Republika Hrvatska

Općinski sud u Đakovu

Đakovo, Trg dr. F. Tuđmana 2

Poslovni broj: P-39/2026-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Đakovu, po sutkinji Meliti Geošić, u pravnoj stvari tužitelja VČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Andrej Garić, odvjetnik u Slavonskom Brodu, N. Zrinskog 2, protiv tuženika OTP banke d.d., OIB:52508873833, Split, Domovinskog rata 61, koju zastupa punomoćnik Belizar Tomaić, odvjetnik u Osijeku, K. Zvonimira 17/I, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 16. travnja 2026. u nazočnosti tužitelja i njegovog punomoćnika te punomoćnika tuženika, nakon objave presude, 24. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba iz čl.7. st. 1. i 2. Ugovora o kreditu br. 55958/09 sklopljenog dana 12.11.2009. godine između tužitelja i prednika tuženika, u dijelu odredbe koji glasi:

„Naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 3,00 % (slovima: triposto) od ukupnog iznosa odobrenog kredita – a najmanje 200,00 kn. Naplaćuje se jednokratno, odmah, prije korištenja kredita. Korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu, neovisno o korištenju, odnosno iskorištenom iznosu kredita“

II. Nalaže se tuženiku OTP banci d.d., OIB:52508873833, Split, Domovinskog rata 61, kao pravnom sljedniku Societe Generale – Splitska banka d.d., da tužitelju VČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], na ime naplaćene naknade za obradu kredita isplati iznos od 240,00 EUR zajedno sa zateznom kamatom tekućom od dana 14.11.2009. godine pa do 30. lipnja 2011. godine po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. godine pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 1. siječnja 2024. godine pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se da je ništetna odredba iz čl.10.toč. 6. Ugovor o kreditu br. 55958/09 sklopljenog dana 12.11.2009. godine između tužitelja i prednika tuženika, u dijelu odredbe koji glasi:

„Korisnik kredita može jednokratno otplatiti neotplaćeni iznos kredita, djelomično ili u potpunosti i prije ugovorenog krajnjeg roka/rokova dospijeća, s tim, da je za odobrenje prijevremene otplate kredita dužan, prethodno: a) podnijeti pisani zahtjev i b) platiti naknadu određenu ovim Ugovorom, kako slijedi:… b) kod potpune otplate kredita – naknada od 4 % od ukupnog iznosa nedospjelog (preostalog) glavnog duga (glavnice).

IV. Nalaže se tuženiku OTP banci d.d., OIB:52508873833, Split, Domovinskog rata 61, kao pravnom sljedniku Societe Generale – Splitska banka d.d., da tužitelju VČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], isplati iznos od 125,51 EUR na ime naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita zajedno sa zateznom kamatom tekućom od dana 13. studenog 2010. godine do 30. lipnja 2011. godine po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. godine pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 1. siječnja 2024. godine pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku OTP banci d.d., OIB:52508873833, Split, Domovinskog rata 61, da tužitelju VČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 413,28 EUR, zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 24. travnja 2026. godine pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 2. veljače 2026. godine navodi kako je 12. studenog 2009. godine s prednikom tuženika Splitskom bankom d.d. sklopio Ugovor o kreditu broj: 55958/09, na iznos od 8.000,00 EUR po kupovnom tečaju tuženika vrijedećem za EUR na dan korištenja kredita s rokom otplate od 48 mjeseci sa svrhom renoviranja obiteljske kuće u [adresa], a koji kredit je u cijelosti prijevremeno otplaćen 2010. godine. Ukazuje kako je tuženik u članku 7. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorio odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu za obradu zahtjeva kredita i to u iznosu od 3,00% od iznosa kredita, a koja se naplaćuje prilikom potpisa Ugovora te je u članku 10. 6. ugovoreno kako tužitelj može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi tuženik.

Temeljem navedenih ugovornih odredbi o tzv. ulaznoj i izlaznoj naknadi tuženik je dana 13. studenog 2009. godine naplatio tužitelju naknadu za obradu zahtjeva u iznosu od 240,00 EUR, a dana 12. studenog 2010. godine naknadu za prijevremeno zatvaranje kredita u iznosu od 125,51 EUR.

