REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U OSIJEKU

Stalna služba u Belom Manastiru

Kralja Tomislava 53, 31300 Beli Manastir

P-587/2022-21

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Belom Manastiru, po sucu Robertu Gojević, u pravnoj stvari tužitelja ŽZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Nikolini Karpati odvjetnici iz Osijeka, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB:53056966535, zastupana po punomoćniku Josipu Mađariću odvjetniku iz Zagreba, radi ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave, održane u prisutnosti punomoćnika stranaka, zaključene 25. ožujka 2026., temeljem čl. 335. st. 4. ZPP-a, objavljene 24. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnima odredbe Ugovora o kreditu broj 528-50-3746080 koji ugovor su dana 26.10.2006. sklopili tužitelj ŽZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] i tuženik Raiffeisenbanka Austria d.d., OIB: 53056966535 Magazinska cesta 69, 10 000 Zagreb i to:

- dio odredbe čl. 2. koji glasi: „…promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.“

- dio odredbe čl. 7. koji glasi: „u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća“

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535 Magazinska cesta 69, 10 000 Zagreb da tužitelju ŽZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od 2.416,53 eura sa zateznom kamatom koja teče od plaćanja svakog preplaćenog iznosa do 31.7.2015. u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1.8.2015. sa zateznom kamatom za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za 3 % poena do 31.12.2022., a od 1.1.2023. do 29.12.2023., po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po stopi zatezne kamate koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, s tim da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, kako slijedi:

- na iznos 12,64 eura od 1.2.2009.

- na iznos 13,48 eura od 1.3.2009.

- na iznos 11,16 eura od 1.4.2009.

- na iznos 11,60 eura od 1.5.2009.

- na iznos 8,05 eura od 1.6.2009.

- na iznos 5,44 eura od 1.7.2009.

- na iznos 6,14 eura od 1.8.2009.

- na iznos 7,51 eura od 1.9.2009.

- na iznos 7,39 eura od 1.10.2009.

- na iznos 6,00 eura od 1.11.2009.

- na iznos 8,61 eura od 1.12.2009.

- na iznos 10,71 eura od 1.1.2010.

- na iznos 13,69 eura od 1.2.2010.

- na iznos 13,00 eura od 1.3.2010.

- na iznos 17,04 eura od 1.4.2010.

- na iznos 16,28 eura od 1.5.2010.

- na iznos 17,77 eura od 1.6.2010.

- na iznos 30,71 eura od 1.7.2010.

- na iznos 28,04 eura od 1.8.2010.

- na iznos 35,92 eura od 1.9.2010.

- na iznos 33,13 eura od 1.10.2010.

- na iznos 28,64 eura od 1.11.2010.

- na iznos 38,11 eura od 1.12.2010.

- na iznos 50,15 eura od 1.1.2011.

- na iznos 41,62 eura od 1.2.2011.

- na iznos 44,62 eura od 1.3.2011.

- na iznos 40,81 eura od 1.4.2011.

- na iznos 41,49 eura od 1.5.2011.

- na iznos 57,64 eura od 1.6.2011.

- na iznos 59,04 eura od 1.7.2011.

- na iznos 72,49 eura od 1.8.2011.

- na iznos 65,58 eura od 1.9.2011.

- na iznos 58,01 eura od 1.10.2011.

- na iznos 57,20 eura od 1.11.2011.

- na iznos 56,62 eura od 1.12.2011.

- na iznos 60,23 eura od 1.1.2012.

- na iznos 63,37 eura od 1.2.2012.

- na iznos 63,79 eura od 1.3.2012.

- na iznos 61,62 eura od 1.4.2012.

- na iznos 63,09 eura od 1.5.2012.

- na iznos 64,09 eura od 1.6.2012.

- na iznos 62,40 eura od 1.7.2012.

- na iznos 62,85 eura od 1.8.2012.

- na iznos 61,58 eura od 1.9.2012.

- na iznos 58,84 eura od 1.10.2012.

- na iznos 61,76 eura od 1.11.2012.

- na iznos 63,16 eura od 1.12.2012.

- na iznos 62,18 eura od 1.1.2013.

- na iznos 56,67 eura od 1.2.2013.

- na iznos 61,35 eura od 1.3.2013.

- na iznos 61,76 eura od 1.4.2013.

- na iznos 59,92 eura od 1.5.2013.

- na iznos 54,22 eura od 1.6.2013.

