu ga informirali o posljedicama i rizičnosti tečaja u kojemu je valutna klauzula vezana uz CHF a da je znao za rizičnost takav kredit ne bi prihvatio. Prilikom konverzije je prešao u kunski kredit, baš iz tog razloga, nije htio u euro. U banci mu nisu objasnili na koji način se formira kamatna stopa a on je razumio sam naziv ali nije znao kako funkcionira i što se može iz toga izroditi. Ono što mu je prezentirano od strane djelatnika banke vezano za odredbe ugovora je razumio i to da je takav kredit najpovoljniji.

9. Niti Zakon o zaštiti potrošača niti Zakon o obveznim odnosima ne navode posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja, koje načelo proizlazi iz odredbe čl. 4. ZOO-a, kojom je propisano da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Radi se o otvorenoj pravnoj normi koja samo načelno određuje na koji bi se način subjekti obveznog pravnog odnosa trebali ponašati, a pri tome je naglašena upravo vjera, odnosno povjerenje između ugovornih strana, pa bi povjerenje trebalo biti ključni element i načela savjesnosti i poštenja.

10. Ocjena ovoga suda je da postupanje tuženika u pogledu valutne klauzule nije bilo dopušteno, da je riječ o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao stranke ugovora, slijedom čega sud nalazi da je osnovan zahtjev za isplatom razlike zbog primjene tečaja CHF na dan otplate kredita u odnosu na tečaj CHF koji je bio na dan korištenja Ugovora o kreditu.

11. Odredba članka 96. ZZP/07 propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (stavak 1). Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radio o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (stavak 2).

11.1. Naime, o spornoj odredbi kako je to utvrđeno u postupku nije se pojedinačno pregovaralo, ta odredba bila je unaprijed formulirana, a tuženik nije dokazao suprotno, iako je teret dokaza bio na njemu (članak 96. stavak 4. ZZP/07.)

12. Obzirom da su stranke sklopile ugovor koji sadrži ništetne odredbe to se na sporni odnos stranaka primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023.; dalje u tekstu: ZOO) koje se odnose na ništetne ugovore tj. odredbe od čl. 322-329. ZOO-a. Prema čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora.

12.1. Odredbom članka 1111. ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Prema članku 1115. istog zakona kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

13. Na temelju naprijed navedenog sud nalazi da je odredba ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika kojim se kamata i glavnica veže uz valutu švicarski franak, nepoštena, posljedica čega je ništetnost takve odredbe pa tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takve ništetne ugovorne odredbe naplatio i primio od tužitelja ocjenjujući da je ništetnom odredbom tuženik tako naplaćeni novčani iznos stekao bez osnove u smislu članka 1111. ZOO-a.

14. Ustavni sud Republike Hrvatske svojim rješenjem broj U-I-3685/2015 od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 102/15.) i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama ("Narodne novine", broj: 102/15.) te ocijenio da su oba zakona usklađena s Ustavom Republike Hrvatske. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, a kojim je propisano postupanje s kreditima u CHF i njegova konverzija u kredit s valutom EUR na način da je položaj potrošača s kreditom u CHF izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti u EUR.

15. Ocjena je suda da izvršena konverzija kredita i sklopljeni sporazum ugovornih strana ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama zakona temeljem kojega je izvršena konverzija, a niti sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula i posljedice tih odredbi koje su utvrđene ništetnim. Dakle, time se nije rješavalo pitanje preplaćenih anuiteta kredita zbog primjene valutne klauzule za ovdje utuženo razdoblje.

15.1. Sud nalazi da tužitelj iako je izvršena konverzija kredita ima pravo utvrđivati ništetnost odredbi osnovnog ugovora o kreditu i sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru i provođenjem konverzije ne gubi pravo na potraživanje stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF.

15.2. Naime, u odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 102/15 koji je stupio na snagu 30. rujna 2015.) nije predviđeno i propisano da se sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu gubi pravo temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja dodatka ugovoru. Isto tako, iz samog dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita provođenjem konverzije odrekao prava koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju imao je osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima (članak 19. a do članka 19. e ZIDZPK/15). Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne sklapanju sasvim novog ugovora i osnovni ugovor o kreditu vrijedio je od dana sklapanja 2008. pa do sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i imao je pravne posljedice te nema zapreke za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru stranke su utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, ali ničim nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije.

16. Visinu tužbenog zahtjeva sud je utvrdio temeljem nalaza i mišljenja financijskog vještaka Filipa Tolića koji nalaz ocjenjuje stručnim i objektivnim.

