REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj Gž-273/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Nataše Babić kao predsjednice vijeća, Kristine Pavičić-Sirotić kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Biljane Bojanić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske, OIB 52634238587, za Ministarstvo prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine, koju zastupa zakonski zastupnik Općinsko državno odvjetništvo u Vukovaru, protiv tuženog NĆ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojega zastupaju punomoćnici Odvjetničkog društvo Cvrković & partneri d.o.o., Vukovar, radi isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice i žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Vukovaru poslovni broj P-82/2020-54 od 30. prosinca 2025., u sjednici vijeća održanoj 24. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbijanjem u cijelosti kao neosnovane žalbe tužitelja, te djelomičnim odbijanjem a u preostalom dijelu uvažavanjem žalbe tuženika, presuda Općinskog suda u Vukovaru poslovni broj P-82/2020-54 od 30. prosinca 2025. se:

- potvrđuje u odnosu na točku I., II., IV . i V. izreke,

- preinačuje u odnosu na točku III. izreke, na način da se zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka preko iznosa od 1.999,88 eur do konačno suđenog u iznosu od 3.249,90 eur zajedno s pripadajućom zateznom kamatom na taj iznos, odbija kao neosnovan.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova žalbe kao neosnovan.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbe kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom presuđeno je slijedeće:

„I. Nalaže se tuženiku NĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplatiti tužitelju Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587, iznos od 7.167,00 € (slovima: sedam tisuća sto šezdeset sedam eura), zajedno sa zateznom kamatom, tekućom na taj iznos od 9. travnja 2019. pa do isplate, od 9. travnja 2019. do 31. prosinca 2022. po stopi koja je određena za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, zatim tekućom od 1. siječnja 2023. do 30. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate tekućom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 (slovima: petnaest) dana.

II. Odbija se kao neosnovan preostali dio tužiteljevoga tužbenog zahtjeva, kojim tužitelj Republika Hrvatska, OIB: 52634238587, od tuženika NĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], traži isplatu iznosa od 8.958,82 € (slovima: osam tisuća devetsto pedeset osam eura i osamdeset dva centa) s pripadajućom kamatom.

III. Nalaže se tuženiku NĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], naknaditi tužitelju Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587, trošak parničnoga postupka u iznosu od 3.249,90 € (slovima: tri tisuće dvjesta četrdeset devet eura i devedeset centi), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. prosinca 2025. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 (slovima: petnaest) dana.

IV. Odbija se kao neosnovan preostali dio zahtjeva tužitelja za naknadu parničnoga troška u iznosu od 2.000,10 € (slovima: dvije tisuće eura i deset centi), sve zajedno s pripadajućom kamatom.

V. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška parničnoga postupka.“

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbama navedenu presudu pobija tužiteljica u odnosu na točku II. i IV. izreke zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava, kao i protiv odluke o parničnim troškovima. Ističe da je sud pravilno utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo kada je zaključio da je osnovan zahtjev tužitelja radi isplate naknade za korištenje poslovnog prostora u državnom vlasništvu u [adresa], koji je u razdoblju od 30. travnja 2014. do 30. travnja 2019., pa i ranije, bez pravne osnove koristio i držao u posjedu tuženik, međutim tvrdi da je visinu naknade za bespravno korištenje predmetnog poslovnog prostora koju je tuženik dužan isplatiti tužitelju pogrešno utvrdio i na takvo činjenično pogrešno primijenio materijalno pravo. Tvrdi da se visina nakade za bespravno korištenje poslovnog prostora nije mogla utvrđivati usporednom metodom, to stoga što je on već u tužbi utemeljio na mjerodavnom podzakonskom aktu i to odredbama Odluke Ministarstva državne imovine o iznosu naknade za korištenje poslovnoga prostora u vlasništvu/suvlasništvu Republike Hrvatske broj: KLASA: 372-01/18-01/134, URBROJ: 536-03-01/01-18-01 od 12. lipnja 2018., kojom Odlukom je propisano da se korisniku za korištenje poslovnoga prostora bez valjane pravne osnove u vlasništvu/suvlasništvu Republike Hrvatske određuje naknada na način da se iznos naknade utvrđuje u iznosu najviše zakupnine utvrđene po kriterijima (za određivanje zakupnine za poslovne prostore) jedinica lokalne samouprave, ovisno o zoni u kojoj se prostor nalazi, odnosno prema kriterijima najbliže jedinice lokalne samouprave ako jedinica lokalne samouprave na čijem se prostoru nalazi poslovni prostor te kriterije nema. Radi se o Odluci koja ne propisuje kriterije kao stanje i atraktivnost nekretnine, djelatnost koja se obavlja u nekretnini ili bilo koje druge kriterije koji bi utjecali na visinu naknade, nego obligatorno propisuje način za izračun visine naknade na isti način za sve nekretnine u vlasništvu/suvlasništvu Republike Hrvatske koje se koriste bez valjane pravne osnove. Intencija te Odluke je reguliranje visine naknade za korištenje državnih nekretnina u slučajevima kada korisnici bez valjane pravne osnove koriste nekretnine u vlasništvu Republike Hrvatske. Tom Odlukom je jasno propisan način utvrđenja visine naknade za korištenje poslovnog prostora u vlasništvu Republike Hrvatske od strane bespravnog korisnika, pa je svako drugo utvrđenje naknade za korištenje predmetnog poslovnog prostora suprotno toj Odluci, pogrešno i protivno pozitivno - pravnim odredbama Republike Hrvatske, te dovodi do privilegiranja tuženika u odnosu na druge građane i time do narušavanja sigurnosti i povjeren ja u primjenu propisa i svrhovitost provedbe javnih natječaja. Osporava zaključak suda prvoga stupnja da je tek nakon provedenog gospodarskog vještačenja osporio provođenje toga dokaznoga prijedloga i pozvao se na Odluku, te ističe da je već u tužbi naveo kao mjerodavno pravo odredbe Odluke, a dokazni prijedlog tuženika za provođenjem gospodarskog vještačenja je osporio prije pripremnog ročišta podneskom od 15. prosinca 2023. kojim se protivio tuženikovom dokaznom prijedlogu za provođenje gospodarskog vještačenja radi utvrđenja tržišne vrijednosti najma za predmetni poslovni prostor u kom je istakao da ne traži isplatu najamnine nego isplatu naknade za korištenje poslovnog prostora u visini koja je određena odlukom nadležnog tijela za sve poslovne prostore u državnom vlasništvu na području u kojem se nalazi predmetni poslovni prostor odnosno na teritorijalno najbližem prostoru. Kod toga prigovora je ostao u cijelosti i na pripremnom ročištu održanom kod prvostupanjskog suda 19. ožujka 2024. Ukazuje da na istom ročištu sud nije točno definirao zadatak vještaka, već je to učinio procesnim rješenjem od 3. svibnja 2024. kojim je točno definirao zadatak vještaku, a protiv kojeg rješenja stranke nemaju pravo podnošenja posebne žalbe, pa nije ni imao mogućnost se protiviti tako postavljenom zadatku vještaku. Ističe da je sud ovlašten zatražiti i da vještak po potrebi dopuni svoj nalaz i mišljenje ili čak i odrediti novo vještačenje kada za to postoje opravdani razlozi, odnosno po utvrđenju da nije pravilno postavljen upit vještaku, pa je sud imao ovlaštenje i mogućnost dopuniti odnosno naložiti novo vještačenje ukoliko je isto smatrao potrebnim. Navodi da se sud nije niti u jednom dijelu obrazloženja pobijane presude osvrnuo na njegove navode o potrebi primjene Odluke te nije obrazložio zašto istu Odluku ne prihvaća kao izvor materijalnog prava u predmetnoj pravnoj stvari, odnosno kakav je njegov stav o primjeni iste, posebno jer je tužitelj u tužbi i podnescima u tijeku parničnog postupka višestruko ukazivao na primjenu iste, na koji način je sud počinio bitnu povredu odredbi parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku jer u tom dijelu presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, te nema razloga o odlučnim činjenicama. Osporava i odluku o troškovima postupka. Obzirom na navedeno, predlaže da su drugoga stupnja njegovu žalbu u veži i presudu preinači na način da u cijelosti prihvati njegov tužbeni zahtjev hrvatska potražuje troškove žalbe.