- na iznos 54,07 eura od 1.7.2013.

- na iznos 55,47 eura od 1.8.2013.

- na iznos 57,72 eura od 1.9.2013.

- na iznos 60,83 eura od 1.10.2013.

- na iznos 59,23 eura od 1.11.2013.g., sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.119,02 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana donošenja presude do isplate, po istoj stopi kao i na glavno potraživanje, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelj je ovome sudu podnio tužbu 26. srpnja 2022. u kojoj navodi da je 26.10.2006. s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 528-50-3746080. Ugovor je potvrđen od Lidije Perić, javnog bilježnika iz Osijeka, pod brojem Ou-2340/06. Temeljem navedenog ugovora, tuženik je tužitelju odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti od 20.650,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, s rokom otplate 84 mjeseca. Tužitelj je u cijelosti otplatio kredit u ugovorenom roku. Ugovorom o kreditu ugovorena je valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a o značenju i posljedicama takve klauzule tuženik nije tužitelja na razumljiv način informirao nego ga je čak dezinformirao, prezentirajući mu da je upravo takav kredit najpovoljnija opcija zbog najpovoljnije kamate. Takve obavijesti uopće nisu predstavljale potpunu obavijest koju je tuženik kao trgovac bio dužan pružiti tužitelju kao potrošaču. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br: Pž-6632/2017- 10 od 14.6.2018. u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4.7.2013.. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, IV-tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koji su sadržavali ugovorne odredbe s dva promjenjiva elementa (tečaj valute švicarskog franka i promjenjiva kamatna stopa) o kojima ovisi visina obveze potrošača, a o kojima stranke nisu pojedinačno pregovarale u vrijeme zaključenja ugovora. Isto tako, potvrđen je stav da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora banke nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima, posljedično čemu je valutna klauzula ugovorena predmetnim Ugovorom ništetna. Člankom 502. c. Zakona o parničnom postupku propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćen zahtjev iz tužbe iz čl. 502. a st. 1. ovog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi te da će u tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. U tom smislu i člankom 138. a. Zakona o zaštiti potrošača propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika (sada čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača NN 41/14 i 110/15). S obzirom da je pravomoćnim presudama utvrđena ništetnost ugovornih odredaba kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 1.6.2004.-31.12.2008. to je tuženik sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima dužan vratiti sve što je primio na temelju takve odredbe Ugovora, sve to u svezi i s čl. 1111., čl. 1115. te čl. 1046. ZOO-a.

2. Tužena u odgovoru na tužbu navodi su tužitelj i tuženik 26. listopada 2006. zaključili Ugovor o kreditu broj 528-50-3746080 kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti CHF 20.650,00 a da je ugovorena redovna kamata 3,95 % godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama i kamatama po dospjeću koja je u trenutku sklapanja Ugovora iznosila 15,00% godišnje, također promjenjiva. Nesporno je da je tužitelj slobodnom voljom sklopio Ugovor s promjenjivom kamatnom stopom i u valutnoj klauzuli CHF te da su mu prilikom sklapanja Ugovora uručeni i opći akti kreditora te da se tužitelj svojim potpisom usuglasio sa svim odredbama ugovora o kreditu i uručenim općim aktima. Tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena valutna klauzula nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika da tužitelja upozori na mogućnost snošenja rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF. Zakonom o obveznim odnosima dopuštena je odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti iz čega proizlazi da je tuženik postupao isključivo u skladu sa zakonom pa tužiteljica neosnovano ističe da je tuženik ugovaranjem valutne klauzule CHF bio nepošten. Tuženik je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužitelja pri sklapanju Ugovora. Tuženik ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF pa ni bilo koje druge strane valute. Suprotno tvrdnjama tužitelja, ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj je također preuzeo valutni rizik s obzirom da ugovaranje valutne klauzule utječe na financijski položaj korisnika kredita jer se kunska protuvrijednost novčanog tijeka (anuiteti, rate ili mjesečni obroci po kreditu) mijenja u ovisnosti o kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula. Obzirom da je tužitelj, nakon što je upozoren o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, vlastoručno odabrao valutnu klauzulu CHF, razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na povrat dijela mjesečnih anuiteta na ime ništene valutne klauzule jer je sukladno čl. 226. Zakona o obveznim odnosima propisano da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja a tužitelj je tužbu podnio tek 26. srpnja 2022. Tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te naložiti tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

3. Sud je proveo dokaze čitanjem Ugovora o kreditu broj 528-50-3746080 na listu 5.-8. spisa, otplatni plan na listu 9.-12. spisa, prijepis knjigovodstvene kartice na listu 13.-15. spisa, zahtjev za kredit na listu 28. spisa, nalaza i mišljenja vještaka Tonke Vulić na listu 40.-48. spisa, saslušanjem tužitelja na listu 78.-79. spisa i saslušanjem vještaka Tonke Vulić na listu 80.-81. spisa.