16.1.Sudski vještak Filip Tolić u svom pisanom nalazu i mišljenju u tablici 2. je sačinio izračun razlike na okolnost razlike u tečaju CHF. Navedena razlika se očituje u razlici između plaćenih anuiteta u kunama i početnog anuiteta u kunama (tj. naspram tečaja za CHF na dan korštenja kredita). Tužitelj je na dan 10.2.2016. god. više platio iznos od 62.768,02 kuna ili 8.330,74 eura, kao razliku tečaja za CHF kojeg je tuženik primjenjivao prilikom plaćanja svakog anuiteta u kunama, naspram tečaja za CHF na dan korištenja Ugovora o kreditu, a sve kako je prikazao u tablici 2. (po mjesecima i ukupno). Do navedenog iznosa je došao na način da je od kunske protuvrijednosti na dan plaćanja početnog anuiteta oduzeo kunsku protuvrijednost početnog anuiteta po tečaju na dan korištenja tj.isplate kredita ( 2.313,36 kuna) U tablici 3. je sačinio specifikaciju ukupne pretplate po primijenjenom tečaju CHF (po mjesecima i ukupno). Tužitelj je na dan 10.2.2016. god. Manje platio iznos od 71,40 kuna ili 9,48 eura (iskazani „minusi“ u Tablici 2.). Uvidom u točku 1. Sporazuma o korištenju pretplate po konverziji kredita vezanom za CHF valutnu klauzulu od 12.02.2016. god. utvrdio je da je korisniku kredita (tužitelju) utvrđena pretplata temeljem konverzije u iznosu od 37.475,04 kn. Navedenim iznosom je zatvarao najstarije utvrđene ukupne pretplate i tako redom dok iznos priznat konverzijom ne bude iscrpljen (Tablica 5.). Nakon prethodnog spomenutog umanjenja, utvrdio je ukupne pretplate na dan provođenja konverzije u iznosu od 25.292,98 kn ili 3.356,93 eura.

17. Na zaprimljeni nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka tuženik se podneskom od 7.5.2025. očitovao da nema primjedbi na matematički izračun (ukupnoj sumi više plaćenih i manje plaćenih anuiteta). Tuženik se i dalje protivi pravnoj osnovi kojom disponira tužitelj u ovom predmetu. Naime, već sama uputa za vještačenje prema stavu tuženika je bila pogrešna, pa iz navedenog razloga niti rezultat provedenog vještačenja nije mogao biti pravilan. Tuženik se u konkretnom slučaju protivi metodologiji izračuna vještaka. Osporavajući nalaz i mišljenje, tuženik ukazuje na dio nalaza i mišljenja u kojem je cijenjeni vještak izračunavao iznos preplate (više uplaćenih novčanih sredstava) po ugovoru o kreditu koji je nastao po osnovi porasta tečaja CHF u odnosu na HRK u utuženom razdoblju Naime, vještak je u svojim izračunima kao fiksni parametar koristio prodajni tečaj CHF u odnosu na HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita (1,00 CHF = 4,690900 kn), pa proizlazi kao da je tužitelj s tuženikom sklopio ugovor o kreditu u kunama s fiksnom kamatnom stopom, a to iz priležeće dokumentacije ne proizlazi jer to nije bila volja niti jedne ugovorne strane. Nadalje, što se tiče razlike između anuiteta s osnova valutne klauzule, prema nalazu mišljenja vještaka na dan dospijeća iznosi 8.321,26 EUR. Navedeni iznos tuženik smatra stručan, te nema primjedbi na matematički izračun. Naime, sukladno načelu savjesnosti i poštenja potrebno je uzeti u obzir i negativne anuitete kada je tužitelj plaćao manje u iznosu od 9,48 EUR u odnosu na početno ugovoreno. Tuženik ističe kako je bit izračuna svake preplate po kreditu da se utvrdi razlika između onoga što je klijent platio i koliko je trebao uplatiti da nije bilo nikakvih promjena po kreditu, odnosno ni s osnova kamatne stope niti valutne klauzule. Ističe kako je konverzijom utvrđena preplata tužitelja od 4.973,79 EUR, te bi se od navedene preplate morao umanjiti iznos od 4.973,79 EUR priznat temeljem Sporazuma o konverziji. Temeljem navedenog, ukupna razlika anuiteta bi iznosila 3.347,47 EUR.

18. Tužitelj se podneskom od 8.5.2025. očitovao da nema primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, te je uredio tužbeni zahtjev na način da je povukao svoj tužbeni zahtjev u dijelu gdje traži utvrđenje ništetnosti članka 1.stavak 2 Dodatka 1 Sporazuma Ugovoru kreditu, koji glasi: „Postoji pretplata u iznosu od 37.475,04 kuna, koja je manja od 50% u odnosu na ukupni preostali anuiteta do kraja otplate kredita. Nadalje tužitelj uređuje tužbeni zahtjev na način da je predložio da sud donese presudu kojom se utvrđuje da je ništetna odredba članka 2. Ugovora o kreditu broj 12017/08 od dana 08.02.2008 godine, koji je tužitelj zaključio sa OTP sa prednikom tuženika Splitska banka, te se nalaže tuženiku da tužitelju isplati iznos od 8.330,74 eura na ime stečenog bez osnove sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate.

