REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-7781/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A  Z B O G  O G L U H E

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Tanji Hučera, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja HE, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, dana 24. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 3. Ugovora o kreditu broj: 218-50-3490615 zaključenog između tužitelja i tuženika dana 25.05.2006.g., u dijelu kojim je ugovorena za tužitelja obveza plaćanja jednokratne naknade u visini 3,30% od iznosa kredita prilikom prvog korištenja kredita;

II. Nalaže se tuženiku, RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužitelju, HE, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 452,64 EUR uvećano za zakonske zatezne kamate tekuće od dana 01.11.2025.g. do isplate, u visini stope sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana;

III. Nalaže se tuženiku, RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužitelju, HE, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime uglavničenih zakonskih zateznih kamata isplati iznos od 530,10 EUR, u roku od 15 dana;

IV. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju prouzročeni trošak parničnog postupka u iznosu od 316,36 EUR sa zakonskim zateznim kamatama dana 24. travnja 2026. do isplate u visini stope sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

O b r a z l o ž e nj e

1. Tužitelj je dana 04. prosinca 2025. podnio tužbu protiv tuženika, radi isplate.

2. Navodi da su dana **.**.2006. godine DE kao Korisnik kredita i HE kao Sudužnik sklopili s tuženikom Ugovor o kreditu broj: 218-50-3490615, kojim je tuženik Korisniku kredita odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 13.700,00 CHF obračunatom prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu).

3. Nadalje navodi da je Korisnik kredita DE preminuo dana **.**.2009. godine, te je njegovim nasljednikom temeljem oporuke proglašena sestra HE, ovdje tužiteljica, sve prema rješenju o nasljeđivanju broj O-08/10 od 25.03.2010. godine, doneseno po javnom bilježniku Ljiljani Blažeka iz Preloga.

4. Slijedom navedenog, jasno je da je tužiteljica kao univerzalni pravni sljednik iza Korisnika kredita aktivno legitimirana na potraživanje koje se potražuje ovom tužbom, obzirom je na nju kao nasljednika prešla aktivna legitimacija u odnosu na sva potraživanja ostavitelja. Stoga,, u tekstu ove tužbe umjesto pravni prednik tužitelja na odgovarajućem mjestu navodi se samo „tužitelj“.

5. U članku 3. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena je za tužitelja obveza plaćanja jednokratne naknade u visini 3,30% od iznosa kredita prilikom prvog korištenja kredita (tzv. ulazna naknada). Navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena obveza plaćanja ulazne naknade su ništetne kako se dalje objašnjava, što ima za posljedicu primjenu predmetnog Ugovora o kreditu oslobođenog učinaka navedene odredbe.

6. Tuženik je tužitelju dana 01.01.2006. prilikom isplate ugovorenog iznosa kredita obračunao i naplatio naknadu u visini od 3,30% od iznosa kredita, odnosno u iznosu od 279,69 EUR (tzv. ulazna naknada). Tužitelj ističe da je naplata predmetne naknade vidljiva iz potvrde o naplati iste izdane od strane tuženika.

7. Člankom 3. Ugovora o kreditu ugovorena je za tužitelja obveza plaćanja jednokratne naknade u visini 3,30 % od iznosa kredita prilikom prvog korištenja kredita. Tužitelj ističe da je predmetna odredba čl. 3. nepoštena jer je riječ o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača (čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača, NN 96/2003), što ima za posljedicu ništetnost predmetne odredbe (čl. 87. ZZP/03).

8. Tužitelj najprije ističe kako mu je prilikom sklapanja kreditnog odnosa tuženik ponudio tipski, unaprijed formulirani obrazac Ugovora o kreditu, kako je i uobičajeno u bankarskoj praksi potrošačkog kreditiranja, te je stoga nedvojbeno da se temeljem čl. 81. st. 2. ZZP/03 predmetna odredba čl. 3. Ugovora ima smatrati onom odredbom o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, slijedom čega je ispunjen preduvjet da se ispituje poštenost predmetne odredbe. Nadalje, u odnosu na poštenost predmetne odredbe tužitelj ističe da ista protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, obzirom je ugovorena bez ikakvog pokrića u stvarnim izdacima i troškovima koje tuženik navodno ima prilikom isplate kredita.

