REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj Gž-603/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Nataše Babić kao predsjednice vijeća, Kristine Pavičić-Sirotić kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Biljane Bojanić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja DL iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojega zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Kardum i partneri j.t.d., Zagreb, protiv tuženog Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, kojega zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o., Zagreb, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj P-1558/2023-16 od 26. veljače 2026., u sjednici vijeća održanoj 24. travnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se u cijelosti potvrđuje presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj P-1558/2023-16 od 26. veljače 2026.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbe, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom presuđeno je slijedeće:

„I. Nalaže se tuženiku, Raiffeisenbank Austria d.d. da tužitelju DL temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu broj: 228-50-4794669 od 31.3.2008. godine, o valutnoj klauzuli CHF, isplati iznos od 5.320,09 EUR, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od::

- 10,26 eur od 1.11.2008 godine pa do isplate

- 0,31 eur od 2.12.2008 godine pa do isplate

- 12,97 eur od 1.1.2009 godine pa do isplate

- 14,91 eur od 3.2.2009 godine pa do isplate

- 15,79 eur od 3.3.2009 godine pa do isplate

- 13,75 eur od 1.4.2009 godine pa do isplate

- 14,23 eur od 1.5.2009 godine pa do isplate

- 10,42 eur od 1.6.2009 godine pa do isplate

- 7,61 eur od 1.7.2009 godine pa do isplate

- 8,36 eur od 1.8.2009 godine pa do isplate

- 10,73 eur od 3.9.2009 godine pa do isplate

- 7,71 eur od 13.10.2009 godine pa do isplate

- 8,91 eur od 10.11.2009 godine pa do isplate

- 8,85 eur od 15.12.2009 godine pa do isplate

- 14,35 eur od 14.1.2010 godine pa do isplate

- 16,38 eur od 17.2.2010 godine pa do isplate

- 15,54 eur od 11.3.2010 godine pa do isplate

- 19,88 eur od 13.4.2010 godine pa do isplate

- 23,38 eur od 14.5.2010 godine pa do isplate

- 28,29 eur od 11.6.2010 godine pa do isplate

- 32,75 eur od 13.7.2010 godine pa do isplate

- 25,93 eur od 12.8.2010 godine pa do isplate

- 41,91 eur od 14.9.2010 godine pa do isplate

- 36,51 eur od 12.10.2010 godine pa do isplate

- 37,69 eur od 11.11.2010 godine pa do isplate

- 45,54 eur od 14.12.2010 godine pa do isplate

- 56,32 eur od 12.1.2011 godine pa do isplate

- 43,58 eur od 15.2.2011 godine pa do isplate

- 47,54 eur od 12.3.2011 godine pa do isplate

- 47,54 eur od 21.4.2011 godine pa do isplate

- 54,15 eur od 18.5.2011 godine pa do isplate

- 65,11 eur od 21.6.2011 godine pa do isplate

- 90,67 eur od 17.8.2011 godine pa do isplate

- 89,96 eur od 17.8.2011 godine pa do isplate

- 60,75 eur od 12.10.2011 godine pa do isplate

- 61,97 eur od 12.11.2011 godine pa do isplate

- 60,02 eur od 13.12.2011 godine pa do isplate

- 65,66 eur od 12.1.2012 godine pa do isplate

- 67,35 eur od 20.1.2012 godine pa do isplate

- 67,19 eur od 27.3.2012 godine pa do isplate

- 67,19 eur od 27.3.2012 godine pa do isplate

- 67,99 eur od 27.4.2012 godine pa do isplate

- 68,74 eur od 21.5.2012 godine pa do isplate

- 68,52 eur od 27.6.2012 godine pa do isplate

- 66,86 eur od 28.8.2012 godine pa do isplate

- 62,29 eur od 27.9.2012 godine pa do isplate

- 67,01 eur od 27.10.2012 godine pa do isplate,

- 68,34 eur od 28.11.2012 godine pa do isplate

- 66,90 eur od 28.12.2012 godine pa do isplate

- 66,90 eur od 28.12.2012 godine pa do isplate

- 59,68 eur od 22.1.2013 godine pa do isplate

- 63,92 eur od 12.2.2013 godine pa do isplate

- 62,84 eur od 13.3.2013 godine pa do isplate

- 67,53 eur od 16.4.2013 godine pa do isplate

- 59,01 eur od 17.5.2013 godine pa do isplate

- 60,36 eur od 12.6.2013 godine pa do isplate

- 60,57 eur od 16.7.2013 godine pa do isplate

- 60,75 eur od 15.8.2013 godine pa do isplate

- 62,34 eur od 14.9.2013 godine pa do isplate

- 64,06 eur od 22.10.2013 godine pa do isplate

