Zakon.hr

Poslovni broj: P-555/2019-32

Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Trg slobode 9

U I M E R E P U B L I K E H R VA T S K E

P R E S U D A

RJEŠENJE

Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji Jadranki Orlović, u pravnoj stvari tužitelja RČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima, odvjetnicima Odvjetničkog društva Petrić i partneri d.o.o. Varaždin, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 929632234, zastupanog po punomoćnicima, odvjetnicima Odvjetničkog društva Porobija i Porbija u Zagreb, radi isplate, nakon provedene glavne javne rasprave zaključene 13. ožujka 2026. u prisutnosti punomoćnika stranaka, 24. travnja 2026. kao dana donošenja i objave presude,

p r e s u d i o j e

I. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, 10000 Zagreb, OIB: 92963223473, da tužitelju RČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana isplati iznos od 14.023,57 EUR (četrnaest tisuća dvadeset tri eura i pedeset sedam centi) sa zateznom kamatom po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima koja teče kako slijedi:

- na iznos od 10.631,10 EUR od 1. listopada 2015. godine do isplate

- na iznos od 3.392,47 od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 9296322347, da tužitelju RČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi parnični trošak u iznosu od 4.799,86 EUR (četiri tisuće sedamsto devedeset devet eura i osamdeset šest centi) s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja ove presude, 24. travnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a to je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine u roku od 15 dana, dok se preostali dio tužiteljevog zahtjeva za naknadu parničnog troška od EUR odbija.