Tužitelj ovakve ugovorne odredbe smatra nepoštenim i ništetnim jer se o istima nije pojedinačno pregovaralo, već su iste kao takve unaprijed formulirane i od strane tuženika implementirane u tipskom ugovoru na koji tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, niti mu je bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknada i usluga na ime kojih se ista naplaćuje. Stoga smatra kako navedene odredbe nisu bile ugovorene u dobroj vjeri te su suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača zbog čega su iste nepoštene i ništetne te ne proizvode pravni učinak.

S obzirom da je tuženik temeljem gore navedenih nepoštenih odredbi o ulaznoj i izlaznoj naknadi u predmetnom Ugovoru iste naplatio i time stekao nepripadajuću imovinsku korist, isti je kao nepošteni stjecatelj sukladno čl. 1115. ZOO-a takve dužan vratiti tužitelju zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Stoga predlaže usvojiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu parničnog troška s pripadajućom zateznom kamatom.

2. U odgovoru na tužbu i tijekom postupka tuženik je osporavao osnovanost tužbenog zahtjeva, dok visinu tužbenog zahtjeva nije osporavao. Prvenstveno je istakao prigovor zastare pozivajući se na odredbe čl. 376. i 372. ZOO-a te na zastarni rok od pet godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla u slučaju stjecanja bez osnove. Također je istakao da su sporne odredbe dovoljno jasne i razumljive, odnosno uobičajene za ugovor o kreditu te da tužitelj u smislu čl. 1112. st. 1. ZOO-a nema pravo zahtijevati vraćanje izvršene isplate. Ujedno je istakao da se trenutkom prijevremene otplate kredita narušava likvidonosna i kamatonosna struktura bilance tuženika kao bankarske institucije koji u izvorima financiranja i dalje ima kamatne troškove za kreditnu liniju iz koje je financiran plasman koji je bio potreban za kreditiranje tužitelja, dok istovremeno tuženik gubi kamatne prihode tužiteljevom prijevremenom otplatom. Stoga tuženikova imovina i obveze postaju ročno neusklađene te će prijevremena otplata tuženiku izvjesno uzrokovati određenu štetu.

Nadalje je istakao kako predmetne odredbe nisu protivne Ustavu RH niti prisilnim zakonskim propisima, niti moralu društva, a da tužitelj nije dokazao da bi u konkretnom slučaju bili kumulativno ispunjeni uvjeti da se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, da su iste nejasne, teško razumljive ili teško uočljive, da su iste suprotne načelu savjesnosti i poštenja te da uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

Zaključno, tuženik predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu parničnog troška.

3. Radi utvrđenja spornih, a za ovaj postupak odlučnih činjenica sud je u dokaznom postupku pročitao cjelokupan spis i svu priležeću dokumentaciju i to:

Ugovor o kreditu br. 55958/09 od 12. studenog 2009. godine (list 9-12 spisa), obavijest tuženika o naplaćenim naknadama (list 8 spisa), otplatni plan (list 13-14 spisa), obračun prijevremene otplate kredita (list 15 spisa) te je saslušao tužitelja. Valja ukazati kako sud nije provodio financijsko-knjigovodstveno vještačenje slijedom činjenice što tuženik već u odgovoru na tužbu, ali i na ročištu 16. travnja 2026. nije osporavao visinu tužbenog zahtjeva, a isti je dokazni prijedlog prema shvaćanju suda i postavljen od strane tužitelja samo ukoliko tuženik bude osporavao visinu tužbenog zahtjeva.

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja protiv tuženika radi isplate iznosa od 240,00 eura, a koji iznos je isplatio tuženiku po osnovi ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita te iznos od 125,51 EUR po osnovi ugovorne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita.

7. Među parničnim strankama je sporna osnova tužbenog zahtjeva te je li nastupila zastara utuženog iznosa.

8. Sud opetovano ukazuje kako među strankama nije sporna visina tužbenog zahtjeva (tuženik je već u odgovoru na tužbu, ali i na ročištu održanom 16. travnja 2026. naveo da ne spori visinu tužbenog zahtjeva), te nije sporno da je tužitelj s prednikom tuženika sklopio predmetni Ugovor o kreditu br. 55958/09 od 12. studenog 2009. godine.