- 67,19 eur od 19.12.2013 godine pa do isplate

- 67,19 eur od 19.12.2013 godine pa do isplate

- 64,58 eur od 21.1.2014 godine pa do isplate

- 67,89 eur od 18.2.2014 godine pa do isplate

- 69,24 eur od 19.3.2014 godine pa do isplate

- 68,25 eur od 15.4.2014 godine pa do isplate

- 65,38 eur od 17.5.2014 godine pa do isplate

- 66,23 eur od 18.6.2014 godine pa do isplate

- 68,13 eur od 22.7.2014 godine pa do isplate

- 69,66 eur od 28.8.2014 godine pa do isplate

- 70,82 eur od 17.10.2014 godine pa do isplate

- 70,82 eur od 17.10.2014 godine pa do isplate

- 72,88 eur od 22.11.2014 godine pa do isplate

- 72,11 eur od 23.12.2014 godine pa do isplate

- 73,02 eur od 28.1.2015 godine pa do isplate

- 73,02 eur od 5.2.2015 godine pa do isplate

- 1.561,11 eur od 17.2.2015 godine pa do isplate

po stopi od 14% godišnje od 1.11.2008. godine do 30.6.2011. godine; po stopi od 12% godišnje od 1.7.2011. godine do 31.7.2015. godine; od 1.8.2015. godine do 31.12.2022. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od dana 1.1.2023. pa do 29.1.2023. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, u roku od 15 dana.

II. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 3 Ugovora o kreditu broj: 228-50-4794669 od 31.3.2008. godine sklopljenog između tuženika kao kreditora, i tužitelja kao korisnika kredita u dijelu u kojem su ugovoreni jednokratni troškovi naknade za odobrenje kredita u iznosu od 3,70% iznosa kredita.

III. Nalaže se tuženiku, Raiffeisenbank Austria d.d. da tužitelju DL temeljem neosnovano naplaćenih jednokratnih troškova obrade kredita isplati iznos od 536,98 EUR uvećano za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu po stopi od 14% godišnje od 4.4.2008. godine do 30.6.2011. godine; po stopi od 12% godišnje od 1.7.2011. godine do 31.7.2015. godine; od 1.8.2015. godine do 31.12.2022. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od dana 1.1.2023. pa do 29.1.2023. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju troškove ovog postupka u iznosu 1.475,00 eura sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana donošenja ove odluke pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku od 15 dana.“

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom navedenu presudu pobija tuženik zbog svih zakonom predviđenih razloga. Predlaže preinačiti pobijanu presudu, odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti te odredi da je tužitelj dužan tuženiku naknaditi trošak parničnog postupka uvećan za zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, kao i trošak žalbe uvećan za zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja drugostupanjske odluke do isplate, podredno ukinuti pobijanu presudu i odrediti da se ponovno provede glavna rasprava. Potražuje trošak žalbenog postupka.

3. Sa žalbom tuženika postupljeno je na temelju odredbe članka 359. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. i 146/2025. - dalje: ZPP).

3.1. Odgovor na žalbu nije dostavljen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja kojim traži isplatu iznosa od 5.320,09 eur sa zakonskim zateznim kamatama na svaki pojedini iznos razlike od dana plaćanja do isplate, tvrdeći da je tuženik taj iznos više naplatio na temelju ništetnih odredbi o ugovorenoj valutnoj klauzuli u CHF sadržanima u Ugovoru o kreditu broj 228-50-4794669 sklopljenom 13. ožujka 2008. između tužitelja, kao korisnika kredita, i tuženika, kao kreditora, sve po pravilima o stjecanju bez osnove. Zahtjev je utemeljen na pravnim shvaćanjima izraženim u pravomoćnim presudama donesenim u postupcima koji pokrenutim povodom tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača. Predmet spora je i zahtjev tužitelja za utvrđenjem da je ništetna odredba članka 2. istog ugovora o kreditu u dijelu u kom su ugovoreni jednokratni troškovi naknade za odobrenje kredita u iznosu od 3,70% iznosa kredita, te posljedično zahtjev da se tuženiku naloži da tužitelju isplati neosnovano naplaćeni jednokratni trošak obrade kredita u iznosu od 536,98 eur uvećano za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu tekuću od 4. travnja 2008. pa do isplate.

