REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž-602/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Marije Sošić kao predsjednice vijeća, Helene Poropat kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Igora Rakića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje iz Zagreba, Mihanovićeva 3, OIB:84397956623, protiv tuženika Croatia osiguranje d.d. iz Zagreba, Vatroslava Jagića 33, OIB:26187994862, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-3590/2025-9 od 27. siječnja 2026. u sjednici vijeća održanoj 24. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-3590/2025-9 od 27. siječnja 2026.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je traženo da se tuženiku naloži da mu isplati na ime naknade štete svotu od 14.198,09 Eur-a uz pripadajuću zateznu kamatu koja teče od podizanja tužbe do isplate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine u roku od 15 dana.

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom navedenu presudu pobija tužitelj zbog svih žalbenih razloga, posebice zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Ističe da je u predmetnoj pravnoj stvari sporno pitanje primjene prava. Sud je u pobijanoj odluci prihvatio pravni stav tuženika da se u konkretnoj pravnoj stvari imaju primjenjivati odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju, što je pogrešno zbog čega tužitelj i pobija prvostupanjsku presudu, da se u ovoj pravnoj stvari ima primjenjivati Zakon o mirovinskom osiguranju, a ne Zakon o obveznim osiguranjima u prometu. Odredbama Zakona o mirovinskom osiguranju propisano je da se pri utvrđivanju prava na naknadu štete nanesene Zavodu, primjenjuju odgovarajuće odredbe Zakona o obveznim odnosima, ako nisu u suprotnosti s odredbama Zakona o mirovinskom osiguranju. Dakle, Zakon o mirovinskom osiguranju kao lex specialis (ne Zakon o obveznim osiguranjima u prometu) stavlja odredbe članaka kojima se uređuje specifična materija naknade štete iznad općeg zakona Republike Hrvatske. Kada Zavod tuži osiguratelja štetnika, na što Zavod ima pravo temeljem članka 164. stavka 1. Zakona o mirovinskom osiguranju pravo Zavoda na naknadu štete ne izvodi se iz prava drugog već se naknada štete ostvaruje izravno od osiguravatelja štetnika, slijedom čega se isto ne može svesti pod članak 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu koji govori o subrogacijskim zahtjevima nositelja socijalnog osiguranja. Dakle, ovdje nema mjesta primjeni članka 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu. Predlaže preinaku prvostupanjske presude u pravcu prihvaćanja tužbenog zahtjeva u cijelosti i dosudu parničnog troška tužitelju.

3. Sa žalbom tužitelja postupljeno je po članku 359. st.1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. -pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. i 146/2025. - dalje: ZPP).

3.1. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tužitelja nije osnovana.

5. Ispitujući presudu suda prvog stupnja kao i postupak koji joj je prethodio nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

6. Prvostupanjski sud je također ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom prijeporu te je ocjenom dokaza provedenih sukladno odredbi čl. 10. st. 1. ZPP, u smislu odredbe čl. 8. ZPP, pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje na koje je pravilno primijenio materijalno pravo iz odredbe čl. 27. st. 3. Zakona obveznim osiguranjima u prometu.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 14.198,09 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, koji iznos je isplatio po osnovi obiteljske mirovine u razdoblju od 1. lipnja 2022. do 30. travnja 2025. supruzi pokojnog osiguranika ŠT koji je smrtno stradao u prometnoj nezgodi koju je skrivio osiguranik tuženika.

8. Među strankama nije sporna pasivna legitimacija, nastanak štetnog događaja te činjenica da je rješenjem tužitelja supruzi pokojnog osiguranika priznato pravo na obiteljsku mirovinu. Nije sporna činjenica vođenja postupka pred Općinskim sudom u Zlataru, kao niti činjenica vođenja ostalih postupaka.

9. Prvostupanjski sud odbija kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja uz obrazloženje da su za pravni odnos parničnih stranaka mjerodavne odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" broj: 151/2005., 36/2009., 75/2009., 76/2013., 152/2014. i 155/2023. – dalje: ZOOP), koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete tužitelju, dakle u trenutku kada su izvršene isplate obiteljske mirovine i da obveza tuženika postoji samo ako je utvrđena razlika između iznosa obiteljske mirovine koja se isplaćuje i iznosa koji bi bio isplaćen kada bi razlog bila ozljeda na radu, a ne štetni događaj za koji je odgovoran tuženik na ime osiguranja stvarnog štetnika, sukladno članku 27. stavku 1., 2. i 3. ZOOP-a, te da nisu mjerodavne odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj 157/2013., 151/2014., 33/2015., 93/2015., 120/2016., 18/2018., 62/2018., 115/2018., 102/2019., 84/2021. i 119/2022.

- dalje: ZOMO). Pritom se prvostupanjski sud poziva na pravna shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeta u odlukama poslovni broj Rev-5292/2019 od 16. lipnja 2020., Rev-x-388/2018-2 od 25. kolovoza 2020., i Rev-206/2022-2 od 23. ožujka 2022.

9.1. Identičan pravni stav zauzeo je i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u odlukama poslovni broj Pž-5096/2021 od 7. rujna 2022. i Pž-10507/2013 od 13. siječnja 2016. Osim toga Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj U- I/988/1998 od 17. ožujka 2010. utvrdio da je ZOMO opći zakon kojim se uređuju odnosi u sustavu mirovinskog osiguranja utemeljenog na generacijskoj solidarnosti, pa je posebnim zakonom dopušteno odstupiti od njegovih općih načela, drugim riječima ZOOP u odnosu na opće odredbe ZOMO-a predstavlja lex specialis, pa vrijedi pravno načelo lex specialis derogat legi generali.

10. Suprotno žalbenim navodima pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kad je odbio tužbeni zahtjev tužitelja.

11. Naime, u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-x 388/2018 od 25. kolovoza 2020. zauzeto je pravno shvaćanje prema kojem je za odluku o sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguratelja štetnika, radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine, mjerodavan Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine, a ne zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka samog štetnog događaja (prometne nezgode), a istovjetno pravno shvaćanje zauzeto je i u kasnijim odlukama Vrhovnog suda (Rev-5292/2019-2 od 16. lipnja 2020., Rev-206/2022-2 od 23. ožujka 2022., Rev- 12/2022 od 12. siječnja 2022., te Rev-444/2023 od 20. rujna 2023).

12. Odredbom članka 27. ZOOP-a propisano je: „(1) Društvo za osiguranje obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. (2) Stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovoga članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. (3) Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. (4) Odredbe stavka 1., 2. i 3. ovoga članka odgovarajuće se primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja. (5) Obvezu iz stavka 1. ovoga članka prema zavodu koji obavlja poslove zdravstvenog osiguranja, društvo za osiguranje dužno je izvršiti u skladu s odredbama zakona koji uređuje obvezno zdravstveno osiguranje.“

13. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-174/2022-3 od 6. srpnja 2022. navedeno je: „Prema ocjeni ovog suda, a sukladno jasnom izričaju odredbe članka 27. stavka 1. ZOOP društvo za osiguranje (ovdje tuženik) obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, što znači svaku stvarnu štetu koju ti zavodi trpe bez obzira o kojem se osiguranju radi, ako se radi o obvezi iz okvira djelatnosti pojedinih zavoda za osiguranje i ako je obveza društva za osiguranje u granicama preuzetim u ugovoru o osiguranju između društva za osiguranje i njegovog osiguranika (stvarnog štetnika). No, kada je riječ o izdacima učinjenim na ime invalidske mirovine, kako je to određeno stavkom 2. i 3. članka 27. ZOOP obveza tuženika postoji ako postoji razlika između iznosa mirovine koji se isplaćuju i iznosa koji bi bili isplaćeni kada bi razlog isplati bila ozljeda na radu, a ne štetni događaj za koji je odgovoran tuženik na ime osiguranja stvarnog štetnika, a koje odlučne činjenice sud drugog stupnja prilikom donošenja odluke nije uzeo u obzir, te je stoga trebalo odlučiti kao pod I izreke, a temeljem čl. 395. st. 2. ZPP.“

14. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-954/2022-2 od 25. siječnja 2023. navedeno je: „Iz citirane zakonske odredbe proizlazi da u slučaju kad se radi o izdacima učinjenim s osnova invalidske mirovine, kako što je propisano u čl. 27. st. 2. i 3. ZOOP, obveza tuženika postoji ako postoji razlika između iznosa mirovine koji se isplaćuje osiguraniku tužitelja na temelju rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i iznosa koji bi s tog osnova bili isplaćeni kad bi razlog priznavanja prava na invalidsku mirovinu bila ozljeda na radu, a ne štetni događaj od 12. lipnja 2008., za koji je isključivo odgovoran osiguranik tuženik.“

15. Kako je navedeno, u konkretnom slučaju tužitelj od tuženika potražuje naknadu štete u visini isplaćene obiteljske mirovine supruzi pokojnog tužiteljevog osiguranika, koji je smrtno stradao u prometnoj nezgodi koju je skrivio osiguranik tuženika.

16. Suprotno žalbenim navodima tužitelja, ovaj sud ocjenjuje da je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo iz odredbe čl. 27. ZOOP, a ne čl. 161. st. 2. ZMO, na kojemu tužitelj temelji svoj zahtjev.

17. Naime, za odluku o sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine (ovdje obiteljske) mjerodavan je ZOOP koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine. Dakle, kada se odgovornost osiguratelja, a što je u konkretnom slučaju, temelji na odredbama ZOOP primjenjuje se taj Zakon, a to stoga što ZOOP uređuje užu problematiku (odgovornost za štetu nastalu u prometu) od one propisane ZMO, koji propisuje odgovornost štetnika, odnosno osoba koje odgovaraju za štetnika, općenito.

18. Činjenica je, što tužitelj tvrdi i u žalbi, da je ZMO kasniji zakon, ali kako je ZOOP posebniji zakon, koji uređuje užu problematiku, u konkretnoj situaciji ne može se primijeniti načelo lex posterior derogat legi priori, a kako to proizlazi iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-90/23-2 od 4. travnja 2023., u koji odluci taj sud nadalje izražava mišljenje da je intencija zakonodavca bila da donošenjem ZMO iz 2013. izmijeni odredbe ZOOP--a kojima je uređena odgovornost osiguratelja, nije bilo zapreke da se donošenjem tog Zakona stave izvan snage odredbe ZOOP koje nisu usklađene s odredbama ZMO u pogledu odgovornosti osiguratelja.

19. Stoga zaključno, u ovoj pravnoj stvari trebalo je odlučiti primjenom odredbi ZOOP i to čl. 27. ZOOP, koji uređuje subrogacijske zahtjeve nositelja socijalnog osiguranja, a ne primjenom odredbi ZMO, a kako je to pravilno odlučio prvostupanjski sud.

20. Iz ranije citirane zakonske odredbe čl. 27. st. 2. i 3. ZOOP proizlazi da u slučaju kad se radi o izdacima učinjenim s osnova obiteljske mirovine, obveza tuženika postoji ako postoji razlika između iznosa mirovine koji se isplaćuje obitelji osiguranika tužitelja na temelju rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i iznosa koji bi s tog osnova bili isplaćeni kad bi razlog priznavanja prava na obiteljsku mirovinu bila ozljeda na radu, a ne štetni događaj za koji je odgovoran osiguranik tuženika (tako i VSRH u odluci Rev-787/2023-2 od 27.3.2024.).

21. Slijedom navedenog žalba tužitelja je odbijena kao neosnovana a prvostupanjska presuda je potvrđena primjenom članka 368. stavka 1. ZPP-a.

U Puli 24. travnja 2026.

Predsjednik vijeća

Marija Sošić