19. Tuženik se u podnesku od 4.3.2026. usprotivio preinaci tužbenog zahtjeva uvećanjem kondemnatornog zahtjeva od prvotno postavljenog u tužbi, te prigovara obračunu zakonske zatezne kamate od dana otplatnog anuiteta a ne od pravomoćne odluke kojom se odredba glede načina promjene i obračuna u CHV valuti utvrđuje ništetnom. Naime, pravomoćnošću presuda u parnici Potrošač, citiranim odlukama Visokog Trgovačkog suda tužitelj bi eventualno imao pravo na zatezne kamate od trenutka nepoštenosti, odnosno od dana pravomoćne odluke na koju se tužitelj poziva.

20. U odnosu na protivljenje tuženika preinaci tužbenog zahtjeva, sud nalazi da se ne radi o povećanju tužbenog zahtjeva dakle preinaci tužbenog zahtjeva u podnesku tužitelja od 8.5.2025., tako da o istom nije odlučivao, jer tužitelj u tužbi nije naznačio određeni iznos na ime isplate koji traži već potražuje isplatu novčanog iznosa koji će precizirati nakon provedenog knjigovodstveno financijskog vještačenja.

21. Osim toga u odnosu na istaknuti prigovor tuženika zastare potraživanja na preinačene iznose, upravo i da se radi o preinaci tužbenog zahtjeva prema pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Vrhovnog suda Republike Hrvatske 27.svibnja 2024. "U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“

22. Budući smatra da je nalaz vještaka izrađen savjesno i u skladu s pravilima struke, sud je na istom utemeljio odluku i djelomično prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja te tuženiku naložio da tužitelju isplati iznos od 3.356,93 eura ( kao iznos koji predstavlja preplaćeni iznos po razlici u tečaju CHF umanjen za utvrđenu pretplatu temeljem konverzije ) s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća pojedinih mjesečnih iznosa do isplate, dok ga je u preostalom dijelu tužbenog zahtjeva odbio za iznos priznat u konverziji od 4.973,79 eura, te je odlučio kao u izreci presude na temelju odredbe čl. 3, 4, 6, 29, 296 i 1046. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15), članaka 49, 54, 117 i 138 Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/14, 110/15) te članaka 3 i 5 Direktive vijeća 93/13 EEZ.

23. Tuženik je sukladno čl. 1115. ZOO dužan tužitelju isplatiti zatezne kamate od dana stečenog bez osnove, jer je nepošteni stjecatelj obzirom je navedena odredba ugovora ništava te tužitelj ima pravo na zatezne kamate od dana uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta kao dana stjecanja bez osnove, a prema datumima uplata utvrđenim nalazom sudskog vještaka.

24. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj:53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07- Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11; 148/11, 25/13, 89/14).

24.1.Obzirom da su stranke djelomično uspjele u parnici, sud je utvrdio postotak u kojemu je svaka od njih uspjela. Tužitelj je u ovom postupku uspio sa osnovom tužbenog zahtjeva u visini 100% i 40 % sa visinom tužbenog zahtjeva, tako da je odnosu na osnovu i visinu uspio sa 70 %. Tuženik je uspio 60 % sa visinom tužbenog zahtjeva i nije uspio sa osnovom što u konačnici iznosi 30 % pa je od postotka s kojim je uspio tužitelj oduzeo postotak s kojim je uspio tuženik, tako da je postotak koji je preostao nakon navedenog obračuna 40 % u kojem postotku je sud odmjerio naknadu ukupnih troškova tužitelja.

24.2. Sud je priznao tužitelju trošak koji se odnosi na sastav tužbe s PDV-om (250 eura), zastupanje na tri ročišta održana dana 21.12.2023., 23.4.2024. i 12.3.2026. s PDV-om (3x250,00 eura), sastav dva obrazložena podneska s PDV-om (2x250,00 eura), te trošak pristupa na ročište za objavu presude s PDV-om (125,00 eura) što ukupno iznosi 1.625,00 eura.

24.3. S obzirom na uspjeh u parnici tužitelja od 40 % sud je priznao tužitelju trošak u iznosu od 650,00 eura.

24.4. Nadalje je sud priznao tužitelju trošak vještačenja u iznosu od 398,17 eura koliko tužitelj potražuje u troškovniku na ime vještačenja, tako da je ukupni trošak koji je sud priznao i dosudio tužitelju 1.048,17 eura.

25. Zbog svega navedenoga odlučeno je kao u izreci presude.

U Požegi, 24. travnja 2026.

Sudac:

Anamarija Kovačević Turac

Uputa o pravu na žalbu:

Protiv ove presude dozvoljena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste. Žalba se podnosi ovome sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.

DNA:

1. Odvjetnik Velimir Galić, Požega

2. Odvjetnik Belizar Tomaić, Vinkovci