REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Posl.br P-5985/2024-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Ana Ćurković Dražić u pravnoj stvari tužitelja MČ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] zastupan po punomoćniku Frano Bazina, odvjetnik u [adresa], protiv tuženika Addiko Bank dioničko društvo, OIB 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 02. ožujka 2026., u prisutnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja i pun. tuženika, dana 24. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I 1.Odredba članka 5./TROŠKOVI, Ugovora o kreditu broj 016-19/2008 od 9. siječnja 2008. godine zaključenog između tužitelja MČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i prednika tuženika ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 kao kreditora koja glasi „Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50% (jedancijelipedeset posto) iznosa kredita“, utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvod pravne učinke.

2. Odredba članka 8./ PRIJEVREMENA OTPLATA KREDITA Ugovora o kreditu broj 016-19/2008 od 9. siječnja 2008. godine zaključenog između tužitelja MČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i prednika tuženika ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 kao kreditora koja glasi „U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.“, utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvod pravne učinke.

II Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 da tužitelju MČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana, isplati iznos od 453,78 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom

na iznos od 207,09 EUR od 15.1.2008. do isplate,

na iznos od 246,69 EUR od 31.7.2012. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena, a od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 da tužitelju MČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] nadoknadi troškove parničnog postupka 553,08 € sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude pa do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Nije među strankama sporno da je tužitelj kao korisnik kredita zaključio je sa prednikom tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Ugovor o kreditu broj 016-19/2008 od 9. siječnja 2008. godine, kojim tuženik odobrava tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti od 23.118,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF Hypo-Alpe-Adria Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita. Kredit je dan na rok otplate od 180 mjeseci. Nije sporno da je čl 5. TROŠKOVI predmetnog Ugovora ugovorena naknada, u visini od 1,50 % od iznosa kredita, jednokratna, koja se naplaćuje prije isplate kredita. Radi se o tzv. ulaznoj naknadi koju je tuženik naplatio u iznosu od 207,09 EUR (1,50% od iznosa kredita). Također je nesprono da je čl 8. Ugovora- PRIJEVREMENA OTPLATA KREDITA ugovoreno je da u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.. Nije sporno niti da je tužitelj dana 30. srpnja 2012. kredit prijevremeno otplatio, za što mu je naplaćena naknada u iznosu od 246,69 EUR.

2. Radi se o tipskom ugovoru koji je otisnut na tipskom obrascu koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika kao trgovca i o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a on kao takav uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sve sukladno odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03), a koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora. Tim člankom Zakona o zaštiti potrošača propisano je da se Ugovorna odredba o kojoj se nije posebno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da se ima smatrati da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

3. Sporna odredba kojom je ugovoreno plaćanje tzv. ulazne naknade umetnuta je u predmetni ugovor o kreditu, a da tuženik tužitelja uopće nije upoznao sa sadržajem te odredbe.

4. Člankom 1024. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima propisano je da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje , ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku. Stavkom 4. istog Zakona propisano je da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti. Radi se o striktnoj zakonskoj normi (ius cogens), a sve suprotno tome je ništetno. Ugovorna odredba kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita stoga je u izravnoj suprotnosti sa citiranom odredbom članka 1024. Zakona o obveznim odnosima. Takva odredba kojom se ugovara naknada za prijevremenu otplatu kredita, u svojoj suštini predstavlja ugovornu kaznu u slučaju prijevremene otplate, a ugovorna kazna ne može se ugovoriti za novčane obveze. Ne postoji nikakva uzročno – posljedična veza između prijevremene otplate kredita i eventualno nastale štete na strani banke tuženika.

5. Takve nepoštene ugovorne odredbe su definirane čl. 81. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03). Uz to što je odredba formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora koji je unaprijed pripremljen od strane Tuženika, Tuženik je kao financijska institucija i dioničko društvo u boljem položaju i nameće se kao jača strana. Također, suprotno načelu savjesnosti i poštenja te protivno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima je Tužitelju nametnuta i naplaćena neopravdana obveza koja je izazvala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama Tužitelja kao potrošača u odnosu na Tuženika kao trgovca.

