REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SESVETAMA

Industrijska cesta 15, Sesvete

Poslovni broj: P-353/2025-17

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sesvetama po sutkinji Martini Ivanković u pravnoj stvari tužiteljice US iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], ko ju zastupa punomoćnica Vinka Brundula Tadić, odvjetnica u Donjoj Stubici, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Jelačića 10, OIB 92963223473, kojeg zastupaju punomoćnik Kruno Knežević i drugi odvjetnici iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 17. ožujka 2026. u prisutnosti tužiteljice i punomoćnika stranaka, na ročištu za objavu i uručenje presude 24. travnja 2026. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe čl. 2 Ugovora o namjenskom kreditu broj 3206285240/2006 od 4 travnja 2006. kojeg su sklopili tužiteljica US iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i tuženik Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Jelačića 10, OIB 92963223473, a ovjerila ga je javni bilježnik Nada Šagi-Belcar 4. travnja 2006. pod brojem OU-249/06 i koji glasi: „…obvezuje se platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora.“

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Jelačića 10, OIB 92963223473 da tužiteljici US iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] plati iznos od 342,85 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 5. travnja 2006. do 31. prosinca 2007. po stopi koju određuje čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Jelačića 10, OIB 92963223473 da tužiteljici US iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] namiri parnični trošak u iznosu od 533,19 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 25. travnja 2026. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je 14. ožujka 2025. podnijela tužbu Općinskom građanskom sudu u Zagrebu u kojoj navodi da je s tuženikom 4. travnja 2006. sklopila ugovor o kreditu broj 3206285240/2006 kojim se tuženik kao kreditor obvezao tužiteljici staviti na raspolaganje iznos od 16.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize na dan isplate, a tužiteljica se obvezala vratiti taj iznos s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Prema čl. 2 tog ugovora tužiteljica je bila dužna podmiriti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva koja je iznosila 342,85 eura odnosno 2.583,21 kn[1] i koju je ona uplatila 4. travnja 2006. Sporna odredba ugovora glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora.“ Tužiteljica navodi i da je spornom odredbom tuženik proizvoljno odredio visinu naknade jer iz ugovora proizlazi da će se naknada za obradu kredita naplatiti u skladu s aktima banke i jer sam ugovor ne sadrži jasne informacije o načinu određivanja te naknade, a tvrdi i da se o tome nije pojedinačno pregovaralo, da je odredba sadržana u standardiziranom ugovoru kojeg je unaprijed priredio tuženik i da je sporna odredba ništetna jer je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a tuženik je pritom kao jača strana ugovornog odnosa postupio nepošteno, suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Dodaje i da odredba nije dovoljno jasna i da nije jasno određeno na što se odnose ti troškovi te da nije logično da visina tih troškova ovisi o visini iznosa kredita. Tužiteljica smatra i da je predmetna ugovorna odredba neodrediva jer ugovor ne sadrži jasno definirane parametre o načinu određivanja i izračunu visine te naknade pa je ta ugovorna odredba ništetna. Ističe i da nije dovoljno da sporna odredba bude samo gramatički razumljiva da bi se smatrala jasnom i da je tuženik nepošteni stjecatelj. Svojim tužbenim zahtjevom traži da se utvrdi ništetnost dijela odredbe čl. 2 predmetnog ugovora o spornoj naknadi i da se tuženiku naloži da tužiteljici plati iznos od 342,85 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 5. travnja 2006. do isplate. Potražuje i naknadu parničnog troška sa zakonskim zateznim kamatama od donošenja presude do isplate.

2. Nakon podnošenja tužbe ovaj spor se vodi kod Općinskog suda u Sesvetama na temelju rješenja predsjednika Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj 31 Su- 198/2025-3 od 4. travnja 2025.

