REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-6579/2022-37

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji toga suda Jadranki Liović Merkaš, u pravnoj stvari tužiteljice GO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Goranu Samaržiji, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika OTP banka Hrvatska d.d. iz Splita, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, zastupane po punomoćniku Miroslavu Plašćaru, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Žurić i Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne, usmene i javne rasprave, održane i zaključene 12. ožujka 2026. u nazočnosti punomoćnika tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženika ČO, odvjetničke vježbenice, dana 24. travnja 2026., temeljem čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 04/08, 84/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25), dalje ZPP-a,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnim odredba čl.3.t.3.3. Ugovora o kreditu br. 060213188101 sklopljenog između tužiteljice GO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i tuženika OTP banka Hrvatska d.d.iz Splita, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, u kojoj se promjena kamatnih stopa vrši izmjenama i dopunama Odluke o kamatama banke na čiju primjenu Korisnik kredita bezuvjetno pristaje.

II Nalaže se tuženiku OTP banka Hrvatska d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, isplatiti tužiteljici GO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime preplaćene kamate iznos od 4.976,54 EUR sa zakonskim zateznim kamatama na:

- 26,06 EUR od 01.02.2008.

- 35,05 EUR od 01.03.2008.

- 35,53 EUR od 01.04.2008.

- 34,35 EUR od 01.05.2008.

- 34,15 EUR od 01.06.2008.

- 37,86 EUR od 01.07.2008.

- 46,17 EUR od 01.08.2008.

- 46,56 EUR od 01.09.2008.

- 47,02 EUR od 01.10.2008.

- 50,46 EUR od 01.11.2008.

- 58,90 EUR od 01.12.2008.

- 70,86 EUR od 01.01.2009.

- 71,23 EUR od 01.02.2009.

- 71,63 EUR od 01.03.2009.

- 70,80 EUR od 01.04.2009.

- 70,34 EUR od 01.05.2009.

- 69,30 EUR od 01.06.2009.

- 74,50 EUR od 01.07.2009.

- 77,76 EUR od 01.08.2009.

- 78,28 EUR od 01.09.2009.

- 77,62 EUR od 01.10.2009.

- 77,31 EUR od 01.11.2009.

- 78,37 EUR od 01.12.2009.

- 79,25 EUR od 01.01.2010.

- 80,21 EUR od 01.02.2010.

- 80,28 EUR od 01.03.2010.

- 82,51 EUR od 01.04.2010.

- 81,77 EUR od 01.05.2010.

- 82,65 EUR od 01.06.2010.

- 88,34 EUR od 01.07.2010.

- 84,53 EUR od 01.08.2010.

- 90,56 EUR od 01.09.2010.

- 87,61 EUR od 01.10.2010.

- 86,32 EUR od 01.11.2010.

- 91,08 EUR od 01.12.2010.

- 95,25 EUR od 01.01.2011.

- 81,12 EUR od 01.02.2011.

- 67,03 EUR od 01.03.2011.

- 61,58 EUR od 01.04.2011.

- 62,87 EUR od 01.05.2011.

- 66,90 EUR od 01.06.2011.

- 65,60 EUR od 01.07.2011.

- 73,53 EUR od 01.08.2011.

- 73,40 EUR od 01.09.2011.

- 67,45 EUR od 01.10.2011.

- 67,47 EUR od 01.11.2011.

- 68,45 EUR od 01.12.2011.

- 67,85 EUR od 01.01.2012.

- 553,20 EUR od 01.07.2012.

- 68,12 EUR od 01.08.2012.

- 68,07 EUR od 01.09.2012.

- 67,32 EUR od 01.10.2012.

- 68,26 EUR od 01.11.2012.

- 68,34 EUR od 01.12.2012.

- 68,30 EUR od 01.01.2013.

- 67,34 EUR od 01.02.2013.

- 67,72 EUR od 01.03.2013.

- 68/17 EUR od 01.04.2013.

- 67,80 EUR od 01.05.2013.

- 66,68 EUR od 01.06.2013.

- 65,99 EUR od 01.07.2013.

- 66,55 EUR od 01.08.2013.

- 67,03 EUR od 01.09.2013.

- 68,10 EUR od 01.10.2013.

- 67,60 EUR od 01.11.2013.

- 67,77 EUR od 01.12.2013.,

do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanom za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, kao i nadoknaditi joj prouzročeni parnični trošak u iznosu 2.858,69 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke od 24. travnja 2026. do isplate, sve u roku 15 dana.

III Utvrđuje se postojanje tražbine tuženika prema tužiteljici u iznosu 390,18 EUR sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanom za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

V Prebija se tražbina tuženika iz toč. III izreke ove presude s tražbinom tužiteljice iz toč. II izreke ove presude.

