REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-304/25-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji Ana Ćurković Dražić, u pravnoj stvari tužiteljice II (OIB [osobni identifikacijski broj]), iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Hrvoje Vukadin, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. (OIB 53056966535), Zagreb, Magazinska 69, kojeg zastupa punomoćnik Josip Grošeta, odvjetnik u OD Glamuzina i Grošeta iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave u prisutnosti tužtieljice osobno i punomoćnika stranaka dana 02. ožujka 2026. godine, dana 24.travnja, 2026

p r e s u d i o j e:

I Utvrđuje se da je ništetna odredba ugovora o kreditu broj: 045-50-2752844 od dana 07.04.2005. godine koji su sklopili tužitelj II, OIB: [osobni identifikacijski broj] , [adresa] kao korisnik kredita i Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69 , kao kreditor, na način da je ništetan čl. 3.“ NAKNADA 3.30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“

II Nalaže s tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, da tužitelju II, OIB: [osobni identifikacijski broj] , [adresa], isplati iznos od 357,57 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 13.04.2005. godine pa do isplate i to po stopi koja se određuje do 31.12.2007. godine po stopi od 15 % godišnje, a od 01.01.2008 godine do 31.07.2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.01.2023. godine, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, dok od 01.01.2024. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku da tužitelju plati parnični trošak u iznosu od 546,45 € sa zateznim kamatama, tekućim od 24.travnja, 2026. do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Nije među strankama sporno da su dana 07.04.2005. godine potpisali ugovor o kreditu broj: 045-50-2752844 (dalje: Ugovor o kreditu) po kojem je tužitelju odobren kredit u iznosu od 17.063,36 CHF u kunskoj protuvrijednosti, po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate, dok se tužitelj navedeni iznos obvezao vratiti, s pripadajućim kamatama, u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Temeljem članka 3. Ugovora o kreditu opisanog u čl. 1. historijata tužbe, tužitelj je bio obvezan podmiriti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, pa je tako istom odredbom određeno: “NAKNADA 3.30 % ( tri zarez trideset posto), od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita..“ Tužiteljica je po tom osnovu uplatila iznos od 357,57 € dana 13.04.2005.

2. Tužiteljica nadalje navodi da joj Banka u trenutku sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije objasnila parametre koji utječu na visinu troška za predmetnu naknadu i što konkretno u predmetni trošak ulazi. Također, predmetna naknada temelji se na neodređenoj odluci Banke, dakle radi se o jednostranom aktu tuženika. Predmetna ugovorna odredba nedvojbeno je nepoštena jer s njom tuženik, osim kamata koje redovito dobiva kao naknadu za sklapanje ugovora, naplaćuje još neku fiktivnu i ničime u stvarnosti odredivu naknadu za obradu zahtjeva i dokumentacije kredita tužitelja. Odredbom čl. 269. st. 1. ZOO-a propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju, a st. 2. propisano je da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, dok je u čl. 270. ZOO-a propisano da, kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

3. Takvom ugovornom odredbom tuženik je proizvoljno odredio visinu naknade, a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, to je predmetna ugovorna odredba ništetna jer je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 87. stavak 1. ZZP/03). Prihvaćanjem takve ugovorne odredbe o kojoj stranke nisu unaprijed pregovarale, već je obveza rezultat prihvaćanja standardiziranog ugovora, unaprijed sročenog i priređenog od strane banke, tužena kao jača strana ugovornog odnosa postupila nepošteno, suprotno načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. i 5. ZOO-a, što je uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača pa je navedena odredba ništetna i u smislu odredbe čl. 322. ZOO-a.

4. Odredbom čl. 323. ZOO-a propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Tuženik koji je odgovoran za ugovaranjem ništetne ugovorne odredbe, jer je iste nametnuo tužitelju, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja tih naknada.

5. Predlaže da sud utvrdi dio odredbe dio odredbe sadržan u članku 3. Ugovora o kreditu broj: 029-50-3830176 od dana 7. prosinca 2006. godine, a koja glasi: „3.30 % od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita…“, te naloži tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 357,57 € na ime naknade za obradu zahtjeva sa zateznim kamatama od dana 13.04.2005. do isplate, i parnični trošak.

6. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, ne prigovara visini tužbenog zahtjeva. Iznos sporne naknade točno je i jasno određen u čl. 3. ugovora o kreditu. Navedena ugovorna odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva zbog čega nije dopušteno ispitivati njezinu poštenost sukladno odredbama ZZP-a. Osim toga, obveza tužitelja koja iz iste odredbe proizlazi je određena. Plaćanje jednokratne nagrade za korištenje kredita propisano je tuženikovim općim aktima čija je primjena ugovorena u čl. 9. ugovora o kreditu, a tužitelj je potpisom ugovora izjavio da je s istima upoznat i pristao na njihovu primjenu. Tužitelj je naknadu platio i na istu nije imao prigovora.

7. Tuženik ističe prigovor zastare. Smatra, ukoliko zastara tužiteljeve tražbine počinje teći pravomoćnim utvrđenjem ništetnosti, odnosno pravomoćnim okončanjem ovog postupka, sukladno odredbi čl. 215. st. 1. ZOO/05 isto bi značilo da tužiteljeva tražbina još nije dospjela, odnosno da nije dospjela do zaključenja glavne rasprave. U tom je slučaju predmetna tužba preuranjena i nedopuštena u smislu čl. 186.c. st. 2. ZPP.

8. Tuženik se poziva na čl 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.

9. Smatra da određivanje naknade ako je takva naknada određena, odnosno odrediva, ista je naznačena i u tuženikovim promotivnim uvjetima temeljem kojih je tužitelj birao između ponuđenih mu kredita . Ukazuje i na odredbu čl. 326. Zakona o obveznim odnosima, sukladno kojoj se ništetnost ne može isticati ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor je ispunjen u cijelosti. Poziva se na stajalište Suda EU u presudi C-621/17 od 3.10.2019. godine. Sukladno zahtjevima zaštite potrošača za valjanost iste odredbe potrebno je da potrošač mora shvatiti (financijsku) obvezu koja za njega iz te odredbe proizlazi, što je tužitelj svakako mogao utvrditi iz sadržaja ugovora o kreditu. Predlaže zahtjev odbiti u cijelosti i potražuje naknadu parničnog troška.

10. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u potvrdu tuženika o plaćenim naknadama (list 19,16), Ugovor o kreditu (list 10-14), otplatnu tablicu (list 6-9), prijepis knjigovodstvene kartice (list 15-21), saslušao tužiteljicu (list 42), te temeljem čl 8 i 219 ZPP zaključio da je zahtjev osnovan.

11. Prigovor zastare tuženika nije osnovan. Naime, čl. 328. ZOO-a propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužiteljice kojim traži utvrđenje ništetnosti čl. 3 Ugovora. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj: Su-IV- 47/2020 prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude.

12. Uvidom u Ugovor o kreditu utvrđeno je da su stranke u čl. 3 ugovorile plaćanje naknade u iznosu od 3,30% od iznosa kredita, jednokratno, koja naknada se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita.

13. Iz potvrde tuženika izdane dana 13.06.2023. godine proizlazi da je tuženik naknadu iz čl 3 naplatio u iznosu od 2.694,11 kn prilikom isplate kredita, a visinu zahtjeva je tuženik tijekom postupka učinio nespornom.

14. Iz iskaza tužiteljice utvrđeno je da je tužiteljica kod tuženika uzimala autokredit. Iz auto kuće su je poslali u banku jer ta auto kuća surađivala sa tuženikom i rekli su joj da tamo postoji auto kredit pod određenim uvjetima. Radi proteka vremena ne može se precizno sjetiti ali u banci su joj rekli da ne može utjecati na odredbe ugovora. Pročitala je ugovor, ugovor je izgledao normalno (nikada prije nije dizala kredit). Imala je povjerenje u banku, došla je kao građanin i nije razmišljala da bi pregovarala sa bankom tako joj je rečeno. Ne sjeća se koju naknadu je platila ali rečeno joj je da je to tako mora biti i da pod tim uvjetima mora prihvatiti. Ne sjeća se da li je platila jednokratno. Auto je bio za osobne potrebe.

15. Iskaz tužiteljice se kao logičan i uvjerljiv prihvaća u cijelosti, a iz istoga u bitnom proizlazi da je tužiteljica uočila odredbu o naknadi za obradu kredita, ali nije mogla o tome pitati tuženika, rekli su joj da ne može utjecati na odredbe ugovora, imala je povjerenje u banku, došla je kao građanin i nije razmišljala da bi pregovarala sa bankom, rečeno joj je da je to tako mora biti i da pod tim uvjetima mora prihvatiti.

16. Čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 - u daljnjem tekstu ZZP) propisano je da ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…)."

17. Člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača propisano je: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

18. Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3,30% iznosa kredita.

19. Iz čl. 9 Ugovora proizlazi da s na sve što nije regulirano ugovorom primjenjuju opći akti tuženika.

20. Nastavno na utvrđeno, a prema čl. 295. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 - u daljnjem tekstu ZOO), opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

21. Zbog toga sud zaključuje da se o odredbama akata tuženika koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi ugovora niti su u konkretnom slučaju tužiteljici omogućilo da uopće dođe do pozicije da pregovara.

22. Kako je dakle ugovor prethodno pripremljen po tuženiku, jer se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a niti je tužiteljica mogla pojedinačno pregovarati. Kako je tužiteljica temeljem čl. 3. ugovora platila tuženiku naknadu u visini kako je to ranije navedeno, to je očito da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužiteljice, a što znači da je nepoštena navedena odredba članka 3. Ugovora o kreditu, primjenom članka 81. stavak 1. ZZP te ništetna u smislu članka 87. stavak 1. ZZP.

23. Zbog toga je sud u točki I izreke utvrdio ništetnost odredbe čl. 3 Ugovora, a nastavno na navedeno dolazi do primjene odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, a koja upućuje na primjenu odredaba o stjecanju bez osnova tj. na odredbu čl. 1111. st. 1 ZOO-a.

24. Kako je visina zahtjeva utvrđena uvidom u potvrdu samog tuženika i nesporna, to je usvojen i zahtjev tužiteljice pod točkom II izreke prema kojem je tuženik dužan platiti tužiteljici iznos koji odgovara naplaćenoj, ništetnoj tzv. ulaznoj naknadi.

25. Sud smatra da je tuženik bio nesavjestan i da kamatu mora platiti od dana stjecanja 13.04.2005. po stopi iz čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate (NN 153/04) i čl. 29. ZOO-a.

26. Odluka o naknadi troškova temelji se na odredbi čl. 154. st. 1 Zakona o parničnom postupku (NN 148/11, 25/13, 70/19, 80/22), a trošak se odnosi na troškove zastupanja tužiteljice po odvjetniku sukladno OT, ali uz vps 357,57 € (ne kako ga je tužitelj naznačio u tužbi, sukladno sudskoj praksi VSRH Rev 349/2020) , u kojem je tužitelj uspio u cijelosti te sukladno OT (NN 75/09, 18/11, 126/21, 138/23) i specificiranom troškovniku; sastav tužbe 50 bodova, podnesak 14.04.25. 50 bodova, i 2 ročišta po 50 bodova, uz dodani pdv, pristojba na tužbu 33,18 € i presudu 13,27 € sve prema Tbr 7/1, Tbr 8/1, Tbr 9/1 i Tbr 42 OT. Vrijednost boda iznosi 2,00 EUR prema tbr. 54. OT (NN 138/23), ukupno 546,45 €.

27. Sud je tužitelju dosudio kamatu na parnični trošak sukladno čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona od donošenja presude do isplate.

U Zagrebu, 26.travanj 2026.

Sutkinja:

Ana Ćurković Dražić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi pisano, u tri istovjetna primjerka, putem ovog suda Županijskom sudu.

Dna:

1.tužitelju po pun. uz rj pristojba na presudu 13,27 €

2.tuženiku po pun.