REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž-1627/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Marije Sošić kao predsjednice vijeća, Helene Poropat kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Igora Rakića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja JĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Gordani Grubešić, odvjetnici iz Rijeke, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupana po punomoćniku Saši Poldanu, odvjetniku iz Rijeke, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj: P-2117/2021 od 22. rujna 2025., u sjednici vijeća održanoj 24. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuju presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj: P-2117/2021 od 22. rujna 2025.

II. Odbijaju se u cijelosti zahtjevi tuženika za naknadu troškova žalbe i tužitelja za dati odgovor na žalbu.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja utvrđeno je da su ništetne odredbe i dijelovi odredaba Ugovora o kreditu br.056-50-4639612 od 15.01.2008g. /solemniziran po JB Broj:OV-1713/2008 od 19. siječnja 2008g./ sklopljenog između tužitelja ĐĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Petrinjska 59, OIB:53056966535 kao kreditora, u dijelu kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovornog odnosa promjenjiva na osnovi jednostrane odluke banke, kao i u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, u dijelu kojim je ugovorena ulazna naknada za obradu (i osiguranje kredita) te u dijelu kojim je ugovorena naknada za djelomičnu otplatu kredita, sa svim izmjenama i dopunama tih ugovornih odredbi koje su donesene za vrijeme trajanja tražbine Banke (točka I. izreke). U točki II. izreke odlučeno o kondemnatornom zahtjevu tužitelja pa je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju iznos od 4.427,05 eura sa zateznim kamatama na pojedinačne dijelove tog iznosa dospjelim u razdoblju od 31. ožujka 2008. do zaključno 22. svibnja 2012., o čemu je odlučeno u točki II. izreke prvostupanjske presude. U točki III. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju novčanu tražbinu u iznosu od 3,30 % od iznosa kredita što čini iznos od 500,13 EUR-a koji se novčani iznos zbog ništetnosti odredbe o ulaznoj naknadi za obradu kredita ima vratiti tužitelju zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, počevši od 22.01.2008. prema kamatnoj stopi koju određuje Zakon o kamatama i važeća Uredba o visini zakonske zatezne kamate do 31. prosinca 2007., a od 01. siječnja 2008 godine po stopi koju određuje čl.29.st.2. Zakona o obveznim odnosima, a koje se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te daljnjim odlukama HNB o izmjenama odluke o kamatnim stopama, pa sve do isplate, sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe. U točki IV. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju isplati novčanu tražbinu u iznosu od 283,29 Eur, koji se novčani iznos zbog ništetnosti odredbe o naknadi banci zbog prijevremene djelomične otplate kredita ima vratiti tužitelju, zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 22.05.2012. prema kamatnoj stopi koju određuje Zakon o kamatama i važeća Uredba o visini zakonske zatezne kamate do 31. prosinca 2007., a od 01. siječnja 2008 godine po stopi koju određuje čl.29.st.2. Zakona o obveznim odnosima, a koje se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te daljnjim odlukama HNB o izmjenama odluke o kamatnim stopama, pa sve do isplate, sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe, dok je u točki V. izreke naloženo tuženik da tu tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.226,54 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku od 22. rujna 2025. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom ovu presudu pobija tuženik u cijelosti zbog svih zakonom propisanih žalbenih razloga ističući najprije kako mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje koje obuhvaća pravo na obrazloženu sudsku odluku i pravo na procesnu jednakost jer je prvostupanjski sud tuženikove navode i dokazne prijedloge zanemario u potpunosti a ako ih je i proveo za takvo postupanje nije dao nikakve razloge. Ističe postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 57/2011., 25/2013., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. i 146/2025. - dalje: ZPP). Presudu pobija i zbog početka tijeka zateznih kamata, pogrešne primjene mjerodavnog Zakona o zaštiti potrošača. Ističe kako je Ugovor o kreditu ispunjen i da se eventualno radilo o zabrani manjeg značaja, pozivajući se na pogrešnu primjenu članka 326. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022. i 155/2023., dalje: ZOO). Smatra i da on nije bio nepošteni stjecatelj i kako je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio da se radilo o nerazumljivim odredbama te o njegovoj nesavjesnosti i neravnoteži u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

Pobija i odluku o troškovima postupka. Predlaže preinačenje prvostupanjske presude odbijanjem svih zahtjeva u cijelosti te nalaganje tužitelju da mu naknadi parnični trošak sa zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate a podredno predlaže ukidanje presude i vraćanje predmeta na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu. Postavlja zahtjev za naknadu troškova žalbe.