VI Odbija se tužiteljica s dijelom tužbenog zahtjeva koji glasi:

"Nalaže se tuženiku OTP banka Hrvatska d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, isplatiti tužiteljici GO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 248,85 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 24. svibnja 2019.",

kao neosnovanim.

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da je tužba tužiteljice za iznos 536,81 EUR zajedno s traženim zateznim kamatama na taj iznos povučena.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je s tuženikom 14. veljače 2006. sklopila Ugovor kreditu br. 060213188101 na iznos od 110.938,00 CHF protuvrijednost u kunama po srednjem tečaju HNB-a za devize na dan isplate. Člankom 3. toč. 3.3. tog Ugovora ugovorena je promjenjiva kamatna stopa koja se mijenja Odlukom o kamatnim stopama, a koja na dan sklapanja Ugovora iznosi 4,89%. Rok otplate kredita iznosio je dvadeset godina, te isti dospijevao najkasnije 14. veljače 2026. Na tekući račun tužiteljice isplaćena je protuvrijednost ugovorenog iznosa kredita 110.938,00 CHF, a početni anuitet je iznosio 725,42 CHF. Jednostranim odlukama tuženika, kamatna stopa se mijenjala od početne 4,89% na način da je od 1. veljače 2008. iznosila 5.99%, od 1. srpnja 2008. 6,25%, od 1. prosinca 2008. 6,75%, od 1. srpnja 2009. 6,99%, od 1. veljače 2011. 6,74% i od 1. ožujka 2011. 6,24%. Promjenu kamatnih stopa tuženik je donosio jednostrano, svojim jednostranim odlukama o kojima s tužiteljicom nije pregovarao, niti je tužiteljica imala utjecaja na odluke tuženika. Tuženik kao trgovac nije svoju stranku, ovdje tužiteljicu, prilikom ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. navodi da je temeljem Zakona o izmjenama i dopunama o potrošačkom kreditiranju od 30. rujna 2015. i poziva tuženika, tužiteljica, 22. siječnja 2016. s tuženikom potpisala Dodatak Ugovora o kreditu kojim se odredbe iz osnovnog Ugovora o kreditu mijenjaju i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita. Poziva se na utvrđenja iz predmeta kolektivne zaštite potrošača Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/2012 u kojem je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi. Drži da je tuženik primio više nego što je trebao zbog nepoštene odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope, to je dužan tužiteljici vratiti stečeno bez osnove, jer iako je ona konvertirala kredit, nije obeštećena. Stoga ustaje s tužbom protiv tuženika i tužbenim zahtjevom konačno uređenom u podnesku od 11. ožujka 2026. (stranica 193-195 spisa) i na glavnoj raspravi od 12. ožujka 2026. (stranica 196 spisa) traži utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi (čl. 3. toč. 3.3. Ugovora o kreditu) i isplatu preplaćenog iznosa 4.976,54 EUR s osnove ništetnosti promjenjivosti kamatne stope, sa zateznim kamatama na svaki pojedini iznos od njegova dospijeća do isplate, isplatu troška plaćenog vještačenja u iznosu 248,85 EUR sa zateznim kamatama od 24. svibnja 2019., dok povlači tužbu u toč. IV tužbenog zahtjeva za iznos 536,81 EUR zajedno s traženim zateznim kamatama na taj iznos, uz naknadu parničnog troška.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu čini neprijepornim da su stranke sklopile Ugovor o kreditu i Dodatak Ugovoru o kreditu. Protivi se osnovi i visini tužbenog zahtjeva, ističe prigovor zastare. Ističe da utvrđenja iz parnice potrošač nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet tužbe jer se je u tom postupku utvrđivala tek apstraktna pravna zaštita čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz parnice Potrošač i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Ističe da tužiteljica neosnovano smatra ništetnima odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva sukladno odlukama tuženika, te ukazuje na činjenicu da je Dodatkom ugovoru izvršena konverzija kredita te je tužiteljica dovedena u položaj kao da je s tuženikom prvobitno sklopila ugovor o kreditu u valuti EUR. U odnosu na navode o nepoštenosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom tuženika, ističe da nije ispunjena niti jedna od potrebnih pretpostavki da bi se navedena ugovorna odredba utvrdila ništetnom pri čemu ukazuje da tada i sada važeće materijalno pravo izrijekom predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. Tuženik nije donosio proizvoljne odluke s kojima tužitelj nije bio ili nije mogao biti upoznat jer mu je pri sklapanju Ugovora o kreditu bilo poznato da se za promjenu kamatne stope uzimaju vrijednosti određene Odlukom o kamatama banke, što je interni akt tuženika i svima je dostupan pa je time u cijelosti konzumirana pretpostavka da se o odredbi mora prethodno pregovarati, a kako je očito da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz predmetnog Ugovora o kreditu i jasna i uočljiva i razumljiva, to njezinu nedopuštenost odnosno ništetnost nije ni moguće utvrđivati. Nije postojala niti znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana jer je u Općim uvjetima poslovanja Banke navedeno da će tuženik kod utvrđivanja i promjene kamatne stope voditi računa o „tržišnim uvjetima“. Ističe da je tuženik odluku o promjeni kamatnih stopa donosio u trenutku kada je promjena uvjeta na tržištu bitno odstupala od tekućih kamatnih stopa u portfelju tuženika. na pripremnom ročištu održanom 9. lipnja 2020., za slučaj da sud utvrdi tužiteljičin zahtjev osnovanim, ističe prigovor radi prebijanja i predlaže sudu utvrditi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju za iznos priznate pretplate prilikom konverzije u iznosu 390,18 EUR (2.939,80 kn) sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015., te donijeti konstitutivnu odluku o prijeboju tužiteljičina i tuženikova potraživanja. Predlaže tužbeni zahtjev odbiti uz naknadu parničnog troška.