6. Prvostupanjski je sud prihvatio takav tužbeni zahtjev tužitelja uz zaključak kako su ugovorne odredbe kredita što ga je zaključio s tuženikom 13. ožujka 2008. u dijelu u kojem je u odnosu na tužitelja ugovorena valutna klauzula u CHF ništetne (tu okolnost sud je utvrdio kao prethodno pitanje), zbog čega ocjenjuje kako prema odredbi članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023. i 155/2023. - dalje: ZOO) ima pravo na isplatu razlike između iznosa koji bi platio po osnovi tečaja CHF na dan sklapanja ugovora i iznosa koji je platio tuženiku po osnovi promijenjenog tečaja na dan plaćanja, prema utvrđenoj visini koja nije sporna i iznosi 5.320,09 eur, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa razlike (razlike anuiteta) do isplate, sve prema odredbi članka 1111., članka 1115. i članka 29. stavka 2. ZOO. Pritom je zaključio kako je tužitelj potrošač i kako nije nastupila zastara njegove tražbine.

6.1. Nadalje, imajući u vidu da tuženik nije dokazao koje je troškove imao za obradu kredita, odnosno u koju svrhu je umanjio iznos kredita koji je isplatio tužitelju za 3,70%, te da stranke nisu pregovarale o toj ugovornoj odredbi, a da je ista protivna načelu savjesnosti i poštenja i nedvojbeno uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, prvostupanjski sud pozivom na odredbu članka 99. i članka 102. Zakona o zaštiti potrošača te članka 323. stavak 1. ZOO, utvrdio i zaključio da je sporna ugovorna odredba ništetna te da je stoga tuženik dužan pozivom na odredbu članka 1115. ZOO tužitelju isplatiti iznos od 536,98 eur, koji također po visini nije sporan.

7. Protivno žalbi tuženika, nije mu povrijeđeno pravo na pošteno suđenje jer presuda sadrži obrazložene razloge zbog kojih je donesena (članak 338. stavak 4. ZPP), a time što nisu prihvaćeni neki njegovi dokazni prijedlozi, njemu nije povrijeđeno pravo na pošteno suđenje, već to za posljedicu može imati pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. Međutim, u konkretnom slučaju ni o tome nije riječ. Tuženik se u žalbi neosnovano poziva na pravna shvaćanja Ustavnog suda Republike Hrvatske izražena u Odlukama poslovni broj U-III-5038/2015 od 12. srpnja 2018., U-III- 3874/2008 od 4. travnja 2012. i U-III-4150/2020 od 12. siječnja 2015. jer su ta pravna shvaćanja izražena u odnosu na drugačija činjenična i pravna utvrđenja.

7.1. Sud prvog stupnja nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavak 2. točke 11. ZPP na koju ukazuje žalitelj jer su u presudi navedeni dovoljno jasni razlozi o odlučnim činjenicama, a njeno obrazloženje nije proturječno niti nejasno. O odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, zbog čega pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina pravilnost i zakonitost.

7.2. Osim toga, sud prvog stupnja nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 338. stavkom 4. ZPP na koju također ukazuje tuženik jer je sud prvog stupnja u obrazloženju pobijane presude u dovoljnoj mjeri, sumarno, izložio zahtjeve stranaka, činjenice koje su iznijele i dokaze koje su predložile, kao i činjenice koje je utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, koje je dokaze izvodio i zašto te kako ih je ocijenio, koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, a izjasnio se je i o stavovima stranaka o pravnoj osnovi spora te o njihovim prijedlozima i prigovorima pa je i u tom dijelu žalbu žalitelja valjalo ocijeniti neosnovanom.

7.3. Sud prvog stupnja nije počinio niti preostale bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti iz odredbe članka 365. stavak 2. ZPP.

