Republika Hrvatska

Općinski sud u Velikoj Gorici

Stalna služba u Ivanić-Gradu

Ivanić-Grad, Športska 2

Poslovni broj: P-65/2026-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Velikoj Gorici, Stalna služba u Ivanić-Gradu po sucu toga suda Jasni Grgurić, uz sudjelovanje više sudske savjetnice-specijalista Ine Štukar Marković, u pravnoj stvari tužitelja ŽG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Nenadu Dianić odvjetniku iz Ivanić- Grada, Savska 28, OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupano po punomoćniku Miroslavu Leko odvjetniku iz Odvjetničkog društva Leko i partneri, Zagreb, Domagojeva 18, OIB: 51156809776, radi isplate, nakon provedene javne glavne rasprave zaključene 25. ožujka 2026. u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja odvjetnika Krune Lisac i zamjenika punomoćnika tuženika odvjetnice Edite Klasnić, temeljem čl. 335. Zakona o parničnom postupku 24. travnja 2026. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB 02535697732 da tužitelju ŽG iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 1.363,89 eura zajedno sa zateznom kamatom uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena koja na navedeni iznos teče počev od 30. 09. 2015. godine pa do 31. 12. 2022. godine a od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke sve do isplate u roku od 15 dana. II Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB 02535697732 da tužitelju ŽG iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 3.886,45 eura zajedno sa zateznom kamatom uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena koja na navedeni iznos teče počev od 31. 03. 2007. godine pa do 31. 12. 2022. godine a od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke sve do isplate koja na:

