REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-4856/2024-30

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Violeti Veselić kao sucu pojedincu, temeljem prijedloga višeg sudskog savjetnika - specijaliste Lidije Đogaš Batovanja, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Zagreb, Mihanovićeva 3, OIB 84397956623, protiv tuženika Croatia osiguranje d.d. Zagreb, Ulica Vatroslava Jagića 33, OIB 26187994862, zastupanog po punomoćnicima, odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Župić & Partneri, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 12. ožujka 2026. u prisutnosti punomoćnika stranaka, dana 24. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Nalaže se tuženiku Croatia osiguranje d.d. iz Zagreba, Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862, isplatiti tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje iz Zagreba, A. Mihanovića 3, OIB: 84397956623, iznos od 10.436,93 eura uz pripadajuću zateznu kamatu koja teče od 01.06.2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku 15 dana."

II Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku troškove postupka u iznosu od 1.199,08 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 24. travnja 2026. kao dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi podnesenoj kod ovog suda dana 7. kolovoza 2024. navodi da je osiguranica tužitelja ĆI stradala kao suvozač u prometnoj nezgodi dana 19. siječnja 1995. na magistralnoj cesti Krapina-Zagreb, a koju nesreću je prouzročio ŠI, vozač osobnog automobila registasrke oznake [registarska oznaka], osiguranim kod tuženika. Tužitelj navodi kako je tuženik u pravomoćno okončanim postupcima vođenim za ranije razdoblje naknade štete, povodom istog štetnog događaja, priznao pasivnu legitimaciju, štetni događaj i odgovornost za isti. Nadalje navodi kako je radi posljedica ove nesreće tužitelj osiguranici ĆI priznao pravo na invalidsku mirovinu rješenjem broj IN-910162 od 14. travnja 1998. s uzrokom invalidnosti 80% te da isplatom mirovine tužitelj trpi štetu koja nastavno za razdoblje od 1. listopada 2021. do 30. travnja 2024. iznosi 13.046,16 eura od čega tužitelj potražuje iznos od 10.436,93 eura.

2. Također navodi kako se u mirnom postupku obratio tuženiku odštetnim zahtjevom koji je tuženik zaprimio, ali da nije postupio po istom.

3. Slijedom svega navedenog, tužitelj predlaže ovom sudu da temeljem čl. 161.i čl. 164. Zakona o mirovinskom osiguranju, donese presudu kojom se nalaže tuženiku isplatiti iznos od 10.436,93 eura zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana podnošenja tužbe do isplate, uz naknadu troškova postupka.

4. Tuženik u odgovoru na tužbu priznaje pasivnu legitimaciju, odgovornost kao i činjenicu nastanka štetnog događaja od 19. siječnja 1995. odnosno prometne nesreće u kojoj je stradala osiguranica tužitelja ĆI. Tuženik osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva za naknadu štete na ime isplaćene invalidske mirovine za razdoblje od 1. listopada 2021. do 30. travnja 2024., a sve budući je osiguranica tužitelja rođena **.**.1955. te je ista dana 31. kolovoza 2020. navršila 65 godina čime je ispunila zakonske uvjete za odlazak u starosnu mirovinu. Nesporna je činjenica da bi osiguranica tužitelja prema redovnom tijeku stvari, a da nije nastradala u prometnoj nesreći, radila i ostvarivala plaću do najduže 65 godine života kada bi stekla pravo na invalidsku mirovinu. Tuženik smatra kako bi tužitelj nakon 65 godina života svog osiguranika, a s obzirom na godine života i količinu minulog rada, svojoj osiguranici bio u obvezi isplaćivati starosnu mirovinu iz svojih fondova i da nije bilo predmetnog štetnog događaja. Slijedom navedenog, tuženik smatra kako tužitelj neosnovano potražuje naknadu štete u vidu isplaćene invalidske mirovine, kako to smatra tužitelj, nakon stjecanja uvjeta za starosnu mirovinu, jer mu taj iznos ne predstavlja štetu, a što je osnovna pretpostavka za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva. Tužitelj bi s navršenih 65 godina života svoje osiguranice bio u obvezi isplaćivati joj starosnu mirovinu čiji iznos bi bio veći od invalidske mirovine koju sada isplaćuje, a slijedom čega tužitelj ne trpi nikakvu štetu. Ukoliko bi starosna mirovina koju bi tužitelj isplaćivao svojoj osiguranici bila manja od invalidske koju faktično isplaćuje utoliko bi tužitelj trpio štetu, ali samo u omjeru u kojem je invalidska mirovina veća od starosne. Iako tuženik smatra kako je teret dokaza na tužitelju jer je on dužan utvrditi postojanje štete kao jednog od elemenata odštetne odgovornosti, predlaže provesti financijsko vještačenje na okolnost utvrđenja stvarne štete. Budući da je u ovom predmetu tuženik također osiguravajuće društvo koje je pasivno legitimirano temeljem police obveznog osiguranja od odgovornosti smatra da se visina štete koju tužitelj navodno trpi isplatom invalidske mirovine mora utvrđivati upravo temeljem čl. 27. st. 2. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu kojim je propisano da se stvarnom štetom smatra razmjerni iznos mirovine oštećene osobe odnosno članova njezine obitelji. Razmjerni iznos mirovine određuje se sukladno čl. 27. st. 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Zaključno, tuženik predlaže naslovnom sudu odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan.

5. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u sadržaj isprava koje prileže spisu i to odštetni zahtjev, potvrdu o isplaćenim primanjima u utuženom razdoblju sa lista 4 spisa, zapisnik o uviđaju od 23. siječnja 1995., rješenje tužitelja od 14. travnja 1998., prijavu ozljede na radu, spis tužitelja broj 93267 te je proveden dokaz financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem po vještaku Petri Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. Također, sud je pročitao i priloženu sudsku praksu u spisu.

6. Na temelju provedenog dokaznog postupka, cijeneći sve provedene dokaze sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje ZPP), u njihovoj ukupnosti i svaki zasebno, ovaj sud smatra tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovanim kao u točki I. izreke.

7. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za naknadu štete na ime isplaćene invalidske mirovine koju je tužitelj isplatio osiguranici tužitelja i to u razdoblju od 1. listopada 2021. do 30. travnja 2024. u iznosu od 10.436,93 eura.

8. Među strankama nije sporan nastanak predmetnog štetnog događaja, pasivna legitimaciju i odgovornost za predmetni štetni događaj, niti je sporno da je osiguranici tužitelja priznato pravo na invalidsku mirovinu, potom da predmetno potraživanje proizlazi iz ozljede na radu osiguranice tužitelja kao i da je visina štete postavljena sukladno čl. 161. Zakonu o mirovinskom osiguranju.

9. Među strankama je sporna osnova i visina tužbenog zahtjeva u cijelosti, pasivna legitimacija u odnosu na utuženo potraživanje tužitelja, kao i mjerodavno materijalno pravo, odnosno je li se u konkretnom slučaju kao specijalni propis primjenjuje Zakon o obveznim osiguranjima u prometu (Narodne novine broj 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14 i 155/23; dalje ZOOP) ili Zakon o mirovinskom osiguranju (Narodne novine broj 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19, 84/21, 119/22; dalje ZOMO).

10. Prvenstveno valja naglasiti kako je u sporovima koje pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguratelja štetnika radi povratka izdataka za isplate invalidske mirovine na temelju odredbe čl. 161. ZOMO-a mjerodavan Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme kad je izdatak učinjen, a to je Zakon o obveznim osiguranjima u prometu, a ne Zakon o mirovinskom osiguranju (tako i Vrhovni sud RH u odlukama Rev-1067/12 od 5. prosinca 2017., Rev-5292/2019 od 16. lipnja 2020.).

11. Odredbom čl. 27. st. 1. ZOOP-a, također važećim u trenutku isplate invalidske mirovine, propisano je da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili socijalnog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svog osiguranika i u granicama preuzetim ugovorom o osiguranju, dok je stavkom 2. istoga članka propisano da se stvarnom štetom smatraju troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu (stavak 3.).

12. Iz naprijed citirane odredbe iz čl. 27. st. 1 ZOOP-a proizlazi da je društvo za osiguranje (ovdje tuženik) obavezno nadoknaditi zavodu (ovdje tužitelju) svaku stvarnu štetu koju zavod pretrpi bez obzira o kojem se osiguranju radi, ako se radi o obvezi iz okvira djelatnosti pojedinih zavoda za osiguranje i ako je obveza društva za osiguranje u granicama preuzetim u ugovoru o osiguranju između društva za osiguranje i njegovog osiguranika (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama broj Rev 206/22-2 od 23. ožujka 2022., Rev-x 388/18 od 25. kolovoza 2020., Rev-5292/19-2 od 16. lipnja 2020. i dr.).

13. Sukladno citiranim zakonskim odredbama, tužitelj od tuženika kao društva za osiguranje, ima pravo zahtijevati naknadu razmjernog iznosa isplaćene mirovine, ali samo u visini razlike između priznatog iznosa invalidske mirovine te kako je tjelesno oštećenje osiguranika prouzročeno povredom na radu i iznosa koji bi bio priznat u slučaju ozljede na radu.

14. Uvidom u prijavu ozljede na radu ĆI je navela kako je na dan štetnog događaja prilikom dolaska na posao ozlijeđena gdje je kao uzrok povrede navedena vozila u kretanju i da je zadobila povrede glave i vrata.

15. Prema rješenju tužitelja URBROJ: IN-910162 od 14. travnja 1998. priznato je ĆI kao osiguranici tužitelja pravo na invalidsku mirovinu, a iz obrazloženja citiranog rješenja proizlazi da je uzrok profesionalna nesposobnost za rad ozljeda na radu 80% i 20% bolesti.

16. Tuženik je osporio kako osnov tako i visinu tužbenog zahtjeva, te predložio izvođenje dokaza na navedenu okolnost provođenjem financijskog vještačenja koje je provedeno po vještaku Petri Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o.

17. Tako iz nalaza i mišljenja vještaka Petre Blašković proizlazi kako ukoliko sud zauzme stav da se ima primijeniti Zakon o mirovinskom osiguranju, članak 161. stavak 1., stavak 2., točka 1. i stavak 3., i članak 164. stavak 1., isplaćeni iznos invalidske mirovine iznosi 13.046,16 eura, od čega 80% iznosi 10.436,93 eura, a ukoliko sud zauzme stav da se ima primijeniti članak 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, za utuženo razdoblje od 1. listopada 2021. do 30. travnja 2024. ne proizlazi potraživanje tužitelja.

18. Stranke nisu isticale primjedbe i prigovore na nalaz i mišljenje vještaka, slijedom čega je sud navedeni nalaz i mišljenje vještaka Petre Blašković u cijelosti prihvatio obzirom je isti sačinjen stručno, objektivno i u skladu s pravilima financijske znanosti i prakse, gdje je pri izradi nalaza i mišljenja vještak vršio uvid u priloženu dokumentaciju u spisu, a u nalazu nema nikakvih nelogičnosti i proturječnosti.

19. Nadalje, sud nije prihvatio kao dokaz visine tužbenog zahtjeva obračun isplata sa lista 4 spisa, jer isti nije obračunat u skladu s čl. 27. st. 3. ZOOP-a.

20. Budući da tužitelj u ovom postupku nije dokazao odlučnu činjenicu – nastanak i visinu štete koja bi bila obračunata primjenom odredbe članka 27. stavka 3. ZOOP - a (koja odredba propisuje drugačiji način obračuna štete od odredbi ZOMO-a, na kojim odredbama tužitelj temelji svoj zahtjev), a teret dokaza čega je na tužitelju , osobito teret za dokazivanje činjenica kojima dokazuje visinu pretrpljene štete, te kako sud provedenim vještačenjem nije utvrdio postojanje štete u smislu odredbe čl. 27. st. 3. ZOOP-a, to je sud tužbeni zahtjev ocijenio nedokazanim, a samim time i neosnovanim.

21. Slijedom navedenog, kako tužitelj nije dokazao da trpi štetu to je pravilnom primjenom materijalnog prava tužbeni zahtjev trebalo odbiti kao neosnovan te odlučiti kao u točki I. izreke ove presude.

22. Nadalje, tužitelj nije potraživao naknadu troškova postupka u trenutku zaključenja glavne rasprave.

23. Odluka o troškovima tuženika, temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP -a, čl. 155. ZPP-a, Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika rad (Narodne novine broj 148/09, 142/12, 108/14, 126/22, 138/23, dalje Tarifa) te prema predanom troškovniku na ročištu 12.3.2026. sve sukladno vrijednosti predmeta spora od 10.436,93 eura, slijedom čega je tuženiku priznat trošak sastava podneska od 7.1.2026. prema Tbr. 8/1, zastupanje po punomoćniku odvjetniku na ročištima dana 20.1.2025., 9.9.2025. i 12.3.2026. prema Tbr. 9/1 za svaku radnju iznosu od po 200,00 eura, sve uz pripadajući PDV od 25% kao i trošak financijsko- knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 199,08 eura čime je tuženiku ukupno priznat trošak parničnog postupka u iznosu od 1.199,08 eura, kako je to odlučeno u točki II. izreke.

24. Zatezna kamata na trošak određena je sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a.

Zagreb, 24. travnja 2026.

Sudac:

Violeta Veselić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi pismeno u 3 primjerka putem ovog suda u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa ove presude.

DNA:

- tužitelju

- tuženiku po pun.

U Zagrebu, dana 24. travnja 2026. godine

Viši sudski savjetnik - specijalist: Lidija Đogaš Batovanja