7.4. Protivno žalbenim navodima tuženika, nije osnovan niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je sud prvog stupnja raspravio sve tvrdnje na kojima su stranke temeljile svoje zahtjeve i prigovore te na osnovi izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama (članak 7. i 8. ZPP) pravilno utvrdio odlučne činjenice za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva, za što je dao u svemu jasne i na zakonu osnovane razloge, uvjerljivost kojih nije uspio umanjiti ni tuženik u svojoj žalbi.

7.5. Pravilno je prvostupanjski sud primijenio i materijalno pravo.

8. Suprotno žalbenim navodima, pravilno je prvostupanjski sud na temelju izvedenih dokaza zaključio da ugovorne strane predmetnog ugovora o kreditu prije sklapanja tog ugovora nisu pojedinačno pregovarale o valutnoj klauzuli u CHF na način da bi tuženik informirao tužitelja o naravi, rizicima i posljedicama valutne klauzule u CHF. Naime, takvo utvrđenje nedvojbeno proizlazi iz iskaza tužitelja koji je sud pravilno prihvatio, dok tuženik nije pružio nijednog dokaza u pravcu potpune obaviještenosti tužitelja o spornoj valutnoj klauzuli na način da je tužitelj mogao predvidjeti na koji će način ista utjecati na određivanje njegove novčane obveze i da je unatoč tome pristao na sklapanje ugovora.

9. Iskazom tužitelja i sadržajem predmetnog Ugovora o kreditu sud prvoga stupnja pravilno je utvrdio da je tužitelj potrošač - predmetni ugovor sklopljen je za kupnju motornog vozila koji je tužitelj koristio u osobne svrhe, pri čemu valja reći da iz stanja predmeta ne proizlazi da je tužitelj kod tuženika bio zaposlen kao osobni bankar pa da mu stoga nije mogao ostati nepoznat sadržaj i svojstvo odredbe o valutnoj klauzuli.

9.1. Ovdje se posebno ističe da je tuženik u pravcu potpune obaviještenosti tužitelja o spornoj valutnoj klauzuli predložio saslušanje javnog bilježnika koji je solemnizirao ugovor o kreditu, koji dokazni prijedlog sud nije prihvatio. Međutim, takvim postupanjem suda činjenično stanje nije nepravilno utvrđeno, jer saslušanjem javnog bilježnika koji je solemnizirao ugovor o kreditu ne može se dokazivati činjenica obaviještenosti potrošača budući javni bilježnik prema postojećem zakonodavnom okviru nije imao ovlasti odnosno dužnost upozoriti potrošača na rizike fluktuacije tečaja u CHF ili pak objasniti parametre promjene kamatne stope (tako i odluka Ustavnog suda broj U-III-4223/2021 od 1. prosinca 2021.).

10. U odnosu na žalbene navode tuženika kojima ukazuje na zaključke suda prvog stupnja u vezi s utvrđenjem ništetnosti navedenih ugovornih odredbi o ugovorenoj valutnoj klauzuli u CHF sadržanih u spomenutom ugovoru, valja istaknuti da prema odredbi čl. 502.a stavak 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz članka 502.a ZPP, dok je člankom 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvat i.

11. Na temelju odredbe članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009., 78/2012., 58/2013. i 41/2014. - dalje: ZZP/07) (isto i članak 118. („Narodne novine“ broj 41/2014. – dalje: ZZP/14))) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavak 1. ovoga zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženice. Dakle, citirane odredbe ZPP i ZZP propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na način da obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502.a stavak 1. ZPP pa je zato sud prvog stupnja, već i cijeneći ove zakonske odredbe, mogao svoju odluku utemeljiti na navedenim odlukama donesenim u postupcima kolektivne zaštite potrošača u kojima je kao tuženik sudjelovao i tuženik, a na kojima je tužitelj i temeljio svoj tužbeni zahtjev, bez posebne potrebe da o ništetnosti navedenih ugovornih odredbi i sam odlučuje. Stoga, imajući u vidu i činjenična utvrđenja suda prvog stupnja, ocjena je i ovog suda da je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kada je zaključio o ništetnosti spornih ugovornih odredbi.

11.1. Naime, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, budući da prema članku 502.c ZPP, članku 118. ZZP ali i članku 106. stavku 1. ZZP/14 postoji vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.). Stoga je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kada je zahtjev tužitelja glede pravne osnove spora u odnosu na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o ugovorenoj valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi ocijenio osnovanim pa je žalba žalitelja i u ovom dijelu ocijenjena neosnovanom.

