REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-445/25-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Ani Ćurković Dražić u pravnoj stvari tužitelja DS OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po Goran Devrnja, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., OIB 87939104217 iz [adresa], zastupana po pun. Ivo Šućur odvjetnik iz Zagreba, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene u prisutnosti tužitelja osobno i punomoćnika stranaka dana 03. ožujka, 2026.g., dana 24.travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 310805 od 21.07.2005. sklopljenog između tužitelja DS, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i prednika tuženika VOLKSBANK d.d., [adresa], danas HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., 10000 [adresa], OIB: 87939104217, a koje:

- u čl. 5. glasi: ''Korisnik kredita se obvezuje Kreditoru platiti temeljem ovog Ugovora sve naknade i troškove sukladno Odluci o kamatama i naknadama Kreditora, a naročito sljedeće naknade:''

- u čl. 5.1. glasi: ''Administrativna naknada: 2,50% (slovima: dvacijelihpetposto) jednokratno na iznos odobrenog kredita.''

II Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., 10000 [adresa], OIB: 87939104217 da isplati tužitelju ANDREAS PINTARIĆ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 501,69 EUR zajedno s zateznom kamatom počev od 01.08.2005. prema stopi koju do 31. prosinca 2007. godine određuje čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (NN 72/02, 153/04), od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate, prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu je za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a koje teku na navedeni iznos od 27. listopada 2007. do isplate, u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju troškove postupka 574,77 €, sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Nije sporno da je tužitelj je 21.07.2005. sklopio s prednikom tuženika društvom VOLKSBANK d.d., [adresa], Ugovor o kreditu broj: 310805, a kojim je prednik tuženika tužitelju odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 31.320,00 CHF obračunatom prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita.

2. Nije sporno da je od sklapanja ugovora došlo do statusnih promjena na strani tuženika. Rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. Tt-23/25802 od 3.7.2023. u sudski je registar upisano pripajanje društva NOVA HRVATSKA BANKA d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 78427478595 društvu HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 87939104217.

3. Nije sporno da je odredbom čl. 5. i čl. 5.1. predmetnog Ugovora tuženik je obvezao tužitelja na plaćanje naknade za obradu kredita- tzv. ulazna naknada.

4. Tužitelj nadalje navodi da mu je tuženik odobrio jedan iznos kredita, a faktički mu isplatio drugi iznos, umanjen za navodne troškove obrade kredita, teretivši ga prilikom isplate kredita za iznos od 3.663,62 kn (501,69 EUR), nezakonito i potpuno netransparentno mu nametnuvši apstraktnu ulaznu naknadu. Povrh toga, nakon isplate i terećenja po osnovi ulazne naknade koju je tuženik naplatio iz kreditiranog iznosa, isti je obračunavao i tužitelju zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, dakle s uračunatom ulaznom naknadom, iako mu je faktički isplatio drugi, manji iznos kredita.

5. Također navodi da je Ugovor je u cijelosti pripremio i predložio tuženik, prilikom sklapanja Ugovora se o naknadama nije pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj mogao utjecati na sadržaj Ugovora, pa je tužitelj stavljen u neravnopravni položaj u odnosu na tuženika. Tužitelj se poziva na odredbe čl. 81., 87. i dr. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 96/03), čl. 6., 96., 102. i dr. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13) čl. 41., 49., 55. i dr. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 41/14), te čl. 295., 296., 320., 327. i dr. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22), kao i na odluke Suda EU i to u predmetima: C-224/19, C-259/19, C-84/19, C-222/19 i C-252/19.

6. Tužitelj se poziva na sudsku praksu VSRH Rev-1035/2024 u kojoj se zauzima stav „tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita, niti oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača“

7. Na taj način je tuženik stekao korist bez osnove, pa je dužan vratiti tužitelju stečeno bez osnove zajedno sa zateznom kamatom i troškom postupka. Predlaže da sud utvrdi da su ništetne odredbe Ugovora u čl. 5. i 5.1., te naloži tuženiku isplatu 501,69 EUR zajedno s pripadajućom zateznom kamatom počev od 01.08.2005. do isplate.