III. Tuženikov zahtjev za naknadu parničnog troška se odbija.

r i j e š i o j e

Dopušta se preinaka tužbe iz podnesaka tužitelja od 30. travnja 2025. u kojem je postavljen konačni tužbeni zahtjev, kojim se potražuje isplata iznosa od 14.023,57 EUR, kojim je tužbeni zahtjevi iz podneska tužitelja od 5. srpnja 2019. povećan sa iznosa od 10.118,59 eura na iznos od 14.023,57 eura.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 4. lipnja 2019. podnio tužbu protiv tuženika radi povrata stečenog bez osnova zbog primjene ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu sklopljenog s tuženikom o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, odnosno isplate novčanog iznosa koji je prema navodima tužbe više platio tuženiku zbog primjene tih ugovorih odredbi za koje tvrdi da su ništetne. Tužitelj u tužbi navodi da je kao korisnik kredita i tuženik kao banka sklopili 4. travnja 2007. Ugovor o kreditu broj 3207505205 kojim je tuženik tužitelju stavio na raspolaganje iznos od 114.458,52 CHF u protuvrijednosti kuna obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan isplate kredita uz rok otplate od 30 godina i to na način da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju HNB-a važećem za CHF na dan plaćanja, uz promjenjivu kamatnu stopu. Tuženik je u Ugovoru o kreditu ugradio odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze bila promjenjiva i to na osnovi jednostrane odluke tuženika, a o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, već su iste predstavljale sastavni dio ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od strane tuženika. Tužitelj nije imao nikakav utjecaj na sadržaj tih odredaba Tuženik je tijekom trajanja kreditnog odnosa učestalo mijenjao kamatnu stopu svojim jednostranim odlukama. Ta odredba je protivna prisilnim odredbama čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, kao i odredbama čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme izvršavanja dijela obveza tužitelja po Ugovoru o kreditu. O navedenim odredbama nije se pojedinačno pregovaralo, a iste su suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja kao potrošača. Posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe je ništetnost (članak 87. st. 1. ZZP/03 i čl. 102. st. 1. ZZP/07). Osim što su protivne citiranim odredbama ZZP/03 i ZZP/07 kao lex specialis, odredbe su protivne osnovnim načelima obveznog prava (ravnopravnosti sudionika, dužnosti suradnje i zabrane zlouporabe prava). Tuženik je u članak 7. Ugovora o kreditu ugradio odredbu kojom se povrat obveza po Ugovoru o kreditu obračunava u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a za švicarski franak važećem na dan plaćanja. Odredba Ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula također je protivna prisilnim odredbama čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, kao i odredbama čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme izvršavanja dijela obveza tužitelja u vrijeme izvršavanja dijela obveza tužitelja po Ugovoru o kreditu. Tužitelj od strane tuženika suprotno načelu savjesnosti i poštenja nije bio obaviješten o svim bitnim parametrima koji utječu na mogućnost promjene tečaj i time njegove kreditne obveze, što je rezultiralo znatnom neravnotežom u pravima i obvezama parničnih stranaka. O navedenoj odredbi nije se pojedinačno pregovaralo. Posljedica nepoštenosti odredbe je njezina ništetnost (članak 87. st1. ZZP/07 kao lex specialis, odredba je protivna osnovnim načelima obveznog prava (ravnopravnosti sudionika, dužnosti suradnje i zabrane zlouporabe prava). O ništetnosti navedenih ugovornih odredbi već su se pravomoćno izjasnili domaći sudovi i to povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. O ovim pitanjima govori pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je u dijelu koji se odnosi na promjenjive kamate potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a u dijelu koji se odnosi na tzv. valutnu klauzulu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/201-10 od 14. lipnja 2018. Pored toga, Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom broj Rev-249/14-2 od 9. travnja 2015. odbio revizije tuženih banaka (u pogledu promjenjive kamate). Navedenim sudskim presudama utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača jer je zaključivao ugovore o kreditima u kojima je koristio nepoštene ugovorne odredbe.. Prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine broj 41/14 i dr., dalje: ZZP/14) koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14 u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Istu odredbu sadržavala je i odredba čl. 138.a ZZP/07. Dana 30. rujna 2015. godine stupio je na snagu Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15) temeljem kojeg su parnične stranke 22. kolovoza 2016. sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu broj 01/2016na temelju kojeg je tuženik proveo konverziju kredita u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Na temelju Aneksa nedospjela glavnica u CHF u skladu s izračunom konverzije na dan 30. rujna 2015. iznosi 95.793,50 CHF, odnosno 62.654,60 EUR. Ujedno je utvrđeno i postojanje preplate u iznosu od 7.953,92 kune, time da će se preplata koristiti za namirenje budućih anuiteta na način da će se 50% anuiteta/rate podmiriti iz preplate sve do cjelokupnog iskorištenja iznosa preplate. Međutim, Aneksom stranke nisu razriješile pitanje ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu te tuženik tužitelju nije vratio sve iznose koje je stekao bez osnove. Ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od trenutka sklapanja pravnog posla, a ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO), osim u izuzetnim uvjetima iz čl. 326. st. 2. ZOO. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, po provedenoj konverziji kredita i nadalje postoji pravni interes za utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi osnovanog ugovora o kreditu, sve kako bi se na temelju toga ostvarila druga prava koja pripadaju potrošaču. Tužitelj, kako korisnik kredita raspolaže samo dijelom dokumentacije koja se odnosi na kreditni odnos među strankama. Tako tužitelj raspolaže samo osnovnim Ugovorom o kreditu te Dodatkom Ugovoru o kreditu, međutim ne raspolaže podacima o promjenama kamatnih stopa, točnim datumima i iznosima plaćanja anuiteta i drugim podacima i dokumentacijom bez koje nije moguće utvrditi visinu iznosa koji je tuženik stekao bez osnove na temelju ništetnih ugovornih odredaba. Radi se o podacima koje je tužena banka, prema sadržaju građanskopravnog odnosa, dužna dati tužitelju odnosno koji se mogu smatrati zajedničkima za obje stranke. Tužitelj je putem punomoćnika 27. svibnja 2019. od tuženika dopisom zatražio dostavu nedostajućih podataka i isprava, međutim tuženik mu iste do dana sastavljanja ove tužbe nije dostavio. Tužitelj je putem punomoćnika 27. svibnja 2019. godine od tuženika dopisom zatražio dostavu nedostajućih podataka i isprava, međutim tuženik mu iste do dana sastavljanja ove tužbe nije dostavio. Stoga tužitelj ne može postaviti određeni zahtjev prije nego pribavi navedene podatke i isprave i prije nego se provede odgovarajuće financijsko-knjigovodstveno vještačenje, nakon čega je tužitelj odrediti visinu novčane tražbine čiju isplatu traži ovom tužbom. Tužitelj u ovom trenutku samo pretpostavlja da se radi o tražbini u iznosu ne manjem od 11.000,00 kuna pa je u tom smislu i naznačena možebitna vrijednost predmeta spora. Budući da tužitelj nije u mogućnosti postaviti određeni tužbeni zahtjev jer ne raspolaže podaci koje mu tuženik ne želi dati premda njima raspolaže, predlaže sudu da u skladu s odredbom čl. 186. b. Zakona o parničnom postupku prvenstveno donese rješenje kojim će naložiti tuženiku da za tužitelja dostavi podatke i isprave i to: knjigovodstvenu karticu koja se odnosi na plaćanja po Ugovoru o kreditu broj 3207505205 od 26. rujna 2006, a iz koje će biti vidljivi datumi plaćanja i iznosi pojedinih anuiteta, početni otplatni plan i sve naknadne otplate planove koje je tuženik sastavio nakon sklapanja Ugovora o kreditu, podatke o kamatnim stopama koje su prema odlukama banke važile kod plaćanja svakog pojedinog anuiteta, podatke o tečaju po kojem je izvršeno uračunavanje plaćanja svakog uplaćenog anuiteta, a tužitelj će po provedenom financijskom vještačenju postaviti određeni tužbeni zahtjev.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da je podneskom od 5. srpnja 2019. tužitelj je preinačio tužbeni zahtjev, a tuženik se protivi toj preinaci. Ako sud dopusti preinaku tužbenog zahtjeva od 5. srpnja 2019., ističe prigovor zastare. Naime, ako je tužba u kolektivnom sporu pred TS Zagreb prekinula tijek zastarnog roka, zahtjev tužitelja od 5. srpnja 2019., zastario je u cijelosti, jer je presuda donijeta u navedenom kolektivnom sporu postala pravomoćna dana 13. lipnja 2014., pa su zahtjevi podneseni nakon 13. lipnja 2019. zastarjeli, što je ovdje slučaj jer je preinačeni tužbeni zahtjev podnesen tek 5. srpnja 2019. U vezi s tim se poziva na odluku VSRH br. Revx 848/14., a to po njemu potvrđuje i stajalište Županijskog suda u Velikoj Gorici, poslovni broj: Gž-1389/2019 iz drugostupanjske presude u kojem je zauzet upravo identičan stav, kao i tuženikov. Tuženik u cijelosti osporava istaknute tužbene zahtjeve, kako izvorni tako i preinačeni kao neosnovane u pogledu pravne osnove, visine, kao i činjenica i razloga kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu u ovom sporu. Izvorni tužbeni zahtjev za isplatu novčane tražbine u neutvrđenom iznosu, neuredan je i neodređen. Manifestacijski zahtjev tužitelja neistinit je i obijestan. Naime, u vrijeme tužbe, 4. lipnja 2019. tužitelj je imao na raspolaganju sve potrebne podatke za postavljanje određenog i procesno prihvatljivog tužbenog zahtjeva za isplatu navodne preplate obveza iz ugovora o kreditu. Kako dokazuje čl. 20. Dodataka ugovora o namjenskom kreditu od 22. kolovoza 2016. uz tužbu, tuženik je tužitelju prilikom konverzije uručio otplatni plan, pregled svih njegovih uplata i pregled promjena kamatne stope, dakako, i cjelovit izračun konverzije, dakle, dao mu je sve podatke za koje čak i udruga Franak drži i upućuje potrošače već više od godine dana, da su relevantni podaci za postavljanje tužbenih zahtjeva za isplatu protiv tužene banke. Također, tužitelju su od početka 2016. nadalje neprekidno raspolaganju bili svi podaci o njegovu kreditu na mrežnim stranicama tuženika, u što se može uvjeriti i sud upisivanjem OIB [osobni identifikacijski broj]a tužitelja i broja njegove kreditne partije. Tužitelj je mogao, ukoliko je zagubio izračun konverzije i druge podatke koje je od tuženika dobio pri konverziji, s malo uloženog napora, lako i jednostavno, unošenjem broja svog OIB [osobni identifikacijski broj]a i broja svoje kreditne partije, doći do izračuna konverzije svoje kreditne partije prije podnošenja tužbe. U izračunu konverzije nalaze se potpuni, točni i precizni podaci o tužiteljevoj CHF kreditnoj partiji sa svim tužiteljevim uplatama, podacima o kamatnim stopama i tečaju, na temelju kojih je tužitelj (uvažavajući mogućnost da ne mora biti ekonomski stručnjak) mogao tražiti isplatu pojedinih svota navodne preplate s definiranim iznosima i dospijećem po mjesecima te tako postaviti sasvim određen tužbeni zahtjev za isplatu. Dakle, sasvim je izlišan, neistinit i pravno neosnovan manifestacijski zahtjev tužitelja, u okolnostima u kojima je tužitelj svakodobno od početka 2016. nadalje imao na raspolaganju sve relevantne podatke o svojoj kreditnoj partiji. Zaključno: u vrijeme tužbe 4. lipnja 2019., tužitelj je imao na raspolaganju sve podatke za postavljanje urednog i procesno prihvatljivog tužbenog zahtjeva za isplatu. Konačno, sam tužitelj u svom podnesku od 5. srpnja 2019. priznaje da je od tuženika, koji prema tužbi ne želi dati podatke, dobio sve tražene podatke 7. lipnja 2019., dakle prije isteka. Kako je tužitelj tek 5. srpnja 2019. postavio određen tužbeni zahtjev, učinio je to zakašnjelo pa mu je zahtjev zastario. Izvorni tužbeni zahtjev za isplatu u neutvrđenom iznosu, neuredan je i neodređen pa tuženik predlaže da ga sud odbaci Protivi korištenju izračuna tužiteljevog vještaka u postupku kao i prijedlogu tužitelja o naknadi troškova tog vještaka kao dijela parničnih troškova Ističe prigovor zastare. Da nije zastario što jest, tužbeni zahtjev za isplatu bio bi neosnovan. Osporava osnovu i tijek zateznih kamata. Protivi se izvođenju svih po tužitelju predloženih dokaza s obzirom na činjenicu da se u konkretnom slučaju spor vodi u vezi s pravnim pitanjem o kojem je odlučio VSRH u oglednom sporu svojim rješenjem br. Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020.g. 1 a iz kojeg jasno proizlazi da su tužbeni zahtjevi za isplatu na temelju konvertiranih CHF kredita u bilo kojem iznosu neosnovani, što je ujedno i tužiteljev slučaj, koje je obvezujuće za sve sudove. Prema obvezujućem Rješenju VSRH Gos 1/2019-36 sporazumi/dodaci o konverziji sklopljeni u skladu sa ZIDZPK/15, valjani su te djeluju/proizvode pravne učinke retroaktivno, što samo po sebi isključuje pravo na traženje isplate zbog navodne preplate. Tuženik drži da je prethodno opisano rješenje VSRH iz oglednog spora jednoznačno ukazalo na neosnovanost svih tužbenih zahtjeva za isplatu proizašlih iz konvertiranih CHF kredita pa tako i u ovom konkretnom slučaju. Tek opreza radi, tuženik u nastavku iznosi dodatnu argumentaciju. Tuženik osporava tužitelju svojstvo potrošača u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Budući se potrošačka svrha ne podrazumijeva, na tužitelju je teret dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača. Ovo se odnosi i na osporavanje potrošačkih svojstava ugovoru o kreditu koji je predmet spora, a tužitelj nije dokazao ove važne okolnosti. Predmetni kredit konvertiran je sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Sve tužiteljeve uplate i s osnove svakog povišenja CHF kamatne stope tijekom otplate, kao i s osnove svakog povišenja CHF tečaja tijekom otplate uzete su u obzir prilikom izrade konverzije i iskorištene, odnosno uračunate za otplatu usporednog EUR kredita, u skladu s odredbama ZID ZPK/15. Tužena banka ukazuje na to da je sukladno članku 19.d. ZID ZPK/15 prije objave kalkulatora konverzije bila dužna pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim člankom 19.c ZID ZPK/15, te takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama. Prema tome, na strani banke postoji zakonska presumpcija da je izračun izvršen u skladu sa zakonom, s obzirom na to da je to upravo i potvrdio neovisni revizor. Konverzija kredita nastupila je na temelju očitovanja volje tužitelja koji se kreditno zadužio uz valutnu klauzulu u CHF, da se njegov kredit konvertira u kredit u kunskoj protuvrijednosti EUR u skladu s odredbama ZID ZPK/15, i to nakon što je tužitelj, u skladu s odredbama ZID ZPK/15 dobio od banke zakonom propisane, iscrpne podatke za donošenje informirane odluke o tome hoće li, ili neće prihvatiti konverziju, uključujući podatak o pretplatama iz razdoblja primjene valutne klauzule u CHF i promjenjive kamate, u brojčanom iznosu, pri čemu je sam način izračuna konverzije zakonodavac izričito propisao u članku 19.c ZID ZPK/15. Tužitelj je sukladno intenciji zakonodavca stavljen u položaj kao da je otpočetka, cijelo vrijeme koristio kredit denominiran u EUR, čime je isključivo po svojem slobodnom izboru, izjednačen s položajem potrošača koji su se zadužili kreditom u EUR, sve na način koji je bio utemeljen na valjano, od strane banke primijenjenim, a iscrpno propisanim procedurama i svim uvjetima koje je zakonodavac normirao u ZID ZPK/15, uključujući svako povišenje CHF kamatne stope i povišenje CHF tečaja tijekom otplate. Konkretni tužitelj je, dakle, svojom slobodnom voljom, prihvatio konverziju. Sklapanjem dodatka/aneksa ugovoru o kreditu između tužitelja i tuženika nastao je pravni odnos koji je zakonodavac upravo i imao u vidu kada je tužitelju ponudio mogućnost konverzije koju mu banka nije mogla uskratiti. Tužitelj, međutim, u ovom sporu tvrdi da ga tako iskazana volja u pravnom poslu sklopljenom radi prihvata konverzije, ne obvezuje te i dalje unatoč prihvatu konverzije, traži povrat uvodno naznačenih iznosa na temelju stjecanja bez osnove, pozivajući se i dalje na ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz izvornog ugovora sklopljenog u CHF. Za takvo stajalište nema uporišta u primjeni materijalnog prava. Sklopljeni pravni posao povodom tužiteljeva prihvata konverzije, koji je tuženik morao prihvatiti pod prijetnjom zakonom propisanih sankcija, jest pravni posao kojim su stranke, isključivo po izboru tužitelja, riješile sve svoje pravne odnose, prije i pos lije konverzije, na način propisan zakonom. Njime su ugovorne strane suglasnošću volja stvorile posve novu pravnu osnovu različitu od ugovora o kreditu u švicarskim francima koji je bio predmetom konverzije, temeljem koje su se tužitelj dobrovoljno i tuženik po sili zakona sporazumjeli pod kojim će kreditnim uvjetima, uz koju valutnu klauzulu i uz koje kamatne stope, iskoristiti do tada uplaćene. Taj pravni posao bio je, kao što je to opće poznato, ujedno ekonomski nepovoljan za tuženu banku, ali je ona po svemu postupila u skladu sa zakonom. Banka je pri tome po ZID ZPK/15 bila dužna napraviti novi otplatni plan i njime zamijeniti početno utvrđeni otplatni plan (čl. 19.c, stavak (1) točka 3. ZID ZPK/15) s novim anuitetima u EUR te svim izmjenama ugovornih uvjeta koji uključuju, iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i anuiteta. Naposljetku, banka je klijentu, ovdje tužitelju, bila dužna dostaviti propisani izračun konverzije s prijedlogom novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu (čl. 19.e ZID ZPK/15), a potrošač je bio slobodan prihvatiti ili ne prihvatiti tu ponudu. Ako tužitelju ponuda nije odgovarala, nije trebao prihvatiti konverziju. Dakle, sklapanjem dodatka, tužitelj i tužena banka su u skladu s odredbama ZID ZPK/15, trajno i konačno uredile svoj pravni odnos, u pogledu svih ranije izvršenih preplata po ranijoj CHF kreditnoj partiji, te su stoga konverzijom posljedice nepoštene, ništetne odredbe CHF ugovora o kreditu uređene voljom stranaka, što smisleno isključuje pravo tužitelja da uz provedenu konverziju istodobno traži i povrat stečenoga bez osnove, pozivom na uvjete ugovora o kreditu u CHF-u, koji je konverzijom ab initio, otpao i nadomješten je novom, nesporno zakonitom osnovom, EUR ugovor, temeljem koje je tužitelj stekao na zakonu utemeljeno potraživanje preplate, pa više ne može imati zahtjev zbog stjecanja bez osnove pozivom na uvjete CHF kredita. U potvrdu ovog stajališta, govori i shvaćanje VSRH iz odluke Rev 1172/2018 od 19. ožujka 2019. koje eliminira zahtjeve po osnovi razlike kamata ili tečajnih razlika u sluča ju konverzije kredita. Ta je praksa nadalje potvrđena i u praksi brojnih županijskih sudova u zemlji. Iz navedenoga proizlazi i daljnji zaključak: ako je tužitelj iz bilo kojeg razloga smatrao da mu zakonom propisani uvjeti konverzije nisu prihvatljivi, jer su po njegovu mišljenju trebali biti u bilo kojem pogledu drukčiji, tada nije trebao prihvatiti konverziju, koja je bila pravno moguća samo pod uvjetima koji su bili striktno propisani u ZID ZPK/15. Tužitelj je, za razliku od tužene banke, imao punu slobodu izbora, kojom se i koristio. Stoga su i razlozi na koje se tužitelj konkretno poziva u tužbi, načelno u pravnom smislu pravno nerelevantni, jer je tužitelj prethodno prihvatio ponudu na konverziju takvu kakvom ju je zakonodavac definirao. U takvim okolnostima tuženik predlaže da sud primijeni načelo pacta sunt servanda, u skladu s važećim propisima. U odnosu na praksu ECJ, treba istaknuti kako okolnosti svih dosadašnjih postupaka pred tim sudom, nisu istovjetne okolnostima u ovom i drugim sličnim parničnim postupcima u Hrvatskoj. Naime, konverzija ugovora o kreditu sklopljenom uz valutnu klauzulu u CHF-u u ugovor o kreditu uz valutnu klauzulu u EUR, u Republici Hrvatskoj nije bila posljedica intervencije državnog suda u sadržaj ugovora o kreditu, kao što nije niti posljedica intervencije zakonodavca u sadržaj ugovora između tužitelja i tužene banke, na način da bi potrošač bio prisiljen prihvatiti konverziju. U Hrvatskoj nijednom potrošaču, pa tako ni tužitelju nitko nije nametnuo da prihvati konverziju, dakle ni sud, ni zakonodavac, a ponajmanje tužena banka. Odluka VSRH Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019, na koju se tužitelj poziva, usvojena je u odnosu na procesno-pravno pitanje dopuštenosti postavljanja deklaratornog tužbenog zahtjeva i zadržavanja pravnog interesa postaviti takav tužbeni zahtjev nakon konverzije. U konkretnom predmetu, pozivanje na stavove iz odluka VSRH Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. koje se odnose na isključivo načelno, procesno-pravno pitanje dopuštenosti postavljanja deklaratornih tužbenih zahtjeva, potpuno je promašeno. U odluci Rev2868/2018 od 12. veljače 2019, VSRH se niti u najmanjoj mjeri, nije izjašnjavao o pravu korisnika kredita, koji su izvršili konverziju, nakon te konverzije, ostvarivati pravo na povrat razlike između stvarno plaćene kamate i početne kamate iz ugovora. U vezi s time, tek podredno valja istaknuti da tužiteljeve tvrdnje također nemaju uporišta u pravu . Tužitelju su povijesne kamatne stope u trenutku prihvata konverzije bile poznate u brojčanom iznosu kao da su bile ugovorene kao fiksne, a nakon toga razdoblja, kamate su se u budućem razdoblju ravnale prema ugovorenom parametru i fiksnom dijelu kamatne stope za EUR kredite. Tužitelj se, što izravno, što neizravno, poziva na pravomoćnu presudu VTSRH iz kolektivnog spora (Pž-7129/13), presudu VSRH (Revt 249/14) i ocjenu Ustavnog suda RH (U-III2521/15), koje su potvrdile da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u konkretnim ugovorima svih banaka u RH u CHF kreditima bile nejasne, nerazumljive odnosno nepoštene, jer nisu omogućivale potrošaču da predvidi buduće posljedice njihove primjene tijekom razdoblja trajanja ugovora o kreditu. Tužena banka nema mogućnosti dovoditi u pitanje sadržaj tih odluka pred redovnim sudovima, ali ukazuje na to da one ne potvrđuju osnovanost tužiteljevih tužbenih razloga u ovom sporu, nego ih te odluke, štoviše, izravno demantiraju. Naime, u pravnom poslu koji je bio sklopljen među strankama u povodu konverzije, povijesne kamatne stope bile su izražene konkretnom brojkom u novom otplatnom planu za cijelo prethodno minulo razdoblje. Prihvatom takvog ugovora o konverziji, sukladnog ZID ZPK/15, potrošač naprosto više nije bio u poziciji da ne može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, odnosno da ne može provjeriti opravdanost budućih promjena kamatnih stopa. Pristajući, u takvim okolnostima, na izračun koji je sadržavao tako iskazane kamatne stope u EUR kreditima, pristao je na čvrsto definiranu prošlost, jer su povijesne kamatne stope bile iskazane konkretnom brojkom, pa su u tom smislu sadržajno bile fiksne, ali i na budućnost u pogledu visine kamatne stope nakon konverzije, za koje je razdoblje naposljetku ugovorio primjenu točno određenog parametra i fiksnog dijela kamatne stope. Tužiteljeve tvrdnje u pogledu naknadnog osporavanja preplate po osnovi promjena CHF tečaja također nisu osnovane, jer je preplata i po toj osnovi, uzeta u obzir na način kako je to propisao ZID ZPK/15 45. ZID ZPK/15 je propisao osnovno načelo konverzije podrazumijevajući konverziju kredita s CHF valutnom klauzulom u kredit s EUR valutnom klauzulom, radi promjene valutne klauzule na način da se položaj potrošača s kreditom s CHF valutnom klauzulom izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit s valutnom klauzulom u EUR. Prihvatom konverzije, CHF valutna klauzula nadomještena je EUR valutnom klauzulom. Sklapanjem dodatka, tužitelj i tužena banka su u skladu s odredbama ZID ZPK/15, trajno i konačno uredile svoj pravni odnos, u pogledu svih ranije izvršenih preplata po ranijoj CHF kreditnoj partiji, uključujući i po osnovi promjena CHF tečaja. Novi otplatni plan“ iz čl. 19.c, koji je zamijenio početno utvrđeni otplatni plan uključivao je „iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa“ ali i „sve 10 ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i anuiteta. Sve tužiteljeve uplate uvrštene u izračun konverzije iskorištene su za namirenje duga po kreditu s EUR valutnom klauzulom, a preplata je iskorištena za namirenje budućih EUR anuiteta ili isplaćena korisniku kredita, ovisno koji je slučaj bio primjenjiv. Izračun preplate uzeo je u obzir sve promjene CHF tečaja, kako je to razvidno iz kolone primijenjeni CHF tečaj sadržanom u Izračunu konverzije na dan 30.9.2015. Nadalje, svi uplaćeni iznosi su, sukladno odredbi članka 19.c. st.1. t. 4. ZID ZPK/15 preračunati u EUR prema tečaju na dan uplate, i to točno, zakonom određenom tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Upravo ti iznosi pretvoreni u EUR predstavljali su osnovu za namirenje EUR anuiteta utvrđenih novim otplatnim planom, koji je uključivao sve promjene, pa tako i promjene tečaja, koje su uvjetovale izmjenu početnog plana i početnih anuiteta. Naposljetku, sukladno izričitoj odredbi članka 19.c. st.1. t. 5. treća alineja ZID ZPK/15 na iznos preplate tužena banka nije bila dužna obračunati ni kamatu niti tečajnu razliku, već je njih snosio potrošač. Na temelju svega navedenog, tuženik predlaže da sud bez provođenja daljnjeg postupka, uvažavajući pravno shvaćanje VSRH iz rješenja u oglednom sporu br. Gos 1/2019, odbije tužbeni zahtjev u cijelosti kao i da naloži tužitelju da tuženiku podmiri parnične troškove.