3. Pravovremenom i dopuštenom žalbom navedenu presudu pobija tuženik u odnosu na točku I., III. i V. izreke, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava, bitne povrede postupka te odluke o troškovima. Ne čini spornim da s tužiteljem nije bio u ugovornom odnosu, da predmet tužbenog zahtjeva nije zakupnina već naknada za korištenje poslovnog prostora, pa da stoga ne može biti u obvezi plaćati PDV-e. I nadalje ostaje kod tvrdnje da je pošten posjednik, da se poštenje predmnijeva te da je na tužitelju bio teret dokaza suprotnog, koju činjenicu nije dokazao. Ukazuje da je s valjanom pravnom osnovom ušao u predmetni poslovni prostor te u tome posjedu ostao sve dok mu se tužitelj nije obratio sa zahtjevom za iseljenje, a po primitku zahtjeva iselio se iz navedenog prostora. Ukazuje na sadržaj odredbe članka 164. stavak 1. i članka 165. stavak 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, te navodi da tužitelj u predmetnom slučaju mora dokazati da je bio nezakoniti i nepošteni posjednik predmetnog poslovnog prostora, a posebice imajući u vidu da se poštenje presumira. Navodi da sud nije odlučio o njegovom alternativno istaknutom prebojnom zahtjevu. Osporava i odluku o troškovima postupka. Obzirom na navedeno, predlaže da sud drugoga stupnja njegovu žalbu uvaži i presudu preinači sukladno njegovim žalbenim navodima potražuje troškove žalbe.

4. Sa žalbama parničnih stranaka postupljeno je na temelju odredbe članka 359. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011.-pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. i 146/2025. - dalje: ZPP).

4.1. Odgovori na žalbe nisu dostavljeni.

5. Žalba tužitelja u cijelosti je neosnovana, dok žalba tuženika nije osnovana u odnosu na odluku o glavnoj stvari, ali je samo djelomično osnovana u odnosu na odluku o troškovima postupka.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom utuženog novčanog iznosa na ime naknade za korištenje poslovnog prostora u vlasništvu tužitelja u vremenskom periodu od 30. travnja 2014. pa do 30. travnja 2019. Utuženi novčani iznos u visini od 121.500,00 kn predstavlja korist koju je tuženik ostvario na ime neplaćene naknade za korištenje njegova poslovnog prostora u [adresa], u [adresa], koji poslovni prostor je površine 36,00 m2, i dio je nekretnine k. č. br. [katastarska čestica] upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška]. k. o. [katastarska općina]. Radi se o prostoru je tuženik tužitelju po njegovu pozivu predao u posjed dana 30. travnja 2019. Visinu svoga zahtjeva odnosno naknade za bespravno korištenje njegova poslovnog prostora tužitelj temelji na Odluci o iznosu naknade za korištenje poslovnih prostora u vlasništvu/suvlasništvu Republike Hrvatske, a koja je u predmetnom slučaju obračunata sukladno Odluci koju je donio Grad Vinkovci - Odluka o zakupu poslovnog prostora Grada Vinkovci, odnosno Zaključku o kategorizaciji poslovnih prostora i utvrđenju visine zakupnine.