3. Sa žalbom je postupljeno sukladno odredbi čl. 359. st.1. ZPP.

4. Odgovor na žalbu dostavio je tuženik navodeći u bitnome da su žalbeni razlozi i navodi neosnovani a pobijana presuda zakonita i pravilna. Predlaže odbijanje žalbe tuženika kao neosnovane i potvrđivanje presude. Potražuje trošak za sastav odgovora na žalbu.

5. Žalba tuženika nije osnovana.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja JĆ kao korisnika kredita protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. sa sjedištem u [adresa] kao davatelja kredita iz Ugovora o kreditu broj: 056-50-4639612 od 15. siječnja 2008. (dalje: Ugovor o kreditu) za utvrđenjem ništetnim odredbi predmetnog Ugovora o kreditu koje su sadržane u njegovom članku 3. i 9.(o jednokratnoj naknadi za obradu kredita i za prijevremenu otplatu kredita) te zahtjev za isplatu iznosa od 4.427,05 eura na ime preplaćenih mjesečnih anuiteta nastalih zbog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli, iznosa od 500,13 eura na ime ništetnosti odredbe o naknadi za obradu kredita i iznosa od 283,19 eura na ime ništetnosti odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, sve sa pripadajućim zateznim kamatama.

6.1. Tužitelj se u tužbi pozvao na svoje svojstvo potrošača i na pravna utvrđenja iz presude donesene u kolektivnom sporu za zaštitu potrošača – presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je u relevantnom dijelu (u pogledu navedene valutne klauzule) postala pravomoćna 14. lipnja 2018. – donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018.

7. Prvostupanjskom presudom prihvaćen je u cijelosti konačno postavljen tužbeni zahtjev a sud je takvu odluku utemeljio na pravnim utvrđenjima iz navedene presude donesene u kolektivnom sporu te na nalazu i mišljenju vještaka financijske struke, kao i na nespornim činjenicama u pogledu aprecijacije švicarskog franka u razdoblju otplate kredita.

8. Ispitavši prvostupanjsku presudu u granicama razloga određenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP i na pravilnu primjenu materijalnog prava (osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka) prema članku 365. stavku 2. ZPP, ovaj je drugostupanjski sud ocijenio da je prvostupanjska presuda zakonita i pravilna a tuženikova žalba slijedom toga neosnovana.

8.1. Nije utvrđeno postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje se pazi po službenoj dužnosti a ni one iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP koju tuženik ističe u žalbi jer prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

9. Nije utvrđeno ni postojanje drugih žalbenih razloga, jer je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio odlučne činjenice te pravilno primijenio materijalno pravo.

10. U ovoj parnici nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 15. siječnja 2008. sklopili Ugovor o kreditu za kupnju novog vozila, da je kredit ugovoren u iznosu od 24.873,27 švicarskih franaka u kunskoj protuvrijednosti, s redovnim kamatama po stopi od 6,45% godišnje a promjenjivoj u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora i na rok otplate od 84 mjeseca (7 godina).

10.1. Nije sporno ni da je kredit otplaćen u cijelosti i da je tijekom otplate kredita došlo do značajne aprecijacije švicarskog franka zbog čega su znatno porasli i anuiteti u kunskoj protuvrijednosti.

11. Nakon što je provedeno financijsko vještačenje kojim je utvrđena visina ukupne preplate po svim zahtjevima tuženika, tuženik više nije posebno osporavao samu visinu tužbenog zahtjeva odnosno nije predlagao dokaze radi utvrđenja njegovih prigovora i navoda.

12. Nadalje je sporna osnovanost osnove tužbenog zahtjeva odnosno radi li se uopće o ništetnoj odredbi – valutnoj klauzuli, o jednokratnoj naknadi za obradu kredita koja je ugovorena od 3,30% od iznosa kredita i o naknadi zbog prijevremene djelomične otplate kredita, te da li je s obzirom na vrijeme dospjelosti, duljinu zastarnog roka i vrijeme podnošenja tužbe (27. prosinca 2021.), nastupila zastara. Tuženik osporava i tijek zateznih kamata te neuzimanje u obzir negativnih tečajnih razlika.

13. Prvostupanjski je sud pravilno našao utvrđenim da se radilo o nepoštenoj pa time i ništetnoj odredbi Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u švicarskim francima opravdano se pozivajući na pravna utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je u ovdje relevantnom dijelu postala pravomoćna 14. lipnja 2018. (donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017).

