Poslovni broj: P-1834/2023-26

Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

RJEŠENJE

Općinski sud u Rijeci, po sucu tog suda Mirni Santini, u pravnoj stvari tužitelja ŠN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Luani Šepek, odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d.,OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćnicima iz odvjetničkog društva Leko i dr. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne rasprave zaključene dana 09. ožujka 2026. u prisutnosti zamjenika punomoćnice tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženika, a koja presuda je objavljena 24. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 7. st.2 Ugovora o kreditu, broj 9012135621 koji su tužitelj kao Korisnik kredita i Davatelj osiguranja te tuženik kao Kreditor zaključili dana 01. prosinca 2006. godine u dijelu kojim se ‘’Kredit u iznosu od 90.000,00 CHF i kamata iz točke 4. ovog Ugovora otplaćuje se u 240 jednakih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti posrednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja“ pa stoga isti članak u tom dijelu ne proizvodi nikakve pravne učinke za ugovorne strane.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju novčani iznos od 5.852,01 euro sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 30. rujna 2015. g. pa do 31. prosinca 2022. g. po stopi određenoj po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dul je od godnu dana nefinancijskim trgovčakim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena te od 1. siječnja 2023. g. do 29. prosinca 2023. g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refincniranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena a od 30. prosinca 2023. g. pa do isplate prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. Siječnaj a za drugo polugodište referentna stopa koaj je na snazi na dan 1. srpnja te godine a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Erospka sredšnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranjaEurospke središnje bamke sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za više zatraženu kamatu na iznos od 5.852,01 eura od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa od 30.9.2015. g.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za isplatom preplaćenih iznosa iznad dosuđenih 5.852,01 eura do zatraženih 8.065,17 eura tj. za iznos od 2.213,16 eura.

V. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja u dijelu koji glasi:

"Utvrđuje se da je ništetne odredbe Dodatka Ugovoru o stambenom kreditu br. 9012135621 koji su tužitelj kao Korisnik kredita i Davatelj osiguranja te tuženik kao Kreditor zaključili dana 08. prosinca 2015. godine sadržane u članku 3., članku 4. i članku 6. pa stoga iste ne proizvodi nikakve pravne učinke za ugovorne strane.

Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju s osnova manje obračunatog iznosa glavnice za konverziju iznos od 2.705,34 EUR sa zakonskom zateznom kamatom sukladno ZOO i Zakonu o zateznim kamatama koje teku od dana 1. listopada 2015. godine do 31.12.2022.godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023.godine do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu je za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

VI..Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 500 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 24. travnja 2026. pa do isplate po stopi određenoj čl. 29. Zakona o obveznim odnosima , u roku od 15 dana dok se za više zatraženi parnični trošak zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

I riješio je:

Dopušta se preinaka tužbe učinjena u podnesku tužitelja od 31.3.2025. g.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi navodi da je sa tuženikom 1.12.2006.g. sklopio Ugovor o stambenom kreditu kojim mu je tuženik stavio na raspolaganje 90.000,00 CHF isplaćen u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita te je kredit odobren za adaptaciju stambenog objekta-kuće- Rok otplate je 240 mjeseci u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunama obračunatim po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan plaćanja. 8.prosinca 2015. g. da je potpisan i Aneks ugovora o kreditu kojim je došlo do konverzije kredita iz švicarskog franka u eure. Ističe da je odredba ugovora o valutnoj klauzuli ništava. Poziva se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl .br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. g. kojom je utvrđeno da je između ostalog i banka tuženika povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavn ica švicarski franak a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana a koje povrede i dalje traju. To da je potvrđeno i presudom Visokog trgovačkog suda posl. br. Pž-663272017 od 14.6.2018. g. Parnične stranke da su sklopile Dodatak ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju- konverziju kredita i kredit uz valutnu klauzulu u EUR. Sklopljeni Dodatak ugovoru o kreditu koji je između stranaka sklopljen temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju to jest konverzija da je ništetna s obzirom na to da su u konverziju ušle odredbe o valutnoj klauzuli a koja je bila ništetna i promjenjivim kamatnim stopama na način da se mijenjaju jednostranom odlukom banke a koja je bila ništetna a ne početne postavke a što je uslijed ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivim kamatnim stopama na način da se mijenja jednostranom odlukom banke bilo stvarno stanje koje se potvrđuje nepostojanjem/ ništetnosti konverzije. Sukladno odredbi člana 270. st. 1. ZOO-a kada je činidba nemoguća ugovor da je ništetan. Konkretno predmet ugovora konvertiranje švicarskog franka je ništetno kao i primjena ništetne kamatne stope. Primjena valute CHF koji ugovor je bio ništetan da je bio glavni predmet konverzije uz što je izmijenjena i ništetna cijena . Stoga je jasno da uslijed ništetnosti glavnog predmeta konverzije a koje je ništetno stanje ušlo u konvertiranje sukladno članku 324. st. 1. ZOO-a sklopljena konverzija ne može opstati jer se iz nje ne mogu izvući nikakve početne postavke temeljem kojih bi ona mogla biti valjana. Prilikom izračuna konverzije tužni da je pogrešno izvršio izračun konverzije se je obračunao veći iznos preostale glavnice a onda tužitelj potražuje preplaćene iznose temeljem ništavih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te razliku glavnice a sve prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu iz podneska od 31.3.2025. g. ; potražuje ukupan iznos od 10.770,51 euro s kamatama i troškovima postupka. Iako se tuženik protivio preinaci sud je dozvolio preinaku pozivom na odredbu čl. 190. st. 2. Zakona o parničnom postupku jer je preinaka učinjena nakon izvršenog vještačenja, osim toga i vrhovni sud Rh je na sjednici građanskog odjela od 26.11.2021. g. Su IV-16272021 donio odluku da su preinake u tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštene nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.