9. Iz potvrde tuženika od 23. siječnja 2026. godine s lista 8 spisa, a koju je tužitelj priložio uz tužbu, proizlazi da je tužitelj bio korisnik kredita broj 55958/09, a da mu je 13. studenog 2010. godine. naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 240,00 eura (1.738,80 HRK), dok mu je 12. studenog 2010. godine naplaćena naknada za prijevremenu konačnu otplatu kredita u iznosu od 125,51 eura (931,28 HRK).

10. Iz Ugovora o kreditu broj 55958/09 proizlazi da je odredbom članka 7. ugovoreno da naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 3,00% od ukupnog iznosa odobrenog kredita – a najmanje 200,00 kuna te se naplaćuje jednokratno, odmah pri korištenju kredita, dok se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu, neovisno o korištenju, odnosno iskorištenom iznosu kredita. Nadalje, odredbom članka 10. 6. ugovoreno je da korisnik kredita može jednokratno otplatiti neotplaćeni iznos kredita, djelomično ili u potpunosti i prije ugovorenog krajnjeg roka/rokova dospijeća, s tim da je za odobrenje prijevremene otplate kredita dužan prethodno: a) podnijeti pisani zahtjev i b) platiti naknadu određenu ovim Ugovorom kako slijedi: a) kod djelomične (nepotpune) otplate kredita… i b) kod potpune otplate kredita naknadu od 4 % od ukupnog iznosa nedospjelog (preostalog) glavnog duga.

11. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je dana 12. studenog 2009. u poslovnici prednika tuženika Splitske banke d.d. u [adresa], sklopio ugovor o kreditu na iznos od 8.000,00 eura s rokom otplate od 48 mjeseci, a sa svrhom renoviranja obiteljske kuće u [adresa], u kojoj i dan danas živi. Kredit je u cijelosti otplaćen prijevremeno krajem 2010. godine. Prilikom potpisivanja predmetnog kredita u poslovnici tuženika dočekao ga je unaprijed sastavljen obrazac ugovora koji je pročitao, ali mu djelatnik banke nije posebno pojašnjavao odredbe samog ugovora pa tako niti predmetnu odredbu o ulaznoj i izlaznoj naknadi već mu je predočeno da je takvo pravilo banke te da je jedino pod tim uvjetom ovaj kredit i mogao ishoditi. Sve je dakle bilo po principu "uzmi ili ostavi". Pri solemnizaciji ovog ugovora niti javni bilježnik mu nije tumačio odredbe samog ugovora. Djelatnik banke mu nije spominjao postotak, a niti nominalni iznos ulazne i izlazne naknade već je rekao da postoji odredba banke prema kojoj se troškovi obrade kredita moraju platiti, a ujedno i troškovi prijevremene otplate. Za iznos je saznao prilikom isplate kredita. U vrijeme podizanja ovoga kredita na svome imenu nije imao otvoren obrt, OPG ili trgovačko društvo. Nitko iz banke mu nije ukazao da bi u prostorijama banke bila istaknuta tarifa o naknadama tuženika, a niti ga je uputio da istu eventualno potraži na internetskim stranicama tuženika. U vrijeme podizanja ovog kredita bio je po struci policajac te tada nije mogao shvatiti ili predvidjeti pravne ili ekonomske posljedice pristajanja na ovakve odredbe. Kod potpisivanja ugovora obratio je pažnju samo na iznos mjesečne rate i visinu kamate.

12. Sud je tužiteljev iskaz ocijenio vjerodostojnim jer je jasan, detaljan, nema proturječnosti i nejasnoća.

13. Ocjenom navedenih dokaza, ovaj sud je utvrdio da tužitelj nije bio informiran na što se konkretno naknada za obradu kredita i naknada za prijevremenu otplatu kredita odnosi, te o naknadama nije mogao pregovarati, a nije bio niti informiran o krajnjoj svrsi navedenih naknada i o kojim se stvarnim troškovima koji ulaze u sporne naknade radi, te zašto iste mora platiti. Nadalje, potrebno je reći da je ovaj sud prihvatio iskaz tužitelja iz kojega proizlazi da su Ugovoru o kreditu bile određene naknade o kojima se nije moglo pregovarati, odnosno da je odredbe Ugovora o kreditu tužitelj mogao prihvatiti ili odbiti po sistemu "uzmi ili ostavi". Tuženik je trebao tužitelju obrazložiti koja je svrha i što čini naknade, te se na taj način uvjeriti da bi tužitelj pristao na navedenu odredbu i da je bilo pojedinačnih pregovora.

