REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27

Split

Poslovni broj: P-3234/2023-17

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sutkinji ovog suda Sanji Bikić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice DM, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćniku Davoru Radiću, odvjetniku u Splitu, Paraćeva 102, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Radnička cesta 50, Zagreb, zastupanog po punomoćniku Kruni Peronji, odvjetniku u Splitu, Domovinskog rata 10, radi utvrđenja i isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene 18.ožujka 2026. u prisutnosti tužiteljice osobno, punomoćnika tužiteljice Davora Radića, odvjetnika u Splitu, i zamjenice punomoćnika tuženika MM, odvjetničke vježbenice kod Krune Peronje, odvjetnika u Splitu, na ročištu za objavu i uručenje presude 24.travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e:

I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu, broj ugovora 9012928777, zaključenog dana 25. kolovoza 2007.g., između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, solemniziranog od JB Slobodana Zlokića, u Splitu, dana 25. kolovoza 2007.g. pod posl. br. OV-24455/2007, u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s odlukom tuženika o kreditiranju građana.

Djelomično se odbija kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu kojim traži utvrđenje ništetnim odredbi članka 2. stavak 1. i 2. predmetnog ugovora o kreditu.

II. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 12., stavak 3, Ugovor o kreditu, broj ugovora 9012928777, zaključenog dana 25. kolovoza 2007.g., između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, solemniziranog od JB Slobodana Zlokića, u Splitu, dana 25. kolovoza 2007.g. pod posl. br.OV-24455/2007.

III. Nalaže se tuženiku, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplatiti tužiteljici iznos od 2.598,63 EUR (slovima: dvije tisuće pet stotina devedeset osam eura šezdeset tri centa) zajedno sa zateznom kamatom za razdoblje do 31.srpnja 2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, od 1.kolovoza 2015. do 31.prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29.prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do dana isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope (koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja kamate teče:

- na iznos od 24,18 EUR od 10.2.2008.g.

- na iznos od 25,24 EUR od 10.3.2008.g.

- na iznos od 25,24 EUR od 10.4.2008.g.

- na iznos od 25,24 EUR od 10.5.2008.g.

- na iznos od 25,24 EUR od 10.6.2008.g.

- na iznos od 25,24 EUR od 10.7.2008.g.

- na iznos od 25,24 EUR od 10.8.2008.g.

- na iznos od 25,24 EUR od 10.9.2008.g.

- na iznos od 25,24 EUR od 10.10.2008.g.

- na iznos od 25,24 EUR od 10.11.2008.g.

- na iznos od 25,24 EUR od 10.12.2008.g.

- na iznos od 27,38 EUR od 10.1.2009.g.

- na iznos od 27,38 EUR od 10.2.2009.g.

- na iznos od 27,38 EUR od 10.3.2009.g.

- na iznos od 27,38 EUR od 10.4.2009.g.

- na iznos od 27,38 EUR od 10.5.2009.g.

- na iznos od 27,38 EUR od 10.6.2009.g.

- na iznos od 27,38 EUR od 10.7.2009.g

- na iznos od 27,38 EUR od 10.8.2009.g.

- na iznos od 27,38 EUR od 10.9.2009.g.

- na iznos od 27,38 EUR od 10.10.2009.g.

- na iznos od 27,38 EUR od 10.11.2009.g.

- na iznos od 27,38 EUR od 10.12.2009.g.

- na iznos od 27,38 EUR od 10.1.2010.g.

- na iznos od 27,38 EUR od 10.2.2010.g.

- na iznos od 27,38 EUR od 10.3.2010.g.

- na iznos od 27,38 EUR od 10.4.2010.g.

- na iznos od 27,38 EUR od 10.5.2010.g.

- na iznos od 27,38 EUR od 10.6.2010.g.

- na iznos od 27,38 EUR od 10.7.2010.g.

- na iznos od 27,38 EUR od 10.8.2010.g.

- na iznos od 27,38 EUR od 10.9.2010.g.

- na iznos od 27,38 EUR od 10.10.2010.g.

- na iznos od 27,38 EUR od 10.11.2010.g.

- na iznos od 27,38 EUR od 10.12.2010.g.

- na iznos od 27,38 EUR od 10.1.2011.g.

- na iznos od 27,38 EUR od 10.2.2011.g.

- na iznos od 27,38 EUR od 10.3.2011.g.

- na iznos od 27,38 EUR od 10.4.2011g.

- na iznos od 27,38 EUR od 10.5.2011.g.

- na iznos od 27,38 EUR od 10.6.2011g.

- na iznos od 27,38 EUR od 10.7.2011.g.

- na iznos od 26,43 EUR od 10.8.2011.g.

- na iznos od 26,43 EUR od 10.9.2011.g.

- na iznos od 26,43 EUR od 10.10.2011.g.

- na iznos od 26,43 EUR od 10.11.2011.g.

- na iznos od 26,43 EUR od 10.12.2011.g.

- na iznos od 26,43 EUR od 10.1.2012..g

- na iznos od 27,35 EUR od 10.2.2012.g.

- na iznos od 27,35 EUR od 10.3.2012.g.

- na iznos od 27,35 EUR od 10.4.2012.g.

- na iznos od 27,35 EUR od 10.5.2012.g.

- na iznos od 27,35 EUR od 10.6.2012.g.

- na iznos od 27,35 EUR od 10.7.2012..g

- na iznos od 27,35 EUR od 10.8.2012.g.

- na iznos od 27,35 EUR od 10.9.2012.g.

- na iznos od 27,35 EUR od 10.10.2012.g.

- na iznos od 27,35 EUR od 10.11.2012.g.

- na iznos od 27,35 EUR od 10.12.2012..g

- na iznos od 27,35 EUR od 10.1.2013.g.

- na iznos od 27,35 EUR od 10.2.2013.g.

- na iznos od 27,35 EUR od 10.3.2013.g.

- na iznos od 27,35 EUR od 10.4.2013.g.

- na iznos od 27,35 EUR od 10.5.2013..g

- na iznos od 27,35 EUR od 10.6.2013.g.