6. Proizlazi da su ugovorne odredbe kojima je ugovoreno plaćanje tzv. ulazne naknade i odredbe kojom je ugovorena mogućnost potrošača da prijevremeno otplati kredit nepoštene, a slijedom toga i ništetne.

7. Tužitelj predlaže da sud donese presudu kojom će utvrditi čl 5 i čl 8 Ugovora ništetnima, te tuženiku naložiti isplatu 453,78 EUR zajedno sa zakonskom zateznom i troškom postupka.

8. Tuženik se protivi osnovanosti tužbenog zahtjeva, ističe da je u ugovoru potpuno jasno, lako razumljivo i uočljivo navedeno kako se od iznosa kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50% iznosa kredita, stoga sporni čl. 5. ne podliježe testu nepoštenosti (članak 84. Zakona o zaštiti potrošača).

9. Predmetna odredba ne samo da je gramatički razumljiva već ispunjava i uvjet predvidljivosti te daje mogućnost tužitelju da na temelju točnih i razumljivih kriterija utvrdi ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz sporne odredbe. Također, tužitelj je predmetnu ugovornu odredbu sastavio u skladu sa zahtjevom tržišne transparentnosti. Troškovi obrade kredita jasno su definirani i tuženik smatra da ne bi smjelo biti upitno da se radi o dijelu cijene kredita koji se odnosi na konkretnu uslugu

– obradu i odobrenje kreditnog zahtjeva.

10. Tuženik, kao i svaka druga kreditna institucija, prilikom odobravanja kredita ima troškove koji su određeni kroz paušalnu naknadu. Tuženik ističe kako troškovi obrade, zajedno s ugovorenom kamatom, predstavljaju cijenu predmetnog kredita jer tuženik pruža uslugu kreditiranja (za koju je cijena određena ugovornom kamatom) te uslugu obrade tog kredita (za koju je cijena određena naknadom za obradu kredita). Tuženik smatra kako ima pravo naplatiti usluge koje pruža.

11. Tuženikova djelatnost je puno šira od samog kreditiranja i on bi svaki proizvod i uslugu koju pruži morao smjeti i naplatiti. Tuženik se financira upravo kroz naknade, a zbir svih naknada je izvor iz kojeg se, između ostalog, isplaćuju plaće radnicima čiji je onda opis poslova i obrada kreditnih zahtjeva. Primjerenosti cijene usluge se ne može raspravljati u kontekstu poštenosti. Također, iz sadržaja ugovora i načina na koji su njegove odredbe sistematizirane, nije vidljivo da bi se radilo o sporednoj odredbi, „drugim“ troškovima ili ičemu što bi ukazivalo na supsidijarnost same odredbe i naknade.

12. Tuženik ukazuje kako je odredba o naknadi za prijevremenu otplatu ugovorena sukladno tada važećim propisima, a ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita uobičajena je praksa u bankarskom poslovanju. Tako je Zakonom o obveznim odnosima u čl. 1024. određeno da je korisnik kredita (ovdje tužitelj) dužan naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita (ovdje tuženik) pretrpio, te da banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti. Naknada takve vrste nije bila zabranjena, niti je tuženik u bilo kojem smislu s namjerom, a pogotovo ne maliciozno, zaobilazio neku odredbu kojom bi isto bilo nedopušteno ili ograničeno. Naknada se obračunava sukladno Odluci o naknadama za usluge banke. Stoga, a imajući u vidu da je Odluka korisnicima bila lako dostupna, tužitelj je mogao izračunati iznos koji će mu biti naplaćen prilikom prijevremene otplate.

13. Nadalje, da bi se neka odredba u potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom potrebno je da su kumulativno ispunjeni uvjeti iz čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03,dalje: ZZP/03) i to: -da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i -da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

14. Nesporno je da se u ovom slučaju radi o tipskom ugovoru, ali tužitelj je prilikom sklapanja ugovora o kreditu ovisio jedino o svomu slobodnoj volji te je mogao sam odlučiti odgovara li mu ta odredba. Riječ je o naknadi koja se naplaćuje odmah prilikom puštanja kredita u tečaj i tužitelj je bio upoznat s tom odredbom od prvog trenutka pregovora o uvjetima kredita. Tužitelj samo paušalno navodi da je ta odredba suprotna Zakonu o zaštiti potrošača jer je unaprijed formulirana od strane tuženika. Nejasno je u čemu bi se sastojao tuženikov propust. (OS Pula, SS Rovinj, posl. br. P-517/2018 od 5. ožujka 2020., ŽS Split Gž-1215/2020 od 24.veljače 2021.)

15. Predmetna naknada ni po čemu ne uzrokuje značajnu neravnotežu. Tuženik ističe kako su neosnovani navodi tužitelja da ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita treba sadržavati strukturu troškova, tj. od čega se isti sastoje, a da je u suprotnom takva odredba nepoštena te u konačnici i ništetna. Takva obveza za kreditne institucije nije postojala u vrijeme sklapanja ugovora, a ne postoji niti danas.

16. Naknada za prijevremenu otplatu kredita je unaprijed ugovorena jer bi utvrđivanje stvarno nastalog troška i iznosa štete bilo povezano s nerazmjernim troškovima. Tuženik (kreditor) sredstva koja isplaćuje kao iznos kredita, osigurava vlastitim zaduživanjem ili pozajmicom (putem depozita štediša, zajmom kojeg će osigurati dioničari ili zaduživanjem na financijskom tržištu). Međutim, tuženik, za razliku od tužitelja, nema mogućnost prijevremenog povrata sredstava, već je do kraja ugovorenog perioda dužan plaćati kamatu, čime mu nastaje šteta. Tuženik ne može prijevremeno vraćena sredstva ponovno plasirati u obliku kredita pod istim uvjetima kao što su ostvareni u predmetnom ugovoru o kreditu. Kako banke u praksi novac iz kojeg plasiraju kredite dobivaju po visokim kamatama te ih uračunavaju u kamatu koju naplaćuju po kreditu, tuženik trpi štetu koja predstavlja razliku između kamate koju je dužan plaćati svojim zajmodavcima i kamate koju može naplatiti novim kreditom kojeg plasira svojim korisnicima. Tuženikovo pravo naplatiti spornu naknadu predstavlja protutežu tužiteljevom pravu prijevremeno otplatiti kredit. Tuženik ukazuje i na činjenicu da je zakonom propisana nužnost postojanja znatne neravnoteže, što u svakom slučaju nije ostvareno. Naknada koja je predviđena spornim čl. 8., ni na koji način nije povezana niti predstavlja buduću nedospjelu ugovornu kamatu koju bi tužitelj platio da je kredit nastavio otplaćivati sukladno ugovorenom. Iz sadržaja čl. 1024. st. 4. ZOO-a proizlazi da bi sporni čl. 8. mogao biti ništetan samo ako bi u postupku bilo sa sigurnošću dokazano da sporni iznos naknade predstavlja nedospjelu kamatu, a što tužitelj nije dokazao.

17. Osim toga, i Sud Europske unije je u svomu praksi zauzeo jasan stav da u ugovorima o kreditu nije potrebno navesti što čini trošak obrade kredita. Naime, u predmetu C-565/21, Ciaxabank SA protiv X (ECLI:EU:C:2023:212), u postupku donošenja odluke po prethodnom pitanju, a koje pitanje se odnosi na ocjenu poštenosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita, Sud Europske unije je utvrdio sljedeće: „32. Točno je da iz te sudske prakse ne proizlazi to da je davatelj zajma dužan u dotičnom ugovoru konkretno navesti prirodu svih usluga koje se pružaju u zamjenu za troškove predviđene u jednoj ili više ugovornih odredbi. Međutim, s obzirom na zaštitu koju Direktiva 93/13 nastoji pružiti potrošaču s obzirom na to da se on nalazi u podređenom položaju u odnosu na prodavatelja robe odnosno pružatelja usluga kad je riječ o mogućnosti pregovaranja i razini informacija, važno je da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora.“

18. U konačnici je Sud presudio kako ugovorna odredba, čiji je cilj naknada za usluge povezane s ispitivanjem, sastavljanjem i pojedinačnom obradom zahtjeva za kredit, može, ovisno o okolnostima slučaja, ne uzrokovati, na štetu potrošača, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama, pod uvjetom da postojanje takve neravnoteže bude predmet učinkovitog nadzora nadležnog suda, u skladu s kriterijima koji proizlaze iz sudske prakse Suda. Na istom tragu je i presuda u predmetu C-621/17, Kiss protiv CIB Bank (ECLI:EU:C:2019:820) , Sud EU je presudio da ugovorna odredba u ugovoru o kreditu u komu se utvrđuje iznos sporne naknade, metoda izračuna naknade i trenutak kada je istu potrebno platiti, ali koja i ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za tu naknadu – ne uzrokuje na štetu potrošača u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama strana proizišlima iz ugovora (toč. II. izreke, C-621/17).

19. Budući da tužitelj svoj zahtjev za utvrđenjem ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita temelji na navodima kako u trenutku sklapanja ugovora nije bio na jasan i nedvojben način upoznat sa strukturom navedenih troškova, odnosno od čega se isti sastoje, a da prema praksi Suda EU takve okolnosti ne znače ujedno da bi sporna odredba bila nepoštena, očito je kako je zahtjev tužitelja neosnovan.

20. Konačno i podredno, sve i da je predmetna odredba ništetna, a što se kategorički osporava iz ranije navedenih razloga, tužitelju nije dopušteno isticati ništetnost iste sukladno čl. 326. st. 2.Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05. – dalje: ZOO), obzirom da bi uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor je u cijelosti ispunjen. Slijedom iznesenoga, nesporno je da ne postoji niti jedan opravdani razlog na temelju kojeg bi odredba čl. 5. ugovora bila ništetna, niti tužitelj ima pravo na isplatu predmetnog iznosa. Isto se odnosi i na odredbu čl 8 Ugovora o prijevremenoj otplati kredita.

21. Pored toga, tuženik prigovara i postavljenom zahtjevu za plaćanjem kamate od dana plaćanja do isplate. Naime, sukladno čl. 1115. ZOO-a zatezne kamate vraćaju se od dana stjecanja samo ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva, u ovom slučaju tužbe. U ovom postupku tužitelj nije dokazao da je prije podnošenja tužbe zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove, prema tome nije dokazao ni da je tuženik prije podnošenja tužbe postao nesavjestan stjecatelj, odnosno da nije postupao u dobroj vjeri prilikom sklapanja ugovora.

22. Tuženik ovdje ukazuje i na stav građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojim je zauzeto shvaćanje da ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214.Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Iako predmetni slučajevi nisu identični, oni su svakako usporedivi budući da je ugovor o kreditu vrsta ugovora o zajmu.

23. Tuženik ističe prigovor zastare: kod ništetnosti se primjenjuju pravila o stjecanju bez osnove pa je zastarni rok pet godina od dana plaćanja. Stoga su potraživanja tužitelja u zastari. Tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja te ga obveže da naknadi troškove postupka tuženiku.

24. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u pregled prometa po kreditu (list 13- 21), ugovor o kreditu (list 7-11), saslušao tužitelja (list 230), te utvrdio temeljem čl 8 i 219 ZPP da je tužbeni zahtjev osnovan. Stranke su u činile nespornom visinu tužbenog zahtjeva i dospijeće.

25. Među strankama sporna je osnovanost tužbenog zahtjeva i prigovor zastare.

26. U odnosu na istaknuti prigovor zastare, ukazuje se na pravno shvaćanje sa sjednice građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnju ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su stekle temeljem ništetnog pravnog posla, odnosno o slučaju iz čl. 323 st. 1 ZOO/05. Kao posljedice utvrđenja ništetnosti pojedinih odredbi ugovora, rok za zastaru počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost odredbe. Stoga zastara još nije ni počela teći.

Stoga je prigovor zastare neosnovan.

27. Tužitelj je u svom iskazu naveo da je kod tuženika je uzimao autokredit. Išao je u auto kuću koja je imala ugovor sa bankom i morao je uzeti kredit u CHF. U auto kući mu je rečeno da se ne može drugačije kupiti auto. U trenutku sklapanja ugovora tečaj CHF naspram kune je bio dobar. Vozilo je koristio za osobne potrebe. Tužitelja je u banci čekao gotov ugovor koji je pročitao i sve mu je bilo jasno. Pitao je zašto mora platiti ulaznu naknadu, nije mu bilo jasno zašto mora to platiti. Ne sjeća se što mu je rečeno, uglavnom platio je to od jednom, nisu mu objasnili koji troškovi ulaze u naknade. Ne sjeća se da bi naknada bila određena u postotku i ne sjeća se koji bi bio iznos. Kredit je zatvorio prije vremena nakon 4-5 godina jer nije više mogao plaćati rate. Prije vremena je zatvorio kredit, tada je platio izlaznu naknadu. Nije mu bilo jasno zašto mora platiti ako je došao vratiti kredit. U banci na to nisu rekli ništa.

28. Nakon saslušanja tužitelja sud je nedvojbeno utvrdio da se sa tužiteljem nije uopće pregovaralo oko tzv. ulazne naknade ili naknade obrade kredita, kao niti o vrsti i valuti kredita. Odredba je bila unaprijed formulirana i bila je uvjet za potpisivanje ugovora. Time je banka iskoristila svoj položaj jačeg pregovarača, kao financijska institucija, sa tužiteljem koji nema znanja o financijskom poslovanju, čime je tužitelj doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja pri zaključivanju ugovora , kao jednom od osnovnih načela obveznog prava ( čl. 4 ZOO-a). Osim toga tužitelj na sadržaj ugovora nije mogla utjecati i pri tome morao pristati na plaćanje ulazne naknade, bez ikakvih relevantnih objašnjenja što ta naknada sadrži. Također pri prijevremenom zatvaranju kredita morao je platiti naknadu, bez da mu je objašnjeno zbog čega još dodatno plaća, ako vraća novac banci prije ugovorenog roka.

29. Treba napomenuti da u predmetu C-224/19 Sud EU tumači Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.

30. Sud smatra da nije točan navod tuženika da je za utvrđenje ništetnom ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva potrebno ispunjenje uvjeta da je ta odredba i/ ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva. Naime, člankom 84. ZPP/03 je propisano da: "Nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive."

31. Naime, stajalište je Suda EU, izraženo u recentnoj presudi od 16. srpnja 2020, u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19, upravo u vezi problematike naplate naknada za obradu kredita (naknade za otvaranje), da: članak 2., članak 4. st. 2. i članak 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "glavni predmet ugovora" trebaju shvatiti kao one koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Stoga nije sporno kako ugovorna odredba o naknadi za odobrenje kredita ne spada pod „ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene“ te se na istu ne odnosi isključenje testa nepoštenosti.

32. Činjenica da je visina naknade za odobrenje kredita bila postotkom propisana ugovorom o kreditu ništa ne mijenja na stvari i to svakako nije dokaz da su stranke o toj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovarale. Na tuženiku je bio teret dokaza da se o spornoj odredbi ugovora pojedinačno pregovaralo (čl 219 ZPP).

33. Tuženik nije postupao u skladu sa načelom savjesnosti i poštenja. Tužitelj je, naime, nesporno bio u podređenom, slabijem položaju u odnosu na tuženika kao banku kako u pogledu njegove pregovaračke moći tako i njegova stupnja znanja. Isto je dovelo do toga da je tužitelj pristao na odredbe sastavljene unaprijed od strane tuženika bez mogućnosti utjecaja na sadržaj tih odredaba.

34. Sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu tužitelj se tuženiku obvezao platiti ugovorene kamate, a troškovi obrade i odobravanja kredita, ako i postoje, nikako ne bi smjeli pasti na teret tužitelja. Naime, tuženik je financijska institucija i odobravanje kredita je jedna od usluga koju isti pruža te se naplaćuje ugovaranjem kamate.

35. U odnosu na navod tuženika kako je sporna ugovorna odredba jasna i razumljiva, ističe se kako je iz ugovora i početnog otplatnog plana vidljivo da je sve troškove snosio tužitelj, međutim tužitelj niti danas ne zna koji su točno troškovi plaćeni tim iznosom, odnosno koje troškove je tužena mogla imati vezano uz obradu konkretnog ugovora, a koje je bio dužan snositi tužitelj, pa prema tome navedena odredba nije niti jasna niti određena. Jednako se odnosi i na naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Činjenica je da tužitelj ne bi ni mogao ugovoriti kredit sa tuženikom ukoliko ne bi pristao na unaprijed formuliranu odredbu o ulaznoj naknadi.

36. Dakle, sukladno članku 96. st. 1. ZZP-a, ugovorna odredba o komu se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Sukladno st. 2. istog članka, smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

37. Sukladno odredbi čl. 295. ZOO ocijenio predmetne ugovore formularnim (tipskim) jer sadržavaju opće uvjete ugovora ili se na njih pozivaju a opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva pa opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ova.

38. Naime, plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od čak 1,50% iznosa kredita očito prouzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača kao i odredba prema komu se tužitelj obvezao platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita utvrđenu odlukom o naknadama koje važe na taj neodređeni dan s time da je visina naknade za prijevremeni povrat promjenjiva sukladno Odluci banke o naknadama.“ Opće je poznato da se o odredbama akata kreditora, ovdje tužene banke, koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, stoga se nije moglo pojedinačno pregovarati niti o spornoj odredbi.

39. Dakle, tuženik, a u smislu odredbe stavka 4. članka 96. ZZP-a, nije dokazao da se o spornim odredbama, sadržanima u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru, pojedinačno pregovaralo. Nesporno je da tužitelj nije imao utjecaja na sadržaj tih odredbi, stoga se radi o odredbama koje su nepoštene u smislu citiranog članka 96. ZZP-a, a posljedica koje je ništetnost. Stoga je tužena banka dužna tužitelju vratiti plaćeni iznos od 207 € po osnovi ništetne odredbe o ulaznoj naknadi, a iznos od 246,69 € po osnovi ništetne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu. Visina i dospijeće iznosa nisu bili sporni.

40. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je temeljem odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a u svezi s odredbom članka 164. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a te je sud tužitelju zastupanom po punomoćniku dosudio naknadu sukladno vrijednosti predmeta spora ali ne kako je naznačen u tužbi, jer zahtjev na utvrđenje treba promatrati kao deklaratorni preambul zahtjevu na isplatu, pa se taj zahtjev ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora određuje samo prema vrijednosti zahtjeva na isplatu (VSRH Rev 349/2020).

41. Prema važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, sud je odmjerio tužitelju prema vps 453,78 Eura trošak sastava tužbe 50 bodova, 1 obrazloženog podneska 50 bodova, 2 ročišta po 50 bodova, uz dodani pdv, pristojba tužba 26,58 € i presuda 26,54 € ukupno 553,08 €. Na dosuđeni iznos troška parničnog postupka sud sukladno odredbi članka 151. stavka 3. ZPP-a dosudio zatraženu zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja presude do isplate.

U Zagrebu, 24. travanj 2026.

Sudac:

Ana Ćurković Dražić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi pisano, u tri istovjetna primjerka, putem ovog suda Županijskom sudu.

Dna:

1.tužitelju po pun. uz rj pristojba tužba 26,58 € i presuda 26,54 €

2.tuženiku po pun.