3. Tuženik je u odgovoru na tužbu prigovorio vrijednosti predmeta spora koju je tužiteljica odredila u iznosu od 1.330,00 eura. Osporava osnovanost tužbe i ističe da tužiteljica nije dokazala status potrošača i da su sredstva stečena kreditom korištena isključivo za potrošačke svrhe. Dodaje da su neosnovani navodi da bi ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita bila nepoštena odnosno ništetna jer je ta odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva, a za takve odredbe o predmetu ugovora i cijeni nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene. Ističe da je tuženik tužiteljicu u cijelosti informirao o njenoj potencijalnoj obvezi plaćanja naknade za obradu kredita tako da je ona mogla shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja takve odredbe. Odluka o Tarifi naknada iz 2006. propisivala je visinu te naknade u iznosu od 1 %. Pojašnjava da se predmetna naknada naplaćivala u trenutku ugovaranja kredita i pokrivala je troškove poput operativnih, materijalnih, troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge i povezanih regulatornih troškova, ali da u odredbi o toj naknadi ne mora biti navedeno koje se sve usluge i troškovi njom pokrivaju. Tuženik tvrdi i da ugovorna odredba o jednokratnoj naknadi ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama i smatra da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti iz cjelokupnog ugovora o kreditu uzimajući u obzir odnos naplaćene naknade i odobrenog iznosa kredita, nepostojanje nikakvog zakonskog ograničenja ugovaranja predmetne naknade u vrijeme sklapanja ugovora i sve obavijesti i informacije koje je tužite ljica tada imala. Ističe i prigovor zastare jer tvrdi da je naknada plaćena 4. travnja 2006., a zastarni rok je 5 godina. Osporava i potraživanje zakonskih zateznih kamata te ističe da tužiteljica eventualno ima pravo na te kamate tek od podnošenja tužbe jer je tek tada postavi la zahtjev za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten. Predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev i potražuje naknadu troškova postupka.

4. U podnesku od 18. srpnja 2025. tužiteljica je osporila navode odgovora na tužbu, a tuženik u podnesku od 28. srpnja 2025. dodaje da bi tužiteljica eventualno imala pravo na zakonske zatezne kamate od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost jer kad je već Vrhovni sud RH odgodio pravne učinke zastare za vjerovnika tako da zastara teče od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost, tada se to treba prenijeti i početak tijeka zatezne kamate za dužnika jer obvezu plaćanja tih kamata nastaje kao posljedica zakašnjenja dužnika.

5. Tužiteljica je kao vrijednost predmeta spora u tužbi nave la iznos od 1.330,00 eura, a u tužbi postavlja deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnosti i kondemnatorni zahtjev za isplatu iznosa od 342,85 eura. Prema ocjeni ovog suda svrha deklaratornog tužbenog zahtjeva u ovom sporu je da se ocijeni osnovanost zahtjeva za isplatu tj. činidbu pa se on ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora i sud je kao vrijednost predmeta spora utvrdio samo vrijednost zahtjeva za isplatu, a to je 342,85 eura.

6. Sud je pročitao isprave u spisu i to: dopis tuženika (str. 5), otplatni plan (str. 7- 10), promet po kreditu (str. 11-18), ugovor o namjenskom kreditu (str. 19-31), Odluku o Tarifi naknada (str. 57-61), obvezne radnje pri odobravanju kredita (str. 91, 92) i saslušao je tužiteljicu. Financijsko vještačenje nije provedeno jer visina tužbenog zahtjeva nije sporna.

7. Na temelju tako provedenog postupka sud je, ocjenjujući svaki dokaz zasebno i u vezi s drugim dokazima, utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

8. Među strankama nije sporno da su sklopile ugovor o kreditu i da je naplaćena jednokratna naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 342,85 eura. Sporni su osnovanost tužbenog zahtjeva, je li tužiteljica potrošač, je li nastupila zastara i sporan je tijek zakonskih zateznih kamata.

