REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Slavonskom Brodu

Trg pobjede 13

35000 Slavonski Brod

Poslovni broj: P-496/2023-41

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu po sucu Marini Vučetić u pravnoj stvari tužiteljice OH, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćniku Hrvoju Solini, odvjetniku iz Slavonskog Broda protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Glamuzina i Grošeta iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave 18. ožujka 2026. u nazočnosti tužiteljice i zamjenice punomoćnika Alme Opačak, odvjetnice iz Slavonskog Broda i punomoćnika tuženika Jurice Grbića, odvjetnika iz Zagreba i rasprave održane 24. travnja 2026. na kojoj je objavljena odluka, istog dana

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnima odredbe Ugovora o kreditu broj 918-50-4136711 od 25. svibnja 2007. sklopljenog između tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, kao kreditora i pok. SH kao korisnika kredita, solemniziranog po Javnom bilježniku Ruži Medunić dana 28. svibnja 2007. pod brojem OV-9117/2007 u dijelu u kojem je iznos kredita iskazan kao kunska protuvrijednost CHF 21.193,08 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, a način otplate kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju tuženika na dan dospijeća.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, tužiteljici OH iz [adresa], isplatiti 3.421,30 eura (slovima: tri tisuće četiristo dvadesete jedan euro i trideset centi) sa zateznom kamatom ne do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB, a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope za stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2023. sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koje je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, do 29. prosinca 2023. a od 30. prosinca 2023. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za 3 postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana, na iznose kako slijedi:

- na iznos od 0,16 eura od 31.07.2007. do isplate

- na iznos od 1,09 eura od 31.08.2007. do isplate

- na iznos od 0,16 eura od 30.11.2007. do isplate

- na iznos od 2,44 eura od 31.01.2008. do isplate

- na iznos od 4,21 eura od 29.02.2008. do isplate

- na iznos od 7,23 eura od 31.03.2008. do isplate

- na iznos od 2,69 eura od 02.05.2008. do isplate

- na iznos od 0,89 eura od 31.05.2008. do isplate

- na iznos od 1,38 eura od 11.07.2008. do isplate

- na iznos od 0,63 eura od 14.08.2008. do isplate

- na iznos od 0,56 eura od 13.09.2008. do isplate

- na iznos od 8,19 eura od 14.10.2008. do isplate

- na iznos od 15,13 eura od 14.11.2008. do isplate

- na iznos od 5,63 eura od 13.12.2008. do isplate

- na iznos od 20,04 eura od 14.01.2009. do isplate

- na iznos od 21,26 eura od 13.02.2009. do isplate

- na iznos od 16,36 eura od 14.03.2009. do isplate

- na iznos od 17,45 eura od 10.04.2009. do isplate

- na iznos od 17,99 eura od 14.05.2009. do isplate

- na iznos od 15,92 eura od 10.06.2009. do isplate

- na iznos od 16,73 eura od 13.07.2009. do isplate

- na iznos od 14,34 eura od 17.08.2009. do isplate

- na iznos od 15,16 eura od 18.09.2009. do isplate

- na iznos od 13,70 eura od 13.10.2009. do isplate

- na iznos od 15,46 eura od 12.11.2009. do isplate

- na iznos od 17,14 eura od 19.12.2009. do isplate

- na iznos od 19,77 eura od 15.01.2010. do isplate

- na iznos od 21,52 eura od 18.02.2010. do isplate

- na iznos od 22,60 eura od 18.03.2010. do isplate

- na iznos od 25,30 eura od 23.04.2010. do isplate

- na iznos od 29,79 eura od 15.05.2010. do isplate

- na iznos od 29,54 eura od 16.06.2010. do isplate

- na iznos od 36,94 eura od 22.07.2010. do isplate

- na iznos od 31,20 eura od 11.08.2010. do isplate

- na iznos od 43,80 eura od 22.09.2010. do isplate

- na iznos od 39,48 eura od 23.10.2010. do isplate

- na iznos od 44,99 eura od 26.11.2010. do isplate

- na iznos od 59,41 eura od 24.12.2010. do isplate

- na iznos od 49,24 eura od 24.01.2011. do isplate

- na iznos od 52,32 eura od 19.02.2011. do isplate

- na iznos od 53,88 eura od 17.03.2011. do isplate

- na iznos od 49,02 eura od 14.04,2011. do isplate

- na iznos od 63,88 eura od 26.05.2011. do isplate

- na iznos od 70,06 eura od 29.06.2011. do isplate

- na iznos od 79,92 eura od 27.07.2011. do isplate

- na iznos od 83,68 eura od 27.08.2011. do isplate

- na iznos od 71,64 eura od 20.09.2011. do isplate

- na iznos od 69,62 eura od 04.11.2011. do isplate

- na iznos od 65,29 eura od 23.11.2011. do isplate

- na iznos od 68,51 eura od 27.12.2011. do isplate

- na iznos od 72,95 eura od 24.01.2012. do isplate

- na iznos od 73,78 eura od 03.03.2012. do isplate

- na iznos od 71,87 eura od 30.03.2012. do isplate

- na iznos od 73,19 eura od 03.05.2012. do isplate

- na iznos od 73,90 eura od 20.06.2012. do isplate

- na iznos od 72,29 eura od 13.07.2012. do isplate

- na iznos od 73,21 eura od 07.08.2012. do isplate

- na iznos od 71,49 eura od 06.09.2012. do isplate

- na iznos od 70,72 eura od 12.10.2012. do isplate

- na iznos od 72,73 eura od 13.11.2012. do isplate

- na iznos od 71,76 eura od 14.01.2013. do isplate

- na iznos od 69,19 eura od 15.02.2013. do isplate

- na iznos od 68,99 eura od 14.03.2013. do isplate

- na iznos od 72,98 eura od 17.04.2013. do isplate

- na iznos od 66,50 eura od 15.05.2013. do isplate

- na iznos od 65,45 eura od 17.06.2013. do isplate

- na iznos od 65,64 eura od 31.07.2013. do isplate

- na iznos od 66,35 eura od 19.08.2013. do isplate

- na iznos od 67,77 eura od 14.09.2013. do isplate

- na iznos od 67,77 eura od 14.09.2013. do isplate

- na iznos od 69,29 eura od 15.10.2013. do isplate

- na iznos od 70,66 eura od 11.11.2013. do isplate

- na iznos od 70,66 eura od 11.11.2013. do isplate

- na iznos od 71,73 eura od 23.12.2013. do isplate

- na iznos od 69,44 eura od 22.01.2014. do isplate

- na iznos od 73,29 eura od 15.02.2014. do isplate

- na iznos od 74,63 eura od 28.02.2014. do isplate

- na iznos od 74,06 eura od 31.03.2014. do isplate

- na iznos od 72,11 eura od 30.04.2014. do isplate

- na iznos od 71,63 eura od 17.06.2014. do isplate.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, tužiteljici OH iz [adresa], naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.900,00 eura sa zateznom kamatom koja teče od 24. travnja 2026. do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za 3 postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tužiteljica u dijelu tužbenog zahtjeva koji glasi:

"Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, da isplati tužiteljici OH iz [adresa], iznos od 4.348,70 eura"

V. Odbija se tužiteljica OH iz [adresa] sa zahtjevom za naknadu troškova postupka u iznosu od 298,00 eura kao neosnovanim.

