REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-6888/2025-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Violeti Veselić kao sucu pojedincu, temeljem prijedloga višeg sudskog savjetnika - specijaliste Lidije Đogaš Batovanja, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Zagreb, Mihanovićeva 3, OIB 84397956623, protiv tuženika Croatia osiguranje d.d. Zagreb, Ulica Vatroslava Jagića 33, OIB 26187994862, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 12. ožujka 2026. u prisutnosti punomoćnika stranaka, dana 24. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Nalaže se tuženiku CROATIA OSIGURANJE d.d., Vatroslava Jagića 33, Zagreb, OIB: 26187994862 da tužitelju HZMO iz Zagreba, A. Mihanovića 3, OIB: 84397956623, plati iznos od 7.725,61 € uz pripadajuću zateznu kamatu koja teče od dana podnošenja tužbe do isplate koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku 15 dana."

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi podnesenoj kod ovog suda dana 27. listopada 2025. navodi da je osiguranica tužitelja CD stradala u prometnoj nezgodi dana 4. lipnja 2001. te da je nesreću prouzročio osiguranik tuženika SD upravljajući motornim vozilom registarske oznake [registarska oznaka]. Navodi kako je zbog posljedica predmetne prometne nezgode u omjeru od 60% osiguranici CD priznato rješenjem tužitelja broj 505507 od 27. veljače 2007. pravo na invalidsku mirovinu, dok je u omjeru od 40% umirovljenje uzorkovala bolest. Tužitelj navodi kako je odgovornost tuženika za predmetni štetni događaj utvrđena presudom Općinskog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem Pn-3880/04 od 29. siječnja 2007. povodom tužbe CD kao i presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, Stalna služba u Karlovcu pod poslovnim brojem P-4793/12 od 23. kolovoza 2013. za razdoblje isplate od 1. svibnja 2010. do 30. rujna 2012., a navodi da su pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vođeni i drugi postupci radi isplate za druga utužena razdoblja te da su isti pravomoćno okončani.

2. Tužitelj nadalje navodi kako isplatom invalidske mirovine osiguranici CD tužitelj trpi daljnju štetu koja za razdoblje od 1. rujna 2022. do 30. rujna 2025. iznosi 7.725,61 eura što je 60% od punog iznosa invalidske mirovine isplaćene u predmetnom razdoblju. Također navodi kako je u mirnom postupku pokušao namiriti štetu te da je dana 30. rujna. 2025. uputio tuženiku odštetni zahtjev koji je tuženik zaprimio, ali otklonio kao neosnovan.

3. Slijedom svega navedenog, tužitelj predlaže ovom sudu da temeljem čl. 161.- čl. 167. Zakona o mirovinskom osiguranju, donese presudu kojom se nalaže tuženiku isplatiti iznos od 7.725,61 eura zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana podnošenja tužbe do isplate, uz naknadu troškova postupka.

4. Tuženik u odgovoru na tužbu ne spori nastanak štetnog događaja, pasivnu legitimaciju i odgovornost za isti te činjenicu da je tužitelj svojoj osiguranici priznao pravo na invalidsku mirovinu zbog prometne nezgode (povodom predmetnog štetnog događaja). Osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Tuženik se protivi pravnom shvaćanju tužitelja da bi se u ovoj pravnoj stvari primjenjivale odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine broj 96/25., dalje u tekstu: ZMO). Tuženik ukazuje da je za donošenje meritorne odluke u sporovima koje pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguravatelja štetnika (ovdje tuženika) radi povrata iznosa isplaćenih na ime invalidske mirovine, mjerodavan Zakon o obveznim osiguranjima u prometu (Narodne novine broj 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14, 155/23, dalje u tekstu: ZOOP) koji je bio na snazi u vrijeme kada su izvršene isplate mirovina. Ako se smatra da je tužitelju nastala šteta danom isplate svakog pojedinog mjesečnog iznosa invalidske mirovine, to znači da se ima primijeniti mjerodavna odredba ZOOP-a, koje su bile na snazi u vrijeme kada je tužitelj izvršio plaćanje svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa invalidske mirovine, a to je čl. 27. koji uređuje subrogacijske zahtjeve nositelja socijalnog osiguranja, kao lex specialis za tuženika. S obzirom da je u ovom predmetu tuženik također osiguravajuće društvo koje je pasivno legitimirano temeljem police obveznog osiguranja od odgovornosti, jasno je da se visina štete koju tužitelj navodno trpi isplatom invalidske mirovine mora utvrđivati upravo temeljem čl. 27. st. 3. ZOOP-a, kojim je propisano da se stvarnom štetom u smislu čl. 27. st. 2. ZOOP smatra razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. Međutim, a obzirom je tužiteljevoj osiguranici priznato pravo na invalidsku mirovinu upravo zbog ozljede na radu, ne postoji takva razlika između priznatog iznosa invalidske mirovine i invalidske mirovine koja bi bila priznata zbog ozljede na radu pa da stoga ne postoji ni stvarna šteta koju bi tuženik bio dužan naknaditi tužitelju sukladno čl. 27. st. 3. ZOOP-a. Zaključno, tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev u cijelosti te obveže tužitelja da tuženiku naknadi nastale parnične troškove.

5. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u sadržaj isprava koje prileže spisu i to rješenje tužitelja od 27. veljače 2007., nalaz i mišljenje vještaka o invalidnosti, mišljenje stručnog povjerenstva za reviziju nalaza i mišljenja o invalidnosti, prijavu ozljede na radu, odštetni zahtjev, te potvrdu o isplaćenim primanjima u utuženom razdoblju sa lista 40 spisa. Također, sud je pročitao i priloženu sudsku praksu u spisu.

6. Na temelju provedenog dokaznog postupka, cijeneći sve provedene dokaze sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje ZPP), u njihovoj ukupnosti i svaki zasebno, ovaj sud smatra tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovanim kao u točki I. izreke.

7. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za naknadu štete na ime isplaćene invalidske mirovine koju je tužitelj isplatio osiguranici tužitelja i to u razdoblju od 1. rujna 2022. do 30. rujna 2025. u iznosu od 7.725,61 eura.

8. Među strankama nije sporan nastanak predmetnog štetnog događaja, pasivna legitimaciju i odgovornost za predmetni štetni događaj, niti je sporno da je osiguranici tužitelja priznato pravo na invalidsku mirovinu, potom da predmetno potraživanje proizlazi iz ozljede na radu osiguranice tužitelja kao i da je visina štete postavljena sukladno čl. 161. Zakonu o mirovinskom osiguranju.

9. Među strankama je sporna osnova i visina tužbenog zahtjeva u cijelosti, pasivna legitimacija u odnosu na utuženo potraživanje tužitelja, kao i mjerodavno materijalno pravo, odnosno je li se u konkretnom slučaju kao specijalni propis primjenjuje Zakon o obveznim osiguranjima u prometu (Narodne novine broj 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14 i 155/23; dalje ZOOP) ili Zakon o mirovinskom osiguranju (Narodne novine broj 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19, 84/21, 119/22; dalje ZOMO).

10. Prvenstveno valja naglasiti kako je u sporovima koje pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguratelja štetnika radi povratka izdataka za isplate invalidske mirovine na temelju odredbe čl. 161. ZOMO-a mjerodavan Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme kad je izdatak učinjen, a to je Zakon o obveznim osiguranjima u prometu, a ne Zakon o mirovinskom osiguranju (tako i Vrhovni sud RH u odlukama Rev-1067/12 od 5. prosinca 2017., Rev-5292/2019 od 16. lipnja 2020.).

11. Odredbom čl. 27. st. 1. ZOOP-a, također važećim u trenutku isplate invalidske mirovine, propisano je da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili socijalnog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svog osiguranika i u granicama preuzetim ugovorom o osiguranju, dok je stavkom 2. istoga članka propisano da se stvarnom štetom smatraju troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu (stavak 3.).

12. Iz naprijed citirane odredbe iz čl. 27. st. 1 ZOOP-a proizlazi da je društvo za osiguranje (ovdje tuženik) obavezno nadoknaditi zavodu (ovdje tužitelju) svaku stvarnu štetu koju zavod pretrpi bez obzira o kojem se osiguranju radi, ako se radi o obvezi iz okvira djelatnosti pojedinih zavoda za osiguranje i ako je obveza društva za osiguranje u granicama preuzetim u ugovoru o osiguranju između društva za osiguranje i njegovog osiguranika (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama broj Rev 206/22-2 od 23. ožujka 2022., Rev-x 388/18 od 25. kolovoza 2020., Rev-5292/19-2 od 16. lipnja 2020. i dr.).

13. Sukladno citiranim zakonskim odredbama, tuženik smatra da tužitelj od njega kao društva za osiguranje, ima pravo zahtijevati naknadu razmjernog iznosa isplaćene mirovine, ali samo u visini razlike između priznatog iznosa invalidske mirovine te kako je tjelesno oštećenje osiguranika prouzročeno povredom na radu i iznosa koji bi bio priznat u slučaju ozljede na radu.

14. Uvidom u prijavu ozljede na radu CD je navela kako se na dan štetnog događaja na radnom mjestu pljevila i okopavala grm u parku te da je u jednom trenutku na nju naletilo vozilo u kojem je vozač izgubio kontrolu nad vozilom i istu ozlijedio.

15. Prema rješenju tužitelja KLASA: 141-02/06-01, URBROJ: 341-25-05/3-06- 066802 od 27. veljače 2007. priznato je CD kao osiguranici tužitelja pravo na invalidsku mirovinu, a iz obrazloženja citiranog rješenja proizlazi da je uzrok profesionalna nesposobnost za rad ozljeda na radu 60% i 40% bolesti.

16. Tuženik je osporio kako osnov tako i visinu tužbenog zahtjeva, no isti nije predložio izvođenje dokaza na navedenu okolnost provođenjem financijskog vještačenja.

17. Nadalje, tužitelj nije predložio provođenje dokaza financijskim vještačenjem, a teret dokaza osnova i visine tužbenog zahtjeva je na tužitelju po čl. 219. st. 1. ZPP-a da zatražena naknada odgovara stvarnoj šteti i novčanim iznosima navedenim u zahtjevu i obračunu tužitelja. Dakle, prema citiranim procesnim odredbama, svaka stranka je dužna dokazati činjenice na kojima temelji svoj zahtjev pa je tako tužitelj, u ovom slučaju, bio dužan dokazati štetu, što uključuje i njezinu visinu.

18. Nadalje, sud nije prihvatio kao dokaz visine tužbenog zahtjeva obračun isplata sa lista 40 spisa, jer isti nije obračunat u skladu s čl. 27. st. 3. ZOOP-a.

19. Budući da tužitelj u ovom postupku nije dokazao odlučnu činjenicu – nastanak i visinu štete koja bi bila obračunata primjenom odredbe članka 27. stavka 3. ZOOP - a (koja odredba propisuje drugačiji način obračuna štete od odredbi ZOMO-a, na kojim odredbama tužitelj temelji svoj zahtjev), a teret dokaza čega je na tužitelju , osobito teret za dokazivanje činjenica kojima dokazuje visinu pretrpljene štete i koji u odnosu na tu odlučnu činjenicu nije predložio izvođenje odgovarajućih dokaza, a ne na tuženiku koji je osporavao, čime sud temeljem priložene dokumentacije nije bio u mogućnosti utvrditi postojanje štete u smislu odredbe čl. 27. st. 3. ZOOP-a, to je sud temeljem čl. 221.a ZPP-a tužbeni zahtjev ocijenio nedokazanim, a samim time i neosnovanim. Naime, tužitelj nije dostavio niti predložio provođenje dokaza da bi invalidska mirovina bila veća od starosne mirovine koju bi po redovnom tijeku događaja u utuženom periodu plaćao, odnosno da bi imao pravo na razliku iznosa u kojem je invalidska mirovina veća od starosne mirovine.

20. Slijedom navedenog, kako tužitelj nije dokazao da trpi štetu to je pravilnom primjenom materijalnog prava tužbeni zahtjev trebalo odbiti kao neosnovan te odlučiti kao u točki I. izreke ove presude.

21. Obzirom u provedenom postupku tužitelj nije dokazao visinu utuženog potraživanja, to sud nije posebno razmatrao ostale prigovore tuženika.

22. Nadalje, tužitelj nije potraživao naknadu troškova postupka u trenutku zaključenja glavne rasprave, kao niti tuženik.

Zagreb, 24. travnja 2026.

Sudac:

Violeta Veselić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi pismeno u 3 primjerka putem ovog suda u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa ove presude.

DNA:

- tužitelju

- tuženiku

U Zagrebu, dana 24. travnja 2026. godine

Viši sudski savjetnik - specijalist: Lidija Đogaš Batovanja