6.1. Polazeći od činjenice da je tuženik osobno i putem svojih pravnih prednika bio u posjedu predmetnog poslovnog prostora od 1992. pa do predaje istoga u posjed tužitelju dana 30. travnja 2019., time da je u istome samostalno obavljao gospodarsku

- frizersku djelatnost od 23. veljače 2009. pa nadalje do predaje poslovnog prostora tužitelju, te da nesporno kroz čitav utuženi vremenski period s tužiteljem - koji je svoje pravo vlasništva predmetnog poslovnog prostora uknjižio s danom 2. travnja 2009., nije bio u ugovornom odnosu u pogledu zakupa poslovnog prostora, nije mu plaćao zakupninu iako je u prostoru obavljalo svoju djelatnost, sud prvoga stupnja zaključuje da je tuženik bio nepošten posjednik - mogao je uvidom u zemljišne knjige kao javne isprave utvrditi tko je vlasnik spornog poslovnog prostora, u odnosu na pitanje vlasništva predmetnog poslovnog prostora i obveze koje ga terete bio je dužan postupati s povećanom pažnjom odnosno pažnjom dobrog stručnjaka, a potpisom Zapisnika o primopredaji nekretnine obvezao se podmiriti sve neplaćene naknade za korištenje nekretnine time da u zapisniku nije naveo pravni temelj korištenja iste, pa je stoga polazeći od sadržaja odredbe članka 165. stavak 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine, broj: 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 90/10., 143/12. , 152/14. i 81/2015.

- pročišćeni tekst i 94/2017. - ispravak pročišćenog teksta - dalje: ZVDSP) naložio tuženiku da tužitelju isplati iznos od 5.733,60 eur uvećano za PDV-e ili ukupno iznos od 7.167,00 eur, koji iznos predstavlja naknadu koristi koju je tuženik imao za vrijeme svojega posjedovanja poslovnog prostora tužitelja, koja visina je utvrđena nalazom i mišljenjem vještaka financijske struke Krešimira Strmotića i njegovom dopunom kojom se očitovao na prigovore parničnih stranaka na njegov osnovni nalaz (koji sud u cijelosti prihvaća objektivnim i stručnim i poklanja mu vjeru) koji je pritom koristio usporednu metodu (uzeo je u obzir utvrđene visine zakupnine koje su se u utuženom razdoblju plaćale za poslovne prostore - lokale u zgradi koja je susjedna onoj u kojoj je predmetni lokal i iznos zakupnine za predmetni lokal za 2025. korigiran stopom inflacije) na koji način je utvrdio visinu zakupnine u utuženom razdoblju u iznosu od 95,56 eur bez PDV-a, odnosno 119,45 eur s PDV-om, mjesečno (60 mjeseci). Sud je tužitelju priznao utvrđeni iznos naknade s PDV-om, pozivajući se u tom pravcu na postojanje Ugovora o poslovno-tehničkoj suradnji od 21. svibnja 2018. sklopljenog između RH - Ministarstva državne imovine i Državnih nekretnina d.o.o. i njegov članka 5. sukladno kom su Državne nekretnine d.o.o. trgovačko društvo posebne namjene za upravljanje i raspolaganje fondom stanova i poslovnih prostora od komercijalne vrijednosti te održavanje rezidencijalnih objekata te se stoga to trgovačko društvo smatra poreznim obveznikom, a utužena naknada njenim prihodom. Sud je kao neosnovan ocijenio i tuženikov istaknuti prigovor prijeboja - onaj prvi put istaknut u podnesku od 28. listopada 2021., uz obrazloženje u osnovnom da tuženik u odnosu na isti niti po osnovu niti po visini nije pravovremeno, do zaključenja prethodnog postupka predložio dokaze, a one koje je predložio odnosili su se na dokazivanje osnova i visine protutužbenog zahtjeva istaknutog u pravcu naknade nužnih i korisnih troškova uloženih od strane tuženika u predmetni poslovni prostor, o kom protutužbenom zahtjevu je pravomoćno odlučeno na način da je isti odbačen.