8. U odgovoru na tužbu i tijekom postupka tuženik u bitnome osporava osnovanost ističe prigovor zastare, tužitelj treba dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama; stavlja prigovor zastare i to s nekoliko različitih osnova sukladno Zakonu o obveznim odnosima (NN 35/05 – 29/18, dalje kao: „ZOO“), ovisno o pravnoj kvalifikaciji potraživanja tužitelja.

9. Tuženik ističe i da se kod predmetnog ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su tuženiku plaćani kao anuiteti. Stoga sukladno članku 226. ZOO-a, tražbine povremenih davanja (a u što su uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Ako bi se zbog utvrđenja ništetnosti utvrdilo da se pak radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla. Takvo je stajalište izraženo i u sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi VSRH Rev x 183/2011 .

10. Smatra tuženik da sud ne može primijeniti čl 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014), članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007-56/2013) i članka 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/1991-70/2019), jer je nedopuštena retroaktivna primjena propisa koji nije bio na snazi u vrijeme nastanka ugovornog odnosa koji je predmetom rubriciranog postupka. Naime, odredbe navedenih članaka stupile su na snagu znatno kasnije od sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu.

11. Osim toga VSRH smatra da sklapanjem Aneksa ugovora (konverzijom kredita iz CHF u EUR) banka ispunjava tužbeni zahtjev potrošača kako u pogledu: Utvrđenja ništetnosti obračuna promjenjivih kamata i Isplate preplaćenih iznosa, pa budući da je zahtjev već ispunjen kroz konverziju, ne postoji daljnji pravni temelj za dodatna potraživanja, pa se potrošaču ne priznaje pravni interes za daljnje tužbe.

12. U konkretnom slučaju sporne odredbe Ugovora o kreditu su za tužitelja jasne, lako uočljive i razumljive, sukladno odredbama članka 99. ZZP-a ocjena poštenosti prema kriterijima iz članka 96. ZZP-a nije dopuštena. Ulazna naknada je izražena u točno naznačenom postotku od 2,50% na iznos kredita što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom pa je utoliko i bespredmetno utvrđivati i eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe. Samim pregledom Ugovora moguće zaključiti da su ispunjene dvije pretpostavke – jasna i lako uočljiva odredba, iznos te naknade jasno i razumljivo izražen u postotku. Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivom mjestu, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Očito je stoga da se o naknadi za administraciju i obradu kredita pregovaralo, prvenstveno s obzirom na to da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu Tarife te da je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu.

13. Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji tekst je inkorporiran spomenutim Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo je odredbom čl. 4. st. 2. Direktive propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robe, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene.

14. Osim toga, ukazuje i na odredbu čl. 83. Zakona o zaštiti potrošača, a kojom odredbom je propisano da će sud prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzeti u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

15. Tužitelj je u svakom trenutku nakon što je pročitao ugovor i navedene odredbe mogao odustati od sklapanja. Iz svega navedenog proizlazi kako se tužitelj paušalno i bez osnove pozvao na one odredbe tada primjenjivog ZZP-a koje su mu odgovarale. Tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja.

16. Također tužitelj neosnovano u tužbi ističe kako se tuženik koristio nepoštenom poslovnom praksom ugovarajući naknadu za odobrenje kredita tzv. ulaznu klauzulu. Time je navodno tuženik doveo tužitelja u neravnopravni položaj jer tužitelj nije imao mogućnosti pregovora s tuženikom oko spomenute odredbe. Konačno, takvim je postupanjem tuženik navodno povrijedio odredbu članka 4. ZOO-a te je zato spomenuta odredba ništetna.

17. Tuženik ističe kako nema nikakvog zakonskog uporišta u tada primjenjivim propisima, a niti uporišta u sudskoj praksi, da ugovorna odredba prema kojoj tuženik ima pravo na naknadu za obradu ugovora o kreditu, tj. naknadi za odobrenje ugovora o kreditu. Štoviše, propisi koji su tada bili na snazi nisu predviđali zabranu takve naknade.

18. Ne osporava visinu zahtjeva, predlaže zahtjev odbiti uz naknadu troška.

19. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu (list 12-20), otplatna tablica po kreditu (list 5-10), saslušao tužitelja (list 190), te temeljem čl. 8. i 219. ZPP zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan.

