REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U SESVETAMA
Industrijska cesta 15, Sesvete
Poslovni broj: P-1174/2019-44
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Općinski sud u Sesvetama, po sucu toga suda Ivi Raos, u pravnoj stvari tužitelja ĐĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po Jeleni Čačić, odvjetnici u Zadru, protiv tuženika OTP banka d.d. iz [adresa], OIB: 52508873833, kojeg zastupa punomoćnik Miroslav Plašćar, odvjetnik u odvjetničkom društvu Žurić i Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 11. ožujka 2026., u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, 24. travnja 2026.
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku: OTP BANKA d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB: 52508873833, MBS: [matični broj subjekta] da tužitelju: ĐĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 9.283,81 Eur zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana 13.02.2016. godine pa do isplate, a sve po stopi koja se do 31. prosinca 2022. godine određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.
II. Nalaže se tuženiku: OTP BANKA d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB: 52508873833, MBS: [matični broj subjekta] da tužitelju: ĐĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 3.789,23 Eur u roku od 15 dana.
III. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu u kojem se nalaže tuženiku isplatiti tužitelju zakonske zatezne kamate tekuće na iznos od 3.789,23 Eur od dana podnošenja ove tužbe pa do isplate, u visini stope koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01.01.2023.g. u visini kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01.01.2024. se određuje, za svako polugodište po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, uvećana za tri postotna poena, a sve sukladno članku 29. stavku 2. Zakona obveznim odnosima, u roku od 15 dana.
IV. Nalaže se tuženiku: OTP BANKA d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB: 52508873833, MBS: [matični broj subjekta] da tužitelju: ĐĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 3.569,15 Eur zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 13.02.2016. godine pa do isplate prema stopi zatezne kamate koja se primjenjuje u ostalim odnosima, a koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01.01.2023.g. u visini kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01.01.2024. se određuje, za svako polugodište po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, uvećana za tri postotna poena, a sve sukladno članku 29. stavku 2. Zakona obveznim odnosima, u roku od 15 dana.
V. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju u iznosu od 643,88 Eur sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 04.02.2016. pa do isplate.
VI. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 6.156,81 Eur sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 24. travnja 2026. do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
VII. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troška parničnog postupka preko dosuđenog iznosa kao neosnovan.
VIII. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka kao neosnovan.
r i j e š i o j e
Dopušta se preinaka tužbe kao u podnesku tužitelja od 25. listopada 2025.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da su on kao korisnik kredita i prednik tuženika, Societe Generale-Splitska banka d.d. sklopili 10. travnja 2006. Ugovor o kreditu broj 19403/06 kojim je tuženik tužitelju odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 61.700,00 CHF obračunatom prema prodajnom deviznom tečaju banke vrijedećem za CHF na dan korištenja kredita. U čl. 5. Ugovora o kreditu stoji da je nominalna kamatna stopa 4,20% dok je člankom 11. predmetnog ugovora o kreditu propisano da je redovna kamatna stopa promjenjiva, a utvrđuje se odlukom tuženika. Navedene odrtedbe Ugovora o kreditu kojima je određena promjenjivost kamatne stope su ništetne , a što ima za posljedicu primjenu predmetnog Ugovora oslobođenog učinaka promjenjivosti kamatne stope. U čl. 2. Ugovora propisano je da tuženik odobrava tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti od 61.700,00 CHF te da se kredit isplaćuje po prodajnom deviznom tečaju tuženika vrijedećem za CHF na dan korištenja kredita te da se sve obveze iz Ugovora obračunavaju i iskazuju na istovjetan način – u izabranoj stranoj valuti kao i da će se sva plaćanja novčanih obveza zasnovanih na Ugovoru izvršiti u kunskoj protuvrijednosti izabrane valute ugovora, izračunato korištenjem prodajnog tečaja kreditora vrijedećeg na dan plaćanja. Navedene odredbe Ugovora o kreditu kojima je određena obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u CHF su ništetne. Ističe da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u dijelu koji se odnosi na tuženika pravomoćno utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Stoga je istom presudom utvrđeno da je i u predmetnom Ugovoru ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak jer tuženik nije u cijelosti informirao tužitelja o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Ističe da je tuženik prije i u vrijeme zaključenja Ugovora prilikom jednostranog (od strane tuženika) propisivanja valutne klauzule u švicarskim francima propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Navodi da se od početka otplate kredita pa nadalje tečaj švicarskog franka stalno mijenjao na način da se povećavao što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja. S obzirom na navedeno, a vezano za ranije navedenu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. tužitelj predlaže da sud utvrdi ništetnim sporne dijelove odredbi Ugovora. Tužitelj dalje ističe da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se odnosi na tuženika pravomoćno utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, koja povreda traje i nadalje, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača. Dakle, navedenom pravomoćnom presudom utvrđeno je da je u ugovorima o kreditu, pa tako i u predmetnom Ugovoru ništetna ugovorna odredba o redovnoj kamatnoj stopi ukoliko je ista promjenjiva prema jednostranoj odluci tuženika. Tuženik nije na valjan način objasnio tužitelju postupak formiranja kamatne stope, odnosno tužitelj nije raspolagao osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju pa tako ugovorena kamata nije bila određena, razumljiva pa time ni poštena. takvo postupanje tužitelja imalo je za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatne stope, a sve na štetu tužitelja, što je protivno čl. 81. i 82. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Tuženik je Ugovorom povrijedio interes i prava potrošača korisnika kredita jer se u Ugovoru koristio ništetnim i nepoštenim ugovornim odredbama na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije u cijelosti informirao potrošača o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a čime je tuženik postupio suprotno odredbi čl. 81, 82 i 90. ZZP-a. Tužitelj smatra da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014., te presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a koja je donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, te kojom se utvrđuje ništetnost odredaba Ugovora o kreditu kojima se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, te ništetnost odredaba ugovora o kreditu o jednostranoj promjeni kamatne stope obvezujuća u pojedinačnom sudskom postupku koji svaki korisnik kredita pokrene protiv banke. Učinak ništetnosti navedenih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi pretpostavlja tužiteljevo pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tužitelj bio dužan platiti da se od početka otplate do dana 01.01.2014. za cijelo vrijeme primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa od 4,20%, a nakon 01.01.2014. do konverzije ugovora o kreditu u valutu euro zakonski određena kamatna stopa od 3,23%.Učinak ništetnosti navedenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli pretpostavlja tužiteljevo pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate do dana konverzije ugovora o kreditu u valutu euro za cijelo vrijeme primjenjivala otplata bez valutne klauzule. Tužitelj je 04.02.2016. zaključio s tuženikom Dodatak ugovoru o kreditu kojim je ugovor o kreditu konvertirao u valutu euro sukladno ponudi tuženika na koju je isti obvezan temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Provedbom konverzije i zaključenjem dodatka tužitelj se ni na koji način nije odrekao svojih prava i potraživanja temeljem utvrđene ništetnosti odredaba osnovnog Ugovora o kreditu do dana izvršene konverzije, a niti sklapanje istog predstavlja konvalidaciju učinaka ništetnosti do dana konverzije, a o čemu je zauzeo stav VSRH u odluci Rev 2868/2018 od 12.02.2019.
2. Prvenstveno treba naglasiti da je tužitelj konačno postavljenim tužbenim zahtjevom u podnesku od 27.10.2025. smanjio tužbeni zahtjev, što ima procesni učinak djelomičnog povlačenja tužbe, za što je sukladno odredbi članka 193. stavka 2. ZPP-a potreban pristanak tuženika, s time da se punomoćnik tuženika nije protivio djelomičnom povlačenju tužbe. Inače pravni stav da smanjenje tužbenog zahtjeva ima procesni učinak djelomičnog povlačenja tužbe za što je prema odredbi članka 193. stavka 2. ZPP-a uvijek potreban pristanak tuženika izrazio je Vrhovni sud RH na sjednici Građanskog odjela broj SU-IV-16/21 od 26. travnja 2021. godine. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci rješenja.