9. Ugovor o namjenskom kreditu broj 3206285240/2006, kreditna partija 7103046751 (str. 19-31) sklopili su 4. travnja 2006. tuženik kao kreditor, tužiteljica kao korisnik kredita i OS kao sudužnik i založni dužnik. Taj ugovor je sklopljen za iznos od 16.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita. Sporna odredba sadržana je u čl. 2 ugovora i glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora.“ Prema čl. 6 ugovora namjena kredita je adaptacija stana, a solemnizirala ga je javni bilježnik Nada Šagi-Belcar iz [adresa] 4. travnja 2006. pod brojem OU-249/06.

10. Tužiteljica je u svojem iskazu navela da je ovaj kredit ishodila za renovaciju stana kojeg su kupili i kojeg njena obitelj koristi za stanovanje i ne daje ga u najam, a ona nema registrirano trgovačko društvo, obrt ni OPG. Prema ocjeni ovog suda tužiteljica je potrošač u smislu čl. 3 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, 46/07, 79/07 – dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o namjenskom kreditu i prema kojem je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju ni njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

11. Tužiteljica je iskazala i da kod tuženika ima tekući račun i da je zatražila kredit za renovaciju stana pa joj je banka ponudila kredit u CHF navodeći da je to najbolje za nju. Dodala je da joj je službenik banke rekao iznos naknade za obradu kredita, a kad je pitala za što je ta naknada rečeno joj je da to tako treba biti. Navela je da ju je kad je idući put došla u banku tamo dočekao gotov tekst ugovora o kreditu kojeg je ona pročitala. Iskazala je da je imala povjerenja u svoju banku i da joj je za sve što je pitala vezano za taj ugovor rečeno da to tako treba biti.

12. Prema čl. 1021 Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23 – dalje: ZOO) ugovorom o kreditu banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Prema čl. 84 ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Prema čl. 4 st. 2 Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/13/EEZ) procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi se na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. U presudi Suda Europske Unije poslovni broj C- 224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. utvrđen je točan doseg pojmova „glavni predmet“ i „cijena“ u smislu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ pa se tako ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom „glavni predmet ugovora“ trebaju shvatiti kao one koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takve određuju dok odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom.

13. Predmet ovog spora je jednokratna naknada za obradu kreditnog zahtjeva i ona prema ocjeni ovog suda ne predstavlja predmet ugovora o kreditu jer se on odnosi na bitne činidbe ugovora koje definiraju bit ugovornog odnosa tj. koje taj ugovor čine baš ugovorom o kreditu, a nije ni cijena jer su prema čl. 1021 ZOO -a cijena ugovora o kreditu ugovorene kamate. Jednokratna naknada za obradu kreditnog zahtjeva se prema tome i u smislu čl. 4 st. 2 Direktive 93/13/EEZ smatra akcesornom odredbom i dopušteno je ocjenjivati je li odredba o toj naknadi poštena bez ograničenja iz čl. 84 ZZP-a i čl. 4 st. 2 Direktive 93/13/EEZ pa je u nastavku potrebno provesti test nepoštenosti sporne odredbe.

14. Prema čl. 81 st. 1 ZZP-a i čl. 3 st. 1 Direktive 93/13/EEZ ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Na temelju iskaza tužiteljice, kojeg je sud u cijelosti prihvatio jer je iskazivala logično, životno i neposredno uvjerljivo, sud je utvrdio da je tuženik prilikom sklapanja ugovoru o kreditu tužiteljici dao prethodno formulirani standardni ugovor pa je u skladu s čl. 81 st. 2 ZZP-a utvrdio da stranke nisu pojedinačno pregovarale o odredbi o naknadama i troškovima uključujući i jednokratnu naknadu za obradu kredita. Ovdje treba istaknuti da je prema čl. 81 st. 4 ZZP-a na tuženiku kao trgovcu teret dokaza ako tvrdi da se o pojedinoj ugovorno j odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, a tuženik to nije dokazao u ovom sporu.

15. Kao što je već navedeno, među strankama nije sporno da je tužitelj ici naplaćena jednokratna naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 342,85 eura odnosno 2.583,21 kn kako je to navedeno u dopisu tuženika (str. 5). U tekstu ugovoru o kreditu nije naveden iznos te naknade, nego je u čl. 2 tog ugovora samo propisano da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora. Tuženik navodi da prema Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora ta naknada iznosi 1 %, no iz same te odluke koju je tuženik dostavio u spis nije moguće utvrditi u koju kategoriju ulazi naknada za ovaj kredit s tim da je u njoj navedeno da se za kredit za opremanje stana ne naplaćuje naknada za obradu zahtjeva. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da se ta naknada naplaćivala u trenutku ugovaranja kredita i potom nabraja da je ta naknada pokrivala troškove poput operativnih i materijalnih troškova, troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge i povezanih regulatornih troškova, međutim, tuženik ne objašnjava ni ne dokazuje zašto bi ti troškovi u konkretnom slučaju iznosili baš 342,85 eura pa sud njegove tvrdnje o troškovima koji se podmiruju spornom naknadom smatra paušalnim. Također, i sama tužiteljica je iskazala da joj je prilikom ugovaranja kredita samo rečeno da se mora platiti ta naknada i koliko ona iznosi, pa prema ocjeni ovog suda određivanje jednokratne nagrade za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 342,85 eura nije ni transparentno ni jasno.

16. U presudi Suda Europske Unije poslovni broj C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. navedeno je i da čl. 3 st. 1 Direktive EEZ 93/13, koji je istovjetan čl. 81 st. 1 ZZP-a, treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, a to treba provjeriti sud koji provodi postupak. U konkretnom slučaju tuženik svojim dokazima uopće nije dokazao da naplaćena jednokratna nagrada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

17. Prema ocjeni ovog suda odredba dijela čl. 2 ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora je nepoštena ugovorna odredba jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i unaprijed ju je formulirao tuženik kao trgovac, s tim da tužiteljica kao potrošač nije imala niti je mogla imati utjecaja na njen sadržaj pa je takva odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorn ih stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača, a protivno načelu savjesnosti i poštenja. Tužiteljici je banka kao jača ugovorna strana u konkretnom pravnom odnosu nametnula plaćanje jednokratne naknade, povrh preuzete obveze vraćanja pozajmljenog iznosa uvećanog za ugovorene kamate, s tim da iz predmetnog ugovoru o kreditu uopće nije jasno što se tom naknadom podmiruje ni koliko ona iznosi, a nije jasno ni kakve su to ostale naknade i troškove koje bi tužitelj ica bila dužan platiti, što je sve protivno načelu savjesnosti i poštenja. Takva nepoštena odredba je prema čl. 87 st. 1 ZZP-a ništetna.

18. Navod tuženika da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije bilo nikakvog zakonskog ograničenja ugovaranja predmetne naknade ne utječe na utvrđenje ovog suda da je sporna odredba nepoštena. Naime, da je postojalo zakonsko ograničenje ugovaranja predmetne naknade tada bi, u slučaju da je protivna zakonskim odredbama, sporna odredba bila ništetna jer je protivna prisilnom propisu u smislu čl. 322 st. 1 ZOO-a, a u konkretnom slučaju sud je utvrdio da je ona nepoštena u smislu čl. 81 ZZP-a pa je zato ništetna.

19. Sud je stoga u točki I izreke presude usvojio tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj traži da se utvrdi da je ništetan dio odredbe čl. 2 predmetnog ugovora o kreditu o obvezi plaćanja naknada i troškova.