20. Među strankama je sporna osnovanost tužbenog zahtjeva.

21. U odnosu na prigovor zastare koji se tiču zahtjeva za povrat po osnovi troškova obrade kredita, u odluci Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. VSRH naglašava se potreba vođenja računa o tome da potrošači trebaju moći ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu na temelju postupka kolektivne zaštite, a ujedno, referirajući se na presudu DSP i TSP Martínez protiv Cajasur Banco i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria SA, u spojenim predmetima C-154/15, C-307/15 i C- 308/15, navodi da je Europski sud u istoj utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, i to tako da prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci djeluju unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju, dok je treće pravilo da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena, a tek kumulativna primjena sva tri pravila osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba sukladno Direktivi 93/13 EEZ.

22. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020., a koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Stoga zastara zahtjeva po osnovi troškova obrade kredita i naknade za osiguranje kredita nije ni počela teći dok sud pravomoćno ne utvrdi ništetnima takve odredbe.

23. Prijeporna je osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja; je li tuženik postupao sukladno načelu savjesnosti i poštenja, te jesu li odredbe ugovora o troškovima obrade kredita uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te da li je osnovan zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti dijelova odredbi Ugovora koji se odnosi na obavezu plaćanja naknade za obradu kredita, slijedom toga i isplatu u visni koja nije sporna.

24. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je kod prednika tuženika uzimao stambeni kredit za kuću u [adresa] u kojoj živi. Pogledao je tekst ugovora, pitao je na što se odnosi naknada koja se plaća, u banci su mu rekli da se to mora platiti ukoliko se želi dobiti kredit. Odmah je platio tu naknadu. Naknada je bila određena u postotku. Pročitao je ugovor u kojem je bilo jako puno teksta i ne može reći da je sve shvatio, najbitnije mu je bilo da može plaćati ratu. U banci su mu rekli da je najbolja kamata kod ovakvih kredita. Zbog toga je prihvatio. Kredit je vratio prije vremena te mu je također naplaćena izlazna naknada, to je bilo nakon konverzije.

25. Tuženik na okolnost pregovaranja o pojedinim odredbama ugovora nije predlagao dokaze, pa je sud zaključak donio na temelju iskaza tužitelja.

26. Iz iskaza tužitelja sud zaključuje da isti kao korisnik kredita nije dobio nikakve relevantne informacije o tome što sadrži naknada koja je predmet spora. Proizlazi da se o pojedinim odredbama ugovora nije razgovaralo i pregovaralo, već mu je tuženik sugerirao ovu vrstu kredita jer je „najbolja kamata“ a tužitelj je razmišljao samo o visini rate, odnosno da li će moći podmirivati rate kredita. Rečeno mu je da mora platiti naknadu ukoliko želi dobiti kredit.

27. Uvidom u sam ugovor- čl 5 razvidno je da je u toč 5.1. ugovorena tzv ulazna naknada u određenom postotku, pri čemu se spominje postotak a ne visina iznosa.

28. Odredba čl. 5 Ugovora nepoštena i ništetna, jer je odredbama Zakona o zaštiti potrošača (2003) (dalje: ZZP) propisano je da se odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Također odredbama članka 82. ZZP-a utvrđeno je koje se odredbe mogu smatrati nepoštenima, a primjenjivo na konkretan slučaj to su:

-odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga,

-odredba kojom se potrošač obvezuje na ispunjenje ugovorne činidbe, dok je ispunjenje obveze trgovca uvjetovano okolnošću čije ispunjenje ovisi isključivo o volji trgovca,

-odredba kojom se potrošačima nameću određene obveze a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom.

29. Odredbama članka 270. ZOO-a propisano je da je ugovor ništetan u slučaju da je činidba neodređena ili neodrediva, a odredbama članka 272. ZOO-a propisano je da je činidba odrediva u slučaju da ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj strani da je odredi.

30. Odredbama čl. 1021. ZOO-a propisano je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Tuženik nije imao zakonsko uporište od tužitelja naplatiti nikakvu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, a što znači da je tuženik u predmetne ugovore o kreditu uvrstio odredbe suprotne članku 1021. ZOO-a, odnosno prisilnim propisima Republike Hrvatske, a zbog čega je navedena odredba ništetna. Tužitelj je temeljem ništetne odredbe sadržane u čl. 5.1. Ugovora tuženiku 01.08.2005. naplatio iznos od 501,69 EUR .

