REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-6947/2024-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji toga suda Ivanki Brletić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja BU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Otonu Kužnaru, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Hrabar & partneri d.o.o. u Zagrebu, protiv tuženice TU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Luki Roiću, odvjetniku u JU Marković Ivandić Galić odvjetničko društvo d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja sastava ostavinske imovine, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 12. ožujka 2026. u nazočnosti tužitelja osobno uz punomoćnika Otona Kužnara, odvjetnika, te tuženice osobno uz punomoćnika Luku Roića, odvjetnika, dana 24. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja BU u cijelosti koji glasi:

"I. Utvrđuje se da prava iz kupoprodajnog ugovora sklopljenog dana 9. travnja 2004. između ostaviteljice EU, OIB: [osobni identifikacijski broj], i CU, ovjerenog kod javne bilježnice Marije Baković pod brojem OV-7211/04, ne ulaze u sastav ostavinske imovine ostaviteljice EU, OIB: [osobni identifikacijski broj].

II. Nalaže se tuženici TU da tužitelju BU nadoknadi parnični trošak zajedno sa zateznom kamatom od dana donošenja presude do isplate, sve u roku od 15 dana."

II. Nalaže se tužitelju BU da tuženici TU nadoknadi parnični trošak u iznosu od 750,00 eur zajedno sa zateznom kamatom od 24. travnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je rješenjem ovoga suda poslovni broj O-4072/2020 od 1.10.2024., kojeg je zaprimio 24.10.2024., upućen da u roku od 30 dana po pravomoćnosti istoga pokrene parnični postupak protiv tuženice radi utvrđenja da imovina koja se odnosi na prava iz kupoprodajnog ugovora sklopljenog između ostaviteljice EU i CU od 9.4.2004., ne ulaze u sastav ostavinske imovine ostaviteljice EU iz razloga što je on poduzeo sve radnje vezane uz kupoprodaju predmetnog poslovnog prostora te je za isti dao svoj novac. Naime, tužitelj tvrdi da je on jedini sudjelovao u procesu kupoprodaje te da je upravo on isplatio ugovorenu kupoprodajnu cijenu prodavatelju pri čemu naglašava da je tuženica bila upoznata s činjenicom da je ostaviteljica samo formalno bila navedena kao kupac u tom ugovoru. Stoga tužitelj smatra da je izvanknjižni vlasnik poslovnog prostora koji je predmet toga ugovora te da mu pripadaju sva prava iz predmetnog Ugovora od 9.4.2004. odnosno da ista ne ulaze u sastav ostavinske mase iza ostaviteljice EU radi čega predlaže donijeti presudu kao u izreci pod točkom I. te potražuje naknadu parničnog troška zajedno sa zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

2. Tuženica u odgovoru na tužbu osporava tvrdnju tužitelja da bi bila upoznata s činjenicom da je ostaviteljica EU samo formalno navedena kao kupac u predmetnom kupoprodajnom ugovoru odnosno da bi stvarni kupac bio tužitelj i da bi tužitelj financirao kupnju predmetnog poslovnog prostora, već je ona, upravo suprotno, znala da je ostaviteljica kupila navedeni prostor te da ga je ona i platila. Inače joj je poznato da je tužitelj ostaviteljicu informirao da se taj poslovni prostor prodaje za iznos od 15.000,00 eur, a što je tada po njemu bilo povoljno te je predložio da ga ostaviteljica kupi s obzirom na to da je ona imala 40.000,00 DEM koje je naslijedila iza pokojne majke s time da je upravo nju i pitala za mišljenje što da napravi jer je imala namjeru ovaj prostor iznajmljivati. Konačno, tuženica tvrdi da je ostaviteljica upravo njoj, a ne tužitelju, dala na čuvanje cjelokupnu originalnu dokumentaciju vezano uz ovu kupnju s time da svi računi za režijske troškove i dalje glase na ostaviteljicu pa slijedom svega navedenoga tuženica predlaže tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan te potražuje naknadu parničnog troška zajedno sa zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

3. U tijeku postupka izvršen je uvid u rješenje ovoga suda poslovni broj O-4072/2020- 38 od 1.10.2024. (stranica 5-7) te u dokumentaciju priloženu uz odgovor na tužbu (stranica 17-24), pročitan je spis ovoga suda poslovni broj O-4072/2020, saslušani su svjedoci LU (stranica 31 i 32) i MU (stranica 32), a proveden je i dokaz saslušanjem tužitelja (stranica 27 i 28) i tuženice (stranica 28 i 29), kao stranaka.

