REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-4597/2025-8
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji toga suda Ivanki Brletić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja GD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Maru Ogresta, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, zastupanog po punomoćnici Andreji Šeša, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 13. ožujka 2026. u nazočnosti tužitelja osobno uz punomoćnika Mara Ogresta, odvjetnika, te punomoćnice tuženika Andreje Šeša, odvjetnice, dana 24. travnja 2026.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 6.1. Ugovora o kreditu br.: 214954 sklopljenog 25. veljače 2008. između tužitelja GD i pravnog prednika tuženika Volksbank d.d.
II. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. da tužitelju GD isplati iznos od 124,97 eur zajedno sa zateznom kamatom od 4. ožujka 2008. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015., od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. da tužitelju GD nadoknadi parnični trošak u iznosu od 519,91 eur zajedno sa zateznom kamatom od 24. travnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da je dana 25.2.2008. s prednikom tuženika Volksbank d.d. sklopio Ugovor o kreditu br.: 214954 koji u čl. 6.1. sadrži odredbu prema kojoj je on u obvezi platiti predniku tuženika naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita, jednokratno 1,10% od iznosa kredita neposredno prije isplate te je on temeljem ove ugovorne odredbe predniku tuženika i platio iznos od 124,97 eur dana 3.3.2008. pa kako u toj odredbi nije navedeno od čega se sastoji ova naknada, što se njome plaća te zašto iznosi baš 1,10% od iznosa kredita, a ova odredba je ugovorena po principu "uzmi ili ostavi" pa on na istu nije mogao utjecati odnosno o njoj pregovarati, to se radi o odredbi koja nije jasna, lako razumljiva i uočljiva te ista suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na njegovu štetu, kao potrošača, pa je ista nepoštena, a time i ništetna. Stoga tužitelj ovu ugovornu odredbu predlaže utvrditi ništetnom te potražuje povrat isplaćenog iznosa od 124,97 eur zajedno sa zateznom kamatom od 4.3.2008. do isplate, a potražuje i naknadu parničnog troška zajedno sa zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.
2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva te ističe prigovor zastare navodeći da je kod instituta stjecanja bez osnove zastarni rok pet godina koji počinje teći od dana sklapanja ništetnog pravnog posla s time da prigovara i označenoj vrijednosti predmeta spora kao previsokoj ističući da deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva na činidbu te da se ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, a da tužitelj potražuje isplatu samo iznosa od 124,97 eur. Nadalje, navodi da iz predmetnog Ugovora o kreditu nije moguće utvrditi je li tužitelj imao potrošačko svojstvo odnosno je li isti sklopio u potrošačke svrhe te je li imao posebna znanja i informacije uslijed kojih ga se ne bi moglo okvalificirati upravo kao "prosječnog potrošača" kojima jedino i pripada zaštita temeljem Zakona o zaštiti potrošača. Osim toga, tuženik tvrdi da predmetna ugovorna odredba ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te da je ista jasna, lako uočljiva i razumljiva. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva tuženik ističe da tužitelj nije dokazao niti osnovu tužbenog zahtjeva pa uopće nema mjesta raspravljanju o visini s time da u svakom slučaju smatra da tužitelj nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe jer je tuženik prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu postupao savjesno i u dobroj vjeri. Slijedom navedenoga, tuženik predlaže tužbeni zahtjev odbiti u cijelosti te potražuje naknadu parničnog troška sa zateznom kamatom od donošenja presude do isplate s time da je na ročištu 13.3.2026. (stranica 102) naveo da ne osporava da je tužitelju predmetna naknada naplaćena u 3.3.2008. i to u iznosu od 941,57 kn.
3. Vezano uz prigovor tuženika da je tužitelj vrijednost predmeta spora u iznosu od 374,97 eur naznačio očito suviše visoko imajući u vidu da kondemnatornim zahtjevom potražuje samo iznos od 124,97 eur, sud je temeljem odredbe čl. 40. st. 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, u daljnjem tekstu: ZPP) na pripremnom ročištu održanom dana 16.1.2026. rješenjem (stranica 100) kao vrijednost predmeta spora odredio upravo iznos od 374,97 eur imajući u vidu da je tužitelj pored kondemnatornog tužbenog zahtjeva postavio i deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe za kojeg vrijednost predmeta spora u iznosu od 250,00 eur nije naznačena suviše visoko, posebno imajući u vidu da tužitelj na glavnicu od 124,97 eur potražuje i zatezne kamate i to od 4.3.2008., dakle, za razdoblje više od 17 godina.