2.1. Nakon što je provedeno financijsko-knjigovodstveno vještačenje u ovom predmetu tužitelj je ujedno u podnesku od 27.10.2025. pored djelomičnog povlačenja tužbe specificirao svoj tužbeni zahtjev uzimajući također u obzir činjenicu da je od zaključenja prethodnog postupka došlo do uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, a sve sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 57/22, 88/22) na način da je dosadašnju točku I. tužbenog zahtjeva, razdvojio u točke I. i II. tužbenog zahtjeva, prikazujući u točki I. iznos preplate mjesečnih anuiteta zbog ništetnih odredbi ugovora o kreditu u valuti CHF i kamatnoj stopi, dok u točki II. uređenog tužbenog zahtjeva prikazuje uglavičen iznos zakonskih zateznih kamata na iznose preplate iz točke I. tužbenog zahtjeva do dana konverzije. Tužitelj u točki III. tužbenog zahtjeva specificira iznos preplaćene glavnice u valutu euro. Prema ocjeni ovog suda, tužitelju je točan iznos kojeg je tuženik stekao bez osnove postao poznat tek kad je provedeno financijsko vještačenje pa u skladu s čl. 190 st. 2 ZPP-a tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave jer je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Sud je stoga prihvatio preinaku tužbe iz podneska od 27.10.2025. i u ovom sporu se odlučuje o osnovanosti tog tužbenog zahtjeva.
3. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti te ističe prigovor zastare potraživanja. Navodi kako je tužitelj konkretan postupak pokrenuo 31.05.2019. te ako bi se postupak okarakterizirao kao postupak radi naknade štete primjenjiv je zastarni rok iz odredbe čl. 230. ZOO-a koji propisuje kako tražbine za naknadu štete zastarijevaju za 3 godine od kada je oštećenik saznao za štetu ili osobu koja je štetu učinila no u svakom slučaju u roku od 5 godina. Kada bi se postupak kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta smatra da treba primijeniti zastarni rok iz čl. 226. ZOO-a koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog davanja. Ako bi se zbog utvrđenja ništetnosti utvrdilo da se radi o stjecanju bez osnove zastarni rok je pet godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla. Smatra da se u ovom postupku ne mogu primijeniti utvrđenja iz parnice Potrošača s obzirom da je u istoj utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita čiji se učinci ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos. Ističe da se kolektivnom zaštitom osigurava preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredba u odnosu na "prosječnog potrošača", ali se istom ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom jer se u pojedinim parnicama uređuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. Navodi da je 30. rujna 2015. stupio na snagu izmijenjeni i dopunjeni Zakon o potrošačkom kreditiranju, a koje izmjene su iz NN 102/15 (dalje ZPK) kojim je za ugovore o kreditu u CHF i u HRK s valutnom klauzulom u CHF određena obveza banaka ponuditi korisnicima kredita (potrošačima) konverziju kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR, odnosno u kredite denominirane u kune s valutnom klauzulom u EUR. Ističe da je svrha takve konverzije da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem koji bi bilo da bi koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF. izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Navodi da je sukladno zakonskim propisima tuženik tužitelju ponudio izmjene Ugovora u Ugovor o kreditu denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Navedenu ponudu tuženika tužitelj je prihvatio sklapanjem Dodatka br. 1 Ugovora o kreditu od 04.02.2016. (dalje Dodatak Ugovoru), te Sporazuma o korištenju preplate po konverziji kredita vezanom uz CHF valutnu klauzulu od 04.02.2016. (dalje Sporazum o korištenju preplate). Stoga smatra da je tužitelj provedbom konverzije Ugovora doveden u položaj kao da je s tuženikom prvobitno sklopio Ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR, a kakav Ugovor o kreditu nije bio predmet rasprave niti ocjene (ne) poštenosti u parnici radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pokrenute od strane Udruge Potrošača pa smatra da je bespredmetno raspravljati o tužbenom zahtjevu tužitelja. Smatra da Sporazum tužitelja i tuženika o provođenju konverzije ima retroaktivni učinak na predmetni kredit pa nakon što je tužitelj sklopio navedeni Sporazum ne može osnovano zahtijevati utvrđenje ništetnosti osnovnog Ugovora i isplatu preplaćenog iznosa po kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Stoga predlaže tužbeni zahtjev odbiti u cijelosti. Vezano za nepoštenost valutne klauzule za švicarski franak tuženik ističe da presuda VTS u parnici Potrošač ne daje subjektivna prava potrošačima, te ponavlja da je presuda usmjerena na apstraktnu pravnu zaštitu "prosječnog Potrošača". Smatra da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli jasna, lako uočljiva i razumljiva te ne može biti predmetom ocjene poštenosti. Navodi da je Ugovorom jasno određeno da je iznos kredita u valuti CHF, te da će biti plasiran tužitelju u kunskoj protuvrijednosti, a odredbama Ugovora koje reguliraju otplatu kredita predviđeno je da će se mjesečni anuiteti plaćati uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti. Smatra da se tužitelj sam bio dužan informirati o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ista može imati po njegova prava i obveze. Smatra da je tužitelj potpisom Ugovora potvrdio upoznatost sa značenjem valutne klauzule, pa sada nakon deset godina od sklapanja Ugovora isti ne može tvrditi da mu neke odredbe Ugovora ipak nisu bile jasne, te da nije bio svjestan rizika promjene tečaja CHF u odnosu na HRK. Ističe da je tužitelj od službenika tuženika u svakom momentu mogao tražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak. Stoga smatra da sukladno odredbama čl. 84. ZPP-a kako je sporna odredba Ugovora o kreditu tužitelju jasna, lako uočljiva i razumljiva to ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz čl. 81. ZZP-a nije dopuštena. Navedena odredba također ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra da također tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja. Također, ističe da tuženik unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF. Navodi da je od 1999. do 2010. tečaj CHF u odnosu na EUR rastao i padao bez značajnijih oscilacija, a značajnije promjene počele su tek 2010., odnosno znatno nakon razdoblja obuhvaćenog utvrđenjima u parnici Potrošač. Takva aprecijacija tečaja CHF nakon 2010. je posljedice svjetske ekonomske krize koju nitko nije mogao predvidjeti, pa niti tuženik, pa bi se informiranjem potrošača o tome smatralo špekulativnim postupanjem tuženika. Smatra da činjenica što se tečaj CHF promijenio na štetu potrošača ne može i ne smije biti relevantna za ocjenu nepoštenosti, a time i na ocjenu ništetnosti primarno ugovorene valutne klauzule smatra da je i tuženik bio izložen riziku valutne klauzule. Vezano za nepoštenost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ističe da promjenjivost kamatne stope nije bilo predmetom ispitivanja ništetnosti u parnici Potrošač. Navodi da je tužitelj neosnovano proširio opseg utvrđenja iz presude VTS-a donesenih u parnici Potrošač i na odredbe o promjenjivosti kamatne stope. Navodi da je kolektivnom sporu bila ispitivana promjenjivost kamatne stope u skladu sa jednostranom odlukom banke bez egzaktno utvrđenih parametara i metode izračuna parametara promjenjivosti. Smatra da nisu ispunjene pretpostavke da se o odredbi nije pojedinačno pregovaralo, odnosno da bi odredba bila nejasna, teško razumljiva, teško uočljiva, te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu i u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stoga osnova za stjecanje utuženih anuiteta nije otpala i ne može se primijeniti po mišljenju tuženika čl. 210. st. 3. ZOO-a. Ističe da materijalno pravo na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, a koje je i do danas na snazi u Republici Hrvatskoj izrijekom predviđa mogućnosti ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. Navedeno se odnosi i na ZZP te na ZPK. Navodi da Ugovorom nije ugovoreno samo da je promjenjiva redovna kamatna stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke već je ugovoreno: "… Na odnose koji nisu regulirani ovim Ugovorom primjenjivat će se odgovarajuće odredbe važećih zakona te akti Kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja s kojima su ugovorne strane upoznate. Prihvat primjene navedenih akata obuhvaća i njihove izmjene i dopune." Stoga ističe da navedeni interni akti služe kao dopuna posebnih pogodbi koje su utvrđene između stranaka kao ugovaratelja u potrošačkom ugovoru, pa obvezuju kao i posebne pogodbe. Ističe da tuženik nije donosio proizvoljne odluke s kojima tužitelj nije bio ili nije mogao biti upoznat. Stoga smatra da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora jasna, uočljiva i razumljiva, a njezinu nedopuštenost, odnosno ništetnost nije moguće utvrđivati. Navodi da je promjena kamatne stope određena Općim uvjetima poslovanja tuženika gdje je navedeno da će se kod utvrđivanja i promjene kamatnih stopa voditi računa o "tržišnim uvjetima", a pod kojim se priznaju troškovi kapitala odnosno sredstava koja služe za odobravanje kredita, regulatorni uvjeti i rizik na tržištu. Ističe da je odluku o promjeni kamatnih stopa donosio u pravilu jednom godišnje u trenutku kada je promjena uvjeta na tržištu bitno odstupala od tekućih kamatnih stopa u portfelju tuženika. Navodi da su tijekom 2008. troškovi pribavljanja sredstava banaka ekstremno rasli kao posljedica nastanka ekonomske krize. Tuženik je kao banka bio dužan primjenjivati Odluku Hrvatske narodne banke o ograničavanju izloženosti kreditnih institucija valutnom riziku pa je tijekom cijelog razdoblja plasmana kredita u CHF bio dužan održavati odnos danih kredita u CHF s izvorima CHF. Stoga je došlo do velikog povećanja troškova pribavljanja sredstva za tuženika. Stoga smatra da tuženik nije donosio jednostrane odluke na štetu tužitelja bez valjanog Ugovorom predviđenog razloga. Prigovara postavljenoj visini tužbenog zahtjeva te ističe da tužitelj nije dokazao niti osnovu svojeg zahtjeva pa se ne može raspravljati o visini. U odgovoru na tužbu se također poziva i na praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske te županijskih sudova. Stoga predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja te obvezati tužitelja da tuženiku nadoknadi troškove parničnog postupka.