31. Odredbama čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP) propisno je da ugovor o potrošačkom zajmu, između ostaloga, mora sadržavati odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. čl. 81.st.2. ZZP-a je propisano da smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, dok je u stavku 3. Istog članka ZZP-a propisano da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.

32. ZZP niti ZOO ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja a koje je načelo sadržano je u odredbi članka 12. ZOO-a kojom je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja.

33. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, pri tom vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa.

34. Prema odredbi članka 83. ZZP-a prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

35. Člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača propisano je: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

36. Nadalje, Čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 - u daljnjem tekstu ZZP) propisano je da ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…)."

37. Na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita te visini tih naknada, te od čega se sastoje ti troškovi. Međutim, tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao.

38. Tuženik koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o naknadi za obradu zahtjeva, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao što bi spadalo u " administrativne troškove" odnosno visinu te naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača, jer tužitelj nema priliku pojedinačno pregovarati, niti zna što ti troškovi obuhvaćaju, što dovodi do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, stoga je ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužitelju - potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja (članka 81. stavak 4. ZZP-a), nepošten stjecatelj.

39. Time je sud utvrdio da je postupanje tuženika u konkretnom slučaju bilo suprotno načelu savjesnosti i poštenja čime je došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

40. Takav ugovorni mehanizam je sukladno odredbama čl. 81. st. 1. i 87. st. 1. ZZP/03 i čl. 96. st. 1. i čl. 102. st. 1. ZZP/07 ništetan, a ništetan je i prema odredbi čl. 322. ZOO-a te prema odredbama čl. 295. i 296. ZOO-a.

41. Da je takvo postupanje banke nepošteno utvrdio je Sud Europske unije u svojoj odluci u predmetu C-186/16 D i dr. protiv Banca Romaneasca SA, a koja presuda obvezuje i ovaj sud. U toj presudi Sud Europske unije utvrđuje da je banka bila dužna potrošaču detaljno objasniti kako funkcionira kreditni paket do te mjere da mu je morao ako je potrebno kroz simulacije demonstrirati kako će moguće promjene tečaja posebno povezane uz moguće promjene kamatne stope utjecati na njegove mjesečne rate te ukupnu kreditnu obvezu i kroz koje točno mehanizme.

42. Time sud utvrđuje da je ništetan dio Ugovora o kreditu kojima je ugovorena tzv ulazna naknada a koje odredbe se nalaze u čl.5 ugovora.

43. Na temelju svega navedenog sud tužitelju temeljem čl. 1111. ZOO-a dosudio u visini nesporan iznos kako je navedeno u toč II izreke, na temelju utvrđenja ništetnosti dijela odrebe o naknadi za obradu zahtjeva sa zateznim kamatama od kada je uplata učinjena, pa do isplate.

44. Odluka o kamatama temelji se na odredbi čl. 29 st. 2 ZOO-a, po stopama preciziranima u izreci.

45. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl. 154 st. 1. ZPP-a, trošak pripada tužitelju jer je u sporu uspio u cijelosti, a sastoji se od troška zastupanja po punomoćniku odvjetniku prema vps 501,69 EUR (NN 138/23), ne kako ga je tužitelj naznačio u tužbi jer zahtjev na utvrđenje treba promatrati kao deklaratorni preambul zahtjevu na isplatu, pa se taj zahtjev ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora određuje samo prema vrijednosti zahtjeva na isplatu (VSRH Rev 349/2020).

46. Tužitelju je po Tbr 7-9, 52 st 3 i 54; obračunato za sastav tužbe 50 bodova, jedan obrazloženi podn. 50 bodova, 2 roč po 50 bodova, uz pdv i pristojbu na tužbu 48,23 € i presudu 26,54 €, ukupno 574,77 EUR.

47. Sud je tužitelju dosudio kamatu na parnični trošak sukladno čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona počevši od donošenja presude do isplate, a prema stopi preciziranoj u izreci, toč III.

U Zagrebu, 24.travanj 2026.

Sutkinja:

Ana Ćurković Dražić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u 3 istovjetna primjerka, u roku od 15 dana od objave ove presude. Ako stranka nije pristupila na ročište za objavu presude, a uredno je obaviještena o tom ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem je ova presuda objavljena. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena, rok za žalbu od 15 dana teče od dana dostave prijepisa ove presude.

DNA:

- pun tužitelja uz rj pristojba presuda 26,54 €

- pun tuženika