2.U svom odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev i po osnovu i po visini. Ističe prigovor zastare. Navodi da je postupio sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju te dostavio tužitelju izračun konverzije kredita nakon čega je tužitelj potpisao Dodatak predmetnom ugovoru o kreditu čime je izvršena konverzija istog. Prihvaćanjem konverzije i sklapanjem Dodataka ugovoru o kreditu da prestaje pravo potrošača zahtijevati bilo kakve isplate. Navodi da je odredba o valutnoj klauzuli dopuštena. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao dokumentaciju priloženu spisu te saslušao tužitelja a proveden je i dokaz financijskim vještačenjem po staln im sudskom vještaku iz Ručević vještačenja d.o.o. Zagreb. Druge dokaze stranke nisu predlagale.

4. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

5. Nesporno je da su stranke sklopile ugovor o kreditu 1.12.2006. g. Predmetnim ugovorom tuženik je stavio na raspolaganje tužitelju novčani iznos od 90.000,00 CHF protuvrijednosti u kunama kako je to određeno čl. 1. istog ugovora ( l.s.531) a koji iznos se tužitelj obvezao vratiti za 240 mjeseci a u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke za CHF na dan plaćanja. Između stranaka nije bila sporna činjenica da su stranke zaključile predmetni ugovor kao namjenski za adaptaciju stambenog objekta, kako to proizlazi iz samog ugovora (čl.2.ugovora), kao i iskaza tužitelja. Tužitelj je u svom iskazu naveo da je predmetni kredit podigao radi adaptacije kuće u kojoj živi sa obitelji i koju ne iznajmljuje.

6.Nesporno je da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetnu posl . br. P-1401/12 vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redova kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Predmetni postupak pravomoćno je okončan na način da je Presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. g. i presudom Vrhovnog suda RH posl. br. Rev-249/14 od 09. travnja 2015. g. utvrđeno da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. a koja povreda traje i nadalje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim odlukama banke a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik ako trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa a sve na štetu potrošača čime da je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN-96/03 ) u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 06. kolovoza 2007. g. i to čl. 81., 82. i 90. a od 07. kolovoza 2007. g. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN.79/07, 125 /07 i dr. ) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Dakle, i tuženik je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita prilikom zaključenja predmetnih ugovora o kreditu. Temeljem odredbe čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplate pozvati a pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da se određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Sud je dakle vezan pravnim utvrđenjem u smislu naprijed navedene citirane odredbe iz presude donesen u sporu po kolektivnoj tužbi samo u parnicama za naknadu štete ili isplate pod uvjetom da se stranke pozovu na takvo utvrđenje.

7. Tužitelj je potrošač u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ( NN- 96/03) jer je sklopio predmetni pravni posao u svrhu koja nije namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Tužitelj je podigao predmetni namjenski kredit za adaptaciju nekretnine u kojoj živi no svojstvo potrošača mu nije ni osporeno od strane tuženika.

8. Među strankama je sporno je li se o predmetnoj ugovornoj odredbi koja se odnosi na valutnu klauzulu pojedinačno pregovaralo, je li ta odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja pa uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja odnosno je su li te odredbe ništetne te je istaknut prigovor zastare, kao i prigovor da je izvršena konverzija kredita u kredit u EUR, zbog čega da tužitelj nema pravni interes za podnošenje ove tužbe odnosno da mu zahtjev nije osnovan. Sporno je i da li tužitelju pripada razlika glavnice a sporno je i jesu li odredbe sklopljenog Dodatka ugovoru o kreditu ništave kako to tvrdi tužitelj i to odredbe čl. 3.4.i 6. istog.

9. Općinski sud u Pazinu je u sličnom sporu, koji se vodio pod poslovnim brojem P-1413/2019, 20. rujna 2019. podnio prijedlog za rješavanje pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava sadržaja: "Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?". Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pravno pitanje na način da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Nadalje, valja reći da iz obrazloženja navedenog rješenja jasno proizlazi, odnosno Vrhovni sud Republike Hrvatske je naveo da se glede postojanja, odnosno nepostojanja interesa za zahtjeve da se utvrde štetnima pojedine odredbe ugovora o kreditu vezanih uz CHF, bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2868/2018-2 od 12. veljače 2019., Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima. Slijedom navedenog, prema stajalištu ovog suda, tužitelj ima pravni interes za vođenje ovog postupka.

10. Iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. proizlazi da je tužitelj Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio, između ostalih, presudu kojom se i u odnosu na tuženika utvrđuje da je u razdoblju od 1.6.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1.6.2004. do 6.8.2007., protivno čl. 81., 82. i 90. (NN 96/03), a od 7.8.2007. do 31.12.2008., protivno odredbama istog Zakona (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i čl. 96. i 97. Zakona, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

11. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13- 4 od 13. lipnja 2014., presuda je potvrđena u odnosu na tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna.

12. Presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018. utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba, između ostalih i tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima, bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je pak suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača.

13. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.

14. Nadalje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio je i presudu poslovni broj Pž-6632/2017-10 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih 8 banaka koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu. Ističe se i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske po podnesenim revizijama donio odluku poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

15. Odredbom čl. 81. st. 2., 3. i 4. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, 46/07) bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.

16. U odnosu na elaboriranje tuženika na okolnost tvrdnje da sporne odredbe ugovora o kreditu nisu ništetne valja reći da se prema odredbi čl. 502.c ZPP, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaj sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, kao što se tužitelj na te presude i poziva u ovoj parnici. Samo u ovakvim parnicama, riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, naravno u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni, kao što je konkretni slučaj.

17. U konkretnom slučaju, tužitelji je prilikom sklapanja ugovora o kreditu, nastupao u svojstvu potrošača jer je kao fizička osoba sklopio pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, ni njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Naime, iz odredaba Zakona o zaštiti potrošača jasno proizlazi da tužitelj ima svojstvo potrošača, a s obzirom da je u samom ugovoru o kreditu navedeno, i to od strane tuženika čiji su djelatnici (a ne tužitelj) napisali tekst ugovora, da se kredit odobrava za adaptaciju nekretnine, što je u skladu i s iskazom tužitelja. Na iskaz tužitelja tuženik je samo paušalno i neargumentirano prigovorio, međutim nije predlagao izvođenje bilo kakvih dokaza kojima bi osporio iskaz tužitelja.

18. Analizom predmetnog ugovora o kreditu, kada se isti poveže s iskazom tužitelja, ovaj sud je zaključio da je predmetni ugovor o kreditu unaprijed formuliran od strane tuženika i da tužitelj nije imao utjecaja na njegov sadržaj. Tužene banke nisu na transparentan način informirale potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo, jer suprotno tuženik nije dokazao. Tužitelj je u svom iskazu naveo da su mu u banci ponudili ugovor o kreditu u valuti CHF kao najpovoljniji , uzeo ga je jer je imao najnižu kamatnu stopu pa je time i mjesečni anuitet bio niži negoli kod ugovora o kreditu u drugoj valuti, nije bilo nikakvog posebnog govora o valuti CHF niti su mu nešto podrobnije objašnjava ali on nije ni pitao.

19. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Tuženik mora dokazati da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definiran od strane trgovca, s posljedicom da je trgovac pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe, a što u konkretnoj situaciji nije slučaj. Naime, i sam tužitelj je u svom iskazu naveo da nije bilo nikakvog posebnog govora o valuti CHF niti o rastu tečaja niti mu je bilo tko spomenuo rizik podizanja kredita u predmetnoj valuti.

20. Kako su dakle odredbe o valutnoj klauzuli ništetne, to je tuženik u obvezi vratiti stečeno bez osnove tužitelju temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. ZOO, s kamatom.