4. U tijeku postupka izvršen je uvid u dokumentaciju priloženu uz tužbu (stranica 6- 36) te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke (stranica 102 i 103).
5. Tužbeni zahtjev je osnovan u cijelosti.
6. U ovoj pravnoj stvari nije sporno da je između tužitelja i prednika tuženika Volksbank d.d. sklopljen Ugovor o kreditu br.: 214954 od 25.2.2008. (stranica 6-12, u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu) i to na iznos od 18.723,01 CHF u protuvrijednosti u kunama obračunato po srednjem tečaju za devize Hrvatske narodne banke na dan isplate, a da je u čl. 6.1. toga Ugovora o kreditu određeno da se korisnik kredita obvezuje neposredno prije isplate kredita platiti naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita u visini od 1,10% od iznosa kredita i to jednokratno.
7. Sporno je, je li navedena odredba predmetnog Ugovora o kreditu nepoštena u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača, a slijedom toga i ništetna odnosno je li tuženik dužan navedeni iznos vratiti tužitelju i to zajedno sa zatraženom zateznom kamatom od dana izvršene isplate te je li za navedeno potraživanje nastupila zastara, a sporno je i to ima li tužitelj svojstvo potrošača.
8. Tužitelj u svom iskazu (stranica 102 i 103) navodi da je predmetni Ugovor o kreditu sklopio radi kupnje vozila koje mu je bilo potrebno za osobne potrebe, a da nije bio vlasnik niti obrta niti trgovačkog društva s time da u to vrijeme nije bio klijent Volksbank d.d., već mu je u auto salonu u kojem je odabrao ovo vozilo rečeno da mu ta banka može odobriti kredit za kupnju toga vozila nakon čega je otišao u poslovnicu te banke gdje mu je rečeno kakvi su uvjeti kreditiranja. Međutim, tvrdi da o pojedinim ugovornim odredbama nije mogao pregovarati, već mu je rečeno da su uvjeti kredita takvi kakvi jesu s time da mu je rečeno da će morati platiti naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita jer da se time pokrivaju troškovi kredita, ali mu nije pojašnjeno o kakvim se točno troškovima radi. U svakom slučaju tužitelj tvrdi da mu je ova naknada naplaćena pri isplati odobrenih sredstava, a na posebno pitanje tuženika je li mu iznos ove naknade predstavljao posebno otegotnu financijsku okolnost, navodi da na to pitanje ne zna odgovoriti, dok je na pitanje tuženika bi li sklopio ovaj ugovor da mu je prije potpisivanja istoga pojašnjeno na što se ova naknada odnosi, tužitelj odgovorio da bi u tom slučaju o tome razmislio.
9. Ovakav iskaz tužitelja iz kojeg jasno proizlazi da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, već da je ista sastavni dio predmetnog tipskog ugovora te da je bila uvjet sklapanja istog s time da tužitelju nije pojašnjeno zašto mora platiti ovu naknadu i na što se ista zapravo odnosi odnosno kakvi se troškovi kredita s njome pokrivaju, sud je prihvatio kao istinit jer je isti iznesen uvjerljivo i logično.
10. Nadalje, uvidom u predmetni Ugovor o kreditu (stranica 6-12) utvrđeno je da niti u istom nije navedeno od čega se sastoji navedena naknada i zašto je određena upravo u navedenom postotku od sredstava koji su tužitelju odobreni pa kako je odredbama čl. 96. st. 1. i 2. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07 i 125/07, u daljnjem tekstu: ZZP) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pri čemu se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, uz napomenu da je odredbom čl. 99. ZZP-a propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni samo ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive, dok je uvidom u sporne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu utvrđeno da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koje odredbe su nerazumljive i nedorečene, to je sud slijedom svega navedenoga spornu odredbu iz čl. 6.1. predmetnog Ugovora o kreditu utvrdio ništetnom pa je odlučeno kao pod točkom I. izreke, dok je pod točkom II. izreke naloženo tuženiku da tužitelju isplati iznos od 124,97 eur, koliko mu je naplaćeno temeljem navedene ugovorne odredbe tj. da mu vrati ono što je od njega primio na temelju takve ništetne ugovorne odredbe u smislu odredbe čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22,156/22 i 155/23, u daljnjem tekstu: ZOO) na koji iznos tužitelju pripada pravo na zatezne kamate od dana kada ga je tuženik stekao pa mu je stoga priznato pravo na zatezne kamate od 4.3.2008. do isplate temeljem odredbe čl. 1115. ZOO-a kojom je propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, imajući pri tome u vidu da je tuženik u konkretnom slučaju bio nepošteni stjecatelj.
11. Naime, tuženik je na ročištu 13.3.2026. (stranica 102) naveo da ne osporava da je tužitelju predmetna naknada naplaćena 3.3.2008. u iznosu od 941,57 kn, a što je protuvrijednost utuženog iznosa od 124,97 eur.
12. Sud je odbio tuženikov prigovor zastare imajući u vidu da prema zauzetom pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su- IV-47/2020-2 od 30.1.2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora pa kako je ništetnost navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u konkretnom slučaju utvrđena tek ovom presudom, to opći zastarni rok od pet godina, koji se u ovom slučaju primjenjuje temeljem odredbe čl. 225. ZOO-a, nije još niti počeo teći.
13. Isto tako, sud nije prihvatio niti navod tuženika da bi tužitelj trebao posebno dokazivati svojstvo potrošača. Naime, tužitelj u svom iskazu navodi da je predmetni Ugovor o kreditu sklopio radi kupnje vozila koje mu je bilo potrebno za osobne potrebe jer nije bio vlasnik niti obrta niti trgovačkog društva, dok iz predmetnog Ugovora o kreditu (stranica 6-12) jasno proizlazi da ga je on u svojstvu korisnika kredita sklopio kao fizička osoba pa iz navedenoga nikako ne proizlazi da bi tužitelj ovaj odobreni kredit koristio za neke druge tj. nepotrošačke svrhe, a ako tuženik ima saznanja da tužitelj isti nije koristio isključivo za potrošačke svrhe, tada je teret dokaza na njemu, a ne na tužitelju jer isti ne može dokazivati negativne činjenice.
14. Odluka o trošku postupka donijeta je temeljem odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a, a isti se odnosi na zastupanje tužitelja po punomoćniku odvjetniku koji je određen temeljem Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br.138/23) i to temeljem Tbr. 7. toč. 1. za sastav tužbe u iznosu od 100,00 eur (50 bodova x 2,00 eur), temeljem Tbr. 8. toč. 1. za sastav podneska od 27.8.2025. u iznosu od 100,00 eur (50 bodova x 2,00 eur) te temeljem Tbr. 9. toč. 1. za zastupanje na ročištima 16.1.2026. i 13.3.2026. u iznosima od po 100,00 eur (50 bodova x 2,00 eur) što ukupno iznosi 400,00 eur čemu je pribrojen PDV u visini od 25%, a u iznosu od 100,00 eur, dok trošak sudske pristojbe na tužbu iznosi plaćenih 6,64 eur, a trošak sudske pristojbe na presudu iznosi 13,27 eur pa to onda sveukupno iznosi 519,91 eur koliko je tuženiku pod točkom III. izreke i naloženo da mu nadoknadi na ime parničnog troška zajedno sa zateznom kamatom od 24.4.2026. tj. od dana donošenja odluke o trošku do isplate i to temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a.
15. Tužitelju su sve zatezne kamate dosuđene po stopi koju određuje čl. 29. st. 2. ZOO-a.
U Zagrebu, 24. travnja 2026.
Sutkinja:
Ivanka Brletić
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dozvoljena je žalba. Žalba se podnosi putem ovoga suda županijskom sudu pisano u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa ove presude.
DNA:
- punomoćniku tužitelja
- punomoćnici tuženika