4. Tuženik je na pripremnom ročištu naveo kako ističe prigovor prijeboja u iznosu od 4.851,31 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 04.02.2016. koji se iznos odnosi na pretplatu po konverziji koju je banka isplatila tužitelju. Premda je tuženik naveo kako ističe materijalnopravni prigovor prijeboja, s obzirom na osporavanje postojanja potraživanja tužitelja sud smatra da je tuženik istaknuo prigovor radi prebijanja, a što je nastavno obrazloženo.
5. Tužitelj u odnosu na tuženikov prigovor radi prebijanja tražbine tužitelja s iznosom preplate koju je tuženik priznao tužitelju u konverziji u iznosu 4.851,31 kn/643,88 eur ističe da se protivi takvom prigovoru te ga predlaže odbiti kao neosnovan, odnosno ističe zastare za bilo kakvu takvu eventualnu tražbinu tuženika. U slučaju da bi sud ipak priznao takvu tuženikovu tražbinu i istu prebijao s tražbinom tužitelja, to se ističe da se sukladno odredbama čl. 172. ZOO-a, tražbina tuženika ima prebijati od najstarijih zateznih kamata na pojedine mjesečne iznose preplate do konverzije kako je to prikazao vještak u Tabeli 1b, str 12 dopunskog nalaza i mišljenja.Tužitelj napominje kako aktualna sudska praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ali i praksa mnogobrojnih županijskih sudova u predmetima koji se vode povodom konvertiranih ugovora o kreditu u CHF govori u korist potrošača. Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem u predmetu Rev 1096/2022 od 08.11.2022. istaknuo je sljedeće: „16. Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora pa je stoga neprihvatljivo pravno shvaćanje da osnovni ugovor o kreditu u CHF nije uopće postojao kada je u konkretnom slučaju od dana sklapanja Osnovnog ugovora o kreditu 2005. pa do sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu vrijedio punih deset godina i imao sve pravne posljedice kao i kod korisnika kredita koji nisu sklopili dodatak osnovnom ugovoru i proveli konverziju…. „Sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15 ne gubi se pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.
6. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 19403/06 od 10.04.2006. između tužitelja i prednika tuženika HVB Splitska banka d.d. (list 12-18), Dodatak br 2. Ugovora o kreditu br 19403/06 sa Sporazumom o osnivanju založnog prava od 04.02.2016. (list 19-24), Sporazum o korištenju preplate po konverziji kredita vezanom za CHF valutnu klauzulu od 04.02.2016. (list 25 i 26), obavijesti o promjeni kamatne stope prednika tuženika Splitske banke Societe Generale Group (list 27-30 spisa), knjigovodstvena kartica prometa po Ugovoru o kreditu (list 31-44), izračun EKS-a i otplatni plan predmetnog Ugovora o kreditu (list 44-55), otplatni plan (list 56- 58), konto-kartica kredita (list 59-105), nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo dipl. oec. Zrinka Ručevića (list 243-258), dopunu istog vještaka od 15.03.2022. (list 269-271, 273-286, 307-323), te je saslušao tužitelja kao stranku u postupku (list 400).
7. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i u njihovoj ukupnosti te na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 dalje u tekstu: ZPP), ovaj sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan te da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju.
8. Nesporno je među strankama da je prednik tuženika HVB Splitska banka d.d. kao davatelj kredita-banka s tužiteljem kao korisnikom kredita10.04.2006. sklopio Ugovor o kreditu broj 19403/06 sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva (dalje Ugovor). Uvidom u presliku predmetnog Ugovora utvrđeno je da se radi o kreditu za adaptaciju nekretnine, kako to proizlazi iz čl. 3. Ugovora, a ugovoreno je stavljanje na raspolaganje kredita u kunskoj protuvrijednosti koji odgovara protuvrijednosti od 67.700,00 CHF po prodajnom deviznom tečaju kreditora važećem za CHF na dan korištenja kredita (čl. 2. t. 1. i 2. Ugovora), te je nadalje ugovoreno pod čl. 2. t. 3. da se sve obveze iz Ugovora obračunavaju i iskazuju na istovjetan način-u izabranoj stranoj valuti (CHF-kao valuta Ugovora), ako Ugovorom nije određeno drugačije, dok je u istom čl. pod t. 4. ugovoreno da će se sva plaćanja novčanih obveza zasnovanih na Ugovoru (otplata glavnice i kamata, naknada, troškova i drugo) izvršiti u kunskoj protuvrijednosti izabrane valute Ugovora, izračunato korištenjem prodajnog tečaja kreditora (prodajni tečaj kune u odnosu na CHF), vrijedit će na dan plaćanja, ako Ugovorom nije drugačije određeno, te je nadalje istim čl. t. 5. ugovoreno da Korisnik kredita samostalno i isključivo odgovara za izbor valute Ugovora, dok je pod t. 6. istog čl. ugovoreno da Korisnik kredita i ostali sudionici potvrđuju upoznatost sa mogućnom promjenjivošću tečaja izabrane valute Ugovora, koja se primjenjuje na izračun kunske protuvrijednosti novčanih obveza po Ugovoru i pristaju na moguće posljedice izbora valute Ugovora, neovisno o veličini tih promjena u odnosu na HRK. Predmetnim Ugovorom o kreditu je ugovoren rok otplate na 240 mjeseci (čl. 4. Ugovora), te kamatnu stopu koja na dan sklapanja Ugovora iznosi 4,20 % godišnje, a koja je promjenjiva (čl. 5. t. 1. Ugovora), a t. 2. istog čl. je ugovoreno da kamatna stopa iz prethodnog stavka (t. 1.) predstavlja osnovnu kamatnu stopu koja se obračunava za ovu vrstu kredita, umanjenu za 5 % i vrijedi do 31. prosinca 2006., a nakon toga roka na ostatak duga po ovom Ugovoru o kreditu primjenjivat će se kamatna stopa koja će na dan 1. siječnja 2007. biti propisana sukladna tada važećoj odluci Kreditora. Člankom10. je ugovorena otplata kredita na način da je pod a) ugovorena otplata duga i to pod 1. da se kredit otplaćuje u jednakim vremenskim razmacima odnosno 240 mjesečnih anuiteta i to:
239 jednakih mjesečnih anuiteta u iznosu od 382,10 CHF i jednog preostalog anuiteta u iznosu od 383,25 CHF, dok je pod b) ugovoren način otplate zapljenom primanja Korisnika kredita, te pod točkom c) vrijeme dospijeća do 10. -tog dana u mjesecu, a pod d) je ugovoren tečaj na dan dospijeća, zakašnjenja i prijevremene otplate i to: 1. mjesečni iznosi izraženi u CHF-valuti Ugovor, podmiruju se uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti, po prodajnom tečaju prema tečajnoj listi kreditora na dan dospijeća, pod 2. ukoliko Korisnik kredita zakasni s uplatom mjesečnog anuiteta, Kreditor će na uplatu primijeniti prodajni devizni tečaj, vrijedeći na dan kada mu je omogućeno raspolaganje uplaćenim novčanim sredstvima, pod 3. prijevremene uplate, uplate anuiteta izvršene prije desetog dana u mjesecu, prihvatit će se po tečaju koji vrijedi na dan redovnog dospijeća i pod 4. Kreditor zadržava pravo obračuna i naplate iznosa nastalog uslijed razlike tečajeva zbog izvršenih prijevremenih i zakašnjelih uplata. Člankom 11. t. 1. ugovoreno je da je redovna kamatna stopa promjenjiva, a utvrđuje se odlukom Kreditora.