7. Takva odluka suda prvoga stupnja u bitnom dijelu pravilna je i zakonita. Činjenice bitne za odluku o zahtjevu tužitelja pravilno su utvrđene a na tako utvrđeno činjenično stanje materijalno pravo pravilno je primijenjeno.

7.1. Sud prvoga stupnja nije počinio niti bitnu povredu postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, jer je presuda u dovoljnoj mjeri razumljiva i nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njena pravilnost i zakonitost.

8. Odredbe članka 164. stavak 1. i članka 165. stavak 1. ZVDSP propisuju pravni položaj poštenog i nepoštenog posjednika. Prema odredbi članka 164. stavak 1. ZVDSP pošteni posjednik tuđe stvari koju nema pravo posjedovati mora je predati vlasniku ili osobi koju taj odredi, ali nije dužan dati naknadu za to što ju je upotrebljavao i od nje imao koristi primjerene onom pravu na posjed za koje je vjerovao da mu pripada, a ne treba ni naknaditi ono što je pritom oštećeno ili uništeno. Odredbom članka 165. stavak 1. ZVDSP propisano je da nepošteni posjednik tuđe stvari mora je predati vlasniku ili osobi koju taj odredi te naknaditi sve štete koje su na njoj nastale i sve koristi koje je imao za vrijeme svojega posjedovanja, pa i one koje bi stvar dala da ih nije zanemario. Nadalje, prema odredbi članka 18. stavak 3. ZVDSP posjed je pošten ako posjednik kad ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, ali poštenje prestaje čim posjednik sazna da mu pravo na taj posjed ne pripada, dok prema stavkom 4. tog članka ako je u sporu o pravu na posjed pravomoćno odlučeno da pravo na posjed ne pripada posjedniku, njegov je posjed nepošten od časa kad je primio tužbu.

9. Suprotno žalbenim navodima tuženika, sud prvoga stupnja pravilno je utvrdio da je tuženik u predmetnom slučaju nepošten posjednik, pa posljedično tome, da tužitelj osnovano od istoga zahtjeva koristi koju je on imao za vrijeme svog nepoštenog posjedovanja stvari u vlasništvu tužitelja i to poslovnog prostora u [adresa], na adresi [adresa].

9.1. Naime, u situaciji kao što je predmetna, kada je tužitelj dokazao da je vlasnik predmetnog poslovnog prostora od 2009., te kada tuženik - osim same tvrdnje da je pošten posjednik, nije dostavio dokaz iz koga bi proizlazilo da je temeljem valjanog pravnog osnovana koristio nekretninu u vlasništvu tužitelja - jer je i po pravnom shvaćanju ovoga suda drugoga dokumentacija temeljem koje je pravna prednica tuženika ušla u posjed predmetnog poslovnog prostora izdana od strane nenadležnih tijela i nije konvalidirana a konačno ta činjenica proizlazi i iz Izjave iste dane na Zapisnik sačinjen 2005. sačinjen u postupku koji je pokrenut u pravcu rješavanja imovinsko - pravnih odnosna na predmetnom poslovnom prostoru sadržajem koje ista potvrđuje da ne plaća nikakvu zakupninu za njegovo korištenje, pravilno je sud prvoga stupnja zaključio da je tužitelj dokazao da je tuženik nepošten posjednik, jer je znao odnosno obzirom na okolnosti slučaja mogao je znati da je u utuženom razdoblju posjedovao nekretninu tužitelja bez njegova ovlaštenja odnosno bez osnove koja bi mu dala pravo na posjedovanje, pa je stoga dužan tužitelju naknaditi koristi koje je imao kroz vrijeme svog nepoštenog posjedovanja stvari u vlasništvu tužitelja.