11.2. U konkretnom se slučaju zapravo radilo o istovremenom ugovaranju valutne klauzule s valutom švicarski franak i promjenjive kamatne stope pa, i slijedom toga, o povećanom riziku za tužitelja, kao korisnika kredita i potrošača, a koji rizik se ubrzo i pokazao, uslijed čega je došlo do značajnog povećanja iznosa anuiteta kredita u odnosu na početni. Razlozi i kriteriji za izmjenu (povećanje) kamatne stope ubuduće trebali su biti precizirani već u Ugovoru o kreditu ili u odlukama tuženika, tako da je ta odredba opravdano ocijenjena kao nerazumljiva, time i nepoštena, kao i odredba o ugovaranju švicarskog franka, kao valute za koju je vezana glavnica kredita, uz obvezu korisnika kredita snositi cjelokupni rizik tečajne razlike, što je sve u skladu s pravom Europske unije u duhu kojeg treba tumačiti sporna pitanja i iz ugovora sklopljenih prije službenog ulaska Republike Hrvatske u članstvo Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji se primjenjuje od 2005. Zato su sudovi Republike Hrvatske obvezni tumačiti nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i njene sveopće pravne stečevine (što uključuje i praksu suda Europske unije). Test poštenosti tih ugovornih odredaba proveden je već u kolektivnom sporu u kojem je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači, korisnici kredita, nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tuženik, kao profesionalac, banka, nije dao tužitelju, kao korisniku kredita, sve potrebne informacije, uzimajući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporne odredbe ugovora o kreditu nisu bile ni jasne ni lako razumljive, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja, kao potrošača, pa se i po ocjeni ovog suda radi o ništetnoj ugovornoj odredbi, a kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja.

12. Protivno žalbi tuženika, u dijelu kojim ukazuje da su odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/2015. - dalje: ZID ZPK/15) od njegove primjene bili isključeni svi ugovori koji su već bili otplaćeni do stupanja na snagu tog zakona (članak 19. stavak 3. ZID ZPK/15), budući da je zakonodavac smatrao da između potrošača koji su svoje kredite već otplatili i banaka kao vjerovnika nije postojala znatna neravnoteža na strani potrošača, zbog čega smatra da ni žaliteljica u ovom postupku ne može osnovano zahtijevati tu isplatu, valja reći kako u okolnostima konkretnog slučaja na pravni odnos stranaka u postupku nisu primjenjive ni odredbe ZID ZPK/15, budući da je u konkretnom slučaju kreditna obveza tužitelja ispunjena prije stupanja na snagu ovog Zakona i tužitelj, kako je to i prethodno navedeno, ima osnovano pravo zahtijevati od tuženika ono što joj je više napla tio na temelju navedenih ništetnih odredbi i to sve po pravilima o stjecanju bez osnove.

13. Sud prvog stupnja je, i po ocjeni ovog suda, pravilno zaključio da je u konkretnom slučaju tuženik nepošteni stjecatelj i da je, kao takav, na primljeni iznos stečen bez osnove dužan platiti i zatezne kamate od dana stjecanja svakog pojedinog iznosa (članka 1115. ZOO) jer je već u trenutku sklapanja navedenog ugovora o kreditu mogao znati da su navedene ugovorne odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli nepoštene, time i ništetne i da mu sve ono što temeljem tako ugovorenih odredbi bude primio ne pripada.

13.1. Slijedom navedenog, sud prvog stupnja je, pravilnom primjenom odredbe članka 323. stavka 1. ZOO u vezi s odredbama članka 1111. i 1115. ZOO pravilno odlučio i o zahtjevu tužitelja za isplatu navedenog novčanog iznosa, pravilno zaključivši da je na temelju navedenih ništetnih odredbi ugovora tuženik naplatio više od onog što je stvarno mogao naplatiti, upravo u presuđenom novčanom iznosu i da je zato taj iznos s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od uplate svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa dužan platiti tužitelju, a za što je ovom sudu dao jasne i prihvatljive razloge, uvjerljivost kojih nije uspio umanjiti ni žalitelj svojom žalbom.