13.1. Test poštenosti takvih ugovornih odredaba proveden je već u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači korisnici kredita nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tuženik kao profesionalac (banka) nije dao tužitelju kao korisniku kredita sve potrebne informacije, uzimajući u obzir narav ugovora i okolnost da sporne odredbe nisu bile ni jasne ni lako razumljive a nesumnjivo su, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja kao potrošača pa se radi o nepoštenim pa time i ništetnim (tada: ništavim) odredbama prema člancima 81. do 88. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine broj: 96/2003: dalje: ZZP/03).

13.2. Točno je doduše da se presuda donesena u kolektivnom sporu odnosi na prosječne potrošače i u tom je smislu pravomoćno utvrđeno kako se o osporenim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo i da se radilo o nerazumljivim odredbama za prosječnog potrošača jer nije bilo odgovarajućih obavijesti potrošačima u općim informacijama koje su banke davale kroz tržišnu komunikaciju, ali u ovoj parnici tuženik nije dokazao (a na njemu je teret dokazivanja) ni ponudio dokaze iz kojih bi se moglo utvrditi da je tužitelj dobio prave informacije tijekom pojedinačnih pregovora o sklapanju Ugovora o kreditu niti postoje naznake da tužitelj nije samo prosječni potrošač.

13.3. Tuženik je stoga u ovom pojedinačnom sporu mogao dokazivati obaviještenost tužitelja kao potrošača odnosno postojanje njegova informiranog pristanka na sklapanje takvog ugovora s valutnom klauzulom u švicarskim francima, ali to, kao što je već navedeno, nije uspio.

14. Što se tiče tuženikova pozivanja na promotivne uvjete i tužiteljev zahtjev za kredit koje je dostavio u spis valja reći kako je o tome već odlučeno u kolektivnom sporu odnosno pravomoćno utvrđeno kako se o osporenim odredbama ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo i da se radilo o nerazumljivim odredbama za prosječnog potrošača jer nije bilo odgovarajućih obavijesti potrošačima u općim informacijama koje se banke (pa tako i tuženik) davale kroz tržišnu komunikaciju.

14.1. Tuženik međutim, kako je već ranije navedeno, u ovoj parnici nije dokazao da je kroz neku drugu, neposrednu komunikaciju tužitelju dao odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je tužitelj, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takovog ugovora.

15. Nije osnovan ni tuženikov žalbeni prigovor u vezi s činjenicom što je Ugovor o kreditu ispunjen, jer to nije zapreka za naknadno utvrđenje ništetnosti pa tako ni pojedinih odredaba a to je u konkretnom slučaju odredba o valutnoj klauzuli u valuti kao što je švicarski franak, kao ni pozivanje na Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2015. godine ("Narodne novine" broj: 102/2015) koji se doista ne primjenjuje na kredite koji su otplaćeni do dana stupanja na snagu toga Zakona (30. rujna 2015.), ali to nikako ne znači da sporna ugovorna odredba kao nepoštena odredba nije prouzročila neravnotežu na teret tužitelja kao potrošača zbog čega i jest bila ništetna pa kao takva nije mogla naknadno poslati pravovaljana.

16. Prvostupanjski je sud pravilno primijenio materijalno pravo i u pogledu zastare, jer tuženikov prigovor nije osnovan budući da zastara počinje teći od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite, 14. lipnja 2018., a tužba je podnesena 27. prosinca 2021., dakle unutar općega zastarnog roka od pet godina iz članka 225. aktualnog Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj:

35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022. i 155/2023., dalje: ZOO/05) kako proizlazi i iz Objedinjenog pravnog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetog na sjednici toga odjela održanog 31. siječnja 2022. (Broj: Su-IV-33/2022).

17. Tužitelj stoga ima pravo na restitucijski zahtjev prema članku 323. stavku 1. ZOO/05 i to sa zateznim kamatama od isplate svakog pojedinačnog iznosa preplate jer, i po ocjeni ovoga drugostupanjskog suda, s obzirom na sve okolnosti slučaja, nema dvojbe da je tuženik nepošteni stjecatelj pa mora platiti zatezne kamate od dana stjecanja kako je propisano u članku 1115. ZOO/05 kao odredbi koja uređuju opseg vraćanja kada se vraća ono što je stečeno bez osnove.