9. Među strankama također nije sporno da je provedena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR tako što je 04.02.2016. sklopljen Dodatak Ugovora o kreditu br. 19403/06 sa Sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava od 04.02.2016. ovjeren po javnom bilježniku Slavici Perić pod brojem OV- 815/16 od 09.02.2016. (dalje Dodatak Ugovoru). Iz navedenog Dodatka Ugovoru proizlazi da ostatak glavnice nakon konverzije valute na dan 12.02.2016. iznosi 26.278,82 EUR. Uvidom u Sporazum o korištenju preplate po konverziji kredita
1 0
vezanom za CHF valutnu klauzulu od 04.02.2016. utvrđeno je da postoji preplata po predmetnom Ugovoru u iznosu od 4.851,31 kn, a koja je manja od 50 % u odnosu na ukupni zbroj preostalih anuiteta do kraja otplate kredita. Stranke su ugovorile da se iznos preplate koristi isključivo za podmirenje budućih anuiteta i to u iznosu od ½ mjesečnog anuiteta sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi. Uvidom u izračun EKS-a i otplatni plan za Ugovor utvrđeno je da se navedeni izračun odnosi upravo na otplatu ostatka glavnice kako je to između stranaka utvrđeno u Dodatku Ugovora.
10. Sporno je pitanje da li tužitelj s obzirom na provedenu konverziju ima pravo po osnovi ništetnih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu vezanih uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu zahtijevati isplatu tih preplaćenih iznosa, s time da je sporno i potrošačko svojstvo tužiteljice, kao i zatraženi tijek zakonske zatezne kamate. Isto tako sporan je i prigovor zastare potraživanja, a sporno je i postoji li potraživanje tuženika prema tužitelju.
11. Nastavno u odnosu na sporno pitanje da li tužitelj, s obzirom na nespornu činjenicu da je Dodatkom br. 1. Ugovora o kreditu br. 19403/06 sa Sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava od 04.02.2016. sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15 – u daljnjem tekstu ZIDZPK/15) izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, ima pravo po osnovi ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu vezanih uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF zahtijevati isplatu preplaćenih iznosa, ističe se da je Vrhovni sud RH rješenjem poslovni broj Rev-1096/22 od 08. studenog 2022. godine izrazio pravni stav da se sklapanjem dodataka ugovoru kojim je izvršena konverzija sukladno odredbama ZIDZPK/15 ne gubi pravo na potraživanje preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu ako takva razlika postoji, s time da je ujedno Vrhovni sud RH već ranije odlukom poslovni broj Rev-2868/18 od 12. veljače 2019. godine utvrdio da potrošači s konvertiranim kreditima imaju pravo utvrđivati ništetnost iz osnovnog ugovora o kreditu. Dakle tužiteljica konverzijom nije izgubila pravo na potraživanje na temelju nepoštenih, a time i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, jer osim što to nije propisano odredbama ZIDZPK/15, već to ne proizlazi niti iz odredbi predmetnog Dodatka br. 3. Ugovora o kreditu br. 40068/07 sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava od 15. veljače 2016. godine. Iako je zakonitost i provedba konverzije sukladno odredbama ZIDZPK/15 utvrđena rješenjem Vrhovnog suda RH u oglednom postupku poslovni broj Gos-1/19 od 04. ožujka 2020. godine, kao i odlukom Ustavnog suda RH broj U-I- 3685/15 od 04. travnja 2017. godine, sklapanjem sporazuma o konverziji potrošači, korisnici kredita uz valutnu klauzulu u CHF nisu izgubili pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih, a time i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje važenja ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF do dana sklapanja sporazuma o konverziji, kojim su izmijenjeni samo uvjeti i način otplate kredita, što proizlazi iz same činjenice da se radi o dodatku, aneksu osnovnom ugovoru o kreditu, a ne o sklapanju novog ugovora o kreditu. Naime sklapanjem sporazuma o konverziji nepoštene, a time i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu nisu sukladno odredbi članka 326. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22 – u daljnjem tekstu ZOO-a) postale valjane, a ujedno niti odredbama ZIDZPK/15 nije propisano da bi ništetni osnovni ugovori, odnosno ništetne odredbe osnovnih ugovora o kreditu provedenom konverzijom konvalidirali, postali valjani. Nadalje Vrhovni sud RH je rješenjem poslovni broj Rev-1096/22 od 08. studenog 2022. godine ujedno naglasio da korisnici kredita imaju pravo na razliku preplaćenih iznosa
1 1
temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, jer time dolazi do izjednačavanja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak ugovoru o kreditu, kojim je izvršena konverzija u odnosu na korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili dodatak, tim više što su u razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije takvi potrošači imali jednaki pravni status. Isto tako Sud Europske unije je presudom poslovni broj C-452/18 i C-118/17 utvrdio da potrošači imaju pravo na svoja potraživanja osim u slučaju ako bi se informirano nagodili s bankom o tome, ali se potrošači nisu odrekli svojih potraživanja, s obzirom da niti nisu mogli znati hoće li naknadno biti utvrđena ništetnom valutna klauzula u CHF, koje utvrđenje ništetnim je uslijedilo tek nakon provedene konverzije, u kolektivnom sporu, pa potrošači imaju pravo na puno obeštećenje iako je provedena zakonska konverzija.
