Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-1612/2025-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja, Milene Vukelić Margan, predsjednice vijeća, Ingrid Bučković, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Helene Vlahov Kozomara, članice vijeća, u građansko pravnoj stvari tužitelja VK iz [adresa], 2. ..., OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Lovri Badžimu, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćnici Maji Bačić, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Kožul & Petrinović d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalna služba u Samoboru , poslovni broj P- 950/2016-93 od 2. srpnja 2025., u sjednici održanoj 24. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalna služba u Samoboru, poslovni broj P-950/2016-93 od 2. srpnja 2025. u točki I. izreke u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnim Ugovora o kreditu br. 016-2338/2006 od 05. listopada 2006. sklopljenog između tužitelja i tuženika te zahtjev za isplatu iznosa od 19.485,03 eura sa pripadajućim zateznim kamatama.

r i j e š i o  j e

Djelomičnim prihvaćanjem žalbe tužitelja i tuženika ukida se presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalna služba u Samoboru, poslovni broj P-950/2016-93 od 2. srpnja 2025. u točki I. izreke u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 12.228,87 eura sa pripadajućim zateznim kamatama te u odluci o troškovima postupka iz točke II. izreke i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda u točki I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev za utvrđenje da je ništetan Ugovor o kreditu br. 016-2338/2006 od 05.listopada 2006. sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao banke te zahtjev za isplatu iznosa od 19.485,03 eura sa pripadajućim zateznim kamatama, kao i tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 12.228,87 eura sa pripadajućim zateznim kamatama. Točkom II. izreke odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

2. Protiv navedene presude žalbu su podnijele obje stranke.

3. Tužitelj je podnio žalbu protiv presude u cijelosti, iz svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 11/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i prihvati tužbeni zahtjev, uz naknadu troškova postupka tuž itelju.

4. Tuženik je podnio žalbu protiv odluke o troškovima postupka iz točke II. izreke prvostupanjske presude, sadržajno zbog pogrešne primjene materijalnog prava, dakle iz žalbenog razloga propisanog čl. 353.st.1.toč.3. ZPP-a, s prijedlogom da se pobijana odluka preinači i tuženiku dosude zatraženi troškovi postupka, podredno da se ukine i predmet vrati na ponovan postupak.

5. Tuženik u odgovoru na žalbu tužitelja osporava žalbene navode te predlaže odbijanje žalbe uz obvezivanje tužitelja na naknadu troškova žalbenog postupka tuženiku.

6. Žalba tužitelja je djelomično osnovana, a posljedično tome i žalba tuženika .

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim predmetnog ugovora u kreditu (u cijelosti) i posljedično tome restitucijski zahtjev za isplatu iznosa od 19.485,03 eura sa pripadajućim zateznim kamatama. Tužitelj je postavio i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev kojim traži isplatu iznosa od 12.228,87 eura sa pripadajućim zateznim kamatama s osnove djelomične ništetnosti ugovora (odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutne klauzule u CHF).

8. Donošenjem pobijane presude nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč.11. ZPP-a na koju se žalbom poziva tužitelj, budući da presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, a niti tužitelj ne konkretizira u čemu bi se ta procesna povreda sastojala.

9. Pazeći po službenoj dužnosti na temelju čl. 365. st. 2. ZPP-a na postojanje bitnih procesnih povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da u postupku pred prvostupanjskim sudom i donošenjem pobijane presude nije počinjena nijedna od tih procesnih povreda.

10. Među strankama nije sporno da je 5. listopada 2006. sklopljen predmetni ugovor o kreditu kojim je tuženik odobrio tužitelju kredit za kupnju stana u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 64.600,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF tuženika važećem na dan korištenja kredita, uz ugovorenu redovnu kamatnu stopu od 3,88% godišnje, promjenjivu jednostranom odlukom tuženika tijekom otplate kredita, s time da se kamatna stopa tijekom trajanja ugovora povisivala, kao i tečaj CHF.

10.1. Nadalje, nije sporno da su stranke na temelju Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15., ZID ZPK/15), sklopile Aneks uz ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 18. siječnja 2016. (dalje: Aneks), kojim je izvršena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, s time da je aneksom utvrđeno da preplata iz konverzije na dan 30. rujna 2015. iznosi 34.930,77 kuna, te je ugovoreno da će se taj iznos koristiti za namirenje budući anuiteta i to najviše od 50% dospjelog anuiteta, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi.

11. Sporno je da li su ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke tuženika i valutna klauzula u CHF te posljedično tome da li je ugovor o kreditu ništetan u cijelosti ili djelomično i da li tužitelju pripada pravo na na povrat iznosa koje je tuženik stekao na temelju tog ugovora i u kojoj visini.

12. Prvostupanjski sud cijeneći da su stranke sklopile Aneks uz ugovor o kreditu na temelju ZID ZPK/15, na način propisan odredbom čl. 19. c ZID ZPK/15, zauzima pravno shvaćanje da tužitelj zbog prihvaćanja konverzije i sklapanja Aneksa nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu i primjeni kamatne stope ugovorne redovne kamate iz kredita.

12.1. Prvostupanjski sud smatra da je tuženik na temelju kogentnih odredbi čl. 19 c ZID ZKP/15 u izračun konverzije uvrstio sve iznose koje je za vrijeme otplate kredita primio od tužitelja, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema promjenjivoj kamatnoj stopi i anuiteta koji bi bio obračunat da je primijenjena kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi na kredite u valuti EUR, kao i sve iznose koje je primio uz primjenu valutne klauzule u CHF, uključujući i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema primijenjenom tečaju i tečaja koji je bio važeći na dan korištenja kredita te je među strankama postignut sporazum o korištenju utvrđene preplate pa zaključuje da je očito da razlika koju tužitelj zahtijeva tužbom nakon zaključenja Aneksa nije više u imovini tuženika bez pravne osnove .

13. Stoga, prvostupanjski sud zaključuje da nisu ispunjene pretpostavke za povrat propisane čl. 1111 Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje: ZOO), s obzirom da su na taj način nakon konverzije uplate koje je izvršio tužitelj kao potrošač po osnovi nepoštenih odredbi Ugovora o kreditu iskorištene za otplatu njegovog kredita u eurima i to radi namirenja postojećih obroka koji su utvrđeni novim otplatnim planom koji je zamijenio prethodni otplatni plan za kredit u CHF, pa odbija tužbeni zahtjev i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev u cijelosti.

14. Odluku o troškovima postupka prvostupanjski sud donosi cijeneći da je tužitelj u ovom sporu zatražio pravnu zaštitu kao potrošač odnosno kao slabija ugovorna strana protiv tuženika trgovca kao jače stranke pa unatoč činjenici da tužitelj nije usp io sa zahtjevom za isplatu, a ujedno cijeneći da tužitelj nije mogao predvidjeti svoje izglede za uspjeh jer sudska praksa o spornom pitanju nije ustaljena, odlučuje da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

15. Tužitelj žalbom neosnovano osporava pravilnost i zakonitost prvostupanjske presudu u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnim ugovora o kreditu (u cijelosti) i posljedično tome isplatu iznosa od 19.485,03 eura sa pripadajućim zateznim kamatama, budući da je u tom dijelu prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo, ali je pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo jednako odlučiti o tom tužbenom zahtjevu.

16. Prije svega valja reći da je pogrešno pravno shvaćanje prvostupanjskog suda da je sklapanjem Aneksa kojim je izvršena konverzija kredita otklonjena ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke tuženika i valutne klauzule odnosno da su otklonjene posljedice ništetnosti pa da tužitelj nema pravo na povrat preplaćenih iznosa .

17. Naime, konverzija kredita izvršena je na temelju ZID ZPK/15 kojim je bankama naložena izmjena odredbi osnovnog ugovora te eventualno do tada sklopljenih dodataka, i to valute kredita, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te se između ugovornih strana postiže sporazum o konverziji iz čl. 19.s toč.6. ZID ZPK-a na način kako je to propisano tim zakonom. Glavni motiv i svrha tog zakona bila je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR, odnosno da se otkloni dužnička kriza zbog rasta tečaja CHF .

18. Zakonitost i provedba konverzije sukladno ZID ZPK/15 je utvrđena rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. te odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. Međutim, sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač, korisnik kredita u CHF nije izgubio pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje važenja ugovora o kreditu u CHF do dana sklapanja ugovora o konverziji. Naime, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapan ja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim slučajevima kada je zabrana manjeg značaja i kada je ugovor u cijelosti ispunjen, a što nije slučaj kod sklapanja ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom. Stoga, sklapanje dodatka ugovoru o kreditu ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi tog ugovora, a što je uostalom već i utvrđeno u kolektivnom sporu na temelju pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., niti je potrošač izgubio pravo na povrat preplaćenih iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi.

19. Odredbama ZID ZPK/15, a niti dodacima (aneksima) ugovora o kreditu sklopljenim na temelju tog zakona izrijekom se ne spominje način rješavanja eventualne ništetnosti ugovornih odredbi koje se tiču promjenjive kamate stope i valutne klauzule u CHF, niti taj zakon propisuje da bi se sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu gubila prava temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja tog dodatka. Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a nije riječ o sklapanju sasvim novog ugovora. Dodatkom osnovnom ugovoru ugovorne strane utvrdile su svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, ali nisu, niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije. Vrhovni je sud još u odluci broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. zauzeo pravno shvaćanje da korisnik kredita samim sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nije izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne (pa i kao prethodno pitanje), a slijedom toga i pravo na postavljanje kondemnatornih zahtjeva za isplatu temeljem tako utvrđenih nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

20. U presudi Suda Europske unije od **.**.2019., SK protiv ERSTE Bank Hungary Zrt.,C-118/17, ECLI:EU:C:2019:207 i presudi Suda Europske unije od 14. lipnja 2023., MJ v AxFina Hungary Zrt., C- 452/18, ECLI:EU:C:2023:496, zauzeto je načelno pravno shvaćanje kako nacionalni sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovno uspostavu pravno i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju navedene nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji. Dakle, iz navede odluke može se zaključiti da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo.

21. Također, prema pravnom shvaćanju Suda EU izraženom u presudi od 9. srpnja 2020., XZ protiv Ibercaja Banco,SA, C-452/18, ECLI:EU:C:2020:536, nepoštene odredbe ugovora koji je trgovac sklopio s potrošačem nisu obvezujuće za potrošača i uzima se kao da nikada nisu postojale te nemaju učinak prema potrošaču. Posljedično tome iste se izuzimaju od primjene, osim ako potrošač na temelju slobodnog i informiranog pristanka izjavi da se protivi isključenju njihove primjene i učinaka koji bi mogli za njega proizaći iz nepoštenih odredbi.

21.2. Prema navedenom pravnom shvaćanju nije moguće odricanja potrošača od njegovih prava uslijed naknadnog utvrđenja ništetnosti, osim ako bi to bilo riješeno na informirani način. Dakle, nakon zamjene ništetne odredbe valjanom, ali u slučaju kad se tek naknadno utvrdi da se radilo o ništetnoj odredbi, potrošač i dalje zadržava pravo na utvrđenje ništetnosti i posljedično obeštećenje, osim ako se takvog prava izričito odrekao. U konkretnom slučaju iz sklopljenog Aneksa ne proizlazi da se tužitelj odrekao prava na povrat preplaćenih iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi, pri čemu valja reći da u odnosu na ništetnu valutnu klauzulu iz ugovora o kreditu u CHF odluka u kolektivnom sporu koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 uslijedila je tek 2018., dakle tri godine nakon sklapanja dodatka (aneksa) osnovnom ugovoru o kreditu i provođenju konverzije te potrošači i korisnici kredita zasigurno nisu mogli u cijelosti imati sve informacije i sagledati u cijelosti koje su sve odredbe nepoštene i ništetne u konkretnom ugovoru , u kojem slučaju bi se jedino mogli pravovaljano odreći tih svojih prava .

22. Pri tome, valja reći da je sud dužan postupati u duhu i prema načelima prakse Suda Europske unije temeljem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je Republika Hrvatska potpisala 29. listopada 2001., a koji sporazum je stupio na snagu 1. veljače 2005. (dalje: SSP), što znači i prije sklapanja spornog osnovnog ugovora o kreditu. Posebno je potrebno naglasiti odredbu čl. 74. st. 2. al. 1. SSP u kojoj se Republika Hrvatska obvezala osigurati usklađivanje zakonodavstva i prilagođavanje zaštite potrošača u Republici Hrvatskoj zaštiti koja je na snazi u Europskoj uniji.

23. S obzirom na prethodno navedeno, prama pravnom shvaćanju ovog suda korisnicima kredita unatoč sklopljenom dodatku (aneksu) ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15 pripada pravo na obeštećenje i potpunu restituciju kroz povrat svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, odnosno pravo na razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji. Takvo pravno shvaćanje podudarno je sa pravnim stajalištem Vrhovnog suda izraženog u odluci Rev -1096/2022 u kojoj je odgovoreno na postavljeno pitanje na slijedeći način: "Sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15 ne gubi se pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji."

24. Stoga, u konkretnom slučaju, suprotno stajalištu prvostupanjskog suda, tužitelju unatoč sklopljenom Aneksu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita, pripada pravo na povrat preplaćenih iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.

25. Međutim, tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnim cijelog ugovora o kreditu nije osnovan.

26. Prema odredbi čl. 322. st.1. ZOO-a ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

27. Prema odredbi čl. 324. st.1. ZOO-a ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Stavkom 2. istoga članka propisano je da će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

28. Odredbama čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03. i 46/07., dalje: ZZP/03), odnosno čl. 102. Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 75/09., 133/09., 78/12., 56/13., 41/14., dalje:ZZP/07) propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, te da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost samog ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe.

29. Odredbom čl. 1021. ZOO-a propisano je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

30. Odredbom čl. 1022. st.1. ZOO-a propisano je da ugovor o kreditu mora biti sklopljen u pisanom obliku, dok je stavkom 2. istoga članka propisano da se ugovorom o kreditu utvrđuju iznos te uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita.

31. Sukladno navedenim zakonskim odredbama bitni elementi ugovora o kreditu su iznos kredita, uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita, slijedom čega se eventualna ništetnost odredbi predmetnog ugovora o kreditu, makar u dijelu o kojem ovisi mogućnost njegove opstojnosti u cjelini, ne odnosi na bitne elemente ugovora o kreditu iz čl. 1022. st.2. u vezi s čl. 1021. ZOO-a.

32. U konkretnom slučaju, tuženik se obvezao staviti na raspolaganje tužitelju određeni iznos CHF u protuvrijednosti u kunama prema tečaju na dan korištenja (isplate) kredita (taj dan ne mora biti identičan danu sklapanju ugovora), a nije sporno da je banka svoje obveze ispunila na ugovoreni način.

33. Visina anuiteta ovisi o ugovorenoj valutnoj klauzuli i ugovorenoj kamatnoj stopi.

34. Međutim, valutna klauzula iz čl. 22. st. 1. ZOO -a spada u tzv. zaštitne klauzule. U slučaju kad su obveze stranaka vezane uz tečaj CHF što ima za cilj osiguranje stabilnosti obveza ugovornih strana, a ugovorna odredba o valutnoj klauzuli in concreto postane izvor drastičnog odstupanja od opravdanih očekivanja korisnika kredita u pogledu vrijednosti obveza (zbog čega su te odredbe ništetne), opravdano je zaključiti da ugovor može opstati bez te sporedne odredbe ugovora jer se stabilnost u pravima i obvezama stranaka valutnom klauzulom ne postiže. Naprotiv, u većoj mjeri, u ovim slučajevima, stabilnost u pravima i obvezama stranaka se postiže bez tzv. zaštitne klauzule kojom se ne ostvaruje svrha na koju upućuje njen naziv, a s obzirom na to da je valuta ispunjenja obveza iz ovih ugovora hrvatska kuna, time što odstranjivanjem valutne klauzule krediti ostaju na snazi kao krediti u kojima su obveze ugovornih strana određene u kunama, ne odstupa se bitno od volje ugovornih strana u vrijeme sklapanja ugovora. Dakako, ako se pretpostavi da su ugovori sklopljeni s poštenim namjerama ugovornih strana koje isključuju namjeru da se zbog naknadnih okolnosti stekne nerazmjeran dobitak.

35. Dakle, činjenica da je odredba o valutnoj klauzuli u ugovorima o kreditu s obvezama stranaka vezanim uz tečaj CHF ništetna, to nije razlog zbog kojeg ti ugovori ne bi mogli opstati (čl. 324. ZOO-a).

36. Također, niti ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nema za učinak nemogućnost opstanka ugovora o kreditu sklopljenog u CHF.

37. Sporna ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi prema odluci banke vezana je uz uvjete vraćanja kredita, dakle uz jedan od bitnih sastojaka ugovora o kreditu, međutim utvrđenje ništetnosti te odredbe nema učinak nemogućnost opstanka ugovora jer uklanjanjem odredbe o promjenjivosti kamatne stope ostaje na snazi odredba o početnoj kamatnoj stopi za cijelo vrijeme za koje je ugovor sklopljen.

38. Niti ovom promjenom, u uvjetima kakvi su postojali u vrijeme kada su sklopljeni ugovori s problematičnim odredbama, kao i u vrijeme kada su te odredbe utvrđene ništetnim, ne dolazi do bitnih promjena u pravima i obvezama stranaka jer se i promjenjiva kamatna stopa pokazala kao faktor nestabilnosti pa je u uvjetima stabilnog stanja na financijskom tržištu Republike Hrvatske (stabilnost tečaja hrvatske kune) upravo transformiranjem ugovora o kreditu s valutnom klauzulom i promjenjivom kamatnom stopom u ugovore bez valutne klauzule s početnom kamatnom stopom kao fiksnom, postignuta namjeravana stabilnost u pravima i obvezama ugovornih strana, a isključena mogućnost da se na temelju objektivno nepoštenih ugovornih odredaba stječe ekstra dobitak na teret druge ugovorne strane.

39. Ovakvim intervencijama nije postupljeno suprotno odredbama čl. 324. st. 1. i 2. ZOO-a i odredbama Zakona o zaštiti potrošača jer je valuta ispunjenja od početka ovih ugovornih odnosa hrvatska kuna, a i ugovorena kamata je početno određena stopama naznačenim u predmetnim ugovorima.

40. Dakle, praznine nastale utvrđenjem ništetnosti odredaba u valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi nisu nadomještene nekih sadržajem koji bi bio izvan okvira onoga što je početno ugovoreno pa takvom intervencijom nije na nedopušten način umjesto ništetnih odredaba unesen neki sadržaj koji bi bio izvan bitne volje ugovornih strana u vrijeme sklapanja ugovora.

41. Takvo pravno shvaćanje nije suprotno sadržaju, značenju niti pravnom domašaju odredbe čl. 6. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima koje je izrazio i Sud Europske unije u predmetu C-118/17 (SK protiv ERSTE Bank Hungary Zrt, ECLI:EU:C:201:207), predmetu broj C-932/19 (JZ protiv OTP Jelzálogbank Zrt., OTP Bank Nyrt., OTP Faktoring Követeléskezelő Zrt.,ECLI:EU:C:2021:673), predmetu C -19/20 (I.W., R.W. protiv Bank BPH S.A., ECLI:EU:C:2021:341,) i predmetu C-453/10 ( V i S, EU:C2012:144). Naime, sukladno pravnom shvaćanju Suda Europske unije izraženom u odlukama donesenim u navedenim predmetima,u skladu su s Direktivom odredbe nacionalnog zakona koje dopuštaju odbijanje zahtjeva za utvrđenje ništetnim ugovora o kreditu pod uvjetom da takve odredbe omogućuju ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena ugovorna odredba nije postojala.

41.1. Pri tome, prema praksi Suda Europske unije (presuda broj C-19/20), što se tiče kriterija koji omogućuju da se ocijeni može li se ugovor stvarno održati na snazi bez nepoštenih odredaba, tekst čl. 6. st. 1. Direktive 93/19 i zahtjevi u pogledu pravne sigurnosti gospodarskih aktivnosti idu u korist objektivnog pristupa prilikom tumačenja te odredbe, tako da se situacija jedne od ugovornih strana ne može smatrati odlučujućim kriterijem kojim se uređuje buduća sudbina ugovora, dok se prilikom ocjene može li ugovor koji sadržava jednu ili više nepoštenih odredaba nastaviti važiti bez tih odredaba, sud pred kojim se vodi postupak svoju ocjenu ne može temeljiti samo na tome je li ništetnost navedenog ugovora u cijelosti eventualno povoljno za potrošača (tako i u presudi od **.**.2012., V i S, C -453/10, EU:C2012:144). Slično pravno shvaćanje Sud Europske unije ponavlja i u presudi u predmetu C-932/19 od 24. travnja 2020. u kojoj, u skladu s objektivnim pristupom Suda u njegovoj sudskoj praksi u tom području, nije dopušteno da se u nacionalnom pravu situacija jedne od stranaka ugovora smatra odlučujućim kriterijem koji određuje sudbinu ugovora jer volja koju je izrazio dotični potrošač ne može prevladati nad ocjenom nacionalnog suda o pitanju omogućava li nacionalno zakonodavstvo ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio.

42. Dakle, sukladno mjerodavnim odredbama ZOO-a tumačenih u duhu prava Europske unije, prema pravnom shvaćanju ovog suda u situaciji utvrđenja djelomične ništetnosti ugovora o kreditu, takav ugovor nije ništetan u cijelosti ako je moguća ponovna uspostava pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odnosno ništetna ugovorna odredba nije postojala, osobito kada postoji pravo potrošača na povrat koristi koju je banka stekla na temelju nepoštene ugovorne odredbe te da je time uspostavljena primjerena ravnoteža između prava o obveza potrošača i banke kao trgovca.

43. Takvo pravno shvaćanje u skladu je sa pravnim shvaćanjem koji je zauzeo Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama broj Rev-259/2022 od 9. listopada 2024., Rev- 820/2023-2 od 23. travnja 2024. i Rev-274/2023-2 od 22. siječnja 2025.

44. Stoga je pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo odbiti tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnim ugovora o kreditu (u cijelosti) i posljedično tome zahtjev za isplatu iznosa od 19.485,03 eura sa pripadajućim zateznim kamatama, kako je to odlučeno pobijanom presudom (točka I. izreke.).

45. Međutim, zbog pogrešnog pravnog shvaćanja o učincima konverzije, prvostupanjski sud nije utvrdio odlučne činjenice vezano za eventualno kumulirani tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 12.228,87 eura sa pripadajućim zateznim kamatama, s osnove djelomične ništetnosti ugovora o kreditu (ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke tuženika i valutne klauzule u CHF).

46. Stoga je potrebno najprije raspraviti u utvrditi (kao prethodno pitanje) da li su sporne ugovorne odredbe iz predmetnog ugovora o kreditu nepoštene odnosno ništetne, pri čemu je sud sukladno čl. 502.c ZPP-a i čl. 118. ("Narodne novine" br. 41/14., 110/15., 14/19., 19/22., dalje:ZZP/14) vezan utvrđenjima iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača kojom je utvrđena nepoštenost odnosno ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke banke i valutne klauzule u CHF u ugovorima o kreditu koje su sklapale banke sa potrošačima u razdoblju u kojem je sklopljen i predmetni ugovor o kreditu, s time da je tuženiku bilo dopušteno dokazivati da je tužitelja obavijestio o parametrima promjene kamatne stope i rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF i da je unatoč tome tužitelj pristao na sklapanje ugovora .

46.2. Ukoliko bi bila utvrđena ništetnost spornih ugovornih odredbi, tužitelju bi pozivom na čl. 323. st.1. i čl. 1111. ZOO-a pripadalo pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa na temelju takvih odredbi od trenutka sklapanja ugovora. Stoga je potrebno utvrditi visinu preplaćenog iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi (kao razliku između plaćenih anuiteta prema otplatnom planu tuženika i anuiteta prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi od 3,88% i tečaju CHF važećem u vrijeme isplate kredita tužitelju), kao i da li je u konverziji obračunato više preostale glavnice kredita i u kojem iznosu da se primjenjivala početna kamatna stopa i početni tečaj CHF, te konačno utvrditi da li je nakon uračunavanja preplate priznate u konverziji prema pravilima o uračunavanju sukladno čl. 172. ZOO-a preostalo i u kojem iznosu potraživanje tužitelja s osnove ništetnih ugovornih odredbi.

47. Iz navedenih razloga, valjalo je primjenom čl. 368. st. 2. ZPP-a odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u dijelu točke I. izreke, kao u izreci ove presude, a djelomičnim prihvaćanjem žalbe tužitelja i tuženika pozivom na čl. 370. ZPP-a ukinuti prvostupanjsku presudu u preostalom dijelu točke I. izreke te u odluci o troškovima postupka iz točke II. izreke i predmet vratiti na ponovno suđenje, kao u izreci ovog rješenja.

48. U ponovnom postupku prvostupanjski sud će utvrditi odlučne činjenice sukladno prethodno navedenom (točka 44.1.do 44.2.), nakon čega će donijeti novu na zakonu osnovanu odluku o tužbenom zahtjevu (eventualno kumuliranom) i troškovima cijelog postupka.

U Rijeci 24. travnja 2026.

Predsjednica vijeća

Milena Vukelić-Margan