9. Naime, tužitelj ističe da mu tuženik prilikom sklapanja Ugovora, a i naknadno tijekom otplate kredita, uopće nije jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navodnih troškova po pojedinim stavkama, kao i visinu troškova po pojedinim stavkama, a koji troškovi tuženiku navodno nastaju prilikom isplate kredita, pa da bi takvi troškovi opravdavali naplaćivanje naknade od Korisnika kredita.

10. Tužitelj navedeno nije predočio tuženiku očito iz razloga što posebnih i izvanrednih troškova prilikom isplate kredita tuženik niti nema, već je samo paušalno odredio da je Korisnik kredita dužan platiti naknadu u visini 3,30% od odobrenog kredita, bez navođenja bilo kakvih parametara i informacija o tome zašto je određen baš taj postotak, u čemu se temelji takva visina naknade i koja je svrha iste.

11. Tužitelj ističe da uslijed takvog postupanja tuženika uopće nije imao mogućnost da na temelju određenih parametara i konkretnih podataka predoči otegotnost i opravdanost obveze koju mu je tuženik nametnuo nepoštenom odredbom čl. 3. Ugovora, niti je stoga bio u mogućnosti da donese cjelovitu i informiranu odluku o svim aspektima kreditnog odnosa s tuženikom.

12. Stoga je jasno da je tuženik prilikom sklapanja Ugovora o kreditu iskoristio svoju poziciju nesumnjivo jače ugovorne strane u kreditnom odnosu, te potrebu tužitelja za angažiranjem sredstava putem kreditnog odnosa radi zadovoljavanja osnovnih životnih potreba, konkretnije radi kupnje motornog vozila, te je u takvim okolnostima tužitelju putem tipskog ugovora nametnuo nepoštenu odredbu o plaćanju ulazne naknade prilikom isplate kredita, koja naknada nama pokriće u poslovnim izdacima tuženika, pa u konačnici protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

13. Isto tako, tužitelj ističe da je predmetna odredba ništetna i s aspekta čl. 270. Zakona o obveznim odnosima, obzirom je, kako je prethodno opisano, za tužitelja kao ugovornu stranu koja se obvezala na plaćanja sporne naknade, ista obveza bila potpuno neodređena i neodrediva.

14. Predmetnom odredbom tuženik je obvezao tužitelja na plaćanje naknade za obradu kredita, bez da mu je prethodno, a niti naknadno jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova, od čega se isti sastoje, u kojem postotku tuženi tereti tužitelja odnosno zbog čega upravo taj postotak, u kojem periodu i konačnom iznosu, što navedenu obvezu tužitelja kao potrošača čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično i nepoštenom i ništetnom, sukladno odredbi čl. 270. Zakona o obveznim odnosima.

15. O tome da se u slučaju ugovornih odredbi kojima je određena obveza Korisnika kredita na plaćanje naknade prilikom isplate kredita, radi o nepoštenim i stoga ništetnim ugovornim odredbama, izjasnila se i potvrdila recentna sudska praksa Vrhovnog suda RH: "Tako Vrhovni sud RH u odluci broj: Rev-266/2024 od 09.10.2024.g. navodi: „16. Vijeće revizijskog suda prihvaća utvrđenje i zaključak drugostupanjskog suda da se, u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP, o spornoj odredbi ugovora o kreditu koja se odnosi na obvezu plaćanja naknade za obradu i odobravanje kredita, nije pojedinačno pregovaralo te da nije jasno i nedvosmisleno tužitelju kao potrošaču prezentirano koji su to troškovi tuženici nastali.“

„18.2. Iz utvrđenja sudova proizlazi da je tužitelj informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade ali nije bila informirana o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih), niti bi mu bez takve ugovorne odredbe kredit bio odobren i tome se nije pregovaralo, što upućuje na zaključak da je tužitelj prije sklapanja ugovora o kreditu imao informaciju o obvezi plaćanja predmetne naknade, da je mogao zaključiti o njenoj visini (jer je određena u postotku od iznosa kredita i u minimalnom iznosu), ali ne i njenoj krajnjoj svrsi, te je spornu odredbu tuženica unaprijed pripremila kao dio standardnog obrasca ugovora.“