12. Nadalje, odredbom članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, 46/07 i 79/07 – u daljnjem tekstu ZZP-a) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba je ništetna. Isto tako odredbom članka 82. točke 11. ZZP-a propisano je da se nepoštenom može smatrati odredba kojom se trgovcu dopušta jednostrano mijenjati ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga, a prema odredbi članka 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. S obzirom da su ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu odredbe o predmetu ugovora i o cijeni, koji pravni stav je zauzeo Vrhovni sud RH, bitno je naglasiti da je prema odredbi članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (u daljnjem tekstu Direktiva 93/13/EEZ) ugovorna odredba jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Imajući na umu da se odredbama ZZP-a uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača, koji se u ugovorima s trgovcima posebice u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima, što je i predmetni Ugovor o kreditu, pojavljuju kao „slabija strana“, jer se u takvim ugovorima o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, s obzirom da pregovaranje podrazumijeva da je potrošač mogao stvarno utjecati na sadržaj ugovornih odredaba, što suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, sud je analizirajući odredbe predmetnog Ugovora o kreditu vezane uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu stava da tim odredbama nije jasno i razumljivo određen parametar promjene kamatne stope, niti tečajni rizik, zbog čega tužiteljica, potrošač niti nije mogla sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Drugim riječima tužiteljici su morali biti jasni stvarni učinci promjene tečaja, njenog konkretnog dosega, na način da je mogla procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takve odredbe mogle imati za njezine financijske obveze. Nastavno treba naglasiti da prema praksi ES-a za pojam potrošača, a to je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao izvan okvira
1 2
svog obrta, poduzeća i profesije, nije odlučno što je potrošački ugovor prestao ispunjenjem, jer korisnici kredita, potrošači koji su otplatili kredit i traže povrat plaćenog na temelju pravila o stjecanju bez osnove, jer su plaćanja učinjena na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, zadržavaju svojstvo potrošača iako je ugovor prestao ispunjenjem, a ujedno ništetnost promjenjive kamatne stope i valutne klauzule niti nije povreda manjeg značaja, s obzirom da se radi o cijeni, koja predstavlja bitan sastojak ugovora o kreditu. Isto tako za pojam potrošača u smislu Direktive 93/13/EEZ nije niti odlučno znanje ili iskustvo pojedinog potrošača, što je razumljivo, jer je za zaštitu prava potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi odlučan samo podređeni položaj potrošača koji nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima banke, kreditora koji se primjenjuju na kredite koje sklapaju, pa svi oni neovisno o pojedinačnim razlikama u znanju i iskustvu, u odnosu na banku, kreditora dijele jednaki, podređeni položaj.
13. Jednako tako treba naglasiti da je Trgovački sud u Zagrebu presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, koja potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, kao i presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, utvrdio da je između ostalih banaka i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, odnosno u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje valjane, informirane odluke potrošača, pa su stoga te odredbe ništetne, a koji pravni stav je potvrđen presudom Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-2221/18 od 03. rujna 2019. godine, prema kojem su odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, bez jasnih i razumljivih parametara o kojima se nije pregovaralo, nepoštene i ništetne. Inače sud je sukladno odredbi članka 502. c ZPP-a, kao i odredbi članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 56/13) vezan za navedeno pravno utvrđenje iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava, kada se u parnici koju pokrene fizička osoba poziva na to pravno utvrđenje, kao što se u ovom parničnom postupku pozivao tužitelj.
14. Nadalje, odredbom članka 1. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ propisano je da odredbama te Direktive ne podliježu ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, koja iznimka iz područja primjene Direktive je prenesena u hrvatsko zakonodavstvo odredbom članka 49. stavka 5. ZZP-a, koji iz svoje primjene isključuje ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne prirode, odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju RH. S obzirom da su dakle iz primjene Direktive 93/13/EEZ isključene kogentne zakonske odredbe koje se primjenjuju na ugovorne stranke neovisno o njihovoj volji, jer se za te kogentne odredbe pretpostavlja da je zakonodavac uspostavio pravičnu ravnotežu između ugovornih stranaka, a također su iz primjene Direktive 93/13/EEZ isključene i dispozitivne odredbe koje se uvijek, automatski primjenjuju kad nema drugačijeg dogovora stranaka, u pitanju su odredbe koje definiraju prirodne sastojke ugovora, sud je utvrdio da valutna klauzula, dispozitivna odredba, propisana odredbom članka 22. ZOO-a podliježe primjeni Direktive 93/13/EEZ, testu poštenosti / nepoštenosti, jer osim što sve iznimke od kontrole nepoštenih ugovornih odredbi treba restriktivno tumačiti radi ostvarenja što
1 3
šire zaštite potrošača, već ujedno treba voditi računa o specifičnosti valutne klauzule u CHF u ugovorima o kreditu, koja nije nepoštena sama po sebi, potrošači razumiju značaj valutne klauzule, opći rizik porasta vrijednosti CHF, nego je nepošteno to što banke, trgovci nisu upozorili potrošače na specifičan rizik vezan uz CHF, što su sudovi u kolektivnom sporu posebno apostrofirali.
15. Tužitelj ĐĆ je u svom iskazu naveo kako je sklopio ugovor o kreditu u banci tuženika u Virovitici jer je jedino i mogao dići taj kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 61.700 CHF, a i taj kredit je tada reklamiran kao najpovoljniji. Ugovor je morao zaključiti jer je otac 12-ero djece te mu je novac bio potreban kako bi dovršio obiteljsku kuću. Početna rata kredita je bila 1.600,00 kuna te se u jednom trenutku popela preko 2.000,00 kuna, odn. trebao je vratiti negdje 240.000,00 kuna da bi odjednom taj iznos bio 450.000,00 kuna. Pročitao je ugovor o kreditu, nitko ga na ništa nije posebno upozoravao, tada je bio sretan da uopće mogu dobiti kredit. Bilo je to prije 20 godina, te se ne može točno sjetiti svih pojedinosti, no bio je sretan da je uopće mogao dobiti kredit. U vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije bio vlasnik društva ili pak obrta kao ni član moje obitelji niti je na adresi obiteljske kuće bilo registrirano sjedište društva ili obrta. Nije nikada iznajmljivao kuću jer u njoj svi još uvijek živimo. Aneks ugovora o kreditu kojim je provedena konverzija je sklopio jer su tada i svi išli na tu konverziju te je time bio sigurniji da ne bi više rastao CHF. Kredit se mogao dići kredit samo u CHF i samo u poslovnici u Virovitici te nije mogao pregovarati o odredbama ugovora, kako ga je dobio tako ga je i potpisao. Sud je poklonio povjerenje iskazu tužitelja jer je logičan i životno uvjerljiv. Sudu je logičan dio iskaza tužitelja da je pristao na konverziju, iako joj u banci nisu ništa objašnjavali, jer mu se time smanjila mjesečna rata kredita. S obzirom da je tužitelj, fizička osoba, predmetni Ugovor o kreditu sklopio izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije, sud je utvrdio da je tužitelj potrošač, što ujedno rezultira time da ima pravo pozivati se na pravna utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine.
16. U odnosu na prigovor zastare potraživanja sud je utvrdio da je isti neosnovan iz slijedećih razloga. Naime Vrhovni sud RH je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 31. siječnja 2022. godine izrazio mišljenje o potrebi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja kako iz revizijske odluke poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. godine, tako i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VsRH broj Su-IV-47/2020 održanoj dana 30. siječnja 2020. godine navodeći da ta pravna shvaćanja nisu proturječna, nego se međusobno podupiru i dopunjavaju. Inače prema pravnom shvaćanju iz odluke poslovni broj Rev-2245/17 pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe članka 214. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dok je na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. godine izraženo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. S obzirom da je presuda
1 4
Trgovačkog suda u Zagrebu u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine postala pravomoćna 13. lipnja 2014. godine kada je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13, odnosno postala je pravomoćna 14. lipnja 2018. godine, kada je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/17, što znači da je rok za restitucijski zahtjev tužiteljice počeo teći 13. lipnja 2014. godine, odnosno počeo je teći 14. lipnja 2018. godine, a sukladno odredbi članka 225. ZOO-a tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, dok je tužba podnesena dana 31.05.2019. godine, dakle unutar propisanog općeg zastarnog roka od pet godina, sud je utvrdio da je prigovor zastare potraživanja neosnovan. Kako je ništetnost odredbe o ugovorenoj redovnoj kamatnoj stopi koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ustanovljena presudom Trgovačkog sud u Zagrebu od 4. srpnja 2012. poslovni broj P-1401/2012, a koja je postala pravomoćna donošenjem presude i rješenja Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., a tužba je u ovom individualnom postupku potrošača podnesena neposredno 31.05.2019., to nije protekao zastarni rok od 5 godina iz čl. 225 ZOO-a i neosnovan je prigovor zastare tuženika u odnosu na potraživanje tužitelja vezano za isplatu temeljem ništetnosti odredbe o ugovorenoj redovnoj kamatnoj stopi koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke.
17. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i vrijednosne papire dip.oec. Zrinka Ručevića od 08.11.2021. proizlazi kako razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (10.svibnja 2006.) do dana provedbe konverzije (12. veljače 2016.), a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 4.776,80 CHF, odnosno 22.322,15 kn (iskazano prema ugovorenom tečaju za valutu CHF važećem na dan korištenja kredita); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'm' Tabele 1 iz nalaza (u valuti CHF), odnosno u stupcu 'p' Tabele 1 iz nalaza (u kunama), razlika obveza (ako se promatraju svi iznosi (i pozitivni i negativni, prebijeno), u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (10.svibnja 2006.) do dana provedbe konverzije (12. veljače 2016.), a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan dospijeća pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme korištenja kredita, iznosi ukupno 46.484,83 kn; pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'r' Tabele 1 iz nalaza, razlika obveza (ako se promatraju samo iznosi koje je tužitelj više platio) u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (10.svibnja 2006.) do dana provedbe konverzije (12. veljače 2016.), a koja proizlazi iz razlike izmeñu tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan dospijeća pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme korištenja kredita, iznosi ukupno 47.628,26 kn; pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'r' Tabele 1 iz nalaza, kunski iznos preostale glavnice na dan izračuna konverzije (12. veljače 2016.), koji je tuženik više obračunao u odnosu na iznos preostale glavnice kakva bi bila da se od početka otplate do dana 31. prosinca 2013. primjenjivala kamatna stopa od 4,15 %, a od dana 1. siječnja 2014. do dana izračuna konverzije (12. veljače 2016.) primjenjivala zakonski određena stopa od 3,23 % godišnje, te da se od početka otplate do dana izračuna konverzije primjenjivao ugovoreni tečaj CHF prema HRK na dan isplate kredita, iznosi 26.891,74 kn.
17.1. Odgovarajući na prigovore stranaka na nalaz i mišljenje vještak je u dopunskom nalazu i mišljenju od 22.07.2022. naveo kako kako preplaćeni iznosi u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (10.svibnja 2006.) do dana provedbe konverzije (12. veljače 2016.), a koji proizlaze iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 4.776,80 CHF, odnosno 22.322,15 kn (iskazano prema
1 5
ugovorenom tečaju za valutu CHF važećem na dan korištenja kredita); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'm' Tabele 1a iz dopunskog nalaza (u valuti CHF), odnosno u stupcu 'p' Tabele 1a iz dopunskog nalaza (u kunama), preplaćeni iznosi (ako se promatraju samo iznosi koje je tužitelj više platio) u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (10.svibnja 2006.) do dana provedbe konverzije (12. veljače 2016.), a koji proizlaze iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan dospijeća pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme korištenja kredita, iznosi ukupno 47.628,26 kn; pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'r' Tabele 1a iz dopunskog nalaza, kunski iznos preostale glavnice na dan izračuna konverzije (12. veljače 2016.), koji je tuženik više obračunao u odnosu na iznos preostale glavnice kakva bi bila da se od početka otplate do dana 31. prosinca 2013. primjenjivala kamatna stopa od 4,15 %, a od dana 1. siječnja 2014. do dana izračuna konverzije (12. veljače 2016.) primjenjivala zakonski određena stopa od 3,23 % godišnje, te da se od početka otplate do dana izračuna konverzije primjenjivao ugovoreni tečaj CHF prema HRK na dan isplate kredita, iznosi 26.891,74 kn.
17.2. Iz dodatnog dopunskog nalaza i mišljenja vještaka od 19.09.2025. proizlazi kako razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (10.svibnja 2006.) do dana provedbe konverzije (12. veljače 2016.), a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 4.776,80 CHF, odnosno 2.962,49 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'm' Tabele 1b iz dopunskog nalaza (u valuti CHF), odnosno u stupcu 'p' ' Tabele 1b iz dopunskog nalaza (u valuti EUR) (samo pozitivni iznosi), zatezne kamate na mjesečne iznose razlika po osnovi promjenjive kamatne stope, obračunane za razdoblje od prvog dana nakon dana plaćanja pa do 12. veljače 2016., iznose 1.697,40 EUR, razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (10.svibnja 2006.) do dana provedbe konverzije (12. veljače 2016.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 6.321,32 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 's' Tabele 1b iz dopunskog nalaza (u valuti EUR) (samo pozitivni iznosi), zatezne kamate na mjesečne iznose razlika po osnovi tečajnih razlika, obračunane za razdoblje od prvog dana nakon dana plaćanja pa do 12. veljače 2016., iznose 2.091,83 EUR, nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po gore navedenim osnovama, za razdoblje od dana plaćanja pa do 12. veljače 2016.., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije, preostalo dospjelo potraživanje s danom 12. veljače 2016. iznosi 12.429,16 EUR (9.283,81 EUR glavnice i 3.145,35 EUR dospjelih nepodmirenih zateznih kamata), razlika između glavnice prema obračunu u kunama s fiksnom kamatnom stopom na dan 12. veljače 2016. i glavnice preostale nakon konverzije iznosi 3.569,15 EUR (primjenom fiksnog konverzijskog tečaja) koji iznos nije bio obuhvaćen otpisom glavnice kod konverzije.
18. Na nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo stranke su imale prigovore te je stoga stalni sudski vještak za financije i računovodstvo sačinio dopune nalaza i mišljenja. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje sudskog vještaka, jer je izrađen sukladno dobivenom zadatku, temeljem uvida u dostavljenu dokumentaciju te je logičan i obrazložen, a tim više što na matematički izračun niti stranke nisu imale nikakvih prigovora odnosno nakon izrade dopunskih nalaza i mišljenja.
19. Temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO kod ništetnih ugovora, a isto tako kod djelomično ništetnih odredbi ugovora, svaka strana ima pravo na restitucijski zahtjev pri čemu je osnovna pretpostavka za odlučivanje o osnovanosti takvog zahtjeva da takav svoj restitucijski zahtjev pravilno postavi i istakne. Da bi se moglo odlučivati o potraživanju jedne od strane ugovora koji je djelomično ništetan potrebno
1 6
je da takva strana u tom smislu postavi tužbeni zahtjev, odnosno ako se radi o tuženiku da postavi protutužbeni zahtjev ili procesnopravni prigovor radi prebijanja. Također je moguće da se postavi materijalnopravni prigovor prijeboja u smislu odredbi čl. 195. i čl. 196. ZOO.
20. Protutužba i procesnopravni prigovor radi prebijanja mogu se staviti do zaključenja prethodnog postupka, a materijalnopravni prigovor prijeboja može se istaknuti do zaključenja glavne rasprave, s time da sukladno odredbi čl. 288.a st. 6. ZPP se radi opravdanja takvog prigovora ne mogu iznositi nove činjenice niti se mogu predlagati novi dokazi osim u slučaju iz čl. 299. st. 2. ZPP. Slijedom toga, valja naglasiti da prigovor radi prebijanja (sudski prijeboj do kojeg dolazi u parnici odlukom suda) u postupovnopravnom smislu ne postoji ako ga tuženik na nesumnjiv način ne istakne te ako određeno ne navede koju tražbinu stavlja u prijeboj, s tim da tražbina koju je tuženik istaknuo takvim prigovorom mora biti kvantitativno određena. Jednako je tako i u odnosu na građanskopravni prijeboj, ali uz razlike koje proizlaze iz pravne prirode ovih instituta i odredbi čl. 333. st. 3. ZPP-a., kao i onih prekluzivne naravi iz čl. 288.a st. 6. ZPP-a.
21. Prigovor radi prebijanja je procesnopravni prigovor čijim isticanjem tuženik ne tvrdi da je tužiteljeva tražbina postojala i prestala građanskopravnim izvanprocesnim prijebojem, nego ističe postojanje svoje tražbine i zahtijeva od suda da presudom izvrši prijeboj uzajamnih tražbina. Zakonski termin prigovor radi prebijanja (čl. 333. st. 3. ZPP) i potraživanje istaknuto radi prebijanja (čl. 338. st. 3. ZPP) govori o tome da se prigovor ističe u svrhu prebijanja, do kojega tek treba doći odlukom suda. On je u pravilu uvjetni, nesamostalni prigovor, ovisan o istaknutom tužbenom zahtjevu jer će sud o njemu odlučiti samo ako meritorno odluči o tužbenom zahtjevu.
22. Slijedom navedenog, premda je tuženik na ročištu naveo da ističe materijalnopravni prigovor prijeboja, s obzirom na osporavanje postojanja potraživanja tužitelja sud smatra da je tuženik istaknuo dodatan prigovor radi prebijanja. U odnosu na isti ističe se kako je u konkretnom slučaju tužitelj pošteni stjecatelj, a tuženik nema pravo na povrat tzv. negativnih razlika jer je njegovo postupanje bilo nepošteno. Naime, tuženik je kao kreditor povrijedio pravo tužitelja kao potrošača zaključujući ugovor o kreditu korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi, a prema odredbama Zakona o zaštiti potrošača ne proizlazi da bi plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja ugovora tuženik zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi imao pravo ostvarivati pravo na povrat, jer se navedene odredbe odnose samo na potrošače, a ne i na trgovca. Pored toga, zakonska pravila vraćanja stečenog bez osnove (čl. 1112. - 1120. ZOO-a) ne predviđaju nikakva uzajamna vraćanja niti je to po prirodi stvari moguće pored činjenice da nikakva imovina tužene nije bez pravne osnove prešla u imovinu tužitelja.
23. Naime, odredba čl. 323. st. 2. ZOO propisuje da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, pa stoga tuženica na čijoj su strani razlozi krivnje za sklapanje takvog ugovora ne može ostvariti pravo na naknadu štete od tužitelja, pa tuženica nema pravo na isplatu tražbine s osnove tzv. negativne razlike. Tuženik nije potrošač i na njega se ne može odnositi kolektivna zaštita, pa ako je tijekom otplate predmetnog kredita došlo do potplate u korist tužitelja u odnosu na početni tečaj CHF, tzv. negativne tečajne razlike, za to ne postoji odgovornost tužitelja, a niti je tužitelj po osnovi tzv. negativne tečajne razlike nešto stekao, pa bi to stečeno morao vratiti tuženiku. Navedeno je sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci Rev-549/2023 od 18. prosinca 2023.
1 7
24. Iako je konverzijom propisanom odredbama ZIDZPK/15 cilj izjednačavanje položaja potrošača s kreditom denominiranim u CHF, odnosno s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF s položajem u kojem bi potrošač bio da je koristio kredit denominiran u eurima, odnosno kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima, zbog čega je odredbom članka 19. c ZIDZPK/15 propisana metodologija same provedbe konverzije na način da se iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF, odnosno denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF računa po tečaju za euro koji je kreditor primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eurima, odnosno denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima, a ujedno se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF, odnosno denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, primjenjuje kamatna stopa koja je jednaka, po iznosu, vrsti i razdoblju promjene, koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eurima, odnosno denominirane u kunama uz valutnu klauzulu u eurima na dan sklapanja tih ugovora o kreditu, time nije uzeto u obzir da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine utvrđeno da su nepoštene, a time i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu u CHF vezane uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, što rezultira time da je tim pravnim utvrđenjem valjana početno ugovorena kamatna stopa i tečaj CHF koji je važio na dan isplate kredita. Drugim riječima sklapanjem predmetnog Dodatka kojim je izvršena zakonska konverzija, nepoštene, a time i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezane uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu sukladno odredbi članka 326. stavka 1. ZOO-a nisu konvalidirale, postale valjane, a to tim više što niti odredbama ZIDZPK/15 nije propisano da bi ništetni osnovni ugovori, odnosno ništetne odredbe osnovnih ugovora o kreditu provedenom konverzijom konvalidirali, postali valjani. Naprotiv kada potrošači, korisnici kredita denominirani u kunama uz valutnu klauzulu u CHF, kao što je i tužiteljica, zbog provedene zakonske konverzije, ne bi imali pravo pozivati se na pravomoćno utvrđenje iz kolektivnog spora za zaštitu prava i interesa potrošača vezanih uz valutnu klauzulu, time bi bili dovedeni u različit, nepovoljni položaj u odnosu na potrošače, korisnike kredita denominiranih u kunama uz valutnu klauzulu u CHF koji nisu izvršili konverziju, što nikako nije i ne može biti opravdano.
25. Upravo iz navedenih razloga Vrhovni sud RH je rješenjem poslovni broj Rev-1096/22 od 08. studenog 2022. godine izrazio pravni stav da korisnici kredita imaju pravo na razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, jer time dolazi do izjednačavanja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak ugovoru o kreditu, kojim je izvršena konverzija u odnosu na korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili dodatak, tim više što su u razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije takvi potrošači imali jednaki pravni status. Isto tako treba naglasiti da je zbog metodologije provedbe konverzije propisane odredbom članka 19 c ZIDZPK/15 sudski vještak financijske struke utvrdio preplatu u odnosu na ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezanog uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, s time da je ujedno utvrdio i preplatu priznatu konverzijom. Naime stav je suda da se konverzijom priznata preplata treba oduzeti od razlike glavnice, a ne od preplate po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, niti eventualno od zateznih kamata obračunatih na preplaćene iznose po osnovi ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu vezanih uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, upravo zbog odredbe članka 19 c ZIDZPK/15, propisane metodologije konverzije, zbog koje je uostalom u konverziji priznata preplata, kojom međutim iz navedenih razloga tužitelj, potrošač nije u cijelosti obeštećen, umanjena preostala glavnica sada eurskog kredita, pa niti ne bi bilo opravdano konverzijom utvrđenu preplatu sada oduzimati od
1 8
preplate po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a niti od zateznih kamata obračunatih na preplaćene iznose po osnovnom ugovoru o kreditu, a to tim više što odredbe ZIDZPK/15 vrijede kako za banke, trgovce, tako i za potrošače, a ujedno su te odredbe lex specialis u odnosu na odredbe ZOO-a, pa tako i odredbu članka 172. ZOO-a o redoslijedu uračunavanja. U ovom parničnom postupku tužitelj niti nije zahtijevao isplatu razlike glavnice.
26. U odnosu na visinu konačno postavljenog tužbenog zahtjeva na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u iznosu od 9.283,81 Eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od provedbe konverzije do isplate te na ime uglavničenog iznosa zakonskih zateznih kamata na iznose predmetnih pretplata do dana konverzije (zakonske zatezne kamate na pojedine preplaćene iznose po osnovi ništetnih odredbi o kamatnoj stopi promjenjivoj jednostranom odlukom tuženika te po osnovi ništetnih odredbi ugovora o valuti CHF obračunate od prvog dana nakon dana plaćanja pa do dana konverzije) u iznosu od 3.789,23 Eur, imajući na umu da je sudski vještak financijske struke utvrdio da toliko iznosi ukupan iznos preplate po osnovi promjenjive kamatne stope te ukupan iznos preplate po osnovi valutne klauzule kao i dospjelih nepodmirenih zateznih kamata, sud je utvrdio da tužitelj može osnovano zahtijevati na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope i po osnovi valutne klauzule iznos od 9.283,81 Eur i to sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od provedbe konverzije do isplate te uglavničen iznos zakonskih zateznih kamata na iznose predmetne pretplate do dana konverzije dok je u dijelu u kojem je na uglavničen iznos kamata potraživana procesna kamata od 01.01.2023. do isplate zahtjev tužitelja neosnovan.
