Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-1303/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Duška Abramovića predsjednika vijeća, Dubravke Butković Brljačić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Barbare Bosner članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice KJ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Marijanu Belčiću, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-1129/2024-8 od 31. ožujka 2025., u sjednici vijeća održanoj 24. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-1129/2024-8 od 31. ožujka 2025. potvrđuje.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđena je ništetnom odredba čl. 3. Ugovora o kreditu broj: 528-50-2780250, sklopljenog 20. travnja 2005. između tužitelja i tuženika, potvrđenog 22. travnja 2005. po javnom bilježniku Tatjani Kovačev iz Osijeka pod br. OU-434/05, u dijelu odredbe koji glasi: “3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita..”(točka I izreke). Tuženik je obvezan isplatiti tužiteljici iznos od 531,39 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 27. travnja 2005. do isplate(točka II izreke), kao i naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 459,33 eura sa zateznim kamatama tekućim od 31. ožujka 2025. do isplate(točka III izreke).

2. Protiv citirane presude žali se tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25 – dalje ZPP), predlažući da se presuda preinači na način da se tužbeni zahtjev odbije u cijelosti, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz obvezu naknade parničnog troška.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnom odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu broj: 528-50-2780250, sklopljenog 20. travnja 2005. između tužitelja i tuženika, potvrđenog 22. travnja 2005. godine po javnom bilježniku Tatjani Kovačev iz Osijeka pod br. OU-434/05, u dijelu odredbe koji glasi: “3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita..”, te zahtjev za isplatu iznosa od 531,39 eura s kamatama.

6. Među strankama nije sporno da su 20. travnja 2005. zaključili Ugovor o kreditu broj 528-50-2780250, kojim je tuženik stavio tužiteljici na raspolaganje iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti 25.382,79 CHF, uz ugovorenu redovnu kamatu 5,55% godišnje, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora te da je čl. 3. tog ugovora ugovorena naknada za obradu kredita 3.30% od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom korištenja kredita; da je određen rok otplate kredita 84 mjeseca(čl.4.), a namjena kredita kupovina vozila.

7. Iz sadržaja Potvrde tuženika od 18. srpnja 2024. sud utvrđuje da je 26. travnja 2005. tužiteljici isplaćen kredit te da je prilikom isplate/korištenja kredita naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 4.003,79 kn(3,30% od iznosa kredita) sukladno čl. 3. NAKNADA-Ugovora o kreditu.

8. Ocjenom provedenih dokaza, prihvaćajući uvjerljivim iskaz tužiteljice da je u banci dobila gotov obrazac ugovora koji je potpisala, da se ne sjeća da je uočila odredbu vezanu za naknadu za obradu kredita, da joj nije ništa objašnjeno vezano za obračun te naknade, da je automobil kupila i koristila za svoje osobne potrebe, da je kredit otplatila, te da u banci nije mogla pregovarati o pojedinim odredbama ugovora, sud prvog stupnja pozivom na odredbe čl. 81. st. 1. i 2. te čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 96/03, dalje: ZZP/03), čl. 103., čl. 105., čl. 109. i čl. 110. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, - dalje ZOO/91) odnosno čl. 322., čl. 323., čl. 324., čl. 327., čl. 328., čl. 1163. i čl. 1165. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 - dalje ZOO/05) utvrđuje da je predmetna ugovorna odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja te uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, i da je stoga ništetna.

9. Naime, utvrđuje da je predmetni ugovor pisan na obrascu kojeg je unaprijed pripremio tuženik, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, niti je tuženik dokazao da je potrošač faktički mogao utjecati na njezin sadržaj s posljedicom da je tuženik pokazao spremnost promijeniti sadržaj navedene odredbe, što je uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, pri čemu da tuženik nije dokazao ni da bi imao ikakve troškove za obradu kredita, odnosno prilikom korištenja kredita.

10. Slijedom izloženog te u primjeni čl. 29. i čl. 1115. ZOO/05 tuženika obvezuje na isplatu iznosa od 531,39 eura, koja visina među strankama nije sporna, uz zatezne kamate od dana stjecanja.

11. Prigovor zastare tuženika ocjenjuje neosnovanim, utvrđenjem da isti počinje teći od pravomoćnosti odluke o ništetnosti sporne ugovorne odredbe, o čemu je građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske donio Zaključaj broj Su IV-47/2020 na sjednici 30. siječnja 2020.

12. Odluku o troškovima postupka donosi pozivom na odredbu čl. 154. st. 1. ZPP-a prema vrijednosti predmeta spora kondemnatornog tužbenog zahtjeva za isplatu i primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23 - dalje Tarifa).

13. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga, a pazeći po službenoj dužnosti u smislu odredbe iz čl. 365. st. 2. u vezi s čl. 354. st. 2. ZPP-a, na postojanje apsolutno bitnih povreda postupka, ovaj sud nije utvrdio da bi donošenjem pobijane presude bila počinjena neka od navedenih povreda postupka, pa tako ni ona iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju se upire žalbenim navodima tuženika, budući da presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, te je istu moguće ispitati.

14. Isto tako, donošenjem pobijane presude sud prvog stupnja pravilno je primijenio materijalno pravo.

15. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu 20. travnja 2005. bio je na snazi ZZP/03 koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima te je čl. 81. st. 1. ZZP/03 propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st. 2.). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (st. 4.). Nadalje, odredbom čl. 84. ZZP/03 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, a odredbom čl. 87. ZZP/03 je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, s time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

16. Iz sadržaja citiranog Ugovora o kreditu proizlazi da su odredba čl. 3. koja se odnosi na ugovaranje plaćanja predmetne naknade u skladu s tarifom naknada banke, bila lako uočljiva, dakle, transparentna, međutim, sama ta okolnost ne isključuje ocjenu o tome je li ta odredba tužiteljici bila razumljiva kao korisnici kredita i potrošaču te je li ta odredba poštena u smislu čl. 84. ZZP/03.

17. Pri tome treba imati u vidu da je Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Suda EU od 30. travnja 2014. u predmetu broj C- 26/13 navodi se da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

18. U tom smislu, pravilno je prvostupanjski sud cijenio sadržaj iskaza tužiteljice i utvrdio da tužiteljica kao potrošač nije bila u mogućnosti pregovarati s tuženikom u vezi naknade za obradu kredita, te je pravilno zaključio da ta odredba nije sastavljena na temelju jasnih i razumljivih kriterija kako bi mogla predvidjeti posljedice koje iz takve odredbe proizlaze, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka, i to na štetu tužiteljice, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

19. U odnosu na visinu naknade za obradu kredita, za navesti je da je ona određena tarifom naknada banke, u omjeru 3,30% od iznosa kredita, te da je u tom omjeru tužiteljici i naplaćena, međutim ova odredba ne sadrži podatke temeljem čega je tuženik kao banka odredio tu visinu od 3,30% od iznosa kredita, dakle, iz te odredbe nije vidljivo koji su to troškovi tuženika kao banke koji su mu nastali radi obrade kredita. Naime, nije dovoljno da banka samo u navedenoj odredbi odredi visinu naknade u postotku, već je potrebno da banka razgraniči i na transparentan način objasni koji troškovi banke su sadržani u toj naknadi. Kako je tuženik tu naknadu odredio svojom tarifom, o čemu tužiteljica nije mogla pregovarati, dakle, pregovarati o visini, za zaključiti je da je ta naknada nametnuta tužiteljici, kao i da je na strani tuženika u pogledu naknade za obradu kredita bio teret dokaza da ta naknada koja je naplaćena tužiteljice odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima tuženika, što tuženik u postupku nije dokazao.

20. Stoga nisu osnovani žalbeni navodi tuženika o suprotnom, već je naprotiv, u konkretnom slučaju utvrđeno da je plaćanje naknade za obradu kredita u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere kada tuženik kao financijska institucija nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Isto tako, postojanje "znatnije neravnoteže" ne zahtijeva nužno i da troškovi koje neka ugovorna odredba stavlja na teret potrošača moraju imati značajan ekonomski utjecaj u odnosu na iznos predmetne transakcije, već znatnija neravnoteža može proizlaziti iz činjenice da se dovoljno ozbiljno šteti pravnom položaju u koji je stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze. Za navesti je i da odredbama čl. 1065. do 1068. ZOO/91 i čl. 1021. do 1024. ZOO/05 nije predviđeno plaćanje jednokratne naknade prilikom korištenja kredita, niti je takva obveza bila previđena tada važećim Zakonom o bankama ( „Narodne novine“ br. 84/02 i 141/06). Naime, u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, ugovaranje naknade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski, niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade trebalo ugovoriti pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjene odredbi ZZP/03 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba. Iako prilikom korištenja kredita nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno ugovaranje odredbe o jednokratnoj naknadi, isto je nepovoljno utjecalo na pravni položaj tužiteljice kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu, slijedom čega su neosnovane žalbene tvrdnje da tužiteljica u konkretnom slučaju ne uživa pravnu zaštitu.

21. Prilikom utvrđenja nepoštenom, odnosno ništetnom ugovorne odredbe o visini naknade za obradu kredita, za ukazati je i na praksu Suda EU u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 povodom dva zahtjeva za prethodnu odluku na temelju čl. 267. Ugovora o funkcioniranju Europske unije, a koje pitanje se odnosi na primjenu čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 da li odredba o "naknadi za obradu kredita" kada se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i kada financijska institucija nije dokazala da ona odgovara uslugama koje su stvarno pružene i troškovima koji su joj stvarno nastali uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka iz ugovora, zbog koje bi je nacionalni sud trebao poništiti, na koje je Sud odgovorio "da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada ne odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri."

22. U tom smislu iz rezultata provedenih dokaza proizlazi da tužiteljica i tuženik prilikom zaključenja predmetnog ugovora nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na visinu naknade za obradu kredita.

23. Pravilno je stajalište suda da nije nastupila zastara utužene tražbine, koje je u skladu s pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnost ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Pored toga, u predmetima C-609/19 i u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/19, Sud EU je u skladu sa svojom dosadašnjom praksom dao tumačenje da Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ne dopušta zastarijevanje utvrđenja nepoštenosti ugovorne obveze, odnosno da stav prema kojem bi zastarni rok za restituciju zbog nepoštenosti ugovorne odredbe istekao prije nego što je potrošač mogao saznati za nepoštenost odredbe, ne može ni u kojem slučaju biti u skladu s Direktivom.

24. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio tijek zateznih kamata sukladno odredbi čl. 214. ZOO/91 i čl. 1115. ZOO/05. Naime, tuženik se prilikom ugovaranja sporne ugovorne odredbe nije pridržavao načela savjesnosti i poštenja te je odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe zbog čega se smatra nesavjesnim stjecateljem.

25. Pravilna je i odluka o parničnom trošku, kako po osnovi i visini utemeljena na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a te Tarifi.

26. Iz ovih je razloga presuda suda prvog stupnja potvrđena i na temelju odredbe iz čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno kao izreci ove presude.

27. Tuženiku nije dosuđen trošak žalbenog postupka, budući da u istom nije uspio.

U Rijeci, 24. travnja 2026.

Predsjednik vijeća

Duško Abramović