4. Na temelju tako provedenih dokaza, ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza kao cjeline, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

5. Predmet spora je isplata ukupnog iznosa od 2.416,53 eura zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne iznose.

6. Sporno je među parničnim strankama da li se na predmetni spor primjenjuju pravna utvrđenja po kolektivnoj tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača "Potrošač" iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. oznake P-1401/12, Visokog trgovačkog suda RH Pž-7129/13 od 13.6.2014., Visokog trgovačkog suda RH broj Pž- 6632/2017 od 14. 6.2018. presuda Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015., kao i presuda i rješenje Vrhovnog suda RH Rev-2221/18-11 od 03. rujna 2019., da li su odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nepoštene i ništetne, kao i da li je osnovan prigovor zastare.

7. Među strankama nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tužena kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu broj 528-50-3746080 kojim je banka odobrila tužitelju kredit u CHF u protuvrijednosti u hrvatskim kunama na koji se zaračunavaju kamate od 3,95 % godišnje, te da su ugovorne strane suglasne da je kamatna stopa promjenjiva i vezana uz određenu valutnu klauzulu.

8. Za navesti je da je Visoki trgovački sud RH u presudi posl. oznake Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. koja je donesena po žalbi izjavljenoj na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u parnici tužitelja Udruge Potrošač protiv ovdje tužene banke i drugih, radi zaštite kolektivnih interesa utvrđeno je u točki 2. da su kamatne stope tuženici mijenjali bez ugovorenih parametara, jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle, o kojoj promjeni se nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, što je imalo za posljedicu nepoštenost odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe. Istovremeno u točki 1. izreke preinačio navedenu presudu trgovačkog suda i odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da su banke, među njima i tužena u razdoblju od 1.6.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

9. Nadalje za navesti je da je Vrhovni sud u svojoj odluci Revt-249/14 od 09. travnja 2015. odbio revizije tuženika od 1-7 među kojima i prvotužene Zagrebačke banke d.d., a koje su izjavljene protiv presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. kojom su potvrđene navedene odluke glede promjenjive kamatne stope, djelomično preinačena i djelomično ukinuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.

10. Međutim, odlukom broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. Ustavni sud RH je djelomično usvojio ustavnu tužbu tužitelja, te je ukinuo odluku VSRH broj Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. u dijelu u kojem je odbijena revizija tužitelja protiv presude VTSRH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a kojom je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici "povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo".

11. Ponovno odlučujući o reviziji VSRH je rješenjem broj Revt -575/16-5 od 03. listopada 2017. ukinuo presudu VTSRH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da su 1-7 tužene povrijedile kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koju je vezana glavnica CHF.

12. VTSRH je donio novu presudu Pž-6632/2017-10 14. lipnja 2018. godine kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu TS u Zagrebu P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle VTSRH je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih 8 banaka koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom TS u Zagrebu.

13. Ovo je značajno zbog toga što sada potrošači u individualnim restitucijskim parnicama, a takva je i ova parnica, imaju mogućnost potraživati preplaćeno s dvije osnove. Promjenom kamatne stope koja je s vremenom povišena došlo je do povećanja mjesečnih anuiteta koje su potrošači bili dužni plaćati u odnosu na anuitete koji su bili ugovoreni prilikom sklapanja ugovora o kreditu. Druga osnova odnosi se na valutnu klauzulu kod koje je zbog promjene tečaja švicarskog franka i to porasta njegove vrijednosti došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je plaćanje bilo vezano za valutu CHF čija je vrijednost u kritičnom razdoblju značajno porasla, a time i protuvrijednost anuiteta u kunama.