- iznos od 1,02 EUR-a teče počev od 31.03.2007. pa do isplate

- iznos od 1,29 EUR-a teče počev od 29.02.2008. pa do isplate

- iznos od 4,20 EUR-a teče počev od 31.03.2008. pa do isplate

- iznos od 14,12 EUR-a teče počev od 31.10.2008. pa do isplate

- iznos od 3,80 EUR-a teče počev od 30.11.2008. pa do isplate

- iznos od 14,81 EUR-a teče počev od 31.12.2008. pa do isplate

- iznos od 16,56 EUR-a teče počev od 31.01.2009. pa do isplate

- iznos od 17,32 EUR-a teče počev od 28.02.2009. pa do isplate

- iznos od 15,10 EUR-a teče počev od 31.03.2009. pa do isplate

- iznos od 15,34 EUR-a teče počev od 30.04.2009. pa do isplate

- iznos od 12,31 EUR-a teče počev od 31.05.2009. pa do isplate

- iznos od 9,72 EUR-a teče počev od 30.06.2009. pa do isplate

- iznos od 10,30 EUR-a teče počev od 31.07.2009. pa do isplate

- iznos od 11,79 EUR-a teče počev od 31.08.2009. pa do isplate

- iznos od 11,62 EUR-a teče počev od 30.09.2009. pa do isplate

- iznos od 10,20 EUR-a teče počev od 31.10.2009. pa do isplate

- iznos od 12,32 EUR-a teče počev od 30.11.2009. pa do isplate

- iznos od 15,72 EUR-a teče počev od 31.12.2009. pa do isplate

- iznos od 17,21 EUR-a teče počev od 31.01.2010. pa do isplate

- iznos od 18,57 EUR-a teče počev od 28.02.2010. pa do isplate

- iznos od 6,55 EUR-a teče počev od 31.03.2010. pa do isplate

- iznos od 20,80 EUR-a teče počev od 30.04.2010. pa do isplate

- iznos od 28,75 EUR-a teče počev od 31.05.2010. pa do isplate

- iznos od 29,75 EUR-a teče počev od 30.06.2010. pa do isplate

- iznos od 37,78 EUR-a teče počev od 31.07.2010. pa do isplate

- iznos od 38,44 EUR-a teče počev od 31.08.2010. pa do isplate

- iznos od 32,37 EUR-a teče počev od 30.09.2010. pa do isplate

- iznos od 40,79 EUR-a teče počev od 31.10.2010. pa do isplate

- iznos od 45,47 EUR-a teče počev od 30.11.2010. pa do isplate

- iznos od 47,26 EUR-a teče počev od 31.12.2010. pa do isplate

- iznos od 49,55 EUR-a teče počev od 31.01.2011. pa do isplate

- iznos od 48,19 EUR-a teče počev od 28.02.2011. pa do isplate

- iznos od 55,08 EUR-a teče počev od 31.03.2011. pa do isplate

- iznos od 58,70 EUR-a teče počev od 30.04.2011. pa do isplate

- iznos od 61,94 EUR-a teče počev od 31.05.2011. pa do isplate

- iznos od 66,19 EUR-a teče počev od 30.06.2011. pa do isplate

- iznos od 64,53 EUR-a teče počev od 31.07.2011. pa do isplate

- iznos od 57,90 EUR-a teče počev od 31.08.2011. pa do isplate

- iznos od 57,90 EUR-a teče počev od 30.09.2011. pa do isplate

- iznos od 57,90 EUR-a teče počev od 31.10.2011. pa do isplate

- iznos od 57,90 EUR-a teče počev od 30.11.2011. pa do isplate

- iznos od 514,74 EUR-a teče počev od 22.12.2011. pa do isplate

- iznos od 34,38 EUR-a teče počev od 31.12.2011. pa do isplate

- iznos od 58,09 EUR-a teče počev od 31.01.2012. pa do isplate

- iznos od 57,42 EUR-a teče počev od 29.02.2012. pa do isplate

- iznos od 54,94 EUR-a teče počev od 31.03.2012. pa do isplate

- iznos od 53,53 EUR-a teče počev od 30.04.2012. pa do isplate

- iznos od 52,76 EUR-a teče počev od 31.05.2012. pa do isplate

- iznos od 52,76 EUR-a teče počev od 31.05.2012. pa do isplate

- iznos od 53,24 EUR-a teče počev od 30.06.2012. pa do isplate

- iznos od 54,41 EUR-a teče počev od 31.07.2012. pa do isplate

- iznos od 54,05 EUR-a teče počev od 31.08.2012. pa do isplate

- iznos od 54,25 EUR-a teče počev od 30.09.2012. pa do isplate

- iznos od 54,35 EUR-a teče počev od 31.10.2012. pa do isplate

- iznos od 55,18 EUR-a teče počev od 30.11.2012. pa do isplate

- iznos od 55,94 EUR-a teče počev od 31.12.2012. pa do isplate

- iznos od 55,60 EUR-a teče počev od 31.01.2013. pa do isplate

- iznos od 52,80 EUR-a teče počev od 28.02.2013. pa do isplate

- iznos od 52,76 EUR-a teče počev od 31.03.2013. pa do isplate

- iznos od 52,77 EUR-a teče počev od 30.04.2013. pa do isplate

- iznos od 52,45 EUR-a teče počev od 31.05.2013. pa do isplate

- iznos od 53,93 EUR-a teče počev od 30.06.2013. pa do isplate

- iznos od 54,52 EUR-a teče počev od 31.07.2013. pa do isplate

- iznos od 55,40 EUR-a teče počev od 30.09.2013. pa do isplate

- iznos od 57,04 EUR-a teče počev od 29.02.2013. pa do isplate

- iznos od 56,32 EUR-a teče počev od 31.10.2013. pa do isplate

- iznos od 56,73 EUR-a teče počev od 30.11.2013. pa do isplate

- iznos od 56,31 EUR-a teče počev od 31.12.2013. pa do isplate

- iznos od 51,26 EUR-a teče počev od 31.01.2014. pa do isplate

- iznos od 52,17 EUR-a teče počev od 28.02.2014. pa do isplate

- iznos od 52,10 EUR-a teče počev od 31.03.2014. pa do isplate

- iznos od 68,30 EUR-a teče počev od 30.04.2014. pa do isplate

- iznos od 69,21 EUR-a teče počev od 31.05.2014. pa do isplate

- iznos od 53,54 EUR-a teče počev od 30.06.2014. pa do isplate

- iznos od 53,79 EUR-a teče počev od 31.07.2014. pa do isplate

- iznos od 54,46 EUR-a teče počev od 30.09.2014. pa do isplate

- iznos od 54,51 EUR-a teče počev od 31.10.2014. pa do isplate

- iznos od 54,36 EUR-a teče počev od 30.11.2014. pa do isplate

- iznos od 63,90 EUR-a teče počev od 31.12.2014. pa do isplate

- iznos od 39,20 EUR-a teče počev od 31.01.2015. pa do isplate

- iznos od 17,62 EUR-a teče počev od 28.02.2015. pa do isplate

- iznos od 17,52 EUR-a teče počev od 31.03.2015. pa do isplate

- iznos od 17,41 EUR-a teče počev od 30.04.2015. pa do isplate

- iznos od 17,32 EUR-a teče počev od 31.05.2015. pa do isplate

- iznos od 17,22 EUR-a teče počev od 30.06.2015. pa do isplate

- iznos od 17,11 EUR-a teče počev od 31.07.2015. pa do isplate

- iznos od 17,02 EUR-a teče počev od 31.08.2015. pa do isplate

- iznos od 16,91 EUR-a teče počev od 30.09.2015. pa do isplate, sve to u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 3.577,95 eura zajedno sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke koja na iznos parničnog troška teče počev od dana donošenja prvostupanjske presude pa sve do isplate, sve to u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio u ovom sporu tužbu protiv tuženika radi isplate iznosa od 40.000,00 kn. U tužbi navodi kako su tužitelj i tuženik zaključili 19. veljače 2007. Ugovor o kreditu broj 9012289774. Navedenim ugovorom tuženik je tužitelju odobrio kredit u iznosu od 39.203,07 CHF sve u kunama po srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita. Navedenim ugovorom ugovorena je promjenjiva kamatna stopa od 4,15 % sve sukladno čl. 4. Ugovora o kreditu. Isto tako ugovorena je kamata na zakašnjela plaćanja. Rok otplate kredita bio je 240 mjeseci te ga je tužitelj uredno otplatio. Dalje navodi kako je tijekom otplate kredita tuženik jednostrano mijenjao kamatnu stopu iz predmetnog ugovora o kreditu, a da pri tomu nije pregovarao sa tužiteljem niti je tužitelj na tu promjenu uopće i mogao utjecati. O valutnoj klauzuli stranke nisu uopće pregovarale. Međutim budući je tužitelju kredi isplaćen u kunama te budući je tužitelj vršio otplatu u kunama to se postavlja pitanje zašto se uopće ugovarala valutna klauzula budući je kuna u RH zakonsko sredstvo plaćanja te je ista stabilna valuta a što vidimo odnosu na poziciju kune prema EUR-u. Navedena ugovorna odredba o valutnoj klauzuli za CHF, a za koju valutu se govorilo da je stabilna te se i poticalo potrošače da ugovaraju kredite baš u CHF. Ubrzo nakon enormnog rasta tečaja iste u odnosu na kunu, narušila se pravična ravnoteža u ugovornom odnosu stranaka n štetu tužitelja te se tuženik rastom tečaja CHF neosnovano bogatio. Takova ugovorna odredba o valutno klauzuli u CHF ništetna je. Dakle radilo se o tipskom ugovoru u kojem je tuženik jednostrano mijenjao kamatnu stopu (tužitelju nije rečeno niti objašnjeno kako se i zašto mijenja kamatna stopa već mu je samo rečeno da se mijenja jednostrano i po odluci banke. Sve ovo prouzročilo je neravnotežu u pravima obvezama ugovornih stranaka, a koje ponašanje tuženika je i sankcionirano donošenjem pravomoćne presude u kolektivnom sporu za zaštitu potrošača. U vezi konverzije tužitelj ističe da ista nije uvažila ništetnost valutne klauzule CHF i promjenjive kamatne stope.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti navodeći kako je predmetni ugovor o kreditu u cijelosti prestao sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu, te pravno više nije niti na snazi, ukazuje se u cijelosti pravno neutemeljen i potpuno promašen ovako postavljen tužbeni zahtjev tužitelja . Dalje ističe kako sklapanjem novog ugovora, prijašnji ugovor o kreditu (denominiran u CHF, odnosno u kunama s valutnom klauzulom u EUR) prestao je postojati pa korisnik kredita - tužitelj na temelju tog ugovora (jer ga više nema) ne može osnovati potraživati bilo što od banke- tuženika, a ni tuženik od tužitelja, uključujući i ono što je možebitno stečeno bez pravne osnove jer su sva plaćanja ( uključujući i preplatu) obuhvaćena novim ugovorom o kreditu, sklapanje takvog Dodatka ugovora o kreditima je za tuženika državna prisilna mjera iza koje stoje državni prisilni mehanizmi provedbe te mjere. Budući da je prihvatom konverzije i potpisom Dodatka ugovoru na strani tužitelja prestalo bilo kakvo potraživanje tužitelja po ugovoru u CHF, to je očito kako, s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev, tužitelj više nema i ne može imati bilo kakvih potraživanja odnosno daljnji pravni interes za nastavak ovog postupka. Nadalje, budući da je potpisom Dodatka ugovoru o kreditu nesporno izvršena konverzija ugovora, time je i sam tužitelj prihvatio i priznao da mu je prilikom obračuna konverzije obuhvaćena ukupna masa sredstava (sve uplate po svim osnovama) koje je do tada tužitelj izvršavao, pa tako i uplate no osnovi kamate. Završno, tuženik ističe i prigovor zastare. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže Naslovljenom sudu odbiti tužbu i tužbeni zahtjev, uz naknadu troška postupka tuženiku.

3. Tijekom postupka radi razjašnjenja spornih, a za ovaj postupak odlučnih činjenica, provedeni su dokazi koje su stranke predložile na način da je izvršen uvid u dokumentaciju koju su dostavile stranke, uvid u nalaz i mišljenje knjigovodstvenog vještaka Tomo Dlaka od 27. travnja 2024. (list 205-212 spisa) te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja.

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 40.000,00 kn na ime više plaćenog zbog promjene kamate ( više plaćena kamata ) i tečajnih razlika. Među strankama nije sporno da su dana 19. veljače 2007. zaključili Ugovor o kreditu broj: 9012289774 koji je solemniziran kod javnog bilježnika Marijana Mišković iz [adresa] pod brojem Ov- 1846/07, a kojim ugovorom je tuženik tužitelju odobrio kredit u iznosu od 39.203,07 CHF sve u kunama po srednjem tečaju CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita, uz promjenjivu kamatnu stopu od 4,15 % sve sukladno čl. 4. Ugovora o kreditu, te je ugovorena kamata na zakašnjela plaćanja dok je rok otplate kredita bio 240 mjeseci.

Također nije sporno da su tužitelj i tuženik zaključili Dodatak ugovora o kreditu dana 23. prosinca 2011. broj 9012289774 te 28. prosinca 2015. i Dodatak ugovora o kreditu broj 9012289774 temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015).

Među strankama je sporna pravna osnova i visina tužbenog zahtjeva kao i činjenica da li je potraživanje tužitelja iz ovog postupka u zastari. Sporno je da li je sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu prihvaćanjem konverzije prestalo pravo potrošača, odnosno tužitelja zahtijevati bilo kakve isplate temeljem osnovnog ugovora. Sve izvedene dokaze sud je ocijenio u smislu odredbe čl. 8 ZPP.

Tužitelj je podneskom od 20. lipnja 2024., po provedenom vještačenju, uskladio tužbeni zahtjev s nalazom i mišljenjem knjigovodstvenog vještaka Tomo Dlaka od 27. travnja 2024. (list 205-212 spisa).

6. U odnosu na prigovor zastare, sud utvrđuje da se u konkretnom slučaju na ovaj pravni posao, odnosno tužbeni zahtjev primjenjuje odredba iz čl. 328 ZOO-a, a koja propisuje kako utvrđenje ništetnosti ne podliježe nikakvim zastarnim rokovima. Stoga se utvrđuje kako tužiteljica nije u zastari s pravom na podnošenje tužbe u ovom postupku. Budući da se radi o ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora, a u takvim slučajevima nema zastare. Ugovor o kreditu je sklopljen dana 26. srpnja 2007., te je isplaćen dana 1. kolovoza 2007., Dodatak ugovora o kreditu je sklopljen 17. ožujka 2016., kojim je izvršena konverzija kredita. Iz "PRESUDE POTROŠAČ" proizlazi da je presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. pravomoćnoj odlučeno o kolektivnoj tužbi potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, između ostalih protiv ovdje tuženika; podignutoj radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, a kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u kojoj je utvrđeno da je Sberbank d.d. u razdoblju 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. od ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja ugovora nije potrošače informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana te je tužena postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 – u daljnjem tekstu ZOO). U ovakvim sporovima oštećenici su ovlašteni podnijeti tužbu, a konkretno tužiteljica ima spomenuto ovlaštenje budući da je Ugovor zaključila 10.1.2007. tj. unutar naprijed navedenog roka. Slijedom izloženoga, utvrđuje se da tužiteljica nije u zastari s pravom na podnošenje tužbe u ovom postupku.

7. Uvidom u čl. 1. i 2. Dodatka ugovora o kreditu broj 9012289774 od 28. prosinca 2015. (list 17-21 spisa) utvrđeno je kako je isti sklopljen radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF na način i u rokovima propisanim Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015), te kako su stranke ovdje tužitelj i tuženik, suglasno utvrdile da je Korisnik kredit, ovdje tužitelj, prihvatio Izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR sa stanjem na dan 30. rujna 2015.

Uvidom u čl. 3. Dodatka ugovora o kreditu broj 9012289774 od 28. prosinca 2015. (list 17-21 spisa), utvrđeno je kako ugovorne strane suglasno utvrđuju da nakon konverzije kredita iz čl. 1. ovog Dodatka denom iniranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR iznos preostale neotplaćene (nedospjele) glavnice kredita na dan 30. rujna 2015. iznosi 15.487,83 EUR plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za EUR tečajne liste Banke. Ugovorne strane suglasno utvrđuju da iznos pretplate iznosi 1.563,32 EUR, a koji iznos sukladno čl. 19. c. stavka prvog točke pete Zakona preračunava u kune po srednjem tečaju za EUR iz tečajna Banke važeće na dan 30. rujna 2015. i iznos 11.939,86 kuna.

Uvidom u čl. 5. Dodatka ugovora o kreditu broj 9012289774 od 28. prosinca 2015. (list 17-21 spisa) utvrđeno je kako ugovorne strane suglasno utvrđuju da ukupni iznos pretplate iz članka trećeg i četvrtog ovog Dodatka iznosi 1.690,98 EUR što preračunato u kune sukladno Zakonu po srednjem tečaju za EUR iz tečajne liste Banke važeće na dan 30. rujna 2015. iznosi 12.914,86 kn, te da će se navedeni iznos koristiti za namirenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR koji će dospijevati nakon sklapanja ovog Dodatka, na način da će se sukcesivno kod plaćanja budućeg anuiteta iznos 50% dospjelog u valutnoj klauzuli EUR utvrđenog u novom otplatnom planu iz članka šestog ovog Dodatka namirivati pretplatom sve dok se pretplata u potpunosti ne iskoristi, s tim da za to razdoblje preostalih 50% iznosa dospjelog anuiteta plaća korisnik kredita.

Uvidom u čl. 6. Dodatka ugovora o kreditu broj 9012289774 od 28. prosinca 2015. (list 17-21 spisa) utvrđeno je kako ugovorne strane suglasno utvrđuju da na dan sklapanja ovog Dodatka, a nakon obračuna učinka konverzije uključivo i učinaka nastalih u prijelaznom razdoblju iz članka četvrtog ovog Dodatka , preostali iznos neotplaćene (nedospjele) glavnice prema novom otplatnom planu denominiranom u kunama s valutnom klauzulom u EUR iznosi 15.325,07 EUR.

Dakle, sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) utvrđeno je kako je tuženik dostavio tužitelju izračun konverzije kredita nakon čega je tužitelj potpisao Dodatak ugovora o kreditu broj 9012289774 od 28. prosinca 2015. (list 17-21 spisa), čime je izvršena konverzija istog.

Tužitelj u tužbi navodi da iako je predmetni ugovor o kreditu konve rtiran sukladno odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. isti ima pravo na povrat neosnovano stečenih novčanih sredstava od tuženika a na ime nepoštenih te samim time i ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF.

Saslušan kao stranka, tužitelj PG u svojem iskazu (list 96-98 spisa) iskazuje kako ugovor s tuženikom sklopio 2007., kredit je bio u švicarcima iako je namjeravao uzeti kredit u eurima ali za to nije bio kreditno sposoban, te je ovaj kredit bio najpovoljniji. Otplata kredita tekla je uredno od godinu i po do dvije, te je nakon toga rata kredita rasla, na početku rata rasla za nekih 100 kn da bi kasnije kako je porastao tečaj bila oko 1.100,00 kn. Kredit je zatvoren tj. otplaćen drugim kred itom. Nitko u banci nije objasnio zašto je kreditno sposoban za švicarce, a ne za kredit u eurima. Banka ga je obavijestila o promjeni rate kamata. Nije ništa poduzimao ni kada je porastao tečaj nego je nastavio otplaćivati kredit, jer se ne možeš s rogatim boriti. Zato što banka ima moć. Potpisao je s bankom dodatak ugovora o kreditu odnosno konverziji koji je djelovao od dana potpisa. Dalje navodi kako mu se aktivirali životno osiguranje radi naplate zaostalih rata negdje oko 6-7 rata, a s obzirom da mu je banka prijetila otkazom kredit te kako mu je u to vrijeme bio blokiran račun te nije mogao otplaćivati rate kredita. Ovo mu je bio prvi kredit u životu. Ne sjeća se da je u banci pitao o štetnim posljedicama kredita prilikom sklapanja istog, nije tražio pomoć stručne osobe radi pojašnjenja odredaba kredita. Koliko se sjeća javni bilježnik mu je pročitao neke odredbe ugovora te mu je i objasnio ali ne sve odredbe. Ne zna što znači pojam valutna klauzula.

Sud je prihvatio iskaz tužitelja kao istinit jer isti nije u suprotnosti s dokumentacijom koja prileži spisu.

8. Iz Ugovora o kreditu broj: 9012289774 (list 5-11 spisa) proizlazi kako su tuženik kao banka kreditor i tužitelj kao korisnik kredita 19. veljače 2007. sklopili isti te je tuženik kao banka odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita kredit od 39.203,07 CHF prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita, na rok otplate 240 mjeseci, uz promjenjivu kamatnu stopu 4,15 % godišnje. Isto tako ugovorena je kamata na zakašnjela plaćanja. Ugovor je ovjeren kod javnog bilježnika Marijana Mišković iz Ivanić-grada 20. veljače 2007.

Iz nalaza i mišljenja knjigovodstvenog vještaka Tomo Dlaka od 27. travnja 2024. (list 205-212 spisa) proizlazi kako je knjigovodstveno-financijsko vještačenje provedeno na okolnost koliko je trebala iznositi mjesečna rata kredita kada bi se primjenjivala ugovorena kamatna stopa za cijelo vrijeme trajanja ugovora o kreditu te koliko bi iznosila rata kredita da je cijelo vrijeme trajanja kredita tečaj valute CHF bio isti. Nadalje da se utvrdi koliko je tužitelj u svakoj pojedinoj mjesečnoj rati preplatio na ime povećane kamatne stope, a koliko je preplatio na ime povećanog tečaja CHF, a sve u odnosu na početne parametre koji su postojali prilikom zaključenja ugovora o kreditu.

Obračun je izvršen za razdoblje do 30.9.2015. godine jer je prema stanju na taj dan provedena konverzija kredita. Preplata je obračunavana za anuitete 1 -103 i za prijevremenu otplatu nedospjele glavnice koja je evidentirana s danom 22.12.2011. godine.

Pozitivna preplata iskazana u eurima iznosi 5.338,38 eura (40.223,42 HRK) od čega 1.419,33 eura zbog povećanja kamatne stope, a 3.919,05 eura zbog porasta tečaja CHF u odnosu na tečaj po kojem je kredit isplaćen.

U anuitetima s nižim tečajem od početnog i nižom kamatom od početne kamate obveze su manje, a iznos smanjenja obveza iskazan je u retku: B negativno.

Zbog zaokruživanja svakog pojedinog rezultata na drugu decimalu kumulativni rezultat u eurima je zbroj pojedinačnih rezultata i ne mora odgovarati kumulativnom rezultatu u HRK primjenom fiksnog tečaja konverzije.

Sud prihvaća kao istinit nalaz i mišljenje vještaka, budući je isti dan stručno i argumentirano.

Nakon provedenog vještačenja tužitelj je podneskom od 20. lipnja 2024., uskladio tužbeni zahtjev s nalazom i mišljenjem knjigovodstvenog vještaka Tomo Dlaka od 27. travnja 2024. (list 205-212 spisa).

9. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine, a Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom odlukom br. Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015. godine je odbio revizije I-VII-tuženika kao neosnovane. Postupak je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača - Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502c ZPP, pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu. Također, u skladu s odredbom čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, dalje ZZP) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl.106 st.1 Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl.131 st.1 Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku, koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. U dijelu točke I. izreke odluke Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, a u kojem dijelu je prvostupanjska odluka i potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH, broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine te u odnosu na taj dio Vrhovni sud RH je odlukom broj Revt-249/14 od 09. travnja 2015. godine, odbio reviziju tuženika kao neosnovanu, utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovora o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Visoki trgovački sud je taj dio odluke potvrdio svojom odlukom br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. je navedeno da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka kao trgovaca i korisnika kredita kao potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa, pa buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva. Ustavni sud RH je djelomično usvojio ustavnu tužbu tužitelja odlukom broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U- III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016., te je ukinuo odluku VSRH broj Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. u dijelu u kojem je odbijena revizija tužitelja protiv presude VTSRH broj Pž-7129/13 – 4 od 13. lipnja 2014. godine, a kojom je preinačenje prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici "povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo". Odlučujući o reviziji VSRH je rješenjem broj Revt -575/16-5 od 03. listopada 2017. ukinuo presudu VTSRH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da su 1-7 tužene povrijedile kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koju je vezana glavnica CHF. VTSRH je donio presudu Pž-6632/2017-10 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu TS u Zagrebu P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. VTSRH je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu. VSRH je donio odluku broj Rev-2221/2018-11 03. rujna 2019. kojom je odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja VTSRH o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi. Dok je Ustavni sud odbio 3. veljače 2021. sve ustavne tužbe banaka protiv revizije Vrhovnog suda RH kojom je potvrđena pravomoćna presuda P-1401/12.

Dakle promjenom kamatne stope došlo je do povećanja mjesečnih anuiteta koje su potrošači bili dužni plaćati u odnosu na anuitete koji su bili ugovoreni prilikom sklapanja ugovora o kreditu, dok je u odnosu na valutnu klauzulu kod koje je zbog promjene tečaja švicarskog franka odnosno porasta njegove vrijednosti došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je plaćanje bilo vezano za valutu CHF čija je vrijednost u navedenom razdoblju značajno porasla, a s time i sama protuvrijednost anuiteta u kunama.

Uvidom u Ugovor o kreditu broj: 9012289774 (list 5-11 spisa) te na temelju iskaza tužitelja kao i nalaza i mišljenja vještaka, utvrđeno je da se radi o unaprijed formuliranom standardnom i tipskom ugovoru tuženika. Iz saslušanja tužiteljice proizlazi kako joj niti ovlaštena osoba banke nije uopće protumačila sve odredbe Ugovora pa prema tome niti ove sporne.

Sukladno odredbi čl.81 st.1 ZZP (NN 96/03), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno odredbi čl.81 st.2 ZZP, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

Odredba čl. 269 st. 2 Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO) propisuje kako činidba kao objekt ugovorne obveze mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, dok je prema odredbi čl. 272 ZOO, činidba odrediva ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi.

Odredba čl. 270 st. 1 ZOO propisuje da kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

Uzimajući u obzir citirane zakonske odredbe, proizlazi da su sporne odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjivost ugovorne kamatne stope sukladno odluci tuženika, a uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope, kao i odredbe koje se odnose na valutnu klauzulu, ništetne.

Nedvojbeno je utvrđeno kako je tužitelj temeljem zakona ovlašten tražiti da mu ovdje tuženik vrati utuženi iznos, a koji je tužitelj plati tuženiku temeljem ništetnih odredaba Ugovora. Pri tome treba naglasiti kako se u konkretnom slučaju valja uvažiti i primijeniti čl. 81.st. 1. i 2. i čl. 87. ZZP (NN 96/03). Naime, sud je utvrdio da su spomenute Ugovorne odredbe na koje se poziva tužiteljica nepoštene jer se o njima nije pojedinačno pregovaralo te iste uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; ovdje tužiteljice. Naime, tuženik, tj. banka nije dokazala da se je o pojedinim ugovornim odredbama, uopće pojedinačno pregovaralo pa je sud u cijelosti stoga poklonio vjeru iskazu tužiteljice i utvrdio da se je radilo o tzv. tipskom ugovoru kojega je tužiteljici ponudila banka i kojega je tužiteljica potpisala. Posljedica spomenutog, tj. potpisivanje takve nepoštene ugovorne odredbe je ništavost.

Uvidom u Ugovor o kreditu broj: 9012289774 (list 5-11 spisa) utvrđeno je kako isti ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. U ugovoru nisu jasno određeni parametri za promjenu kamatne stope, a budući da ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavlja odredbu unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, smatra se da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo (čl.81 st.2 ZZP). Ugovorena redovna kamata sadržajno odgovara naknadi koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih od strane kreditora (banke) na određeno vremensko razdoblje, uz obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, sve u vrijeme i na način kako je to Ugovorom o kreditu i ugovoreno. Stoga odredba o takvoj kamati mora biti određena odnosno barem odrediva u smislu odredbi čl.269 st.2. ZOO i čl.272. ZOO.

Utvrđeno je kako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a na temelju Odluke o kamatnim stopama tuženika te nisu jasno određeni parametri odnosno kriteriji pod kojima se može mijenjati kamatna stopa. Stoga sud nalazi da odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivost kamatne stope nisu bile ni određene, a niti odredive u trenutku sklapanja toga Ugovora. Osim toga, navedeni Ugovor je sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o takvim ugovornim odredbama, čime je tužitelj kao potrošač stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na banku. Stoga sud nalazi i da sporne odredbe o promjenjivosti kamatne stope, kao i odredbe koje se odnose na valutnu klauzulu, predstavljaju nepoštene odredbe u smislu čl. 81. st. 1. ZZP.

Prema odredbi čl.3 st.1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema odredbi čl.5 iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

Slijedom svega izloženog sud je našao nedvojbeno utvrđenim da je konkretan Ugovor bio standardni ugovor o kreditu, a koji je formuliran od strane tuženika, utvrđeno je da se nije pregovaralo o pojedinim ugovornim odredbama , a isto tako nije bila usmeno upoznata o tome da bi kredit bio vezan i to kako glavnica tako i kamata uz promjenjivost devize tj. CHF te eventualnim posljedicama tj. Da bi trebala vraćati znatno veće iznose kako glavnice tako i kamata od onih koje su bile ugovorene na dan zaključenja ugovora.

Budući je sud utvrdio da se u konkretnom slučaju radi o standardnom ugovoru, utvrđeno je da su takvi ugovori tipski ili adhezijski te su isti ništetni ukoliko nisu sastavljeni u skladu s načelom savjesnosti i poštenja u smislu čl. 322. st. 1. ZOO; a budući da je prouzročio očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama tužitelja kao suugovaratelja. Sud Europske unije je u svojoj odluci u predmetu C-186/16 Ž i dr. protiv Banca Romanesca SA, a koja presuda obvezuje ovaj sud, utvrdio da je banka bila dužna potrošaču detaljno objasniti kako funkcionira kreditni odnos u konkretnom slučaju.

Pri tom je sud utvrdio kako je nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, tj. tužiteljice jer je ista stavljena u neravnopravni položaj zbog okolnosti što je jednostranom odlukom banke bila primorana plaćati veće iznose mjesečnih rata odnosno anuitet, a od ugovorenih budući je tečaj znatno rastao u odnosu na srednji tečaj deviza HNB prilikom isplate svakog pojedinog anuiteta u odnosu na dan zaključenja ugovora te ista na spomenuto nije mogla utjecati.

Primjenom navedenih ugovornih odredbi tuženik je izbjegao utjecaj druge ugovorne strane (tužiteljice) na cijenu, što je suprotno odredbi čl. 247. ZOO koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz čl.4 ZOO jer je neizvjesna visina novčanog iznosa kojeg tužitelj mora vratiti tuženiku.

Slijedom navedenog utvrđeno je kako je tuženik na temelju ništetnih ugovornih odredbi ostvario korist u vidu plaćanja veće naknade za kredit, nego što bi ostvario da je ostala na snazi kamatna stopa koja je bila na snazi u trenutku sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, odnosno ugovorne odredbe iz članka 2. i 7. Ugovora o kreditu zaključenog između stranaka suprotne su načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice.

Stoga je tuženik u obvezi platiti tužitelju razliku u vidu više plaćenog iznosa kredita zbog ništetne ugovorne odredbe u smislu odredbe čl.1111. st.1. ZOO.

Odredbom članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 25/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23. i 155/23.– u nastavku teksta: ZOO-a) propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što ej ispunjeno protivi vraćanju ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja odluke, ako zakon što drugo ne određuje vraćanje primljenog po osnovu ništetne odredbe se vrši po pravilima o vraćanju stečenog bez osnove iz članka 1111. -1120. ZOO-a.

Naime, visina kamatne stope bitan je element ugovora o kreditu, pa za svaku njezinu promjenu, kao i za promjenu svih bitnih elemenata kod svake vrste ugovora, potrebno je sklapanje dodatka ugovora, a za sklapanje kojeg je ponovna potrebna suglasnost volja obiju ugovornih strana.

Iz navedenoga jasno proizlazi da je tuženik jednostranim donošenjem odluka o promjeni redovne kamatne stope, a koje promjene nisu bile određene nikakvim parametrima, neprekidno i to kako za vrijeme sklapanja ugovora, tako i za vrijeme njegova trajanja, postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja te na štetu druge ugovorne strane, ovdje tužiteljice.

Naime, sklapanje Sporazuma o konverziji sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne Novine broj 102/15.) nije zapreka da bi se moglo utvrđivati ništetnim osnovni ugovor o kreditu, pa tako i utvrđivati ništetnim pojedine odredbe tog ugovora koje bi bile ujedno i nepoštene ugovorne odredbe sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača.

Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci Rev-1096/2022 izrazio pravno shvaćanje da potrošač sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija ne gubi pravo potraživanja preplaćenih iznosa temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. U odluci Rev-2868/18 obrazlaže da sama činjenica da su stranke sklopile Sporazum o konverziji kojim su odredbe osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne jer ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla, pa dakle korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga eventualno ostvario svoja prava za koja smatra da mu pripadaju.

Osim toga, treba uzeti u obzir da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12. od 4. srpnja, 2013. koja je djelomično potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13. od 13. lipnja 2014., pravomoćno je utvrđeno da su banke u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama banaka i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku banaka o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenim na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, banke su postupile suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03., u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007., i to člankom 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje predviđeno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12.- dalje: ZZP) i to članka 96. i 97.

Istovjetno proizlazi i iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Revt-249/14. od 9. travnja 2015., pa navedene presude, koje su donesene u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa, koje su pokrenuli potrošači, obvezuju ostale sudove u pojedinačnim sporovima radi individualne zaštite prava potrošača i tužitelj se u ovom postupku pravilno pozvao na sadržaj tih odluka radi individualne pravne zaštite.

Prema odredbi članka 502.a stavak 1. ZPP-a udruge, tijela ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

Odredbom članka 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a dok je odredbom članka 502.c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ovog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi.

Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozivati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a. Takovo shvaćanje izneseno je u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2245/17 od 20. ožujka 2018.

10. Analizom i ocjenom ovih dokaza sud nalazi da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

11. Uzimajući u obzir da je tužitelj u sporu uspio u cijelosti, sud je tužitelju temeljem čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku dosudio i trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 3.577,95 eura, koji trošak se odnosi na zastupanje dana 20.6.2024. u iznosu od 200,00 eura, podnesak od 20.5.2024. u iznosu od 200,00 eura, ročište 15.2.2024. u iznosu od 200,00 eura, ročište 28.11.2023. u iznosu od 200,00 eura, ročište 28.9.2023. u iznosu od 200,00 eura, ročište 21.9.2021. u iznosu od 200,00 eura, podnesak od 2.2.2020. u iznosu od 200,00 eura, sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura, zastupanje dana 12.9.2024. u iznosu od 200,00 eura, sastav žalbe od 11.4.2024. u iznosu od 200,00 eura, ročište 25.3.2026. u iznosu od 200,00 eura, PDV 25% u iznosu od 562,50 eura, predujam za vještačenje u iznosu od 265,45 eura, pristojba na tužbu i presudu u iznosu od 300,00 eura, pristojba na žalbu u iznosu od 200,00 eura.

Budući je tužitelj u cijelosti uspio u ovoj parnici, tuženiku nije priznat zahtjev za naknadu troškova ovog postupka.

Trošak je odmjeren u skladu s važećom Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, imajući u vidu vrijednost boda i vrijednost predmeta spora, uvećano za porez na dodanu vrijednost

Ivanić-Grad, 24. travanj 2026.

Viša sudska savjetnica-specijalist:

Sudac:

Ina Štukar Marković

Jasna Grgurić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može žalbenom sudu podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka presude. Žalba se podnosi putem ovog suda pismeno u 3 istovjetna primjerka.

1.presuda nepravomoćna

2. Vidi upisnik „P“

3. DNA: - strankama po pun.

4. Kal. 15 dana

Ivanić-Grad, 24.4.2026.

Viša sudska savjetnica-specijalista:

Ina Štukar Marković