4. Tužbeni zahtjev je neosnovan u cijelosti.

5. U ovoj pravnoj stvari nije sporno da je tužitelj rješenjem ovoga suda poslovni broj O-4072/2020-38 od 1.10.2024. (stranica 5-7) upućen u roku od 30 dana od pravomoćnosti toga rješenja pokrenuti parnični postupak protiv tuženice radi utvrđenja da imovina koja se odnosi na prava iz kupoprodajnog ugovora sklopljenog između ostaviteljice EU i CU od 9.4.2004., ne ulazi u sastav ostavinske imovine ostaviteljice EU iz razloga jer je isti poduzeo sve radnje vezano uz kupoprodaju predmetnog poslovnog prostora te je za navedeni prostor dao svoj novac, osim 6.000,00 DEM koje je pozajmio upravo od ostaviteljice EU.

6. Stoga je sporno pripadaju li tužitelju doista prava iz Kupoprodajnog ugovora od 9.4.2004. sklopljenog između ostaviteljice EU i CU odnosno ulaze li ista u sastav ostavinske imovine ostaviteljice EU.

7. Uvidom u ovosudni spis broj O-4072/2020 utvrđeno je da je rješenje od 1.10.2024. (stranica 5-7) kojim je ovdje tužitelj upućen pokrenuti parnični postupak protiv ovdje tuženice radi utvrđenja da imovina koja se odnosi na prava iz Kupoprodajnog ugovora sklopljenog između ostaviteljice EU i CU od 9.4.2004., postalo pravomoćno dana 9.11.2024. pa kako je tužitelj predmetnu tužbu podnio dana 25.11.2024., to iz navedenog slijedi da ju je podnio u određenom mu roku od 30 dana od pravomoćnosti toga rješenja.

8. Tužitelj u svom iskazu (stranica 27 i 28) navodi da je živio sa svojim roditeljima u [adresa] te da je s majkom bio u dobrim odnosima kao i tuženica. Nadalje navodi da je od 1991. bio vlasnik jednog poslovnog prostora u [adresa] pa kada je saznao da se preko puta prodaje poslovni prostor, rekao je vlasniku istoga tj. CU da je zainteresiran za kupnju s time da je ta kupnja realizirana tek za dvije godine, a da je on majci predložio da ona u tom ugovoru bude formalno navedena kao kupac iz razloga što bi on možda kao kupac toga prostora bio doveden u situaciju da se ispituje porijeklo njegove imovine. Pri tome napominje da je od ranije od majke pozajmio iznos od 6.000,00 DEM te da joj je rekao da će joj taj iznos postepeno vraćati od najma ovoga prostora što je i činio tako što su najmoprimci najam plaćali direktno na račun majke. Naime, tvrdi da je ovaj prostor nakon ove kupoprodaje bio u najmu oko 5 godina, a nakon toga samo povremeno jer više nije bilo takve potražnje u tom kvartu. Stoga tvrdi da je njegova majka samo pristupila javnom bilježniku radi potpisa ovoga ugovora, dok je sve ostale radnje oko pregovora, plaćanja kupoprodajne cijene te razgledavanja ovog prostora i preuzimanja posjeda obavio upravo on s time da je u tom ugovoru navedena kupoprodajna cijena od 15.000,00 eur, ali da je stvarna cijena iznosila 18.500,00 eur te je cijeli taj iznos on isplatio prodavatelju koji mu je to potvrdio svojim potpisom. Pri tome napominje da mu je prijatelj LU pozajmio iznos od 6.000,00 eur koji mu je kasnije vratio, dok je preostali iznos imao, a što se tiče plaćanja režija za ovaj prostor (struja, grijanje, odvoz smeća i pričuva) navodi da ih je on podmirivao u cijelosti, iako su uplatnice dolazile na majčino ime. Tvrdi da je upravo on uveden u posjed ovoga prostora te da je isti trenutno prazan i da on ima ključ od toga prostora. Inače misli da tuženica nije znala za ovaj kupoprodajni ugovor do unazad nekoliko godina kada je to saznala od majke koja nije imala ključ od ovoga prostora niti ga je ikada tražila i nikada nije dolazila u taj prostor, već ga je samo eventualno vidjela na dan potpisivanja ugovora, a na pitanje tuženice zašto nije upisao vlasništvo toga prostora na svoje ime prije majčine smrti, navodi da to jednostavno nije napravio, a pogotovo to nije htio raditi par mjeseci prije njene smrti kada je otkriveno da ima tumor na mozgu koji se ne može operirati. Na daljnje pitanje tuženice plaća li i dalje režije za ovaj prostor, navodi da zbog financijske nesposobnosti to više ne čini u cijelosti, a da je ovaj prostor teško iznajmiti. Konačno, navodi da ima izvornik ovog kupoprodajnog ugovora te da ga je zaboravio dostaviti uz tužbu.

