Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž R-240/2023-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Barbare Bosner predsjednice vijeća, Duška Abramovića člana vijeća i suca izvjestitelja i Dubravke Butković Brljačić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ĐU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Jasmina Vukalović, odvjetnica iz Odvjetničkog društva Korušić, Hrg i Vukalović j.t.d. u Varaždinu, protiv tuženika HP-Hrvatska pošta d.d., Zagreb, Jurišićeva 13, OIB: 87311810356, radi diskriminacije, odlučujući o žalbi i dopuni žalbe tužiteljice protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-2350/2022-42 od od 6. rujna 2023., u sjednici vijeća 24. travnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba i dopuna žalbe tužiteljice kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-2350/2022-42 od 6. rujna 2023.

II Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu žalbenog troška kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u točki I. izreke odbijen je kao neosnovan antidiskriminacijski zahtjev tužiteljice za utvrđenje da je tuženik radnjama radnica ĆU i OU povrijedio pravo tužiteljice na jednako postupanje, da je isti uznemiravao tužiteljicu s ciljem povrede dostojanstva tužiteljice uzrokujući istoj strah, neprijateljsko, ponižavajuće i uvredljivo okruženje, a sve na osnovi obrazovanja, dobi, društvenog položaja i izražavanja, za zabranu tuženiku poduzimanja radnji kojima se tužiteljici vrijeđa pravo na jednako postupanje i radnji kojima se tužiteljica uznemirava s ciljem povrede dostojanstva na osnovi obrazovanja, društvenog položaja, dobi i izražavanja, te zahtjev za naknadu neimovinske štete u iznosu od 7.963,36 eur/59.999,94 kn sa zateznom kamatom, sve pobliže opisano kao u izreci presude.

2. Ujedno je odbijen i zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška.

3. Protiv te presude žalbu je podnijela tužiteljica zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje ZPP) s prijedlogom da se presuda preinači prihvaćanjem tužbenog zahtjeva te obveže tuženika na naknadu parničnog troška uvećanog za žalbeni trošak ili podredno da se presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. U pravovremeno podnesenoj dopuni žalbe tužiteljica je u prilogu iste dostavila odluke Vrhovnog suda RH i odluku Ustavnog suda RH na koje se poziva u žalbi.

4. Odgovor na žalbu i dopunu žalbe nije podnesen.

5. Žalba i dopuna žalba nisu osnovane.

6. Predmet spora je antidiskriminacijski zahtjev tužiteljice u sadržaju pobliže navedenom kao u izreci presude te za naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti za koju tužiteljica tvrdi da je nastala diskriminacijskim ponašanjem tuženika.

7. U ovom žalbenom postupku sporno je je li prvostupanjski sud pravilno postupio kada je tužbeni zahtjev tužiteljice odbio kao neosnovan.

8. U provedenom postupku prvostupanjski sud je u bitnom utvrdio i zaključio:

-da tužiteljica u tužbi te tijekom postupka navodi da je bila u radnom odnosu kod tuženika na temelju ugovora o radu na neodređeno vrijeme zaključenog 2. travnja 2015. na poslovima radnog mjesta prodajni predstavnik u Diviziji pošta; da je tuženik 12. travnja 2017. donio odluku kojom je tužiteljici otkazan ugovor o radu, redovitim otkazom zbog skrivljenog ponašanja, da je ta odluka posljedica i rezultat različitih višegodišnjih i diskriminatornih radnji i nejednakog postupanja nadređene voditeljice ĆU, da takvo ponašanje predstavlja uznemiravanje tužiteljice i stavljanje u nepovoljnijih položaj u odnosu na druge radnike, a posebno u odnosu na OU; da je tuženik zbog takvog postupanja postupno degradirao tužiteljicu, da istu nije rasporedio u ured pravnih poslova ili ljudskih resursa, a što da je mogao jer da je kontinuirano u tim odjelima zapošljavao pravnike, da tužiteljica smatra da zbog takvog uznemiravanja, šikaniranja, nejednakog postupanja od strane tuženika zabranjen joj je i ograničen rad, da su joj se oduzimali korisnici, postavljali nerealni ciljevi, nisu joj odobreni slobodni dani i godišnji odmor, da se tužiteljicu seli iz jedne kancelarije u drugu, ignorira ju se, što sve tužiteljica smatra da predstavlja šikaniranje i uznemiravanje,

-u odnosu na tvrdnje tužiteljice da joj tuženik nije ponudio adekvatno radno mjesto njene stručne spreme, sud cijeneći izvedene dokaze zaključuje da je tužiteljica ugovor o radu za radno mjesto prodajni predstavnik zaključila 2. travnja 2015. slobodnom voljom slijedom čega zaključuje o neosnovanosti tvrdnji tužiteljice da je taj ugovor o radu rezultat šikaniranja od strane tuženika, uz daljnje obrazloženje da navodi tužiteljice da jedino njoj nije ponuđeno obavljanje poslove u pravnoj službi tuženika, a da je tužiteljica prethodno bila potpredsjednica tuženika za Varaždinsku županiju, pri čemu je sud ocjenom izvedenih dokaza zaključio da tuženik i ostalim radnicima BU, RU, IU, koji su prethodno bili na takvim radnim mjestima nije ponudio sklapanje ugovora koji odgovaraju njihovom stažu, stručnoj spremi i godinama iskustva, slijedom čega je zaključio da tužiteljica nije učinila vjerojatnim da bi tuženik prema njoj nejednako postupao,

-u odnosu na tvrdnje tužiteljice da se diskriminatorno ponašanje tuženika temelji na činjenici da je tužiteljica na temelju svog obrazovanja te ranijeg radnog mjesta – direktorice izložena izravnoj diskriminaciji s osnove obrazovanja, roda i dobi, sud je uvidom u popis radnika utvrdio da je na radnom mjestu prodajni predstavnik u Diviziji pošta, Sektoru prodaje, Služba regionalne prodaje, Područje prodaje 2, kod tuženika bilo zaposleno osam prodajnih predstavnika: TU (VSS, 30 godina radnog staža, 53 godine), OU (VSS, 33 godina radnog staža, 53 godine), tužiteljica (VSS, 26 radnog staža, 50 godina), DU (VSS, 28 godina radnog staža, 47 godina), KU ( VSS, 31 godina radnog staža, 54 godine), HU (SSS, 21 godina radnog staža, 44 godine), GU (31 godina radnog staža, 52 godine) i ZU (VŠS, 21 godina radnog staža, 42 godine), pri čemu je sud uvidom u Pravilnik o unutrašnjem ustroju i sistematizaciji radnih mjesta tuženika iz ožujka 2015. zaključio da je za prodajnog predstavnika propisana kao stručna/školska sprema SSS/VŠS prometnog, ekonomskog ili drugog odgovarajućeg usmjerenja s najmanje jednom godinom radnog iskustva na odgovarajućim poslovima, pa cijeneći da tužiteljica ne spori činjenicu da je u vrijeme sklapanja ugovora o radu bila za to radno mjesto predviđena VŠS i VSS, sud je ocijenio kao neosnovan prigovor tužiteljice da je njen ugovor o radu rezultat šikaniranja od strane tuženika, kao i da tužiteljica time nije učinila vjerojatnim da je stavljena u nepovoljniji položaj u odnosu na druge radnike na istom radnom mjestu,

-da tužiteljica tvrdi da joj je bio zabranjen i ograničen rad jer da je kao voditelj ključnih kupaca u 2013. bila zadužena za samo 27 korisnika pri čemu je sud ocjenom iskaza svjedokinje ĆU utvrdio da su pojedina područja unutar županija bila podijeljena na način da je gornji dio grada ([adresa]) dobila OU, donji dio tužiteljica, te da su dobili dio naselja time da je OU duže radila i imala više zastupljenih korisnika pri čemu na temelju iskaza svjedoka SU, OU, MU zaključuje da je tuženik podjelu korisnika vršio po geografskom području, da suprotno tvrdnjama tužiteljice OU nije imala "jače korisnike", a da je iz zaduženja tužiteljice razvidno da je tužiteljica imala tzv. "velike korisnike", a između ostalog Trgovački, Prekršajni, Općinski i Županijski sud u Varaždinu pri čemu je sud zaključio da su prodajni predstavnici bili zaduženi za približno jednak broj kupaca, a činjenica eventualnog preraspoređivanja da ne ukazuje na nejednako postupanje u odnosu na tužiteljicu,

-u odnosu na tvrdnje tužiteljice da je bila diskriminirana na temelju dobi, obrazovanja i stručne spreme od radnice ĆU, da joj je radnica ĆU postavljala nerealne ciljeve, širila laži, izazivala svađe među radnicima, prijavljivala ju za greške, ocjenjivala ju lošim ocjenama, sud je uvidom u opomene (upozorenja) izrečena tužiteljici od strane tuženika zaključio da je to pravo poslodavca te da ovakvo postupanje tuženika ne predstavlja diskriminaciju ili uznemiravanje uz daljnji zaključak da je ocjenom izvedenih dokaza zaključio kako nije bilo neprimjerenog ponašanja i odnosa nadređenih prema tužiteljici, pa tako niti da je OU napadala tužiteljicu zbog prijave direktoru oko neprimjerenog radnog prostora, a u odnosu na tvrdnje tužiteljice da ju je tuženik diskriminirao i time što ju je preselio u drugu, neadekvatnu kancelariju, sud je utvrdio da je u drugu kancelariju tužiteljica preseljena zajedno s radnicom OU s kojom je zajedno radila shodno raspoloživosti poslovnog prostora kod tuženika pa je zaključio da nema diskriminatornog ponašanja tuženika u odnosu na tužiteljicu,

-u odnosu na navode tužiteljice da je bila izložena vrijeđanju i omalovažavana, sud je ocjenom iskaza saslušanih svjedoka u bitnom utvrdio da ĆU, kao neposredno nadređena tužiteljicu nije vrijeđala, a niti da je tužiteljica učinila vjerojatnim takvo postupanja, a u odnosu na okolnost da je ĆU u elektronskoj prepisci vođenoj s tužiteljicom istoj napisala "petsto puta sam ti rekla" ne predstavlja vrijeđanje niti omalovažavanje tužiteljice, zatim da joj je ĆU govorila da je "bivši direktor, da ništa ne zna, da je sada nitko i ništa", sud je ocijenio ove tvrdnje tužiteljice nedokazanima s obzirom da tužiteljica ne opisuje konkretne situacije u kojima su ti navodi izrečeni, pri čemu da ovakvi navodi ĆU ne proizlaze iz e-mailova i ostale dokumentacije u spisu kao ni iz iskaza saslušanih svjedoka,

-u odnosu na tvrdnje tužiteljice da je ĆU tužiteljicu upozoravala na propuste u radu, inzistirala na radnoj disciplini i urednom obavljanju poslova, sud je zaključio da se ne radi o uznemiravanju tužiteljice od strane tuženika, odnosno konkretno ĆU, a okolnost da je tužiteljica ovakvo postupanje ĆU doživjela kao ugrožavanje, sud je zaključio da se radi o subjektivnom osjećaju koji proizlazi iz naravi njihove međusobne komunikacije, koji je proizašao iz različitih poimanja pristupa poslu, dok u odnosu na ocjenjivanje tužiteljice sud je utvrdio da je tužiteljica bila ocijenjena ocjenom tri, a što da ukazuje da je radnik dostigao i postigao sve ciljeve, slijedom čega je sud zaključio da davanjem tužiteljici ocjene tri, tuženik nije istu šikanirao ili diskriminirao,

-u odnosu na tvrdnje tužiteljice da je diskriminirana od strane tuženika time što joj nije bio odobren slobodan dan, korištenje godišnjeg odmora, kada je to ona tražila, sud je ocjenom izvedenih dokaza zaključio da tužiteljica ove činjenice nije učinila niti vjerojatnim, pri čemu da tvrdnje tužiteljice o izostanku odobrenja za korištenje godišnjeg odmora ili slobodnog dana nije dovoljno za zaključak da je tuženik stvarno na taj način i postupao, slijedom čega sud ove tvrdnje tužiteljice da se radi o diskriminatornom postupanju, odnosno o mobingu od strane tuženika nije prihvatio kao dokazane,

-u odnosu na tvrdnje tužiteljice da je ista bila ignorirana od strane ĆU, sud je ocjenom e-mail prepiske između tužiteljice i ĆU ocijenio kako tužiteljica ove tvrdnje nije dokazala, pri čemu je sud ocjenjujući stranački iskaz tužiteljice o tome kako bi se radne kolege prema tužiteljici i njezinom viđenju trebali ponašati, ne ukazuju na diskriminatorno postupanje prema tužiteljici, odnosno da je tuženik provodio mobing nad tužiteljicom, pri čemu je sud zaključio da tužiteljica neobjektivno smatra da je poslove radnog mjesta obavljala kvalitetnije u odnosu na druge radne kolege,

-da je tužiteljica protiv tuženikove Odluke o otkazu ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja vodila parnični postupak pod brojem Pr-2635/18, u kojem je donijeta pravomoćna presuda od 22. kolovoza 2022., kojom je utvrđeno da je tuženikova Odluka o otkazu nezakonita i naloženo tuženiku vratiti tužiteljicu na rad.

9. Na temelju ovako utvrđenog činjeničnog stanja i izvedenih zaključaka, prvostupanjski sud je cijeneći odredbe čl.5. st. 2. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 149/09, 61/11, 73/13 – dalje ZR/09), odnosno čl. 7. st. 2. i 4. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 93/14, 127/17 – dalje ZR/14), zatim čl. 134. st. 1. ZR/14, čl. 1. st. 1. i 3. Zakona o suzbijanju diskriminacije ("Narodne novine" broj 85/08 i 112/12- ZSD), čl. 20. st. 1. ZSD-a, zaključio o neosnovanosti tužbenog zahtjeva tužiteljice, pa je stoga isti odbio, te odlučio kao u izreci pobijane presude.

10. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga pritom pazeći po službenoj dužnosti na postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. u vezi čl. 365. st. 2. ZPP-a ovaj sud nije utvrdio postojanje kojih od tih bitnih povreda odredaba parničnog postupka.

11. Tužiteljica nije u pravu kada u žalbi ističe postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer suprotno žalbenim navodima presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koje su rezultat pravilne ocjene svih izvedenih dokaza, razlozi presude zbog kojih je sud odbio tužbeni zahtjev su jasni, te rezultat pravilnih pravnih shvaćanja i činjeničnih utvrđenja koja prihvaća i ovaj sud te presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

12. Na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno je primijenjeno materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev tužiteljice odbijen kao neosnovan.

13. Tužiteljica u žalbi neosnovano, opisno ukazuje na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. ZPP-a, koju obrazlaže navodima da je sud provedene materijalne dokaze cijenio samo paušalno, utvrđujući da sve priloženo predstavlja "ovlaštenje poslodavca u radnopravnom odnosu prema tužiteljici kao radnici", a tvrdnje tužiteljice za koje da je ona priložila jasne dokaze sud da u suštini ocjenjuje kao njezin subjektivni doživljaj pri čemu tužiteljica zaključuje da je sud uslijed takve, nezakonite ocjene dokaze pogrešno ocijenio svaku pojedinu radnju za koju tužiteljica tvrdi da predstavlja povredu prava osobnosti i neželjeno postupanje tuženika prema tužiteljici i da se temelji na pogrešnom pravnom pristupu zbog čega da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev tužiteljice odbio kao neosnovan.

14. Opisani žalbeni navodi tužiteljice nisu osnovani jer suprotno proizlazi iz obrazloženja presude, pri čemu je sud u obrazloženju presude, a cijeneći da je u ovom parničnom postupku proveden opsežan dokazni postupak, uvidom u opsežnu pisanu dokumentaciju, koju su stranke priložile u spis, saslušan veći broj svjedoka, čije je iskaze sud sadržajno u obrazloženju presude naveo i ocijenio, za zaključiti je da žalbeni navodi o postojanju citirane bitne povrede odredaba parničnog postupka, zatim o pogrešnom pravnom pristupu suda, te o pogrešnoj primjeni materijalnog prava nisu osnovani. Treba reći da je ocjena izvedenih dokaza pridržana za prvostupanjski sud, pri čemu tužiteljica s obzirom na žalbene navode i stanje u spisu, ocjenu izvedenih dokaza, te zaključke suda o tome da je tuženik radnjama radnica ĆU i OU povrijedio pravo tužiteljice na jednako postupanje, da je istu uznemiravao s ciljem povrede dostojanstva tužiteljice uzrokujući istoj strah, neprijateljsko, ponižavajuće i uvredljivo okružje, a sve na osnovi obrazovanja, dobi, društvenog položaja, kao osnova za diskriminaciju, ocjenu izvedenih dokaza te zaključak suda o neosnovanosti tužbenog zahtjeva neuspješno osporava.

15. Suprotno žalbenim navodima tužiteljice sud je u obrazloženju presude u odnosu na svaku pojedinu tvrdnju i navode tužiteljice iz tužbe o tome na koji je način tuženik diskriminirao tužiteljicu, ocijenio, izvedene dokaze, te pravilno zaključio da tuženik nije diskriminatorno postupao u odnosu na tužiteljicu.

16. Tužiteljica neosnovano u žalbi navodi da je tuženik diskriminirao tužiteljicu time što je tužiteljicu na temelju ugovora o radu zaključenog 2. travnja 2015. za radno mjesto prodajni predstavnik u Diviziji pošta rasporedio na obavljanje poslove tog radnog mjesta, a ne na neko od radnih mjesta u pravnoj službi s obzirom na okolnost da je tužiteljica po zanimanju diplomirana pravnica s položenim pravosudnim ispitom i da je do tada, kako to proizlazi iz stanja u spisu, bila raspoređena na radno mjesto šefa službe Općih, pravnih i kadrovskih poslova na temelju ugovora o radu, zaključenog 1. ožujka 2000. odnosno 1. lipnja 2009., iz razloga jer iz stanja u spisu, te cjelokupno provedenog dokaznog postupka proizlazi da je ugovor o radu tužiteljice s tuženikom za radno mjesto prodajni predstavnik u Diviziji pošta, zaključen voljom i dispozicijom same tužiteljice, kao ugovorne strane, pri čemu tužiteljica, raspored na radno mjesto prodajni predstavnik s ranije navedenih poslova i radnih zadataka koje je obavljala kod tuženika, nije osporavala niti u postupku kod poslodavca, niti u postupku pred sudom, slijedom čega se ne mogu prihvatiti i nisu osnovani žalbeni navodi tužiteljica da je tuženik već ovime diskriminirao tužiteljicu po osnovi obrazovanja, društvenog položaja, dobi i izražavanja.

17. U provedenom postupku je pravilno utvrđeno da je tužiteljica na temelju zaključenog ugovora o radu od 2. travnja 2015. za radno mjesto prodajni predstavnik bila zaposlena u odjelu s još osam prodajnih predstavnika čija imena, godine radnog staža, godine života kao i stručnu spremu prvostupanjski sud navodi u obrazloženju presude, pri čemu proizlazi da su svi prodajni predstavnici, imali visoku stručnu spremu, osim ZU koji je imao višu stručnu spremu i HU koji je imao srednju stručnu spremu, pri čemu, osobito ĆU, koja je bila neposredno nadređena tužiteljici je imala visoku stručnu spremu, po zanimanju je diplomirani inženjer PT prometa, a jednako tako i radnica OU, koja je imala 33 godine radnog staža i bila u dobi od 53 godine, pa s obzirom na to, može se zaključiti da se s obzirom na stručnu spremu, godine radnog staža i godine života radi o radnicama tuženika koje su al pari tužiteljici. I ostali radnici zaposleni u odjelu, TU, DU, KU, GU su također imali visoku stručnu spremu, pa zato ne stoje tvrdnje tužiteljice o tome da je ona u odnosu na neposredno nadređenu ĆU i ostale zaposlene radnike, imala veći stupanj stručne spreme i godina radnog staža, kao i o nejednakom postupanju tuženika u odnosu na tužiteljicu s obzirom na dob, stupanj obrazovanja, društveni položaj i izražavanje.

18. Prvostupanjski sud je u obrazloženju pobijane presude za svaku pojedinu radnju za koju tužiteljica tvrdi da predstavlja diskriminatorno postupanje proveo odgovarajuće dokaze (uvidom u dokumentaciju u spisu, ocjenom iskaza saslušanih svjedoka te stranačkog iskaza tužiteljice), te je pravilno, a s obzirom na sadržaj izvedenih dokaza zaključio da u tim pojedinačno navedenim radnjama nema elemenata diskriminatornog ponašanja u odnosu na tužiteljicu, a jednako tako niti da je tuženik provodio mobing nad tužiteljicom.

19. Žalbeni navodi tužiteljice u suprotnom nisu osnovani, jer suprotno proizlazi iz provedenog dokaznog postupka, pri čemu je sud pravilno u obrazloženju pobijane presude zaključio da se u pravilu radi o subjektivnom osjećaju tužiteljice, koji je ona doživljavala kao ugrožavanje vlastite osobnosti, dostojanstva, ugleda ili časti, ali da takav doživljaj tužiteljice nema stvarnog uporišta za ocjenu i postojanje mobinga pri čemu je sud pravilno zaključio da bi se neko ponašanje imalo smatrati mobingom potrebno je i postojanje jasno određene namjere takvog ugrožavanja od strane onoga koji zlostavlja, pri čemu je sud pravilno ocjenom iskaza svjedokinje ĆU kao i OU zaključio da su takva nedopuštena namjera i cilj tih svjedokinja u odnosu na tužiteljicu izostali, budući da u njihovom postupanju i ophođenju prema tužiteljici takvo diskriminatorno i šikanozno postupanje nije utvrđeno.

20. Iz stanja u spisu proizlazi da je ĆU, bila neposredno nadređena tužiteljici, da je poslove svog radnog mjesta, voditelja odjela vrlo dobro poznavala, da je za obavljanje poslova tog radnog mjesta imala visoku stručnu spremu odgovarajućeg smjera – dipl. ing. PT prometa, kao i to da je ĆU inzistirala na pravovremenom, urednom i savjesnom obavljanju poslova od strane svih zaposlenika u odjelu pa tako i od tužiteljice. Pravo je i dužnost poslodavca tražiti od radnika da poslove radnog mjesta obavlja pravovremeno, stručno i savjesno, pri čemu je ĆU imala pravo kao nadređena upozoriti tužiteljicu na propuste u radu, pri čemu iz dokaznog postupka ne proizlazi da je ĆU u tom segmentu odnosu na tužiteljicu diskriminatorno postupala. Isto se odnosi i na radnicu OU, koja je, bila u istom rangu, kao i tužiteljica jer je obavljala poslove radnog mjesta prodajnog predstavnika, pri čemu iz stanja u spisu proizlazi da neželjenog i diskriminatornog postupanja od strane radnice OU u odnosu na tužiteljicu nije bilo.

21. U odnosu na žalbene navode u kojima tužiteljica ukazuje da je presudom prvostupanjskog suda broj Pr-8256/2020 od 24. veljače 2022. prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice i utvrđeno da je nezakonita tuženikova Odluka o otkazu ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja od 12. travnja 2017., da je ta presuda potvrđena presudom Županijskog suda u Splitu broj Gž R- 483/2022 od 22. kolovoza 2022., da iz sadržaja, osobito drugostupanjske presude, proizlazi da: "Evidentno je postojanje određenih osobnih animoziteta između tužiteljice i svjedokinje ĆU, ali takvi animoziteti ne smiju se manifestirati u sferi radnih odnosa poglavito u odnosu nadređeni - podređeni. Želja tužiteljice da nauči posao, inzistiranje tužiteljice da joj se ukaže na razlog pogreški i da joj se da razumno objašnjenje u cilju da te greške više ne bi činila ne treba smatrati kao provokaciju, kao neznanje i kao namjeru, već kao želju za ispravnim radom. Takvo ponašanje tužiteljice ne bi smjelo biti iritantno jer iz svega priloženog ne bi se moglo kvalificirati kao provokativno ponašanje što je očito bilo iritantno za svjedokinju ĆU", iz čega tužiteljica izvodi zaključak da je ĆU, kao neposredno nadređena u odnosu na nju diskriminatorno postupala, da je upravo ĆU inicirala pokretanje postupka otkazivanja ugovora o radu te da se ne radi o njenom subjektivnom osjećaju koji ničim nije konkretiziran.

22. Kada se pročita cjeloviti sadržaj obrazloženja prvostupanjske i drugostupanjske presude koje su donesene u navedenom statusnom sporu, treba zaključiti da je i prvostupanjski, a i drugostupanjski sud konstatirao da tužiteljica poslove svog radno mjesta, prodajnog predstavnika, u svemu nije uredno i na zadovoljavajući način obavljala, pri čemu su i prvostupanjski i drugostupanjski sud takvo postupanje tužiteljice u obavljanju poslova radog mjesta opravdavali činjenicom da je tužiteljica imala veliki opseg posla. Kada se imaju u vidu i ove okolnosti te okolnosti da iz provedenog dokaznog postupka u ovom predmetu proizlazi da je ĆU, kao voditeljica Odjela, inzistirala na pravovremenom, savjesnom i odgovornom izvršavanju poslova od svakog radnika, pa i od tužiteljice, pri čemu je ĆU, tužiteljici, na njezine usmene i pismene upite davala odgovore na postavljena pitanja o načinu obavljanja poslova, ne može se zaključiti da se radi o diskriminiranom ponašanju ĆU u odnosu na tužiteljicu, kao ni od strane radnice OU, koja je bila u jednakoj poziciji kao i tužiteljica, slijedom čega, žalbeni navodi tužiteljice o suprotnom, nisu osnovani.

23. U situaciji kada je pravilno odbijen kao neosnovan tužiteljičin antidiskriminacijski zahtjev, pravilno je odbijen kao neosnovan i zahtjev tužiteljice za naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti, za koju tužiteljica, neosnovano navodi da je posljedica diskriminatornog ponašanja tuženika.

24. Zbog tih razloga, žalbu tužiteljice trebalo je odbiti kao neosnovanu te primjenom odredbi čl. 368. st. 1. i čl. 166. st. 1. ZPP-a odlučiti kao u izreci ove presude.

U Rijeci .24. travnja 2026.

Predsjednica vijeća

Barbara Bosner