18. Prvostupanjski sud nije pogriješio ni zato što nije uzeo u obzir tzv. negativne tečajne razlike, iako je tužitelj doista ostvario određenu korist plaćajući manje anuitete od početnog za vrijeme kada je tečaj švicarskog franka bio manji od početnog.

18.1. Tužitelj međutim na taj način nije ništa primio od tuženika koji je kriv za sklapanje ništetne odredbe a tužitelj nije znao ili prema okolnostima morao znati za postojanje uzroka ništetnosti pa je tuženik u smislu članka 323. stavka 2. ZOO/05 dužan trpjeti i vlastitu štetu.

18.2. Tuženik zato nema pravo na uračunavanje tzv. negativnih razlika a njegov zahtjev ne bi mogao biti prihvaćen ni da je postavio formalno pravilan prigovor prijeboja ili protutužbeni zahtjev.

19. Obzirom ništetnost ugovorne odredbe o ulaznoj naknadi za obradu kredita i naknadi za prijevremenu otplatu kredita nisu bile predmet spomenutog kolektivnog spora to je sud relevantne okolnosti za ovu osnovu tužbe raspravio u ovoj individualnoj parnici i za to dao valjano obrazloženje.

20. U pogledu odredbe čl. 3. Ugovora kojim je ugovorena naknada od 3,30% od iznosa kredita, jednokratno, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, nedvojbeno je da je u konkretnom slučaju tuženik sastavio predmetnu ugovornu odredbu o naknadi za obradu kredita, pri čemu je sukladno odredbi čl. 81. st. 4. ZZP-a na tuženiku bio teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o toj naknadi i njezinoj visini, što nije dokazao, kao ni opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita, koju je naplatio u trenutku isplate kredita.

20.1. Navedena je odredba prouzročila i značajnu neravnotežu jer je tužitelj dodatno morao platiti iznos od 500,13 eura, a da nije moguće izvesti zaključak zašto se konkretno predmetna naknada plaća. Sama činjenica da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, što govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu kreditnog zahtjeva nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog kreditnog zahtjeva, jer bi u tom slučaju naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu.

20.2. Kako u čl. 3. Ugovora nije navedeno na što se jednokratna naknada odnosi, a tuženik u ovom postupku nije dokazao (niti obrazložio) koja usluga ili troškovi su podmireni iz te naknade i koji bi bili u izravnoj vezi s Ugovorom to nema uvjeta za primjenu čl. 84. ZZP-a o nedopuštenosti ocjene pojedinih ugovornih odredaba jer iz sadržaja sporne odredbe čl. 3. te iz činjenice da je naknada za obradu kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, ne proizlazi da se radi o jasnoj i lako razumljivoj odredbi Ugovora.

21. Jednako tako je pravilno utvrđeno da tuženik nije dokazao da bi tužitelju bilo objašnjeno koje određene troškove pokriva odredba o naknadi za prijevremenu otplatu niti da je uopće imao nastalih troškova koji bi opravdavali nametanje plaćanja ove naknade niti da nametnuta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

22. Nije osnovan niti prigovor zastare potraživanja koje se odnosi na jednokratnu naknadu za obradu kredita i naknadu za prijevremenu otplatu kredita jer je sporna odredba o ovoj naknadi utvrđena ništetnom tek pobijanom presudom. Stoga, sukladno gore iznesenom stajalištu VSRH, u ovom slučaju zastarijevanje potraživanja naknade za prijevremenu otplatu kredita počinje teći tek pravomoćnošću pobijane prvostupanjske presude kojom je utvrđena ništetnom predmetna odredba Ugovora o kreditu na temelju čije ništetnosti se zahtijeva vraćanje.

23. Iz svega navedenoga proizlazi nepostojanje žalbenih razloga zbog kojih tuženik pobija prvostupanjsku presudu kao i onih na koje se pazi po službenoj dužnosti pa je zbog toga valjalo odbiti tuženikovu žalbu kao neosnovanu i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu u cijelosti (uključujući i odluku o troškovima postupka koju je tuženik pobijao samo u vezi s uspjehom u sporu i paušalno te ujedno odbiti i tuženikov zahtjev za naknadu troškova žalbe, sve na temelju članaka 368. stavka 1. te 380. točke

2. i 166. stavka 1. ZPP.

24. Odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova datog odgovora na žalbu kao neosnovan, temeljem čl. 155. st.1. ZPP, jer je ocjenjeno da se radi o nepotrebnom trošku za odlučivanje o predmetnoj žalbi tuženika.

U Puli 24. travnja 2026.

Predsjednik vijeća

Marija Sošić