- na iznos od 27,35 EUR od 10.7.2013.g.

- na iznos od 27,35 EUR od 10.8.2013.g.

- na iznos od 27,35 EUR od 10.9.2013.g.

- na iznos od 27,35 EUR od 10.10.2013.g.

- na iznos od 27,35 EUR od 10.11.2013.g.

- na iznos od 27,35 EUR od 10.12.2013.g.

- na iznos od 27,35 EUR od 10.1.2014.g.

- na iznos od 27,35 EUR od 10.2.2014.g.

- na iznos od 27,35 EUR od 10.3.2014.g.

- na iznos od 27,35 EUR od 10.4.2014.g.

- na iznos od 27,35 EUR od 10.5.2014.g.

- na iznos od 27,35 EUR od 10.6.2014.g.

- na iznos od 27,35 EUR od 10.7.2014.g.

- na iznos od 27,35 EUR od 10.8.2014.g.

- na iznos od 19,59 EUR od 10.9.2014.g.

- na iznos od 19,59 EUR od 10.10.2014.g.

- na iznos od 19,59 EUR od 10.11.2014.g.

- na iznos od 19,59 EUR od 10.12.2014.g.

- na iznos od 19,59 EUR od 10.1.2015.g.

- na iznos od 19,59 EUR od 10.2.2015.g.

- na iznos od 17,17 EUR od 10.3.2015.g.

- na iznos od 17,17 EUR od 10.4.2015.g.

- na iznos od 17,17 EUR od 10.5.2015.g.

- na iznos od 17,17 EUR od 10.6.2015.g.

- na iznos od 17,17 EUR od 10.7.2015.g.

- na iznos od 17,17 EUR od 10.8.2015.g.

- na iznos od 14,98 EUR od 10.9.2015.g.

- na iznos od 14,98 EUR od 10.10.2015.g.

- na iznos od 14,98 EUR od 10.11.2015.g.

- na iznos od 14,98 EUR od 10.12.2015.g.

- na iznos od 14,98 EUR od 10.1.2016.g.

- na iznos od 14,98 EUR od 10.2.2016.g.

- na iznos od 12,19 EUR od 10.3.2016.g.

- na iznos od 12,19 EUR od 10.4.2016.g.

- na iznos od 12,19 EUR od 10.5.2016.g.

- na iznos od 12,19 EUR od 10.6.2016.g.

- na iznos od 12,19 EUR od 10.7.2016.g.

- na iznos od 12,19 EUR od 10.8.2016.g.

- na iznos od 10,86 EUR od 10.9.2016.g.

- na iznos od 10,86 EUR od 10.10.2016.g.

- na iznos od 10,86 EUR od 10.11.2016.g

- na iznos od 10,86 EUR od 10.12.2016.g.

- na iznos od 10,86 EUR od 10.1.2017.g.

- na iznos od 10,86 EUR od 10.2.2017.g.

- na iznos od 8,05 EUR od 10.3.2017.g.

- na iznos od 8,05 EUR od 10.4.2017.g.

- na iznos od 2,00 EUR od 10.5.2017.g., pa sve do konačne isplate.

IV. Nalaže se tuženiku, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplatiti tužiteljici iznos od 194,44 EUR (slovima: stotinu devedeset četiri eura četrdeset četiri centa), zajedno sa zateznom kamatom za razdoblje do 31.srpnja 2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, od 1.kolovoza 2015. do 31.prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29.prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do dana isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope (koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja kamata na navedeni iznos teče od 31.kolovoza 2007. pa do konačne isplate.

Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za više zatraženu zateznu kamatu koja na iznos od 194,44 EUR teče od 14.lipnja 2007. do 30.kolovoza 2007.

V. Nalaže se tuženiku u roku 15 dana naknaditi tužiteljici troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 1.625,00 EUR (slovima: tisuću šest stotina dvadeset pet eura), sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 24.travnja 2026. do ispate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope (koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice kojim potražuje zateznu kamatu na parnični trošak od 14.lipnja 2007. do 23.travnja 2026.

Obrazloženje

1.U tužbi zaprimljenoj kod ovog suda 14.lipnja 2023. navodi se da su tužiteljica i tuženik 24. kolovoza 2007. zaključili Ugovor o kreditu broj: 9012928777, solemniziran od strane javnog bilježnika Slobodana Zlokića iz Splita dana 25. kolovoza 2007. pod broj OV-24455/2007, na temelju kojeg je tuženik isplatio tužiteljici iznos glavnice kredita od 293.000,00 kn/38.887,78 EUR, a vraćanje kredita je ugovoreno u 240 mjesečnih anuiteta. Odredbom čl.2. ugovorena je promjenjiva kamatna stopa koja se mijenja jednostrano, odlukom samoga tuženika, o kojoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, te ista odredba, kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o jednostranoj odluci banke, nije razumljiva jer ne postoji objektivni kriteriji temeljem kojega se mogla odrediti takva kamatna stopa, niti je tužiteljica kao potrošač bila upoznata o kriterijima o kojima bi ovisilo kretanja kamatne stope. Radi navednoga, predmetna ugovorna odredba je nepoštena, odnosno, ništetna. Ujedno je odredbom čl. 12.3. ugovoreno plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 0,5 % iznosa kredita, odnosno u iznosu od 1.465,00 kn/194,44 EUR, koja odredba je nepoštena, odnosno, ništetna. Naime, radi se o odredbi koja proizvodi znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača, a ugovoreni i plaćeni iznos naknade za obradu kredita ne odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, s obzirom da je sve troškove javnobilježničke solemnizacije predmetnog ugovora platila tužiteljica, a pritom se o istim odredbama uopće nije pregovaralo. Tužiteljici kao potrošaču nije omogućeno donošenje informirane i valjane odluke jer odredbe o kamatnoj stopi i naknadi za obradu kredita nisu bile razumljive, niti se o tim odredbama pojedinačno pregovaralo, što je dovelo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka, na štetu tužiteljice kao potrošača. Slijedom navedenoga, svaka ugovorna stranka dužna je drugoj vratiti ono što je primila temeljem ništetnog ugovora, odnosno, ništetne ugovorne odredbe, u smislu odredbe članka 323.st. 1. Zakona o obveznim odnosima. Tužiteljica je tuženiku na ime promjene kamatne stope za razdoblje od početka otplate pa do 10.ožujka 2023. pretplatila iznos od 2.606,27 EUR, a na ime naknade za obradu kreditnog zahtjeva platila je iznos od 194,44 EUR, koje iznose je tuženik dužan vratiti tužiteljici.