3. Sud je proveo dokaze: pročitan je Ugovor o kreditu od 14. veljače 2006. (stranica 20-24 spisa), Dodatak broj 3. Ugovora o kreditu od 22. siječnja 2016. (stranica 31-33 spisa), promet po računu (stranica 36-55 spisa), tablica kredita (stranica 56-62 spisa), otplatni plan (stranica 63-67 spisa), pregled uplata (stranica 68-71 spisa), obavijest o dospijeću obroka i redovne kamate (stranica 72-75 spisa), financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Zrinku Ručeviću (stranica 132-137, 177-185 spisa), te saslušanjem tužiteljice (stranica 168 spisa).

4. Druge dokaze sud nije provodio, jer se provođenje drugih dokaza nije ukazalo potrebitim za donošenje odluke u smislu čl. 8. ZPP-a.

5. Među strankama nije prijeporno:

- da su stranke 14. veljače 2006. sklopile Ugovor o kreditu kojim je tuženik, kao kreditor, tužiteljici stavio na raspolaganje tužitelju kunsku protuvrijednost 110.938,00 CHF prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita,

- da rok otplate kredita iznosi 240 mjeseci od dana stavljanja kredita u otplatu, i otplaćuje se u jednakim mjesečnim anuitetima prema srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, prema otplatnom planu,

- da je ugovorena početna kamatna stopa u visini 4,89% godišnje, promjenjiva,

- da u stranke sklopile Dodatak br. 3 Ugovoru o 22. siječnja 2016. kojim je provedena konverzija kredita u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR,

- da je tužiteljica prihvatila izračun konverzije u kredit s valutnom klauzulom u EUR sa stanjem na dan 30. rujna 2015.,

- da iznos preostale glavnice na taj dan iznosi 51.881,64 EUR.

6. Prijeporno je:

- jesu li odredbe navedenog Ugovora o kreditu, koje određuje promjenjivu kamatni stopu ništetne, pa posljedično tomu,

- je li tužiteljica preplatila svoje dugovanje po Ugovoru o kreditu do sklapanja Dodatka Ugovoru o kreditu,

- osnovanost i visina tužbenog zahtjeva,

- zastara tražbine tužiteljice.

7. Na pravni odnos stranaka po Ugovoru o kreditu se primjenjuju odredbe čl. 81., 82., 85., 86. i 87., te 89. i 90. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br.96/2003), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, a prilikom ocjene poštenosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi treba primijeniti čl. 5. Direktive 93/13/EEZ.

8. Među strankama nije prijeporno ni da je, sukladno čl. 52. a ZPP, vođen sudski postupak radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača - korisnika kredita protiv više banaka, među ostalim i tuženika, pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, u kojem je sud donio presudu 4. srpnja 2013. posl.br. P-1401/2012., kojom je utvrđeno da je, među ostalim, tuženik, u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima te koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe, tako da je ugovorena valutna klauzula kojom je glavnica vezana uz valutu CHF, a da prije zaključenja ugovora nije potrošače informirao o svim bitnim parametrima za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, te je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o potrošačkim kreditima i koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na neizvjesnosti iznosa glavnice koju je potrošač u obvezi vratiti te jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje: ZZP/03), ovo u razdoblju do 6. kolovoza 2007., i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007., pa nadalje, protivno odredbama članaka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09, dalje: ZZP/07), te suprotno odredbama u pojedinom razdoblju važećeg Zakona o obveznim odnosima.

9. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu, koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva, potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike (dalje u tekstu VTSRH) posl.br. Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., a VSRH je 9. travnja 2015. donio presudu broj Revt-249/2014-2 kojom je odbijena, između ostalih, i revizija tuženika protiv navedene presude VTSRH.

10. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, korisnika kredita odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i Ugovor koji je predmet ovog postupka) povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, a da pritom tuženik potrošače nije u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima, kao i metodi izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa.

11. U odnosu na istaknuti prigovor zastare ističe se da je VSRH u svojoj presudi poslovni broj Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018. izrazio stajalište da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnog interesa potrošača dolazi do prekida zastare primjenom odredbe čl. 241. ZOO, te zastara pojedinačnih zahtjeva ove vrste počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u povodu te tužbe. Kondikcijski zahtjev zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina pa je tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koja je podnesena 4. travnja 2012., prije isteka petogodišnjeg zastarnog roka prekinula je zastarijevanje. Presuda u kolektivnom sporu u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu je postala pravomoćna 13. lipnja 2014.,a individualnu je tužbu tužiteljica u ovom predmetu podnijela 12. lipnja 2019., dakle očito prije isteka petogodišnjeg zastarnog roka za individualne restitucijske zahtjeve koji počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača.

12. U odnosu na tuženikove prigovore o primjeni navedenih presuda iz kolektivnog spora, vrijedi odredba čl. 502. c ZPP-a o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude, prema kojem propisu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502. a st. 1. ZPP za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U takvom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati (čl. 52. c ZPP), slijedom čega su ovi prigovori neosnovani. Sukladno članku 502. c ZPP, ovaj sud je vezan za utvrđenja iz navedenog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je u ugovorima o kreditu sklopljenima od strane tuženika kao kreditora, u razdoblju kada je sklopljen i prijeporni Ugovor, ništetna odredba o promjenjivoj stopi redovne kamate neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s tim da je tuženik u ovom postupku mogao dokazivati da je u konkretnom slučaju bilo pregovaranja oko spornih ugovornih odredbi, te da je tužiteljica bila upozorena na sve rizike predmetnog pravnog posla, odnosno da su joj objašnjeni parametri na temelju kojih i kada dolazi do promjene kamatne stope.

13. Tužiteljica u svom iskazu navodi da je podignula stambeni kredit kod tuženika još 1998. i tada je bilo to moguće učiniti jedino uz jamce, te je imala tri jamca. Protekom vremena, željela je jamce osloboditi te obveze, te je 2006. otišla kod tuženika vidjeti mogućnosti za to budući da daju hipotekarne kredite. Rečeno joj je da je to moguće te su joj predložili sklopiti ugovor u valuti CHF jer da će joj mjesečni anuitet biti manji. Na to je pristala, a nije dobila nikakva upozorenja od službenika banke glede valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Po zanimanju je ekonomist i jasni su joj pojmovi valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, ali se bavi trgovinom i doista nije očekivala da bi mjesečni anuiteti bitno odstupali od onih prikazanih u otplatnom planu. Nakon nekog vremena i tečaj i kamata su počeli rasti, pa tako i njen mjesečni anuitet. Tuženik joj nije slao obavijesti o promjenama kamatnih stopa, a budući da je imala trajni nalog na plaći, mjesečni anuitet se automatski skidao. Kada se pojavila mogućnost konverzije zaključila je Dodatak Ugovoru o kreditu i kredit konvertirala u valutu EUR. Tom prilikom su joj priznali pretplatu na način da su istu uračunali u dva anuiteta. Kredit još uvijek otplaćuje do 2027. Stan koji je kupila služi joj za stanovanje i vlastite potrebe. Nije bila vlasnica trgovačkog društva ni obrta.

14. Sud prihvaća iskaz tužiteljice jer je logičan i uvjerljiv te podudaran dokumentaciji u spisu. Slijedom navedenog je jasno da je tužiteljica bila prosječan potrošač u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, jer je fizička osoba i sklapala je pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njezinom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, uzevši u obzir namjenu ovog Ugovora, a tuženik je bio dužan dokazati suprotno, što nije učinio. Zahtjev transparentnosti određuje da prosječan potrošač, koji je uobičajeno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može shvatiti konkretno funkcioniranje ugovorne odredbe i samim time na osnovi preciznih i razumljivih kriterija procijeniti potencijalno značajne ekonomske posljedice koje bi ta odredba mogla imati na njegove obveze, što je u konkretnom slučaju izostalo, jer tuženik uopće nije objasnio tužiteljici na temelju kojih parametara i kada se mijenja kamatna stopa.

15. Iz naprijed navedenog slijedi da je odredba konkretnog Ugovora o kreditu koji su sklopile stranke, u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa (čl. 3.t.3.3.Ugovora o kreditu) nepoštena i kao takva ništetna. Odredbom čl. 324. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 114/22, 156/22 i 155/23), dalje u tekstu ZOO, propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora u cijelosti, ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora, ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, ali će ugovor ostati valjan, čak iako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora, u slučaju kada je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

16. Prema odredbama čl. 1021. ZOO, bitni sastojci ugovora o kreditu su obveza davanja određenog novčanog iznosa i obveza vraćanja iskorištenog iznosa novca uz obvezu plaćanja ugovorenih kamata, u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom, slijedom čega, ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nije element bez kojeg ugovor o kreditu ne može opstati, jer je iznos kredita koji je tužiteljici stavljen na raspolaganje utvrdiv u kunama i iznos koji je ona morala vratiti prema otplatnom planu i bez tih odredbi, pa ništetnost navedenih odredbi nema za posljedicu ništetnost cijelog ugovora.

17. U tom smislu valja naglasiti da se ništetnost odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, makar u dijelu o kojem ovisi mogućnost njegove opstojnosti u cjelini, ne odnosi na bitne elemente ugovora o kreditu iz čl. 1022. st. 2. u vezi s čl. 1021. ZOO, a to su iznos kredita, uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita. Doduše, činjenica jest da odredba kojom je ugovorena kamatna stopa je vezana uz uvjete vraćanja kredita, dakle uz jedan od bitnih sastojaka ugovora o kreditu. Međutim, ugovorna odredba o kunskom iznosu kojeg je tuženica kao banka stavila na raspolaganje tužiteljici kao korisniku kredita, a ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi je i utvrđena upravo zbog toga da bi predmetni ugovor o kreditu bio oslobođen tih odredbi.

18. Sklapanjem Dodatka Ugovoru, neravnoteža u pravima i obvezama otklonjena je za buduće razdoblje, jer je istim Dodatkom Ugovor konvertiran u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR, što, međutim, ne znači da je tužiteljica uistinu i obeštećena kao da ništetnih ugovornih odredbi nije bilo, odnosno, ne znači da je u potpunosti dovedena u pravni položaj u kojem bi bila da u predmetnom Ugovoru nije bilo nepoštenih i ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi. Naime, o pitanju postojanja pravnog interesa za pokretanje i vođenje parnica u kojima tužitelj ističe ništetnost ili traži utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi ugovora o kreditu zaključenog u valuti CHF, a u slučajevima kada su stranke zaključile Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita, već se je izjasnio i VSRH u svojoj odluci od 12. veljače 2019. donesenoj u predmetu posl. br. Rev-2868/2018 povodom izvanredne revizije, u kojoj je postavljeno pitanje gubi li sklapanjem dodatka ugovora o kreditu korisnik kredita pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

19. Na tako izričito postavljeno pravno pitanje, navedeni sud je izrazio stav da sama činjenica da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK/15, kojim je izvršena konverzija kredita u valuti CHF u kredit uz valutnu klauzulu u valuti EUR, a kojim su u prethodno zaključenom ugovoru o kreditu izmijenili odredbe glede valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, i kojim su postigle sporazum o raspolaganju preplatom, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu u valuti CHF ništetne. Ovo stoga što korisnik kredita i nadalje tvrdi da mu nije u cijelosti podmiren dug, odnosno da provedbom konverzije nije u potpunosti obeštećen glede posljedica koje su proizvele ništetne ugovorne odredbe, slijedom čega i postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatu, pri čemu treba imati u vidu i to da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla, kao i da ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO. Isto stajalište je taj sud izrazio i u kasnije donesenoj odluci posl. br. Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.

20. Po utvrđenju ovoga suda, tužiteljica, neovisno o zaključenom sporazumu o konverziji, ima pravni interes za pokretanje predmetne parnice, odnosno ovlaštena je u istoj pozivati se na ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, odnosno tražiti utvrđenje njihove ništetnosti, kako bi na temelju toga ostvarila zaštitu povrijeđenih prava za koja smatra da joj pripadaju, odnosno kako bi ostvarila pravo na obeštećenje zbog primjene tih ništetnih odredbi, a takav zaključak je u skladu i s pravnim shvaćanjem izraženim i u odluci Suda EU, donesenoj 14. ožujka 2019. godine u predmetu C- 118/17 (G protiv Erste bank Hungary), prema kojem shvaćanju odredbu čl. 6. st. 1. Direktive 93/13/EEZ o nepoštenim ugovornim odredbama uvijek treba tumačiti na način da nepoštene ugovorne odredbe nisu obvezujuće za potrošače, i to kao da nikada nisu postojale, tako da ne mogu imati učinak u odnosu na potrošača, sve to s posljedicom ponovne uspostave, pravne i činjenične, situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala. Stoga u situaciji kada su nepoštene ugovorne odredbe izmijenjene ili zamijenjene drugim odredbama s ciljem kako bi se neki ugovor održao na snazi, i to ne samo onda kada do toga dođe izravnom intervencijom zakonodavca, već i onda kada do toga dođe intervencijom ugovornih strana izvršenom temeljem neke zakonske odredbe, kao što je to ovdje slučaj, to nikako ne može imati za posljedicu smanjenje zajamčene pravne zaštite potrošača, što znači da potrošač u svakoj situaciji, pa tako i u konkretnom slučaju tužitelj, mora imati mogućnost uspostave, činjenično i pravno, one situacije u kojoj bi se nalazio da takva nepoštena odredba nije postojala, a osobito mora imati mogućnost ostvarivanja povrata koristi koju je trgovac neopravdano stekao na njegovu štetu temeljem nepoštene i ništetne ugovorne odredbe.

21. Konverzija kredita u valuti CHF, onako kako je uređena navedenim Zakonom odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, i niti jedna odredba ZID ZPK ne širi primjenu konverzije na izvanugovorne odnose stranaka, kao što su restitucijski zahtjevi (stečeno bez osnove) temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Konačno, treba imati u vidu i to da se tužiteljica niti jednom odredbom sklopljenog Dodatka Ugovoru ne odriče prava zahtijevati potpuno obeštećenje temeljem ništetnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu. Iz sadržaja Dodatka Ugovora o kreditu na temelju kojeg je provedena konverzija ne proizlazi da bi tužiteljica pristala slobodnom voljom, niti da je sporazumno s tuženikom, kako to tvrdi tuženik, pristala da se iznosi uplaćeni s osnove ništetne odredbe Ugovora o kreditu kojima je bila regulirana kamatna stopa uračuna u Izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF., niti je tuženik na kojem je teret dokaza takvu činjenicu dokazao, niti je predložio provođenje dokaza na takvu okolnost. Nadalje tuženik nije dokazao niti je predložio provođenje dokaza na okolnost utvrđivanja da bi se tužiteljica odrekla svojih prava da ostvaruje pravo na povrat uplaćenih iznosa s osnove ništetnih odredbi ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi za koje ugovorne odredbe je utvrđeno odlukama VTSRH i VSRH da su ništetne, niti je to utvrđeno njezinim iskazom, kojim dokazuje da ga je potpisala, jer nije imala izbora zbog povećanog iznosa mjesečnih anuiteta zbog rasta tečaja CHF i kamatne stope. Ujedno se ističe kako čl. 19. c točka 4. ZID ZPK nije propisano da bi se uplate s osnova ništetnih ugovornih odredbi prilikom konverzije uračunavale u iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (čl.19. c. točka 4. ZID ZPK). U konačnici prema odredbi čl. 19.c. ZID ZPK točkom 1.-3. zakonodavac je propisao kako se konverzija provodi na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita (točka 1.), dočim u točki 2. čl. 19. c. ZID ZPK zakonodavac propisuje da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, te u točki 3. čl. 19.c. ZID ZPK propisano je da početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom.

22. Zaključno, s obzirom na ništetnost navedene odredbe, tuženik ne bi imao pravo na naplatu svog potraživanja na temelju iste, odnosno, sukladno čl. 323. ZOO, bio bi dužan vratiti tužiteljici sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnim. Nadalje, i člankom 1111. ZOO, koji uređuje institut stjecanja bez osnove, propisano je da je stjecatelj dužan vratiti dio imovine druge osobe koji je prešao u njegovu imovinu, odnosno naknaditi vrijednost postignute koristi, ako taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu. Pritom je za istaknuti da se tužiteljica može pozivati na utvrđenja iz presude donesene u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, iako ne potražuje naknadu štete, jer pravilnim tumačenjem odredbe članka 52. c ZPP, proizlazi da taj termin podrazumijeva sve vrste, odnosno oblike kompenzacija koje potrošač postavlja prema trgovcu, a ne samo zahtjeve za naknadu štete, jer ona tvrdi da provedenom konverzijom nije u potpunosti obeštećena.

23. Kod donošenja ove odluke, sud je imao u vidu i presudu Suda Europske unije C-118/17 od 14. ožujka 2019. u kojoj je izraženo stajalište kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavim te zamijenjene novim odredbama da bi se održao postojeći ugovor na snazi ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima, kao i stajalište Suda Europske unije u odluci broj C-452/18 od 9. srpnja 2020. u kojoj se navodi „…da članak 6.stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da mu se ne protivi mogućnost da odredba ugovora koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač, a za koju se u sudskom postupku može utvrditi da je nepoštena, valjano bude predmet ugovora o obnovi između tog prodavatelja robe ili pružatelje usluga i tog potrošača, kojim se potonji odriče učinka do kojih bi dovelo proglašavanje te odredbe nepoštenom pod uvjetom da to odricanje rezultat je slobodnog i informiranog pristanka potrošača…“. Nadalje se navodi „Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 u vezi s točkom 1. Pod točkom (q) njezina Priloga, kao njezin članak 6. stavak 1. treba tumačiti na način da odredba sadržana u ugovoru koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač kako bi razriješili postojeći spor, a kojom se potrošač odriče isticanja pred nacionalnim sudom zahtjeva koje bi mogao istaknuti da nema te odredbe, može se smatrati „nepoštenom“, osobito ako navedeni potrošač nije mogao raspolagati relevantnim informacijama koje bi mu omogućile shvaćanje pravnih posljedica koje za njega iz te odredbe proizlaze;..“

24. Također je sud imao u vidu i odluku VSRH poslovni broj Rev-586/2019-14 od 21. prosinca 2022., Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022., kao i Rev 1096/2022-2 i Rev-925/2023 od 8. travnja 2025.

25. Kako je prethodno navedeno, imajući u vidu sadržaj Dodatka Ugovora o kreditu koji su sklopile stranke, te odredbe čl. 19.c. ZID ZPK, kao i stajališta Europskog suda pravde i VSRH izraženo u odluci poslovni broj Rev-18/2018 i Rev- 1096/2022, po utvrđenju ovoga suda, tužiteljica osnovano zahtijeva povrat preplaćenih iznosa s osnove ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. Kao što je prethodno navedeno i obrazloženo, tuženik, na kojem je teret dokaza, nije dokazao u tijeku ovog postupka, niti je dostavio dokaz, da bi se tužiteljica odrekla svojeg prava na sudsku zaštitu u smislu da zahtijeva povrat pretplaćenih iznosa koji su predmet ovog spora, niti je dokazao da bi tužiteljici predočio i informirao je o ekonomskim posljedicama koje za nju nastaju u smislu da će obuhvatiti izračunom sve uplaćene iznose, pa i one koje je tužiteljica uplatila na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu u postupku konverzije.

26. Prema mjerodavnoj praksi Europskog suda pravde u predmetu C-186/16 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a koje informacije tuženik nije pružio tužiteljici niti je tuženik dokazao da bi joj pružio dovoljno informacija kako bi mogla shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke. Nije sporno da je tuženik proveo konverziju kako je to propisano ZID ZPK, a u ovom konkretnom slučaju imajući u vidu navedena stajališta, tuženik, na kojem je teret dokaza, nije dokazao da bi tužiteljicu informirao kako uplaćene iznose s osnove ništetnih odredbi Ugovora o kreditu će uračunavati u otplatu mjesečnih anuiteta („namirenje budućih anuiteta“) za kredit u valuti EUR koji su izračunati u otplatnom planu (simulirani otplatni plan) sve do 30. rujna 2015., niti da bi o istome postigao sporazum s tužiteljicom.

27. Na okolnost visine iznosa anuiteta koje je tužiteljica preplatila svojom otplatom Ugovora o kreditu radi promjenjive kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu, uzevši u obzir i pretplatu utvrđenu konverzijom, proveden je dokaz financijskim vještačenjem po Zrinku Ručeviću iz Ručević vještačenja d.o.o., stalnom sudskom vještaku.

28. Iz njegovog nalaza i mišljenja proizlazi da je u ugovoreni iznos od 110.938,00 CHF prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita iznosio je protuvrijednost od 518.221,91 kn, razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. svibnja 2006.) do zaključno 31. prosinca 2013., a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 6.790,78 CHF, odnosno 37.495,75 kn (iskazano prema ugovorenom tečaju za valutu CHF važećem na dan plaćanja pojedine obveze), te su pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'm' Tabele 1 iz nalaza (u valuti CHF), odnosno u stupcu 'p' Tabele 1 iz nalaza (u kunama).

29. U svojoj dopuni nalaza i mišljenja navodi da zatezne kamate na razlike anuiteta, obračunane od datuma plaćanja svakog pojedinog anuiteta do 30. rujna 2015. (obračunski datum konverzije) iznose ukupno 2.759,35 EUR (konvertirani iznos).

30. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, kao i njegovu pisanu dopunu, jer je jasan, detaljno obrazložen, stručan i izrađena na temelju cjelokupne relevantne dokumentacije, a ni stranke na isti nisu imali prigovora glede matematičkog izračuna.

31. Kako je prihvaćen nalaz i mišljenje vještaka, to je usvojen tužbeni zahtjev i tužiteljici dosuđen traženi iznos od 4.976,54 EUR, s osnove plaćene razlike zbog promjenjive kamatne stope, temeljem čl. 1111. ZOO-a.

32. Budući da je razlog ništetnosti prijepornih ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo njihova nepoštenost, tužiteljici je, uz primjenu odredbe članka 1115. ZOO-a, dosuđena zatezna kamata na iznose koji su plaćeni na ime ispunjenja nepoštenih ugovornih odredbi tekućim od prvog idućeg dana nakon dana kad su plaćeni, u visini određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a, i čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 156/22).

33. Tužiteljici pripada i pravo na razliku obračunatih zateznih kamata od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate temeljem čl. 1115. ZOO-a.

34. Budući je tužiteljici neprijeporno priznata pretplate prilikom konverzije u iznosu 390,18 EUR sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015., sud je utvrdio postojanje tuženikove tražbine spram tužiteljice u tom iznosu zajedno sa zateznim kamatama od prvog sljedećeg dana od dana konverzije, 1. listopada 2015., te prebio tražbinu tuženika s tražbinom tužiteljice. (toč. III izreke presude).

35. Tužiteljica je na ročištu održanom 12. ožujka 2026. povukla tužbu u toč. IV tužbenog zahtjeva za iznos 536,81 EUR zajedno s traženim zateznim kamatama na taj iznos, kojem povlačenju se tuženik nije protivio i nije tražio trošak, slijedom čega je sud, sukladno čl. 193. st. 2. ZPP-a, odlučio kao u izrijeku rješenja

36. Sud je odbio tužiteljicu s dijelom tužbenog zahtjeva za iznos 248,85 EUR zajedno s traženim zateznim kamatama na taj iznos kao neosnovanim. Navedeni iznos tužiteljica potražuje s naslova plaćenog troška financijskog vještačenja prema računu koji prileži na stranici 14 spisa. Kako je taj dokaz izveden po narudžbi tužiteljice izvan ovoga postupka, te kako je u ovom postupku bilo potrebno provesti taj dokaz, po utvrđenju ovoga suda tužiteljici ne pripada pravo potraživati taj iznos.

37. Odluka o trošku donijeta je temeljem čl. 154. st. 5. ZPP-a, sukladno važećoj vrijednosti predmeta spora (5.225,39 EUR) i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23).

38. Tužiteljici zastupanoj po odvjetniku priznat je parnični trošak koji se odnosi na sastav tužbe (Tbr 7. toč. 1. OT 100 bodova), zastupanje na ročištima održanim dana 9.6.2020., 3.10.2024., 13.5.2025. i 12.3.2026. (Tbr 9. toč. 1. OT 400 bodova) sastava podneska od 4.6.2020., 5.6.2020., 31.5.2023. i 11.3.2026. (Tbr 8. toč. 1. OT 400 bodova) odnosno ukupno 900 bodova ili 1.800,00 EUR, trošak obračunatog poreza na dodanu vrijednost u visini 25% u iznosu 425,00 EUR, što ukupno iznosi 2.250,00 EUR, čemu je pribrojen trošak plaćenog predujma za provođenje financijskog vještačenja u iznosu 481,81 EUR, te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu 126,88 EUR, tako da ukupno priznati trošak tužiteljice iznosi 2.858,69 EUR, sukladno čl. 155. ZPP-a.

39. Budući da je tužiteljica tražila zateznu kamatu na dosuđeni trošak parničnog postupka tekuću od presuđenja do isplate, a kako parnični troškovi obuhvaćaju i zatezne kamate od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova postupka, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a, sud joj je na dosuđeni parnični trošak dosudio zateznu kamatu tekuću od donošenja presude u ovoj pravnoj stvari, to jest od 24. travnja 2026. do isplate.

40. Zatezna kamata na parnični trošak je dosuđena u visini određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.

41. Tužiteljici nije priznat trošak sastava podneska od 24. srpnja 2020 jer isti nije bio potrebni za vođenje ove parnice u smislu čl. 155. ZPP-a.

U Zagrebu, 24. travnja 2026.

Sutkinja

Jadranka Liović Merkaš

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u roku 15 dana od objave ove presude i rješenja.

Dna:

- pun. tužiteljice

- pun. tuženika