„22. Imajući u vidu da je tužitelj kao potrošač pri sklapanju ugovora bio ograničen uvjetima iz ponude banke, kao i ostale ugovorne odredbe (pa i o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, za koje je utvrđeno da su nepoštene i time ništetne), može se zaključiti da tuženica nije postupala u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita, niti oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kako su to pravilno zaključili nižestupanjski sudovi (u tom smislu i Rev- 673/2023-3 od 13. veljače 2024., Rev-1051/2023-2 od 3. travnja 2024. i Rev- 715/2024 od 22. svibnja 2024.)“

„23. Nadalje, treba navesti da okolnost da je potrošač obaviješten o obvezi plaćanju naknade za obradu kredita i iznosu iste, ne znači samo po sebi da mu je odredba razumljiva niti da je u dovoljnoj mjeri obaviješten o učincima ugovaranja iste. To posebno kad se ima u vidu da je sporna ugovorna odredba sastavni dio standardnog ugovora koji je unaprijed pripremila tuženica i kad tužitelj na sadržaj sporne odredbe nije mogao utjecati niti o istoj pojedinačno pregovarati…“

„23. U konkretnom slučaju, sudovi su, pošavši od toga da je tuženica u potrošačkom ugovoru o kreditu koristila unaprijed pripremljenu standardnu, tipsku ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, pri čemu nije tužitelju prezentirala o čemu se taj trošak sastoji, utvrdili da je tuženica, koja je takvu odredbu nametnula tužitelju kao potrošaču, uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.“

Vrhovni sud RH u odluci broj: Rev-673/2023 od 13.02.2024.g. navodi:

„26. Nižestupanjski sud je imao u vidu sve navedene, pravno relevantne, okolnosti iz odredbi čl. 81., 83. i 85. ZZP, slijedom kojih je pravilnom primjenom materijalnog prava zaključio da je sporna odredba čl. 10. Ugovora o kerditu u smislu odredbe čl. 87. ZZP nepoštena i time, ništetna.“

„26.1. To stoga jer se o odredbi o plaćanju naknade za obradu i odobravanje kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), posebice imajući u vidu da su i neke druge ugovorne odredbe nepoštene, te da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita.“

Vrhovni sud RH u odluci broj: Rev-1035/2024 od 06.11.2024.g. navodi: „28. Imajući u vidu da je tužitelj kao potrošač pri sklapanju ugovora bio ograničen uvjetima iz ponude banke...može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita, niti oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kako su to pravilno zaključili nižestupanjski sudovi.“

16. Pored glavničnog iznosa jednokratne naknade koja je tužitelju naplaćena prilikom isplate kredita, tužitelj u posebnoj točci (točka 3. tužbenog zahtjeva), kao jedan glavnični iznos potražuje i iznos zakonskih zateznih kamata sa tijekom od dana 01.06.2006.g. (dan plaćanja naknade) do dana 31.10.2025. Zakonske zatezne kamate obračunate na iznos jednokratne naknade od dana 01.06.2006. do dana 31.10.2025. iznose 530,10 EUR te tužitelj obračun istih prilaže uz tužbu. Tužitelj dakako na glavnični iznos od 279,69 EUR potražuje zakonske zatezne kamate od dana 01.11.2025.g. (prvi dan nakon obračuna kamata) pa do isplate jer navedeni tijek kamata nije uglavničen.

17. Ukoliko će tuženik osporavati visinu tužbenog zahtjeva, a kako bi se točno utvrdio iznos naknade koju je tuženik naplatio od tužitelja prilikom isplate kredita, kao i iznos uglavničenih zakonskih zateznih kamata na istu, tužitelj opreza radi predlaže da se provede financijsko-knjigovodstveno vještačenje na okolnosti:

1. Koliki je iznos jednokratne naknade i kada prilikom prvog korištenja kredita tuženik obračunao i naplatio tužitelju prilikom isplate kredita? (točka 2. tužbenog zahtjeva)

2. Koliko iznose zatezne kamate na iznos jednokratne naknade utvrđene točkom 1. zadatka, računajući od dana plaćanja iste do dana 31.10.2025.g.?

(točka 3. tužbenog zahtjeva)

18. Slijedom svega navedenog tužitelj predlaže da Naslovni sud po provedenom postupku donese sljedeću presudu:

"1. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 3. Ugovora o kreditu broj: 218-50-3490615 zaključenog između tužitelja i tuženika dana 25.05.2006.g., u dijelu kojim je ugovorena za tužitelja obveza plaćanja jednokratne naknade u visini 3,30% od iznosa kredita prilikom prvog korištenja kredita;

2. Nalaže se tuženiku, RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužitelju, HE, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 452,64 EUR uvećano za zakonske zatezne kamate tekuće od dana 01.11.2025.g. do isplate, u visini stope sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana; 3. Nalaže se tuženiku, RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužitelju, HE, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime uglavničenih zakonskih zateznih kamata isplati iznos od 530,10 EUR, u roku od 15 dana;

4. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju prouzročeni trošak parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja ove presude do isplate u visini stope sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana."

19. Sud je svojim rješenjem od dana 21. siječnja 2026. pozvao tuženika da u roku od 30 dana od dana dostave tužbe podnese pismeni odgovor na tužbu, upozoren da, ukoliko ne podnese odgovor na tužbu u danom roku, sud će donijeti presudu kojom se prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja (presudu zbog ogluhe), ako bude udovoljeno uvjetima iz čl. 331. b st. 1. toč. 1. do 4., kao i primjenom odredbe članka 284. st. 5. Zakona o parničnom postupku (ZPP).

20. Kako tuženik nije postupio sukladno citiranom rješenju suda i nije u danom roku, niti do dana donošenja ove odluke, podnio odgovor na tužbu, a kako su tuženiku tužba i rješenje, kojim se poziva na davanje odgovora na tužbu, uredno dostavljeni dana 26. siječnja 2026., a osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi, te kako činjenice na kojima se temelji tužbeni zahtjev nisu u protivnostima s dokazima koje je sama tužiteljica podnijela ili s činjenicama koje su opće poznate, te ne postoje općepoznate okolnosti iz kojih proizlazi da su tuženu spriječili opravdani razlozi da ne podnesu odgovor na tužbu, tj. kako su ispunjeni svi uvjeti iz članka 331. b. stavak 1. točka 1. do 4., kao i primjenom odredbe članka 284. st. 5. Zakona o parničnom postupku, to je valjalo usvojiti tužbeni zahtjev tužiteljice kao u izreci ove presude.

21. Odluka suda o stopi zateznih kamata donesena je po stopi prema čl. 29. st. 7. ZOO-a (NN 155/23), a kao u izreci ove presude, pod toč. I. i IV. izreke ove presude.

22. Odluka suda o parničnim troškovima ovog postupka donesena je primjenom propisa članka 154 st. 1. i čl. 155 ZPP-a, a isti se sastoji od troška zastupanja tužitelja po punomoćniku koji je odvjetnik, te troška plaćene sudske pristojbe na tužbu i sudske pristojbe na presudu zbog ogluhe.

23. Trošak je određen na slijedeći način: sastav tužbe – 100 bodova, a vrijednost jednog boda zajedno s paušalom je 2,00 EUR, što čini 200,00 EUR, koji iznos je valjalo uvećati za 25% PDV-a, što čini iznos 50,00 EUR, te čini zbir od 250,00 EUR, čemu je valjalo dodati trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 33,18 EUR, te sudske pristojbe na presudu zbog ogluhe u iznosu od 33,18 EUR, što čini ukupan trošak tužitelja u ovoj parnici u iznosu od 316,36 EUR i dosuđen je tužitelju kao pod toč. IV. izreke ove presude.

24. Odluka suda o zateznim kamatama na dosuđeni parnični trošak, koje teku od dana donošenja presude zbog ogluhe, što je dan 24. travnja 2026. godine, pa do isplate, zasniva se na propisu članka 30. st. 2 Ovršnog zakona.

25. Slijedom svega iznesenog valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 24. travnja 2026.

Sudac:

Tanja Hučera

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dozvoljena je žalba koja se podnosi pismeno u četiri istovjetna primjerka u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka, a preko ovog suda na županijski sud. Presuda zbog ogluhe ne može se pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

DNA:

1. pun. tužitelja uz rješenje o naplati sudske pristojbe na presudu zbog ogluhe u iznosu od 33,18 EUR

2. tuženiku