14. Neosnovani su i žalbeni navodi tuženika da obzirom da je Ugovor o kreditu isplaćen, tužitelj nije mogao više tvrditi da postoji ništetnosti pojedinih odredbi tog Ugovora. To stoga što se pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi pa se, suprotno žalbenim navodima, utvrđenje ništetnosti ugovora može tražiti i isticati i za ugovore koji su ispunjeni, kao što je ovdje slučaj.

15. Također, pravilno je prvostupanjski sud na temelju iskaza tužitelja utvrdio da ugovorne strane nisu pojedinačno pregovarale o naknadi za obradu kredita, niti je tužitelj imao izbora prihvatiti ili ne spornu odredbu, a niti je tuženik pružio dokaza na okolnost da je informirao tužitelja o tome koje se konkretno usluge podmiruju i u kojoj visini iz sporne naknade, kao što nije dokazao koje je stvarne troškove podmirio spornom naknadom, pa je sud prvoga stupnja pravilno postupio kada je utvrdio ništetnom ugovornu odredbu članka 3. predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kom su ugovoreni jednokratni troškovi naknade za odobrenje kredita u iznosu od 3,70% iznosa kredite, pa posljedično pravilnom primjenom odredbe članka 1111. i 1115. ZOO tuženiku naložio tužitelju isplatiti novčani iznos od 536,98 eur, koji po svojoj visini konačno nije sporan.

16. Neosnovano tuženik ustraje i na prigovoru zastare kako u odnosu na oba istaknuta zahtjeva. Naime, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio taj prigovor tuženika u odnosu na ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli.

16.1. Naime, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je u konkretnom slučaju ništetnost ove ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli utvrđena pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. a tužba je u ovoj pravnoj stvari podnesena 12. lipnja 2023., to sud prvog stupnja, i po ocjeni ovog suda, pravilno zaključuje da u konkretnom slučaju nije protekao opći zastarni rok od pet godina (članak 225. ZOO) u kojem zastarijevaju predmetne novčane tražbine utemeljene na restitucijskom zahtjevu pa je žalba tuženika neosnovana i u tom dijelu. Zastara restitucijskog zahtjeva u odnosu na ulaznu naknadu počinje teći tek pravomoćnošću ove presude kojom je pod točkom II. izreke utvrđena ništetnom odredba o članka 3. Ugovora o kreditu, pa ni u tom dijelu žalba tuženika nije osnovana.

17. Protivno žalbenim navodima tuženika, sud prvog stupnja je uz pravilnu primjenu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023. i 107/2025. - dalje: Odvjetnička tarifa) pravilno odlučio o troškovima postupka koji pripadaju tužitelju temeljem odredbe članka 154. stavak i članka 155. ZPP, a za što je ovom sudu dao jasne i na zakonu osnovane razloge. Sud prvoga stupnja dao je valjano obrazloženje razloga zbog čega je tužitelju priznao trošak preliminarnog nalaza i mišljenja vještaka financijske struke, a račun za isto suprotno žalbenim navodima tuženika prileži predmetu (stranica 152 prvostupanjskog spisa).

17.1. Suprotno žalbenim navodima tuženika, pravilno je prvostupanjski sud tužitelju priznao trošak pristupa na ročište za objavu presude. Naime, sukladno članku 335. stavku 6. ZPP-a sud je ročište na kojem se presuda objavljuje dužan zakazati na ročištu na kojemu je glavna rasprava zaključena. Kako se radi o posebnom ročištu, to i trošak punomoćnika stranaka za pristup ročištu za objavu presude predstavlja parnični trošak nastao u tijeku parničnog postupka, pa je stoga u situaciji kada je punomoćnik tužitelja na ročište za objavu presude i pristupio (stranica 153. prvostupanjskog spisa), pravilnom primjenom materijalnog prava ovaj trošak prvostupanjski sud priznao u zatraženo j visini od 50 bodova, odnosno 100,00 eur, sukladno tarifnom broju 9. točki 3. Odvjetničke tarife.

18. Obzirom na sve gore navedeno, valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu te temeljem odredbe članka 368. stavka 1. ZPP odlučiti kao u izreci ove presude.

19. Odluka o troškovima žalbe tuženika temelji se na odredbi članka 166. stavka 1. u vezi s člankom 154. stavkom 1. ZPP.

U Puli-Pola 24. travnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Nataša Babić