1.1. Stoga tužiteljica predlaže da sud donese presudu kojom će utvrditi ništetnom odredbu članka 2., st.1. i 2. predmetnog ugovora o kreditu, u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, koja je promjenjiva u skladu s odlukom tuženika o kreditiranju građana (toč.I.tužbenog zahtjeva), utvrditi ništetnom odredbu članka 12.3. predmetnog ugovora o kreditu, kojom je ugovorena naknada za obradu kredita (toč.II.tužbenog zahtjeva), naložiti tuženiku da u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici iznos od 2.606,27 EUR sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate (toč.III.tužbenog zahtjeva), naložiti tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 194,44 EUR sa zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 14. lipnja 2007. do konačne isplate (toč.IV.tužbenoga zahtjeva), te naložiti tuženiku da naknadi tužiteljici parnični trošak sa zateznom kamatom koja teče od donošenja presude do isplate (toč.V.tužbenog zahtjeva).

1.2. Nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, tužiteljica je podneskom od 29.listopada 2025. konačno uredila tužbeni zahtjev pod točkom III. na način da od tuženika potražuje isplatu iznosa od 2.598,63 EUR sa zateznom kamatom, koja teče na svaki pojedinačni iznos od dospijeća do isplate. Tužiteljica je na taj način povukla tužbu za iznos od 7,64 EUR, kojem povlačenju se tuženik nije protivio.

2. U odgovoru na tužbu, tuženik se usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu, osporio je osnovu i visinu, istaknuo prigovor zastare, te predložio da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan uz obvezu tužiteljice da podmiri tuženiku troškove postupka. Tuženik ističe da tužiteljica polazi od pogrešne pretpostavke da bi presude trgovačkih sudova donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača imale učinak na konkretni pravni odnos parničnih stranaka, kako po pitanju osnove, tako i po pitanju zastare. Budući da u konkretnom slučaju nije riječ o kreditu u CHF, već o kunskom kreditu, to nema mjesta pozivanju na presudu iz predmeta Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012. Predmetna presuda nije obvezujuća za naslovni sud, niti je zbog nje došlo do prekida zastare po kreditu tužiteljice. Nadalje, nesporno je čl.26. Zakona o obveznim odnosima dopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope, dok tužiteljica samo uopćeno navodi da bi promjena kamatne stope bila sporna i nezakonita. No, u postupku vođenom pred Trgovačkim sudom u Zagrebu radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, sudovi ni na koji način nisu utvrdili da bi bila nezakonita odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi. Nepoštena bi bila odredba o pravu samo jedne ugovorne strane da svojom odlukom mijenja kamatnu stopu, čime bi po stavu suda bili povrijeđeni kolektivni interesi. Nesporna je činjenica da sve do stupanja na snagu izmjena ZPK/2013, tuženik nije imao zakonsku obvezu glede izmjene ili usklađivanja odredbi o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti. Tuženik kamatnu stopu nikada nije mijenjao proizvoljno, bez točno utvrđenih kriterija, već je svaka promjena kamatne stope rezultat primjene točno utvrđenih i definiranih kriterija i predviđenih metodologija. Novi kriteriji promjene kamatne stope uvedeni su izmjenama i dopunama ZPK iz 2013., koji je na snazi od 01.siječnja 2014., pa je primjena toga zakona u pogledu kriterija promjene kamatne stope za razdoblje prije njegova stupanja na snagu nedopuštena. Tuženik se poziva i na Opće uvjete poslovanja tuženika koji su bili na snazi od 01.studenoga 2004. do 14.srpnja 2009., te čl. 306. st. 4. Zakona o kreditnim institucijama, navodeći da je potrošačima učinio dostupnim uvjete promjenjivosti kamatne stope u formi informacije o načinu promjene kamatnih stopa po kreditima građana. Isto tako tuženik je svojim klijentima dostavljao personalizirane obavijesti o promjenama kamatnih stopa i novoj visini anuiteta. Kako se u konkretnom slučaju kamatna stopa mijenjala upravo zbog kriterija i elemenata čije su oscilacije izvan nadzora tuženika, to je sukladno Direktivi Vijeća 93/13 EEZ od 05.travnja 1993. takva ugovorna odredba izuzeta od ocjene poštenosti. Tuženik ističe da ugovaranje naknade za obradu kredita nije zabranjeno nijednim zakonskim aktom niti bi to bilo nepošteno, budući da je predmetna odredba jasna i razumljiva, te je prezentirana i usuglašena sa tužiteljicom prilikom podizanja kredita.

3. Tijekom postupka sud je izveo dokaz pregledom Ugovora o kreditu broj: 9012928777 od 24.kolovoza 2007., solemniziranog od strane javnog bilježnika Slobodana Zlokića iz Splita pod brojem OV-24455/2007 dana 25.kolovoza 2007., knjigovodstvene kartice, uplata po kreditu, plana otplate kredita i otplatne tablice, financijskim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji za financije Ines Lozić, saslušanjem svjedoka JM i saslušanjem tužiteljice.

4.Tužbeni zahtjev tužiteljice je osnovan.

5. Između parničnih stranka nije sporno da su 24.kolovoza 2007. tuženik kao kreditor, i tužiteljica kao korisnik kredita sklopili Ugovor o kreditu broj: 9012928777, solemniziran od strane javnog bilježnika Slobodana Zlokića iz Splita pod brojem OV- 24455/2007 dana 25.kolovoza 2007., kojim je tuženik odobrio tužiteljici iznos kredita od 293.000,00 kn/38.887,78 EUR, na rok otplate u 240 mjesečnih anuiteta, uz redovnu kamatu od 4,83%, koja je promjenjiva u skladno odluci tuženika o kreditiranju građana (čl.4.ugovora), uz tamo pobliže navedene instrumente osiguranja, kao i da se tijekom otplate kredita kamatna stopa mijenjala. Nije sporno da je čl.12.3. ugovoreno da se tužiteljica obvezala tuženiku platiti naknadu za obradu kredita u visini 0,50% iznosa kredita, kao i da je tužiteljica navedenu naknadu platila.

6. Međutim, sporno je da li su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i naknadi za obradu kredita bile jasne, lako razumljive i uočljive, odnosno da li su nepoštene, s obzirom da je posljedica nepoštenosti odredbi njihova ništetnost. Samim time sporna je osnova i visina tužbenog zahtjeva, kao i osnovanost prigovora zastare.

7. S obzirom na razdoblje obuhvaćeno u ovoj parnici (ugovor je zaključen 24.kolovoza 2007.), za ocjenu valjanosti ovdje spornih ugovornih odredbi mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 79/07, 125/07, 75/07, 75/09, 79/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13 dalje ZZP/07.).

8. Prema odredbi članka 96. st. 1. ZZP/07 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, dok odredba stavka 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Prema odredbi članka 99. ZZP/07 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, što bi posljedično značilo da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive.

9. Citirane odredbe ZZP-a temelje se na Direktivi Vijeća 93/13/ EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L 95/29, dalje Direktiva 93/13). Tako se prema Direktivi 93/13 (čl. 3. st. 2.) smatra da odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njen sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu, a koje pravilo se u svjetlu ostalih odredbi i cilja Direktive 93/13 tumači restriktivno na način da se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njen sadržaj utjecao, tj. nije ga promijenio, ugovorna odredba se smatra jednostrano određenom.

10. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. godine u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

11. Nadalje, treba istaknuti da je člankom 4. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, nadalje: ZOO), propisano da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obje ugovorne strane, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane, odnosno uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane.

12. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, utvrđeno je, između ostalog i u odnosu na ovdje tuženika, da je u razdoblju od 1.lipnja 2004. do 31.prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što pak je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1.lipnja 2004. do 6.kolovoza 2007., protivno čl. 81., 82. i 90. (NN 96/03), a od 7.8.2007. do 31.12.2008., protivno odredbama istog Zakona (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i čl. 96. i 97. Zakona, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te u razdoblju od 10.rujna 2003. do 31.prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

13. Presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl.br. P- 1401/2012, u odnosu na ovdje tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna. Presudom istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14.lipnja 2018. utvrđeno je kako je ovdje tuženik, a tamo drugotuženik u razdoblju od 01.studenoga 2004. do 31.prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnih ugovora drugotuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time drugotuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03.) u razdoblju od 01.studenoga 2004. do 06.kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.kolovoza 2007. do 31.prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07., 12/05., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.rujna 2003. do 31.prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom drugotuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora drugotuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku drugotuženika.

14. Ugovorna kamata u ugovoru o kreditu jest naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, a sve u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu i ugovoreno. U smislu odredbe članka 269. st. 2. i čl. 272. ZOO-a ugovorna kamata kao takva mora biti određena, odnosno odrediva.

15. Vezano uz same odredbe o promjenjivoj kamati bitno je istaknuti kako je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojem obrazloženju odluke poslovni broj Revt 249/14-2 od 09. travnja 2015. godine, dakle predmet koji se vodio u slučaju "Franak", u kojem je Udruga Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača tužila banke radi zaštite kolektivnih interesa, a povodom revizije na odluku Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-7129/13, u dijelu u kojem se govori o ugovaranju kamatnih stopa navodi kako je terminologija koja se koristi u odlukama banaka, uključujući tu i dio koji se odnosi na promjenljivu kamatnu stopu i način njezinog obračuna, "visoko stručna" i kao takva je razumljiva isključivo onim osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu, te koje se bave bankarskim poslovanjem, dok je za prosječnog potrošača takva terminologija apsolutno nerazumljiva.

16. Nadalje, u obrazloženju odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske navodi se: "To pak znači da unatoč tome što odluke tuženih banaka koje su uređivale pitanje promjenljive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja (odluke su potrošačima bile dostupne u poslovnicama tuženih banaka), im nisu mogle biti razumljive. Pri tome treba reći i to da razlozi za promjenljivost kamatne stope, a kako su prikazani u odlukama tuženih banaka, doista se ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanosti razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita."

17. Iz spomenutog obrazloženja, proizlazi kako je takvo unošenje neodređene formulacije glede promjenljive kamatne stope u ugovore o kreditu suprotno načelima obveznog prava jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa korisnik kredita kao potrošač doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca, budući da je formulacija ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi bila takva da je na temelju nje tužiteljica jedino znala kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok se nije moglo ocijeniti zašto, kako, temeljem čega i u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kamatna stopa kretati niti je tužiteljica na to mogla imati bilo kakav utjecaj.

18. U ovom postupku je utvrđeno da je tužiteljica prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupala s povjerenjem u svog osobnog bankara, odnosno tuženika čiji je klijent prethodno bila. Dakle, razumljivo je, životno i logično da je postupala s povjerenjem u tuženika kao renomiranu bankarsku instituciju, vjerovala je navodima djelatnika tuženika s kojim je dogovarala bitne elemente tog ugovora i razumno je očekivati da će je tuženik upozoriti na sve bitne elemente predmetnog ugovora, a odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi to zasigurno jest. No analizom iskaza tužiteljice nedvojbeno je utvrđeno da tuženik prilikom sklapanja kredita nije upozorio tužiteljicu na mogućnosti povećanja kamatne stope, razloge ni kriterije koji bi doveli do povećanja kamatne stope, kao i da tuženik nije pružio tužiteljici objašnjenje zašto je došlo do povećanja kamatne stope.

19. Na temelju takvih ugovornih odredbi i nedostatka jasno definiranih parametara za promjenu kamatne stope, koji bi pritom bili razumljivi prosječnom potrošaču, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila niti određena, a niti odrediva, te je utvrđeno kako sadržaj takve ugovorne odredbe nije bio jasan ni razumljiv tužiteljici. Ukoliko su tužiteljici i bili dostavljeni podaci tuženika vezano za mijenjanje kamatne stope, ista nije bila upoznata o parametrima koji dovode do tih promjena, s obzirom da je analizom iskaza tužiteljice utvrđeno da se konverzacija između tužiteljice i djelatnika tuženika u vezi parametara uopće nije vodila, već je procedura u svim situacijama podizanja kredita bila takva da je ona podnijela zahtjev za kredit, svu relevantnu dokumentaciju odnijela u poslovnicu i čekala odgovor tuženika da li joj je odobren kredit. Tužiteljice je potpisala ugovor i isti ovjerila kod javnog bilježnika, no u niti jednoj od stadija podizanja kredita, pa i u ovoj koja je predmet postupka, niti jedan djelatnik tuženika nije upozorio tužiteljicu na promjenjivu kamatnu stopu.

20. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u gore citiranoj odluci jeste da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove, čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih "proizvoda", bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti se koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu. Znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju u odnosu na znanje o poslovima prosječnog potrošača je superiorno, pa stoga Vrhovni sud Republike Hrvatske smatra da upravo zato su banke bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što one nisu na valjani način činile u spornom razdoblju, zadovoljivši se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenljivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog ugovora, koja je kao takva potrošačima ostala potpuno nerazumljiva. Takvo nezakonito postupanje banke da su kasnije otklonile nakon što je odredbom čl. 11.a. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/09 i 112/12) i formalno propisano što sve treba sadržavati ugovorna odredba ako je ugovorena promjenljiva kamatna stopa.

21. Odredba članka 11.a Zakona o potrošačkom kreditiranju navodi da je vjerovnik dužan, ako su ugovorene promjenjive kamatne stope, definirati parametar koji prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji je jasan i poznat potrošačima i kvalitativno i kvantitativno razraditi uzročno-posljedične veze kretanja parametra iz prethodne točke tog stavka i utjecaja tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope, te odrediti u kojim se razdobljima razmatra donošenje odluke o korekciji visine kamatne stope (koje je bazno razdoblje i koja su referentna razdoblja), da se promjenjiva kamatna stopa definira kao zbroj ugovorenog parametra i fiksne marže banke koja ne smije rasti tijekom otplate kredita i koja se mora ugovoriti zajedno s parametrom, a ukoliko vjerovnik nudi ugovaranje promjenjive kamatne stope, da je dužan jasno i nedvojbeno predočiti potrošaču prije sklapanja ugovora o kreditu elemente iz stavka 1. ovoga članka, kao i upozoriti potrošača na sve rizike ove promjenjivosti te jasno i nedvojbeno ugovoriti u samome ugovoru o kreditu promjenjive elemente na temelju kojih se izračunava promjenjiva kamatna stopa.

22. Nadalje, stavak 5. istog članka ističe da za sve postojeće ugovore o kreditu sklopljene do stupanja na snagu ovoga Zakona, u kojima nisu definirani parametri i njihove uzročno-posljedične veze, vjerovnik u skladu s ovim člankom, mora definirati parametar, i to jednu od sljedećih varijabli: referentnu kamatnu stopu (EURIBOR, LIBOR) ili NRS ili prinos na Trezorske zapise Ministarstva financija ili prosječnu kamatnu stopu na depozite građana u odnosnoj valuti te fiksni dio kamatne stope i razdoblja promjena kamatnih stopa, te da su vjerovnici dužni u roku od šest mjeseci nakon prestanka primjenjivanja zakonskog ograničenja visine kamatne stope ponuditi konverziju preostalog dijela neotplaćenog kredita u kunski ili kredit s valutnom klauzulom EUR, pa ako dužnik ne pristane na konverziju u roku od mjesec dana od datuma ponude, nastavak otplate kredita vrši se prema ugovorenim uvjetima, pri čemu ne vrijedi ograničenje maksimalne kamatne stope iz članka 11.b ovoga Zakona u odnosnoj valuti, nego najpovoljnije ograničenje koje vrijedi za ostale valute sukladno članku 11.b stavku 1. ovoga Zakona, kao i da se troškovi ugovaranja u skladu s ovim stavkom i svi popratni troškovi u vezi s tim ne smiju zaračunati korisniku kredita.

23. Prilikom ocjene poštenosti ugovorne odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi primjenom odredbi Zakona o zaštiti potrošača, treba se osvrnuti i na odredbe koje se navode u Direktivi 93/13/EEZ, a čije područje primjene su i Direktive i ugovori o kreditu sa ugovorenom promjenljivom kamatnom stopom. Prema odredbi članka 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo dok se kao nepoštene odredbe mogu smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom. Nadalje, navodi se kako pružatelj financijskih usluga pridržava pravo izmijene kamatne stope koju plaća potrošač ili se ona plaća njemu, ili iznosa ostalih pristojbi za financijske usluge, bez obavijesti u slučaju valjanog razloga, pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome obavijesti drugu ugovornu stranku ili stranke u najkraćem mogućem vremenu i da su one tada slobodne odmah raskinuti ugovor.

24. Stavovi izraženi u naprijed izraženim odlukama Trgovačkog suda u Zagrebu i Visokog trgovačkog suda RH, donesenih povodom kolektivne tužbe radi zaštite potrošača koje se odnose na ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, ne mogu se primijeniti na konkretni slučaj, uz napomenu da se tužiteljica nije na navedene presude niti pozivala, kako to pogrešno tuženik ističe. Međutim, ne mogu se zanemariti utvrđenja tih sudova vezana za odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, koja se ugovarala kako u kreditima s valutnom klauzulom u CHF, tako i u kreditima s valutnom klauzulom u valuti EUR, i u kunskim kreditima, jer se radilo o istoj praksi banaka u spornom razdoblju, pa tužiteljica ima pravni interes za podnošenje ove tužbe.

25. Tužiteljica u svom iskazu navodi da je ugovor o kreditu sklopila radi rješavanja stambenog pitanja, odnosno kupnje stana koji je bio u njenom vlasništvu do prošle godine, kada je isti prodala, a tijekom svih ovih godina stan nije nikada iznajmljivala. Prije ovog kredita bila je klijent tuženika, imala je otvoreni tekući račun, s tim da se raspitivala kod drugih banaka o uvjetima kredita, ali je imala najviše povjerenje u tuženika, i u osobnog bankara tuženika. Isti joj je ponudio kredit u HRK, a u ponudi je bio kredit u CHF i EUR. Tužiteljica navodi da je 90% njenih prijatelja uzelo upravo kredit u CHF-u, dok je njoj po osobnim primanjima ponuđen kredit u HRK, jer se svakom klijentu pristupalo individualno. Vezano za promjenjivu kamatnu stopu od zaposlenika tuženika obaviještena je kako je kamata promjenjiva, ali joj nitko nije dao dodatna objašnjenja kada će se i kako mijenjati. Rata kredita je od početnih 1.900,00 kn/ 252,17 EUR zbog porasta kamatne stope došla do iznosa od 2.200,00 kn/291,99 EUR. O naknadi za obradu kredita nitko je od zaposlenika nije posebno upućivao od čega bi se ona sastojala, tužiteljica je ispunila sve svoje obveze što joj je tuženik naveo, uključujući i plaćanje ove naknade. U konkretnom slučaju podmirila je troškove solemnizacije ugovora, kao i troškove procjene nekretnine. U vrijeme sklapanja ugovora nije bila obrtnik, niti vlasnik nekog trgovačkog društva, već osoba zaposlena kod pravne osobe. Predmetni kredit otplatila je prošle godine, nakon što je prethodno prodala stan i time zatvorila obveze iz ovog kredita. Sam ugovor i tekst ugovora o kreditu sastavio je tuženik, te tužiteljica nije stekla dojam da bi sa tuženikom mogla pregovarati o pojedinim odredbama ugovora.

26. Tuženik je imao mogućnost dokazivati da je u konkretnom slučaju tužiteljici kao potrošaču u postupku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu dao odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama, jer bi odbijanje dokaznih prijedloga radi saslušanja zaposlenika banke koji su sudjelovali u obradi kredita predstavljalo povredu načela jednakosti oružja.

27. Na prijedlog tuženika izveden je dokaz saslušanjem svjedoka JM, koji u svom iskazu navodi da je bio zaposlenik tuženika od 2003. do 2021., a 2007. radio je kao osobni bankar u poslovnici tuženika u Dubrovačkoj ulici, Split. Na tom mjestu radio je u razdoblju od 2004. do 2005., te mu je poznata tužiteljica kao klijent, koja je podizala stambeni kredit. Svjedok je radio upravo na predmetnom kreditu i potpisnik je tog ugovora. Smatra da je tužiteljicu, kao i sve druge klijente prilikom sklapanja ugovora o kreditu, a prije potpisivanja, upozorio da je kamata promjenjiva, što joj i samo ime govori, te da se ista može promijeniti. Ništa specijalno o kamatnoj stopi nije dalje objašnjavao klijentima, niti im je spominjao parametre ili neke druge uvjete uslijed kojih će se kamatna stopa povećavati ili smanjivati. Svjedoku nisu bili poznati kriteriji na temelju kojih je tuženik donosio odluke o promjeni visine kamatne stope, ističe da se nije moglo pregovarati o visini naknade za obradu kredita, iako mu nije poznato od čega se sastojao trošak takve obrade.

28. Na temelju svega gore navedenog, a uvažavajući stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao relevantan i u ovom predmetu, sud smatra kako je nerazumljiva odredba vezana za promjenjivu kamatnu stopu u predmetnom ugovoru o kreditu sklopljenom između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, čime je dio odredbe nepošten, a sukladno tome u tom je dijelu ugovor ništetan, primjenom odredbe članka 87. Zakona o zaštiti potrošača. Prema tome odredba čl.4.1. i 2. predmetnog ugovora o kreditu, kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, nepoštena je i ništetna.

29. Kako je tužiteljica tužbenim zahtjevom zatražila utvrđenje ništetnosti čl.2. st.1. i 2. ugovora o kreditu, koji se odnosi na namjenu kredita, umjesto čl.4. st. 1. i 2. koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, to je sud u tom dijelu odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan i odlučio kao u izreci presude pod točkom I.

30. Tužiteljica traži i utvrđenje ništetnosti odredbe 12.3. ugovora o kreditu, kojom je ugovoreno da tužiteljica snosi troškove naknade za obradu kredita u visini od 0,50 % iznosa dobivenog kredita. O ništetnosti odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva ima se odlučiti prema općim pravilima o utvrđenju ništetnosti i vraćanju onoga što je stečeno na temelju toga. Tijekom postupka, a posebno iz iskaza tužiteljice i saslušanog svjedoka koji je sudjelovao u sklapanju ugovora o kreditu, proizlazi da se o naknadama za obradu kredita kao pojedinačnoj odredbi ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, niti se to moglo, kao i da je ista ugovorena u visini 0,50% iznosa odobrenog kredita. Navedenu naknadu tužiteljica je platila u iznosu od 194,44 EUR.

31. Pored činjenice da na dan sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo o toj odredbi ugovora, i da je sam tekst ugovora unaprijed sastavljen od strane tuženika, po ocjeni ovog suda odredba prema kojoj tužiteljica snosi troškove obrade kredita uzrokovala je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača. I Sud Europske unije u svojim presudama C-84/2019 i C-224/2019 potvrdio je da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem u tipskom ugovoru ugovarati ulazne naknade o troškovima obrade kredita za koje ne postoji obrazloženje na temelju čega su isti nastali, koji se netransparentni ili neproporcionalni.

32. Iz odredbe čl.1021.ZOO-a proizlazi da bi tuženik bio ovlašten od tužiteljice naplatiti glavnicu i ugovorene kamate iz ugovora o kreditu, ali ne i spornu ulaznu naknadu odnosno naknadu za obradu kredita. Također se napominje i da je na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH održanom 5.studenoga 2020. zauzeto pravno shvaćanje da ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita, može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo, pa se navedeno shvaćanje može analogno primijeniti i na naknade za obradu kredita.

33. Isto tako u ugovoru nije navedeno od čega se sastoji naplaćena naknada od 0,50% i zašto je određena baš u toj visini od ukupnog iznosa kredita, niti je tuženik priložio dokaz na okolnost da je zaista imao administrativne troškove obrade dokumentacije, troškove osoblja i slično. S obzirom da je tuženik naplatio tužiteljici naknadu za obradu kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a radi se u tipskom ugovoru koji je prethodno pripremio sam tuženik, navedena odredba čl.12.st.3. ugovora o kreditu prema čl.96.st.1.ZZP/07 je nepoštena, a prema odredbi čl.102. ZZP/07 i ništetne. Slijedom navedenoga, sud je prihvatio kao osnovan tužbeni zahtjev tužiteljice kojim traži utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o kreditu kojim je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kredita, odnosno odredbe čl.12.3. i odlučio je kao u izreci ove presude pod točkom II.

34. U odnosu na status tužiteljice kao potrošača, treba navesti da je prema članku 3. stavak 1. točke 1. ZZP-a/03 potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. U ovom slučaju radi se o kreditu čija je namjena kupnja stana namijenjenog stanovanju, kako to tužiteljica i navodi u svom iskazu, dok tuženik nije za suprotni zaključak pružio nijedan dokaz, niti postoje okolnosti koje bi upućivale na zaključak da je tužiteljica ugovor sklopila u svrhe koje su namijenjene njenom zanimanju, poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, pa se tužiteljicu ima smatrati potrošačem.

35. Polazeći od toga da je dio koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope ništetan, jer je isti nerazumljiv, proizlazi kako tužiteljici pripada pravo da joj tuženik vrati ono što je na temelju takvog ugovora odnosno dijela ugovora u ovom slučaju primio, sukladno odredbi članka 1111. ZOO-a. Iznos koji tužiteljica potražuje od tuženika jest iznos koji predstavlja razliku između iznosa redovnih kamata obračunatih po osnovnom ugovoru o kreditu i iznosa redovnih kamata obračunatih prema naknadnim odlukama tuženika o promjeni kamatnih stopa.

36. U odnosu na prigovor zastare, odgovoriti je kako je zastarni rok po stjecanju bez osnove 5 godina. Članak 215. st. 1. ZOO-a propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, dok čl. 241. ZOO-a propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

37. Članak 245. st. 1. ZOO propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.

38. Naime, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u pogledu početka tijeka zastare individualnih restitucijskih zahtjeva potrošača izraženog u odluci pod brojem Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018., u pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača prekinut je tijek zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a, pa zastara individualnih restitucijskih zahtjeva potrošača počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Tužba za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača podnesena je 4. travnja 2012. u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P-1401/2012. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u dijelu kojim je i u odnosu na tuženika utvrđena ništetnost ugovorne odredbe koja se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope sukladno jednostranoj odluci banke, postala je pravomoćna 13. lipnja 2014., dok je u odnosu na ništetnost valutne klauzule postala pravomoćna 14. lipnja 2018., pa je i rok zastare tražbine po osnovi preplaćene kamate ponovno počeo teći od 13. lipnja 2014., dok je po osnovi preplaćene glavnice uslijed tečajnih promjena ponovno počeo teći od 14. lipnja 2018.

39. Međutim, u konkretnom slučaju ne bi se primjenjivali rokovi vezani za pokretanje parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, jer se radi o restitucijskom zahtjevu temeljem čl. 323. st. 1. ZOO-a, u kojem slučaju zastara počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, odnosno u konkretnom slučaju od donošenja prvostupanjske presude (24.travnja 2026.), jer je ovom presudom kao prethodno pitanje riješeno pitanje ništetnosti odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi, pa zastarni rok propisan čl. 225. ZOO-a od pet godina nije protekao.

40. Što se tiče visine zahtjeva, isti je utemeljen na saznanjima do kojih je sud došao provedenim vještačenjem po sudskoj vještakinji za financije Ines Lozić, na čiji nalaz i mišljenje stranke nisu imale konkretnih primjedbi, a i sud ga prihvaća kao objektivan, stručan, jasan, potpun i bez proturječnosti, te utemeljen na mjerodavnim ispravama i primjeni pravilne metodologije obračuna.

41. U nalazu i mišljenju sudska vještakinja Ines Lozić dala je izračun pod pretpostavkom da se u razdoblju otplate kredita do kraja razdoblja za koje spisu prileži dokumentacija, nije mogla mijenjati visina kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu. Ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu, u razdoblju otplate kredita do kraja razdoblja za koje spisu prileži dokumentacija iznosi 2.692,95 EUR. Ukupan iznos koji je tužiteljica manje platila posljedično na smanjenje kamatne stope ispod početno ugovorene kamatne stope ukupno iznosi 94,32 EUR. Slijedom navedenog, sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita u razdoblju otplate do kraja razdoblja za koje spisu prileži dokumentacija, slijedom promjene kamatne stope na više i niže u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu, iznosi 2.598,63 EUR. Ukupan iznos obračunate i naplaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva iznosi ukupno 194,44 EUR.

42. Tužiteljica je nakon izvršenog vještačenja podneskom od 29.listopada 2025. konačno uredila tužbeni zahtjev pod točkom III. kojim potražuje isplatu ukupnog iznosa od 2.598,63 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama, uskladivši isti s nalazom i mišljenjem vještakinje za financije Ines Lozić.

43. Tužiteljica je u otplati kredita tuženiku vraćala kunske iznose radi čega joj pripada pravo na isplatu kunskih iznosa, sada preračunatih u službenu valutu RH-eure, povećanih anuiteta zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, kako je pobliže navedeno u izreci presude, sukladno čl. 1115. ZOO, odnosno čl. 29. st. 1. u svezi s čl. 183. st. 1. istoga Zakona i to po stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.

44. U odnosu na tijek zatezne kamate treba navesti da u konkretnom slučaju nije sporno da je tuženik unaprijed sastavio ugovor o kreditu, tako da je do njegova stjecanja došlo na temelju po njemu sastavljenih i nametnutih ništetnih ugovornih odredbi, zbog čega tuženik ima položaj nesavjesna stjecatelja. Stoga je tuženik dužan platiti tužiteljici zateznu kamatu počevši od dana stjecanja odnosno od dana isplate anuiteta.

45. Slijedom navedenog, prihvaćen je tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatom iznosa od 2.598,63 EUR, koji je tužiteljica pretplatila na ime promjenjive kamatne stope, zajedno sa zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, a sve po izračunu koji se temelji na nalazu i mišljenju sudskog vještaka, pa je odlučeno kao u izreci presude pod točkom III.

46. Iz nalaza i mišljenja sudske vještakinje za financije Ines Lozić nedvojbeno je utvrđeno da je tužiteljica platila tuženiku naknadu za obradu kredita u iznosu od 194,44 EUR, isplatu kojeg iznosa potražuje od tuženika pozivom na ništetnost odredbe ugovora o kreditu koji se odnosi na naknadu za obradu kredita.

47. U odnosu na prigovor zastare, odgovoriti je kako je zastarni rok po stjecanju bez osnove 5 godina. Članak 215. st. 1. ZOO-a propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, dok čl. 241. ZOO-a propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

48. Kako naknada za obradu kredita nije bila predmet parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, u ovom slučaju zastara počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, odnosno u konkretnom slučaju od donošenja prvostupanjske presude (24.travnja 2026.), jer je ovom presudom utvrđena ništetnost odredbe čl.12.st.3. Ugovora o kreditu o naknadi za obradu kredita, pa zastarni rok propisan čl. 225. ZOO-a od pet godina nije protekao.

49. U odnosu na tijek zatezne kamate treba navesti da u konkretnom slučaju nije sporno da je tuženik unaprijed sastavio ugovor o kreditu, tako da je do njegova stjecanja došlo na temelju po njemu sastavljenih i nametnutih ništetnih ugovornih odredbi, zbog čega tuženik ima položaj nesavjesna stjecatelja. Stoga je tuženik dužan platiti tužiteljici zateznu kamatu na iznos od 194,44 EUR počevši od dana stjecanja odnosno od plaćanja naknade za obradu kredita izvršenog dana 31.kolovoza 2007. do isplate.

50. Tužiteljica je zatražila zateznu kamatu na iznos naknade za obradu kredita od 14.lipnja 2007., dok je uvidom u knjigovodstvenu karticu broj 1240070400 (list 19 spisa) na koju upućuje sudska vještakinja za financije, utvrđeno da je tužiteljica navedenu naknadu platila 31.kolovoza 2007. Za napomenuti je i da je ugovor o kreditu zaključen 24.kolovoza 2007., pa ostaje nejasno zašto tužiteljica traži zateznu kamatu od 14.lipnja 2007., kada navedeni ugovor nije još bio niti sklopljen, niti je bila utvrđena obveza tužiteljica na plaćanje sporne naknade.

51. Slijedom navedenog, prihvaćen je tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatom iznosa koji je platila na ime naknade za obradu kredita u iznosu od 194,44 EUR-a, sa zateznom kamatom od 31.kolovoza 2007. do isplate, dok je za više zatraženu zateznu kamatu od 14.lipnja 2007. do 30.kolovoza 2007. tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan, te je odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom IV.

52. Dokaze koji nisu posebno obrazloženi, sud ne smatra relevantnim za odlučivanje o osnovanosti i visini tužbenog zahtjeva.

53. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1., 155., 156. st. 1. i 164. ZPP-a. Tužiteljici koja je zastupana po punomoćniku trošak je odmjeren sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 138/2023, 107/2025, nadalje: Tarifa), Zakonu o sudskim pristojbama (Narodne novine, broj: 118/2018. i 51/2023, nadalje: ZSP), Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine, broj: 37/2023.), priloženom popisu parničnog troška i vrijednost predmeta spora prema konačno uređenom tužbenom zahtjevu u iznosu od 2.793,07 EUR za sljedeće radnje: za sastav tužbe 100 bodova, za sastav obrazloženog podneska od 29.listopada 2025., zaprimljenog 3.studenoga 2025. -100 bodova, za zastupanje na ročištima na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari ili su se izvodili dokazi održanim 2.listopada 2025. i 18.ožujka 2026. po 100 bodova za svako ročište (100x2), i za pristup ročištu za objavu odluke 50 bodova, odnosno ukupno 450 bodova, što pomnoženo s vrijednosti boda od 2,00 EUR daje iznos od 900,00 EUR, što uvećano za 25% PDV-a daje iznos od 1.125,00 EUR. Na taj iznos tužiteljici treba priznati trošak financijskog vještačenja u ovom postupku u iznosu od 500,00 EUR, tako da je tužiteljici priznat trošak u ukupnom iznosu od 1.625,00 EUR. Na dosuđeni trošak tužiteljici je priznata i zatezna kamata temeljem odredbe čl.151.st.3.ZPP-a, i po stopi određenoj člankom 29.st.2.ZOO-a, i to od dana donošenja ove presude, pa je za više zatraženu zateznu kamatu na parnični trošak od 14.lipnja 2007. do 23.travnja 2026. zahtjev tužiteljice odbijen kao neosnovan, te je odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom V.

Split, 24.travnja 2026.

SUTKINJA:

Sanja Bikić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, a za nadležni županijski sud u 3 primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

- tužiteljici putem punomoćnika,

-tuženiku putem punomoćnika,

-u spis.