14. Konačno VSRH je po podnesenim revizijama donio odluku broj Rev- 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja VTSRH o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

15. U navedenom postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu utvrđeno je da su tuženici u tom sporu pa i tužena prije zaključenja ugovora o kreditu nisu pojedinačno pregovarali o promjenjivoj kamatnoj stopi, da službenici tuženih banaka prilikom pregovaranja nisu na valjan i razumljiv način objasnili postupak formiranja kamatne stope, da potrošači nisu raspolagali osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope, da ugovorena kamatna stopa nije bila određena niti odrediva, te da nije bila razumljiva, a niti poštena.

16. U obrazloženju navedene presude Visokog trgovačkog suda (str. 62) navodi se kako se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke odnosno kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite, naknade štete, izmjene ugovora i sl. mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih prava i interesa. Na navedeni način proširene su subjektivne granice pravomoćnosti jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne zaštite koju pokrenu potrošači obvezuje ostale sudove. Navedeno stajalište je u skladu s odredbom čl. 138a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07 i dr. – dalje ZZP) koji propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1 ovoga zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja je uzrokovana postupanjem prednika tuženika (koje obuhvaća i povrede učinjene kod potrošačkog kreditiranja).

17. Odredbom čl. 81. st. 2., 3. i 4. Zakona o zaštiti potrošača bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača/03 bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.

18. Na temelju ugovora o kreditu i druge dokumentacije koje su stranke dostavile u spis sud je utvrdio da je ugovorna odredba iz članka kojim se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljiva, nepoštena pa prema tome ništetna jer je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a) o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

19. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja švicarskog franka, nego misli da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak i prema ocjeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima u reklamama nudi najnižu ugovornu kamatu, čime stvara opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjerava potrošače da je švicarski franak sigurna valuta, a često im daje i pojedinačnu procjenu da su kreditno sposobni samo za sklapanje ugovora koji sadrži odredbe kojima se glavnica veže za tečaj švicarskog franka.

20. Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je. Naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Dakle, promjenjivi su i neizvjesni bitni elementi ugovora, a ugovori o namjenskim kreditima kao predmetni ugovor su u pravilu dugoročni, s tim da banka, koja je u tim ugovorima vjerovnik, zna da je uz tu valutu vezan poseban rizik zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta, koji rizik preuzima potrošač, a da to ne zna. Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO) općenito znači da su sudionici obveznih odnosa, dakle osobe koje se već nalaze u određenom pravnom odnosu koji se zasniva na odnosu povjerenja, dužne međusobno postupati obzirno, uvažavati interese obiju strana, prilikom zasnivanja obveznog odnosa biti otvoreni i iskreni i spremni na potpuno i valjano ostvarenje preuzetih obveza, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, što znači da su se u određenim životnim situacijama dužni suzdržati čak i od primjene određene norme ako bi time izbjegli da primjenom te norme bude učinjena nepravda. To načelo znači da svatko treba postupati prema drugima onako kako očekuje da će u pravnom prometu prema njemu postupati drugi.

21. Ocjenjujući ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli predmetnog ugovora o kreditu s obzirom na sve naprijed navedeno ovaj sud zaključuje da takva odredba za tužitelja kao prosječnog klijenta banke je nerazumljiva jer mu nije na valjan način objašnjena posljedica i doseg takve ugovorne odredbe kao potrošaču, dok su banke kao trgovci bile svjesne rizika po tužitelja kao potrošača zbog ugovaranja ovog kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF.

22. Sukladno navedenim utvrđenjima valja zaključiti i da su odredbe o valutnoj klauzuli predmetnog ugovora o kreditu ništetne temeljem odredbe čl. 87. st.1. Zakona o zaštiti potrošača.

23. Tužitelj osobno saslušan navodi da je kredit podigao kao nenamjenski kredit za obnovu kuće. Pregovore oko podizanja kredita vodio je u banci. U to vrijeme nije bilo osobnih bankara nego je pregovarao sa raznim službenicima banke. U banku je išao više puta. Navodi da nije dobivao nikakav posebna upozorenja u vezi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule. Nije tražio kredit u nekog drugoj valuti. Navodi da niti kod javnog bilježnika nije dobio nikakva upozorenja i pojašnjenja. Njega su u banci nagovarali da uzme kredit u švicarcima iako je htio u eurima. Govorili su mu da je bolja kamatna stopa ali ga nitko nije upozoravao što će biti dalje sa kreditom. U početku mu je rata iznosila 1.100,00 kn do 1.200,00 kn a narasla je do 1.800,00 kn - 1.900,00 kn. U to vrijeme radio je kao zaštitar tako da mu je rata od 1.800,00 kn iznosila više od polovice njegove plaće. Kada je rata počela rasti bunio se u banci ali su mu rekli da je potpisao što je potpisao. Ugovor je bio na 7 godina. Kredit je otplatio do kraja. Navodi da je znao da će rata toliko rasti ne bi dizao taj kredit. Pročitao je ugovor ali nije shvatio šta je valutna klauzula. Nije tražio da mu tuženik dodatno pojašnjava pojam promjenjiva kamatna stopa. Nije bio svjestan da će mu se rata povećavati i nije pokušavao pregovarati oko pojedinih odredaba ugovora.

24. Visinu tužbenog zahtjeva sud je utvrdio po vještaku Tonki Vulić koja utvrđuje da je ukupna razlika pretplate po osnovi promjene tečaja iznosi 2.416,53 eur. Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka. Vještakinja Tonka Vulić je saslušana i na ročištu za glavnu raspravu gdje izjavljuje da ostaje u cijelosti kod pisanog nalaza i mišljenja. Pojašnjava da nalaz ne obuhvaća razliku i po osnovi promjenjive kamatne stope već samo razliku po osnovi razlike tečaja. Nalaz je sačinjen po preporučenoj metodi izračuna koji se primjenjuju od strane Hrvatskog društva sudskih vještaka i procjenitelja. Stoga sud prihvaća nalaz i mišljenje vještaka jer u njemu ne nalazi logičnih i matematičkih nedostataka. Tužitelj je po provedenom vještačenju preinačio tužbeni zahtjev a kojoj preinaci se tuženik ne može protiviti sukladno stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

25. Sud nije prihvatio istaknuti prigovor zastare od strane tuženika u pogledu valutne klauzule jer isti drži neosnovanim. Zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. U konkretnom slučaju Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je pravomoćno odlučio u postupku po žalbi, između ostalog i o dijelu vezanom za ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli na način da je presudom broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. pravomoćno okončan predmet po kolektivnoj tužbi u predmetu "Franak" glede ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli za svih osam tuženih banaka i o promjenjivoj kamatnoj stopi u odnosu na Sberbank d.d. pa rok zastare ponovno teče za podnošenje zahtjeva radi isplate svih onih potraživanja dospjelih od 4. travnja 2007. odnosno primjenjuje se novi zastarni rok od 5 godina počevši od 15. lipnja 2018. do 15. lipnja 2023. Obzirom na prednje izloženo evidentno je da prigovor zastare u smislu odredbe članka 225. Zakona o obveznim odnosima nije osnovan za utužene iznose jer je tužba podnijeta 26. srpnja 2022. U odnosu na istaknuti prigovor zastare valja navesti da se na predmetno potraživanje primjenjuje se zastarni rok od 5 godina. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske dana 30.1.2020. donio je pravno shvaćanje Su-IV- 47/2020-2 u kome navodi da u ovakvim slučajevima zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora. Stoga u pogledu potraživanja po osnovi promjene tečaja CHF u ovoj pravnoj stvari nije nastupila zastara.

26. O tužbenom zahtjevu sud je odlučio primjenom odredbe čl. 1111. i čl. 1115. ZOO, te čl. 502 c ZPP-a i čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača.

27. Odluka o kamatama temelji se na odredbi čl. 29. ZOO (NN 35/05 i dr.).

28. Odluka o troškovima temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, a tužitelju su u trošak priznati odvjetnički troškovi koji se odnose na sastav tužbe od 26. srpnja 2022., sastav obrazloženih podnesaka od 4. ožujka 2025., 4. listopada 2025., zastupanje na ročištima od 11. ožujka 2025., 10. studeni 2025., 9. ožujka 2026. i 25. ožujka 2026., sve po 100 bodova, s pripadajućim PDV-om, trošak vještačenja u iznosu 300,00 eur, pristojba na tužbu u iznosu 34,51 eur i na presudu 34,51 eur, što sveukupno iznosi 2.119,02 eur. Tužitelju u trošak nije priznat trošak podneska od 24. kolovoza 2022. i 17. ožujka 2025. jer nije riječ o obrazloženim podnescima.

Beli Manastir, 24. travnja 2026.

S U D A C :

Robert Gojević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba nadležnom Županijskom sudu u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka. Žalba se podnosi ovom sudu u tri istovjetna primjerka.

DNA:

-pun.tužitelja

-pun.tuženika