3. Tužitelj je podnio stupnjevitu tužbu kojom je zatražio da sud prvo usvoji postavljeni manifestacijski zahtjev i naloži tuženiku da mu dostavi dokumentaciju potrebnu mu za postavljanje određenog tužbenog zahtjeva te je postavio i tužbeni zahtjev kojim potražuje isplatu novčanog iznosa u podnesku od 5. srpnja 2019. nakon što mu je tuženiku dostavio zatraženu dokumentaciju potrebnu mu za postavljanje određenog tužbenog zahtjeva, prije nego je dostavljen odgovor na tužbu, postavio određeni tužbeni zahtjev kojim je potraživao isplatu iznosa od 10.118,59 eura sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. S obzirom na to da je tužitelj prije donošenja odluke o manifestacijskom zahtjevu iz tužbe postavio određeni tužbeni zahtjev, nije bilo potrebe odlučivati o postavljenom manifestacijskom zahtjevu.

4. Tuženi se u odgovoru na tužbu navodi da je tužitelj u podnesku od 5. srpnja 2019. kojim je postavio određeni tužbeni zahtjev preinačio tužbu, da se protivi toj preinaci, a ako ju sud dopusti ističe prigovor zastare. Smatra da ako je tužba u kolektivnom sporu prekinula tijek zastarnog roka, zahtjev tužitelja od 5. srpnja 2019., u svakom je slučaju zastario u cijelosti, jer je presuda donijeta u navedenom kolektivnom sporu postala pravomoćna dana 13. lipnja 2014., pa su zahtjevi podneseni nakon 13. lipnja 2019. zbog isteka petogodišnjeg zastarnog roka od pravomoćnosti navedene presude zastarjeli su, što je ovdje slučaj, jer je preinačeni tužbeni zahtjev podnesen 5. srpnja 2019. Tvrdi i da je manifestacijski zahtjev tužitelja neosnovan jer je u vrijeme podnošenja tužbe 4. lipnja 2019. tužitelj je imao na raspolaganju sve potrebne podatke za postavljanje određenog i procesno prihvatljivog tužbenog zahtjeva za isplatu navodne preplate obveza iz ugovora o kreditu mogao, a ako je zagubio izračun konverzije i druge podatke koje je od tuženika dobio pri konverziji s malo uloženog napora unošenjem broja svog OIB [osobni identifikacijski broj]a i broja svoje kreditne partije, doći do izračuna konverzije svoje kreditne partije prije podnošenja tužbe u kojem se nalaze i potpuni, točni i precizni podaci o tužiteljevoj CHF kreditnoj partiji sa svim tužiteljevim uplatama, podacima o kamatnim stopama i tečaju, na temelju kojih je tužitelj mogao tražiti isplatu pojedinih svota navodne preplate s definiranim iznosima i dospijećem po mjesecima te tako postaviti sasvim određen tužbeni zahtjev za isplatu. Stoga s obzirom na to da je izvorni tužbeni zahtjev za isplatu u neutvrđenom iznosu neuredan i neodređen, predlaže da ga sud odbaci.

5. Protivno stavu tuženika sud smatra da podnošenjem određenog tužbenog zahtjeva nakon podnošenja stupnjevite tužbe nije preinačio tužbu, već ju je dopunio navođenjem novčanog iznosa koji potražuje iz istoga činjeničnog i pravnog osnova kao i u tužbi. Sud nadalje smatra da tužbeni zahtjev iz tužbe iako nije postavljen određeni zahtjev za isplatu nije neuredan. Prema čl. 186.b st. 3. ZPP-a u sporovima u kojima ne može postaviti određeni zahtjev prije nego što dođe do podataka koje mu tuženik ne želi dati premda njima raspolaže, a koje mu je prema sadržaju građanskopravnog odnosa dužan dati odnosno koji se mogu smatrati zajedničkima za obje stranke, tužitelj može u tužbi istaknuti zahtjev kojim će zatražiti od suda da tuženika osudi na isplatu iznosa, predaju stvari ili prijenos prava čiju će visinu, količinu, odnosno istovjetnost odrediti tek nakon što mu tuženik dade potrebne podatke, odnosno tek nakon što se provede vještačenje ili izvedu drugi dokazi o podacima koje tuženik izbjegava dati. Stavkom 4. čl. 186.b ZPP-a propisano je da u slučaju postavljanja zahtjeva sukladno st. 3. ove zakonske odredbe, tužitelj je dužan određeni tužbeni zahtjev postaviti u roku koji mu za to sud odredi tijekom postupka rješenjem protiv kojega nije dopuštena posebna žalba, a o zahtjevu za davanje podataka sud odlučuje na način propisan odredbom čl. 325.a st. 1. ZPP-a, rješenjem protiv kojeg stranka može izjaviti žalbu koja ne odgađa provedbu rješenja, dok prema st. 2. iste zakonske odredbe ako utvrdi da zahtjev nije osnovan, sud će donijeti rješenje iz čl. 186.b st. 4. ZPP-a. U ovom slučaju tužitelj je upravo tako i postavio predmetnu stupnjevitu tužbu tražeći da sud najprije rješenjem odluči o manifestacijskom zahtjevu radi predaje traženih podataka a tek potom da presudom odluči o kondemnatornom tužbenom zahtjevu na isplatu , pa stogau času podnošenje tužbe tužbeni zahtjev nije bio neodređen budući da sud u primjeni odredbe čl. 186.b st. 4. ZPP-a treba pozvati tužitelja da kondemnatorni zahtjev (konačno) odredi te će sud o tom zahtjevu moći meritorno odlučivati tek kada on bude preciziran. S obzirom na to da je tužitelj od tuženika dobio dokumentaciju zatraženu manifestacijskim zahtjevom te je ubrzo nakon podnošenja tužbe u podnesku od 5. srpnja 2019. postavio određeni tužbeni zahtjev slijedom čega nije bilo potrebe odlučivati o manifestacijskom zahtjevu, sud zaključuje da tužba nije neuredna budući da tužbeni zahtjev iz tužbe od 14. lipnja 2019., dopunjen postavljanjem određenog tužbenog zahtjeva iz podneska od 5. srpnja 2019. sadrži sadržava sve što je potrebno u slučaju podnošenja stupnjevite tužbe te da nakon dopune sadrži sve što je potrebno da bi bio podoban za odlučivanje u skladu s čl. 186. stavak 1. ZPP-a, prema kojem tužba treba sadržavati određen zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja, činjenice na kojima tužitelj temelji zahtjev, dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a i druge podatke koje mora imati svaki podnesak. Stoga nije prihvaćen prijedlog tuženika da se tužba odbaci budući da je podobna za raspravljanje. Nadalje, s obzirom na to da je stupnjevita tužbe kojom se potraživala isplata neodređenog novčanog iznosa po osnovu stečenog bez osnova na temelju ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF podnesena unutar zastarnog roka od pet godina od dana pravomoćnosti odluka donesenih u kolektivnom sporu, a postavljanjem određenog tužbenog zahtjev tužba nije preinačena kao što tvrdi tuženik, već dopunjena navođenjem iznosa koji se potražuje po istom činjeničnom i pravnom osnovu, po stavu ovog suda tužbeni zahtjev tužitelja nije zastario.

6. Nakon provedenog financijskog vještačenja tužitelj je u podnesku od 30. travnja 2025. postavio konačni tužbeni zahtjev usklađen s Nalazom vještakinje kojim potražuje isplatu iznos od 14.023,57 eura. O tom konačno postavljenom tužbenom zahtjevu je sud odlučivao.

7. Tuženik u podnesku od 15. svibnja 2025. ustraje na svim prigovorima, činjenicama i dokaznim prijedlozima koje je iznio u odgovoru na tužbu i tijekom postupka, pa se dakle protivi i preinaci tužbe iz podneska tužitelja od 30. travnja 2025. Neosnovano se tuženik protivi preinaci tužbe budući da prema čl. 190. st. 2. Zakona o parničnom postupku tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, a u ovom slučaju je tužitelj tek nakon što je provedeno vještačenje mogao postaviti svoj konačni tužbeni zahtjev prema izračunu vještaka. Prigovor zastare u odnosu na povećani dio tužbenog zahtjeva je također neosnovan iz razloga iznesenih u nastavku obrazloženja ove odluke.

8. U dokaznom postupku pročitana je dokumentacija u spisu predmeta: dokumentacija predana uz tužbu (na stranicama 6-42 spisa), uz odgovor na tužbu (na stranicama 59-61 spisa), u podnesak tužitelja od 15. lipnja 2020. (na stranicama 78 - 102 spisa), uz podnesak tuženika od 21. siječnja 2025. (na stranicama 150-204 spisa), provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po stalnoj sudskoj vještakinji za ekonomiju, financije, računovodstvo i bankarstvo Danijele Podbojec, pročitani su Nalaz vještakinje od Danijele Podbojec od 4. ožujka 2025. (na stranicama 206-233 spisa), uz podnesak tuženika od 16. svibnja 2025. (na stranicama 251-324 spisa), očitovanje vještakinje Danijele Podbojec o primjedbama tuženika na njezin nalaz od 27. listopada 2025. (na stranicama 332-334 spisa) te je saslušan tužitelj kao stranka u svrhu dokazivanja.

9. Predmet ovog spora je povrat stečenog bez osnove na temelju ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF koje tužitelj smatra ništetnima. S obzirom na to da tužitelj ovom tužbom nije postavio i deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti navedenih ugovornih odredbi, sud je o pitanju ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, a što je pretpostavka za odlučivanje o kondemnatornom tužbenom zahtjevu, odlučivao kao o prethodnom pitanju.

10. Između stranaka nije sporno:

- da je tužitelj kao korisnik kredita 26. rujna 2006. s tuženikom kao kreditorom sklopio Ugovor o kreditu broj: 3207505205, kojim je tuženik kao kreditor i banka, tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 114.458,52 CHF u kunskoj protuvrijednosti

- da ugovor sadrži odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi i odredbu o valutnoj klauzuli u CHF te da je početna kamatna stopa 4,5% godišnje

- da je na temelju odluke o jednostrano promijenjenoj kamatnoj stopi tuženik jednostrano uvećavao anuitete za iznos povećane kamatne stope.

- da su zbog promjene tečaja CHF i povećanja kamatnih stopa anuiteti kredita znatno porasli tijekom otplate,

- da je 22. kolovoza 2016. sklopljen Dodatak Ugovora o kreditu kojim su odredbe iz Ugovora izmijenjene u pogledu valute obveze, redovne kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita

11. Sporno je između stranaka da li je nastupila zastara tražbine, da li tužitelj ima pravnog interesa za podnošenje predmetne tužbe te da li je pitanje vraćanja iznosa koje traži tužitelj riješeno temeljem Dodatka sklopljenim između stranaka sukladno ZIDZPK. Nadalje, da li tužitelj ima pravnog interesa za podnošenje tužbe na utvrđenje odredaba osnovnog ugovora o kreditu ništetnima, imajući u vidu činjenicu sklapanja Dodatka Ugovora o kreditu.

12. Cijeneći rezultate provedenog postupka, kako cjelokupnog, tako i svakog pojedinačno, a na osnovi odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Službeni list SFRJ br. 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991, Narodne novine br. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023 i 146/2025, dalje u tekstu: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u cijelosti.

13. Prema čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, a prema čl. 324. st. 1. tog zakona, ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Prema čl. 323. st. 1. tog zakona u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

14. Sud smatra da u ovom slučaju ugovor može opstati i bez ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, jer ako se ne primjeni promjenjiva kamatna stopa, ostaje početna, a ako se ne primjeni valutna klauzula u CHF, anuiteti kredita se izračunavaju u kunama, a i odlukama donesenima u kolektivnom sporu, kojima je ovaj sud vezan su utvrđene ništetnima samo ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi.

15. Spor proizlazi iz prethodno navedenog ugovora o kreditu koji su 4. travnja 2007. zaključili tuženik kao davatelj kredita i tužitelj kao korisnik kredita, a tužitelj ga je s tuženikom sklopio kao fizička osoba, potrošač, pa je isti u tom pravnom poslu potrošač te se u rješavanju istoga trebaju primijeniti i mjerodavne odredbe Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora ( „NN 96/03"). Prema čl. 81. st. 1. ZZP-a ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema st. 2. tog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Odredbom čl. 83. ZZP-a propisano je da prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor, a odredba čl. 87. ZZP-a propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Prema st. 2. tog članka ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

16. O ništetnosti ugovornih odredba o promjenjivim kamatnim stopama u ugovorima o potrošačkom kreditu već su pravomoćno odlučili sudovi u sporu vođenom po kolektivnoj tužbi potrošača. Predmet kolektivnog spora koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu između "Potrošača" – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača i osam banaka (P-1401/12) bila je zaštita potrošača od korištenja ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i to: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz CHF i odredbe kojom je ugovorena redovna kamata promjenjiva čije je stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom kreditora.

17. Presudom od 4. srpnja 2014. Trgovački sud u Zagrebu je, ocijenivši ih netransparentnima i nepoštenima, utvrdio ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i ništetnost ugovornih odredbi o kamatnoj stopi promjenjivoj na osnovi jednostrane odluke banke u ugovorima o potrošačkom kreditiranju te je naložen prekid navedenog postupanja. Presudom Visokog trgovačkog suda od 13. lipnja 2014. (Pž - 7129/13) potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu kojim je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava koji se odnose na ništetnost promjenjive kamatne stope. U odnosu na zahtjev za utvrđenje ništetnosti valutne klauzule u CHF, prvostupanjska presuda je preinačena i tužbeni zahtjev je odbijen. Pravna shvaćanja Visokog trgovačkog suda o ništetnosti ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope kao i ona o valjanosti valutne klauzule podržao je Vrhovni sud Republike Hrvatske koji je presudom od 9. travnja 2015. (Revt-249/14) odbio revizije stranaka. Nakon što je odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske U-III/2521/2015 i dr. od 13. prosinca 2016. djelomično usvojena ustavna tužba "Potrošača" te je ukinuta presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14 u dijelu kojim je odbijena revizija "Potrošača" protiv pravomoćne presude kojem je odbijen zahtjev koji se odnosi na poštenost valutne klauzule, Vrhovni je sud ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu te je predmet vraćen na ponovljeni žalbeni postupak Visokom trgovačkom sudu. Presudom od 14. lipnja 2018. (Pž- 6632/17), Visoki trgovački sud je, u ponovljenom postupku, potvrdio prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je sud utvrdio da je svaki pojedini tuženik povrijedio kolektivne interese potrošača korištenjem ugovornih odredaba kojima je otplatu glavnice kredita vezao uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošen je valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, to je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te im naložio prekinuti s korištenjem tih odredaba i zabranio im korištenje takvih i sličnih ugovornih odredaba ubuduće. Presudom od 3. rujna 2019. (Rev-2221/18) Vrhovni sud Republike Hrvatske je odbio reviziju kreditora protiv dijela presude Visokog trgovačkog suda kojim je potvrđena nepoštenost i ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu upućujući pritom na razloge iz drugostupanjske presude. Dakle spor kolektivne pravne zaštite pravomoćno je okončan i to na način da su konačno obje sporne ugovorne odredbe i to odredba o jednostrano promjenjivoj kamati kao i odredba o valuti švicarski franak utvrđene nepoštenim i ništetnim.

18. U odnosu na tvrdnju tuženika da se navedene presude ne mogu primjenjivati jednako na sve potrošače, već od slučaja do slučaja nakon utvrđenja prave volje ugovornih strana i utvrđenja informiranosti primatelja kredita o svim parametrima eventualnih rizika, treba reći da se prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz odluke poslovni broj: 24 P-47/19-10. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nj pozvati, a upravo na ta utvrđenja se tužitelj i poziva u tužbi. Što se tiče pravnih učinaka presude donesene po kolektivnoj tužbi treba reći i to da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku iz 2011. godine („Narodne novine“ br. 57/11.), kojima je propisana mogućnost podnošenja kolektivne tužbe, dodan, među ostalim, i članak 502.c. Ova odredba je regulirala da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP -a (kolektivna tužba) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. S obzirom na to da je u praksi sudova bilo prijepora u vezi tumačenja odnosi li se ova odredba samo na parnične postupke koji su pokrenuti tužbom radi naknade štete ili je moguća primjena i u parničnim postupcima pokrenutim radi isplate po drugim osnovama (primjerice, stjecanja bez osnove) zakonodavac je posljednjim izmjenama i dopunama ZPP-a („Narodne novine“ br. 70/19.) intervenirao u sadržaj članka 502.c na način da je sada izričito navedeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi. Pojedini potrošači, a kada sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu se pozivati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava. Na taj način proširene su subjektivne granice pravomoćnosti, jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne pravne zaštite koju pokrene potrošač obvezuje ostale sudove, pa je tako i ovaj sud. I prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15 i 14/19), odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl.106. st. 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

19. Kako se u konkretnom slučaju tužitelj poziva upravo na pravno utvrđenje iz rečene presude kojom je utvrđeno da je tuženik povrijedio prava tužitelja kao potrošača i ujedno korisnika kredita, a u kojima je koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i klauzuli CHF, nepotrebno je analizirati tvrdnje tuženika o tome da su te ugovorne osobe jasne i dovoljno uočljive te da su potrošači, pa tako i tužitelj bili u dovoljnoj mjeri informirani o promjeni kamatne stope o kriterijima i parametrima koji su utjecali na takvu promjenu te o rizicima sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom CHF, kao i tvrdnje da tim odredbama nije uspostavljena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana te da korisnik kredita glede toga nije bio u zabludi, uz okolnost da je Trgovački sud u Zagrebu u navedenoj odluci takve odredbe ugovora, odnosno takvu praksu u ugovorima o kreditu utvrdio ništetnima.

20. Potrošač je slabija stranka, jer ugovor ne ulazi u područje njegove profesionalne djelatnosti i u podređenom je položaju u odnosu na prodavatelja/pružatelja usluga. Podređenost proizlazi iz njegove (ne)informiranosti i nemogućnosti pregovaranja o uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe (pružatelj usluga), a na čiji sadržaj potrošač ne može utjecati. Upravo taj podređeni položaj dovodi do toga da potrošač pristane ne uvjete koje je trgovac prethodno sastavio bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. Pritom je nevažno koliko je znanje ili iskustvo pojedinog potrošača, jer se u smislu zaštite prava potrošača koji su korisnici kredita, na jednak način trebaju tretirati potrošač koji je pravnik ili ekonomski stručnjak i učitelj ili liječnik. Prema praksi ES-a na temelju većeg znanja i iskustva određenog potrošača takvu se osobu ne isključuje kao „potrošača” u smislu Direktive , jer je odlučan njegov podređeni položaj. Neovisno o tome je li korisnik kredita liječnik, učitelj ili ekonomist, nitko od njih nema mogućnost pregovaranja o općim uvjetima banke koji se primjenjuju ne kredite koje sklapaju pa svi oni, neovisno o pojedinačnim razlikama u znanju i iskustvu, dijele u odnosu na banku jednaki podređeni položaj. Također nije odlučna niti okolnost, koja je svrha sklapanja ugovora, je li to kupnja automobila ili jedine nekretnine za stambeno zbrinjavanje ili treće nekretnine za odmor. Zaštita od nepoštenih ugovornih uvjeta kako je postavlja Direktiva 93/13 ne dozvoljava razlikovanje potrošača po kriteriju nužnosti sklapanja ugovora. Dok god fizička osoba sklapa s trgovcem ugovor koji izlazi iz okvira njezine poslovne djelatnosti, riječ je o potrošačkom ugovoru, a gospodarska svrha ugovora, kao niti njegova financijska vrijednost nisu odlučne.

21. Valutna klauzula i promjenjive kamatne stope su zakonom dopuštene, ali iste ipak mogu biti utvrđene nepoštenima i slijedom toga ništetnima, ako nisu bile transparentne, a pravomoćnom presudom donesenom u kolektivnom sporu je presuđeno da nisu bile transparentne, što je na temelju provedenih dokaza utvrđeno i u ovom postupku. S obzirom na to da se prema praksi ES-a odredbe o tečajnom riziku imaju smatrati odredbama koje definiraju glavni predmet ugovora, poštenost odredbi o tom riziku ne bi se mogla procjenjivati da je odredba transparentna. Kako su odredbe o valutnoj klauzuli uglavnom formalno jasno i razumljivo sastavljene, upravo zaključak o tome da prilikom sklapanja ugovora potrošaču nisu bili priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaja na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti osobito ukupnu cijenu svoje obveze, ocijenjeno je da nisu transparentne u materijalnom smislu, odnosno da u suštini nisu jasno i razumljivo sastavljane. To je otvorilo put mogućnosti da se testiraju na poštenje, odnosno na dobru vjeru i ravnotežu. Pritom je ES naglasio da zahtjev transparentnosti „treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena obvezuje financijske institucije da korisnicima kredita pruže dovoljno informacija kako bi potonji mogli donositi razborite i informirane odluke. U tom pogledu taj zahtjev znači da ugovornu odredbu o riziku promjene tečaja potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također u pogledu njezina konkretnog dosega, u smislu da prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnost deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu u kojoj je ugovor o kreditu sklopljen već i da može procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. U tom smislu je na nacionalnom sudu da, prilikom razmatranja okolnosti sklapanja ugovora, provjeri jesu li potrošaču priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaja na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti osobito ukupnu cijenu svoga zajma. To, uz ostalo, uključuje informiranje o tome da snosi rizik od pada valute u kojoj ostvaruju dohodak, a što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i s tim povezane rizike zajma u stranoj valuti. Pritom nije dostatno da su odredbe samo gramatički razumljive nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora, nije dovoljno da potrošač samo razumije da primjerice tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute; taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Kad je riječ o transparentnosti ugovorne odredbe o tečajnom riziku, ES zahtijeva da se provjeri uključuju li informacije koje su pružene potrošaču barem utjecaj koji na rate ima znatna deprecijacija zakonskog sredstva plaćanja u državi članici u kojoj korisnik kredita ima prebivalište u odnosu na stranu valutu. Konkretno, korisnik kredita mora, s jedne strane, biti jasno obaviješten o činjenici da se, sklapajući ugovor o kreditu u stranoj valuti, izlaže tečajnom riziku koji će gospodarski teško moći snositi u slučaju pada vrijednosti valute u kojoj ostvaruje svoj dohodak u odnosu na stranu valutu u kojoj je nominiran zajam. S druge strane, pružatelj usluge, u ovom slučaju bankarska institucija, mora iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti. Naposljetku, kao što je to pojašnjeno u dvadesetoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13, potrošač mora imati stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora. Naime, pravodobna informacija pružena prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača je od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe pristupajući odredbama koje je ovaj prethodno sastavio. Kad je riječ o transparentnosti ugovorne odredbe kojom se određuje promjenjiva kamatna stopa, odlučne informacije u svrhu ispitivanja koje nacionalni sud u tom pogledu mora provesti predstavljaju, s jedne strane, činjenica jesu li osnovne informacije o izračunu te stope lako dostupne svima koji su željeli ugovoriti kredit te, s druge strane, pružanje informacija o prošlim kretanjima indeksa na temelju kojeg se ta stopa izračunava.

22. Kao što je već rečeno odlukama donesenima u kolektivnom sporu, kojima je sud vezan u ovom postupku je već utvrđeno da navedene ugovorne odredbe koje je i ovdje tuženik uključio u predmetni ugovor o kreditu nisu bile transparentne, da se o njima nije pojedinačno pregovaralo da banke s korisnicima kredita nisu ugovorile parametre na osnovu kojih će se mijenjati kamatna stopa te da nisu bili upozoreni na rizike Hrvatska narodna banka ne drži pod kontrolom te da su uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

23. U vezi s tim se napominje da je Republika Hrvatska postala članica Europske unije 1. srpnja 2013. te da se na pravne odnose i sporove proizašle iz potrošačkih ugovora, a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, neposredno ne primjenjuje pravo Europske unije, ali u tim slučajevima postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005.

24. Tuženikov prigovor zastare također je neosnovan. Zastarni rok za potraživanja po osnovu stjecanja bez osnove je 5 godina, a teče od pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu. Kako se tužitelj poziva na presude Trgovačkog suda u Zagrebu, to je nakon pravomoćnosti presude P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., zastara potraživanja za preplaćene kamate nastupila 31. svibnja 2019. za sve banke, osim za Sberbank (Volksbank), za koju zastara preplaćenih kamata nastupa u lipnju 2023., dok zastara potraživanja preplaćenog tečaja CHF nastupa za svih 8 osuđenih banaka u lipnju 2023. Budući da je tužba u ovom predmetu zaprimljena 4. lipnja 2019., to nije nastupila zastara potraživanja vezana uz promjenu kamatne stope. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži povrat stečenog bez osnova na temelju primjene ništetnih ugovornih odredaba kojima je u spornom ugovoru o kreditu ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, ništetnost takvih ugovornih odredaba utvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018., tako da ni u tom slučaju nije nastupila zastara tražbina za podnošenje konkretne tužbe. Napominje se i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. odlučujući o izvanrednoj reviziji, zauzeo pravno shvaćanje prema kojem pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO -a, a zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je na sjednici Odjela 30. siječnja 2020. donio pravno shvaćanje o tome kada počinje teći zastrani rok kod restitucijskog zahtjeva, a to je zahtjev prema kojemu su stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora. Taj rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Tim pravnim shvaćanjem je pomaknut trenutak početka tijeka zastare za zahtijevanje povrata ispunjenog i to u korist stranke koje je ispunila ništetni ugovor. Prema tom shvaćanju zastara počinje teći od trenutka pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora, a ne od trenutka ispunjenja obveze ništetnog ugovora. Pravno shvaćanje služi ustaljenju i ujednačavanju sudske prakse. Ono je obvezno za sve suce Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Po prirodi stvari, odnosno snagom autoriteta najvišeg suda u Republici Hrvatskoj, pravno je shvaćanje važno i za sve ostale suce u građanskoj grani suđenja. Prema recentnoj praksi ES -a u tom smislu, pravno uređenje zastare restitucijskih učinaka u Hrvatskoj, kako po pitanju početka tijeka zastarnog roka tako i po pitanju njegova trajanja, usklađeno je s člankom 6. stavkom 1. Direktive 93/13. Sud europske unije u svojoj odluci navodi da se "pravu Unije ne protivi nacionalni propis koji, propisujući nezastarivost tužbe za utvrđenje ništavosti nepoštene odredbe iz ugovora sklopljenog između prodavatelja robe ili pružatelja usluge i potrošača, podvrgava roku zastare tužbu radi isticanja restitucijskih učinaka tog utvrđenja, pod uvjetom poštovanja načela ekvivalentnosti i djelotvornosti." S obzirom na to da je početak tijeka zastarnog roka za iznose plaćene na temelju nepoštene ugovorne odredbe od dana ispunjenja ništetnog ugovora, odnosno od dana sklapanja ugovora, u praksi ES-a ocijenjen protivnim EU pravu, novo tumačenje početka tijeka zastarnog roka u hrvatskoj sudskoj praksi (od dana utvrđenja ništetnosti odgovara) u cijelosti odgovara zahtjevima načela djelotvornosti zaštite potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi kako to zahtijeva Direktiva 93/13.

25. Pravna priroda spora jest stjecanje bez osnove s obzirom na to da su banke stekle određenu korist na temelju ništetnih odredbi. Što se tiče opsega vraćanja u obzir dolazi primjena čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015 i 29/2018 te u daljnjem tekstu: ZOO) u kojem je propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

26. Iz samog Ugovora o kredita koji je predmet ovog spora je razvidno da se radi o potrošačkom ugovoru sklopljenim s tužiteljem kao fizičkom osobom, dakle potrošačem te da je isti sklopljen u obliku unaprijed formuliranoga standardnog ugovora sastavljenog od tuženika na koji tužitelj nije mogao utjecati. Iz Ugovora o kreditu proizlazi da zaključen sa fizičkom osobom, da je namjena kredita kupnja stanarefinanciranje stambenog kredita i adaptacija kuće, a to proizlazi i iz iskaza tužitelja. Iz provedenih dokaza dakle nedvojbeno proizlazi da je tužitelj predmetni ugovor s tuženikom sklopio kao potrošač, da je to dakle potrošački ugovor. Nadalje, iz predmetnog ugovora o kreditu je nadalje razvidno da je ugovorena valutna klauzula u CHF, odnosno da su glavnica kredita i anuiteti vezani uz tu valutu, da je ugovorena početna kamatna stopa od 4,5 % godišnje te da je ista promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora, a iz Nalaza i mišljenja vještaka je razvidno da je tečaj CHF tijekom otplate kredita znatno porastao te da su se kamatne stope povećavale sukladno odlukama tuženika.

27. Tuženik nije predložio dokaze na okolnost da se predmetnom ugovoru pojedinačno pregovaralo te da je tužitelj prilikom sklapanja ugovora bio upozoren na rizike ugovaranja valutne klauzule u CHF, a na njemu je teret dokaza da to dokaže. , dok je tužitelj na te okolnosti predložio svoje saslušanje.

28. Tužitelj u svom iskazu navodi da je 2006. godine živio s roditeljima i mlađim bratom, a kad se obitelj povećala nakon rođenja djeteta odlučili su kupiti stan a za to nam je trebao stambeni kredit koji je uzeo u tuženoj banci jer je bio njezin dugogodišnji klijent, da je dok se pregovaralo o kreditu rekao da želi kredit s valutnom klauzulom u EUR ili kunski kredit, ali mu je rečeno da s obzirom na njegovu kreditnu sposobnost može dobiti samo kredit s valutnom klauzulom u CHF uz napomenu da su u takvom kreditu kamate najpovoljnije, pa budući da nije imao izbora uzeo je takav kredit i nekoliko godina nakon toga je rata kredita bila ista kao i početna, a onda je tečaj CHF počeo jako rasti, rate su se znatno povećavale iz mjeseca u mjesec i njegova plaća više nije bila dovoljna za plaćanje mjesečne rate , pa je zbog toga morao posuđivati novac da bi mogli preživjeti, a kredit je uredno otplaćivao, da je 2015. ili 2016. sklopio aneks ugovora kojim je valutna klauzula CHF promijenjena u EUR, da je u banci kredit od 70.000,00 EUR kolika je bila cijena stana, da je početna rata kredita bila oko 2.600,00 kn, a prije nego je sklopio Aneks o konverziju od 4.000,00 do 5.000,00 kn, da mu je kad je potpisao Aneks o konverziji bilo rečeno samo to da je valutna klauzula u EUR i da je rata manja, ali mu nije bilo rečeno da je zbog toga izgubio neka svoja prava na obeštećenje, da je kad je 2006. godine došao u banku imao povjerenja u banku da ga u banci prije potpisivanja nisu pitali da li se slaže sa sadržajem već pripremljenog ugovora ili želi nešto promijeniti, da se više ne sjeća da li je pročitao ugovor o kreditu prije nego je potpisao, ali se sjeća da mu je osobni bankar rekao što u ugovoru piše, znao je da je ugovor sklopljen uz valutnu klauzulu ali mu nije bilo ni na kraj pameti da bi zbog toga rata mogla porasti u nebo i dosegnuti tako velike iznose, bankar mu je rekao da će iznos rate varirati otprilike 2.400,00 do 2.800,00 kn, ili će biti manja za 200,00 kn ili veća za 200,00 kn što je meni u tom času bilo prihvatljivo, da se ne sjeća se više da li je bila ugovorena fiksna ili promjenljiva kamatna stopa, da u vrijeme sklapanja ugovora nije imao trgovačko društvo te da je sam otplaćivao sve rate kredita.

29. Na temelju iskaza tužitelja koji je prihvaćen kao vjerodostojan sud je utvrdio da da je tužitelj s tuženikom sklopio predmetni ugovor u kojima se navodi da je namjena kredita izgradnja kuće, da je sredstva kredita utrošio za kupnju stana, da se o odredbama kredita nije pojedinačno pregovaralo, da je riječ o tipskom ugovoru na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati, da nije bio upozoren na rizike sklapanja ugovora s valutnom klauzulom u CHF niti su mu bili predočeni kriteriji po osnovu kojih će se mijenjati kamatna stopa te da se početna rata kredita zbog porasta tečaja i kamatne stope znatno povećala.

30. Ocjenom svih provedenih dokaza sud zaključuje da tužitelju od strane bankarskog službenika nije detaljno objašnjen predmetni kreditni odnos, da mu nisu predočeni parametri koji utječu na promjenu kamatne stope te da je tuženik propustio razjasniti tužitelju odredbu o valuti obveze i nije postupao u dobroj vjeri, odnosno da nije dokazano da je tuženik informirao tužitelja kao potrošača u predugovornom stadiju sklapanja Ugovora o kreditu o rizicima promjene tečaja švicarskog franka.

31. Iz Ugovora o kreditu koji je predmet ovog spora je razvidno da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, ali da nisu ugovoreni i parametri po osnovu kojih će se ista mijenjati, pa se mijenjala jednostrano na osnovu odluka tužene banke kao što proizlazi iz Nalaza i mišljenja vještakinje Danijele podbojec. Za ovaj spor odlučno je to da prilikom sklapanja ugovora nisu ugovoreni kriteriji, odnosno parametri po osnovu kojih bi se mijenjala kamatna stopa, već se ista mijenjala jednostrano prema odlukama tuženika koji je o tome samo obavještavao tužitelja kao korisnika kredita, budući da ugovor o kreditu ne sadrže precizne kriterije za određivanje promjenjive kamatne stope, pa tužitelj ni na koji način nije mogao znati na koji način i po kojim parametrima će se mijenjati kamatna stopa, u tom slučaju je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna, jer se o tome nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljem kao korisnikom kredita niti su s njim ugovoreni parametri o kojima ovisi promjena prvotno ugovorene kamatne stope, pa se slijedom toga budući da je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna, u ovom slučaju se može primijeniti samo ona prva, početno ugovorena kamatna stopa od 4,5%.

32. S obzirom na to da je zbog primjenom spornih ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF o kojima se nije pojedinačno pregovaralo došlo do znatnog porasta anuiteta i glavnice kredita, osobito nakon što je tečaj CHF, koji Hrvatska narodna banka za razliku od tečaj EUR-a ne drži pod kontrolom i koja je takozvana "valuta utočišta", što potrošači, korisnici kredita bez da su na to bili upozoreni, a odlukama donesenima u kolektivnom sporu i na temelju dokaza provedenih u ovom postupku je utvrđeno da nisu, znatno porastao i skoro se izjednačio s tečajem EUR-a, time je prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena, stoga ne može imati učinak u odnosu na potrošača pa slijedom toga sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Stoga ovaj sud kao i prethodno navedeni sudovi koji su sudili u kolektivnom sporu po tužbi potrošača, čijim odlukama je vezan, zaključuje da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF u ovom slučaju ništetne. Proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju te potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena. Slijedom svega navedenog sud zaključuje da predmetni Ugovor o kreditu egzistira i bez ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle samo s ugovorenom kamatnom stopom od 4,5 % godišnje i bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF tuženika.

33. Okolnost da je ugovor solemniziran po javnom bilježniku ne dovodi u pitanje taj zaključak, jer su prethodno navedeni sudovi to imali u vidu kad su odlučili da su ugovorene odredbe o klauzuli CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne, a uloga javnog bilježnika u postupku solemnizacije ugovora pa tako i onih o kreditu, u smislu odredbi iz tih članaka ocijeniti je ako je to moguće, jesu li ugovorne stranke ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se o postajanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla, a što su javni bilježnici koji su ovjeravali predmetne ugovore i činili.

34. S obzirom na djelomičnu ništetnost ugovornih odredaba predmetnog ugovora o kreditu, tužitelju pripada pravo na povrat onoga što je isplatio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, konkretno, povrat razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i onog u vrijeme isplate kredita, kao i na povrat onoga što je isplatila kao razliku između kamatne stope od 4,4% prilikom sklapanja Ugovora i onih kamatnih stopa koje je jednostrano u daljnjem periodu mijenjao tuženik u smislu povećanja. Takvo pravo tužitelja proizlazi iz čl. 323. st. 1. u svezi s čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje: ZOO).

35. U ovom slučaju je 22. kolovoza 2016. sklopljen Dodatak ugovora o kreditu u skladu s odredbama Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje: Novela), kojima je promijenjena ugovorena valutna klauzula u CHF u valutnu klauzulu u euru slijedom čega i to treba uzeti u obzir. U odredbi čl. 19.b. propisano je načelo konverzije kredita tako da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

36. Iz Dodatka Ugovora o kreditu proizlazi da su stranke prihvatile konverziju te su mijenjale odredbe iz osnovnog ugovora i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos neotplaćenog kredita te je postignut sporazum o raspolaganju preplatom. Spomenuti Aneksi Ugovora o kreditu nisu ništetni kao što je to zaključio u istovjetnom predmetu Vrhovni sud u svojoj odluci Gos-1/2019. Naime, u citiranoj odluci zauzet je pravni stav po kojem Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Tako Vrhovni sud u citiranoj odluci ističe kako je Novelu ("Narodne novine" broj 102/15) Ustavni sud Republike Hrvatske ocijenio usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske te u svojem rješenju broj U-I- 3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom tog Zakona (kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama – "Narodne novine" broj 102/15). U svojoj odluci Ustavni sud Republike Hrvatske pored formalne i materijalne ustavnosti istaknuo je da osporeni ZIDZPK ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera. Njome nije nametnut prekomjeran teret ni kreditnim institucijama kao adresatima.

37. Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pravno pitanje Općinskog suda u Pazinu u predmetu poslovni broj P-1413/2019-9 od 20. rujna 2019. na način da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužiteljica ima pravni interes i ovlaštena je tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogla ostvariti neka eventualna prava koja joj pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima.

38. Sklapanjem Dodatka nije u cijelosti podmiren dug budući ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15.) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u valuti EUR na način da se položaj potrošača u valuti CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti EUR. Kamatna stopa određena Dodatkom od 22. kolovoza 2016. određena je onako kako je vrijedila za kredite koji su u navedenom razdoblju ostvarivani u valuti EUR, dakle i za te kamatne stope i promjenu istih nisu vođeni pojedinačni pregovori, već je kamatna stopa mijenjana prema odlukama tuženika (banke).

39. Ovaj sud smatra da u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužiteljice kao potrošača, jer sklopljenim Dodatkom nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos između stranaka. Dakle, u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužiteljice kao potrošača, jer Aneksom ugovora nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Sklapanjem Dodatka ( Aneksa ) ugovoru o kreditu nije došlo do konvalidacije sukladno čl. 326. Zakona o obveznim odnosima, jer je za konvalidaciju trebala postojati suglasna volja obiju stranaka, što ovdje nije slučaj, pa je tužitelj i nakon sklapanja Dodataka ugovora o kreditu konverzijom u valutu EUR također oštećen, samo ne toliko koliko je bilo prvotno oštećenje u valuti CHF.

40. Prema mjerodavnoj praksi Europskog suda izraženoj u predmetu C-186/16 kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a koje informacije tuženik nije pružio tužitelju niti je tuženik dokazao da bi tužitelju pružio dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke.

41. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. zauzeto stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverzije bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

42. U presudi Europskog suda u predmetu broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Prema istoj Odluci potrošač ima pravo na ostvarenje potpune pravne zaštite koji ne može smanjiti niti provedena konverzija, što znači da sam čin konverzije kredita sam po sebi ne može isključiti provođenje kontrole nepoštenosti konvertiranih ugovornih odredbi, već naprotiv zahtijeva u svakom konkretnom slučaju provjeru da li je provedenom konverzijom u cijelosti uspostavljena pravična ravnoteža ništetnih ugovornih odredaba. Donesena je i odluka broj C-260/2018 gdje je navedeno da potrošač ima pravo na punu restituciju, ako ona nije postignuta konverzijom. Također je donesena i odluka od 9.7.2020. suda Europske unije broj C-452/18 koja potvrđuje da bi se potrošač mogao sklapanjem sporazuma kojim se zamjenjuje nevaljana ugovorna odredba drugom odredbom odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 odnosno prava temeljem iste samo i isključivo kada bi dao slobodan i informiran pristanak na takvo odricanje i znao čime se takvim pristankom odriče.

43. Slijedom svega navedenoga po stavu ovog suda tužitelj se sklapanjem Dodataka nije odrekao tih prava, nije dao, niti je mogao dati slobodan i informirani pristanak na to, pa se dodatkom (aneksom ) o konverziji nije odrekao svojih prava na obeštećenje niti je takvo odricanje u istome sadržano, niti je pristao na isto, a čak da je i dao takav pristanak ne bi se radilo o slobodnom i informiranom pristanku obzirom da u vrijeme sklapanja aneksa o konverzije valutna klauzula u CHF nije bila utvrđena ništetnom (čak protivno u to je vrijeme bila utvrđena valjanom), pa tužitelj nije bio informiran niti je mogao znati čime bi se takvim odricanjem odrekao. To zato jer se u Dodatku (Aneksu) uopće ne govori o ništetnosti niti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli niti ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope ugovorne kamate, niti pak on sadrži odredbu u kojoj bi tužitelj izjavio da se nakon njegova sklapanja odriče prema tuženiku bilo kakve tražbine s osnova nepoštenih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu. Nadalje, tim dodatkom (aneksom) nije obuhvaćena niti se ne spominje ništetnost odredbi o promjeni kamatnih stopa (već su i kod same konverzije primijenjene ništetne kamatne stope za kredite u valuti EUR temeljene na jednostranim odlukama banke, a tužitelju tada nije bilo poznato da su promijene tih kamatnih stopa za EUR kredite ništetne), a niti se navodi koliki bi bio iznos pretplate kojeg bi se tužitelj sklapanjem aneksa odrekao, niti je on to mogao znati. Dakle, tužitelj prema stavu ovog suda ima pravni interes za vođenje ovog postupka.

44. Što se tiče izvršene konverzije kredita sa valutnom klauzulom u CHF u kredit sa valutnom klauzulom u EUR sklapanjem Sporazuma temeljem Zakon o izmjeni i dopuni zakona o potrošačkom kreditiranju (NN RH broj 102/15 – dalje ZIDZOPK), valja reći da se radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita kamatna stopa i iznose ostale ne otplaćene glavnice kredita te postiže sporazum iz čl. 19.c.t.6. ZIDZOPK na način kako to nalaže zakon.

45. Po stajalištu ovog suda konverzija odnosno potpisivanje tog Sporazuma između stranka ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva, jer se niti odredbama ZIDZOPK-a, a niti navedenim Sporazumom izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da je banka bez prethodnog pregovaranja s korisnikom kredita sama tj. nepošteno mijenjala kamatnu stopu u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Razlog donošenja navedenog zakona bio je da se položaj korisnika kredita u CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Dodatkom ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim. Dakle, činjenica da su stranke sklopile Sporazum kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i utvrđen iznos preplate kojom je podmiren kredit u EUR u cijelosti, sama za sebe ne upućuje na zaključak da je tužiteljici vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih ugovornih kamata na temelju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorenoj kamatnoj stopi te razliku po osnovi promjene tečaja CHF.

46. Kao što je prethodno već rečeni i obrazloženo tužitelj ima svojstvo potrošača. Osim toga, kada je tuženik tužitelju ponudio sklapanje Dodataka i izvršio konverziju ugovora o kreditu temeljem odredbi ZIDZOPK-a, istome je priznao svojstvo potrošača. Izračun konverzije sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju sadrži podatak o zaduženjima u CHF uz promjene kamatnih stopa po odlukama banke te da su uplate koje su izvršene u kunama preračunavane u CHF po tečaju za CHF na dan uplate o zaduženjima preračunatim iz CHF u EUR uz promjene kamatnih stopa za kredite u EUR po odlukama banke, te da je na taj način tuženik utvrdio da je do 30.9.2015. tužitelji više uplatio određeni iznos koji je u Dodatku nazvan pretplatom.

47. Korisnici kredita koji su proveli konverziju ne smiju biti u nepovoljnijem položaju od korisnika CHF kredita koji nisu proveli konverziju. Pravo na punu restituciju tužiteljica kao potrošač ima prema citiranim odredbama Zakona o zaštiti potrošača i to pravo ne može biti anulirano nikakvim pristankom na potrošača bilo prividno dobrovoljnim, bilo u okviru zakonskog rješenja. Stoga je u pravu je tužitelj kada ističe da unatoč konverziji, koja može biti valjana, potrošač potpisom dodatka ugovoru o kreditu kojima je ista provedena, zadržava pravo na punu restituciju koju mu jamče propisi koji uređuju zaštitu potrošača te to pravo ne može biti ukinuto nikakvim pristankom potrošača, bilo dobrovoljnim, bilo prisilnim. Ovo stoga što namjera i cilj ZID ZPK iz 2015. nije bila uklanjanje posljedica ništetnih odredaba i obeštećenje potrošača, već samo njihovo izjednačavanje s EUR dužnicima putem simulacije otplate. Slijedom navedenog slučaju konverzije nema govora ni o kakvoj novoj pravnoj osnovi uslijed koje bi kreditorima pripalo pravo zadržati nepripadno stečene koristi od ništetnih odredaba. Naime, obnova (novacija) je institut obveznog prava koji podrazumijeva, prije svega, da je u ugovornom odnosu došlo do promjene pravne osnove ugovora ili da je došlo do promjene glavne činidbe. Dakle, ukoliko su pravna osnova (ugovor o kreditu) i glavna činidba (novčana činidba) i nadalje dodacima nepromijenjeni, tada nema govora ni o kakvoj obnovi (novaciji), odnosno nastanku nove pravne osnove koja bi opravdavala zadržavanje nepripadno stečenih koristi. Drugim riječima, radi se o istom ugovornom odnosu i istoj pravnoj osnovi nepoštenog i ništetnog stjecanja tuženika za razdoblje do konverzije, samo s naknadno izmijenjenom valutnom klauzulom na temelju koje se obračunava kunska protuvrijednost mjesečnog anuiteta, a to ne predstavlja izmjenu načina ispunjenja postojeće obveze, već je i nadalje riječi o novčanoj činidbi kao i u ranijem slučaju kada su potrošači plaćali anuitete u kunskoj protuvrijednosti prema CHF, slijedom čega se takva izmjena ne smatra obnovom, sukladno odredbi čl. 145. st. 2. ZOO-a.

48. Sklapanjem Dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija sukladno Zakonu o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju potrošač ne gubi pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji. Naime, sve odredbe Glave IV.a ZPK-a, pa tako i odredbe čl. 19. b i čl. 19c ZPK-a na koje ukazuje tuženik, reguliraju ugovorni odnos koji je između potrošača i vjerovnika (banke) nastao temeljem ugovora o kreditu. Navedeno proizlazi odredbe čl. 19.a ZPK-a kao i ostalih odredaba Glave IV.a ZPK-a. S druge strane, obveza restitucije nije obveza koja ima svoju pravnu osnovu u pravnom poslu odnosno ugovoru (čl. 247. u svezi s čl. 20. st. 1. ZOO/05), već u izvan ugovornom obveznom odnosu stjecanja bez osnove (čl. 1111., čl. 323. st. 1. i čl. 20. st. 1. ZOO/05 u svezi s čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03). Dakle, ZPK regulira u potpunosti drugačiji obvezni odnos tj. ugovorni obvezni odnos koji je nastao sklapanjem ugovora o kreditu, dok tužiteljica tužbeni zahtjev temelji na postojanju izvan ugovornog obveznog odnosa stjecanja bez osnove koji nastao kao posljedica nepoštenosti i ništetnosti u potrošačkom ugovoru. Ugovornim odredbama, u ovom slučaju ugovornim odredbama Sporazuma o konverziji, ne može se osnažiti nešto što je od početka ništetno i nema pravni učinak, tako da neosnovano tuženik ističe da je sklapanjem Sporazuma o konverziji tužitelj izgubio pravo i pravnu osnovu da restitucijskim zahtjevom potražuje preplaćene iznose koji su posljedica nepoštene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. Pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi osnovno pravo potrošača kod zaštite nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima. Stoga ako bi se to osnovno pravo potrošača ukidalo ili ograničavalo, to bi moralo biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona. Ne može se to osnovno pravo potrošača na potpunu restituciju ukidati i ograničavati posredno kroz parcijalno i ekstenzivno tumačenje propisa kojima čija svrha primarno i nije zaštita potrošača od nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Ograničenja ili čak ukidanje bilo kojeg prava potrošača, pa i prava na potpunu restituciju trebalo bi biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona i imati razumnu svrhu, a svako eventualno tumačenje odredbi koje bi u konačnici moglo ograničavati prava potrošača na potpunu restituciju, mora biti restriktivno. Dakle, ako je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, tada je to trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK. Kako to zakonodavac nije učinio, ne postoji bilo kakva pravna osnova (odredba zakona) koja bi opravdavala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili, potpuno ili djelomično, pravo na potpunu restituciju. Iz odredbi ZID ZPK jasno proizlazi da svrha njegovog donošenja nije restitucija i saniranje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već zaštita potrošača od oscilirajućeg i rastućeg tečaja švicarskog franka.

49. Potrošač se sklapanjem sporazuma o konverziji nije mogao odreći svog prava na potpunu restituciju jer takvo što nije propisano bilo kojom odredbom zakona, pa tako i odredbama ZID ZPK-a. U trenutku sklapanja sporazuma o konverziji bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 – dalje: ZZP/14) koji je stupio na snagu 8. travnja 2014. Odredbom čl. 41. st. 1. ZZP/14 propisano je da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju tog zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da su ništetne ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih tim zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača. Dakle, sukladno čl. 41. st. 1. i 2. ZZP/14, potrošaču se ne mogu ograničiti potrošačka prava (što se odnosi i na pravo na potpunu restituciju), a niti se istih može odreći, a ugovorne odredbe kojima bi to bilo ugovoreno su ništetne. Stoga ne postoji ikakva pravna osnova da se odredbe sporazuma o konverziji tumače na način kao ih tumači tuženik tj. da se sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač odrekao prava na potpunu restituciju. Čak i kada bi se tog prava potrošač mogao odreći to odricanje moralo bi biti rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača, što uostalom proizlazi i iz presude Suda Europske unije C-452/18 što bi u ovom slučaju značilo da je potrošaču, barem okvirno, trebao biti poznat novčani iznos kojeg se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji odriče odnosno na određeni način "oprašta" banci. S obzirom da prema odredbama ZID ZPK-a predmet konverzije niti nisu bili novčani iznosi na koje bi potrošač imao pravo potraživati protiv kreditora s osnove restitucije zbog nepoštenosti ugovornih odredbi, to se ni u kom slučaju ne može smatrati da se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji bilo čega odrekao, a pogotovo ne novčanog potraživanja koje i nije bilo predmetom konverzije te u izračun konverzije nije niti ulazilo.

50. Sklapanjem Dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora, a čak kada bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu (tako i u odluci Vrhovnog suda RH broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.) Osim toga, prema odluci Suda Europske unije broj C-118/17 ČČ protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019. sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovno uspostavu pravno i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju navedene nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji. Dakle, iz te odluke može se zaključiti da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZID ZPK potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora. Potrošač, a u konkretnom slučaju tužitelj kao korisnica kredita u CHF, mogla se nagoditi i dogovoriti sa davateljem kredita u pogledu nepošten ih i ništetnih odredbi, ali samo pod uvjetom da su joj bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu. U odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu u CHF odluka u kolektivnom sporu uslijedila je tek tri godine nakon sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i provođenju konverzije te potrošači i korisnici kredita zasigurno nisu mogli u cijelosti imati sve informacije i sagledati u cijelosti koje su sve odredbe nepoštene i ništetne u konkretnom ugovoru i kada bi se jedino mogli pravovaljano odreći tih svojih prava. Takav zaključak proizlazi i iz odluke Suda Europske unije od 9. srpnja 2020. u predmetu C-452/18 XZ protiv Ibercaja Banko S.A.

51. Kako je dio ugovora koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope ništetan, to tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela konkretnog Ugovora o kreditu primio, u skladu s odredbom čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima - stjecanje bez osnove kojom je propisano da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

52. U svrhu utvrđenja koliko je tužitelj više platio tuženiku zbog primjene ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i klauzuli u CHF do dana konverzije, provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskoj vještakinji za ekonomiju, financije, računovodstvo i bankarstvo Danijeli Podbojec. Sud je vještakinji dao zadatak da izračuna koliko je tužitelj više platio tuženiku zbog promjene kamatne stope u odnosu na početnu i tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je važio na dan isplate, odnosno korištenja predmetnog kredita sklopljenog između tužitelja i tuženika, pri čemu treba uzeti u obzir da je između stranaka sklopljen Dodatak Ugovora o kreditu, odnosno provedena je konverzija sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju, pa je potrebno očitovati se i o tome da li je konverzija provedena sukladno navedenom zakonu, a nakon toga od prethodno izračunate preplate oduzeti iznos koji je tužiteljici priznat kao preplata u postupku konverzije iz CHF u EUR.

53. Iz Nalaza i mišljenja vještakinje od 4.ožujka 2025. proizlazi da je tužitelj s osnova promjene kamatnih stopa uplatio ukupno više 28.233,60 HRK, i to radi povećanja kamatnih stopa ukupno više 33.025,60 HRK, a radi smanjenja kamatnih stopa ukupno manje 4.792,00 HRK (33.025,60 – 4.792,00 = 28.233,60), da je tužitelj s osnova promjene tečaja uplatio ukupno više 51.866,43 HRK, i to radi tečaja višeg od tečaja prilikom plasmana kredita 60.411,74 HRK više, a radi tečaja nižeg od tečaja prilikom plasmana kredita 8.545,31 HRK manje (60.411,74 -8.545,31= 51.866,43), da je tužitelj ukupno s osnova promjene kamatnih stopa i s osnova promjene tečaja uplatio više 10.631,10 EUR /80.100,03 HRK, a ukupne preplate prikazane su u Tabeli 11., da je konverzija izvršena temeljem zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) iz kredita u valuti CHF u kredit uz valutnu klauzulu u EUR, da je prema izračunu konverzije nedospjela glavnica na dan 30.9.2015. iznosila je 62.654,60 EUR, a preplata utvrđena konverzijom 7.953,92 HRK, da je ukupan izračun preplata s uključenom konverzijom prikazan u Tabeli 12, da preplate do konverzije (Tabela 8) iznose 10.631,10 EUR/80.100,03 HRK, a na te preplate je obračunata zatezna kamata u iznosu 4.448,14 EUR/33.514,46 HRK , da je preplata utvrđena konverzijom od strane kreditora iznosila 1.055,67 EUR/7.953,92 HRK, da je iznos obračunate zatezne kamate na preplate do 30.9.2015. od 4.448,14 EUR/33.514,46 HRK djelomično zatvoren preplatom utvrđenom od strane tuženika u konverziji u iznosu 1.055,67 EUR/7.953,92 HRK, da preplata preostala nakon uračunavanja konverzije iznosi 14.023,57 EUR/105.660,57 HRK i sastoji se od preplata u iznosu od 10.631,10 EUR / 80.100,03 HRK i nepodmirenih zateznih kamata na te iznose obračunatih do 30.9.2015. od 3.392,47 EUR/25.560,54 HRK (4.448,14 EUR - 1.055,67 EUR / 33.514,46 HRK - 7.953,92 HRK) te da na iznos od 10.631,10 EUR/80.100,03 HRK zatezna kamata teče od 1.10.2015.

54. Tužitelj koji nije istaknuo primjedbe na Nalaz vještakinje je kao što je već prethodno rečeno u podnesku od 30. travnja 2025. postavio svoj konačni tužbeni zahtjev usklađen s nalazom vještakinje, kojim potražuje isplatu iznosa od 14.023,57 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

55. Tuženik je istaknuo primjedbe na nalaz. Isti u podnesku od 15. svibnja a 2025. navodi da prigovara nalazu jer je sudski vještak iznos preplate priznat u konverziji (pogrešno) odbio od zakonskih zateznih kamata, a ne od glavnice. Naime, sukladno čl. 19.c. st. 1. tč. 4. na preplatu priznatu u konverziji nisu se obračunavale zatezne kamate pa se preplata mutatis mutandis ne može odbijati od zateznih kamata što je protivno čl. 19.c. st. 1. tč. 4. ZID ZPK/15 prema kojem iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz točke 3. ovoga stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja dospjelih obveza sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavaju zatezne kamate.

56. Vještakinja se o primjedbama tuženika očitovala u podnesku od 27. listopada 2025. u kojem navodi da su Nalazom od 27. veljače 2025. dani odgovori na pitanja postavljena nalogom za vještačenje, da u izračunu nisu primijenjene navedene odredbe ZID ZPK/15 jer one propisuju konverziju kredita iz valute CHF u valutu EUR, što nije bio zadatak vještačenja ni predmet izračuna u nalazu, da je izračunom u nalazu sukladno zadatku suda, tužitelj stavljen u položaj dužnika u valuti HRK s nepromjenjivom kamatnom stopom te su uračunate preplate priznate od strane tuženika u konverziji, uz primjenu odredaba ZOO-a (čl.172). Ostale navode tuženika iz podneska vještak smatra pravnim pitanjima na koja se nije u mogućnosti očitovati te u cijelosti ostaje pri svom nalazu. Tuženik u podnesku od 24. prosinca 205. ustraje kod prigovora na nalaz i nakon očitovanja vještakinje te navodi da je p rema zadatku kako je postavljen u ovom postupku sukladno izričitom nalogu iz Rješenja valjalo je izračunati visinu tražbine tužitelja temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli, ali nakon oduzimanja iznosa koji je tužitelju priznat kao preplata u postupku konverzije.

10. 11. 12. 13., iz čega ne proizlazi da se eventualnu tražbinu tužitelja imalo računati oduzimanjem preplate od zakonskih zateznih kamata primjenom čl. 172. ZOO -a, što znači da je predmetni nalaz i mišljenje izrađen izvan okvira zadanog zadatka, uz pogrešnu primjenu i tumačenje propisa od strane vještaka.

57. Kao što je već prethodno rečeno sud je vještakinji dao zadatak da preplatu izračuna s obzirom na početni tečaj CHF i početnu kamatnu stopu jer su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi utvrđene ništetnima, pa kako iste zbog toga ne proizvode pravne učinke, moguće je primijeniti samo početni tečaj CHF i početnu kamatnu stopu. Glede primjedbi na sam izračun vještakinja se u pisanom očitovanju očitovala da je izračun pravilan te da zakonske zatezne kamate s kojima je prebijen preplata priznata konverzijom nisu obračunate na preplate priznate konverzijom, već preplate dodatno izračunate s obzirom na početni tečaj CHF i početnu kamatnu stopu, a po stavu suda zatezne kamate se mogu obračunati na takve preplate koje tužitelj i potražuje u ovom postupku tvrdeći da preplatama koje su mu priznate u konverziji nije u potpunosti obeštećen. Sud nadalje smatra da je izračun pravilan iako je vještakinja na preplate obračunate prema nalogu suda primjenom početnog tečaja CHF i početne kamatne stope od 4,5% obračunala zateznu kamatu do dana provedene konverzije te od iznosa obračunate zatezne kamate odbila preplatu priznatu tužitelju provedenom konverzijom, jer je to u skladu s odredbom čl. 172. Zakona o obveznim odnosima prema kojem ako dužnik pored glavnice duguje i kamate i troškove, prvo se namiruju troškovi, zatim kamate i napokon glavnica. Napominje se da se u izračunu koji je vještakinja napravila prema nalogu suda ne primjenjuju odredbe čl. 19.c. st. 1. tč. 4. ZID ZPK/15, koje se primjenjuju samo na preplate utvrđenje izračunom konverzije, a vještakinja je u Nalazom izračunala dodatne preplate prema nalogu suda primjenom početnog tečaja CHF i početne kamatne stope, na koje se prema citiranom čl. 172. ZOO-a moraju obračunati zatezne kamate radi prijeboja s preplatom iz konverzije. S obzirom na to da je vještakinja valjano obrazložila zbog čega su obračunate zatezne kamate na te preplate, koje obrazloženje sud prihvaća, sud je zaključio da saslušanje vještakinje nije potrebno budući da njezinim pisanim očitovanjem otklonjen prigovor tuženika u pogledu obračuna zateznih kamata. Sud je nakon pomne analize Nalaza vještakinje, a unatoč prigovorima tuženika, njezin Nalaz prihvatio kao stručan i objektivan te kao takav podoban za donošenje odluke u ovom sporu. Napominje se da iz Nalaza proizlazi da je prilikom izračuna preplata izvršen prijeboj s preplatom priznatom tužitelju u konverziji te negativnim kamatnim i tečajnim razlikama.

58. Tuženik se tijekom postupka protivio preinaci tužbe i istaknuo prigovor zastare u odnosu na preinačeni povećani dio tužbenog zahtjeva . Kao što je prethodno već rečeno neosnovano se tuženik protivi preinaci tužbe budući da prema čl. 190. st. 2. Zakona o parničnom postupku tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, a u ovom slučaju je tužitelj tek nakon što je provedeno vještačenje mogao postaviti svoj konačni tužbeni zahtjev prema izračunu vještaka. U odnosu na preinačeni povećani dio tužbenog zahtjeva zastara nije nastupila iako je tužbeni zahtjev u skladu s Nalazom vještaka povećan nakon 13. lipnja 2023., jer je podnošenjem same tužbe došlo do prekida zastare u smislu odredbe čl. 241. ZOO, budući da tužitelj preinačenim zahtjevom tužitelj ne zahtijeva isplatu po nekoj drugoj činjenično pravnoj odnosno materijalno pravnoj osnovi, već je tom preinakom samo povećao svoj zahtjev u odnosu na ranije postavljen, a koji proizlazi iz iste činjenično pravne i materijalno pravne osnove, koji do podnošenja tužbe nije bio u zastari. Takav stav je o tom pitanju zauzeo i Županijski sud u Puli u svojoj presudi poslovni broj : Gž- 636/2021-2 od 24. svibnja 2021. U vezi s tim treba reći i to da kao što je već prethodno obrazloženo, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., kojim je dopunjeno shvaćanje od 30. siječnja 2020. , pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, odnosno zastara počinje teći od trenutka pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora, a ne od trenutka ispunjenja obveze ništetnog ugovora. Slijedom navedenog novčana tražbina tužitelja zbog toga nije u zastari, iako je kondemnatorni tužbeni zahtjev preinačen nakon 13. lipnja 2023. U vezi s tim se napominje da je Građanski odjel Vrhovnog suda RH na svojoj drugoj sjednici održanoj 27. svibnja 2024. donio pravno shvaćanje Su-IV-123/2024-5 pod točkom 2. prema kojem u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva. To znači da svi potrošači tužitelji koji su na vrijeme tužili banke zbog nepoštene kamate i nepoštene valutne klauzule u slučaju franak, imaju sljedeća dodatna prava u svojim postupcima: pravo nakon vještačenja povećati zahtjev za obeštećenje u skladu s izračunom sudskog vještaka te pravo i dobiti povećani dio tužbenog zahtjeva, jer zastare potraživanja za povećani dio obeštećenja nema.

59. S obzirom na to da je sud utvrdio da su ništetne odredbe predmetnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi, to takvo utvrđenje ništetnosti mora ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takvih odredaba nije bilo. Budući da je provedenim vještačenjem po vještakinji Danijeli Podbojec utvrđeno da je tužitelj do konverzije, dakle do 30. rujna 2015., po odbitku iznosa priznatog konverzijom više uplatio ako se primjeni tečaj na dan korištenja kredita i početna kamatna stopa 14.023,57 eura, to je sud obvezao tuženika isplatiti tužitelju navedeni iznos sa zateznim kamatama koje na dio iznosa od 10.631,10 eura teku od 1. listopada 2015. do isplate, a na preostali iznos od 3.392,37 eura koji se odnosi na obračunate zatezne kamate od dana donošenja ove presude budući da se prema čl. Zakona o obveznim odnosima zatezne kamate na dospjele kamate mogu se zahtijevati samo od dana kada je sudu podnesen zahtjev za njihovu isplatu, a tužitelj je u podnesku kojim je postavio svoj konačni tužbeni zahtjev podnio i zahtjev da zatezne kamate na dio preplate koji se odnosi na obračunatu zateznu kamatu teku od dana donošenja ove presude , odnosno odlučeno je kao u toč. I. izreke ove odluke.

60. Napominje se da dokazi i dostavljena sudska praksa koji se ne analiziraju u ovoj odluci nisu od značaja za rješavanje ovog spora, pa ih sud stoga posebno ne obrazlaže.

61. Odluka o zateznim kamatama na dosuđeni iznos glavnice temelji se na čl. 29. st. 1. i st. 2. ZOO sukladno kojem čl. 29. st. 1. ZOO prema kojem dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice, i zatezne kamate i to do 31.7.2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31.12.2022 po stopi koja sa određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.1.2023. do 31.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 1.1.2024. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a to je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine

62. Budući da se prema čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju platiti i zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a tuženik je u ovom slučaju nepošteni stjecatelj, zatezne kamate na preplatu teku kao što je navedeno u Nalazu vještakinje i toč. I. izreke ove presude, odnosno od dana kad je tuženik kao nepošteni stjecatelj to stekao.

63. Odluka o naknadi parničnog troška temelji se na odredbi čl. 154 st. 1. Zakona o parničnom postupku prema kojem je stranka koja izgubi parnicu u cijelosti dužna protivnoj stranci nadoknaditi troškove. Prema stavku 2. tog članka omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva. Nadalje, prema st. 5. tog članaka sud može odlučiti da jedna stranka nadoknadi sve troškove koje su protivna stranka i njezin umješač imali ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi. Tužitelj prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu potražuje 14.023,57 eura, pa je taj iznos mjerodavan za određivanje visine nastalih troškova. Kako je parnicu u izgubio tuženik, tuženik je u skladu s citiranim propisom obvezan nadoknaditi tužitelju nastale mu troškove postupka u cijelosti, a sud mu je u skladu s čl. 155. Zakona o parničnom postupku dosudio samo one troškove koji su bili potrebni za vođenje ove parnice. Tužitelju je priznat zatraženi trošak sastava tužbe od 625,00 EUR s PDV-om na temelju Tbr. 7/1 i Tbr. 46. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj: 138/2023, u daljnjem tekstu Tarifa), trošak sastava tri obrazložena podnesaka od 4. srpnja 2019., 12. lipnja 2020. i 30. travnja 2025. za svaki po 625,00 EUR s PDV-om na temelju Tbr. 8/1 Tarife i Tbr. 46. Tarife, trošak sastava podneska od 16. prosinca 2024. od 62,50 EUR s PDV-om na temelju Tbr. 8/4 Tarife i Tbr. 46. Tarife, trošak zastupanja na ročištima 3. svibnja 2025., 12. rujna 2023. i 13. ožujka 2026. za svako ročište po 625,00 EUR s PDV-om na temelju Tbr 9/1 i Tbr. 46 Tarife, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 53,09 EUR, trošak financijsko- knjigovodstvenog-financijskog vještačenja prije postupka od 159,27 EUR, trošak knjigovodstveno-financijskog vještačenja provedenog tijekom postupka u iznosu od 400,00 EUR i trošak zahtjeva banci za pribavu dokumentacije od 27. svibnja 2019. od 50,00 EUR što sve daje ukupno dosuđeni trošak od 4.799,86 EUR. Tužitelju nije priznat niti trošak pristojbe na presudu, koju nije platio niti će biti pozvan na plaćanje iste, jer prema čl. 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine 51/23) kojim je izmijenjen članak 11. st.1. toč. 20. tog Zakona, a koji se primjenjuje od 20. svibnja 2023., od obveze plaćanja sudskih pristojbi oslobođeni su potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, kao što je ovdje slučaj. Na sve dosuđene troškove je sud dosudio i zakonsku zateznu kamatu također prema stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a tekućom od dana donošenja ove odluke, a to u skladu s odredbom čl. 151. st. 3. Zakona o parničnom postupku prema kojoj parnični troškovi obuhvaćaju i zatezne kamate od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova postupka, o čemu sud odlučuje na zahtjev stranke, koji je u ovom slučaju podnesen.

64. S obzirom na to da je tuženik izgubio parnicu, sukladno citiranom propisu, njegov zahtjev za naknadu parničnih troškova je odbijen.

U Varaždinu 24. travnja 2026.

Sutkinja

Jadranka Orlović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi pismeno putem ovoga suda u tri primjerka u roku od 15 dana, od dana dostave ili objave i uručenja ovjerenog prijepisa presude.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojemu se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 8., 9. i 11. Zakona o parničnom postupku). Rokovi za žalbu iz stavka 1. ovoga članka ne teku od 1. do 15. kolovoza (Čl. 348.st.4. ZPP-a).

Dostaviti:

1. Tužitelju, po punomoćnicima, odvjetnicima Odvjetničkog društva Petrić i partneri d.o.o. Varaždin

2. Tuženiku, po punomoćnicima, odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija, Zagreb

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte