REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola

Poslovni broj P-248/2025-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli - Pola po sucu tog suda Andrijani Modrušan, kao sucu pojedincu, u parničnom postupku tužitelja KŽ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Tea Tončić, odvjetnica u Puli, protiv tuženika ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB:23057039320, koje zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Hanžeković & Partneri, d.o.o., odvjetnici u Zagrebu, radi isplate i dr., nakon zaključene glavne rasprave 9. ožujka 2026. u prisutnosti tužiteljice osobno uz punomoćnicu i punomoćnika tuženika, 24. travnja 2026. objavio i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u čl.10. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51400607-5102792161, kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili 3. siječnja 2006. koja propisuje iznos naknada, a koja glasi: „10. NAKNADA

Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 01,00 (jedan posto) naknade na iznos kredita, obračunate sa datumom ugovora.”

pa stoga navedena odredba ugovora ne proizvodi nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

II. Nalaže se tuženiku Erste & Steiermaerkische bank d.d., OIB 23057039320, da tužitelju KŽ, OIB [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana s osnova jednokratne naknade za troškove obrade kredita isplati iznos od 832,01 EUR zajedno sa zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 25. siječnja 2006. po stopi od 15% godišnje propisanoj Uredbom Vlade Republike Hrvatske o visini stope zatezne kamate za period do 31. prosinca 2007., zatim od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi trošak parničnog postupka 905,00 EUR zajedno sa zateznom kamatom koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je 3. siječnja 2006. kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditor sklopio Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51400607- 5102792161, kojim ugovorom je tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 132.000,00 CHF.

1.1. Ugovor da sadrži ugovornu odredbu o mjesnoj nadležnosti suda prema sjedištu Banke (čl.16.5.), a koja odredba je po ocijeni tužitelja nepoštena i ništetna. Ugovor o kreditu sklopljen je na unaprijed formuliranom obrascu, sadržaj kojih odredbi unaprijed priprema banka. Parnične stranke nisu pojedinačno pregovarale o mjesnoj nadležnosti, te je banka odredbu o mjesnoj nadležnosti suda prema sjedištu Banke unijela u ugovor isključivo kako bi pogodovala sebi, obzirom se radi o sudu koji se nalazi u mjestu glavnog poslovanja tuženika. Sporna ugovorna odredba da tužitelju na njegovu štetu uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, obzirom da tužitelju nameće dodatne financijske troškove u situaciji kada zaštitu svojih prava mora ostvarivati sudskim putem.

1.2. Odredba čl. 10. Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160 / 51400607- 5102792161, sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao davatelja kredita od 3. siječnja 2006. propisuje iznos naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u iznosu od 01,000 % od iznosa kredita. Navedena naknada naplaćena je sukladno navedenoj odredbi ugovora prilikom puštanja kredita u tečaj. Tuženik da je od tužitelja naplatio iznos od 6.268,81 kn i to 24. siječnja 2006. kada je iznos kredita isplaćen. Da je navedena naknada naplaćena vidljivo je i iz pregleda prometa po kreditu, kao i potvrde samog tuženika na kojom je jasno naznačen iznos koji je tužitelju naplaćen na ime troškova obrade kredita.

1.3. U predmetnom ugovoru nije definiran pojam „naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita” koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita niti se pojašnjava kojim konkretnim uslugama ona odgovara odnosno koje vrste usluga i troškova ona pokriva, ali tuženik uredno naplaćuje navedenu naknadu prije stavljanja odobrene novčane svote na raspolaganje tužitelju. Takva odredba da je nejasna i nerazumljiva uzimajući u obzir činjenice koje su tužitelju u trenutku zaključenja ugovora bile poznate, uključujući i informacije koje je tuženik kao kreditor učinio dostupnim. Obzirom da je u konkretnom slučaju ugovor sklopljen na unaprijed sastavljenom obrascu pripremljenom od strane banke (tuženika) temeljem kojeg se o spornoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo.