10. Ne može se prihvatiti kao pravilan zaključak suda prvoga stupnja da tužitelj nije pravovremeno predložio utvrđivanje visine pripadajuće naknade sukladno odredbama Odluke Ministarstva državne imovine o iznosu naknade za korištenje poslovnoga prostora u vlasništvu/suvlasništvu Republike Hrvatske klasa: 372-01/18-01/134, urbroj: 536-03-01/01-18-01 od 12. lipnja 2018., pa da je stoga valjalo visinu iste utvrditi provođenjem gospodarskog vještačenja usporednom metodom odnosno uzimajući u obzir visinu tržišne zakupnine na istoj ili sličnoj lokaciji u utuženom razdoblju. To stoga što je tužitelj visinu svog tužbenog zahtjeva upravo i temeljio na odredbama te Odluke kojima je propisan način utvrđivanja iznosa naknade za korištenje poslovnih prostora u vlasništvu/suvlasništvu Republike Hrvatske a koju su dužni platiti korisn ici koji poslovne prostore koriste bez valjane pravne osnove, a kod svojih tvrdnji o potrebi utvrđivanje visine nakade prema navedenoj odluci tužitelj je ostao tijekom čitavog postupka, sve do zaključenja glavne rasprave u predmetu.

10.1. Međutim, neovisno od navedenoga, sukladno prethodno navedenoj zakonskoj odredbi članka 165. stavak 1. ZVDSP nepošteni posjednik u predmetnom slučaju poslovnog prostora tužitelja, dužan je naknaditi tužitelju kao vlasniku sve koristi koje je imao od posjedovanja, a to je iznos zakupnine koji je bio dužan plaćati tužitelju kroz utuženi vremenski period, koji iznos je pravilno utvrđen provedenim gospodarskim vještačenjem usporednom metodom - tržišna zakupnina na istoj ili sličnoj lokaciji u utuženom razdoblju, koju je pravilno primijenio vještak Krešimir Strmotić u predmetnom slučaju. Stoga se zatražena naknada ne može obračunavati odnosno utvrđivati sukladno podzakonskim aktima tužitelja, jer je iznos zakupnine koju je u predmetnom slučaju utvrđen ona korist koju je tuženik ostvario obzirom je nije plaćao tužitelju, a taj iznos zakupnine je onaj iznos koji bi tužitelj prihodovao da njegov poslovni prostor u utuženom vremenskom periodu nije koristio tuženik. Stoga su neosnovani žalbeni navodi tužitelja da je sud visinu zatražene naknade trebao obračunavati sukladno Odluci o iznosu naknade za korištenje poslovnoga prostora u vlasništvu/suvlasništvu Republike Hrvatske.

11. Suprotno žalbenim navodima tuženika, sud prvoga stupnja pravilno je postupio kada je tuženiku naložio plaćanje dužnog iznosa odnosno predmetne naknade uvećano za PDV-e. Naime, tužitelj je osoba definirana člankom 6. stavak 5. Zakona o porezu na dodanu vrijednost („Narodne novine“ broj 73/13, 99/13, 148/13, 153/13, 143/13, 115/16, 106/18, 121/19 i 138/22 - dalje: Zakon o PDV) a prema odredbi članku 5. Pravilnika o porezu na dodanu vrijednost („Narodne novine“ broj 79/13, 85/13, 160/13, 1/21), a u vezi s članka 6. stavka 5. Zakona o PDV-u tužitelj postaje obveznikom PDV-a kada obavlja gospodarsku djelatnost iz članka 6. stavak 2. Zakona o PDV-u koja uključuje i djelatnost iskorištavanja materijalne ili nematerijalne imovine (najam, zakup i dr.) u opsegu koji nije zanemariv. Naime prema članku 5. točka 1. Pravilnika o porezu na dodanu vrijednost ako tijela državne vlasti, tijela državne uprave, tijela i jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave, komore te druga tijela s javnim ovlastima koja se prema članku 6. stavku 5. Zakona ne smatraju poreznim obveznicima, obavljaju djelatnosti ili transakcije u okviru svog djelokruga ili ovlasti, a neoporezivanje tih djelatnosti bi dovelo do znatnog narušavanja načela tržišnog natjecanja, Porezna uprava će rješenjem utvrditi da su porezni obveznici za te djelatnosti a prema st. 2. predmetnog članka u slučaju da tijela državne vlasti, tijela državne uprave, tijela i jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave, komore te druga tijela s javnim ovlastima obavljaju djelatnosti iz Dodatka I. Zakona smatrat će se poreznim obveznicima kao i za djelatnosti iskorištavanja materijalne ili nematerijalne imovine (najam, zakup i slično), osim ako ih obavljaju u zanemarivom opsegu. Nadalje, ovdje valja uzeti u obzir odredbu dijela članka 6. stavak 5. Zakona o PDV-u koja propisuje: "Ako bi obavljanje tih djelatnosti, kao da nisu porezni obveznici, dovelo do znatnog narušavanja načela tržišnog natjecanja kod obavljanja takvih djelatnosti ili transakcija, ta se tijela smatraju poreznim obveznicima u vezi s tim djelatnostima ili transakcijama." Dakle, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je u ovom konkretnom slučaju tužitelj obveznik plaćanja PDV-a jer se ne radi o djelatnosti koja bi bila zanemariva a tužitelj je odlukama Vlade RH osnovao trgovačko društvo Državne nekretnine d.o.o. s ciljem upravljanja imovinom u vlasništvu tužitelja i to posebno za upravljanje i raspolaganjem fondom stanova i poslovnih prostora od komercijalne djelatnosti pa je stoga uvažavajući citiranu odredbu članka 6. stavak 5. Zakona o PDV-u tužitelj obveznik PDV-a.

12. Iz stanja predmeta proizlazi da je tuženik istakao materijalno pravni prigovor prijeboja o kom prigovoru je sud odlučio pobijanom presudom na način da je ocijenio da isti nije osnovan - nije dokazan po osnovu niti po visini, u tom pravcu sud prvoga stupnja dao je valjano obrazloženje razloga, pri čemu valja navesti da sud o istaknutom prigovoru nije bio dužan odlučiti rješenjem, na što tuženik neosnovano ukazuje.

13. Obzirom na sve gore navedeno, u odnosu na odluku o glavnoj stvari žalbu kao tužitelja tako i tuženika valjalo je odbiti kao neosnovanu te temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP, odlučiti kao u izreci ove presude.

14. Obje parnične stranke pobijaju odluku o troškovima postupka, pri čemu tužitelj ne ističe određene žalbene navode, dok tuženik u osnovnom tvrdi da sud prilikom odmjeravanja troškova postupka nije pravilno primijenio odredbu članka 154. stavak 2. ZPP.

14.1. Odredbom članka 154. stavak 2. ZPP propisano je da ako su stranke djelomično uspjele u parnici, sud će najprije utvrditi postotak u kojemu je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva.

14.2. Tu odredbu, iako je od njena sadržaja pošao, sud prvoga stupnja nije pravilno primijenio. Naime, sud je utvrdio kako je tužitelj u ovom parničnom postupku glede osnove tužbenog zahtjeva uspio u omjeru od 100%, a glede visine u omjeru od 44,44%, te je zaključio da je uspjeh tužitelja u postupku 72 ,22% a uspjeh tuženika 27,78%. Nakon toga sud je rukovodeći se relevantnim odredbama Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023. i 107/2025. - dalje: Odvjetnička tarifa) utvrdio trošak tužitelja kao stranke koja je u većem omjeru uspjela u postupku u ukupnom iznosu od 4.500,00 eur, pa mu je obzirom na njegov uspjeh u omjeru od 72,22% priznao iznos troškova postupka u visini od 3.249,90 eur, dok ga je s preostalim dijelom zahtjeva za naknadom troškova postupka u iznosu od 2.000,10 eur, odbio kao neosnovan, dok je zahtjev tuženika za naknadom troškova postupka u cijelosti odbio kao neosnovan, uz obrazloženje da je za omjer uspjeha tuženika u postupku umanjen trošak tužitelja.