VI. Odbija se tuženik Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, sa zahtjevom za naknadu troškova postupka u cijelosti.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je kod ovog suda podnijela tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate.

1.1.U tužbi je navedeno da su **.**.2007. SH i tuženik sklopili Ugovor o kreditu broj: 918-50- 4136711 temeljem kojeg ugovora je tuženik, kao kreditor odobrio tužitelju, kao korisniku kredita iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti od 21.193,08 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Istim ugovorom ugovoren je rok otplate kredita od 84 mjeseca s početno ugovorenim mjesečnim anuitetom kunske protuvrijednosti od 301,54 CHF, po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja. Iznos anuiteta = 301,54 CHF te je ugovorena valutna klauzula. Niti o ugovornoj kamati s ugovorenom promjenjivom, godišnjom kamatnom stopom, niti o valutnoj klauzuli, ugovorne i parnične stranke nisu posebno pregovarale, s obzirom da se radilo o tipskom ugovoru kreditora/tuženika, na sadržaj kojeg tužitelj nije imao mogućnosti utjecati. Anuiteti u kunskoj protuvrijednosti su se plaćali po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan dospijeća, pa su se zbog promjene tečaja CHF anuiteti povećavali. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, točkom I izreke, potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P1401/12 od 4. srpnja 2013. godine u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorni strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te Zakona o obveznim odnosima. U postupku koji je prethodio donošenju navedenih sudskih odluka sudovi su utvrdili da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene pa prema tome ništetne, jer su banke prije i u vrijeme zaključivanja ugora propustile informirati potrošče o četiri činjenice: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro, jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a, o tome da je rast tečaja švicarskog franaka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. S obzirom da su pravomoćnim presudama utvrđene ništetnim i nepoštenim ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008.godine, to je tuženik sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima, u vezi i s člankom 1111., člankom 1115., te člankom 1046. istog Zakona, dužan vratiti tužitelju sve što je primio na temelju takvih odredbi ugovora. Člankom 502.c Zakona o parničnom postupku propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. istog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, te da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Člankom 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07 i 79/09), odnosno člankom 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14 i 110/15), propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Tužitelj će nakon provođenja financijsko-knjigovodstvenog vještačenja na okolnosti visine dugovanja tuženika prema tužitelju specificirati tužbeni zahtjev, sve to u skladu s člankom 186.b. stavkom 3. Zakona o parničnom postupku. Tužitelj tužbu podnosi Općinskom sudu u Slavonskom Brodu kao mjesno nadležnom, temeljem članka 19.l stavak 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju, kojom odredbom je propisano da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište ili neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište. Iako je člankom 16. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora/tuženika, tužitelj ističe kako je navedena ugovorna odredba, temeljem članka 49. stavka 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača i članka 50. stavka 1. istog Zakona, nepoštena i ništetna, jer se o istoj nije posebno pregovaralo, već je sastavnim dijelom tipskog sadržaja ugovora tuženika na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaja, a koja ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Navodi tužitelja u skladu su s pravnim shvaćanjem Suda Europske unije u Luxemburgu izraženim u odluci donesenoj u spojenim predmetima br. C-240/98 do C-244/98, kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da po službenoj dužnosti ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. Tom odlukom sud je zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluge, treba smatrati nepoštenom u smislu članka 3. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. godine, koja Direktiva je implementirana u hrvatski pravni sustav Zakonom o zaštiti potrošača, ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da nije bilo posebnog pregovaranja, te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. U svezi navedenog tužiteljica je predložila da sud nakon provedenog postupka utvrdi ništetnost pojedinih odredbi Ugovora o kreditu i da obveže tuženika na isplatu.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu je naveo da uvodno ističe prigovor mjesne nenadležnosti. Odredbom čl. 12. Ugovora o kreditu ugovorena je mjesna nadležnost u mjestu sjedišta kreditora tj. tuženika. Dakle, ugovorena je mjesna nadležnost stvarno nadležnog suda u Zagrebu obzirom da je sjedište tuženika u Zagrebu. Osim toga, na ovaj se slučaj primjenjuju pravila o općemjesnoj nadležnosti temeljem kojih je sud u Zagrebu također mjesno nadležan. Predlaže se da naslovni sud prije provođenja pripremnog ročišta donese rješenje kojim se oglašava mjesno nenadležnim i kojim se ovaj spor upućuje na Općinski građanski sud u Zagrebu. Tuženik ukazuje da je naprijed navedeni pravni stav već zauzet od strane sudova nadležnih u mjestu različitom od mjesta sjedišta tuženika u sličnim parnicama koje potrošači pokreću protiv tuženika. Tužitelj se poziva na odredbu čl. 19.l Zakona o potrošačkom kreditiranju koja se ne može primijeniti jer se ista primjenjuje isključivo na sporove s međunarodnim elementom, što ovaj spor svakako nije. Tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev. Tužitelj smatra djelomično ništetnima odredbe ugovora o kreditu kojima je glavnica kredita vezana uz valutu CHF, a tužbeni zahtjev zasniva na presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (dalje: VTSRH) posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018. donesenoj u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača Iz historijata tužbe dade se zaključiti kako je tužitelj stava da je ovaj postupak samo formalne naravi te da povreda interesa pojedinačnog potrošača direktno proizlazi iz utvrđene povrede kolektivnih interesa u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Takav stav tužitelja je neosnovan. Naime, u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pruža se na općenitoj tj. apstraktnoj razini, neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu. U navedenom postupku kolektivne zaštite sudovi su na apstraktnoj i općenitoj razini ispitivali mogu li sporne odredbe dovesti do neravnoteže i neravnopravnosti na štetu potrošača. U istom sporu sudovi nisu izvodili nikakve dokaze na okolnost jesu li sporne odredbe predmetnog ugovora o kreditu nepoštene. U tom smislu tuženik ukazuje na stavove VTSRH izražene u presudi posl.br. Pž-6632/17: „Budući da se ovaj postupak vodi radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača (...) mjerodavan je samo onaj dio predugovorne faze u kojem je pojedina banka komunicirala općenito sa svim potrošačima, banci nepoznatim i apstraktnim fizičkim osobama. Pravno su relevantne samo informacije emitirane svim potrošačima u razdoblju od obave oglasa kojima se daje prva informacija o mogućnostima kredita, pa tako i kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima, do nastanka pojedinačnog obveznopravnog odnosa između pojedine banke i određenog potrošača“1, odnosno „Ovdje se štiti kolektivni interes i pravo svih potrošača da prije nego dobiju ponudu unaprijed sastavljenog standardnog ugovora koji sadrži unaprijed od strane trgovca formulirane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, dobiju dostatne informacije da bi kao dobro obaviještene osobe uz razumnu pažnju i oprez mogli donijeti informiranu pojedinačnu odluku“ Pored navedenog, korisnik kredita je predmetni ugovor o kreditu zaključio radi kupnje vozila, dok se navedene odluke čak ni posredno ne mogu primijeniti na autokredite, kako to proizlazi iz sljedećih navoda VTSRH sadržanog u presudi posl.br. Pž-6632/17: „...ugovori o kreditu koji sadrže odredbe čijim korištenjem se vrijeđaju kolektivni interesi i prava potrošača sklopljeni radi rješavanja stambenih potreba, što je osnovna potreba svakog čovjeka, i to većinom u trenutku kada su radi potrage adekvatnog stana po str. 54 presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/17 javno objavljene na internetskoj stranici Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske prihvatljivoj cijeni bili iscrpljeni i nestrpljivi, nastojeći posljednji korak-traženje kredita, obaviti što prije“, „Svrha ugovora o stambenom kreditu je da potrošač dobije određeni iznos novca kojim može riješiti svoj stambeni problem. Cilj samog ugovora je da potrošač putem pravnog posla pod određenim uvjetima stekne pravo dobiti iznos novca kojim može riješiti svoj stambeni problem, čime se ostvaruje svrha ugovora.“ Kako je korisnik kredita predmetni ugovor uzeo radi kupnje vozila, a ne radi rješenja stambenog pitanja, utvrđenja iz odluka na koje se tužitelj poziva ni na koji se način ne mogu koristiti u ovom postupku. Unatoč činjenici da se odluke donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa ne odnose na predmetni ugovor o kreditu, ukoliko sud zauzme suprotan stav, tužitelj mora dokazati nepoštenost, odnosno ništetnost konkretnih ugovornih odredaba, a na koju okolnost nije predložio nikakve dokaze. Sukladno odredbama čl. 96. st. 1. i čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. (dalje: ZZP) tužitelj prvotno mora dokazati da mu sporne odredbe korisniku kredita nisu bile jasne, lako razumljive ili uočljive. Ako isto ne bi dokazao, nije uopće dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost. Ako pak nemaju bilo koje od navedena tri obilježja, tada se provodi test poštenosti. U tom slučaju potrebno je prvenstveno utvrditi je li se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo pa ukoliko nije bilo pojedinačnog pregovaranja tužitelj mora dokazati da sporna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja. Identične odredbe sadržane su u čl. 81. st. 1. i čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. U svezi valutne klauzule sporna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, tuženik je naveo da i da se o istoj pojedinačno pregovaralo te da nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Jasnoća, uočljivost i razumljivost odredbe o valutnoj klauzuli. Odlučujući u postupku kolektivne zaštite, žalbeni sud je zaključio da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF bila jasna i lako uočljiva, ali da nije bila razumljiva prosječnom potrošaču. Kao što je tuženik već ukazao, VTSRH zaključak o nerazumljivosti odredbe kojom je glavnica vezana za valutu CHF temelji isključivo na informacijama koje su banke potrošačima dale u tzv. predugovornoj fazi, odnosno kroz oglase i reklame, a prije zasnivanja konkretnog odnosa između potrošača i banke, obzirom na pravnu prirodu kolektivne zaštite kojom se štite apstraktni interesi svih potrošača. Tako VTSRH u presudi posl.br. Pž-6632/17 navodi da „u postupku čiji je predmet kolektivna, a ne individualna zaštita potrošača, pravno su relevantne samo one informacije koje je pojedina banka, vezano za spornu odredbu, dala na način koji je dostupan svim potrošačima generalno, a ne samo pojedinim potrošačima“ te da su „informacije koje su pojedini potrošači dobili tijekom pojedinačnih pregovora o sklapanju ponuđenog ugovora relevantne samo za pojedinačni odnos između banke i određenog potrošača“ Dakle, VTSRH je u posljednjoj odluci u postupku kolektivne zaštite ispitivanje razumljivosti sporne odredbe ograničio na tzv. predugovornu fazu odnosno isključivo na informacije koje su potrošačima bile iznesene u oglasima i reklamama banaka, dok informacije dane u konkretnom odnosu između potrošača i banke prilikom pregovaranja o kreditu i samom zaključenju ugovora o kreditu smatra odlučnim za donošenje odluke tek u pojedinačnom potrošačkom sporu. U tom smisli VTSRH i navodi: „Pojedini potrošači su od banaka u toj fazi mogli dobiti, a neki su možda su i dobili sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe, pa su mogli donijeti informiranu odluku hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili neće, no to ne znači da su time sporne odredbe postale razumljive prosječnom potrošaču.“ Tuženik ističe kako je predmetna odredba korisniku kredita bila jasna, lako uočljiva i razumljiva i to kako na gramatičkoj razini, tako i u vidu shvaćanja ukupnosti njegove obveze u budućnosti u okviru realne mogućnosti prognoze budućeg neizvjesnog događaja. Korisniku kredita su tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF, a na koje je korisnik kredita pristao te podnio zahtjev za kredit u : zahtjev za kredit korisnika kredita. Odredba kojom je ugovorena valutna klauzula sadržana je u čl. 1. Ugovora o kreditu, a prilikom zaključenja kredita korisniku kredita je uručen okvirni otplatni plan u kojem je iznos anuiteta izražen u CHF. Institut valutne klauzule u RH je uveden kao posljedica dugogodišnjih negativnih iskustava vezanih uz financijsku inflaciju i deprecijaciju nekadašnje nacionalne valute, zbog čega je taj institut vrlo brzo postao općeprihvaćen kako od strane banaka tako i potrošača. Sukladno stavu VSRH za ocjenu o jasnoći i razumljivosti valutne klauzule u CHF odlučno je jesu li na svjetskom ili domaćem tržištu postojale naznake koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, odnosno je li tuženik za takve okolnosti znao ili morao znati i je li ih uskratio tužitelju prilikom sklapanja ugovora. U postupku kolektivne zaštite utvrđeno je da takve okolnosti nisu postojale, da nije bilo nikakvih posebnih rizika ili naznaka na globalnom ili domaćem tržištu te da je tuženik korisnicima, time i korisniku kredita, dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao. Razumljivost sporne odredbe procjenjuje se u trenutku zaključenja kredita i podrazumijeva shvaćanje posljedica koje iz nje proizlaze, odnosno utjecaja koji bi na otplatu kredita prouzročio porast vrijednosti CHF ili smanjenje vrijednosti domaće valute i to u okviru informacija koje su bile poznate tuženiku i koje tužitelju nisu namjerno uskraćene. Nije sporno da bi „svakoj punoljetnoj, odrasloj i prosječno opreznoj osobi trebalo biti jasno da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će prilike u društvu, posebno one ekonomske ostati neizmijenjene, a koje uz ostala društvena kretanja kako u našem okruženju tako i u svijetu, neminovno utječu na vrijednost a time i tečaj valuta, kako nacionalne – kune, tako i drugih svjetskih valuta kao što su EUR, švicarski franak, japanski Jen, US dolar i dr.“ Također, osim što je tuženik korisniku kredita prije zaključenja ugovora, odnosno prije tužiteljeve odluke i odabira da zaključi predmetni ugovor o kreditu, dao sve informacije temeljem kojih je korisnik kredita mogao donijeti informiranu odluku, predmetni ugovor o kreditu je i solemniziran od strane javnog bilježnika. Odredbom čl. 57. Zakona o javnom bilježništvu propisano je da će bilježnik strankama objasniti smisao i sadržaj posla, što u praksi uključuje čitanje ugovora pred strankama i raspravljanje o tome je li strankama ugovor razumljiv te odgovara li isti njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. Solemnizacijom ugovora javni je bilježnik potvrdio da je ugovornim stranama ugovor jasan i razumljiv te da odražava njihovu pravu volju. Zbog svega navedenog tuženik smatra da je korisniku kredita, ako ga se promatra kao razumno dobro informiranu, pažljivu i opreznu osobu, predmetna ugovorna odredba bila lako uočljiva, jasna i razumljiva. Korisniku kredita je bilo razumljivo da i isplatu i vraćanje kredita veže uz tečaj CHF i mogao je shvatiti ekonomske posljedice koje iz ugovaranja takve odredbe proizlaze, odnosno da će mu visina anuiteta ovisiti o kretanju tog tečaja. S time da, kao što je već navedeno, u trenutku zaključenja ugovora na tržištu nisu postojale naznake koje bi upućivale na postojanje okolnosti koje bi izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, a tuženik je korisniku dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao. Tuženik pri tome napominje kako se ne može očekivati da korisnik u vrijeme zaključenja ugovora može predvidjeti ukupan iznos zaduženja za sve vrijeme trajanja kredita, osim eventualno u slučaju zaključenja kunskog ugovora o kreditu uz fiksnu kamatu što ovdje nije bio slučaj. To ne mogu znati ni korisnik ni banka jer nije moguće unaprijed znati kretanje vrijednosti valute uz koju se važe glavnica kredita bez obzira radi li se o CHF, EUR ili nekoj drugoj valuti, kao niti kretanje parametara o kojima ovisi visina kamatne stope, a ugovorne strane na njihove kretanje ne mogu utjecati. Obzirom da je sporna odredba korisniku kredita bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, nije uopće dopušteno utvrđivati da bi ona bila nepoštena. Međutim, ako bi sud smatrao da odredba o valutnoj klauzuli tužitelju nije bila razumljiva, tuženik ističe da se o njoj pojedinačno pregovaralo koja činjenica također onemogućuje daljnje vođenje postupka kojim se traži utvrđenje da bi takva odredba bila nepoštena odnosno ništetna. Temeljem članka 96. ZZP iz 2007., o određenoj se ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako potrošač nije imao utjecaja na sadržaj te odredbe. Drugim riječima, o nepostojanju pregovora govori se u onim situacijama u kojima potrošač nema drugog izbora nego prihvatiti ugovornu odredbu kakva mu se nudi, u ovom slučaju odredbu valutnoj klauzuli uz koju će vezati traženi iznos kredita, ili odustati u potpunosti od sklapanja posla. U konkretnom slučaju, korisnik kredita i tuženik pojedinačno su pregovarali o valutnoj klauzuli za koju će se vezati korisnikov ugovor o kreditu. Korisnik kredita je tako mogao birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR ili ugovora bez valutne klauzule (kunskog kredita). Ugovor korisnika kredita ugovor nije bio tzv. „uzmi ili ostavi“, već je korisnik kredita tijekom pregovora mogao utjecati na spornu odredbu i otkloniti njenu primjenu ugovaranjem traženog iznosa u kunama ili npr. uz valutnu klauzulu u EUR, što je većina potrošača i činila. U tom smislu tuženik ukazuje i na stav Vrhovnog suda istaknutog u odluci Revt- 249/14: „Pri tome treba imati na umu i to da u tom razdoblju potrošačima nije bilo onemogućeno sklapanje ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu vezanu uz drugu inozemnu valutu npr. EUR, no oni su se slobodnom voljom opredijelili upravo za ugovore o kreditu sa valutnom klauzulom u švicarskim francima, što je bio odraz njihove slobodne volje i odabira u konkretnim okolnostima, a za što pak nije bilo nikakvih zakonskih zapreka“ Obzirom da se o spornoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, ista se ne može smatrati nepoštenom odnosno ništetnom u smislu zahtjeva ZZP-a, sve i da je bila nerazumljiva tužitelja (a nije kako je gore obrazloženo), tako da sud tužbeni zahtjev treba odbiti bez potrebe da se provoditi tzv. test poštenosti sporne odredbe. Ako bi Naslovni sud, unatoč navedenom, smatrao da je moguće ispitivati poštenost sporne odredbe, tuženik se dalje očituje kako slijedi. Prije svega, u predmetnu slučaju ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača odnosno korisnika kredita. Valutna klauzula nije ugovorena kao jednostrana klauzula, dakle kao klauzula koja bi štitila tuženika u slučaju aprecijacije švicarskog franka, ali ne bi djelovala u korist korisnika kredita u slučaju devalvacije švicarskog franka, već je ugovorena kao dvostrana klauzula, koja prati kretanje švicarskog franka u odnosu na hrvatsku kunu u oba smjera. Tuženik ne ostvaraje nikakav extra profit na temelju valutne klauzule u CHF imajući u vidu da je i sam zadužen u istoj valutu što je nesporno utvrđeno u kolektivnom sporu. Nadalje, uvažavajući zahtjev iz odredbe čl. 98. ZZP-a (2007), prilikom ugovaranja valutne klauzule, interesi obiju ugovornih strana uzimani u obzir u podjednakoj mjeri, a imajući u vidu i da je ugovaranjem švicarskog franka tužitelj: (i) imao mogućnost da ugovori kredit uz drugu valutnu klauzulu ili bez nje; (ii) dobio nižu kamatnu stopu nego da je ugovorio neku drugu valutu. Ono što je objektivno tužitelja kao korisnika kredita vezanog uz CHF dovelo u nepovoljni položaj, ne prema tuženiku, nego općenito jest izuzetno nagli i visoki rast vrijednosti švicarskog franka u relativno kratkom vremenskom periodu. No, s jedne strane, ta vrsta ekonomske ili vrijednosne neravnoteže ne sanira se kroz pravila o nepoštenim ugovornim odredbama, već kroz druge institute poput pravila o izmjenama ugovora zbog izvanrednih okolnosti. S druge strane, kao što je u postupku kolektivne zaštite već utvrđeno, ta vrsta neravnoteže nije uzrokovana činjenicom da banke u predugovornom stadiju nisu eventualno obavijestile potrošače o nečemu što bi bilo bitno, već potpuno neočekivanim rastom švicarskog franka u odnosu na ostale svjetske valute kojeg nitko nije mogao predvidjeti. Slijedom navedenog, tuženik je prilikom odobrenja i zaključenja predmetnog kredita postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, vodeći računa o informacijama koje su mu dostupne i vodeći računa o zaštiti interesa svojih korisnika. VSRH u odluci posl.br. Revt-249/14 jasno navodi kako „ništa ne upućuje na to da su tužene banke u vrijeme sklapanja spornih kredita imale saznanja, odnosno mogle predvidjeti buduća kretanja na planu svjetske ekonomije, a koja su kasnije bitno utjecala na porast vrijednosti švicarskog franka“ Prema tome, tuženik je tužitelja informirao o svim okolnostima vezanim uz kretanje CHF o kojima je imao saznanja, ugovaranjem dvostrano zaštitne klauzule nije prouzročena šteta u pravima i obvezama na štetu potrošača jer se radi o elementu izuzetom od utjecaja bilo koje ugovorne strane koja na jednak način djeluje prema objema. Uostalom, tužitelj u tužbi uopće ne navodi u čemu bi se sastojalo navodno nesavjesno postupanje tuženika, a kamoli da bi za to predložio ili dostavio bilo kakav dokaz (kao uostalom i za postojanje bilo koje druge pretpostavke nepoštenosti ugovorene odredbe). Tuženik posebno ukazuje i na odredbe ZIDZPK kojima je propisana konverzija kredita vezanih uz valutnu klauzulu u CHF u kredite s valutnom klauzulom u EUR. Cilj navedenog zakonodavnog rješenja bio je dvojak: (i) otklanjanje neravnoteže koja je postojala između potrošača korisnika CHF i banaka kao vjerovnika; te (ii) rasterećenja hrvatskog pravosuđa zakonskim uređenjem koje bi trebalo prevenirati sudske sporove. Odredbom čl. 19.st.3. ZIDZPK iz primjene zakona izričito su isključeni svi ugovori koji su već bili otplaćeni do stupanja na snagu istog zakona. Uzimajući u obzir ciljeve ZIDZPK, očigledno je i sam zakonodavac smatrao da između potrošača koji su svoje kredite već otplatili (tužitelja) i banaka kao vjerovnika (tuženika) nije postojala znatna neravnoteža na strani potrošača. Tuženik prigovara visini tužbenog zahtjeva i ističe prigovor zastare. 56. Tuženik ističe i da je predmetni ugovor o kreditu otplaćen u cijelosti, a da povrede na koje tužitelj ukazuje predstavljaju eventualno zabrane manjeg značaja zbog čega se, sukladno čl. 326. ZOO, ništetnost ne može isticati. Neosnovan je i zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata na način kako je to uređeno tužbenim zahtjevom. Sve i da je predmetni ugovor djelomično ništetan, što tuženik osporava, tuženik se ne može smatrati nesavjesnim stjecateljem u smislu čl. 1115. ZOO. Tuženik je, naime, tijekom otplate kredita u cijelosti postupao sukladno propisima koje reguliraju njegovo poslovanje i u skladu s regulativom Hrvatske narodne banke. Tuženik predlaže tužbu odbaciti, podredno tužbene zahtjeve odbiti te tužitelju naložiti da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak uvećan za zateznu kamatu na trošak tekuću od dana donošenja rješenja o trošku do isplate.

3. Rješenjem ovog suda broj P-496/2023-9 od 16. srpnja 2024. je odbijen prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda i odluka ovog suda je potvrđena rješenjem Županijskog suda u Osijeku broj Gž-1694/2024-2 od 11. studenog 2024.

4. Sud je odredio da se vještačenje po provede po vještaku Filipu Toliću, stalnom sudskom vještaku, nakon što su stranke suglasno navele na pripremnom ročištu, da odluku o osobi vještaka prepuštaju sudu, a punomoćnik tužiteljice je stavio prijedlog za njegovo izuzeće jer on nije u dobrim odnosima sa vještakom. Sud je rješenjem broj P-496/2023-20 od 31. listopada 2025. odbio taj prijedlog kao neosnovan jer kako je to i navedeno privatni odnosi odvjetnika, vještaka, suda - da li je netko sa nekim u dobrim odnosima ili nije nikada nije i nikada neće smjeti utjecati na suđenje. Odluke se donose na temelju postojećih zakona i sudske prakse i nikako drugačije isto tako se provode i vještačenja – profesionalno na temelju znanja i iskustva i nikako drugačije.

5. Konačan tužbeni zahtjev tužiteljica je postavila podneskom od 13. prosinca 2025. i predložila da sud utvrdi djelomičnu ništetnost Ugovora o kreditu i obveže tuženika na isplatu iznosa od 3.421,30 eura.

6. Tužiteljica je u prvotno postavljenom tužbenom zahtjevu tražila isplatu iznosa od 7.770,00 eura. Tuženik je u podnesku od 31. prosinca 2025. naveo da se protivi djelomičnom povlačenju tužbe i da se protivi preinaci tužbe u dijelu u kojem tužiteljica potražuje isplatu zateznih kamata.

7. U svezi navedenog sud je odlučio kao pod točk. IV. izreke presude i odbio tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu u iznosu od 4.348,70 eura.

8. Po ocjeni ovog suda nije osnovan navod tuženika da je tužiteljica u podnesku od 13. prosinca 2025. izvršila preinaku tužbe pogledu zateznih kamata, jer je tužiteljica i u vrijeme kada je podnijela tužbu navela da potražuje zateznu kamatu od dospijeća svakog pojedinog iznosa, ali tada nije mogla iste navesti, nego je tužiteljica mogla specificirati svoj zahtjev tek nakon nalaza i mišljenja vještaka, a to nije preinaka tužbe u skladu sa odredbom iz čl. 191. st.1. Zakona o parničnom postupku ( Narodne novine br. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, 146/2025; dalje – ZPP-a).

9. U provedenom dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu od 25. svibnja 2007. iz kojeg je vidljivo da je isti zaključen između tuženika kao kreditora i pokojnog AH kao korisnika kredita na iznos od 21.193,08 CHF u kunskoj protuvrijednosti sa promjenjivom kamatnom stopom radi kupnje vozila make Peugeot (str. 9, str. 5 i str. 13 spisa).uvidom u otplatni plan je vidljivo da je cijelo vrijeme otplate kredita bila predviđena ista rata kredita (str. 10 spisa). Uvidom u Odluku o zamjeni davatelja osiguranja i korisnika kredita po rješenju o nasljeđivanju je vidljivo da je OH zakonska nasljednica pokojnog AH prema rješenju o nasljeđivanju broj O-1001/13-6 od 4.studenog 2013. stupila kao zamjena u otplati kreditu jer je ista i proglašena nasljednicom pokojnog AH na tom automobilu (str. 14 spisa). Uvidom u zahtjev za kredit je vidljivo daje SH bio podnio zahtjev za kupnju automobila u CHF kod tuženika 23. svibnja 2007. (str. 40 spisa). Tuženik je dostavio sudu i promotivne uvjete za odobravanje kredita građanima koje sud nije posebno cijenio prilikom donošenja odluke jer nema dokaza da su na pokojnog AH isti utjecali prilikom donošenja oduke o kupnji automobila i da je uopće i bio u posjedu tih promotivnih uvjeta (str. 41 do 42 spisa). Saslušana je tužiteljica kao stranka u svrhu dokazivanja. Provedeno je financijsko vještačenje po vještaku Filipu Toliću.

9.1. Iz iskaza tužiteljice je utvrđeno da je bila u braku s pokojnim SH koji je umro **.**.2013. Proveden je ostavinski postupak, imenovana je njegovim nasljednikom, SH je za života sklopio Ugovor o kreditu s tuženikom za kupnju osobnog automobila marke Peugeot, ne sjeća se koje je to godine bilo, do smrti SH nije otplatio kredit, nakon njegove smrti ona je otplatila 4 do 5 rata kredita. SH je prije smrti osobno plaćao rate kredita. Nije kredit bio u konverziji i otplaćen je. Taj je automobil korišten je samo za osobne potrebe, nije nikada korišten niti za kakve poslovne potrebe, SH nije imao nikav obrt, nikakve poslovne udjele. Ne zna da li je pokojni SH zaključio Ugovor u autokući ili banci, sjeća se je došao kući rekao da mora kredit dići preko RBA. SH je bio bravar, tijekom školovanja nije imao ekonomske predmete.

9.2. Vještak Filip Tolić je nalazu i mišljenju naveo da je na dan 17. lipnja 2014. više plaćen iznos od 3.559,73 eura, kao razlika tečaja za CHF kojeg je tuženik primjenjivao prilikom plaćanja svakog anuiteta u kunama, naspram tečaja za CHF na dan korištenja Ugovora o kreditu, a sve kako sam prikazao u Tablici 4. (po mjesecima i ukupno). 17. lipnja 2014. je manje plaćen iznos od 5,94 eura (iskazani „minusi“ u Tablici 3.). Navedeni iznosi nisu uračunati u pretplatu po valutnoj klauzuli iskazanu u Tablici 4., a nastali su iz razloga što je po navedenim plaćanjima tečaj CHF bio niži od onog na dan korištenja- isplate kredita.

9.3. Vještak je u podnesku od 8. prosinca 2025. u svezi istaknutih prigovora tužiteljice, naveo da je u podnesku tužiteljice navodi da su na str. 13. Nalaza i mišljenja dva puta navedeni isti datumi, 14.09.2013., i isti iznosi 67,77 eura. Također, na istoj stranici je opet 2 puta naveden isti datum 11.11.2013., i isti iznos 70,66 eura. Vještak navodi da je u Nalazu i mišljenje od 13.11.2025. i prijepisu knjigovodstvene kartice sa iskazanom kamatnom stopom na dan 28.10.2022. navedeno da je prednik tužiteljice izmirivao obveze po predmetnom kreditu sa kašnjenjem, a to se najbolje vidi po tome što su različiti datumi dospijeća iz Tablice 1. sa datumima plaćanja iz Tablice 2. Tako su obveze po anuitetima koji su dospjeli 30.06.2013. i 31.07.2013. god. u cijelosti izmireni uplatom 14.09.2013. god. u iznosu od 3.000,00 kn (znatno većom od anuiteta na navedene datume koji su bili 1.929,04 odnosno 1.940,64 kn). Ista je situacija i sa anuitetima koji su dospijevali 30.09.2013. i 31.10.2013. god., oni su u cijelosti izmireni uplatom 11.11.2013. god. u iznosu od 2.623,00 kn (znatno većom od anuiteta na navedene datume koji su bili 1.985,00 odnosno 1.971,71 kn). Znači, nije greška i ne postoje po dvije uplate na navedene datume, nego sam samo postupio po zadatku vještačenja te izračunao „ razlike s obzirom na srednji tečaj tuženika za CHF na dan plaćanja anuiteta i dan korištenja“. Vještak je naveo da se je dosljedno držao dijela zadatka koji naznačava „dan plaćanja“ tj. dan kada su u cijelosti izmirene obveze po svakom anuitetu.

9.4 Na nalaz i mišljenje prigovore je istaknuo samo tuženik, a kojima nije osporio matematički izračun vještaka, već su prigovori isključivo pravne naravi usmjereni na sam zadatak vještaku zbog čega je ovaj sud smatrao da nalaz i mišljenje vještaka nije potrebno nadopunjavati. Po ocjeni ovog suda nalaz i mišljenje vještaka je stručan, obrazložen i nepristran i sud ga je u cijelosti i prihvatio.

10. Na temelju tako provedenog dokaznog postupka sud je odlučio kao u izreci presude.

11. Tijekom postupka je utvrđeno kao nesporno da:

- su pokojni SH kao korisnik kredita i tuženik kao kreditora sklopili Ugovor o kreditu 25. svibnja 2007. za iznos od 21.193,08 CHF u kunskoj protuvrijednosti i da je namjena kredita bila za kupnju novog vozila Peugeot,

- je kredit otplaćen

- kredit nije bio u konverziji,

- ukupno je izvršena pretplata u iznosu od 3.559,73 eura, što je utvrđeno kao nesporno iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka,

- je tužiteljica bila supruga pokojnog AH koji je umro **.**.2013. što je utvrđeno kao nesporno iz njezinog iskaza kojemu je sud u cijelo poklonio vjeru, pa u svezi navedenog nije osnovan niti prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužiteljice, a ona je i nakon smrti supruga nastavila otplatu kredita,

- je kredit je iskorišten za kupnju osobnog automobila, koji je korišten samo za obiteljske potrebe nije korišten za potrebe obrta ili poslovne udjele u poduzećima, što je utvrđeno kao nesporno iz iskaze tužiteljice kojoj je sud u tom dijelu u cijelosti poklonio vjeru, pa je u svezi navedenog nesporno da su tužiteljica kao i njezin pokojni suprug SH potrošači jer automobil nesporno nije korišten u poslovne svrhe,

- je pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u spisu predmeta P-1401/2012 vođen kolektivni spor protiv banaka, među njima i protiv ovdje tuženika radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U navedenom predmetu je 4. srpnja 2013. donesena presuda koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., te broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., koje su potvrđene odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/18 od 3. rujna 2019.

- je navedenom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, potvrđenom presudom VTSRH i VSRH utvrđeno da su banke, a među njima i tuženik iz predmetne parnice, u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., povrijedile kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čime su banke postupale protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, i promjenjiva kamatna stopa, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana,

12. Po ocjeni ovog suda tužbeni zahtjev je osnovan. Na temelju članka 84. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03; dalje ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora i članka 99. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 75/09., 133/09., 78/12., 56/13.; dalje ZZP/07) koji je bio na snazi tijekom daljnje otplate kredita, sporne odredbe ugovora o kreditu, su nerazumljive za potrošača, pa tako i za prednika tužiteljice i samu tužiteljicu u konkretnom slučaju, nepoštene pa time i ništetne, te kao takve ne proizvode pravne učinke. U njima nisu bili navedeni za potrošača jasni parametri koji će utjecati na valutnu klauzulu, unaprijed su unesene u predmetni ugovor po tuženiku i o njima stranke nisu pojedinačno pregovarale na način da bi tuženik prednika tužiteljice upozorio na rizike ugovaranja valutne klauzule, što je sve uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

13. U svezi navedenog, po ocjeni ovog suda, primjenom odredbe članka 1111. (koji sadrži opće pravilo o stjecanju bez osnove) u svezi s člankom 1115. (koji određuje opseg vraćanja), Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15. – dalje: ZOO/05), tužiteljici kao zakonskoj nasljednici pok. AH, koji je zaključio Ugovor o kreditu pripada pravo na povrat iznosa preplaćenog s osnova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli - razlika tečaja za CHF , te zatezna kamata od dana izvršene preplate svakog pojedinog anuiteta.

14. Prigovor zastare, koji je istaknuo tuženik, je neosnovan, jer se u konkretnom slučaju radi o potraživanju s osnova stjecanja bez osnove u smislu članka 1111. ZOO, a ZOO kod instituta stjecanja bez osnove ZOO ne predviđa posebni zastarni rok, pa se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina iz članka 225. ZOO koji propisuje da tražbine zastarijevaju za 5 godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.

15. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je 1. ožujka 2022. objavio objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF i ono glasi: "Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržanoj istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kreditu u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite."

15.1. Nesporno je da zastarni rok teče od 14. lipnja 2018. za valutnu klauzulu. Podnošenjem kolektivne tužbe Udruge potrošač kod Trgovačkog suda u Zagrebu u sporu zaštite kolektivnih prava, a koji postupak se vodio pod brojem P1401/12 prekinut je tijek zastare do pravomoćnog okončanja tog spora pred Visokim Trgovačkim sudom Republike Hrvatske odnosno donošenja presude tog suda Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi temeljem valutne klauzule) kada je pravomoćno okončan predmet po kolektivnoj tužbi. U svezi navedenog nesporno je da utužena tražbina tužitelja nesporno nije zastarjela u pogledu valutne klauzule, jer je zastarni rok je 14. lipnja 2023., tužba je podnesena prije isteka zastarnog roka 5. lipnja 2023.

16. Tužiteljica ima pravni interes za podnošenje tužbe jer ovlast tražiti utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu tužiteljici kao zakonskoj nasljednici pripada u skladu s čl.328. ZOO/05 budući traži i povrat danog u izvršenju spornih ugovornih odredbi.

17. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. i Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020., izražen je stav da citirane odredbe ZPP i ZZP, propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove kada donose odluke u posebnim postupcima radi ostvarenja prava pojedinih potrošača, te se stoga sudovi mogu pozivati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502. a stavak 1. ZPP.

18. U svezi navedenog i u skladu sa odredbom članka 81. Zakona o zaštiti potrošača ZZP/03 koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, te odredbe članka 4., članak 322., članak 323. i članak 324. ZOO/05, i prema ocjeni ovog suda, sporne ugovorne odredbe o promjenjivosti stope redovne kamatne jednostranom odlukom kreditora, premda jesu jasno sročene i lako uočljive, nisu razumljive iz razloga što u njima nisu precizno i jasno određeni uvjeti promjenjivosti stope ugovorene kamate i mogući rizici vezanja kredita uz tečaj CHF. Osim toga prednici tužiteljice pok. AH kao potrošaču prilikom sklapanja ugovora nije na jasan i razumljiv način objašnjeno, kako bi on na temelju preciznih, jasnih i razumljivih kriterija mogao, predvidjeti financijske posljedice koje bi za njega kao korisnika kredita mogle proizaći, a to je imalo za posljedicu uzrokovanje znatne neravnoteže u pravima i obvezama s jedne strane tužitelja kao korisnika kredita i potrošača, i tuženika kao davatelja kredita i trgovca s druge strane, slijedom čega su sporne ugovorne odredbe nepoštene, a time i ništetne temeljem naprijed navedenih zakonskih odredbi. Radi se o tipskom, unaprijed formuliranom ugovoru tuženika i o odredbama ugovora koje prosječnom potrošaču koji nema potrebnih stručnih znanja iz područja ekonomije, nisu i ne mogu biti jasne na način da bi on već prilikom sklapanja ugovora znao ili mogao pretpostaviti pod kojim uvjetima će dolaziti do promjene (povećanja) stope ugovorne kamate, bili izloženi ugovaratelji kredita u CHF. Nesporno je pravo stranka na ugovaranje valutne klauzule. Međutim, sporne odredbe nisu utvrđene nepoštenima i ništetnima iz razloga što je ugovorena valutna klauzula odlukom kreditora, već su utvrđene nepoštenima i ništetnima zato što je nedvojbeno utvrđeno da nisu bile razumljive prosječnom potrošaču, zato što ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i načini izračuna tih parametara koji utječu na visinu stope kamate, zato što buduća kamatna stopa nije bila određena ni odrediva, te zato što se o spornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo.

19. Prema zaključcima Visokog trgovačkog suda, sadržanima u presudi poslovni broj Pž-7129/2013 nije zabranjeno ugovoriti valutnu klauzulu, ali činjenica što obveza potrošača o promjenjivom bitnom elementu čini tu obvezu posebno rizičnom, jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna niti koju će cijenu za to platiti. Banka je bila dužna svakog svog potrošača ozbiljno i u cijelosti informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, što u konkretnom slučaju nije učinjeno. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača jest u području primjene prava Europske unije i regulirano je uz ostalo Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koji se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštene odredbe - dalje: Direktiva 93/13 EEZ), a koje odredbe su implementirane u nacionalno zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 78/12 - dalje: ZID ZZP/12) te se sada primjenjuju i kao nacionalni propis. U odnosu na pravne odnose i sporove proizašle iz njih, a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, a na koje se dakle neposredno ne primjenjuje pravo Europske unije, u tim slučajevima postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005.

20. Tuženik je u obvezi platiti i zateznu kamatu na svaki preplaćeni iznos anuiteta od dana plaćanja, na temelju članka 1115. ZOO/05, jer se u ovom predmetu radi o povratu onog što je tuženik stekao temeljem ništetnih ugovornih odredbi i to odredbi koje je sam tuženik unio u ugovor, pa je iz tog razloga tuženik nesavjestan stjecatelj, te da je stoga temeljem navedene zakonske odredbe, dužan tužitelju platiti zateznu kamatu na svaki iznos preplate i to od dana plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuitete u kojem je sadržan i iznos preplate.

21. Prednik tužiteljice pok. SH kao slabija stranka potrošač, jer ugovor ne ulazi u područje njegove profesionalne djelatnosti i u podređenom je položaju u odnosu na prodavatelja/pružatelja usluga – banku. Podređenost tužitelja proizlazi iz njegove (ne)informiranosti i nemogućnosti pregovaranja o uvjetima koje je prethodno sastavio tuženik, a na čiji sadržaj tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati. Upravo taj podređeni položaj dovodi do toga da potrošač pristane na uvjete koje je trgovac prethodno sastavio bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

22. Na temelju čl. 154. st. 2 . ZPP-a i Tarife o nagradama i naknadi troška za rad odvjetnika (NN 138/23, 107/2025; dalje - OT) tuženik je u obvezi tužiteljici naknaditi troškove postupka prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu tužiteljice.

22.1. Zakonom o sudskim pristojbama (NN 118/18, 51/23), čije su izmjene stupile na snagu dana 20. svibnja 2023. propisano je u čl. 11. st. 1. toč. 20. da su od plaćanja sudskih pristojbi oslobođeni potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, a kako je u konkretnom predmetu parnica pokrenuta temeljem pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, sukladno odredbama ZOSP, tužiteljica nije dužna platiti pristojbu ni na tužbu koju je podnijela 5. lipnja 2023. niti na presudu.

22.2. Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura (tbr.

7.t.1. OT, priznat je i trošak zastupanja na ročištu održanom 9. travnja 2024. u iznosu od 50,00 eura (tbr. 9.t.5.OT), 27. lipnja 2024. u iznos od 200,00 eura (tbr. 9.t.1OT), 14. listopada 2025. u iznosu od 200,00 eura (tbr. 9.t.1OT), 18. ožujka 2026. u iznosu od 200,00 eura (tbr. 9.t.1 OT), trošak zastupanja na ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 eura (tbr. 9.t.3.OT). Priznat je i trošak sastava podneska od 7. studenog 2024. u iznosu od 50,00 eura (tbr. 8.t.4.OT), i trošak sastava obrazloženog podneska od 13. prosinca 2025. u iznosu od 200,00 eura (tbr. 8.t.1OT), pripadajući porez iznosi 300,00 eura. Predujam za vještačenje je uplaćen u iznosu od 400,00 eura i ukupno je tužiteljici priznat trošak u iznosu od 1.900,00 eura.

23. Na troškove postupka teče zatezna kamata od 24. travnja 2026. kao dana objave odluke na temelju čl. 29.st.2. i 8. ZOO-a.

24. Tužiteljici nije priznat trošak konferencije sa strankom u iznosu od 100,00 eura jer to nije trošak koji ide na teret protivne stranke u postupku, trošak pristojbe na tužbu u iznos od 99,00 eura, trošak pristojbe na presudu u iznosu od 99,00 eura jer tužiteljica nije u obvezi platiti pristojbu. Ukupno tužiteljici nije priznat trošak u iznosu od 298,00 eura i tužiteljica je odbijena sa zahtjevom za naknadu troškova u tom iznosu kao neosnovanim, kako je to i navedeno u izreci presude.

25. Prema pravnom shvaćanju Suda Europske unije u predmetu C-244/19 u presudi od 16. srpnja 2020., između ostaloga, je rečeno da se obvezivanje potrošača (tužitelja), koji je u cijelosti uspio u pogledu nepoštenosti spornih odredbi ugovora o kreditu, da naknadi parnični trošak tuženiku (trgovcu), protivi načelu djelotvornosti, jer ishod podjele troškova postupka koji ovisi samo o neosnovano plaćenim iznosima čiji se povrat nalaže, može potrošača odvratiti od ostvarenja navedenog prava. Stoga, budući da je tužiteljica u ovoj pravnoj stvari uspjela sa zahtjevima za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi u skladu, te djelomično i sa zahtjevom na isplatu, tuženik nema pravo na naknadu parničnog troška i sud je u svezi navedenog i odbio tuženika sa zahtjevom za naknadu troškova postupka u cijelosti.

26. Tuženik je bio predložio saslušanje javnog bilježnika Ruže Medunić i sud je odbio taj prijedlog u skladu sa odlukom Ustavnog suda broj U-III-4372/21 prema kojoj nema osnove izvoditi taj dokaz tijekom ovih postupaka.

Slavonski Brod, 24. travnja 2023.

Sudac

Marina Vučetić

Uputa o pravu na žalbu: Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana. Žalba se podnosi u pisanom obliku putem ovoga suda, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

Stranci koja je pristupila ročištu radi uručenja presude rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano.

Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a uredno je obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano.