REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-1682/2026-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sutkinja Ružica Omazić, u pravnoj stvari predlagateljice osiguranja HŠ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Tomislav Kovačić, odvjetnik u Puli, protiv protivnika osiguranja NŠ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], radi određivanja privremene mjere u postupku koji se vodi radi utvrđenja bračne stečevine, odlučujući o žalbi protivnika osiguranja protiv rješenja Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj Ovr-27/2025-3 od 15. prosinca 2025., 24. travnja 2026.

r i j e š i o  j e

I. Ukida se rješenje Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj Ovr-27/2025-3 od 15. prosinca 2025. u točkama I., II., III., IV. i VI. izreke i predmet u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovan postupak.

II. O troškovima žalbenog postupka odlučit će sud prvog stupnja u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Rješenjem Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj Ovr-27/2025-3 od 15. prosinca 2025. radi osiguranja nenovčane tražbine predlagateljice osiguranja iz osnove bračne stečevine, da poslovni udio u trgovačkom društvu 5 Continent Logistics d.o.o. čini bračnu stečevinu te da su stranke kao bračni drugovi zajednički ovlaštenici tog poslovnog udjela, određena je privremena mjera da se zabrani protivniku osiguranja da otuđi i optereti poslovni udio nominalnog iznosa 2.500,00 EUR što čini 100% temeljenog kapitala društva 5 Continent Logistics d.o.o. uz zabilježbu zabrane u knjizi poslovnih udjela (točka I. i II. izreke), određeno je da će privremena mjera trajati do 15 dana nakon nastupanja uvjeta za provedbu presude radi ostvarenja nenovčane tražbine predlagateljice osiguranja radi koje se vodi parnični postupak poslovni broj P-276/2025 (točka III. izreke), te da će zabranu privremene mjere provesti sudski registar Trgovačkog suda u Pazinu (točka IV. izreke), naloženo protivniku osiguranja da predlagateljici osiguranja naknadi trošak postupka u iznosu od 263,27 EUR u roku od 8 dana (točka VI. izreke). Pod točkom V. izreke djelomično je odbijen prijedlog za osiguranje.

2. Protiv navedenog rješenja protivnik osiguranja je pravodobno podnio žalbu pobijajući točke I., II., III. i VI. izreke. U žalbi u bitnom navodi da se sukladno odredbi članka 344. stavka 1. i članka 346. stavka 1. Ovršnog zakona privremena mjera radi osiguranja nenovčane tražbine može odrediti samo ako predlagatelj učini vjerojatnim postojanje tražbine, a što u konkretnom slučaju predlagateljica nije učinila. Ističe da predlagateljica osiguranja svoju novčanu tražbinu temelji isključivo na tvrdnji da poslovni udio predstavlja bračnu stečevinu sukladno odredbama Obiteljskog zakona Republike Hrvatske. Međutim, na imovinske odnose stranaka u ovom postupku ne primjenjuje se Hrvatsko obiteljsko pravo, već je mjerodavno strano pravo budući da su obje stranke državljani Sjedinjenih američkih država i brak je sklopljen u saveznoj državni New Hampshire (SAD) te je bračna zajednica stranaka je u cijelosti ostvarena u toj saveznoj državi. Ističe da se sukladno članku 26. Uredbe (EU) 2016/1103, na bračni imovinski režim primjenjuje pravo države prvog zajedničkog uobičajenog boravišta nakon sklapanja braka, a podredno zajedničkog državljanstva. Obje poveznice nedvojbeno upućuju na primjenu prava države New Hampshire (SAD), a koje pravo ne poznaje institut bračne stečevine, niti presumpciju jednakih udjela, već zahtjeva dokaz stvarnog doprinosa svakog supružnika. Ističe da je stoga , iz aspekta mjerodavnog prava, isključena vjerodostojnost postojanja tražbine, jer pravni institut na kojem predlagateljica temelji svoj zahtjev uopće ne postoji u primjenjivom pravu. Pritom upućuje na izraženo shvaćanje u odlukama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-5560/2020 i Pž-392/2015. Osim toga, smatra da nije ispunjena niti druga pretpostavka kumulativno propisana za određivanje predložene privremene mjere, jer sama mogućnost raspolaganja pravom – otuđenjem poslovnog udjela ne predstavlja opasnost i da, postojanje parničnog postupka ne znači samo po sebi postojanje opasnosti, dok u pobijanom rješenju sud nije naveo niti jednu konkretnu radnju žalitelja koja bi upućivala na stvarnu opasnost od otuđenja ili opterećenja poslovnog udjela. Zatim, ističe da čak kad bi i došlo do raspolaganja poslovnim udjelom, predlagatelj ima parničnu zaštitu, mogućnost pobijanja pravnih radnji i zahtjeve iz obveznog i stvarnog prava. Zbog navedenog smatra da nije ispunjena niti jedna od dvije kumulativno propisane zakonske pretpostavke za određivanje privremene mjere. Ukazuje i na to da je određena privremena mjera na cijelom poslovnom udjelu iako je zabrana raspolaganja mogla biti određena samo na jednoj polovici predmetnog poslovnog udjela. Predlaže ovom žalbenom sudu da ukine pobijano rješenje i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovan postupak ili ga preinači na način da u pobijanom dijelu odbije prijedlog tužitelja za određivanje privremene mjere. Traži žalbeni trošak u iznosu od 625,00 EUR uvećano za sudsku pristojbu po nalogu suda.

3. Žalba je osnovana.

4. Pobijano rješenje ispitano je na temelju odredbe članka 365. stavka 2. u vezi s člankom 381. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/122 i 155/23; dalje: ZPP) u vezi s odredbom članka 21. stavka 1. Ovršnog zakona u granicama razloga određenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP -a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava (članak 356. ZPP-a).

5. U obrazloženju pobijanog rješenja sud je naveo da je u zahtjevu za određivanje privremene mjere radi osiguranja nenovčane tražbine odlučio na temelju prijedloga i priloženih dokaza u skladu s načelom hitnosti postupka. Sud je naveo zakonske pretpostavke koje moraju biti i kumulativno ostvarene da bi sud na temelju odredbe članka 346. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj: 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22 i 6/24; dalje: OZ) prihvatio zahtjev za određivanje predložene privremene mjere, te je na temelju činjenica iz prijedloga za osiguranje te priloženih dokaza utvrdio da je predlagateljica osiguranja učinila vjerojatnim ostvarenje prve pretpostavke odnosno vjerojatnost postojanja njene nenovčane tražbine iz osnove bračne stečevine. U odnosu na drugu pretpostavku je naveo da se sukladno odredbi članka 346. stavka 1. u vezi s člankom 344. stavkom 2. OZ -a opasnost ne mora dokazivati ako bi protivnik osiguranja predloženom privremenom mjerom pretrpio samo neznatnu štetu te je zaključio da u konkretnom slučaju time što je privremeno zabranjeno raspolaganje poslovnom udjelu protivniku osiguranja, da oni, ukoliko ne planira otuđiti poslovni udio, time ne trpi nikakvu štetu, dok predlagateljica osiguranja u protivnom ne bi mogao ostvariti svoju nenovčanu tražbinu.

6. Prema odredbi članka 346. OZ-a prva pretpostavka za određivanje privremene mjere je da je predlagatelj osiguranja učinio vjerojatnim postojanje svoje nenovčane tražbine prema protivniku osiguranja. U obrazloženju pobijano rješenja navedeno je da je s obzirom na zakonsku presumpciju iz Obiteljskog zakona da je bračna stečevina imovina koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice i iz nje potječe, te da su bračni drugovi u bračnoj stečevini suvlasnici u jednakom dijelu ako drugačije nisu ugovorili, te je prvostupanjski sud zaključio da je predlagateljica učinila vjerojatnom svoju tražbinu. Utvrdio je da je društvo osnovano tijekom braka koji još uvijek traje i da se stoga radi o zajedničkoj imovini.

7. Međutim, žalitelj u žalbi, budući da mu prijedlog nije dostavljen na očitovanje prije donošenja pobijane odluke, ukazuje da u konkretnom slučaju nije bilo mjesta za primjenu obiteljskog zakona budući da su predlagateljica i protivnik osiguranja državljani SAD-a te da su brak sklopili u SAD i da zakon države u kojoj je sklopljen brak i čiji su državljani ne poznaje institut bračne stečevine, niti presumpcije jednakih udjela, već se zahtijeva dokaz stvarnog doprinosa svakog supružnika.

8. Poslovni udio u trgovačkom društvu regulirano je pravom države gdje je društvo osnovano, u konkretnom društvu to je pravo Republike Hrvatske, odnosno Zakon o trgovačkim društvima, ali se pitanje predstavlja li taj poslovni udio u bračnu stečevinu određuje prema mjerodavnom pravu za bračno imovinske odnose.

9. U pravu je žalitelj da se prema odredbi čanka 35. Zakona o međunarodnom privatnom pravu („Narodne novine“ broj 101/17 i 67/23) na imovinske odnose bračnih drugova primjenjuje Uredba Vijeća (EU) 2016/1103 od 24. lipnja 2016. u području mjerodavnog prava. Prema članku 26. navedene Uredbe U slučaju nepostojanja sporazuma o izboru prava na temelju članka 22., mjerodavno pravo za imovinskopravni režim je pravo države: (a) prvog zajedničkog uobičajenog boravišta bračnih drugova nakon sklapanja braka ili, u suprotnome; (b) zajedničkog državljanstva bračnih drugova u trenutku sklapanja braka ili, u suprotnome; (c) s kojim su bračni drugovi zajedno najbliže povezani u trenutku sklapanja braka, uzimajući u obzir sve okolnosti. 2. Ako bračni drugovi imaju više od jednog zajedničkog državljanstva u trenutku sklapanja braka, primjenjuju se samo točke (a) i (c) iz stavka 1.

10. Iz prijedloga za određivanje privremene mjere proizlazi da obje stranke imaju prebivalište u [adresa] i da je brak sklopljen u SAD što upućuje na osnovanost žalbenih navoda da je u konkretnom slučaju prethodno trebalo utvrđivati sadržaj mjerodavnog prava glede bračne stečevine.

11. Utvrđivanje sadržaja stranog materijalnog prava predstavlja utvrđenje činjenica koje je sud dužan provesti po službenoj dužnosti, pri čemu se i strankama, odgovarajućom primjenom odredbe članka 5. stavka 1. ZPP-a, mora pružiti mogućnost očitovanja na sadržaj tako utvrđenog materijalnog prava.

12. Budući da se za sada ne može utvrditi i ispitati je li poslovni udio bračna stečevina i u kojem omjeru, ovaj sud ne može ispitati pravilnost zaključka prvostupanjskog suda o vjerojatnosti postojanja tražbina, što je prva od dvije kumulativno propisane pretpostavke za određivanje privremene mjere, pa se ne može može utvrditi je li pobijana odluka donesena pravilnom primjenom materijalnog prava.

13. Zbog navedenog, valjalo je na temelju odredbe članka 380. točke 3. ZPP-a u vezi s čl. 21. OZ-a žalbu protivnika osiguranja uvažiti te pobijano rješenje ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovan postupak, kako je odlučeno u točki I. izreke ovog rješenja.

14. U ponovnom postupku prvostupanjski sud će otkloniti nedostatke na koje mu je ukazano ovim rješenjem tako što će prije svega pozvati predlagateljicu osiguranja da se očituje o iznesenim tvrdnjama protivnika osiguranja te će po potrebi utvrditi koje mjerodavno pravo se primjenjuje glede bračne stečevine, te će shodno tome donijeti novu zakonitu i pravilnu odluku.

15. Budući da je pobijano rješenje ukinuto u dijelu određene mjere osiguranja valjalo je ukinuti i odluku o troškovima postupka. U ponovnom postupku sud će odlučiti o troškovima žalbe protivniku osiguranja ovisno o uspjehu stranaka.

Zagreb, 24. travnja 2026.

Sutkinja

Ružica Omazić