14.3. Osnovano tuženik ističe da sud nije pravilno primijenio odredbu članka 154. stavak 2. ZPP prilikom odmjeravanja troškova postupka, dok neosnovano tvrdi da tužitelju pripada naknada troška za samo dva obrazložena podneska. Naime, sud je tužitelju pravilno priznao trošak sastava obrazloženoga podneska od 23. prosinca 2020. prema tarifnom broju 8. točki 1. Odvjetničke tarife u iznosu od 500,00 eur, trošak sastava obrazloženoga podneska od 8. siječnja 2021. prema tarifnom broju 8. točki 1. Odvjetničke tarife u iznosu od 500,00 eur, trošak sastava obrazloženoga podneska od 18. rujna 2025. prema tarifnom broju 8. točka 1. Odvjetničke tarife u iznosu od 500,00 eur, trošak sastava obrazloženoga podneska od 24. rujna 2025. prema tarifnom broju 8. točki 1. Odvjetničke tarife u iznosu od 500,00 eur, trošak sastava obrazloženoga podneska od 20. listopada 2025. prema tarifnom broju 8. točki 3. Odvjetničke tarife u iznosu od 200,00 eur, trošak sastava obrazloženoga podneska od 28. listopada 2025. prema tarifnom broju 8. točki 3. Odvjetničke tarife u iznosu od 200,00 eur, jer se radi o troškovima koji su bili potrebni za odluku o zahtjevu tužitelja , sve to sukladno članku 155. ZPP.

14.4. Dakle, pravilnom primjenom odredbe članka 154. stavak 2. u vezi s člankom 155. ZPP, valja utvrditi da je tužitelj u ovom postupku kako po osnovu tako i po visini uspio u omjeru od 72,22%, dok je uspjeh tuženika u postupku u omjeru od 27,78%. Kada se od uspjeha tužitelja (72,22%) odbije uspjeh tuženika (27,78%) dobije se konačni uspjeh tužitelja u postupku u omjeru od 44,44%. Obzirom je sud pravilno odmjerio troškove one stranke koja je u postupku uspjela u većem omjeru, a to su troškovi tužitelja koji su odmjereni pravilno u iznosu od 4.500,00 eur, u odnosu na taj trošak valjalo je cijeniti uspjeh tužitelja (4.500,00 eur x 44,44%) na koji način se dobije konačni trošak tužitelja u iznosu od 1.999,88 eur, koji tužitelju pripada, dok je zahtjev tužitelja preko tog iznosa do konačno priznatog u iznosu od 3.249,90 eur valjalo odbiti kao neosnovan.

14.5. Obzirom na navedeno, žalbu tužitelja u odnosu na odluku o troškovima postupka valjalo je u cijelosti odbiti kao neosnovanu te u tom dijelu potvrditi pobijanu presudu (članak 368. stavak 1. ZPP), dok je žalbu tuženika valjalo djelomično prihvatiti kao osnovanu te odluku o troškovima postupka preinačiti sukladno odredbi članka 373. točka 3. ZPP te odlučiti kao u izreci ove presude.

15. Obzirom da tužitelj sa svojom žalbom nije uspio, ne pripada mu zatraženi trošak žalbe (članak 166. stavak 1. u vezi s člankom 154. stavak 1. ZPP).

15.1. Budući da je tuženik u žalbenom postupku uspio samo u pogledu odluke o trošku, ali ne i u pogledu glavnog zahtjeva, temeljem odredbe članka 154. stavak 5. i članka 166. stavak 2. ZPP nema pravo na naknadu troškova nagrade punomoćniku za sastav žalbe i sudske pristojbe na žalbu koju je zatražio u neodređenom iznosu, slijedom čega je odlučeno kao u izreci ove presude.

U Puli-Pola 24. travnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Nataša Babić