20. S obzirom na to da je odredba predmetnog ugovora na temelju koje je tužiteljici naplaćena jednokratna naknada ništetna, tuženik je prema čl. 323 st. 1 ZOO-a dužan vratiti tužiteljici iznos koji mu je platila za tu naknadu. Prema tuženikovom dopisu (str. 5) tužiteljici je za obradu ovog kredita 4. travnja 2005. naplaćena naknada u iznosu od 2.583,21 kn odnosno 342,85 eura. Tužiteljica na taj iznos ima pravo i na naplatu zakonskih zateznih kamata u skladu s čl. 1115 ZOO -a od dana kad je tuženik taj iznos stekao jer je on, kao što je već utvrđeno, bio nepošten kad je tužiteljici nametnuo ugovaranje sporne odredbe za koju je utvrđeno da je nepoštena i ništetna.

21. Tuženik je istaknuo prigovor zastare koji nije osnovan. Naime, prema Pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela VSRH broj Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323 st. 1 ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. O ništetnosti (ništavosti) sporne odredbe odlučeno je tek u ovoj presudi, a na ovo potraživanje koje se odnosi na povrat plaćene jednokratne naknade za obradu kredita primjenjuje se opći zastarni rok od pet godina iz čl. 225 ZOO-a koji još nije ni počeo teći jer ova presuda još nije pravomoćna.

22. Sud je stoga u točki II izreke presude naložio tuženiku da tužitelj ici isplati iznos od 342,85 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 5. travnja 2006., kao dana nakon dana plaćanja, do isplate.

23. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl. 154 st. 1 i čl. 155 ZPP-a, a taj je trošak odmjeren prema utvrđenoj vrijednosti predmeta spora od 342,85 eura. Tužiteljičin trošak u skladu s troškovnikom od 16. ožujka 2026. obuhvaća sudsku pristojbu na tužbu koja je tužiteljici priznata u polovici iznosa od 53,09 eura tj. 26,55 eura jer je tužiteljica mogla ovu pristojbu platiti čim je podnijela tužbu i tada bi prema čl. 7 st. 1 Zakona o sudskim pristojbama (NN 118/18, 51/23 – dalje: ZSP) bila dužna platiti samo polovicu propisanog iznosa pristojbe pa se ne može tuženika obvezati da podmiruje potpuni iznos ove pristojbe kad je tužiteljica sama odgovorna za to što je morala platiti puni iznos pristojbe. I sudska pristojba na presudu tužiteljici je u skladu s čl. 7 st. 2 ZSP-a priznata u iznosu od 6,64 eura tj. 50 % od pristojbe na presudu propisane u Tbr. 2/1 Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi (NN 37/23) jer se ova presuda punomoćnici tužiteljice dostavlja u elektroničkom obliku pa je ona dužna platiti samo polovicu ove pristojbe ako je plati u roku od 3 dana od dostave ove presude. Njen trošak zastupanja sastoji se od nagrade za sastav tužbe 100,00 eura prema Tbr. 7/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23 – dalje: OT), za sastav obrazloženog podneska od 18. srpnja 2025. 100,00 eura prema Tbr. 8/1 OT i za zastupanje na dva ročišta 14. listopada 2025. i 17. ožujka 2026. po 100,00 eura za svako prema Tbr. 9/1 OT odnosno ukupno 400,00 eura čemu treba pribrojiti 25 % PDV-a u iznosu od 100,00 eura. Ukupni parnični trošak tužiteljice iznosi 533,19 eura pa je tuženiku naloženo da joj namiri taj iznos sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama od donošenja presude do isplate u skladu s čl. 151 st. 3 ZPP-a.

24. Tužiteljici nije priznat trošak pristojbe na rješenje o pristojbi na tužbu u iznosu od 13,27 eura jer je taj trošak sama skrivila time što nije pravovremeno platila pristojbu na tužbu pa je sud morao donositi rješenje o pristojbi iz čl. 28 Zakona o sudskim pristojbama (NN 118/18, 51/23).

U Sesvetama 24. travnja 2026.

Sutkinja

Martina Ivanković

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana kad je održano ročište za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranu, a o njoj odlučuje nadležni županijski sud.

DNA

1. odvjetnica Vinka Brundula Tadić

2. odvjetnik Kruno Knežević na ZP3776