9. Tuženica u svom iskazu (stranica 28 i 29) navodi da su njeni roditelji živjeli u [adresa], a ona u Sveticama 15 s time da ih je redovito posjećivala jedanput tjedno, a da je tužitelj tamo živio do 1986. dok se nije oženio te je nakon toga tamo samo dolazio k roditeljima i to skoro svakodnevno. Navodi da ju je majka o predmetnom kupoprodajnom ugovoru informirala od prvoga dana odnosno rekla joj je da joj je tužitelj ponudio da kupi predmetni poslovni prostor pitajući ju da li da to napravi na što joj je ona rekla da bi to bilo dobro jer da bi veći prihod ostvarila od iznajmljivanja toga prostora, nego da novce drži na oročenoj štednji. Naime, tvrdi da je majka naslijedila od svoje majke 40.000,00 eur tako što je zapravo 1989. godine prodala stan koji je naslijedila s time da je odmah tužitelju dala 5.000,00 eur, a osim toga je ostvarila prihod od iznajmljivanja dvije prostorije vikendice na moru pa je tako imala sredstva za kupnju ovog poslovnog prostora za koji zna da je koštao upravo 15.000,00 eur kako je to u ugovoru i navedeno te je prodavatelj pisano potvrdio da je upravo taj iznos primio od majke. U svakom slučaju zna da je ovu kupoprodaju dogovarao tužitelj, ali da je majka taj prostor vidjela s time da ne zna koliko je puta tamo bila i je li imala ključ od toga prostora. Zna da je tužitelj oglasio najam toga prostora te da je isti bio u najmu jedno kraće vrijeme uz mjesečnu najamninu od 2.000,00 kn koji iznos je najmoprimac isplaćivao majci na ruke od čega je ona odmah davala tužitelju 1.000,00 kn kao financijsku pomoć. Nadalje, zna da je taj prostor sada prazan i zaključan, a da je njena majka plaćala režije za isti jer je vidjela da ispisuje uplatnice za struju, grijanje, vodu i pričuvu, a zna da je tužitelj majci savjetovao da te režije ne plaća jer da će dobiti oprost kakav se je u to vrijeme davao dužnicima koji su bili dužni do 20.000,00 kn. Međutim, to toga nije došlo jer se je radilo o poslovnom prostoru pa su majci dolazile ovrhe te su ove režije bile naplaćivanje iz njene mirovine. Poznato joj je da je majka imala namjeru uknjižiti svoje pravo vlasništva na ovome prostoru, ali joj je tužitelj sugerirao da to ne čini jer bi i tada u slučaju ovrhe moglo doći do naplate na tom prostoru. Tuženica tvrdi da joj je majka 2016. dala na čuvanje ovaj kupoprodajni ugovor kao i kompletnu dokumentaciju vezano uz ovaj prostor, a na pitanja tužitelja navodi da nije nikada bila u ovom prostoru, da je majka spominjala probleme vezano uz iznajmljivanje istoga odnosno da se je žalila što isti nije u najmu jer da po tom osnovu ne ostvaruj nikakve prihode, već da samo dobiva ovrhe zbog neplaćenih režijskih troškova pri čemu je govorila da je sve vezano uz najam prepustila tužitelju s time da s ocem nije nikada razgovarala ni o kakvim nekretninama pa tako niti o ovom poslovnom prostoru, već jedino zna da se je on uvijek žalio da tužitelj nikada nema dovoljno sredstava i da mu uvijek mora pomagati pa su se on i majka brinuli od čega će tužitelj živjeti nakon njihove smrti.

10. Svjedok LU u svom iskazu (stranica 31 i 32) navodi da tužitelja poznaje već 36 godina jer su članovi iste političke stranke, dok tuženicu ne poznaje, već samo zna da tužitelj ima jednu sestru. Navodi da je upoznao tužiteljeve roditelje jer je jedanput ili dva puta bio u stanu u [adresa] gdje su živjeli s time da s njima nije ulazio u dulji razgovor pa tako s njima nije razgovarao o kupnji lokala u Šulentićevoj ulici za kojeg zna da ga je kupio tužitelj 2004. godine. Naime, zna da je tužitelj svoje poslove obavljao u prostoru preko puta toga lokala gdje ga je znao posjetiti te mu je tužitelj rekao da ga želi kupiti pa kako mu je za to nedostajalo novaca, zamolio ga je da mu pozajmi iznos od 5.000,00 DEM koji mu je i vratio za 5- 6 mjeseci. Inače ne zna od koga je tužitelj kupio taj lokal niti je ikada vidio taj kupoprodajni ugovor te mu nije poznato da bi još netko bio uključen u ovu kupoprodaju na strani kupca s time da mu je upravo tužitelj rekao da je on kupio ovaj lokal.

11. Svjedok MU u svom iskazu (stranica 32) potvrđuje da je bio vlasnik lokala u Šulentićevoj ulici pa kada ga je odlučio prodati, stavio je oglas na isti, ali mu je odmah pristupio tužitelj, koji je imao lokal preko puta, rekavši da bi ga on kupio pa da ukloni taj oglas. Tvrdi da je tužitelj obavljao cijeli daljnji postupak vezano uz tu kupoprodaju pa je on samo došao k javnom bilježniku potpisati ugovor kuda je došla i njegova majka koja je taj ugovor potpisala kao kupac i koju je samo tada vidio i s kojom je razgovarao samo o isplati kupoprodajne cijene, a ne i o izgledu samog lokala, pri čemu potvrđuje da se radi o Kupoprodajnom ugovoru (stranica 17-22) te da je on napisao i potpisao Izjavu (stranica 23 i 24). Nadalje, navodi da mu je kupoprodajna cijena u cijelosti isplaćena odmah nakon potpisa ovoga ugovora u prostorijama javnog bilježnika i to u iznosu od 15.000,00 eur, kako je to i navedeno u tom ugovoru s time da mu je 6.000,00 eur isplatila tužiteljeva majka, a ostatak tužitelj kojemu je i uručio ključ ovoga prostora, a na pitanje zašto je onda u Izjavi (stranica 23 i 24) naveo da je cijeli iznos kupoprodajne cijene primljen od strane EU, navodi da je to naveo zato što su tužitelj i njegova majka bili zajedno pa je smatrao da takve stvari nisu bitne kada se radi o majci i sinu, a na pitanje tuženice zašto i tužitelj nije potpisao ovaj ugovor kao kupac, navodi da je tužitelj naveo da na taj način njegova majka ima nekakvu sigurnost odnosno prihod od najamnine.

12. Iskaz tužitelja u kojem isti tvrdi da je njegova majka samo formalno navedena kao kupac u predmetnom Kupoprodajnom ugovoru i to iz razloga što bi on možda kao kupac toga prostora bio doveden u situaciju da se ispituje porijeklo njegove imovine, a da je upravo on kupio ovaj poslovni prostor i platio kupoprodajnu cijenu u cijelosti, ovaj sud nije prihvatio kao istinit smatrajući ga neuvjerljivim, posebno kraj činjenice da navedeno ne proizlazi iz priložene dokumentacije, dok iz iskaza svjedoka koje je tužitelj predložio saslušati na te okolnosti proizlazi da oni nemaju neposredna saznanja o tome da bi upravo on bio stvarni kupac predmetnog poslovnog prostora odnosno da bi on isplatio kupoprodajnu cijenu za predmetni poslovni prostor, već ovi svjedoci svoja saznanja crpe samo iz onoga što im je tužitelj o tome rekao.

13. Tako iz Kupoprodajnog ugovora od 9.4.2004. (stranica 17-22), kojeg je tuženica dostavila uz odgovor na tužbu, jasno proizlazi da je isti sklopljen između CU, kao prodavatelja, i upravo EU, kao kupca, a da je predmet navedene kupoprodaje poslovni prostor ukupne površine 17,73 m2 koji se nalazi u stambenoj zgradi u [adresa], 4, 6 i 8 koja nije upisana u zemljišne knjige s time da se isti nalazi u prizemlju uličnog dijela ove stambene zgrade na kućnom broju 6 te da mu pripada i ostava od 5 m2 koja se nalazi u podrumu. Nadalje je utvrđeno da je u čl. 4. kupoprodajna cijena ugovorena u iznosu od 15.000,00 eur u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju HNB na dan isplate, dok se je u čl. 6. prodavatelj obvezao predati ključeve ovog poslovnog kao i skladišnog prostora upravo kupcu na dan potpisivanja ugovora te ga uvesti u miran posjed istih slobodan od stvari, a kupac se je pak obvezao da će na dan sklapanja ovog ugovora u potpunosti isplatiti kupoprodajnu cijenu što će prodavatelj potvrditi potpisom toga ugovora.

14. Nadalje, iz Izjave od 9.4.2004. (stranica 23), koju je također dostavila tuženica uz odgovor na tužbu, proizlazi da je prodavatelj MU pod materijalnom i kaznenom odgovornošću izjavio da je primio cjelokupni iznos po ovom ugovoru upravo od kupca EU.

15. Pri tome se napominje da je svjedok MU u svom iskazu potvrdio da je potpisao predmetni Kupoprodajni ugovor (stranica 17-22) te da je on napisao i potpisao predmetnu Izjavu (stranica 23 i 24) kao i to da je majka tužitelja potpisala predmetni Kupoprodajni ugovor kao kupac pred javnim bilježnikom s kojom je i razgovarao o isplati kupoprodajne cijene, a za koju cijenu navodi da mu je isplaćena upravo u iznosu od 15.000,00 eur, kako je to i navedeno u tom ugovoru, a ne u iznosu od 18.500,00 eur, kako to tvrdi tužitelj u svom iskazu da je iznosila stvarna cijena, uz napomenu da ovaj svjedok, suprotno navodu tužitelja koji tvrdi da je on isplatio tome prodavatelju cijeli iznos kupoprodajne cijene, tvrdi da mu je iznos od 6.000,00 eur isplatila majka tužitelja, a da mu je ostatak kupoprodajne cijene isplatio tužitelj kojemu je i uručio ključ ovoga prostora.

16. Imajući u vidu ovakve suprotnosti između iskaza tužitelja i ovoga svjedoka, ovaj sud nije mogao na temelju iskaza toga svjedoka, koji osim toga nema neposredna saznanja o tome tko je stvarni kupac, isključiti mogućnost da je to upravo majka stranaka EU kao što je to i navedeno u predmetnom Kupoprodajnom ugovoru te da je upravo ista isplatila prodavatelju cjelokupnu ugovorenu kupoprodajnu cijenu, kao što je to ovaj prodavatelj potvrdio u navedenoj Izjavi uz napomenu da je taj svjedok na pitanje tuženice zašto i tužitelj nije potpisao ovaj ugovor kao kupac, odgovorio da mu je tužitelj rekao da na taj način njegova majka ima nekakvu sigurnost odnosno prihod od najamnine pa je slijedom navedenoga upravo i logično da je majka stranaka bila stvarni kupac jer je kao takva odnosno jedino kao vlasnica ovog poslovnog prostora i mogla ostvarivati prihod od najma toga prostora.

17. Što se pak tiče iskaza svjedoka LU koji tvrdi da mu je tužitelj rekao da želi kupiti predmetni poslovni prostor pa da zna da ga je i kupio 2004. jer mu je to sam rekao, iako nikada nije vidio predmetni Kupoprodajni ugovor te ne zna od koga je isti kupljen kao niti to je li još netko bio uključen u ovu kupoprodaju na strani kupca, ponovno se ističe da je iz navedenoga jasno vidljivo kako niti ovaj svjedok nema neposredna saznanja o tome tko je stvarni kupac predmetnog poslovnog prostora, a osim toga je i iskaz ovoga svjedoka u suprotnosti s iskazom tužitelja jer isti tvrdi da je tužitelju radi ove kupoprodaje pozajmio samo iznos od 5.000,00 DEM, dok tužitelj u svom iskazu navodi da mu je ovaj svjedok u tu svrhu pozajmio čak 6.000,00 eur, što je znatna razlika, pa je ovome sudu upitno je li do takve pozajmice uopće i došlo, a posebno je li ista učinjena baš u svrhu ove kupoprodaje.

18. Konačno, tužitelj ni sa čime ne dokazuje svoju tvrdnju da bi upravo on ikada podmirivao režijske troškove za ovu nekretninu te da ima izvornik ovog Kupoprodajnog ugovora pa je sud, s obzirom na sve opisane kontradiktornosti između iskaza tužitelja i saslušanih svjedoka, a u odnosu na činjenice koje jasno proizlaze iz predmetnog Kupoprodajnog ugovora i predmetne Izjave prodavatelja, prihvatio kao istinit iskaz tuženice, koji je osim toga iznesen vrlo uvjerljivo i logično, a iz kojeg proizlazi da ju je majka o predmetnom Kupoprodajnom ugovoru informirala od prvoga dana, da joj je ona rekla da bi bilo dobro da kupi taj poslovni prostor jer da bi veći prihod ostvarila od iznajmljivanja istoga, nego da novce, s kojima je tada doista raspolagala, drži na oročenoj štednji pri čemu tuženica ne osporava da je ovu kupoprodaju dogovarao tužitelj, ali da je majka taj prostor vidjela te da se je taj prostor jedno kraće vrijeme iznajmljivao i da je najmoprimac isplaćivao najamninu majci na ruke kao i da je upravo majka plaćala režije za isti s time da joj je majka 2016. dala na čuvanje ovaj Kupoprodajni ugovor kao i kompletnu dokumentaciju vezano uz ovaj prostor.

19. Slijedom svega navedenoga odlučeno je kao u izreci pod točkom I.

20. Odluka o trošku postupka donijeta je temeljem odredbe čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, u daljnjem tekstu: ZPP), a isti se odnosi na zastupanje tuženice po punomoćniku odvjetniku koji je određen temeljem Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br.138/23) i to temeljem Tbr. 8. toč. 1. za sastav podneska od 17.1.2025. u iznosu od 150,00 eur (75 bodova x 2,00 eur) te temeljem Tbr. 9. toč. 1. za zastupanje na ročištima 5.6.2025., 13.10.2025. i 12.3.2026. u iznosima od po (75 bodova x 2,00 eur) što daje iznos od 600,00 eur čemu je pribrojen PDV u visini od 25%, a u iznosu od 150,00 eur pa to ukupno daje iznos od 750,00 eur koliko je tužitelju pod točkom II. izreke i naloženo da joj nadoknadi i to zajedno sa zateznom kamatom od 24.4.2026. tj. od dana donošenja odluke o trošku do isplate temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a, a po stopi koju određuje čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22,156/22 i 155/23).

U Zagrebu, 24. travnja 2026.

Sutkinja:

Ivanka Brletić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dozvoljena je žalba. Žalba se podnosi putem ovoga suda županijskom sudu pisano u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa ove presude.

DNA:

- punomoćniku tužitelja

- punomoćniku tuženice