21. U pravilu na tražbine radi povrata onog što su stranke dale jedna drugoj temeljem ništavih ugovora primjenjuje se institut stjecanja bez osnove time da tražbine stečene bez osnove zastarijevaju u općem petogodišnjem roku iz čl. 225. ZOO-a a rok zastare počinje teći od dana kada je došlo do isplate onoj stranci koja je dužna vratiti primljeno po osnovi ništavog ugovora. Što se tiče tražbina naknade štete zbog povrede obveze one zastarijevaju za vrijeme određeno za zastaru te obveze (čl. 230. st. 3. ZOO-a). Pitanje zastare riješio je Vrhovni sud RH svojom odlukom posl. br. Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. g. u kojoj se navodi da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 242. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutke pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe tj. od 13.06.2014.g. To uz primjenu općeg zastarnog roka od 5 godina znači da bi pravo tužitelja za isplatom zastarjelo istom 14.6.2023. s obzirom da je presuda Pž-6632/17 o valutnoj klauzuli donesena 14. lipnja 2018. g. Ovo stoga što sve posljedice utvrđenja navedenih presuda donesenih u korist potrošača nastupaju od donošenja takve presude suda uvažavajući zastarni rok od pet godina. Tužba je u ovom postupku pokrenuta 14.6.2019.

22. Glede zahtjeva tužitelja za utvrđenjem ništavosti odredbi čl. 3.,4 i 6. sklopljenog Dodatka ugovoru o kreditu ističe se da navedene odredbe nisu same po sebi ništetne; odredba čl. 4. uređuje razliku u prijelaznom razdoblju ( obračun između CHF i EUR, utvrđenje preplate), odredba čl. 6. uređuje novu glavnicu, otplatni plan i anuitete nakon konverzije dok odredba čl. 3. uređuje iznos preostale neotplaćene glavnice na dan konverzije. I iz nalaza vještaka slijedi da je tuženik u konkretnom slučaju prilikom konverzije uzeo u obzir sve odredbe Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju koje su regulirale način konverzije kredita denominiranih u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR. To su odredbe koje proizlaze iz zakonske konverzije i nisu usmjerene na održavanje učinaka ništetne klauzule već na utvrđenje preostalih obveza i dinamike njihove otp late slijedom čega mogu opstati neovisno o ništavosti izvorne ugovorne odredbe. One ne isključuju niti ne ograničavaju pravo tužitlja na restituciju preplaćenih iznosa koji proizlaze iz ništetnosti valutne klauzule. Zato je zahtjev tužitelja iz točke II njegovog zahtjeva odbijen i odlučeno je kao pod točkom V alineja prva izreke ove presude.

23.Iz nalaza vještaka Ručević vještačenja d.o.o. Zagreb slijedi da je razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze 31. siječnja 2007. g. do dana izračuna konverzije 30.9.2015. g. a koja proizlazi iz razlike između tečajnih za valutu CHF primijenjenog kod otplate i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme korištenja kredita iznosi ukupno 8.065,17 eura. Nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika za razdoblje od plaćanja do konverzije 30. rujna 2015. g. preostalo dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015.g. iznosi 5.852,01 eura ( konvertirani iznos ) . Iznos prestale glavnice na dan izračuna konverzije (30. rujna 2015.g.) koji je tuženik više obračunao u odnosu na iznos preostale glavnice kakva bi bila da se od početka otplate kredita do 30. rujna 2015. g. odnosno do dana izračuna konverzije primjenjivao ugovoreni tečaj CHF prema HRK na dan isplate kredita iznosi 2.705,34 eura.

24. Stranke nisu imale primjedbi na matematički obračun vještaka te su se odrekle prava na saslušanje vještaka tj. nisu tražile da ponovi nalaz na ročištu.

25. Iz naprijed navedenih razloga, valjalo je prihvatiti zahtjev tužitelja iz točke II u iznosu od 5.852,01 euro u odnosu na pretplate temeljem ništavne odredbe o valutnoj klauzuli, pri čemu je visina tužbenog zahtjeva utvrđena na temelju izračuna, odnosno nalaza i mišljenja vještaka, te će tek s isplatom tog iznosa tužitelju u potpunosti biti vraćen iznos koji je tuženik primio kao rezultat primjene nepoštenih ugovornih odredbi predmetnog ugovora o kreditu. U preostalom iznosu do zatraženih 8.065,17 eura tj. za iznos od 2.213,16 eura zahtjev tužitelja je odbijen. Ovo stoga što su zakonske zatezne kamate već uračunate u izračun konverzije.

26. Naime, što se tiče izvršene konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu, temeljem ZIDZOPK te navoda tuženika da je time nastao novi ugovorni odnos koji isključuje mogućnost provođenja kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi, valja reći da se radi o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita, kamatna stopa i iznose ostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz čl. 19c.t.6. ZIDZOPK na način kako to nalaže zakon. Po stajalištu ovog suda konverzija odnosno potpisivanje tog dodatka između stranaka ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama ZIDZOPK, a niti navedenim dodatkom izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi. Razlog donošenja navedenog zakona bio je da se položaj korisnika kredita u CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR.

27. Tužitelj tijekom postupak nije dokazao da je dodatak ugovora o kreditu sklopljen u skladu s uvjetima iz ZID ZPK, te da je konverzija napravljena računski točno. Nije utvrđeno niti da postoje razlozi eventualne nevaljanosti ovog ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK.

28. Međutim, tužiteli, u bitnome, tvrdi da unatoč nesporno provedenoj konverziji sukladno odredbama ZID ZPK, niti jednom odredbom tog zakona nije propisano obeštećenje dužnika, već da je dodatkom o konverziji uređen ugovorni odnos samo nakon konverzije, te da provedenom konverzijom nije postignuta ravnoteža među strankama i da ovaj dodatak ne može imati za posljedicu umanjenje prava koja tužitelju pripadaju po Zakonu o zaštiti potrošača.

29. Zbog navedenog, u svakom konkretnom slučaju potrebno je utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima među strankama, odnosno odgovoriti na pitanje je li konverzija u cijelosti ispunila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

30. Dakle, činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi, već treba utvrditi je li njome u cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovornim odredbama. Ako to nije slučaj, tada potrošači moraju imati pravo ostvarenja pune zaštite, te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji im pripada.

31. Tužitelju je na dosuđeni iznos određena kamata od konverzije tj. od 30.9.2015. g dok je odbijen sa zahtjevom za više zaraženu kamatu od dan uplate svakog preplaćenog iznosa u okviru iznosa od 5.852,01 euro. Odluka o zateznoj kamati u skladu je s odredbom čl. 29. ZOO.

32. Zahtjev tužitelja za isplatom 2.705,34 eura kao iznosa preostale glavnice na dan izračuna konverzije koji je tuženik više obračunao u odnosu na iznos preostale glavnice kakva bi bila da se od početka otplate kredita do 30. rujna 2015. g. tj. do dana izračuna konverzije primjenjivao ugovoreni tečaj CHF prema HRK na dan isplate kredita nije osnovan. To stoga što je utvrđeno da je konverzija provedena po zakonu kako to slijedi iz nalaza vještaka i to po odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju čl. 19. c st. 1. točka 4. istog. Zato ne postoji po toj osnovi iznos kojeg bi tuženik bio u obvezi platiti tužitelju. Preostala glavnica utvrđena konverzijom smatra se zakonitom jer je time zatvoren obračunski iznos glavnice koja nije otvorena za naknadu restituciju. Sudska zaštita odnosi se samo na preplaćene iznose jer potrošač može tražiti samo povrat preplaćenih anuiteta i kamate ali ne i korekciju preostale glavnice jer ona nije plaćeni iznos već je rezultat zakonske konverzije. Nema stjecanja bez osnove jer banka nije stekla razliku u glavnici niti je glavnica isplaćena potrošaču. Radi se o knjigovodstvenom stanju a ne o ispunjenju obveze.

33. Slijedom navedenog trebalo je tužbeni zahtjev usvojiti u iznosu od 5.852,01 eura a u preostalom dijelu za iznos od 4.918,50 eura odbiti. U tom odbijajućem dijelu sadržana je i razlika glavnice od 2.705,34 eura te ostatak na ime preplate kojeg je tužitelj tražila u tužbi tj. iznos od 2.213,16 eura.

34. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154. st. 2. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku. Sud je odlučio da svaka strana snosi svoj trošak imajući u vidu približan uspjeh stranaka u sporu osim što je odredio da tuženik ima snositi troškove vještačenja tužitelju u iznosu od 500 eura izu razloga što su isti bili potrebni za ishod ovog postupka a povod za iniciranje je dao tuženik.

U Rijeci, 24. travnja 2026.

S U D A C

Mirna Santini

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka. Žalba se podnosi putem ovog suda na nadležni Županijski sud, pismeno u tri istovjetna primjerka.

D N A :

1. Tužitelju po punomoćniku – oslobođen pristojbi

2. Tuženiku po pun.

Nakon pravomoćnosti pozvati tuženika pristojba na odgovor na tužbu 77,08 eura

U Rijeci , 24.4.2026.