1.4. Opisana odredba ugovora o kreditu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva kredita, protivna je kogentnim odredbama čl.81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/2003), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, s time da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (čl.87. Zakona o zaštiti potrošača). Sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila. Na utvrđeni naplaćeni iznos za troškove obrade kredita, tužitelju pripada i zatezna kamata tekuća od dana plaćanja navedene naknade pa do konačne isplate, dakle od 25. siječnja 2006. pa do konačne isplate. Zbog navedenog, tužitelj predlaže da naslovni sud donese presudu kao u izreci.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu, a prije upuštanja u raspravljanje u ovoj pravnoj stvari, ističe prigovor mjesne nenadležnosti i sudu skreće pažnju da je odredbom čl. 16. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102792161 od dana 3. siječnja 2006. godine (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) za slučaj spora ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta Banke. Nadalje, tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev kao neosnovane u cijelosti.

2.1. Tuženik osporava tužitelju status potrošača te ističe da je u ovom postupku tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača te predložiti dokaze na kojima temelji svoj status potrošača. Predmetni ugovor o kreditu da se ne može smatrati potrošačkim kreditom u smislu odredaba ZZP i ZPK. Naime, da se radi zapravo o kreditu čija namjena je bila izgradnja i uređenje kuće za odmor s bazenom uz pružanje ugostiteljskih usluga iz obiteljske proizvodnje u unutrašnjosti lstre, i to u svrhu turističkog iznajmljivanja. Dakle, činjenica je da je tužitelj ugovorio predmetni kredit s ciljem obavljanja poduzetničke djelatnosti, a slijedom čega se tužitelj ne može smatrati potrošačem sukladno citiranim zakonskim odredbama. Na ovu okolnost tuženik predlaže saslušanje tužitelja i uvid u dopis Istarske županije, Upravnog odjela za turizam od 9. listopada 2024. vezano za iznajmljivanje apartmana. ZZP u odredbi čl. 3. st. 1. t. 1. potrošača definira kao svaku fizičku osobu koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. U konkretnom slučaju razvidno je da je predmetni kredit bio namijenjen poduzetničkoj djelatnosti tužitelja.

2.2. Tužitelj da svoje tužbene navode paušalno temelji na tvrdnji da se o naknadi za obradu kredita nije pojedinačno pregovaralo, no pritom da ne dokazuje na koji je način u konkretnom slučaju došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, pa da bi takva ugovorna odredba bila ništetna. Naime, tuženik je tužitelju ponudio sklapanje ugovora o kreditu uz određenu naknadu kao protučinidbu za pruženu uslugu, a koja je ugovorena u iznosu od 1,0% od iznosa kredita, odnosno minimalno 200,00 kn, stoga je tužitelju, na temelju jasne i određene odredbe ugovora, moglo biti poznato koliko će takva naknada iznositi te je mogao donijeti informiranu odluku o prihvatu ponude i sklapanju ugovora. Navedena odredba da je lako uočljiva i razumljiva pa je utoliko i bespredmetno utvrđivati i eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe. Osim toga, tuženik ističe kako nije dopušteno ocjenjivati je li predmetna ugovorna odredba nepoštena odnosno ništetna, a sve sukladno odredbi čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača prema kojoj odredbi nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Postupanje tuženika je prije i u vrijeme sklapanja ugovora bilo transparentno, a s time i savjesno i pošteno te nema osnove za suprotni zaključak, pogotovo uzimajući u obzir okolnost da tuženik nije jedini na tržištu nudio sklapanje ugovora o kreditu, pa s toga niti jednostrano definirao cijenu svojih usluga. Dakle, iznos naknade je tužitelju prije samog sklapanja ugovora bio poznat s obzirom da je isti određen u fiksnom iznosu i nije vezan nekim vanjskim kriterijima koji bi mogli utjecati na njegovu visinu, osim načela konkurentnosti na tržištu koji jedino može ići u korist potrošaču. Iznos koji je prihvaćen sklapanjem ugovora o kreditu objektivno ne može biti podložan naknadnim promjenama jer je njegov izračun jasno i nedvosmisleno određen odredbama ugovora o kreditu i u takvom iznosu u konačnici i isplaćen. O naplati naknade za obradu kredita da je korisnik kredita bio upoznat tijekom pregovora oko ugovaranja ovog ugovora o kreditu i prilikom sklapanja ugovora o kreditu na način da je službenik tuženika koji je ugovarao ovaj kredit s tužiteljem, korisniku kredita jasno naveo da postoji obveza korisnika kredita na plaćanje takve naknade za obradu kredita. Nadalje, da osim što je ta odredba tužitelju bila lako uočljiva, nedvosmisleno razumljiva i prezentirana od strane službenika tuženika, iznos naknade od 1,00% od iznosa kredita je naknada za troškove koji su prouzrokovani tuženiku uslijed obrade kredita.

2.3. Završno, tuženik ističe i prigovor zastare.

2.4. Slijedom iznesenog svakako da proizlazi da je tužba neutemeljena te da se tužitelj pogrešno poziva na odredbe ZOO-a, kao i da je tuženik postupao u cijelosti sukladno ugovoru i preuzetim obvezama, tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan uz naknadu parničnog troška tuženiku zajedno s pripadajućom zateznom kamatom, sve u roku od 15 dana.

3. U tijeku postupka pročitani su Ugovor o kreditu, dopis Erste banke od 18. travnja 2025. (list 15 spisa), privremeno rješenje Upravnog odjela za turizam Istarske županije, podaci Upravnog odjela za turizam Istarske županije od 9. listopada 2024. (list 51-52), Odluka tuženika o visini kamatnih stopa, saslušan je tužitelj.

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje ništetnom odredbe ugovora o kreditu koji su stranke sklopile 3. siječnja 2006 . , i to u dijelu kojim je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva, pa posljedično tome i zahtjev za vraćanje naknade koju je tužitelj tuženiku platio za obradu kreditnog zahtjeva.

6. Među parničnim strankama nije sporno:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 3. siječnja 2006 . sklopili Ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160 / 51400607-5102792161,

- da čl. 10. Ugovora o kreditu glasi:« Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 1,00% (jedan posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno 200,00 kn, obračunate s datumom plasmana,

- visina tužbenog zahtjeva koja iznosi 832,01 EUR što predstavlja protuvrijednost od 6.268,81 HRK (prema fiksnom tečaju za EUR).

7. Iako je u odgovoru na tužbu osporio tvrdnju da se o ugovornoj odredbi u vezi isplate naknade za obradu kredita nije pojedinačno pregovaralo, tuženik nije osporio da se radilo o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru tuženika.

8. Među strankama je sporno ima li tužitelj svojstvo potrošača te u osnovi pravno pitanje ništetnosti predmetne ugovorne odredbe te osnovanosti prigovora zastare .

9. Iz iskaza tužitelja utvrđeno je da je predmetni kredit podigao kod tuženika za dovršetak kuće u kojoj živi on i njegova obitelj iako da on ima prebivalište prijavljeno na adresu u [adresa], isključivo iz razloga da bi mogao dobiti vez za barku. Kada je došao u banku da su mu rekli koliko iznosi obrada kredita, ali da mu ni dan danas nije jasno zašto je morao platiti naknadu za obradu kredita niti zna na što se ona odnosi. Tužitelj tvrdi da nije mogao s bankom dogovarati plaćanje naknade za obradu kredita već ukoliko je htio kredit da je morao pristati na te uvjete. U banci da pri sklapanju ugovora o kreditu apsolutno nije bilo govora o tome da u slučaju spora bude nadležni sud u mjestu sjedišta banke. U banci da m nisu pojasnili na šta se odnosi naknada za obradu kredita. Predmetni kredit da je utrošio na dovršetak kuće koja je bila predmetom osnivanja založnog prava po tom ugovoru, a da je riječ o obiteljskoj kući u [adresa] u kojoj živi zajedno s obitelji i da tu kuću nikada nije iznajmljivao. Vezano za podatke Upravnog odjela za turizam Istarske županije tužitelj je potvrdio da je doista u razdobljima kako je u tom dopisu navedeno iznajmljivao kuće za odmor no da niti jedna od tih kuća nije kuća na adresi [adresa] za koju je bio podigao predmetni kredit. Pri tome ističe kako je kuću na adresi [adresa] sagradio kreditom Zagrebačke banke, prodao da ju je te sagradio novu kuću na adresi [adresa] također kreditom i to Erste banke kojeg je podigao 2013. ili 2014. godine, potom je i tu kuću prodao, zatvorio kredit, te novim kreditom kod Erste banke iz 2019. ili 2020. sagradio kuću za odmor na adresi [adresa] koju je također u međuvremenu prodao, zatvorio kredit te novim kreditom kod Erste banke sagradio novu kuću za odmor koju iznajmljuje na adresi [adresa]. Tužitelj da je sada umirovljenik, ali da se u času kada je podigao kredit 2006. godine pa sve do umirovljenja u kolovozu 2025., bavio građevinskom limarijom, odnosno bio vlasnik i suvlasnik poduzeća.

9.1. Iz Potvrde Upravnog odjela za turizam IŽ od 9. listopada 2024. utvrđeno je da je tužitelj bio iznajmljivač kuća za odmor na adresama [adresa] 13. lipnja 2011. do 8. studenog 2011., [adresa] od 17. srpnja 2015. do 9. svibnja 2018., [adresa] od 16. srpnja 2021. do 20. lipnja 2022. i [adresa], od 5. srpnja 2024.

9.2. Sud je iskaz tužitelja prihvatio u cijelosti kao istinitog i vjerodostojnog jer je iskazivao logično i životno uvjerljivo, u suglasju s materijalnim dokazima iz spisa, a ni tuženik nije njegov iskaz osporio.

10. Prema članku 3. stavak 1. točka 1. ZZP potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. Sukladno navedenoj zakonskoj odredbi, za status potrošača moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta: 1. da se radi o fizičkoj osobi i 2. da ona sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji nije u svrhu njene poslovne djelatnosti, već u osobne nekomercijalne svrhe.

10.1. Status potrošača se ne presumira, već je potrebno utvrditi da je fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovor, pri čemu je teret dokazivanja te činjenice na potrošaču. U tom smislu je donesen i zaključak Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su IV-56/23 od 23. studenog 2023. u kojem se navodi da u parnicama radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF tužitelj treba dokazati svoj status potrošača u smislu članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, a ako banka to osporava, onda je teret dokaza na banci da tužitelj taj status nema.

10.2. Na temelju iskaza tužitelja koji je naveo da je predmetni kredit podigao za dovršetak obiteljske kuće što proizlazi i iz čl. 3. Ugovora o kreditu (kredit za izgradnju stambenog prostora), sud je utvrdio da tužitelj ima svojstvo potrošača.

10.3. Iz iskaza tužitelja utvrđeno je da je on prilikom sklapanja toga Ugovora o kreditu imao svojstvo potrošača jer je postupao kao fizička osoba te da je sredstva koje je ostvario po toj osnovi utrošio namjenski za izgradnju obiteljske kuće. Iskaz tužitelja u suglasju s potvrdom iz točke 9.1. obrazloženja te tijekom postupka nije dokazano da bi tužitelj novčana sredstva ostvarena po Ugovoru o kreditu od 3. siječnja 2006. iskoristio za izgradnju kuća za odmor koje je iznajmljivao od lipnja 2011. do danas, već da ih je utrošio na dovršetak kuće u kojoj živi s obitelji.

10.4. Tuženik prema teretu dokaza nije dokazao suprotno.

11. U pravu je tuženik kada tvrdi da je odredba čl. 10. Ugovora o kreditu od 3. siječnja 2006. razumljiva, određena odnosno odrediva. Naime, tim je člankom točno određeno da naknada za obradu kredita iznosi 1,00% od iznosa odobrenog kredita – minimalno 200,00 kn.

12. Odlukom Europskog suda u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 sud je rješavajući postavljena prethodna pitanja presudio kako ugovorna odredba kojom se nalaže potrošaču plaćanje naknade za odobrenje kredita (ulazna naknada) može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, ako banka ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i troškovima. Sud je stoga ocijenio da tužitelj ima pravni interes za utvrđenje ništetnom te odredbe.

12.1. Budući da tuženik tijekom postupka, prema teretu dokaza, nije dokazao koje je to usluge naplatio odnosno objektivno koje je nastale troškove pretrpio prilikom obrade predmetnog kredita utvrđeno je da je ta odredba čl. 10. Ugovora o kreditu od 3. siječnja 2006. ništetna jer je u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere i uzrokuje znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka (suprotna članku 3. Direktive 93/13).

12.2. Tužitelji je tuženiku 3. siječnja 2006. na ime navedene naknade platio iznos od 6.268,81 kn (832,01 EUR), pa potražuje isplatu tog iznosa sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od plaćanja, odnosno 24. siječnja 2006. do isplate.

13. Kao posljedica ništetnosti ugovorne odredbe tuženik je dužan na temelju odredbe članka 323. stavak 1. Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21. i 114/22 – dalje: ZOO) u vezi s člankom 1111. ZOO-a vratiti tužitelju iznos naknade naplaćene na temelju te (ništetne) odredbe odnosno 832,01 EUR.

14. Prigovor zastare nije osnovan. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. broj Su-IV-47/2020 izrazio stav i pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st.1. (ZOO/05) i čl. 104. st.1. (ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

14.1. Protivno tvrdnjama tuženika, nije nastupila zastara potraživanja tužitelja obzirom da je ništetnost utvrđena ovom odlukom, dakle zastara restitucijskog zahtjeva nije još ni počela teći.

15. Na iznos isplaćene naknade tuženik je dužan platiti i zatezne kamate po stopi propisanoj čankom 29. stavkom 2. ZOO-a, čija je visina precizirana u izreci presude, i to od dana kada je navedeni iznos primio.

16. Odredba čl. 16.5. Ugovora o kreditu koja glasi:

„U slučaju spora nadležan je sud u mjestu sjedišta Banke.“ protivna je odredbi članka 53. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 19/22., 59/23.), te članka 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Naime, odredba čl. 13.2. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena mjesna nadležnost suda u Zagrebu, predstavlja odredbu o kojoj stranke nisu međusobno pojedinačno pregovarale, na nju tužitelj nije mogao utjecati, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja jer uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača budući tužitelj ima prebivalište u [adresa].

16.1. Zbog navedenog tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda ocjenjen je neosnovanim.

17. Budući da je tužitelj uspio u sporu, tuženik mu je dužan naknaditi parnične troškove na temelju članka 154. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. , 155/2023.). Visina troškova odmjerena je prema odredbama važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23., 107/25. dalje: Odvjetnička tarifa).

17.1. Sud je prihvatio prigovor tuženika na naznačenu vrijednost predmeta spora jer je utvrđeno da je tužitelj naznačio vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.400,00 EUR, a potražuje isplatu 832,01 EUR. Naime, kada je deklaratorni tužbeni zahtjeva postavljen u vezi s kondemnatornim kao što je u ovom predmetu slučaj, uzima se kao vrijednost predmeta spora visina tužbenog zahtjeva za isplatu. Zbog navedenog sud je utvrdio vrijednost predmeta spora u iznosu od 832,01 EUR.

17.2. Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćnici-odvjetnici za sastav tužbe, podneska od 29. srpnja 2025. kojim se očitovao na odgovor na tužbu i zastupanje na ročištu od 9. ožujka 2026. i 7. studenog 2025. za svaku radnju po 75 bodova, te za ročište za objavu 50 bodova, ukupno 350 bodova, što uvećano za vrijednost boda i PDV iznosi 875,00 EUR.

17.3. Na ime sudskih pristojbi na tužbu tužitelju je priznato 20,00 EUR koliko iznosi sudska pristojba prema utvrđenoj vrijednosti predmeta spora te na presudu 10,00 EUR jer ima mogućnost smanjiti pristojbenu obvezu za polovicu uslijed korištenja sustava e-komunikacije prema članku 7. stavku 3. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 118/18.).

17.4. Stoga ukupni parnični troškovi tužitelja iznose 905,00 EUR.

17.5. Na taj iznos tužitelju su priznate zatezne kamate od dana donošenja odluke prema članku 151. stavku 3. ZPP-a.

U Puli 24. travnja 2026.

S u d a c

Andrijana Modrušan

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana objave presude za uredno obaviještenu stranku, a od primitka ovjerenog prijepisa iste za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu pismeno u tri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. tužitelju po pun.

2. tuženiku po pun.