14. Odredbom članka 96. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07. i 125/07. – dalje: ZZP) propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te je sukladno odredbi članku 102. stavku 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba ništetna.

15. Prema odredbi članka 52. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, s time da je odredbom članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Inače ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Ovaj sud je utvrdio da, tužitelju nije obrazloženo koje stvarne troškove plaća plaćanjem navedenih naknada, te da su odredbe bile nerazumljive jer tužitelj nije mogao shvatiti posljedice navedenih ugovornih odredbi jer mu nisu niti obrazložili koliko iznose naknade i zašto iste mora platiti. Osim toga, tužitelju nije obrazloženo niti što točno plaća i koja je svrha plaćanja navedenih naknada, pa su stoga navedene odredbe za tužitelja bile nerazumljive jer isti nije mogao sa sigurnošću znati posljedice ugovaranja navedenih naknada, odnosno kako isto utječe na njegovu poziciju u kreditnom odnosu (zahtjev transparentnosti).

16. Valja ukazati kako iz iskaza tužitelja proizlazi da je imao status potrošača jer je predmetni ugovor o kreditu sklopio za osobne potrebe, odnosno za izgradnju obiteljske kuće, a u vrijeme sklapanja ugovora na svom imenu nije imao otvoren obrt, OPG ili trgovačko društvo. Navedeno upućuje na jasan zaključak kako namjena kredita nije bila korištena u svrhe namijenjene zanimanju ili poslovnoj/poduzetničkoj djelatnosti tužitelja u smislu odredaba ZZP-a, pa je stoga utvrđeno da je tužitelj bio potrošač.

17. Isto tako, na tuženiku je teret dokaza da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita te naknadi za prijevremenu otplatu kredita i visini tih naknada. Međutim, tijekom ovoga postupka tuženik to nije dokazao. Osim toga, iz iskaza tužitelja proizlazi da nije progovarao o navedenoj odredbi o naknadi za obradu kredita i naknadi za prijevremenu otplatu kredita, odnosno Ugovor o kreditu predočen mu je s mogućnošću uzmi ili ostavi.

Nadalje, s obzirom na to da se u konkretnom slučaju radilo o tipskom Ugovoru o kreditu, da se o spornim odredbama nije pregovaralo može se zaključiti da banka- tuženik nije vodio računa o zakonitim interesima potrošača, odnosno tuženik nije pregovarao s tužiteljem o spornim odredbama kako bi se uvjerio da bi tužitelj pristao na navedene odredbe i da je bilo pojedinačnih pregovora, stoga, ovaj sud zaključuje da je tuženik prilikom ugovaranja spornih odredbi postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

18. Isto tako, ovaj sud zaključuje, a kako to tužitelj navodi u svome iskazu, da bi tužitelj neprihvaćanjem navedenih odredbi bio ograničen u ostvarenju svoga prava (zahtjeva za kredit, sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade), odnosno bez konkretno naknade za obradu kredita nije bilo moguće sklopiti ugovor, pa je predmetnom spornom odredbom Ugovora o kreditu prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača.

19. Dakle, s obzirom na to da je potrošač-tužitelj bio ograničen uvjetima iz ponude banke, ostale ugovorne odredbe, može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko spornih odredbi o naknadi za obradu kredita i naknadi za prijevremenu otplatu kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Osim toga, tužitelju nije obrazloženo koje stvarne troškove plaća plaćanjem navedenih naknada. Nadalje, kao što je prethodno već obrazloženo predmetne odredbe Ugovora o kreditu su bila nerazumljive jer tužitelj nije mogao shvatiti ekonomske posljedice (za sebe) ugovornih odredaba, nije znao koji iznos naknade mora platiti, nisu mu obrazložili koji se troškovi podmiruju plaćanjem tih naknada, pa su stoga navedene odredbe za tužitelja bile nerazumljive jer nije mogao sa sigurnošću znati koja bi posljedica bila prihvaćanjem ili neprihvaćanjem takvih odredaba, nije mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi isto utjecalo na njihovu poziciju u kreditnom odnosu (zahtjev transparentnosti).

20. Slijedom svega navedenoga, ovaj sud je utvrdio da su navedene odredbe nepoštene sukladno članku 96. stavak 1. i 2. ZZP-a, odnosno da je nepoštena odredba iz članka članka 7. Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 3,00% od ukupnog iznosa odobrenog kredita – a najmanje 200,00 kuna te se naplaćuje jednokratno, odmah pri korištenju kredita, dok se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu, neovisno o korištenju, odnosno iskorištenom iznosu kredita. Nadalje, nepoštena je i odredba članka 10. 6. kojom je ugovoreno da korisnik kredita može jednokratno otplatiti neotplaćeni iznos kredita, djelomično ili u potpunosti i prije ugovorenog krajnjeg roka/rokova dospijeća, s tim da je za odobrenje prijevremene otplate kredita dužan prethodno: a) podnijeti pisani zahtjev i b) platiti naknadu određenu ovim Ugovorom kako slijedi: a) kod djelomične (nepotpune) otplate kredita… i b) kod potpune otplate kredita naknadu od 4 % od ukupnog iznosa nedospjelog (preostalog) glavnog duga te da su sukladno članku 102. stavku 1. ZZP- a ništetne, pa je stoga odlučeno kao pod točkom I. i III. izreke ove presude.

21. Budući da su predmetne odredbe Ugovora o kreditu ništetne, te odredbe među strankama ne mogu se primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredaba. Odnosno, sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23. – dalje: ZOO) tuženik je dužan tužitelju vratiti ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu naknade za obradu kredita i naknade za prijevremenu otplatu kredita, pri čemu je između stranaka nesporno da je naknada za obradu kredita naplaćena 13. studenog 2009. u iznosu od 240,00 eura, a naknada za prijevremenu otplatu kredita dana 12. studenog 2010. u iznosu od 125,51 eura.

22. Na navedene iznose tužitelju pripadaju zatezne kamate sukladno članku 1115. ZOO-a od dana stjecanja (naplate naknade), jer je tuženik bio nepošten pa je obvezan platiti zatezne kamate od dana stjecanja.

Tuženik je nepošten jer je povrijedio interese i prava potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima su ugovorene naknada za obradu kredita i naknada za prijevremenu otplatu kredita o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a koje su uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, pa su nepoštene i time ništetne. Naknade su naplaćene 13. studenog 2009. i 12. studenog 2010., a što je nesporno među strankama, pa su zatezne kamate dosuđene u skladu s postavljenim zahtjevom. Visina stope zatezne kamate dosuđena je sukladno članku 29. stavku 2. ZOO-a, pa je stoga odlučeno kao pod točkom II. izreke.

23. Nije osnovan tuženikov prigovor zastare. Naime, odredbom članka 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu navedenih u izreci presude. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020 prema kojoj zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili a drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude.

24. Tužitelj je u cijelosti uspio u sporu pa mu pripada naknada troška postupka sukladno članku 154. stavak 1. ZPP-a u vezi člankom 155. stavkom 1. ZPP-a. Tužitelju je priznat trošak dopisa upućenog tuženiku dana 12.12.2025. u iznosu od 50,00 eura sukladno Tbr. 8. toč. 4. Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23. i 107/25. – dalje Tarifa), trošak sastava tužbe u iznosu od 100,00 eura sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife, trošak sastava podneska od 15.03.2026. u iznosu od 100,00 eura sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife, trošak zastupanja na ročištu 16.04.2026. u iznosu od 100,00 eura sukladno Tbr. 9. toč.1. Tarife, trošak zastupanja na ročištu za objavu dana 24.04.2026. u iznosu od 50,00 eura sukladno Tbr. 9. toč. 3. Tarife, te za sudsku pristojbu na tužbu 6,64 eura i presudu 6,64 eura, dakle sveukupno 413,28 eura. Stoga je odlučeno kao pod točkom V. izreke.

U Đakovu 24. travnja 2026.

Sutkinja

Melita Geošić

POUKA O PRAVU NA ŽALBU:

Protiv ove presude stranke imaju pravo žalbe županijskom sudu, putem ovog suda, pismeno u tri primjerka u roku od 15 dana od dana prijema prijepisa iste.

Dostaviti:

1. Punomoćniku tužitelja

2. Punomoćniku tuženika