27. Odredba članka 31. stavka 2. ZOO-a propisuje da se na iznos neisplaćenih kamata mogu zahtijevati zatezne kamate samo do dana kad je sudu podnesen zahtjev za njihovu isplatu. Zatezna kamata na iznos od neisplaćene dospjele zatezne kamate ne može se tražiti sve dok ne prestane glavno novčano potraživanje iz kojega proizlazi, pa i u slučaju kad je obračunata i utužena u apsolutnom iznosu. Naime, za napomenuti je da je kamata akcesorna tražbina koja je vezana uz glavni dug. Ne može se za pojedina vremenska razdoblja unutar vremenskog razdoblja u kojem teče kamata na glavnicu (od dospijeća glavnice pa do njezine isplate) obračunavati kamata i na tako obračunate kamate zahtijevati zakonska zatezna kamata. No, u konkretnom slučaju tužitelj ima pravo kamatu obračunati i izraziti u apsolutnom iznosu, što je u konkretnom slučaju i učinio, te na tako obračunatu kamatu ima pravo na kamatu. Takvo pravo mu pripada prema odredbi članka 31. stavka 2. ZOO-a samo od dana podnošenja sudu zahtjeva nakon što su se one osamostalile, jer je glavnica naplaćena, a što nije slučaj. Obzirom da glavno potraživanje nije plaćeno, tužitelj je mogao uz glavni dug utužiti i zatezne kamate u apsolutnom iznosu, ali tužitelj nema pravo na procesne zatezne kamate na taj iznos zakonskih zateznih kamata utuženih u apsolutnom iznosu. Naime, na dospjele zatezne kamate ne mogu se zahtijevati zatezne kamate dok ne prestane glavno potraživanje iz kojeg zatezne kamate proizlaze. Slijedom svega navedenog, tuženik na iznos od nije dužan platiti i procesnu zateznu kamatu jer zatezne kamate i dalje teku na glavno potraživanje.
28. Tužitelj nadalje osnovano potražuje isplatu razlike između glavnice prema obračunu u kunama s fiksnom kamatnom stopom na dan 12. veljače 2016. i glavnice preostale nakon konverzije, odnosno isplatu iznosa od 3.569,15 EUR (primjenom fiksnog konverzijskog tečaja) koji iznos nije bio obuhvaćen otpisom glavnice kod konverzije.
29. Ponovno treba naglasiti da je Trgovački sud u Zagrebu pravomoćnom presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, utvrdio da je između ostalih banaka i prednik tuženika, povrijedio kolektivne
1 9
interese i prava potrošača, korisnika kredita, jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje valjane, informirane odluke potrošača, pa su stoga te odredbe nepoštene, a time i ništetne, što rezultira time da je tuženik, koji je odgovoran za ugovaranje ništetnih ugovornih odredbi, jer je iste nametnuo tužiteljici, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, pa tužiteljica sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja svakog pojedinog preplaćenog anuiteta do isplate. Inače Županijski sud u Zagrebu je u presudi poslovni broj Gž-2761/20 izrazio stav da se tuženik ne može s uspjehom pozivati na poštenje, a niti na zaključak Vrhovnog suda RH poslovni broj Su-IV-22/04 od 05. ožujka 2004. godine, jer je ZZP lex specialis.
30. U odnosu na prigovor radi prebijanja, koji je punomoćnik tuženika istaknuo na pripremnom ročištu treba naglasiti da je u pitanju procesnopravni prigovor radi prebijanja, koji se sukladno odredbi članka 288. a stavka 6. ZPP-a može istaknuti do zaključenja prethodnog postupka te je o istom sud dužan odlučiti u izreci presude na način da utvrdi postojanje ili nepostojanje potraživanja istaknutog radi prebijanja i takva odluka sukladno odredbi članka 338. stavka 3. ZPP-a i odredbi članka 333. stavka 2. ZPP-a postaje pravomoćna, za razliku od materijalnopravnog prigovora prijeboja, kojim se zapravo negira postojanje uzajamnih potraživanja tužitelja i tuženika, jer je već došlo do prijeboja tih potraživanja, zbog čega sud o istom ne donosi odluku u izreci presude, nego se u obrazloženju presude referira na taj prigovor prijeboja. Imajući na umu da se prigovor radi prijeboja u iznosu od 643,88 Eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom tekućom od dospjeća do isplate prema navodima punomoćnika tuženika odnosi na preplatu priznatu konverzijom, sud je utvrdio da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju u navedenom iznosu, jer je u pitanju dio preplate priznate konverzijom i to sukladno odredbi članka 19 c ZIDZPK/15, pa tuženik niti ne može imati po osnovi konverzijom priznate preplate bilo kakvo potraživanje prema tužitelju, a tim više što je ujedno za taj iznos preplate umanjena razlika glavnice.
31. Slijedom navedenog a temeljem odredbe članka 325. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 81. ZZP-a, odredbom članka 82. točke 11. ZZP-a, odredbom članka 87. stavka 1. ZZP-a, odredbom članka 84. ZZP-a, odredbom članka 2. Direktive 93/13/EEZ, odredbom članka 2. ZPP-a, odredbom članka 502 c ZPP-a, odredbom članka 188. stavka 2. ZPP-a, odredbom članka 323. stavka 1. ZOO-a, odredbom članka 327. stavka 2. ZOO-a i odredbom članka 1115. ZOO-a, sud je usvojio kao osnovan tužbeni zahtjev tužitelja kako je prethodno obrazloženo, s time da je ujedno utvrdio da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju istaknuto prigovorima radi prebijanja te je odlučeno kao u izreci presude.
32. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je temeljem odredbe članka 154. stavka 5. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a u svezi s odredbom članka 164. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a te je sud tužitelju koji u sporu nije uspio samo u neznatnom dijelu, zastupanom po punomoćniku dosudio naknadu troška parničnog postupka sukladno vrijednosti predmeta spora Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i zatraženom trošku, a isti se sastoji od troška sastava tužbe u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 7. točka 1.), troška zastupanja na ročištima 04.02.2021., 11.03.2026. u iznosu od po 500,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška sastava podneska od 20.03.2020., 25.01.2021., 20.01.2022., 29.08.2022., 04.05.2023. i 27.10.2025. u iznosu od po 500,00 eura (Tbr. 8. točka 1.) što ukupno uvećano za PDV 25% iznosi 5.625,00 Eur, te troška predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 531,81 eura. Na dosuđeni iznos troška parničnog postupka sud je sukladno odredbi članka 151. stavka 3. ZPP-a dosudio i zatraženu zakonsku
2 0
zateznu kamatu tekuću od dana donošenja presude do isplate. Slijedom navedenog tužitelju je kao osnovan priznat zatražen trošak u iznosu od 6.156,81 Eur te je odlučeno je kao u izreci presude.
33. Tužitelju ujedno nije priznat zatražen trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu jer je isti oslobođen od plaćanja predmetnih pristojbi.
34. Nastavno zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka sud je temeljem odredbe članka 154. stavka 5. i čl. 158. st. 1. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer tužitelj nije uspjela u postupku samo u razmjerno neznatnom dijelu zahtjeva u odnosu na koji je povučena tužba , zbog kojeg dijela tuženiku zastupanom po punomoćniku niti nije nastao nikakav trošak, čiju bi naknadu mogao osnovano zahtijevati, a to tim više što je tuženik ujedno tijekom postupka neosnovano osporavao i osnovu tužbe te je utvrđeno da ne postoji potraživanje tuženika prema tužiteljici. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci presude.
35. Stopa zatezne kamate je određena sukladno odredbi članka 29. stavka 2. ZOO-a, odnosno po stopi koja se za razdoblje od 11. ožujka 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.
U Sesvetama 24. travnja 2026.
S U D A C
Iva Raos
2 1
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste. Žalba se predaje putem ovog suda a za nadležni županijski sud, pismeno u 3 primjerka.
DNA:
1. tužitelju po pun.
2. tuženiku po pun.
